PUT IZ PAKLA U RAJ I NAZAD....

[zagrepcanka]

Sve je pocelo jako davno...prije skoro 20 godina...
jako mlada i neiskusna..srednja skola...opce ludilo...ratno stanje...bilo je svega i svacega...ekspirimentiranje sam svim i svacim...probala sam sve i svasta...takvo je bilo vrijeme...i sa 17 godina ti se sve cini zabavno...cool...ali nije tu moj problem...osobno nikada nisam imala problema sa nikakvom ovisnocsu do unazad mjesec dva...al o tome cu kasnije...
sve je izgledalo bezazleno...
imam decka...on je cool..putujemo u amsterdam...nisam ni bila svjesna sto znaci heroin i ovisnost o njemu...nisam pojma imala sta sve on moze prouzrociti...ja sam zivjela u svom svijetu,koji mi se cinio idealnim...pusila sam neku travicu...probala neki lsd...i jednom sam usmrknula dop,od kojeg sam se ispovracala ko budala i to je bio vrh sam moje strane...
prolazilo je vrijeme i moj decko je zabrazdio sve vise u heroinsku ovisnost...a ja jos uvijek nisam bila svjesta sta to nosi...meni je to i dalje bilo otkaceno i mislila sam da je samo vikend junkie...dok nije dosao kobni vikend...ludi party koji je meni obiljezio zivot...
moj decko se sredio i prije partiya...ali to valjda nije bilo dovoljno...u jednom trenutku...sjedimo na kaucu...svira love wll tear us apart...soba je puna dima i ja ga cimnem..vidim covjek spava...ne znam kolko je proslo vremena...al znam da tu sliku necu nikada zaboraviti....otrijeznila sam se u sekundi...njegova ruka je bila hladna...a lice blijedo...tresem ga...ali on ne reagira....pocela sam vristati...izgubila dah i vezu sa realnoscu....u sljedecem trenutku vec je bila tu hitna...opet se gubim...budim se u bolnici...ne znam,jesam li sanjala ili se sve to desilo....dolazi sestra i daje mi nesto u infuziju...budim se...sad vise ne znam ni koji je dan...ni gdje sam...vidim majku kraj mene...place...svijet mi se polako poceo urusavati...provela sam 26 dana u bolnici...izlazim iz bolnice i odlazim na mirogoj...vodi me bliski prijatelj...
do toga trenutka sam mislila da sanjam...da sam sve umislila...da sam pukla...
susrecem se sa surovom stvarnoscu...njega vise nema...predozirao se...umro je...sahranili su ga...a ja sam sve to prespavala...gubim tlo pod nogama...i opet zavrsavam na hitnoj...ovoga puta su me pustili kuci..po jakim sedativima...
prolazi vrijeme...a pakao u mojoj glavi ne prestaje...pocinjem prezirati cijelo drustvo i sve sto ima veze sa drogom...tako je ostalo do danas...
imala sam 20 godina tada i nisam imala volje za dalje...sve se vrtilo oko samookrivljavanja...odlazaka na groblje....i zatvaranja u samu sebe...
mislim da su prosle tri godine kada sam napravila drugu kobnu pogresku....misleci da ce mi biti lakse...udala sam se za covjeka kojeg i nisam previse voljela...mislila sam pobjeci od same sebe...i uspjela sam...ali osjecaj krivnje i praznina su ostali...rodila sam djecu i naizgled je sve bilo ok...to je razdoblje kada nisam na nikakav nacin dolazila u doticaj sa ovisnoscu...ali kako tu nije bilo prevelike ljubavi...taj brak je nakon 9 godina pukao...razlozi nebitni...bilo bi offtopic...
vrijeme poslije razvoda je bilo jako dobro...zivjela sam sama sa djecom(troje)...dobre prijateljice...izlasci...putovanja....napokon sam bila sretna jer sam izasla iz braka koji me gusio...na groblje sam i dalje odlazila...doduse vise ne tako cesto...jer sam spoznala s vremenom,da nisam ja nista kriva...i da su ovisnici sami krivi za svoj problem....dakle skoro sam se oporavila....
prije par godina odlazim na docek nove u beograd i upoznajem njega( sadasnjeg muza)...zezancija i provod tih tjedan dana je bilo jedino sto sam zeljela...
vracam se u zagreb i nastavljam s njim kontakt....nakon dva mjeseca on mi javlja da ce me posjetiti u zg...nisam bila odusevljena...ali sam pristala...i tako je dosao...jednom...dvaput...petputa i na kraju ostao...bio je idealan covjek...prihvatio mene i moju djecu...zgodan i obrazovan...nesto sto svaka zena samo pozeljeti moze...dobrocudan u svakoj situaciji...
vjerovala sam da je doslo vrijeme da napokon budem sretna i mirna...da to napokon i zasluzujem..vrijeme prolazi,a on je predobar...ko i prvoga dana(trebala sam odmah znati da to ne moze biti istina)...
vjencali se i zivjeli nekim normalnim zivotom....dok jedoga dana slucajno nismo susreli nekog njegovog starog poznanika...taj susret mi je raj ponovo pretvorio u pakao...
ja odlazim na neku rutinsku operaciju u bolnicu na 4 dana...i on pocinje intenzivno druzenje s tim "prijateljem"da bi ja saznala nakon nekog vremena....da je taj tip ovisnik i kriminalac,sa podebljim dosjeom...
nakon mjesec dva..vidim da nesto ne stima s njegovim ponasanjem...i shvacam da je drogiran...sto mi on i priznaje...uh...tada mi se sve vratilo...tada se opet sve pocelo rusiti za mene...ali on obecaje da se to nece ponoviti...medjutim ponavlja se...i svadje postaju sve ucestalije...a otpocetka je znao sta ja mislim o drogama i ljudima koji imaju veze s tim...
inzistiram na prekidu tog druzenja...jer imam djecu i ne zelim takve ljude u blizini...ali moj muz se oglusuje na to....
vec godinu dana traje situacija drzi nedaj...on ce prestati ali ne prestaje...ja tonem sve gorei gore u depresiju...
napokon pristaje na lijecenje i ja mu obecajem da cu ostati uz njega,ako stvarno zeli prestati,jer ja s tim ne mogu zivjeti....terapija heptanonom 4 dana i nakon toga sub...ali eto vec prvi dan uzimanja bupa on radi recidiv...
u svo ovo vrijeme...ja sam se navukla na xanaxe...bez kojih se sada tresem...ali pokusavam ostati karakter i izdrzati bez njih....

[sanela]

Draga moja, život je zaista nepredvidiv i ti si svašta prošla...
Hajde da se vratimo u sadašnjost... imaš troje djece, muža narkomana koji se ne želi liječiti i ti si se navukla na xanaxe... Krenimo od toga šta ti možeš napraviti u cijeloj priči. Potražiti pomoć za sebe (ne prekidati upotrebu xanaxa naglo i na svoju ruku, ni slučajno!!!!) Draga, umjesto da se fokusiraš na sebe ti se cijelo vrijeme fokusiraš na muža. Pokušala si, boriš se s njim već godinu dana i šta si napravila - ti se navukla na tablete, što je potpuno razumljivo jer je teško živjeti s narkomanom i ne naći neki loš način nošenja sa cijelom situacijom.

Ako on ne želi da se liječi, a ti ne možeš to da prihvatiš, reci mu da ode.
Ako on ne želi da se liječi, možeš nastaviti raditi što si do sad radila i razmisli gdje ćeš ti biti za godinu dana?
I razmisli šta tvoja djeca gledaju i doživljavaju. Djeca sve vide, osjete i kad mi mislimo da nešto krijemo od njih.

Ne možeš mijenjati svog muža, ali možeš mijenjati sebe... kreni... korak po korak. Svi pokušaju mijenjanja njega su pali u vodu. Pomozi sebi, pokaži da se može potražiti pomoć za sebe. Svašta si preživjela, nisi kukavica, bori se za sebe, za svoju djecu. Dozvoli mužu da se bori za sebe, ako želi, a ako ne želi, reci mu da ne želiš da živiš takav život. Ti to ne zaslužuješ.

Sretno!

[zagrepcanka]

u svo ovo vrijeme njegova nadrogiravanja...dakle proteklih godinu dana...sukobi su skoro pa svakodnevno...
sve je u najboljem redu kada je samnom doma...cim izadje recidiv...tako iz tjedna u tjedan...
mjesec i pol smo proslo ljeto proveli na moru i nismo se posvadili niti jednom...pocinjem vjerovati da se sve vraca u normalu...
naravno...opet sam pogrijesila...i nakon povratka u zagreb,sve pocinje iznova...napustio je postdiplomski studij...sve je podredio drogi...razocarao je sve...i mene i roditelje...
razlozi...nema posla...ne zna kako ce...
prije par tjedana napokon nalazi posao...ja opet vjerujem da je nasim mukama kraj...ali opet se varam...postaje jos gore...jer sada ga nemam pod kontrolom tolko i skoro svaki dan se vraca kuci drogiran...
ja pucam po savovima i uvjetujem lijecenje...o kojem sam vec pisala...na lijecenju saznajemo da ima hepatits c...i ja sam se testirala i naravno pozitivna sam...mada meni su rekli da moram jos krvne pretrage raditi jer mozda sam samo bila u doticaju...opet ocaj...
danas...sjedim ovdje i razmisljam...morala sam sve ovo napisati da izbacim to iz sebe...
jucer recidiv koji me je dotukao...
rekla sam mu da se iseli sto prije,jer ja ne zelim da moja djeca sve ovo gledaju...a i ja jednostavno nemam vise snage...
zao mi je zbog svega toga....boli me...ali ne pokazujem...ostajem hladna...
on naravno sve prebacuje na mene...ja njega ne razumijem...ja nikada nisam htijela biti uz njega...cak sam i ja izvor hepatitisa...njemu je kao uvijek obitelj bila prioritet...
ja koja sam ptrosila tonu zivaca i energije na njega...koja sam zanemarila svasta zbog njega...ja sam sada kriva za sve...ja koja samo zelim normalan zivot...kakav smatram da zasluzujem...ja koja ne zelim da moje troje neduzne djece odrastaju uz narkomana...
ne znam vise gdje sam i ko sam...opet depresija...za koju sam mislila da sam ju prevladala...
ali u jedno sam sigurna...ovako dalje ne ide...
predlozila sam razdvojenost...da saberem sebe...i on sebe...da vidi sta oce...ako odluci za normalan zivot...tu sam...ali mi se cini da je njemu to neprihvatljivo...
a meni se cini da mi je dosta da radi budalu od mene....

[nenormalan-a-lud]

ova zadnja recenica ti je prava,stavi na vagu sve sta si dobila od tog coveka,a sta ti je nacinio od zivota,i sama ces dobiti odgovor sta da radis u vezi sa njim,drz se,pozzz

[demijan]

Kako ide sada?Ima li neko resenje na vidiku?

[zagrepcanka]

je...rjesenje je na vidiku...nakon danasnjeg recidiva...vise nisam budala i izbacila sam ga iz kuce,a da nisam trepnula...kao sto sam mu i obecala zadnji put...
zao mi je da je ovako zavrsilo,ali jednostavno vise nemam snage...

[demijan]

tesko ali razumljivo...zelim ti sve najbolje i da sto pre prebolis sve lose sto ti se desilo...Deca su ipak na prvom mestu....

[MasacreEnElDiscoBar]

rasturi samo, i deri kako mislish da je najbolje!!!!!!! trebash rock n roll-a malo maknut se nekud...neznam, putovat.....ja sad to radim, jer neke stvari koje sam trpio su me dovele do tog...ali reko sam ti uvjek je nakraju sve dobro zavrshi i ako nije dobro onda to nije kraj!!!!! Zato budi sretna jer znaj, da uvjek mozesh biti sretnija ili nesretnija, zato samo budi sretna zbog tog!!!! pusa u chelo i grizzi...trebash pomoch...znash svi smo mi ljudi obitelj nekakva i ja sam takav da dam svim shta treba, jer previshe imam, shto me je i upropastilo ovo zemaljki uzici...Sad je vrjeme da mislim na druge malo.... probaj i ti dobar je osjechaj!!!

[zagrepcanka]

moj problem i je taj,sto previse mislim na druge...a premalo na sebe...slaba sam i ne mogu si pomoci trenutno...nadam se da ce se to promjeniti....da cu jednom ostati dosljedna sebi i onome sto je najbolje za mene...

[MasacreEnElDiscoBar]

kud sebi, ja sam mislio da mislim na druge samo zato jer sam bio sebichan i znao da mislim na druge, samo da meni bude dobro...Ovo je malo dublje, ali misliti na druge, je ustvari misliti na sebe, ali previshe misliti na druge, je opet previshe misliti na sebe...kako da pojasnim, ja sam mislio na druge samo da oni misle na mene, negdje podsvejsno...sad se treba osloboditi samo....neznam teshko mi tipkat o takvim filozovskim temama.... misli na sebe tolko da se sjetish mislit na druge!!!!! ajme ja zabrijem.... sori ignorirajte moje komentare, jer di god neshto napishem tema je zavrshena....