Retrospektiva

[dopeFree]

Više se i ne sjećam dali sam napisao svoju ispovijest, vjerojatno nisam.
Ovo je samo kratki pogled u nazad. Mislim da većina ima sličnu priču. Ne volim previše pisati o sebi, na forumu sam od 2009. i uglavnom čitam tako da ću ovu svoju priču pisati ću u nastavcima, kada budem raspoložen. Trenutno se borim sam sa sobom, pokušavam se skinuti ali uz svako skidanje dolazi i recidiv. Ovo je moj početak.

Sve je to jedno veliko sranje. Sranje koje smo si sami složili, skuhali u žlici sa malo smeđeg praha i limunske kiseline. Sve počne nekako ne obavezno, sve je lijepo, toplo i dovoljno zanimljivo da nastaviš dalje. Put prema dolje. Putuješ polako, nisi ni svjestan da će vrlo brzo doći kraj. Gubiš tlo pod nogama. Sa onog čvrstog, osvjetljenog puta koračaš prema tami gdje je potpuno svejedno što je lijevo, a što desno. Blato koje postaje sve dublje polako te uvlači u svoju utrobu. Toliko polako da nisi niti svjestan promjena koje dolaze, zapravo već si se promijenio ali to jednostavno ne primjećuješ.

Od uvijek sam birao krivi put, onaj drugačiji, zabranjen. Jednosmjerna ulica. Sve ostalo bilo mi je dosadno, uniformirano. Nisam htio biti dio mase, trčati za idealima, sanjati snove. Mrzio sam pravila i autoritete. Htio sam biti drugačiji, što je sasvim uredu ako pritom slijediš društveno prihvatljivo ponašanje.

Prvo pijanstvo, prvi joint, prva linija speeda, ecstasy, partiji i prve lažne emocije koje te preplave u trenutku kada osjetiš snagu i moć sintetičkih droga. Ljubav, ona lažna ljubav koja nije ništa drugo nego obična iluzija, autodestrukcija. Toliko snažna da ponekad poželiš ostati zarobljen u svjetu koji je samo tvoj, tvoje malo privatno skrovište od surove realnosti koja te svakodnevno okružuje. Ne, nisam djete iz loše obitelji, nisam imao ružno djetinjstvo, samo sam želio više od onoga što sam mogao imati.

Često sam, kao klinac, znao reći - "Nikad kemija, samo zeleno".
Bio sam jako pametan pa sam vrlo brzo došao do zaključka da kemija i nije tako loša jer sve su to samo party droge, droge za zabavu, ništa više (Koja laž). Probao sam sve do čega sam mogao doći, bilo mi je lijepo, stvarno je. Gubio sam na kilaži, mijenjao dan za noć, pretvorio sam se u "pravog brijača". To je cijena ako želiš život učiniti ljepšim, barem na kratko. Promijenio sam mišljenje pa je kemija postala potpuno prihvatljiva. Neki na kavu, a ja na crtu. Čisto da me malo podigne. Pa nije to tako strašno, mlad sam. Živim život jer jednom se živi. Stvarno sam ga živio ali na potpuno krivi način.

U to vrijeme bojao sam se heroina, osuđivao sam sve te prljave narkomančine. Nisam primjećivao samo jednu bitnu razliku. Oni su bili nekoliko godina ispred, a ja sam slijedio njihov put i to potpuno nesvjesno. Strah, gađenje i neki moj uvrnuti ego držali su me na distanci, daleko od horsa. Naravno, neke druge stvari su mi usadile liberalan pogled na svijet pa je tako prihvatljivo sve osim dopa. Ne želim biti prljavi junkie koji kljuca u nekom zasranom wc-u sa iglom u ruci.

Prošlo je dosta partija, tuluma, malih droljica koje bi dale sve za malo bijelog praha. Prošlo je puno ne prospavanih noći dok nisam shvatio koji je moj sljedeći korak.

[VVV -ex prokleti]

Frende samo piši, dobro ti ide pisanje.
Nadam se da si ok?
Javi na mob. Pozdrav.

[dopeFree]

Bilo je to vrijeme kada sam puno radio i sasvim pristojno zarađivao. Kao konobar u noćnim klubovima bilo mi je dostupno sve što je moglo napuniti moje moždane receptore željne dopamina. Speed, bijelo, hors.... sve ono kaj mi je trebalo da izdržim običan radni dan.

Okružen raznom kemijom koja polako ali sigurno postaje dio moje svakodnevice, gubio sam strah i respekt koji sam osjećao prema heroinu. Moj nenadjebivi ego tražio je više, bio je toliko moćan da se heroin činio samo kao usputna stanica, kratki odmor za moje iscrpljeno tijelo. Čisto da se malo opustim.

Dugo sam ga uspijevao kontrolirati, čak je i prva kriza prošla prilično bezbolno. Bez ikakve supstitucije muški sam odslužio zasluženu kaznu. Shvatio sam to kao upozorenje. Nastavio sam, ovaj put malo opreznije. Ni sam ne znam kada je rekreacija postala svakodnevna sportska aktivnost. Ubijao me polako i podmuklo, u rukavicama. Kao pohlepna kuja koja godinama truje naivnog majmuna. Uzimao je, a ja sam velikodušno davao. Hranio sam ga sve dok nije postao veći od mene samog.

Ja sam samo živio život, ništa više, ništa manje. Kockice svoga života sam sam posložio. Sve kaj mi je trebalo, imao sam. Dobre prijatelje, ljubav i snove. Uz svakodnevno drogiranje, krajnje bezobrazno i ne kontrolirano, štekirao sam kintu, planirao sam svoju budućnost. Želio sam raditi za sebe, biti svoj gazda. Otvoriti mali lokal sa blues ili jazz večerima, onako sa stilom. Mogao sam to, barem sam tako mislio.

Godine su prolazile, a moj odraz u ogledalu sve je više blijedio. To više nisam bio ja. Tko sam uopće ja? Više mi nije bilo važno ništa osim njega, moje tijelo postalo je samo alat za drogiranje. To su znali svi, a ja nisam htio priznati. Tu negdje počinje moja borba za preživljavanje.

[dopeFree]

Priznanje. Otkaz prvi, otkaz drugi, odjebi na sve strane. Odjebi doma, odjebi na kvartu, odjebala ljubav... Ostao sam sam. Depresija.... Kao da gorim, a ne osjećam baš ništa osim praznine. Pritisak u mojoj glavi postao je prejak, a ja preslab da se borim. Pustio sam suze, nisam vidio izlaz, došao sam do kraja. Sve kaj sam imao, izgubio sam.

Iako je dno vrlo relativan pojam, jer uvijek se može pasti još malo niže, moje misli su bile baš tamo. Na dnu moga života. Izgledao sam kao vreća govana, smrdio sam sam sebi. Stalna jurnjava za dopom, dugovi i ostala sranja koja dolaze u paketu. Sve ostalo postalo je ne važno. Overdose mi se često činio kao izlaz, ne jedini nego najlakši. Puno sam razmišljao o tome. Da nemam seku i te jadne starce koji pate, davno bi se roknuo. Tada sam stvarno samo preživljavao.

Sva ona jutra u grču, oznojen i hladan, sve majčine suze, sve izgubljene nade, izgubljene prijatelje, sve loše pa i svoj jebeni život..... Sve sam to prihvatio, pomirio sam se sa činjenicom da sam junkie. Rođen loš, greška u genetskom kodu. Puno mojih kolega po dopu otišlo je u zaborav. Jedan od njih bio je i meni jako drag prijatelj, veliki prijatelj kojega se i danas često sjetim. Jedini zbog kojega sam plakao i jedini koji me razumio.

Toga dana osjećao sam samo ogromnu prazninu. Nisam se bojao smrti jer sa njom sam se ionako svakodnevno poigravao. Ni sam ne znam što se to u meni okrenulo, još na sprovodu sam u suzama rekao: "Odlazim u komunu." Zapravo nisam ni bio svjestan što je to ustvari komuna, za mene je to bio sasvim nevažan pojam. Nisam to doživljavao kao rješenje problema već kao bijeg od zajebane realnosti. Da, bio sam pička, izgubio sam se u vlastitom vrtlogu života. Izgubio sam se u igri kojom sam vladao, mislio sam da jesam. Ovo je bio onaj dan kad sasvim slučajno otvoriš oči i shvatiš da je cijela ta priča jedno veliko govno, trulež i jad.

[Vivaldi82]

Nekad bi danima lutala po grobovima mojih prijatelja ,koji su se overili,sedela i pricala s njima..To mi je pomagalo ostati cista neko vreme ..kad vise nisam imala novca za blokatore,i skoro se bojala izaci iz kuce..Nisam imala porodicu ,oni su bili porodica tad..a komuna ..to je bila neka stara prica nekog junkia ,koju sam jednom cula....nastavi ..citamo te .pozd

[Šeherzada]

Svaka čast na dobroj istini jako dobro opisano...samo nastavi pisati..jedino me još čitanja spašavaju depresije...

[peter]

Priznanje. Otkaz prvi, otkaz drugi, odjebi na sve strane. Odjebi doma, odjebi na kvartu, odjebala ljubav... Ostao sam sam. Depresija.... Kao da gorim, a ne osjećam baš ništa osim praznine. Pritisak u mojoj glavi postao je prejak, a ja preslab da se borim. Pustio sam suze, nisam vidio izlaz, došao sam do kraja. Sve kaj sam imao, izgubio sam.

Iako je dno vrlo relativan pojam, jer uvijek se može pasti još malo niže, moje misli su bile baš tamo. Na dnu moga života. Izgledao sam kao vreća govana, smrdio sam sam sebi. Stalna jurnjava za dopom, dugovi i ostala sranja koja dolaze u paketu. Sve ostalo postalo je ne važno. Overdose mi se često činio kao izlaz, ne jedini nego najlakši. Puno sam razmišljao o tome. Da nemam seku i te jadne starce koji pate, davno bi se roknuo. Tada sam stvarno samo preživljavao.

Sva ona jutra u grču, oznojen i hladan, sve majčine suze, sve izgubljene nade, izgubljene prijatelje, sve loše pa i svoj jebeni život..... Sve sam to prihvatio, pomirio sam se sa činjenicom da sam junkie. Rođen loš, greška u genetskom kodu. Puno mojih kolega po dopu otišlo je u zaborav. Jedan od njih bio je i meni jako drag prijatelj, veliki prijatelj kojega se i danas često sjetim. Jedini zbog kojega sam plakao i jedini koji me razumio.

Toga dana osjećao sam samo ogromnu prazninu. Nisam se bojao smrti jer sa njom sam se ionako svakodnevno poigravao. Ni sam ne znam što se to u meni okrenulo, još na sprovodu sam u suzama rekao: "Odlazim u komunu." Zapravo nisam ni bio svjestan što je to ustvari komuna, za mene je to bio sasvim nevažan pojam. Nisam to doživljavao kao rješenje problema već kao bijeg od zajebane realnosti. Da, bio sam pička, izgubio sam se u vlastitom vrtlogu života. Izgubio sam se u igri kojom sam vladao, mislio sam da jesam. Ovo je bio onaj dan kad sasvim slučajno otvoriš oči i shvatiš da je cijela ta priča jedno veliko govno, trulež i jad.

Dragi Druze,nisam u stanju bas da citam tvoj blog cesto,ali mi je juce pomogao neverovatno!
Prica i ni je ,poslednji ,niti bilo koji deo ,VEC SAMA IDEJA ZA TAKO NECIM!
hVALA,tI,POGOTOVO STO ZNAM KROZ STA SVE OTPRILIKE SE DESAVA,NEVAZNO DA LI JESTE DJIR ILI NIJE!

[sanela]

Hej, odlično pišeš...
Nastavi...
Nadam se da si trenutno dobro, da se boriš....

[dopeFree]

Komuna, suočavanje sa novim poretkom i vlastitim strahovima. Pravila na koje nisam navikao, savršen red, organizacija. Sve ono kaj sam godinama izbjegavao sada mi je nametnuto, odmah i odjednom. Masa novih navika koje sam morao usvojiti kako bi opstao.

Sve, ali baš sve ulazilo je u kruta pravila poredana u pravilne vremenske intervale. Uz nadzor operatera koji su i sami bivši ovisnici, živjeli smo neki izolirani, virtualni život. Simulacija stvarnog života u kontroliranim uvjetima i po vojničkom režimu. Svaki uzrok ima svoju posljedicu. Kašnjenje, izbjegavanje obaveza i sve ostalo na kaj smo bili naviknuti vani, ovdje se nije tolerilalo. Sve sa ciljem da se iznova naučimo odgovornosti. Sami smo kuhali, sami čistili, prali i radili. Jebeno smo radili. Slobodno vrijeme? Može ali samo na kratko. TV, novine, možda neki film? Ne dolazi u obzir, eventualno vikendom ako zaslužite.

Svaki uzrok ima svoju posljedicu. I ono najmanje loše i ono najveće dobro, sve se vraća sve se plaća. Dobar princip ako se mene pita, malo krut ali dobar i pravedan. Zajednica je glasila kao jedna od onih manje represivnih. Nije bilo skidanja na suho kao u ostalim komunama.

Prvi problemi su nastupili kada sam shvatio da se njihova upotreba supstitucije svodi na brzo spuštanje terapije. Već prvog tjedna sam bio na nuli, bez ičega. Imao sam pravo samo na 10 mg normabela, a meni je to značilo kao i čaša vode kroničnom alkoholičaru. Čekao sam krizu i hrabrio se. Tri dana poslje, izmučen i sjeban, izašao sam van. Sa malo manje od 400 kn u ruci i još jednim tipom iz Rijeke, krenuo sam za Zagreb.

[dopeFree]

Tijelo mi je u grču. Iako je ljeto jebeno zakurilo meni je hladno, kupam se u hladnoći svoga znoja. On me gleda i smije se, nagovara me da skrenemo na cugu prije nego dođe vlak. Meni stvarno nije do ničega, jedino kaj mi sada treba je junk, moj tihi ubojica. Nazvao sam Bimba da mi složi komad. Iznenadio se kad je čuo da sam ponovno vani, bio sam prilično uvjerljiv kada smo pričali o mome odlasku u komunu. Možda bi i ostao duže da nemam tako kratak fitilj. Sada znam da je to bila greška ali tada nisam razmišljao o posljedicama. Navikao sam na greške. Mozak mi se topio u nemiru ovisničke opsesije. Samo jedan loš trenutak, sekunda slabosti i moj život je ponovno na staroj cesti.

Ponovno u Zagrebu, stvarno volim ovaj grad. Zamolio sam Bimba da dođemo do njega, da u miru složim šut za mene i frenda. Sa grčem u želucu izlazim iz vlaka, bljuje mi se, ni cigarete mi ne pašu. Želim samo taj prokleti šut, samo taj jebeni šut! Vrištao sam u sebi, kao da to više i nisam ja. Izgubio sam dušu, ostalo je samo tijelo, umorno tijelo koje vapi za pomoć. Više mi ništa nije bilo važno, ne postoji osoba koju bi u tom trenutku želio više od dopa. Molio sam sate da ubrzaju vrijeme, samo da utišam bol. Barem na kratko.

Još jednom sam nazvao Bimba, čisto da zadovoljim vlastitu paranoju. Morao sam biti siguran da je roba kod njega jer fakat nisam sposoban za čekanje. Sve je bilo spremno, otvorio je vrata i nevoljko nas pustio. Ja sam izgledao kao vreća govana, a Aco je kao i svaki nepoznat lik dočekan sa sumnjom. Izvadio je paketić i bahato ga bacio na stol. Evo štakori, drogirajte se. Znao je iskoristiti svaku priliku da nahrani svoj ego, glumio je mangupa pred strancima. Kako on kaže: "To je preventiva, buraz."

Iz ladice uzimam čiste puške, za mene i Acu, malo limunske kiseline i žlicu. Dobro uvježban ritual koji me vrlo brzo vratio među žive. Složio sam dva dobra šuta, dvije jednosmjerne karte za pakao. Naša dva beživotna tijela ponovno su se utišala.

To je ono kaj na kraju narkomanskog puta ostane. Samo tijelo koje žudi za tišinom, pokvarena duša i suze. Ne suze narkomana, on je svoje već odavno izgubio, ostaju suze onih koji su ga voljeli. Ako sam ikada želio drugu šansu, želim je sada.........