vrijeme ce pokazati

[Minimi]

Citam, citam i citam mjesecima ispovijesti i ovisnika i suovisnika i vise mi je zlo od svega! Sve iste price malo drugacije upakovane. Te dobar je covjek, te treba mu dati sansu, te zbog djece, te zbog ljubavi...ma nek se nose u vraziju mater prokleti, ljigavi,ofucani narkomani!
Sta ce biti s mene i mojih zivaca? Ne mogu vise a tek je pocetak. I ja kao i mnoge druge imam dobar staz braka ( 10 god), dvoje prekrasne djecice i njega u kog svaki dan buljim kao da je pao s marsa a on naravno pizdi zbog toga! On ima dvije godine radnog staza (heroinskog) i izlijeceni je narkoman ( vec je proslo dosta vremena od posljednji put-samo 4 mjeseca) Ta jebena tema je tabu tema za nas, jer se izrodi svadja iz nje. Mada bi ja volila da procackam, kada, kako, prvi put, sta je mislio, gdje smo tu bili mi? Ali ne...ja njemu idem na zivce, ja zelim da ga unistim sada, ja zelim da on ne gleda svoju djecu JA, JA, JA....popizdit cu! Kako moze i ima muda nakon svega, nakon sto sam jos uvijek tu pored njega da nesto svaljuje na mene i mene kida psihicki. Zar nije dosta sto nam je ubio snove. U posljednje vrijeme ima odsutan pogled, bez sjaja...podjeca me na proslu godinu kad sam ga milovala i misleci da ga drma depresija molila da ode psihijatru ili sta vec...a gospodina su drmale druge stvari. Koja sam ja naivna budala bila. Al me jebu te njegove oci ovih dana, sta je sada...da li je on krenuo starim putem ili? Naravno ja mu kazem sta me brine, on povisi ton. Ja predlozim da cu kupiti par kucnih testova da se nadju, kao to je bacanje para on je cist ko suza. A ja se iskreno receno i bojim da on uradi taj test, sta ako su moje sumnje ispravne
On je toliko uvjeren u sebe da je izlijecen i kaze da ni na jedan momenat nije pomislio na dop ovih mjeseci, a prije par mjeseci kad je sve izaslo na vidjelo, on je bio jedan ruzni kostur koji je trazio samo nacin kako da se ubije. Da napomenem da se skinuo na suho bez i jedne pomocne tabletice uz podrsku bliznje familije, posle mjesec dana vratio se na posao, psihijatra ne zeli.
Ako ni zbog cega drugog onda zbog djece, a jednim dijelom i njega sam jos uvijek tu, a na sta ce sve ovo da izadje to ce vrijeme da pokaze...

[klara60]

Tipicni izlivi bijesa, ili bolje receno ocaja suovisnika i tipicne reakcije ovisnika, koji nije izlijecen do kraja- bar ja to, iz vlastitog iskustva suovisnika, tako vidim. Ti ne znas kako bi reagovala, u jednom trenutku zelis da mu pomognes, ali on to nedopusta isticuci da je sasvim OK, ti vidis da nije bas sve kako treba, ali se bojis istine, on trazi zrtvu-ustvari ne trazi je jer si tu ti i najpogodnija si. Umjesto razgovora, "najbolje" je sve svesti na galamu i medjusobne optuzbe i tu zamaskirati problem.
A, sve bi mnogo jednostavnije bilo kada bi ti zaista nabavila tih par testova i on pristao na testiranje, ili da to uradis bez njegovog znanja, pa ako se sumnje potvrde onda krenuti kako treba (ne zavaravaj se sa tih 4 mjeseca-to je kratak period. Moja kcerka je cista 18 mjeseci i ja strepim i dan danas). Niste postigli onaj stepen povjerenja kada bi se on zaista otvorio te da zajedno pokusate naci uzrok njegove bolesti.Tad ne bi imala potrebe da stalno gledas u njegove oci i da ga time iritiras. Mnogo bi bolje bilo da u pravom trenutku zapocnes miran razgovor i da izneses te svoje strahove njemu, da mu ne dozvolis da vice, a ako i pocne, smiri ga svojim tonom i razloznom pricom, koja ne bi trebalo da bude ispljujuca i da se stalno ponovlja. Jednostavno reci: "OK, ti tvrdis tako, ali evo ja se bojim i sumnjam, hajde pomozi ti meni, da otjeram te sumnje, hajde testiraj se....itd...itd...".
On nece psihijatru (a kad tad ce morati-bar ja tako mislim), a ako on nece, idi ti! Popricaj, potrazi savjet i za njega, a i za sebe, jer koliko god ta borba ovisnika bila teska, nista manje teska nije ni suovisnika. Tad ces shvatiti tezinu te bolesti i uz to ces i ti ojacati i nauciti da pravilno reagujes.

Nadam se da sam ti bar malo pomogla, ako ne pravim savjetima za rjesenje tog problema, onda bar cinjenicom da saosjecam s tobom i da te razumjem.
Sretno.

[Minimi]

Hvala draga Klara, svaka rijec podrske i bilo kakvog savjeta mi dobro dodje.
Sama sam u ovome, i nemam nikoga s kime bi razgovarala na ovu temu. Sav teret je na mojoj dusi. Ja sam zaista zeljela da mu pomognem i molila ga da otvoreno razgovaramo o svemu, da mi se sam povjeri ako ga sto muci, sto on ni jednom nije ucinio u ovih par mjeseci. Jedino u tim izljevima bijesa zna reci da ja ne znam kako je njemu. Bilo koji trenutak da izaberem za pricu pokaze se pogresan, ja se tada povlacim jer ne zelim da se moja djeca osjecaju nesretno zbog nasih svadja, a njemu to i odgovara. On trazi od mene da mu vjerujem, navodno jer imam pristup i telefonu, i bankovnom racunu, i tempirano vrijeme odlaska i dolaska s posla. I ja treba da budem sada toliko naivna i da nasjednem na tu pricu i steknem povjerenje. Jedino sto zelim je da komuniciramo i da pricamo otvoreno, a ne da se moram prenemagati prije nego li ga upitam " jesi li ti dobro" i dobijem nazad naostrenu facu i odgovor "hoce li ikada prestati" Mozda u svemu ovome ja i grijesim, mozda je on zaista na ispravnom putu...ali zar nema potrebu da podijeli taj teret s nekim ili ga zaista nista ne muci?!
Sto se tice testa on meni u revoltu nudi nalaz krvi...a meni koliko je poznato da je najbolje uraditi test s urinom ( s obzirom na posljednje uzimanje heroina)
E da Klara i ja mislim da je vrijeme od 4 mjeseca prekratak period,ali on to nece da prizna, kao sto ni sam sebi jos uvijek nije priznao da je on narkoman.

[jana]

Sve je u igri sa vremenom.Ono ipak sve pokazuje i dokazuje.
Gledano iz naseg,suovisnickog ugla,to je ipak, vrijeme strahovitog trpljenja.Od nemoci,od iznalazenja nacina kako prici svakom danu i ovisniku u njemu,od pritiska sredine,od zahtjeva zivota,da ipak nekako se sve kotrlja u granicama normale....Nekada mi se cini kao da sam bila vojnik ,na prvoj liniji fronta,a ostali,filozofi,dusebriznici,sveci koji su molili Bogove,kao deserteri koji su mi u «supu« sa prve linije dodavali jos malo soli.

Zelim reci da te razumijem!

E,sada,u tom vremenu,da ti prenesem nesto sto ja nisam znala.Tebi treba pomoc i podrska.Ti si ,kao zdrava,otpravna,ali svaki dan bivati u toj «supi« nije ni malo lako.Nadji ti za sebe,ili psihologa,psihoterapeuta,ili duhovnika bilo koje religije,nekoga ko te razumije,u okruzenju,i sa kojim mozes popricati.Ko ce hraniti i podupirati tvoje malo javstvo koje se pita svakodnevno sta bi,kako cu,a u grlu te steze...Tvoj muz je ocito autoritativan,zeli da zadrzi poziciju paterfamilijasa,vjerujem da je i jak,dok je sve to izdrzao bez terapije i vratio se na «normalan kolosjek«,ono u smislu,posao-kuca,kuca -posao,ali je sve to ipak daleko od nekog normalnog zivota.
Ti si lijepo opisala sadasnji trenutak u njegovoj borbi sa narkomanijom,i normalno da imas osjecaj da tu nije sve «leglo« na svoje mjesto.Da treba raditi i dalje,odrzavati apstinenciju na jedan prihvatljiv nacin za porodicu tj tebe,kao njegovog saputnika.Graditi mostove da se uspostavi izgubljeno povjerenje,a ne autoritativno presjecati,sto tebe dovodi u dodatnu sumnju i nepovjerenje.

[Minimi]

Hvala Jana na razumijevanju.
Tesko je dijeliti osjecaje s ljudima koji apsolutno nisu imali nikakav dodir s drogom, niti bilo koga bliznjega u toj situaciji. Sazaljenje mi nije potrebno. Sto se tice psihologa izgleda da sam naletila na pogresnog. Nakon izljeva svih mojih emocija i pitanja sta da radim dalje, kako da se ponasam i kada da dodjem sljedeci put...ona me pogledala i rekla da nema potrebe da dolazim
E sada koliko je on jak to cemo tek da vidimo! Svi mi koji mu nismo okrenuli ledja dali smo mu jasno do znanja da smo samo sada uz njega, sljedeci put ne postoji.

[jana]

Nemoj da posustajes kad je psiholog u pitanju.Ja sam prvo naletila na jednu hladnu engleskinju,za koju sam cak dobila i preporuku,ali za mene ona nije bila dobra.Na kraju prvog kontakta,osjetila sam tu nepostojecu konekciju,pa kad mi je rekla da cemo o necemu razgovarati slijedeceg puta,spontano i iskreno sam joj rekla da izmedju nas nema slijedeceg puta.Na vratima vec,osmjelila sam se i pitala,da li ona ima djecu.Rekla je «Ne«.Tako sam za sebe dobila odgovor zasto mi uopste ne mozemo razgovarati ni razumjeti se.
Trazi drugog psihologa.Trazi nekoga ko ce malo da podupire tvoje emocije.Ti i ljudi oko tebe racionalno razmisljate,ali sve to treba negdje provariti u nivou bitka i sebe samoga.A to nije lako.
Srdacan pozdrav i drzi se.

[Dreamer]

..... prije nego li ga upitam " jesi li ti dobro" i dobijem nazad naostrenu facu i odgovor "hoce li ikada prestati"

Ne bih da te plasim dodatno, ali kada sam se ja skidala i skinula, pa posle nekog vremena ponovo posrnula, i kada bi mene isto to pitali, ja bih davala isti, nabusiti odgovor, jer sam se drogirala a nisam htela priznati.


Ne mora da znaci, ali pokusaj sa svim raspolozivim sredstvima, testovima..........nemas vise sta da izgubis, bolje je da znas na cemu si, pa makar to bila najruznija istina.

Puno srece i imas moju podrsku!