ANONIMNI NARKOMANI

Ovdje možete saznati više informacija o programu AN i pronaći podršku ukoliko ste još uvijek ovisni i tražite pravi način uspostavljanja i održavanja apstinencije.

Moderator: sanela

User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

ANONIMNI NARKOMANI

Post by heroinapg »

UVOD U APSTINENCIJU

Prvi dio
NAUK APSTINENCIJE

Anonimni narkomani su šitom svijeta rasprostranjeno udruženje zavisnika koji jedni drugima pomažu u održavanju apstinencije i spremni su otvoreno podijeliti svoje iskustvo oporavka sa svima koji imaju prolem s drogama ili drogiranjem.
Anonimni narkomani su na prijateljstvu i iskrenosti zasnovano bratstvo osoba koje su patile zbog zavisnosti o drogama.
Prvi klu Anonimnih narkomana osnovan je još davne 1953. godine u Kaliforniji, a od tada su se granice udruženja proširile u oko dvadeset zemalja svijeta i danas aktuelno djeluje oko 25000 grupa Anonimnih narkomana.
“Mi, Anonimni narkomani, zavisnici smo koji su potvrdili i otvoreno priznali da ne mogu kontrolisati zloupotrebu droga. Naučili smo da ih se moramo kloniti ako želimo izbjeći vlastitu životnu katastrofu i nesreću nama bliskih osoba, jer pred nama je malo alternativa i ako nastavimo sa drogiranjem, čeka nas ulica, bolnica, zatvor ili prerana smrt.

Jedina je svrha naših okupljanja: održati vlastitu apstinenciju , i onim zavisnicima koji nam se obrate, pomoći u nastojanjima da postignu i održe apstinenciju.

Međusobno smo ujedinjeni zajedničkim problemom – zavisnošću o drogama. Kroz susrete, razgovore i međusobno pomaganje, nekako uspijevamo apstinirati i odoljeti porivima za ponovnim drogiranjem, koji su još ne tako davno predstavljali dominantnu silu u našim životima.

Nismo nikakvi reformatori, nismo povezani ni sa jednom institucijom, ideologijom ili vjerskom zajednicom. Ne želimo da cijeli svijet apstinira od ilegalnih droga. Ne vrbujemo članove i ni na koji način ne vršimo pritisak na zavisnike da nam se pridruže, no svako ko nam se obrati za pomoć biće srdačno i brižno dočekan.
Svoje iskustvo oporavka ne namećemo drugima, ali ga rado dijelimo kada smo za to zamoljeni.

Nismo ni profesionalni terapeuti. Naša je jedina kvalifikacija za pomoć drugim zavisnicima isključivo činjenica da smo se sami prestali drogirati. S druge strane, svjesni smo činjenice da su zavisnici, koji se još uvijek drogiraju, spremniji povjeriti se i povjerovati u poruku o životu bez droga, ako im tu poruku prenosi neko ko govori iz ličnog iskustva, i ako im apstinenciju svjedoči vlastitim životom.

Anonimni narkomani brinu jedni za druge, drže se zajedno, jer znaju da samo zajedno stižu do cilja, dok svaki od njih zasebno propada. Načela zajedništva pretpostavljamo pojedincima, jer smo svjesni činjenice da od našeg zajedništva u oporavku zavise naši životi i životi zavisnika koji će nam tek pristupiti.

Zavisnika niko ne može tako lično doživjeti, razumjeti ga i pomoći mu kao liječeni zavisnici. Jedino će liječeni zavisnici, bez traženja ičeg zauzvrat, žrtvovati svoje vrijeme, snagu i živce kako bi pomogli zavisniku koji pati.

Nažalost, otvoreno priznajemo da ništa što kažemo, ili bismo mogli reći, neće imati stvarno značenje sve dok zavisnik samome sebi, kao što smo to i mi učinili, ne bude spreman priznati da su ga droge nadvladale i da treba pomoć.

Zato ako niste sigurni da ste zavisnik ili ste pak sigurni da jeste, ali niste sigurni biste li nam se pridružili, ne obećavajte ništa unaprijed, nego samo dođite na neki od naših sastanaka – otvorenog duha i bez predubjeđenja. Ako se i tada potvrdi vaš zaključak da ne biste trebali dolaziti, to će onda svakako biti više nego ispravna odluka.

Jer, svako ko se drogira duboko u sebi zna odgovor na pitanje: jesam li zavisnik ili ne? I samo on to sebi može priznati, i to samo ako je duboko iskren.

Ni doktor, ni porodica, ni prijatelji, ne mogu o tome odlučiti umjesto njega. A ako je zavisnik dovoljno hrabar da to sebi prizna, onda je polovina puta prema životu bez droga pređena i onda je polovina borbe ka doživotnoj apstinenciji dobijena.

Ako bi odluku o odgovoru na pitanje o svojoj zavisnosti zavisnik prepustio drugima, time bi samo nepotrebno protraćio što vlastito što vrijeme i snagu bližnjih mu.

Program Anonimnih narkomana po pravilu nije učinkovit kod osoba koje nisu sigurne jesu li zavisne, ili kod osoba koje drže da droge mogu uzimati ‘kontrolisano’.

Pomoći se može samo onom zavisniku kome je dovoljno teško da za pomoći žudi i da pomoć traži. Isto tako, pomoći se može samo onom zavisniku koji dopušta da mu se pomogne i koji sam sebi želi pomoći. Jer ne može se pomoći ljudima koji ne žele da im se pomogne, ili dok oni sami ne zamole za pomoć. Čak i tada im se može pomoći tek toliko da sami sebi pomognu.”
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI NARKOMANI

Post by heroinapg »

Zavisnost-BOLEST ILI SLOBODNO IZABRANI STIL ŽIVOTA

Zavisnost je hronična recidivirajuċa bolest, progresivnog toka, koja, ako se ne liječi, završava s predvidljivo negativnim ishodom. Zavisnici su osobe koje su doživotnoizgubile sposobnost povremenog drogiranja.
Posezanje za i najmanjom dozom ikoje od droga kod zavisnika-apstinenta razbuđuje poriv za daljim drogiranjem, reaktivira bolest zavisnosti i otvara kruženje u zloċudo zatvorenom krugu kompulzivnog drogiranja.
Zbog preovladajuċeg medicinskog koncepta u sagledavanju stvari, zavisnost danas shvatamo kao bolest, ali das mo načisto-bolest zavisnosti nije bolest u smislu u kojem je dijabetes bolest.
Zavisnost je bolest, ali ponajprije bolest koju je zavisnik sam izabrao i koja se uvjek isponova ponavlja u svakom daljem drogiranju. Jer, što drugo podržava drogiranje nego slobodna volja koja stoji iza njega, tako da je ono jedna bolest koja se sama hoċe. Niko se ne drogira ukoliko to zaista ne želi, odnosno-ko se drogira čini svojevoljno i pri svakom novom ufiksavanju droge iznova potvrđuje drogiranje kao svoj životni izbor.
U podlozi zavisničkog životnog stila leži svjetonazor, koji taj život opravdava i omoguċuje. Izopačenoi iracionalno razmišljanje vodi ka izopačenom i iracionalnom drogiranju.
I doklegod zavisnik za svoju zavisnost bude okrivljivao ove ili one okolnosti, situacije i ljude, i doklegod zavisnost ne prizna kao svoj najličniji izbor i ne preuzme odgovornost za nju na sebe, nema realne nade z njegovo izlečenje. Zavisnik u svojim rukama ima ključeve klopke u koju se sam zaključao. Protivrječje tog navoda dodatno uveċava faktična istina da je to zato što on tako želi.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI NARKOMANI

Post by heroinapg »

Faze u kojima je zavisnost bolest
I faze u kojima je ona slobodno odabran način života


Zavisnost se može smatrati bolešċu u užem smislu te riječi tek po nastupu narkomanske faze zavisnosti, tj. Kada se kod zavisnika, nakon što se prestane drogirati, javljaju očiti znaci apstinencijalnog sindroma.

Tek tada, naime, definitivno prestaje rana faz bolesti zavisnosti, u kojoj zavisnik može uspješno održavati fasadu socijalnog funkcionisanja. Tek tada definitivno, može se govoriti o hroničnoj zavisnosti s prolongiranim stanjima nadrogiranosti koja traje danima. I tek tada zavisnik se ne može više drogirati i biti socijalno neupadljiv, niti može održavati fasadu normalnosti.
Zavisnici se često zbog svojih postupaka vade, pravdaju i prikazuju se kao žrtve okolnosti koje sui h nanijele na drogiranje. Ali oni su mogli, ako ništa, barem učiniti nešto drugo od onoga što su okolnosti napravile od njih.
Moguċe je da pojedini zavisnik i prije razvoja zavisnosti iskazivao određene smetnje ponašanja ili psihičkog funkcionisanja, moguċe je da je bio odgojno zapušten ili je živio u nepovoljnim društvenim okolnostima, ali to što je odabrao da mu za sve to ilegalne droge budu “lijek”, “utjeha”, “zaborav” i “zabava”, to je ipak isključivo do njega.

Zato zavisniku uvjek terba jasno dat do znanja da je on, to jest njegovo drogiranje, prouzrokovalo pogubne posledice za njega i ljude oko njega, za koje je on odgovoran, s kojima se treba suočiti i koje mora ispraviti ukoliko se želi oporaviti.
No, bez obzira što je zavisnik sam odgovoran za svoje drogiranje i poremeċeno ponašanje, daleko od toga da njegova porodična, radna i prijateljska okolina, pa i društvo u cjelini, nemaju obavezu pomoċi zavisniku i kao bolesniku i kao čovjeku.
Napomena: Sami Anonimni narkomani su svakako svjesni da nisu, u stručnom smislu, pozvani raspravljati da li je zavisnost bolest u užem, medicinskom smislu te riječi.
Stručnjaci različitih područja: ljekarii, sveštenici, pravnici is l..definišu zavisnost pojmovima koji su najprikladniji njihovim potrebama, pa ne čudi da se istim načelima rukovode i sami Anonimni, gledajuċi na zavisnost isključivo s aspekta oporavka.
U tom smislu, Anonimni se nisu dužni optereċivati arspravljanjem da li je zavisnost bolest ili slobodno izabrani stil života, odnosno, kada zavisnost nazivaju bolešċu, iskorištavaju lit u riječ u medicinskom ili metaforičkom smislu.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI NARKOMANI

Post by heroinapg »

Zavisnost-medicinski ili moralni pristup

Buduċi da nije bolestan u užem smislu riječi, zavisnik u neposrednoj okolini ne izaziva ni razumijevanje ni sažaljenje. Zavisniku smo dužni pomoċi, ali nema razloga za veċe žaljenje, jer svako je ponaosob sam odabrao sve posledice drogiranja.
Doduše, zavisnik se mora i može razumjeti, ali se njegovi postupci ne mogu opravdati. Postoje stvari preko kojih se ne može i ne treba preċi, jer time zavisnku samo olakšavmo sučeljavanje s posledicama onoga što je kroz drogiranje napravio od sebe, od svog života i od ljudi oko nejga. Ne treba ni kazati da, prelaženjem preko posledica drogiranja, zavisniku olakšavamo i podržavamo dalje drogiranje.
Zato je potpuno razumljivo mišljenje zastupnika tzv “moralističkog" gledanja na bolesti zavisnosti, koji sa polaze sa stajališta da je uzimanje droga slobodno izabrani stil života. Ako je zavisnost izabrani stil života, onda zavisnik na kraju krajeva mora snositi sve posledice svog izbora da godinama parazitski živi i dokoličari uživajuċi u drogama. Zastupnici moralističkog stajališta zavisnost ne smatraju nikakvim bolestima, barem ne bolestima u klasično-medicinskom smislu te riječi.
Faze u kojima je zavisnost bolest
I faze u kojima je ona slobodno odabran način života


Zavisnost se može smatrati bolešċu u užem smislu te riječi tek po nastupu narkomanske faze zavisnosti, tj. Kada se kod zavisnika, nakon što se prestane drogirati, javljaju očiti znaci apstinencijalnog sindroma.

Tek tada, naime, definitivno prestaje rana faz bolesti zavisnosti, u kojoj zavisnik može uspješno održavati fasadu socijalnog funkcionisanja. Tek tada definitivno, može se govoriti o hroničnoj zavisnosti s prolongiranim stanjima nadrogiranosti koja traje danima. I tek tada zavisnik se ne može više drogirati i biti socijalno neupadljiv, niti može održavati fasadu normalnosti.
Zavisnici se često zbog svojih postupaka vade, pravdaju i prikazuju se kao žrtve okolnosti koje sui h nanijele na drogiranje. Ali oni su mogli, ako ništa, barem učiniti nešto drugo od onoga što su okolnosti napravile od njih.
Moguċe je da pojedini zavisnik i prije razvoja zavisnosti iskazivao određene smetnje ponašanja ili psihičkog funkcionisanja, moguċe je da je bio odgojno zapušten ili je živio u nepovoljnim društvenim okolnostima, ali to što je odabrao da mu za sve to ilegalne droge budu “lijek”, “utjeha”, “zaborav” i “zabava”, to je ipak isključivo do njega.

Zato zavisniku uvjek terba jasno dat do znanja da je on, to jest njegovo drogiranje, prouzrokovalo pogubne posledice za njega i ljude oko njega, za koje je on odgovoran, s kojima se treba suočiti i koje mora ispraviti ukoliko se želi oporaviti.
No, bez obzira što je zavisnik sam odgovoran za svoje drogiranje i poremeċeno ponašanje, daleko od toga da njegova porodična, radna i prijateljska okolina, pa i društvo u cjelini, nemaju obavezu pomoċi zavisniku i kao bolesniku i kao čovjeku.
Napomena: Sami Anonimni narkomani su svakako svjesni da nisu, u stručnom smislu, pozvani raspravljati da li je zavisnost bolest u užem, medicinskom smislu te riječi.
Stručnjaci različitih područja: ljekarii, sveštenici, pravnici is l..definišu zavisnost pojmovima koji su najprikladniji njihovim potrebama, pa ne čudi da se istim načelima rukovode i sami Anonimni, gledajuċi na zavisnost isključivo s aspekta oporavka.
U tom smislu, Anonimni se nisu dužni optereċivati arspravljanjem da li je zavisnost bolest ili slobodno izabrani stil života, odnosno, kada zavisnost nazivaju bolešċu, iskorištavaju lit u riječ u medicinskom ili metaforičkom smislu.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI NARKOMANI

Post by heroinapg »

Zavisnost-medicinski ili moralni pristup

Buduċi da nije bolestan u užem smislu riječi, zavisnik u neposrednoj okolini ne izaziva ni razumijevanje ni sažaljenje. Zavisniku smo dužni pomoċi, ali nema razloga za veċe žaljenje, jer svako je ponaosob sam odabrao sve posledice drogiranja.
Doduše, zavisnik se mora i može razumjeti, ali se njegovi postupci ne mogu opravdati. Postoje stvari preko kojih se ne može i ne treba preċi, jer time zavisnku samo olakšavmo sučeljavanje s posledicama onoga što je kroz drogiranje napravio od sebe, od svog života i od ljudi oko nejga. Ne treba ni kazati da, prelaženjem preko posledica drogiranja, zavisniku olakšavamo i podržavamo dalje drogiranje.
Zato je potpuno razumljivo mišljenje zastupnika tzv “moralističkog" gledanja na bolesti zavisnosti, koji sa polaze sa stajališta da je uzimanje droga slobodno izabrani stil života. Ako je zavisnost izabrani stil života, onda zavisnik na kraju krajeva mora snositi sve posledice svog izbora da godinama parazitski živi i dokoličari uživajuċi u drogama. Zastupnici moralističkog stajališta zavisnost ne smatraju nikakvim bolestima, barem ne bolestima u klasično-medicinskom smislu te riječi.
Bit zavisnosti je u osobi zavisnika

Bit fenomena zavisnosti čini unutrašnje stajalište zavisnika prema drogi, nego samo sredstvo zavisnosti. Samo po sebi, nijedno od poznatih sredstava zavisnosti nema farmakološko-biohemijsku odliku da po samom uzimaju razvija automatizam prisile daljeg uzimanja.
Sredstvo zavisnosti dobija magnetično mističnu odliku stvaranja zavisnosti, samo ako je palo na prethodno pripremljeno tlo narkofilske osobnosti. Osobe koje nemaju unutrašnju narkofilsku motivaciju mogu danima, pa i sedmicama uzimati i najteže droge, bez razvoja zavisnosti.
Sam zavisnik daje poseban smisao sredstvu zavisnosti. On mistificira sredstvo zavisnosti da bi se posle toga mogao zaljubiti u njega i držati ga kao svoje središnje i životno iskustvo. Zavisnik drogom mijenja doživljaj sebe, sebe u svijetu i sam doživljaj svijeta promjenom stanja svijesti uzrokovanog uzetom drogom.
Različite osobe usude se da tvrde kako znaju šta su droge i drogiranje i kako su, štaviše, same probale neke od ilegalnih droga pa, navodno, o iskustvu drogiranja mogu svjedočiti autentično iz prve ruke. No, istina je zapravo potpuno suprotna: što su droge i drogiranje znaju jedino sami zavisnici, zato i jesu zavisnici.
Nažalost, oni o malo čemu znaju toliko koliko o drogama i drogiranju. Droge sui h povukle k sebi upravo zato što sui m oni znali priċi iznutra. Znali su im se otvoriti na način da od njih dobiju najviše, pa da im adekvatno tome i daju najviše. Samo zavisnici znaju i životnom praksom se u tome slažu da je suština uživanja u drogama u svakodnevnom drogiranju i održavanju stanja lakše “razvaljenosti” cijeli dan, svakog dana.
Zavisnik sebi, kroz djelovanje droge pripisuje pozitivan doživljaj sebe: dan kada je uzeo drogu dobar je i lagan, a dan kada nije loš je i težak. Da bi mu bilo dobro, on ide linijom manjeg otpora i linijom droge. Umjesto da mijenja sebe ili svijet, on drogom mijenja stanje svijesti i način na koji doživljava svijet.
Duboko su svjesni pogubnosti drogiranja pa se, da bi se i dalje drogirali, prethodno moraju uvjeriti kako bi se zapravo mogli prestati drogirati samo kada bi to htjeli, kako se još određeno vrijeme mogu drogirati, jer ionako ċe se uskoro ostaviti droge. Svoje sadašnje uzimanje heroina pravdaju, zavaravajuċi se, kako nije važno što ċe danas-sjutra-preksjutra uzeti drogue, jer oni su ionako u fazi “skidanja” i to su im, zapravo, kao “oproštajna drogiranja”.
Bit zavisnosti jeste u činjenici da zavisnik neprestano misli kako zapravo i nije zavistan i da drogue može prestati uzimati kadgod to odlučno zaželi. A, ako sebi veċ, zbog očite činjenice da doslovce ne može živjeti a da se svakodnevno ne drogira, mora priznati kako je zavistan, odmah se počne samozavaravati umišljanjem da ċe drogue uzimati samo još neko vrijeme, a onda ċe se skinuti. Droga mu daje lažni osjeċaj da je sve dobro, da ċe sve biti dobro i kako, doduše, sve baš nije bilo dobro, ali da se sve to još može popraviti.
Ili pak, da sve što loše nije važno, a kako se sve što je zaista važno može učiniti i sjutra. Naravno, to “sjutra” je jedno sjutra koje nikada ne dolazi i iskorak iz droge u stvarnosti time se odlaže do loše beskonačnosti. A svi problemi koji su postojali prije i pored problema s drogom, otlanjaju se i “liječe” daljim drogiranjem.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI NARKOMANI

Post by heroinapg »

BIT ZAVISNOSTI U PSIHOLOŠKOJ ZAVISNOSTI

Poricanje je ludilo narkomana. Poricanje svima očite činjenice zavisnosti kod zavisnika ima odlike prave sumanosti, uvjerenja nepodložnog korekciji u racionalnoj argumentaciji. Zavisnik i dalje do sumanosti naivno živi u uvjerenju da nije zavistan, u uvjerenju da se on drogira kada želi, a ne drogira kada to ne želi, dok je zapravo veċ odavno u vlasti prisile drogiranja, koja ga ne pita želi li ili ne, nego mu nameċe prisilu da mora uzimati ako uopšte želi biti.
Dugogodišnnje drogiranje uzrokuje promjene osobnostizavisnika i nekritičnost prema drogiranju, kao i gubitak kontrole nad količinom i učestalošċu uzimanja, što opet uslovljava progresiju bolesti zavisnosti. Na taj se način zavisnik vrti u zloċudnom krugu iz kojeg nema izlaza bez, u dobrom smislu, agresivne pomoċi izvana.
Zavisnik tako nikada ne izlazi iz zatvorenog kruga drogiranja jer ne može pregorjeti zavisničku osobnost u sebi. Duboko u sebi, on je naučio i droga ga je naučila da na sve životne probleme odgovara drogom.
Upravo zavisnička osobnost, a ne samo sredstvo zavisnosti, čini suštinu zavisnosti. Zbog u korjenu iste zavisničke osobnosti, različite zavisnosti imaju međusobno mnogo toga zajedničkog i upravo zato su često osobe u isto vrijeme zavisne od više psihoaktivnih supstanci.
Droge otklanjaju toliko životnih tegoba da je pravo čudo kako se više ljudi ne drogira. Jer, gdjegod se javlja ljudska nesreċa i bijeda bilo koje vrste, tu sui droge, da pruže utjehu, olakšanje i bijeg od nemilosrdne stvarnosti. Svi znamo, a oni koji se drogiraju to tek znaju, da droge nisu rešenje, nego tek kratkotrajni zaborav, kratka i slatka iluzija u kojoj mogu predahnuti od života koji ih muči.Ne zaboravimo da među nama ima slabijih, koji se lakše lome pod težinom života i kojima droge i drogiranje imaju veċe značenje nego što mislimo.
Možda život jeste, a možda nije isključivo bol, ali bol je nezaobilazan dio života. Moramo dopustiti da postoje ljudi koji s slabo nose sa životom koji sadrži bo. Ti se ljudi drogiraju zato što im droge otklanjaju bol života kojoj nisu dorasli, ili bol s kojom se ne mogu nositi na neki realan način.
Postojanje zavisničke osobnosti, s u njoj ugrađenom narkofilskom tendencijom, je i razlog zašto zavisnik koji veċ ima svoje glavno sredstvo zavisnosti često i kadgod mu se za to pruži prilika uzima i druge droge kao sporedna sredstva zavisnosti. Iz tog razloga, postoji i poseban tip zavisnika koji uzimaju razna sredstva zavisnosti, praktično sve do čega stignu, ili pak zavisnika kji nezgodne pojave jedne droge otklanjaju uzimanjem druge droge.
Psihološka zavisnost prethodi fizičkoj. Mjesci, a ponekad i godina dvije drogiranja potrebni su da se na nemoguċnost kontrole nad učestalošcu i količinom uzete droge, štoodlikuje psihološku komponentu zavisnosti, nadogradi i komponenta fizičke zavisnosti. Ona se, u prvom redu, ogleda nemoguċnošcu apstinencije od droga, odnosno nuždom da se određena doza droge uzima svakodnevno. Fizičku zavisnost odlikuje prava metabolička glad za opiatskim drogama koja, ako ostane neutoljena, odapinje cijelu paletu tjelesnih znakova apstinencionih sindroma.
Psihološka je zavisnost ono stanje uživanja u nadrogiranosti bez koje se zavisnik više uopšte ne želi susretati sa izazovima stvarnosti. Fizička zavisnost nastaje privikavanjem njegovog organizma na redovne obilne obroke droge, za kojom organizam na kraju počinje osjeċati metaboličku glad, koja uporno traži dnevno namirivanje potreba
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI NARKOMANI

Post by heroinapg »

I simptomatska zavisnost je zavisnost
I simptomatski zavisnik je zavisnik

Mnogi pozitivni učinci koje zavisnici doživljavaju uzimanjem sredstava zavisnosti svodi se na uklanjanje njihovih temeljnih ili drogom urokovanih psihičkih tegoba. Naravno da je upravo taj potez dugoročno katastrofalan, jer sredstva zavisnosti nisu ljekovi.
Jer, kada se i otkloni podliježuċi uzrok nečijeg drogiranja, uzrok nečije simptomatske zavisnosti, ostaje zavisnost kao zavisnost, koja samu sebe podražava, pa traje i razvija se nezavisno je li podliježuċi psihički kompleks, koji joj je nekada bio u korjenu otklonjen. I simptomatska zavisnost isto je tako i zavisnost i simptomatski zavisnik je jednako isti zavisnik pa zadržava bolesnu neotpornost prema drogama, što znači da ih ne može uzmati drugačije nego po svakodnevnom razornom zavisničkom obrascu.
Razrješenjem temeljnih psiholoških uzroka, koji su se do tada uklanjali drogiranjem, riješili su se uzroci posezanja za drogama, ali time nije ni oslovljen problem same zavisnosti, nego je samo simptomatska zavisnost prevedena u primarnu bolest zavisnosti.
Problemi generiraju drogiranje, ali onda drogiranje postaje samopodržavajuċa radnja koja generira samu sebe i koja ne nestaje po razrješenju problema koji su uzrokovali drogiranje. Simptomatski uzrok drogiranju služi tek kao njegov prvi pokretač, a onda nadalje drogiranje veċ samo sebe okida.
Zato droge nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moċna opojna psihoaktivna sredstva, s na duge staze, jakim adiktivnim potencijalom.
Iako je primarna potreba da se uzima zbog otklanjanja duševnih stanja, droge skoro neprimijetno, ali s vremenom ipak bezuslovno, počinju nametati svoj obrazac kompulzivne sloupotrebe, pa onog ko ih uzima pretvaraju u zavisnika. Zato treba ponoviti da je i simptomatska zavisnost u svojoj ozbiljnosti, čakštaviše da je simptomastak zavisnost teže izlečiva od tzv “obične” primarne bolesti zavisnosti.
Značajan broj zavisnika zapravo su duševno poremeċene urbane mlade osobe subjektivne orjentacije, koje svoje odliježuċe tegobe “samoliječe” drogama. No, s druge strane, samo drogiranje u tolikoj mjeri muti ionako veċ zamuċenu vodu zavisnikove funkcionalnosti podliježuċim psihičkim tegobama, da je među teškoċama s kojima se zavisnik životno nosi zaista teško odrediti što je psiha, a što droga. Tek nekoliko mjeseci po uspostavljanju apstinencije zavisnik za tegobe koje ga more može reċi das u zaista psihičke prirode.
Naime, bolest zavisnosti je psihički poremeċaj tolike snage da svojim manifestovanjem u potpunosti prekriva i sakriva očigledne i eventualne podliježuċe psihičke poremeċaje
Mnogi pozitivni učinci koje zavisnici doživljavaju uzimanjem sredstava zavisnosti svodi se na uklanjanje njihovih temeljnih ili drogom urokovanih psihičkih tegoba. Naravno da je upravo taj potez dugoročno katastrofalan, jer sredstva zavisnosti nisu ljekovi.
Jer, kada se i otkloni podliježuċi uzrok nečijeg drogiranja, uzrok nečije simptomatske zavisnosti, ostaje zavisnost kao zavisnost, koja samu sebe podražava, pa traje i razvija se nezavisno je li podliježuċi psihički kompleks, koji joj je nekada bio u korjenu otklonjen. I simptomatska zavisnost isto je tako i zavisnost i simptomatski zavisnik je jednako isti zavisnik pa zadržava bolesnu neotpornost prema drogama, što znači da ih ne može uzmati drugačije nego po svakodnevnom razornom zavisničkom obrascu.
Razrješenjem temeljnih psiholoških uzroka, koji su se do tada uklanjali drogiranjem, riješili su se uzroci posezanja za drogama, ali time nije ni oslovljen problem same zavisnosti, nego je samo simptomatska zavisnost prevedena u primarnu bolest zavisnosti.
Problemi generiraju drogiranje, ali onda drogiranje postaje samopodržavajuċa radnja koja generira samu sebe i koja ne nestaje po razrješenju problema koji su uzrokovali drogiranje. Simptomatski uzrok drogiranju služi tek kao njegov prvi pokretač, a onda nadalje drogiranje veċ samo sebe okida.
Zato droge nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moċna opojna psihoaktivna sredstva, s na duge staze, jakim adiktivnim potencijalom.
Iako je primarna potreba da se uzima zbog otklanjanja duševnih stanja, droge skoro neprimijetno, ali s vremenom ipak bezuslovno, počinju nametati svoj obrazac kompulzivne sloupotrebe, pa onog ko ih uzima pretvaraju u zavisnika. Zato treba ponoviti da je i simptomatska zavisnost u svojoj ozbiljnosti, čakštaviše da je simptomastak zavisnost teže izlečiva od tzv “obične” primarne bolesti zavisnosti.
Značajan broj zavisnika zapravo su duševno poremeċene urbane mlade osobe subjektivne orjentacije, koje svoje odliježuċe tegobe “samoliječe” drogama. No, s druge strane, samo drogiranje u tolikoj mjeri muti ionako veċ zamuċenu vodu zavisnikove funkcionalnosti podliježuċim psihičkim tegobama, da je među teškoċama s kojima se zavisnik životno nosi zaista teško odrediti što je psiha, a što droga. Tek nekoliko mjeseci po uspostavljanju apstinencije zavisnik za tegobe koje ga more može reċi das u zaista psihičke prirode.
Naime, bolest zavisnosti je psihički poremeċaj tolike snage da svojim manifestovanjem u potpunosti prekriva i sakriva očigledne i eventualne podliježuċe psihičke poremeċaje
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI NARKOMANI

Post by heroinapg »

Droge kratkotrajno otklanjaju, a dugoročno pogoršavaju se zavisnikove probleme

Iako droge na kratke staze zaista uklanjaju ili barem olakšavaju podnošenje mnogih duševnih patnji, dugoročno one potpuno razmrdavaju razmrdavaju, psihički rasklimavaju i u biti pogoršavaju zavisnikov podliježuċi psihički poremeċaj. Ista osoba koje je u fazi drogiranja upadno poremeċenog psihičkog i socijalnog funkcionisanja, veċ mjesec-dva nakon prestanka uzimanja sredstava zavisnosti odjevdnom postaje u socijalnom pogledu bitno prilagođenija, a u psihološkom pogledu bitno uravnoteženija osoba.

Nakon prestanka drogiranja ona se naprosto, praktično preko noċi, mijenja na bolje i postaje osoba koja je zadovoljna sobom i drugima i kojom su odjednom i drugi zadovoljni. Droga zavisniku ne samo da uzrokuje onaj dio životnih problema izazvanih drogiranjem, nabavkom droge i novca za drogue, nego drogiranjem bitno smanjuje kapacitet zavisnika za nošenje sa problemima svakodnevnice koji nisu direktno uzrokovani činjenicom zavisnosti.
U aktivnoj fazi svoje bolesti zavisnik naprosto nema vremena da napravi ništa korisno za sebe i za svoje, jer stalno mora trčati za drogom ili pak satima biti neupotrebljivo razvaljen i nadrogiran.

Onomalo vremena kad nije nadrogiran i kada ne nabavlja novac za drogue, on se neemotivno pasivno prepušta da ga nosi tok nepovoljnih okolnosti, jer je umoran od svega.
Nepripremljen za normalan život u kojem se sve manje i manje snalazi, pa se od njega brani povlačenjem u gubitničku inertnost. Droge djeluju na način da zavisnika izključuju iz ove jedine stvarnosti gdje se svi susreċemo. Nadrogirana osoba samo prividno nastanjuje onaj svijet, jer čim nađe utočište i mir u nadrogiranoj izmaglici, ona negira recipročni odnos s drugima.
Stanja nadrogiranosti zavisikovom ponašanju, razmijšljanjima, raspoloženjima i odlukama pridaju fantazmagoričnu dimenziju. Do se drogira id ok je nadrogiran, zavisnik onestvaruje stvarnost i svoje “ja” u njoj. Fantastičnost bitisanja u nadrogiranom stanju, povlači ga k sebi: njegovo jai njegov život postaju nestvarni. Isključivost i nekomunikativnost nadrogirane svijesti, udaljuje ga od svijeta i od ljudi i čini da jaz među njima postane sve dublji.

Svakodnevnica nadrogirane osobe obojena je nestvarnim ugođajem neobiTnog, bizarnog i čudesnog u jednom dubljem živom i jakom smislu. Iako ċemo čuti zavisnike kako za razloge svojeg drogiranja navode da droge uzimaju “tek tako, bez pravog razloga, da im brže prođe vrijee” i “da se, eto tako, malo zabave i provesele” količina njihovog vremena provedenog u drogiranju, naboj doživljaja strastvene uzbuđenosti u nadrogiranom stanju svjedoči koliko su oni zapravo u drogiranje unešeni i koliko je fantomsko postojanje kao njihov bitan odnos prema stvarnosti.

U aktivnoj fazi svoje bolesti, zavisnik je neprijateljski usmjeren prema svima koji ne tolerišu njegovo drogiranje. A, da bi se i dalje mogao nesmetano, bez griže savjesti drogirati on s okružuje osobama koje se i same drogiraju ili koje barem tolerišu njegovo drogiranje. Zavisnik sebi ne voli kvariti ugođaj nadrogiranosti druženjem: s osobama koje ne tolerišu njegovo drogiranje ili koje s njime nisu poklopljene u fazi nadrogiranosti.
No, blaženstvo nadrogiranosti ne može trajati vječno, uvjek ċe ga nešto od spoljnih faktora prekinuti i zagorčati mu tok, ili ċe se u najmanju ruku nadrogirana osoba otrijezniti i doživjeti ružno buđenje u stvarnosti koja čeka da bude preuzeta sa svim svojim obavezama.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI NARKOMANI

Post by heroinapg »

Nezrela i infantilna osobnost zavisnika

Ma koliko god u nekim djelovima sebe uspješno održavaju fasadu pseudozrelosti i lažne normalnosti, narkomani su u svakom slučaju nezrele i infantilno ustrojene ličnosti.
I to ne samo zato što su nezrele ličnosti sklonije razvoju zavisnosti o drogama, veċ i zato što samo drogiranje dodatno djeluje na njihovu podležuċu imaturnost na način da koči i one preostale urođene snage njihovog psihizma u postignuċu duševne zrelosti.
Ličnost zavisnika je krhka, nezrela labilna teško dosezljive i lako narušive psihičke ravnoteže i bez dodatnih odbrana s kojima bi se nosila sa zahtjevima stvarnosti. Na životne frustracije zavisnici najčešċe reaguju povlačenjem, a kada su od života satjerani u ċošak i otvorenom agresijom.
Tuđi osjeċaji ih ne vežu niti prošivaju. Zato se nisu sposobni ozbiljnije vezati za drugu osobu, a kamoli uzvratiti osjeċaje. Životno parazitiraju na drugima, i pasivno se prepuštaju događajima. Iskazujuslabost volje i podvodljivost, a žive otuđeno od svijeta i od ljudi.
Zavisnici se osjeċaju drugačijima od drugih, osjeċaju da ne pripadaju svijetu nego da se njime samo koriste i parazitiraju. Zavisnike muči osjeċaj griže savjesti zbog svega što su napravili sebi i drugima drogirajuċi se. Uvjek se osjeċaju manje vrijedni zbog činjenice da se drogiraju. Oni duboko u sebi znaju da ih droge “prljaju” i da radi njih stalno nose “crni znak”.

Kakva je stvarnost, ni ne čudi što mnogi u nju ne mogu ili ne žele uskočiti, ali svejedno stvarnost, kakvagod da je bila, ne opravdava činjenicu drogiranja. Drogiranje je ipak, čak u i najafirmativnijem kontekstu, malodušni eskapistički odgovor životu.
Bijeg od stvarnosti u drogiranje je razumljiv, ali nikako nije opravdan i ne možemo ga podržati kao legitimnu interpretaciju života. I to zato što je ta interpretacija parazitska inertna, malodušna, sebična, manipulativna i destruktivna, i nikako nije interpretacija za sve, odnosno interpretacija koja je preporučljiva drugima.
Za razloge svojeg drogiranja zavisnici navode da se drogiraju jer računaju kako se drogiraju ređe i s manjim količinama droge od onih po njima realno zabrinjavajuċim, da se drogiraju kako bi se lakše nosili sa životom, ili pak zato što drže da bolje i lakše životno funkcionišu ako se drogiraju, zatim da se drogiraju da ne misle na sjutra, da se drogiraju jer ne mogu da se ne drogiraju, buduċi das u ionako zavisni, ili da se drogiraju zato jer su, drogiranja radi, uopšte izgubili priliku da normalno žive pa se drogiraju sve dok ih droge na smrt ne dotuku.
Od stvarnosti se najlakše braniti branom drogiranja, koje nadalje samo sebe podržava i zamjenjuje sve druge odgovore na zahtjeve života.

Što se više drogira, to se lakše drogira i teže radi išta drugo, nego da se opet drogira. Drogiranje pustoši duševnost zavisnika, prisiljavajuċi ga da se stereotipnim automatizmom vrti u uvjek jednom te istom krugu posezanja za drogama radi svega i svačega i zapravo ničega.

Što se duže drogira, to mu se manje lijepo drogirati i to droge na manje lijep način iskazuju svoju opojnu djelotvornost i zapravo omamljuju zavisnika na, u lošem smislu, uvjek jedan te isti i sve više zatupljujuċi način. Što se više i duže drogira, zavisniku droge gube svoje euforično psihostimulirajuċe djelovanje i depresivni učinci opojnih droga na kraju ostaju njihovi jedini učinci.
Nije sve razorno u učincima drogiranja do droga, nešto je, naravno, i do osonosti ljudi koji ih uzimjau. Kod velikog broja zavisnika pojave društvenog paratizma, upadnog vladanja i antisocialnog pnašanja prethodile su drogiranju. Zavisnost od droga kod njih je tek nadogradnja na veċ ranije iskazane crte neuravnotežene ličnosti.
S druge strane droge psihopatiziraju zavisnika, to jest. Njihova dugotrajna sloupotreba preobražava zavisnika u psihopatsku ličnost. Zato je pnekad moguċe naiċi na tvrdnje das u zavisnici u osnovi psihopate, kao i da ni zavisnost nije zasebna bolest nego oblik ponašanja psihopatske ličnosti.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI NARKOMANI

Post by heroinapg »

Jeftina narkomanska patetika kojom se zavisnik samozavarava dok se drogira.


Drogiranje je zavisniku univerzalna odbrana i odgovor na sve životne situacije i stanja. Ako me je dobro, on se drogira, ako mu je loše, on se opet drogira: ako mu ide, on poseže za drogama, ali za njima poseže i kada mu ne ide. Kad nema što da radi, on se drogira, da bi se relaksirao, a kad je relaksiran, drogira se da bi mu bilo bolje. Kad je tužan, on se drogira da se oraspoloži, , a kad je sreċan, drogira se da bi se proslavio. I tako do u nedogled. Ovo najbrajanje nije tek puka forma, nego su droge zaista tako moċni, multidimenzionalni primjenjivi psihofarmaci od kojih do sada nisu pronađeni bolji. Zato ni ne čudi što ċe one i dalje ostati tu u svakodnevnici i saživjeti se sa nama.
Zavisnik sa svijetom najlakše komunicira upravo kada je drogiran. Narkomanski dio njegove ličnosti tada je takoreċi nahranjen i nema te stvari koju on tada sebi, a i drugima neċe obeċati. Naravno da on tada lažnim obeċanjima bez pokriċa zavarava druge, ali to ne bi mogao s toliko upornosti i usppješnosti raditi da prethodno nije samog sebe uvjerio u isto.
Njemu se kroz krugove samozavaravanja, zaista čini da sve još može biti u redu, kao i da ċe zaista sve zaista i biti u redu. Zavisnik je rob sopstvene zavisničke svijesti-kroz godine drogiranja nastalom sklopu samozavaravanja drugih, kojim štiti i podrava vlastitu zavisnost.
On stalno boravi u jednoj lažnoj svijesti koja seb uvjerava da ima još, da nije sve izbubljeno, da ċe mu život dati novu priliku, a on ċe se zauzvrat svijestu pokazari u novom svjetlu i iskupiti za sve loše počinjeno tokom drogiranja.

No, jedina istina posle svih tih lažnih obeċanja jeste da on je on aktuelno „sređen“, tj. Nadrogiran i da mu je lako izricati velike riječi i bez težine. Ali, veċ posle nekoliko sati, ako nije uzeo novu dozu, on se mijenja na gore: postaje razdražljiv, nesnosan, prevariċe najveċe projatelje, a kamoli ne poznanike ili nepoznate ljude. Ukratko-postaċe pomanitalo stvorenje izobličeno krizom koje nema što neċe napraviti kako bi se domogao olakšanja koje mu donosi nova doza droge.

Paradoks bolesti zavisnosti je činjenica da upravo drogiranje uklanja znakove te bolesti. Zavisnik se osjeċa normalno, zdravo i zadovoljno samo kada je izdrogiran. Kad uzme drogu, on je bolestan i „loše mu je“

Zavisnicima droge predstavljaju svojevrsni štit prema zahtjevima stvarnosti. Zavisnici kroz drogiranje dosežu sve surogatne likove svoje „realnostii“ i „vlastitosti“, i barem se na kratko osjeċaju istinski sretni i svoji.
Moralni su invalidi i druge naprosto ne primjeċuju. Kako razvojno ne dosežu prošivenost drugima ili etičku ravan, oni ostaju izvan postignuċa lične i socijalne zrelosti, te kada se na tu zrelost apeluje, oni naprosto ne razumju šta se od njih traži.

Zavisnici traċe svoje živote u tako beznačajnim ravnima nižih stvarnosti, a istovremeno toliko drže do sebe, kao da bi u namjanju ruku svijet stao kad bi oni prestali živjeti.
Uklopljenost zavisnika u društvo tek je površna i tiče se tek fasadnog dijela njegove ličnosti. On lako sklapa prijateljstva jer je nedistancirano prodoran, ali sva ona su zapravo površna i kratkotrajna, tako das u zapravo poznanstva.
Gdje se svima nama pojavljuje život u svojoj raznovrsnoti, zavisniku se stereotipno javlja uvjek jedno te isto-droga. On u stvari ne živi, nego se drogira.
Post Reply