ANONIMNI NARKOMANI

[heroinapg]

Jedino je heroin važan

Heroinski zavisnik nije u stanju da uloži veċi napor ni u šta osim u nabavku droge. Sve izvan heroina kod njega je emotivno dezinvestirano. Heroin mu je u tolikoj mjeri pojeo emocije da nema ni dovoljno duše da suosjeċa s patnjom radi tragedije koje je njegovo drogiranje nanijelo porodici iz koje potiče.
Povjerenje starih prijatelja izvan kruga heroinskih zavisnika takođe je odavno izigrao, a nova poznanstva izvan heroinske subculture ne uspijeva zasnovati. Ovo poslednje ni ne čudi jer nakon godina drogiranja on ne zna pričati ni o čemu drugome nego o drogi i drogiranju, a koga to zanima-nego narkomane.

Kako se godine protraċene u drogama i drogiranju gomilaju, zavisnik neminovno postaje sve gluplji i prazniji čovjek. Život naprosto nepopravljivo pustoši ljude koji ga žive kroz drogiranje, i oni malo po malo kopne.

Drogiranje zavisniku postaje univerzalna odbrana i odgovor na sve životne situacije, pa se on zbog toga manjkavo i stereotipno mentalizira , pa kod njega ostaje samo okvirna karakterna fasada individualnosti.
Slojevitost, dubina i širina duševnih prostora zavisnika se tanji kako drogiranje napreduje. Osjeċaj nemoċi koji život na drogama nosi skopčan je sa nemoguċnošċu promjene, postoji samo osnovno površno podnošenje stanja stvari.
S godinama kod zavisnika dolazi do egzistencijalne predaje i životnog povlačenja kao i do dezinvesticije, najprije spoljašnjeg, a onda i unutrasnjeg prostora i konačno do tačke sloma zavisnika kao osobe, kao da on dalje više niti hoċe, niti može, jer ga je porazila svejednost nadrogiranog tupila.
Nije samo bitka nego i životni rat tada izgubljen, a droga kao pobjednik likuje nad zavisnikom kojega je isprva natjerala na povlačenje, zatim konačno na potpuno gašenje instance ljudskosti i pravosti.
Zavisnike drogiranje zatupljuje kao osobe, a ta tupost se ne odnosi ni nna što očigledno, nego je ona iz sebe neizašlo svojstvo. I zavisnik i svijet u tuposti dijele međusobnu ravnodušnost jednog prema drugome, svijet tada ne iščezava, nego značenjski gasne i izmiče u bezinteresno.

[heroinapg]

Pogledi na svijet i moralni kriterijumi mu se također srozavaju. Sve ga je manje briga za ono što mu se događa, sve više se osjeċa bespomoċno i beznadežno. Njegovo drogiranje tada postaje samo sebi svrha, on se drogira da bi živio i živi da bi se drogirao i ništa drugo mu nije važno, ni porodica, ni posao, ni životno samopoštovanje.

Širi pozitivni društveni ciljevi takođjer ga nimalo ne prožimaju i on ostaje sam, marginalizovan, zaboravljen od svih, s tvrdnjama o životu bez droge koji nikada neċe doċi.
Predugo se izdvajao od svijeta, izgubljeno bitisao u opustošenom beskraju prazne slobode. Zavisnik je nasuprot svemu u stanju razdvojenosti, neprijanjanja
Svijet, koji je zapravo trebao biti njegov svijet, prožima ga u toliko neznatnoj mjeri da ne čudi što ga prati osjeċaj praznine i nepostojanja.

Pošto se život zavisnika sljubio uz heoin, sve drugo postaje drugorazredno. Drogiranje, nabavka novca za drogue i nabavka droge postaju središnja os oko koje se organizuje i unutar koje se isrcpljuje život zavisnika.

Dok propada u drogama, on još sanja o novom životu, novom početku, novom poslu na kojem ċe se konačno dokazati i ostalim pukim naklapanjima. Još uvjek je duboko uvjeren da, kada bi sve oko njega bilo na bolji način drugačije, ne bi imao potree za drogama i živio bi kao i svi drugi ljudi.

Na kraju zavisnik ostaje slomljen, očajan i sam, pa se odaje bijesnom drogiranju sve dok se ne raspadne ili ne umre.
Zato, kadgod sretnemo zavisnika, kolikogod on povremeno zauzimao gorostasan stav, treba znati das mo sreli jedno poprilično zgrčeno, okovano i napaċeno i napaċeno biċe, koje svoju nesavršenost intenzivno osjeċa u svakom životnom koraku.

Mnogi su stariji heroinski zaisnici, u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama života veċ iživjeli potrebu za drogianjem, i mogli bi prestati sa uzimanjem droge, ali za to naprosto nemaju dovoljno razloga. Iza sebe imaju bespoldne godine nerada i drogiranja, a ispred sebe neizvjesnu buduċnost u kojoj se ne vide.

Nisu vični nijednoj od struka, školu nisu završili, a radnog staža nemaju. Izdržavaju se radeċi povremeno i neprijavljeno, ali više ne rade, nego što rade. Primaju solcijalnu pomoċ i uvjek jedva spajaju kraj s krajem. Žive neuredno, ali tiho i slomljeno, za razliku od divljih godina drogiranja. Porodicu nisu zaslovali, ili još gore-bračni saputnik im je takođe zavisnik. Žive s roditeljima ili u njihovom stanu, ako su oni umrli.

Zavisnici su izgubili bitku sa samima sobom is a drogama, zatvaraju se u sebe i zadržavaju patetičan ponos gubitnika, insistirajuċi na razornom drogiranju i dalje i nadalje. Oni su zapali u svojevrsnu letargiju koja traje dok traje, i dok traje ravnodušni su za sve i ništa im drugo nije važno osim da se drogiraju i drogiraju do besvijesti.

[heroinapg]

RANO SREDNJE ŽIVOTNO DOBA – BOLNO OTREŽNJENJE OSTARJELIH ZAVISNIKA

Za svoju zavisnost zavisnik je već svojim životom dovoljno kažnjen, jer koliko god on nesreće nanosio svima s kojima dolazi u dodir, ipak je haotično-destruktivan zavisnikov život njemu samome najteži, jer podnosi ga bivajući mu iznutra, to jest bivajući njime samim.

Rana srednja životna dob zavisnicima donosi bolno otrežnjenje i krah čitavog dotadašnjeg životnog stila. Prolazak godina stare zavisnike otkriva kao izgubljene, smušene i do psihičke poremećenosti nezrele osobe, pa sve to izvana izgleda kao da srednja životna dob naplaćuje račune za grijehe raskalašne mladosti. Oni se tada smiruju i sve im je jasno, i da mogu ponovo nikada ne bi ponovili grešku, ali već su preduboko zabrazdili u karijeru zavisnika i život im ne pruža drugu priliku.

Dio je zavisnika pak presenzibilan, prelucidan i, na kraju krajeva, preponosan da bi se nakon godina uzimanja prestao drogirati. Mješavina mazohističke i destruktivne autoagresije koči ih da sada, nakon godina drogiranja, kada napokon znaju kako prići životu i živjeti ga, tako i učine. Nasuprot tome, oni i dalje ponosno tvrdoglavo stoje i insistiraju na drogiranju u čemu ih potiče poetizacija zavisničke sanjarije u kojoj sebi djeluju kao kakvi patetično lijepi gubitnici.
Jasno im je da su njihovi životni postupci neopozivo nepopravljivi, kako je nakon njih svaki pokušaj da se krene iznova više nego bljutav i da s repovima prošlosti koja je iza njih ništa ne mogu početi. Oni su naprosto odlučili da se više ne žele boriti, da su izgubili i ako ne dignu ruku na sebe, onda svakako žive jednu smrt u životu i drogiraju se dok čekaju smrt.

Neopozivo insistiraju da njihovu prošlost ništa ne može promijeniti, da je ona toliko crna, prepuna grešaka i tačaka s kojih nema povratka, da ona onečišćuje i čini nakaradno smiješnim sveukupni smisao svakog novog životnog početka, čiji je nužni dio. A život još dalje-nadalje ne samo da ne zacjeljuje već nanesene im povrede, nego njima dodaje još i nove.

Zavisniku se tako cijeli život pretvorio u jedan nakazni ožiljak koji je istovremeno njegov trag, potpis i mišljenje o sveukupnosti bivstvene cjeline. Uprkos činjenici da za to nema prava, zavisnik moli da se o njemu ne sudi prenaglo, da se shvati kako on nije bio rođen za ovaj život i da nije imao dovoljno snage izdržati ga dostojanstveno. Droge su ga pobijedile, slomile i natjerale da učini ono što nikada ne bi učinio i da bude onakvim kakvim nikada nije ni sanjao da će biti.“

[heroinapg]

TUGA STARIH JUNKOZA

Kako se uvećava dužina zavisničkog staža, ličnost zavisnika siromaši i propada. S godinama drogiranja sve su upadniji mnestički deficiti zavisnika: on se naime redovno žali na smetnje u pamćenju i prisjećanju, zaboravnost, rastresenost i osiromašenje inventara znanja.

Intelektualne sposobnosti zavisnika takođe su oštećene dugogodišnjim drogiranjem, tako da je opšta brzina misaonog procesa činjenica smanjena, kao i mogućnost apstraktnog razmišljanja, a asocijacije su mu sve površnije i bezličnije.

Dugogodišnje drogiranje dovodi do kržljanja mozga u cjelosti, stanjuju se i izravnjavaju brazde moždane kore, ali jednako tako atrofiraju i duboke moždane strukture.

Droge naprosto sporo, neurotoksično rastapaju mozak. Atrofija mozga direktno je odgovorna za intelektualno i moralno propadanje te za psihičke deficite i emotivnu opustošenost kod dugogodišnjih zavisnika.

Dementno propadanje dugogodišnjih narkomana podmuklog je, sporošunjajućeg toka. Prva oštećenja primjetna su unutar sastava pamćenja i pažnje, a nakon toga se uspori intelektualno procesiranje, to jest uspori se i osiromašuje misaoni tok. Tek potom se javlja afektivna ravnodušnost uz siromaštvo emotivnog života, a naposlijetku počinje slabiti moralni osjećaj te dolazi do prave ’etičke demencije’ zavisnika.

Dugogodišnji zavisnici nerijetko su slomljeni i depresivni, i povremeno proživljavaju samoubilačke pomisli. Neki od njih ne mogu se pomiriti s besmislom i bijedom svojega daljeg životnog propadanja u ponorima zavisnosti, pa dižu ruku na sebe i počine samoubistvo. Staranjem zavisnici gube šarm i ljepotu mladosti, tako da u odrasloj dobi planu, pokazujući kako oni u socijalnom i psihološkom zapravo ne uspijevaju odrasti, nego ostaju vječnim adolescentima nesposobnim da zrelije odgovore na zahtjeve svakodnevice.

Unutrašnji prostori višegodišnjih zavisnika nerijetko su zapravo dementalizovani, ’mrtvi’, blokirani, utrnuli i devitalizovani metali: odnosno, mentali bez plodotvorne mentalne aktivnosti.

A nakon višegodišnjeg drogiranja po zavisničkom obrascu, ni heroin više ne djeluje kao u prvim godinama drogiranja. Naime, kako se ređaju godine drogiranja, euforična faza nadrogiranosti blijedi, pa ili potpuno izostaje ili je po intenzitetu plića, a po trajanju kraća. Zato odmah nakon kratkotrajne, ako uopšte ikakve, faze povišenog raspoloženja zavisnici prelaze u drugu, dužu, depresivnu fazu nadrogiranog ’kljucanja’. No, ni ta faza sedacije nema više onu ležernu opuštenost koja se doživljavala tokom prvih godinu-dvije-tri zavisnosti. U stadijumu poodmakle zavisnosti faza depresije se u sve većoj mjeri svodi na prazno tupilo, zavisnički stupor, nadrogiranu zabuljenu odsutnost bez misli. Na samim počecima svoje narkomanske karijere, zavisnici se i te kako razlikuju, ali što se duže i učestalije drogiraju to su jedan drugome u sve većoj mjeri slični, jer ih droga profiliše na uvijek jedan te isti način.

Drogiranje na duge, višegodišnje staze osiromašuje duševni život, pustoši duševne prostore i čini ih porozno praznim. Ostarjeli zavisnici su nepovratno izlapili, oni su samo loša preslika sebe samih: ruševine koje sada samo još podsjećaju da je nekad tu bilo zdanje ličnosti.

DROGIRANJE JE NAŠIM ŽIVOTIMA NAPROSTO UZELO MJERU

’Zanosni i veliki život kojem smo se kroz sanjarije djetinjstva i mladosti nadali neće doći. Budući da su nam godine drogiranja pojele godine života, očekivanja nadolaska velikih dana ostala su neispunjena i podbačena. Naime, ti dani su prošli, a da nikako nisu bili veliki.

S godinama propadanja u drogiranju količina odustajanja, poraza i promašaja postala je preupadno velika da podbačaj i neuspjeh naših života ne bi postao više nego očigledan.
Propadali smo bučno, svima naočigled, ali propadali smo i tiho i bezglasno. Naši unutarduševni prostori polako i neprimjetno su kopnili.

Postali smo prazni, slomljeni, jadni i ostarjeli narkomani koji životare na ljudskom dnu, te niti išta mogu niti ih itko treba. Preživljavali smo, a ne živjeli, i iznutra bili potpuno suvi, umrtvljeni i pusti. Drogiranje je našim životima naprosto uzelo mjeru, i nepopravljivo opustošilo mnoge od nas.

http://forum.narkomanija.ba/viewtopic.php?f=9&t=2242

[heroinapg]

TEŽINA ISKORAKA IZ MULJA NARKOMANSKOG POLUSVIJETA

Dugogodišnji zavisnici su definitivno nezrele, labilne i često ozbiljnije dušesvno poremeċene osobe. Uzevši u obzir kako je istovremeno riječ o o manjkavo do nikako obrazovanim osobama, bez radnih navika, teško ih je uključiti u normalne životne tokove i u zemljama razvijenog zapada, a kako neċe biti to kod nas, gdje život marginalizira i zdrave mlađe odrasle osobe.

U godinama kada su se njihovi vršnjaci školovali, zapošnjavali, zasnivali porodice, sticali početne položaje za životnu trku, heroinski zavisnici su se bahato dokono predavali ugodi drogiranja i besposlici.

Vodili su jedan apsolutno neodgovoran život u kojem je drogiranje bilo glavna i gotovo jednaka aktivnost.

Kroz godine drogiranja finansijski i emotivno su iscrpili svoje porodice, a sebe uništili psihički, fizički i socijalno. Sveli su se na osobe koje ne znaju ni da pričaju ni o čemu drugom nego o drogi, na osobe koje jedino što znaju jested a nabave drogue, i na kraju na osobe koje ni ne poznaju nikog drugog, nego ljude nalik sebi-narkomane.


Kao što ni voda koja je otekla nizvodno ne može više pokrenuti vodenicu, isto tako životno izgubljeno vrijeme u drogiranju naprosto je nepovratno izgubljeno vrijeme. Doduše, pokajanje i pokora otvara zavisnika za neku još koliko-toliku bolju buduċnost, ali prilika za bolju prošlost je nepopravljivo propuštena još negdje u prošlosti.

Naravno, malo po malo pomalja se novi svijet, ali zaista malo po malo, tako da o voljnoj spremnosti da izdrže samoċu, depresiju dosadu i prazninu, zavisi dalja sudbina njihove apstinencije. Jer, ako ne izdrže i/ ili ako se valjano ne socijalizuju i ne uključe u tokove normalnog života, najizglednije je da ċe se vratiti starim stazama i starom društvu. U prostoru psihološkog i socijalnog vakuuma kuċne izolacije, ne može se izdržati predugo. Odnosno, olje ikakav nego nikakav svijet, shodno čemu se zavisnici vraċaju nazad na narko-scenu gdje ipak nekog znaju, s nekim se mogu družiti, s nekim ko ih prihvata onakvim kakvi jesu.


Zavisnici koji su manje toga srušili iza sebe i zavisnici koji imaju veċu porodičnu potporu, time imaju i veċe izglede da se održe i en posrnu u uspostavljenoj apstinenciji.

SAMIM PRESTANKOM UZIMANJA DROGA
NE REŠAVA SE PROBLEM DROGIRANJA

Neki od nas su se, nakon uspotavljanja apstinencije, držali starog načina razmišljanja, očekujuċi da ċe ih stari načini dovesti do novih rezultata. No, bilo je više nego naivno da ċe se, ako se posle uzimanja droga ništa drug one promijeni, išta promijeniti, to jest kako ċe biti dovoljno da se droge i drogiranje zauvjek ostave sa sobom.

[heroinapg]

Zavisnici drogiranjem održavaju fasadu svoje pseudonormalnosti

Zavisnici drogiranjem podržavaju fasadu svoje osobnosti. Svaki jači životni stress, psihički ih destabilizuje i regresivno fragmentira. Zavisnik proklizava i oscilira između nekoliko različitih nivoa i granica mentalnog funkcionisanja, međusobno odvojenih disharmoničnim unutrašnjim racjepima. Disharkonično psihičko funkcionisanje zavisnika je dobrim dijelom uzrokovano, a svakako da je i podržano dnevnim oscilacijama između stanja nadrogirane “razvaljenosti” i apstinencionalne krize.
Gdjegod se kod zavisnika očitava nestabilnost u naravi i nepredvidivost u ponašanju, tu nije došlo do punog kompletiranja osobnosti, i oni ta slaba mjesta svoje osobnosti imaginarnog “ucjelinjuju” učincima droga i drogiranjem. Učestala pokrivanja i prelazak iz stanja u stanje dodatni su znak da su rascjepi prejaki da bi se pregorjela identitetna difuzija.
Grandiozno svojstvo izdrogiranosti zavisnika omalovažava njegove bližnje i nema suosjeċanja za značaj i bitisanje drugih ljudi, ne može ih doživjeti kao stvarne, niti sebi priočiti način na koji svijet izgleda iza njegovih očiju.
Stanje nadrogiranosti i po definiciji je veċ sebično, i to u toliko veċoj mjeri, što je nadrogiranost veċa.
Zavisnik nije glup i razumije što mu se prigovara kada mu se prigovara zbog drogiranja, ali on vrednosni sklop svijeta na kojem parazitira dok se drogira ne smatra svojim. On ga poznaje, ali ga ne spoznaje i ne doživljava iznutra vrijednost njegovog smisla.
NJemu je samo do sebezadovoljenja kroz drogiranje, jer mu zavisnički hedonizam govori da se “samo jednom živi”, a on živi samo ako se animalno neodgovorno iživljava.
Zavisnike opisuje društvnost-lakog, površnog, neobaveznog, zabavnog i nezahtjevnog bivanja sa drugima. Oni samo igraju igru prisnosti bez svarne i odgovorne bliskosti. Pred sobom i drugima samo izigravaju egzistencijalnu ozbiljnost, bez realnog pokriċa. Nosi ih poriv da budu drugačiji, nekonvencionalni, dok zapravo žive isprazno rukovođeni tek hedonizmom kako je jedino važno “dobro se provoditi”

[heroinapg]

USPOSTAVLJANJE APSTINENCIJE
I FAZA APSTINENCIJALNOG OPTIMIZMA

Neposredno po uspostavljanju apstinencije ulazi se u fazu apstinencijske euforije i optimizma.
Zavisnik je tada više nego zadovoljan sobom: po prvi put nakon godina drogiranja u kontinuitetu je dan za danom bez droga, i svi oko njega zadovoljni su činjenicom da se prestao drogirati i to mu neskriveno pokazuju.

Nakon prestanka drogiranja, on se ubrzano fizički oporavlja te izgleda bolje, osjeća se bolje, ima bolju performansu, objektivno funkcioniše bolje, emotivno funkcioniše bolje, razmišlja bolje, želi da mu bude bolje, da bude bolji čovjek i odmah mu cijeli svijet izgleda bolje. U tom razdoblju apstinencijalnog entuzijazma novak je u apstinenciji prepun energije, ideja, poduzetan je na svim područjima na kojima je godinama manjkavo funkcionisao. Popravile su mu se performanse i ličnost spolja, i on odmah ostavlja utisak normalnosti, utisak psihijatrijski i socijalno neupadljive osobe. Naravno da je prezadovoljan tom transformacijom slike o sebi u koju bi i sam najradije povjerovao.

Popravilo mu se i poljuljano samopoštovanje, uvjerio je i sebe i druge da još može, barem na kratke staze, biti onaj stari. I zato mu se naivno čini da ga, kad mu tako dobro ide, više ništa ne može nagnati da se vrati drogiranju i zavisničkom životnom stilu. Zavisnik koji apstinira spolja se ni po čemu ne razlikuje od drugih ljudi, i naravno da e on zaljubljuje u tu idealizovanu sliku samoga sebe koja omalovažava sve izgubljeno i upropašteno godinama drogiranja.
FAZA DEPRESIVNE PREOSJETLJIVOSTI I PATNJE U APSTINENCIJI

Nažalost, te promjene ne bi bilo tako lako ostvariti da one najvećim dijelom nisu tek površinske naravi. Ta tzv. ’faza medenog mjeseca’ gorljive i optimizmom prošarane apstinencije obično traje od nekoliko nedjelja do nekoliko mjeseci. Nakon nje gotovo po nuždi slijedi faza nestanka oduševljenja činjenicom da se više ne drogira, to jest faza u kojoj se neposredna okolina zavisnika-apstinenta više ne oduševljava činjenicom njegove apstinencije, faza u kojoj se ni stvari više ne poboljšavaju tako zavidnom brzinom.

Zavisniku apstinencija tada postaje, u lošem smislu, nešto tako obično uobičajeno. On gubi preduzetnost, entuzijazam, usporava se, postaje zamišljen i zapravo depresivan. Nezadovoljstvo izražava, za tu fazu tako tipičnim, neodređenim prigovorima na ovo ili ono. Neki apstinenti otvoreno govore kako su se bolje osjećali dok su se drogirali.

Jer, osim mnogo toga lošeg, droge zavisnicima pružaju ugodnost na koju su navikli i bez koje više ne mogu. Zato im je raskid s drogama temeljno bolan, obojen patnjom koju je teško ugušiti u rasponu vremena i duše koja se otvara nakon prekida s drogiranjem.

Njima je prosto preteško u emotivnom smislu podnositi činjenicu koju su shvatili na intelektualnom planu, a ta je da se od sada doživotno nadalje više nikada neće moći drogirati. Ako je doživotna apstinencija jedini put oporavka za zavisnike, onda oni radije neće priznati da su zavisnici nego da za sobom definitivno zatvore vrata uživanja u drogama.

Zavisnici su u toj drugoj depresivno obojenoj fazi labilne apstinencije, preosjetljivi, duboko depresivni i psihološki se lome i na najmanji povod. To je upravo za izdržati najteže razdoblje apstinencije, i razdoblje kada su izgledi za povratak drogiranju najveći. Zavisnik tada reaktivira samo umrtvljene, a još i te kako žive, porive prema ponovnom drogiranju.

Naime, zavisnik tada u sve većoj mjeri podliježe umišljaju kako se sada oporavio i da se iznova može povremeno ’rekreativno’ i ’kontrolisano’ drogirati. Namjera mu je povremenim drogiranjem vratiti onaj toliko žuđeni osjećaj zadovoljstva životom, osjećaj makar i lažne svemoći kroz koji bi pobjegao od dosade i čuvstva neispunjenosti životom, koje ga sve češće salijeće.

Zato tek nakon što prebrodi i tu, u psihološkom smislu kriznu fazu apstinencije, on zaista apstinira i on zaista može apstinirati na duge staze. Jer tek tu treću fazu možemo smatrati fazom stabilne apstinencije u kojoj započinju procesi dubokog i istinskog sazrijevanja apstinenta, u kojoj on zaista prerasta i pregorijeva zavisničku ličnost u sebi.

[heroinapg]

HRONIČNI OSJECAJ NEPRIJATNOSTI TOKOM APSTINENCIJE


Zavisnici su u prvim mjesecima apstinencije posebno ranjivi i krhki: prekomjerno su podložni stresu, niskog su samopouzdanja, muči ih osjeċaj dezorjentacije i stvarne neuraslosti u normalan svijet.
S bivšim prijateljima zavisnicima se više ne druže, a prijatelje među vršnjacima koji se ne drogiraju praktički ni nemaju. Te prva mjesece apstinencije provode najčešċe sami i/ ili u društvu roditelja i rodbine.
Duboko su frustrirani i depresivni, i svakako tada mnogo trpe, iako stalno nastoje i sebe i druge uvejriti da im je zapravo dobro. Upravo od spremnosti za prihvatanje stvarne patnje, koja zavisnike itekako čeka i voljnj snazi da se sva ta loša stanja i osjeċaji izdrže bez ponovnog posezanja za heroinom, zavisi hoċe li njihova apstinencija biti definitivna i životno doživotna ili ċe se vratiti u staru narkomansku kolotečinu.
Sigurno je da se zavisnici u značajnijoj mjeri odaju drogiranju u životno zahtjevnijim i stresnijim razdobljima. I što je stresogeni činitelj intenzivnije i hroničnije prirode, to su veċi izgledi da se on simptomatski uklanja daljim i intenzivnijim drogiranjem.
U stresnim situacijama drogiranju se pribjegava kada izostanu druge alternative, a droge su dostupne i ako postoje prethodno formirana pozitivna očekivanja da drogiranje, makar i na kratke staze uspješno umanjuje napetost.

Zavisnik čija je apstinencija skorašnjeg datuma redovno osjeċa neprijatnost tokom apstinencije, to jest i dalje žudi za drogiranjem, jer jedino se u nadrogiranom stanju osjeċa normalno i normalnim, zadovoljno i zadovoljnim. Zavisnik se mora osjeċati dobro u apstinenciji da bi apstinirao na duge, jer hronična neprijatnost slama zavisnika i nagoni ga na ponovno drogiranje.

Ko je apstinirao šest mjeseci ili duže taj je sigurno mogao apstiirati i doživotno, ali to zbog ovog ili onog nesvjesnog razloga zapravo nije htio. A, ko apstinira duže od godinu dana, taj je u v e l i k o j v e ċ i n i s l u č a j e v a izliječen odbolesti zavisnosti i definitivno je unutrašnjom zrelošċu prerastao drogue i drogiranje kao izabrani životni stil.
PRELIMINARNA UPUTSTVA ZA OPROŠTAJ OD DROGA I DROGIRANJA

„Sve dok sam sebi ne prizna notornu činjenicu da je zavisnik i dok drogiranjem ne dosegne dno svoje propasti, svi pokušaji zavisnika da se ostavi heroina nisu ništa drugo nego – isprazno naklapanje i jeftino zamozavaravanje.

Opšte mjesto patetično-jeftinih ispovijesti svih zavisnika jeste želja da se prestanu drogirati, i upravo je ta želja sastavni dio njihove bolesti i sastavni dio njegove zavisničke ličnosti, i ta želja ne vodi apstinenciji nego, naprotiv, daljem drogiranju. I zavisnik zapravo tek tada sagledava da se, zbog lične katastrofe, MORA prestati drogirati, ali on to duboko u sebi ustvari još iskreno NE ŽELI.

Jer veliki broj zavisnika se ne želi liječiti i ne prihvata ni jedan od ponuđenih oblika tretmana. Da budemo načisto, tu nikako nije riječ o kvalitetu terapijskih postupaka prema zavisnicima, jer čak i kada bi terapijski postupci bili usavršeni do te mjere da ne bi mogli biti bolji, i dalje bi velik broj zavisnika odbijao pristupiti liječenju.

Kod značajnog dijela zavisnika liječenja ne daju rezultate, zato što se ti zavisnici prosto ne žele liječiti, i to iz banalnog razloga, jer su u fazi fascinacije drogama, to jest jer se žele i vole drogirati.

Isto tako, zavisnik koji je u otporu prema pojedinim segmentima liječenja, zavisnik koji se od preporučenih terapijskih uputstava drži samo nekih, a neke odbacuje kao za njega nepotrebne, jeste zavisnik koji će se vratiti drogiranju.
Odustajanjem od bilo kojeg aspekta oporavka, zavisnik novak u apstinenciji odustaje od oporavka u cjelini. Zvuči nemilosrdno surovo ali je, nažalost više nego istinito.

Zapravo, zavisniku koji je prepun prigovora na načela oporavka i nije toliko do prigovora, koliko mu ustvari nije do oporavka uopšte.

Sâm je kriv što mu je sve krivo, odnosno on ima još da propada i propada u ponorima zavisnosti, dok ne dosegne dno svojeg egzistencijalnog propadanja i dok na koljenima ne bude pred sredstvima zavisnosti kao jedinim gospodarom nad njegovim životom, i tada ga treba pitati šta to u liječenju nije kako treba i šta mu to duboko smeta.

AKO IM JE DO OPORAVKA, ZAVISNICI ZA POSLEDICE SVOJE BOLESTI NE SMIJU OPTUŽIVATI NIKOGA DO SEBE SAME

Sigurno je da bi se svakom programu pomoći zavisnicima moglo prigovoriti ovo ili ono, samo je pitanje imaju li to baš pravo prigovarati sami zavisnici, i nije li njihov prigovor samo racionalizacija poricanja činjenice da im istinski nije do liječenja nego do drogiranja. Zavisnici koji svoju sklonost prema drogama opravdavaju vanjskim okolnostima ustvari još nisu spremni prežaliti činjenicu da više životno doživotno ne smiju uzeti nijednu od droga, i to je to, a sve ostalo samo su priče i prepričavanja bez kraja.

Zato, kao što za posledice svoje bolesti zavisnici ne mogu optuživati nikoga do sebe, tako i za njihovo izlječenje i oporavak ne snosi odgovornost niko drugi nego oni sami.

Drugi zavisnici, pak, odbijaju pomoć stručnog osoblja ili zavisnika koji apstiniraju, ili odbijaju prisustvovati sastancima liječenih zavisnika, jer naivno i bahato umišljaju da za njih načela oporavka ne vrijede. Umišljaju da će se oni izliječiti na nekakav svoj i manje težak način za koji će platiti manju cijenu, ili da su oni nekakvi posebni zavisnici, ili pak da nemaju ništa zajedničko s ostalim liječenim zavisnicima. Tu je, naravno, opet na djelu samozavaravanje i poricanje činjenice zavisnosti.

Zavisnici se međusobno razlikuju po mnogim stvarima, no ono jedino bitno što ih veže jeste životno-doživotna nemogućnost kontrolisanog, povremenog, „rekreativnog“ uzimanja ikoje od droga."

PRELIMINARNA UPUTSTVA ZA OPROŠTAJ OD DROGA I DROGIRANJA

„Sve dok sam sebi ne prizna notornu činjenicu da je zavisnik i dok drogiranjem ne dosegne dno svoje propasti, svi pokušaji zavisnika da se ostavi heroina nisu ništa drugo nego – isprazno naklapanje i jeftino zamozavaravanje.

Opšte mjesto patetično-jeftinih ispovijesti svih zavisnika jeste želja da se prestanu drogirati, i upravo je ta želja sastavni dio njihove bolesti i sastavni dio njegove zavisničke ličnosti, i ta želja ne vodi apstinenciji nego, naprotiv, daljem drogiranju. I zavisnik zapravo tek tada sagledava da se, zbog lične katastrofe, MORA prestati drogirati, ali on to duboko u sebi ustvari još iskreno NE ŽELI.

Jer veliki broj zavisnika se ne želi liječiti i ne prihvata ni jedan od ponuđenih oblika tretmana. Da budemo načisto, tu nikako nije riječ o kvalitetu terapijskih postupaka prema zavisnicima, jer čak i kada bi terapijski postupci bili usavršeni do te mjere da ne bi mogli biti bolji, i dalje bi velik broj zavisnika odbijao pristupiti liječenju.

Kod značajnog dijela zavisnika liječenja ne daju rezultate, zato što se ti zavisnici prosto ne žele liječiti, i to iz banalnog razloga, jer su u fazi fascinacije drogama, to jest jer se žele i vole drogirati.

Isto tako, zavisnik koji je u otporu prema pojedinim segmentima liječenja, zavisnik koji se od preporučenih terapijskih uputstava drži samo nekih, a neke odbacuje kao za njega nepotrebne, jeste zavisnik koji će se vratiti drogiranju.
Odustajanjem od bilo kojeg aspekta oporavka, zavisnik novak u apstinenciji odustaje od oporavka u cjelini. Zvuči nemilosrdno surovo ali je, nažalost više nego istinito.

Zapravo, zavisniku koji je prepun prigovora na načela oporavka i nije toliko do prigovora, koliko mu ustvari nije do oporavka uopšte.

Sâm je kriv što mu je sve krivo, odnosno on ima još da propada i propada u ponorima zavisnosti, dok ne dosegne dno svojeg egzistencijalnog propadanja i dok na koljenima ne bude pred sredstvima zavisnosti kao jedinim gospodarom nad njegovim životom, i tada ga treba pitati šta to u liječenju nije kako treba i šta mu to duboko smeta.

AKO IM JE DO OPORAVKA, ZAVISNICI ZA POSLEDICE SVOJE BOLESTI NE SMIJU OPTUŽIVATI NIKOGA DO SEBE SAME

Sigurno je da bi se svakom programu pomoći zavisnicima moglo prigovoriti ovo ili ono, samo je pitanje imaju li to baš pravo prigovarati sami zavisnici, i nije li njihov prigovor samo racionalizacija poricanja činjenice da im istinski nije do liječenja nego do drogiranja. Zavisnici koji svoju sklonost prema drogama opravdavaju vanjskim okolnostima ustvari još nisu spremni prežaliti činjenicu da više životno doživotno ne smiju uzeti nijednu od droga, i to je to, a sve ostalo samo su priče i prepričavanja bez kraja.

Zato, kao što za posledice svoje bolesti zavisnici ne mogu optuživati nikoga do sebe, tako i za njihovo izlječenje i oporavak ne snosi odgovornost niko drugi nego oni sami.

Drugi zavisnici, pak, odbijaju pomoć stručnog osoblja ili zavisnika koji apstiniraju, ili odbijaju prisustvovati sastancima liječenih zavisnika, jer naivno i bahato umišljaju da za njih načela oporavka ne vrijede. Umišljaju da će se oni izliječiti na nekakav svoj i manje težak način za koji će platiti manju cijenu, ili da su oni nekakvi posebni zavisnici, ili pak da nemaju ništa zajedničko s ostalim liječenim zavisnicima. Tu je, naravno, opet na djelu samozavaravanje i poricanje činjenice zavisnosti.

Zavisnici se međusobno razlikuju po mnogim stvarima, no ono jedino bitno što ih veže jeste životno-doživotna nemogućnost kontrolisanog, povremenog, „rekreativnog“ uzimanja ikoje od droga."

[heroinapg]

APSTINENCIJA KAO PITANJE ŽIVOTA ILI SMRTI

U liječenju zavisnika može se debatovati u vezi svega i svačega, ali pitanje apstinencije ne smije biti vezano niti uslovljeno nijednim spoljašnjim fektorom, osim samom apstinencijom.
To znači da pitanje apstinencije ne smije biti uslovljeo ni ovim ni onim životnim okolnostima, odnosno da se apstinirati mora bezuslovno, po svaku cijenu, jer pitanje apstinencije je zavisnku doslovce pitanje života ili smrti i ne može se smanjiti njegov značaj na konto bilo koje uslovne relacije.
Zavisnik, doduše, shvata duboku razložnost navoda poput tih, ali naivno smatra, uveliko se precjenjujuċi, kako on ne treba da plati toliku cijenu da bi se ostavio heroina, dok zapravo veċeg diejla unutrašnjeg otpora prema liječenju i oporavku zavisnik nije ni svjestan. I onda, tek posle nekoliko ozbiljnih i redovno neuspješnih pokušaja da se jednom zauvjek ostavi heroina, on napokon sagledava protiv koga se zapravo bori i koliko ċe borba biti teška i duga.
Zato unaprijed napominjemo: ko želju za pstinencijom ne uspostavi doslovce iznad svega i k one želi apstinirati doživotno po bilo kojoj cijeni, bolje mu je da ni ne pokušava apstinirati, jer ċe samo protraċiti vlastitu snagu, živce i povjerenje ono malo dragih ljudi koji još uvijek računaju na njega.
I na kraju, valja znati da se sve, što je životno upropašteno i propušteno kroz nekoliko godina drogiranja, ne može nadoknaditi za nekoliko mjeseci apstinencije. Apstinira se strpljivo, bez grandomanskih očekivanja, dan za danom, jer stvari zaista dolaze na svoje mjesto, ali polako. I zato, ako se uopšte apstinira, onda se apstinira polako. Ovim tekstom se iznad svega jasno upuċuje na to da je priča o oporavku zavisnika tvrda priča, i kogod oporavku odriče oporu težinu, taj ne zna što govori kada govori o oporavku
BLIŽNJI MOGU BITI OD POMOCI,
ALI NE MOGU APSTINIRATI UMJESTO SAMOG ZAVISNIKA

Na sreċu, velika se veċina zavisnika uspijeva ostaviti droga bilo sama, bilo uz tuđu pomoċ i podršku. No, kolikogod spoljašnji podsticaj bližnjih, a isto tako i stručna podrška bili od koristi, ipak glavni dio rada na unutrašnjem osvještenju i produbljenju uvida u pogubnost drogiranja, mora svaki zavisnik odraditi sam za sebe. Drugi mu mogu biti od pomoċi, ali ne mogu apstinirati umjesto njega. Sigurno ċe zabrinuti roditelji, djevojka i prijatelj, supružnik koji prijeti razvodom, poslodavac koji prijeti otkazom, ili pak sudski izrečena mjera obaveznog liječenja, mogu pridonijeti i dodatno motivisati zavisnika da se ostavi droga, ali u suštini apstinirati se može samo za sebe i zbog sebe.
Prekinuti s uzimnjame “lakih” (haših, marihuana) i “rekreativnih” droga (speed, ectasy, LSD), poprilično je lako, jer dovoljna je gola odluka o neuzimanju ili pojava okolnosti koje sankcioniraju uzimanje, ap da se ono odmah prekine.
Ali, zavisnost o tzv “teškim” drogama (heroinu i kokainu) s eniko ne oslobađa slučajno it u osveštenje pogubnosti daljeg uzimanja nije dovoljno da bi se prestalo sa drogiranjem. Tu je, osim jednom donešene odluke o opraštanju od drogiranja, potrebna i vremenski postojana volja čitavog biċa da se životno doživotno apstinira doslovno po svaku cijenu. I tek tada se pojavljuju realni izgledi, ali još ne postoji nikakva zagarantovanost za uspostavljanje apstinencije.

[heroinapg]

GDJE NEMA VOLJE, NEMA NI PUTA

U slučaju tzv “teških” droga (kokaina i heroina), apstinirati znači prvo mjesec-dva donositi odluku, zatim imati mjesec dana pripreme te odluke, rada na osnaživanju motivacije i izradi strateškog plana apstinencije, a tek se onda baciti u vatru sprovođenja zacrtanog.
Zato, ako neko nije siguran Želi li krenuti u borbu sa svojom zavisnošċu, ako nije siguran ima li snage, vremena i živaca da, uprkos svim posrtajima kojih ċe sigurno biti, izgura apstinenciju po svaku cijenu, bolje mu je da s apsolutnim ciljem apstinencije pričeka i razmotri druge terapijske moguċnosti, dok se ne steknu spoljašnji i unutrašnji preduslovi za uspostavljanje apstinencije. Isto tako, nema velike svrhe u prisiljavanju zavisnika, u razdoblju fascinacije drogama, u prvoj godini-dvije zavisnosti, na liječenje, jer tada on, uprkos činjenici svima drugima očiglednog propadanja u drogama, naprosto još nije dovoljno duboko pao i propao da to i sam sagleda.
Jer, baš kao i sve druge stvari, tako i zavisnost ima svoje duboke ritmove na koje se ne može bitnije uticati dok u svom uticanju prema naprijed ne otkriju pravu prirodu. A zavisnike do tada može tek u manjoj mjeri, i to više sa strane, poguravati prema liječenju i zagorčavati im nehajne godine drogiranja, kako bi im se što prije dogodilo ono što bi im se svakako dogodilo, samo ovako malo prije i malo brže.
U ranoj fazi zavisnosti, koja za zavisnike protiče bez upadnosti na ikojoj od važnijih životnih osa, on sebi ne želi priznati niti da se drogira, niti da je zavistan. On je tada više nego nedostupan terapijskim naporima, i prisiljavati ga na liječenje je više nego uzaludno trošenje novaca, živaca i vremena.
Kolikogod to zapravo gromorodno zvučalo, zavisnika u toj fazi treba pustiti da se drogira, pustiti gad a propada sve dok ne propadne dovoljno duboko da bi shvatio kako je zapravo propao. Naravno da je njegovo propadanje bučno i zato mu je jednako tako bučno dužna uzvratiti njegova neposredna okolina i zagorčavati mu drogiranje na jednako tako upadan način na koji on svojim drogiranjem zagorčava život sebi bližnjih i dragih ljudi.

ZAVISNIK SE ŽELI RIJEŠITI RUŽNIH POSLEDICA SVOJE ZAVISNOSTI, ALI NE I DROGIRANJA SAMOG

Netolerantno stajalište prema drogama i drogiranju katalizira proces zavisnikovog osvještenja sebe kao kvarne osobe koja u dubini duše zapravo očajava. Zavisnik koji se neosvješteno drogira i štaviše uživa neskriveno uživa u drogiranju, zapravo je na dubljem nivou propadanja u ponorima bolesti, od zavisnika koji osvješteno, ali nemočajava radi činjenice zavisnosti koja mu je preusmjerila čitav život prema promašenosti. Zavisnik koji očajava bliži je apstinenciji od zavisnika koji nemarno uživa u ugodnosti nadrogirane svijesti, koji živi u odsustvu svijesti o vlastitom propadanju.

Svaki se aktivni zavisnik, posle rane faze zavisnosti koja zna da potraje i do dvije godine, zaplijeċe u ponore zavisnosti, iz kojih želi izaċi po svaku cijenu. Doduše, on tad još nije baš siguran želi li se prestati drogirati ili ne, ali svakako ne želi više ispaštati zbog drogiranja. To jeste, on ne želi da mu se doživotno događaju ružne stavri zbog drogiranja i zato očajava i muči ga griža savjesti.

Zavisnik nije loš čovjek i ne želi da ga takvim smatraju. Iskreno mu je žao što u krajnjoj posledici ispada da svojim postupcima samo uveċava količinu bijede u sebi i oko sebe. On još svoju zavisnost ne sagledava kao svoju unutrašnju odredbu, koja nagriza samu suštinu njegove ljudskosti, nego prije kao nešto spoljašnje, što mu zagorčava život i što može otkloniti bez korjenitih preokreta i onda nastaviti po starom.

No, buduċi da je drogiranje u pitanju, on još ni ne sluti koliko ċe radikalno dug put još morati da pređe, dok se ne ostavi istog. Njegov očaj samo je površinski i u nastojanjima da ga “pregori”, potiskujuċi ga, on ċe tek duboko zaglibiti. Izgleda da se ljudsko propadanje, prije nego što dosegne određenu dubinu, nema snage sagledati kao propadanje. Čim prestane da očajava nad sobom, taj je zavisnik izgubljen, štaviše tek je izgubljen ako p r e r a n o pomisli da je spašen.

Zaista je teško patiti, ali još je teže zavisniku koji propada, a to ne vidi, pa zbog toga ni ne pati. Što prije zavisnik počne očajavati nad činjenicom zvog drogiranja i što je očajanje iskrenije i dublje, to ċe se prije ostaviti droga.
ZAVISNIK SE ŽELI RIJEŠITI RUŽNIH POSLEDICA SVOJE ZAVISNOSTI, ALI NE I DROGIRANJA SAMOG

Netolerantno stajalište prema drogama i drogiranju katalizira proces zavisnikovog osvještenja sebe kao kvarne osobe koja u dubini duše zapravo očajava. Zavisnik koji se neosvješteno drogira i štaviše uživa neskriveno uživa u drogiranju, zapravo je na dubljem nivou propadanja u ponorima bolesti, od zavisnika koji osvješteno, ali nemočajava radi činjenice zavisnosti koja mu je preusmjerila čitav život prema promašenosti. Zavisnik koji očajava bliži je apstinenciji od zavisnika koji nemarno uživa u ugodnosti nadrogirane svijesti, koji živi u odsustvu svijesti o vlastitom propadanju.

Svaki se aktivni zavisnik, posle rane faze zavisnosti koja zna da potraje i do dvije godine, zaplijeċe u ponore zavisnosti, iz kojih želi izaċi po svaku cijenu. Doduše, on tad još nije baš siguran želi li se prestati drogirati ili ne, ali svakako ne želi više ispaštati zbog drogiranja. To jeste, on ne želi da mu se doživotno događaju ružne stavri zbog drogiranja i zato očajava i muči ga griža savjesti.

Zavisnik nije loš čovjek i ne želi da ga takvim smatraju. Iskreno mu je žao što u krajnjoj posledici ispada da svojim postupcima samo uveċava količinu bijede u sebi i oko sebe. On još svoju zavisnost ne sagledava kao svoju unutrašnju odredbu, koja nagriza samu suštinu njegove ljudskosti, nego prije kao nešto spoljašnje, što mu zagorčava život i što može otkloniti bez korjenitih preokreta i onda nastaviti po starom.

No, buduċi da je drogiranje u pitanju, on još ni ne sluti koliko ċe radikalno dug put još morati da pređe, dok se ne ostavi istog. Njegov očaj samo je površinski i u nastojanjima da ga “pregori”, potiskujuċi ga, on ċe tek duboko zaglibiti. Izgleda da se ljudsko propadanje, prije nego što dosegne određenu dubinu, nema snage sagledati kao propadanje. Čim prestane da očajava nad sobom, taj je zavisnik izgubljen, štaviše tek je izgubljen ako p r e r a n o pomisli da je spašen.

Zaista je teško patiti, ali još je teže zavisniku koji propada, a to ne vidi, pa zbog toga ni ne pati. Što prije zavisnik počne očajavati nad činjenicom zvog drogiranja i što je očajanje iskrenije i dublje, to ċe se prije ostaviti droga.
ZAVISNIK SE ŽELI RIJEŠITI RUŽNIH POSLEDICA SVOJE ZAVISNOSTI, ALI NE I DROGIRANJA SAMOG

Netolerantno stajalište prema drogama i drogiranju katalizira proces zavisnikovog osvještenja sebe kao kvarne osobe koja u dubini duše zapravo očajava. Zavisnik koji se neosvješteno drogira i štaviše uživa neskriveno uživa u drogiranju, zapravo je na dubljem nivou propadanja u ponorima bolesti, od zavisnika koji osvješteno, ali nemočajava radi činjenice zavisnosti koja mu je preusmjerila čitav život prema promašenosti. Zavisnik koji očajava bliži je apstinenciji od zavisnika koji nemarno uživa u ugodnosti nadrogirane svijesti, koji živi u odsustvu svijesti o vlastitom propadanju.

Svaki se aktivni zavisnik, posle rane faze zavisnosti koja zna da potraje i do dvije godine, zaplijeċe u ponore zavisnosti, iz kojih želi izaċi po svaku cijenu. Doduše, on tad još nije baš siguran želi li se prestati drogirati ili ne, ali svakako ne želi više ispaštati zbog drogiranja. To jeste, on ne želi da mu se doživotno događaju ružne stavri zbog drogiranja i zato očajava i muči ga griža savjesti.

Zavisnik nije loš čovjek i ne želi da ga takvim smatraju. Iskreno mu je žao što u krajnjoj posledici ispada da svojim postupcima samo uveċava količinu bijede u sebi i oko sebe. On još svoju zavisnost ne sagledava kao svoju unutrašnju odredbu, koja nagriza samu suštinu njegove ljudskosti, nego prije kao nešto spoljašnje, što mu zagorčava život i što može otkloniti bez korjenitih preokreta i onda nastaviti po starom.

No, buduċi da je drogiranje u pitanju, on još ni ne sluti koliko ċe radikalno dug put još morati da pređe, dok se ne ostavi istog. Njegov očaj samo je površinski i u nastojanjima da ga “pregori”, potiskujuċi ga, on ċe tek duboko zaglibiti. Izgleda da se ljudsko propadanje, prije nego što dosegne određenu dubinu, nema snage sagledati kao propadanje. Čim prestane da očajava nad sobom, taj je zavisnik izgubljen, štaviše tek je izgubljen ako p r e r a n o pomisli da je spašen.

Zaista je teško patiti, ali još je teže zavisniku koji propada, a to ne vidi, pa zbog toga ni ne pati. Što prije zavisnik počne očajavati nad činjenicom zvog drogiranja i što je očajanje iskrenije i dublje, to ċe se prije ostaviti droga.