Lako je skinuti se, tesko je ostati čist

[fridriceva]

Apstinirati znači živjeti životom koji ne podržava drogiranje

Ako se zavisnik samo prestane drogirati bez korjenite promjene životnog stila, koji ga je na kraju krajeva i formirao kao zavisnika, onda je više nego izvjesno da će se ponovo vratiti drogiranju.
Upravo to je i razlog zašto je okončati s heroinskom zavisnošću zaista teško jer ono ne podrazumijeva goli pristanak uzimanja opijatske droge već i prestanak življenja čitavog svog dotadašnjeg zavisničkog života.

Apstinencija po svaku cijenu i to samo zbog sebe samih
Mnogi od nas su, uprkos uspostavljenoj apstinenciji, zadržali ili su se prekopčali za stari način razmišljanja koji reaktivira zavisničku svijest o nama i počeli smo svojoj apstinenciji postavljati uslove. Ali, zavisnost je kao bolest bezuslovna, i ni po koju cijenu mi, zavisnici koji apstiniraju, ne možemo priuštiti u životu nikakva vađenja na ovo ili ono.
Apstinirati moramo naprosto bez obzira na to kako se život odnosio prema nama, bez obzira na to da li život ili drugi poštuju našu apstinenciju. Ne možemo apstinirati zbog ničega osim sebe samih. Tek kada je nezavisna, nepovezana sa ničim i ni sa kim, naša apstinencija može postati dovoljno snažna da nam omogući da se suočimo sa svim i svakim.

Golo neuzimanje droga jednostavno nije dovoljno
Zavisnik koji se oporavlja mora doživotno paziti na sve prijeteće znakove i okolnosti, koje bi mu mogle ugroziti apstinenciju i to, baš kao što to moraju činiti drugi bolesnici od teških hroničnih bolesti, koje zahtijevaju poseban režim života, poput osoba oboljelih od šećerne bolesti, epilepsije ili teških srčanih bolesti.
Naivni su zavisnici koji smisao liječenja i izlečenja svode na puko neuzimanje droga i koji misle da je dovoljno prestati se drogirati a sve ostalo će onda samo od sebe nekako doći na svoje mjesto. Pošto se to ne događa bez dodatne aktivne promjene cijelog dosadašnjeg načina života, apstinencija umjesto da bude sredstvo za ciljeve, ona postaje sama sebi cilj.
Zavisnik svoj izopačeni životni stil mora pregorjeti unutra jer iz fasadnog svojstva pseudonormalnosti zavisnikovog lažnog JA nije moguće apstinirati na duge staze.
Doduše, on nerijetko pokušava apstinirati na način koji nije njegov i koji ne odgovara njegovom unutrašnjem biću. Njemu se čini da mu je dobro (bez droga), igra igru normalnosti, igra igru da je neko drugi, igra takoreći prema uputstvima, igra kako mu se kaže. Zavisnik tada govori tuđe riječi i, na opšte zadovoljstvo, čini se onakvim kakvim ga drugi hoće, ali zato na duge staze ne izdrzava i vraća se drogiranju. Jer, ne može apstinirati ako nije dobro sam sa sobom i ako ne apstinira na način koji ga čini srećnim.
Za izlečenje zavisnika nije dovoljno tek da on ne uzima droge, nego se treba ojačati i preoblikovati njegova ličnost da bi se mogao nositi sa izazovima života, a istovremeno uživati u njemu. Nezadovoljni apstinent je izgledni recidivist.

Lako je skinuti se, tesko je ostati čist
Po uspostavljanju apstinencije, zavisnik je prekinuo sve veze sa starim društvom i navikama, ali nove još nije stekao. On ssjedi kod kuće, svađa se sa roditeljima, trpi samoću, depresiju i dosadu novonastalog životnog vakuuma. Ne kaže se bez razloga da je teže ostati čist, nego skinuti se. Svaki početak je težak, pa tako i početak apstinencije jer svaki početak promjene nečije ličnosti uzrokuje otpore regresivnih težnji da se ponove ponavljajuće tendencije starog načina života i ponašanja.

Ako od zavisnika tražimo da pronađe ozbiljnije, zrelije i manje pogubne načine uravnoteženja unutrašnje sa spoljnom stvarnošću, treba znati da je on baš kao i svi, krvav ispod kože, a taman i sirov u dubini duše. Pa zato, prije nego što mu doživotno uskratimo ventil drogiranja, treba znati da će on prokrvariti na najslabijim mjestima svoje duše već godinama razrovane drogiranjem.
Prestanak drogiranja kod zavisnika pokreće sirovu težinu s kojom on ne zna kud bi i gdje bi, i ako on to ne spozna na duge staze, rizikuje ponovno drogiranje i/ili raspad svoje tada još i te kakve psihičke neuravnoteženosti.
Zavisnik je tada u korijenu prekinuo sve veze sa heroinskom narko-scenom, a budući da drugih poznanika praktično i nema, osuđen je na samoću i dosadu, a jedina podrška su mu roditelji i rodbina.

Rad kao najbolja formula održavanja apstinencije
Kako bi se ta prelomna, prelazna, a ipak prolazna faza skratila i olakšala, zavisniku je najbolje da pronađe nekakav posao koji bi rutinski svakodnevno obavljao i kroz koji bi zaboravio svu muku trenutnog položaja. Uz naglasak da zavisnik tu ne radi da bi zaradio, nego da bi zaboravio.
Rad je psihološka odbrana kojom zavisnik potiskuje sve nelagodno što proizlazi iz stanja apstinencije i on je nedvosmisleno najbolja formula održavanja apstinencije u početnoj fazi izbavljenja iz svijeta droge.
Fizički rad se ovdje čak pretpostavlja intelektualno jer se kroz fizičku aktivnost najbolje, neposredno kroz motoriku tijela, otopljava stalno nadolazeća anksioznost i dnevna nervoza. Zato je zaliječenim zavisnicima dobro početi baviti se nekim sportom, kao kanalom pražnjenja nervoze i nagomilane agresije.
Kroz rad zaliječeni zavisnik upoznaje kolege iz radne sredine što je zapravo temelj njegove nove i napokon normalne socijalizacije. Upravo su ljudi iz njegove neposredne radne sredine najvjerovatnije i prvi ljudi koje je upoznao izvan kruga roditelja i rodbine, koji su normalno socijalizovani i koji vode prosječno normalan život.
Ne treba zaboraviti da je zavisnik nekoliko posljednjih godina boravio isključivo u grupama heroinskih zavisnika koji ne znaju pričati ni o čemu nego o heroinu, kojima je osnov druženja drogiranje i koji ne znaju ništa drugo raditi nego nelegalnim načinima nabavljati novac za drogu.
U životnom polju koje je bez reda i obaveza, zavisnik ne zna što će sa sobom, sa gomilom praznog vremena i samo mi se nameću misli o drogi i drogiranju.

Put oporavka, dr Robert Torre

[heroinapg]

Veliki pozdrav i hvala u ime svih nas na trudu. NA prilozenom linku imas djelove knjige.
Jos jedan eeeeeliki pozdrav i svako dobro
http://forum.narkomanija.ba/viewtopic.p ... t+oporavka

[fridriceva]

Iskren pozdrav i za tebe, dobra nasa! Voljela bih da tekstove iz knjige Put oporavka citaju i porodice zavisnika...

Bog neka cuva sve vas! Snaga ste! I ja sam jaca uz vas!