Ja sam malo lektorisao naslov,posto smo mi ovdje u Sarajevu zatrazili ispisnicu iz N.A. i osnovali A.S.Jebiga nekako se razlikujemo,a necemo da uznemiravamo ove sto znaju statut ,niti da se lazno predstavljamo,tako da smo se deklarisali totalno kao Sljivari.A.S. forever!
p.s.Bilo bi s-sh,ali neka je njemacka tastatura.
Anonimni Sljivari- bez kompromisa
Moderator: sanela
Re: Anonimni Sljivari- bez kompromisa
Maca pliva,leti mrav...
a pas laje av,av,av...
paprika sam jeo roga,
sranje vam je sva ta droga!
a pas laje av,av,av...
paprika sam jeo roga,
sranje vam je sva ta droga!
Re: Anonimni Sljivari- bez kompromisa
Zivjeli ANONIMNI SLJIVARI-bez kompromisa
ZAVISNIKA NIKO NE MOŽE TAKO LIČNO DOŽUVJETI I RAZUMJETI KAO ZAVISNICI KOJI APSTINIRAJU
(svjedočanstvo)
“26og lipnja ponovo sam dospio u bolnicu i bio sam, u najmanju ruu, demoraliziran. Znao sam da ċu sebi, kao i prethodnih šest puta, čvrsto obeċati da se više neċu drogirati, a znao sam da mi to neċe uspjeti, kao ni tokom prethodnih pokušaja.
Tog jutra posjetila me majka i rekla da dolazi s dvojicom zavisnika koji navodno imaju program kako apstinirati. Dio tog programa je bio da želju za vlastitom apstinencojim iznesu nekom zavisniku, a to ċe im onda kao pomoċi da se i sami ne drogiraju.
Ta postavka mi se učinila zanimljivom i svakako drugačijom, jer sve ostale osobe, koje su sa mnom razgovarale ZELJELE ZU POMOCI MENI. Moj tašti ponos sprečavao me da ih saslušam i da im vjerujem, pa u svemu što bi mi rekli nisam čuo ništa drugo sem prazno dokolisanje i moraliziraje. No pomislio sam kako bi od mene bilo više nego pokvareno da bar nakratko ne slušam tu dvojicu otkačenjaka, kad su oni veċ tako duboko uvjereni da ċe im razgovor samnom biti od pomoċi u NJIHOVOJ apstinenciji.
Kad sam s njima ostao nasamo počeli smo pričati o iskustvu drogiranja i odmah sam shvatio das u obojica teški zavisnici, baš kao i ja, te da iz prve ruke znaju o čemu pričaju.
Rekli su mi:” Imamo program pomoċu kojega, bar tako mi mislimo, možemo apstinirati. Dio tog programa je da o svojoj želji da se prestanemo drogirati razgovaramo sa nekim ko to zaista želi. Ako zaista želiš prestati s drogiranjem, razgovaraj sa nama, a ako ne želiš, neċemo ti više oduzimati vrijeme, otiċi ċemo i potražiti nekog drugog.
Otišli su, ostavivši me da o svemu dobro razmislim i ja sam se, ležuċi u bolničkom krevetu, u mislima vratio u prošlost i prevrtao cijeli svoj život. Razmišljao sam o tome šta su droge učinile od mojega života, o prilikama koje sam propustio, o ljudima koje sam povrijedio, o sposobnostima koje su mi date. I o tome kako sam ih protraċio. Bio sam spreman sebi da priznam kako sam dospio do samog dna ljudskog propadanja, i da sam se suočio s nečim s ċime se ne znam i ne mogu se nositi.
Kada su mi ta dvojica odgovorili sledeċe:” Imamo loše vijesti za tebe. Bile su loše za nas dvojicu pa ċe vjerovatno biti loše i za tebe. Bez obzira na to uzimaš li šest dana, mjeseci ili godina, ako jedanput-dvaput uzmeš, opet ċes se predrogirati i završiti u ovoj bolnici, svezan za krevet, upravo onako kako ti se to događalo u poslednjih godinu dana. Jer ti si narkoman.
To je bilo prvi put da sam uopšte obratio paznju na tu riječ. Bile su to tada izuzetno obeshrabrujuċe riječi za mene.
Tužno sam potvrdio “ Sve je to krasno za vas momci, ali to nije za mene. Moj slučaj je tako užasan da se čak bojim izaċi iz bolnice, jer mi sve govori da ċu se drogirati odmah čim izađem. Isto tako, ne morate se truditi da mi “prodate” vjeru. Još uvjek vjerujem u Boga, ali mislim da On više ne vjeruje u mene. Ali bilo kako bilo, htio bih vas, ako je to moguċe, opet vidjeti, jer nesumnjivo znate o čemu pričate.dok pričate o drogama i oporavku”
Kada su se sjutradan ponovo ojavili, čežnjivo sam se obratio majci: “ To su prijatelji o kojima sam ti govorio, oni su ti koji razumiju”. Priznao sam im kako sam gotovo cijelu prošlu noċ proveo budan razmišljajuċi: iz samog dna moje depresije rodila se nova nada.
Neprestano sam ponavljao: “Ako to oni mogu, mogu i ja” Napokon je iz nade buknulo uvjerenje a zatim velika radost. Na kraju me obuzeo spokoj i mirno sam zaspao… Nastavili smo pričati u četvoro: moja nova dvojica prijatelja, majka i ja, a prije nego što je vrijeme posjeta isteklo, obrati sam se majci. :” Id ii donesi mi odjeċu. Spreman sam izaċi iz bolnice.”
Izašao sam s jasnom sviješċu da sam Slobodan čovjek i od tada više nisam uzeo ikoju od droga. Mjeseci koji su slijedili nikako nisu bili laki: čekalo me surovo sučeljenje sa stvarnošċu is a svima lošim što sam učinio i svim dobrim stvarima koje sam propustio učiniti za vrijeme drogiranja.
Osim toga, jedno izvjesno vrijeme, moje zdravstveno stanje nije bilo baš najbolje. Trebalo je da prođe više od godine dana da se počnem osjei dobro u zdravstvenom pogledu.
Pronašao sam ljude s kojima sam nekada bio prijatelj i znatan dio vremena sam utrošio u iskrenim nastojanjima da s tim ljudima ponovo obnovim prijateljske odnose, kao i da svojoj majci, koju sam svakako najviše povrijedio, što više toga nadoknadim.
“SAMO ZAJEDNO STIŽEMO DO CILJA, DOK SVAKO OD NAS POJEDINAČNO PROPADA”
Dvanaesti korak, koji nalaže pomoċ drugim zavisnicima koji pate, je od tolike važnosti da možemo reċi kako Anonimni narkomani radi njega i postoje. Anonimni narkomani su više od pukog svežnja duhovnih načela, oni su živa zajednica koja ličnim primjerom prenode porukua apstinencije zavisnicima koji još uvjek ne uspijevaju živjeti bez droga.
“Niko od nas ne bi bio ovdje da neko nije uložio trud i vrijeme da nam pomogne: da nam objasni kako stoje stvari, da nas malo pogura ličnom nadom i snagom: prati nas na sastancima Anonimnih narkomana i brižno strijepi i garantuje za našu dugoročnu korist, dok je još nismo mogli sagledati, koliko smo bili bolesni i zavisni.
Zato neka nas sada, kada je konačno sve dobro ne preplavi bahato sebična samouvjerenost da nismo dužni to što smo dobili prenijeti nekom od naše manje sreċne zavisničke braċe, jer njima je taj dar nasušno potreban.
Sigurno je da postoji veliki broj zavisnika koje ideje Anonimnih narkomana ne mogu izvesti na put oporavka, ali s druge strane, postoji isto tako veliki broj zavisnika za koje su načela našeg oporavka vrata spasa, i to su onda svakako zavisnici kojima smo dužni prenijeti poruku o putu oporavka Anonimnih narkomana.
Ništa ne može u tolikoj mjeri učvrstiti našu odluku o nedrogiranju kao intenzivno pomaganje drugim zavisnicima. Pomaganje drugom zavisniku drži osvještenom našu vlastitu ranjivost prema sredstvima zavisnosti.
U kojoj se mjeri međusobno ispomažemo, prepoznajemo i kroz brigu jedni druge otvrđujemo, toliko kao grupa Anonimni jesmo. Jer, bez bratske solidarnosti Anonimni su ništa”
(Narcotics Anonymos-The Basic Book)
ZAVJET BRATSTVA ANONIMNIH NARKOMANA
Ja sam odgovoran,
Kada bilo ko, bilo gdje, zatraži pomoċ, ja želim
Da ruka Anonimnih narkomana bude tu,
I za to: ja snosim odgovornost”
Zavisnici, koji su Anonimnim narkomanima pristupili radi liječenja, nakom izlečenja ostaju u članstvu radi druženja. Program nonimnih narkomana naciljan je na puno više od pukoh nedrogiranja, on cilja na unutrašnji duhovni preobražaj svakog zavisnika koji prihvati bratsku solidarnost zajednice Anonimnih.
Anonimni narkomani međusobno jamče jedan za drugora, drže se zajedno, jer znaju da samo zajedno stižu do cilja, dok svaki od njih pojedinačno propada. Načela zajedništva kod anonimnih narkomana pretpostavljena su interesima tamo udruženih pojedinaca, jer su svjesni činjenice da od njihovog zajedništva doslovno zavise životi mnogih zavisnika.
Anonimni se uvjek trude da budu bolji nego što jesu, širokogrudniji nego što jesu, jer oni naprosto više nego čisto vjeruju da je dobro biti dobar i činiti dobro, jer to se uvjek vraċa na dobro i od toga svima bude dobro.
Ma koliko god se to njihovo nadvjerovanje može činiti utopistički naivnim rešenjem za cjelinu problematike zloupotrebe droga i zavisnosti, bilo bi više nego bahato ne pokloniti se i prigovarati tom nastojanju zbog ovog ili onog podliježuċeg motiva.
Moja braċa ANONIMNI NARKOMANI
“ Ljude iz različitih grupa Anonimnih narkomana nikada nisam doživljavao kao sebi strane, drugačije ljude oe mene samoga-zavisnika. Uvjek sam među njima osjeċao kao među ljudima koje veċ godinama znam i volim.
Kada sam među Anonimnim narkomanima, osjeċam se kao das am među svojim najmilijim, kao das am kod kuċe. Na mogu ni iskazati koliko mi ti ljudi znače i koilko je sve to za mene veliko.
Mi, Anonimni narkomani, istinsko smo bratstvo ljudi koji smo se međusobno zavjetovali na život bez droga. Ti ljudi su moji ljudi, od iste vrste kao i ja. Oni su m moja braċa i ja pripadam njima baš kao i oni meni.”
ZAVISNIKA NIKO NE MOŽE TAKO LIČNO DOŽUVJETI I RAZUMJETI KAO ZAVISNICI KOJI APSTINIRAJU
(svjedočanstvo)
“26og lipnja ponovo sam dospio u bolnicu i bio sam, u najmanju ruu, demoraliziran. Znao sam da ċu sebi, kao i prethodnih šest puta, čvrsto obeċati da se više neċu drogirati, a znao sam da mi to neċe uspjeti, kao ni tokom prethodnih pokušaja.
Tog jutra posjetila me majka i rekla da dolazi s dvojicom zavisnika koji navodno imaju program kako apstinirati. Dio tog programa je bio da želju za vlastitom apstinencojim iznesu nekom zavisniku, a to ċe im onda kao pomoċi da se i sami ne drogiraju.
Ta postavka mi se učinila zanimljivom i svakako drugačijom, jer sve ostale osobe, koje su sa mnom razgovarale ZELJELE ZU POMOCI MENI. Moj tašti ponos sprečavao me da ih saslušam i da im vjerujem, pa u svemu što bi mi rekli nisam čuo ništa drugo sem prazno dokolisanje i moraliziraje. No pomislio sam kako bi od mene bilo više nego pokvareno da bar nakratko ne slušam tu dvojicu otkačenjaka, kad su oni veċ tako duboko uvjereni da ċe im razgovor samnom biti od pomoċi u NJIHOVOJ apstinenciji.
Kad sam s njima ostao nasamo počeli smo pričati o iskustvu drogiranja i odmah sam shvatio das u obojica teški zavisnici, baš kao i ja, te da iz prve ruke znaju o čemu pričaju.
Rekli su mi:” Imamo program pomoċu kojega, bar tako mi mislimo, možemo apstinirati. Dio tog programa je da o svojoj želji da se prestanemo drogirati razgovaramo sa nekim ko to zaista želi. Ako zaista želiš prestati s drogiranjem, razgovaraj sa nama, a ako ne želiš, neċemo ti više oduzimati vrijeme, otiċi ċemo i potražiti nekog drugog.
Otišli su, ostavivši me da o svemu dobro razmislim i ja sam se, ležuċi u bolničkom krevetu, u mislima vratio u prošlost i prevrtao cijeli svoj život. Razmišljao sam o tome šta su droge učinile od mojega života, o prilikama koje sam propustio, o ljudima koje sam povrijedio, o sposobnostima koje su mi date. I o tome kako sam ih protraċio. Bio sam spreman sebi da priznam kako sam dospio do samog dna ljudskog propadanja, i da sam se suočio s nečim s ċime se ne znam i ne mogu se nositi.
Kada su mi ta dvojica odgovorili sledeċe:” Imamo loše vijesti za tebe. Bile su loše za nas dvojicu pa ċe vjerovatno biti loše i za tebe. Bez obzira na to uzimaš li šest dana, mjeseci ili godina, ako jedanput-dvaput uzmeš, opet ċes se predrogirati i završiti u ovoj bolnici, svezan za krevet, upravo onako kako ti se to događalo u poslednjih godinu dana. Jer ti si narkoman.
To je bilo prvi put da sam uopšte obratio paznju na tu riječ. Bile su to tada izuzetno obeshrabrujuċe riječi za mene.
Tužno sam potvrdio “ Sve je to krasno za vas momci, ali to nije za mene. Moj slučaj je tako užasan da se čak bojim izaċi iz bolnice, jer mi sve govori da ċu se drogirati odmah čim izađem. Isto tako, ne morate se truditi da mi “prodate” vjeru. Još uvjek vjerujem u Boga, ali mislim da On više ne vjeruje u mene. Ali bilo kako bilo, htio bih vas, ako je to moguċe, opet vidjeti, jer nesumnjivo znate o čemu pričate.dok pričate o drogama i oporavku”
Kada su se sjutradan ponovo ojavili, čežnjivo sam se obratio majci: “ To su prijatelji o kojima sam ti govorio, oni su ti koji razumiju”. Priznao sam im kako sam gotovo cijelu prošlu noċ proveo budan razmišljajuċi: iz samog dna moje depresije rodila se nova nada.
Neprestano sam ponavljao: “Ako to oni mogu, mogu i ja” Napokon je iz nade buknulo uvjerenje a zatim velika radost. Na kraju me obuzeo spokoj i mirno sam zaspao… Nastavili smo pričati u četvoro: moja nova dvojica prijatelja, majka i ja, a prije nego što je vrijeme posjeta isteklo, obrati sam se majci. :” Id ii donesi mi odjeċu. Spreman sam izaċi iz bolnice.”
Izašao sam s jasnom sviješċu da sam Slobodan čovjek i od tada više nisam uzeo ikoju od droga. Mjeseci koji su slijedili nikako nisu bili laki: čekalo me surovo sučeljenje sa stvarnošċu is a svima lošim što sam učinio i svim dobrim stvarima koje sam propustio učiniti za vrijeme drogiranja.
Osim toga, jedno izvjesno vrijeme, moje zdravstveno stanje nije bilo baš najbolje. Trebalo je da prođe više od godine dana da se počnem osjei dobro u zdravstvenom pogledu.
Pronašao sam ljude s kojima sam nekada bio prijatelj i znatan dio vremena sam utrošio u iskrenim nastojanjima da s tim ljudima ponovo obnovim prijateljske odnose, kao i da svojoj majci, koju sam svakako najviše povrijedio, što više toga nadoknadim.
“SAMO ZAJEDNO STIŽEMO DO CILJA, DOK SVAKO OD NAS POJEDINAČNO PROPADA”
Dvanaesti korak, koji nalaže pomoċ drugim zavisnicima koji pate, je od tolike važnosti da možemo reċi kako Anonimni narkomani radi njega i postoje. Anonimni narkomani su više od pukog svežnja duhovnih načela, oni su živa zajednica koja ličnim primjerom prenode porukua apstinencije zavisnicima koji još uvjek ne uspijevaju živjeti bez droga.
“Niko od nas ne bi bio ovdje da neko nije uložio trud i vrijeme da nam pomogne: da nam objasni kako stoje stvari, da nas malo pogura ličnom nadom i snagom: prati nas na sastancima Anonimnih narkomana i brižno strijepi i garantuje za našu dugoročnu korist, dok je još nismo mogli sagledati, koliko smo bili bolesni i zavisni.
Zato neka nas sada, kada je konačno sve dobro ne preplavi bahato sebična samouvjerenost da nismo dužni to što smo dobili prenijeti nekom od naše manje sreċne zavisničke braċe, jer njima je taj dar nasušno potreban.
Sigurno je da postoji veliki broj zavisnika koje ideje Anonimnih narkomana ne mogu izvesti na put oporavka, ali s druge strane, postoji isto tako veliki broj zavisnika za koje su načela našeg oporavka vrata spasa, i to su onda svakako zavisnici kojima smo dužni prenijeti poruku o putu oporavka Anonimnih narkomana.
Ništa ne može u tolikoj mjeri učvrstiti našu odluku o nedrogiranju kao intenzivno pomaganje drugim zavisnicima. Pomaganje drugom zavisniku drži osvještenom našu vlastitu ranjivost prema sredstvima zavisnosti.
U kojoj se mjeri međusobno ispomažemo, prepoznajemo i kroz brigu jedni druge otvrđujemo, toliko kao grupa Anonimni jesmo. Jer, bez bratske solidarnosti Anonimni su ništa”
(Narcotics Anonymos-The Basic Book)
ZAVJET BRATSTVA ANONIMNIH NARKOMANA
Ja sam odgovoran,
Kada bilo ko, bilo gdje, zatraži pomoċ, ja želim
Da ruka Anonimnih narkomana bude tu,
I za to: ja snosim odgovornost”
Zavisnici, koji su Anonimnim narkomanima pristupili radi liječenja, nakom izlečenja ostaju u članstvu radi druženja. Program nonimnih narkomana naciljan je na puno više od pukoh nedrogiranja, on cilja na unutrašnji duhovni preobražaj svakog zavisnika koji prihvati bratsku solidarnost zajednice Anonimnih.
Anonimni narkomani međusobno jamče jedan za drugora, drže se zajedno, jer znaju da samo zajedno stižu do cilja, dok svaki od njih pojedinačno propada. Načela zajedništva kod anonimnih narkomana pretpostavljena su interesima tamo udruženih pojedinaca, jer su svjesni činjenice da od njihovog zajedništva doslovno zavise životi mnogih zavisnika.
Anonimni se uvjek trude da budu bolji nego što jesu, širokogrudniji nego što jesu, jer oni naprosto više nego čisto vjeruju da je dobro biti dobar i činiti dobro, jer to se uvjek vraċa na dobro i od toga svima bude dobro.
Ma koliko god se to njihovo nadvjerovanje može činiti utopistički naivnim rešenjem za cjelinu problematike zloupotrebe droga i zavisnosti, bilo bi više nego bahato ne pokloniti se i prigovarati tom nastojanju zbog ovog ili onog podliježuċeg motiva.
Moja braċa ANONIMNI NARKOMANI
“ Ljude iz različitih grupa Anonimnih narkomana nikada nisam doživljavao kao sebi strane, drugačije ljude oe mene samoga-zavisnika. Uvjek sam među njima osjeċao kao među ljudima koje veċ godinama znam i volim.
Kada sam među Anonimnim narkomanima, osjeċam se kao das am među svojim najmilijim, kao das am kod kuċe. Na mogu ni iskazati koliko mi ti ljudi znače i koilko je sve to za mene veliko.
Mi, Anonimni narkomani, istinsko smo bratstvo ljudi koji smo se međusobno zavjetovali na život bez droga. Ti ljudi su moji ljudi, od iste vrste kao i ja. Oni su m moja braċa i ja pripadam njima baš kao i oni meni.”