Zbog svih budalaština koje su ovde napisane...
Posted: Mon Dec 08, 2008 12:29 am
Imam potrebu da zarad ljudi koji ne poznaju Program u 12 koraka ukažem na zabludu koja se na ovim stranicama pojavljuje.
Iz svega onoga što je ovde, na ovom forumu napisano, osoba koji program po kome rade grupe Anonimnih Narkomana, (Alkoholicara, Overitera, Kockara, Al-Anon itd.) ne poznaje može o njemu dobiti dve ideje, obe podjednko pogrešne. Sa jedne strane, postoji vulgarizovano fašističko viđenje u kome se iskrenost brka sa bezobzirnim pljuvanjem po svima i koristi kao izgovor za agresivno istresanje sopstvenih frustracija i to pod maskom dobronamernosti. Sa druge strane, program se ironično predstavlja i kao patetična hipi- komuna u kojoj se lobotomirani zombiji samo grle, ljube i smeškaju jedni drugima tapšući se međusobno po ramenu, bog će sam znati zašto.
Neću da ulazim u razloge za ovaj spliting i izvitoperenost viđenja jer bi to već zadiralo u analizu onih koji ta viđenja iznose, a na tu jalovu radnju mi se energija ne troši. U krajnjoj liniji sve bi se opet svelo na njihovu žudnju za drogom i frustraciju što tu žudnju sebi ne mogu da priznaju.
Ipak, osećam želju i obavezu da ukažem na to kakvo je moje iskustvo sa ovim programom, jer sam zahvaljujući njemu vratila zdrav razum i ostala živa... A u tome mi svakako ne bi pomogla ni fašistička ni hipi komuna.
Ovaj program uči nas pre svega da gledamo svoja posla. Da menjamo sebe, jer druge ne možemo promeniti. Da težimo rastu a ne savršenstvu. Da opraštamo greške sebi i drugima, jer funkcija greške je učenje, napredak i rast.
Ovo je, po mom iskustvu, jedini program koji zanemaruje gluposti i fokusira se na bitne stvari. Nema administracije, legitimacije, procenjivanja ni autoriteta koji imaju neprikosnovenu poziciju moći. Nema pravila, odredbi ili prinuda.
Niko nema pravo da drugima priča šta smeju ili ne smeju da rade. Svako je odgovoran za sebe i svoje postupke i jedini uslov za prisustvo ne grupi je želja da se prestane da se drogiranjem, napijanjem, prejedanjem, kockanjem, opsedanjem drugim ljudima itd. U osnovi bilo koje zavisnosti uvek je ista stvar – rupa u stomaku, beskrajna praznina koju pokušavamo da popunimo bilo čim, drogom, alkoholom, hranom, kockanjem, novcem, radom, kupovinom... Glad za ljubavlju koju uvek tražimo na pogrešnom mestu.
Ovo je jedini program koji zavisnika tretira kao ljudsko biće. Ne kao zombija, kao unapred otpisani društveni otpad koji metadonom, trodonom, drndonom treba držati u stanju mirovanja i utrnulosti, ni kao stoku koju treba raskrinkati i u tor sabiti, ni kao grešku prirode i društva koju raznim psihoterapijskim tehnikama treba rastaviti na komadiće, sve u njemu pogrešno sastavljeno prepovezati i u svet tako prepovezanog vratiti. Ovo je program koji svakom zavisniku kaže – imaš slobodu izbora, pa kad toj slobodi budeš dorastao i pomoć potražio – nečija ruka uvek će biti tu. Drogiraj se dok ne dotakneš dno, to niko ne može umesto tebe. Ali ti si vredno ljudsko biće i dobrodošao si među one koji te razumeju, bilo da si drogiran ili ne. Ako lažeš i manipulišeš- lažeš sebe. Ako trošiš vreme- trošiš svoje vreme. Svako ima svoj tajming i svoje dno. Optuživanjem, presiranjem, pritiskom, napadanjem zavisnika samo mu pružamo nove prilike za inat, nove razloge za nepoverenje, strah, izolaciju i odbačenost koje ublažava drogiranjem.
Ovo je jedini program koji nikome nikad ne okreće leđa. Tu smo, kakvi god da smo, grupa nam je potrebna da bi živeli. Tu se učimo da biti drugačiji nije strašno već normalno, da do istog cilja mogu voditi mnogi putevi, da prihvatanje i tolerancija otvaraju vrata a neprihvatanje i potreba za kontrolom zatvaraju vrata.
Ovaj program uči me da nije patetična ljubav nego mržnja. Da reči imaju težinu i da mogu ne samo da rane već i da ubiju. Zato ih treba pažljivo koristiti.
Iz svega onoga što je ovde, na ovom forumu napisano, osoba koji program po kome rade grupe Anonimnih Narkomana, (Alkoholicara, Overitera, Kockara, Al-Anon itd.) ne poznaje može o njemu dobiti dve ideje, obe podjednko pogrešne. Sa jedne strane, postoji vulgarizovano fašističko viđenje u kome se iskrenost brka sa bezobzirnim pljuvanjem po svima i koristi kao izgovor za agresivno istresanje sopstvenih frustracija i to pod maskom dobronamernosti. Sa druge strane, program se ironično predstavlja i kao patetična hipi- komuna u kojoj se lobotomirani zombiji samo grle, ljube i smeškaju jedni drugima tapšući se međusobno po ramenu, bog će sam znati zašto.
Neću da ulazim u razloge za ovaj spliting i izvitoperenost viđenja jer bi to već zadiralo u analizu onih koji ta viđenja iznose, a na tu jalovu radnju mi se energija ne troši. U krajnjoj liniji sve bi se opet svelo na njihovu žudnju za drogom i frustraciju što tu žudnju sebi ne mogu da priznaju.
Ipak, osećam želju i obavezu da ukažem na to kakvo je moje iskustvo sa ovim programom, jer sam zahvaljujući njemu vratila zdrav razum i ostala živa... A u tome mi svakako ne bi pomogla ni fašistička ni hipi komuna.
Ovaj program uči nas pre svega da gledamo svoja posla. Da menjamo sebe, jer druge ne možemo promeniti. Da težimo rastu a ne savršenstvu. Da opraštamo greške sebi i drugima, jer funkcija greške je učenje, napredak i rast.
Ovo je, po mom iskustvu, jedini program koji zanemaruje gluposti i fokusira se na bitne stvari. Nema administracije, legitimacije, procenjivanja ni autoriteta koji imaju neprikosnovenu poziciju moći. Nema pravila, odredbi ili prinuda.
Niko nema pravo da drugima priča šta smeju ili ne smeju da rade. Svako je odgovoran za sebe i svoje postupke i jedini uslov za prisustvo ne grupi je želja da se prestane da se drogiranjem, napijanjem, prejedanjem, kockanjem, opsedanjem drugim ljudima itd. U osnovi bilo koje zavisnosti uvek je ista stvar – rupa u stomaku, beskrajna praznina koju pokušavamo da popunimo bilo čim, drogom, alkoholom, hranom, kockanjem, novcem, radom, kupovinom... Glad za ljubavlju koju uvek tražimo na pogrešnom mestu.
Ovo je jedini program koji zavisnika tretira kao ljudsko biće. Ne kao zombija, kao unapred otpisani društveni otpad koji metadonom, trodonom, drndonom treba držati u stanju mirovanja i utrnulosti, ni kao stoku koju treba raskrinkati i u tor sabiti, ni kao grešku prirode i društva koju raznim psihoterapijskim tehnikama treba rastaviti na komadiće, sve u njemu pogrešno sastavljeno prepovezati i u svet tako prepovezanog vratiti. Ovo je program koji svakom zavisniku kaže – imaš slobodu izbora, pa kad toj slobodi budeš dorastao i pomoć potražio – nečija ruka uvek će biti tu. Drogiraj se dok ne dotakneš dno, to niko ne može umesto tebe. Ali ti si vredno ljudsko biće i dobrodošao si među one koji te razumeju, bilo da si drogiran ili ne. Ako lažeš i manipulišeš- lažeš sebe. Ako trošiš vreme- trošiš svoje vreme. Svako ima svoj tajming i svoje dno. Optuživanjem, presiranjem, pritiskom, napadanjem zavisnika samo mu pružamo nove prilike za inat, nove razloge za nepoverenje, strah, izolaciju i odbačenost koje ublažava drogiranjem.
Ovo je jedini program koji nikome nikad ne okreće leđa. Tu smo, kakvi god da smo, grupa nam je potrebna da bi živeli. Tu se učimo da biti drugačiji nije strašno već normalno, da do istog cilja mogu voditi mnogi putevi, da prihvatanje i tolerancija otvaraju vrata a neprihvatanje i potreba za kontrolom zatvaraju vrata.
Ovaj program uči me da nije patetična ljubav nego mržnja. Da reči imaju težinu i da mogu ne samo da rane već i da ubiju. Zato ih treba pažljivo koristiti.