NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Ovdje možete saznati više informacija o programu AN i pronaći podršku ukoliko ste još uvijek ovisni i tražite pravi način uspostavljanja i održavanja apstinencije.

Moderator: sanela

User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

NARCOTICS ANONYMOUS

Osnovni tekst

NARCOTICS ANONYMOUS

Osnovni tekst

SADRŽAJ




Predgovor....................................................................... 1
Uvod.............................................................................. 2
I glava, KO JE ZAVISNIK?................................................. 3
II glava, ŠTA JE TO NA PROGRAM?..................................... 6
III glava, ZAŠTO SMO OVDE?............................................ 8
IV glava, KAKO TO FUNKCIONIŠE?..................................... 10
PRVI KORAK.................................................................... 12
DRUGI KORAK................................................................. 14
TREĆI KORAK.................................................................. 15
ČETVRTI KORAK.............................................................. 16
PETI KORAK.................................................................... 18
ŠESTI KORAK.................................................................. 20
SEDMI KORAK................................................................. 21
OSMI KORAK................................................................... 22
DEVETI KORAK................................................................ 23
DESETI KORAK................................................................ 25
JEDANAESTI KORAK......................................................... 26
DVANAESTI KORAK.......................................................... 29
V glava, ŠTA MOGU DA URADIM?....................................... 31
VI glava, DVANAEST TRADICIJA UDRUŽENJA NA.................. 34
PRVA TRADICIJA.............................................................. 35
DRUGA TRADICIJA........................................................... 36
TREĆA TRADICIJA............................................................ 37
ČETVRTA TRADICIJA........................................................ 37
PETA TRADICIJA.............................................................. 38
ŠESTA TRADICIJA............................................................ 39
SEDMA TRADICIJA........................................................... 40
OSMA TRADICIJA............................................................. 41
DEVETA TRADICIJA.......................................................... 42
DESETA TRADICIJA.......................................................... 42
JEDANAESTA TRADICIJA................................................... 43
DVANAESTA TRADICIJA.................................................... 43
VII glava, OPORAVAK I RECIDIV........................................ 43
VIII glava, MI SE OPORAVLJAMO....................................... 49
IX glava, SAMO DANAS – ŽIVETI PROGRAM........................ 52
X glava, JOŠ ĆE NAM BITI OTKRIVENO............................... 56
»Zrele plodove onoga što činimo iz ljubavi ubiramo tokom žetve koja dolazi uvek u pravo vreme...«

Materijal za ovu knjigu potiče iz ličnih iskustava zavisnika u okviru udruženja Narcotics Anonymous. Ovaj Glavni tekst (Basic Text) je zasnovan na nacrtu za našu »Belu knjigu« pod nazivom Narcotics Anonymous. Prvih osam poglavlja se zasniva na tematskim poglavljima u Beloj knjizi i ima identične naslove. Deveto poglavlje, pod naslovom Samo za danas (Just for Today), je dodato, kao i deseto poglavlje Još će vise biti otkriveno (More will be Revealed). Ono što sledi je kratak istorijat o knjizi.
Udruđenje N.A. je osnovano jula 1953. godine, kada je održan prvi sastanak u južnoj Kaliforniji. Udruženje se uvećavalo bez ikakvih pravilnosti, ali se brzo širilo po raznim delovima Sjedinjenih Američkih Država. Od samog početka, bilo je evidentno da postoji potreba za knjigom o oporavku koja bi doprinela učvršćivanju Udruženja. »Bela knjiga« pod nazivom Narcotics Anonymous objavljena je 1962. godine.
Međutim, Udruženje je tada još uvek imalo slabu strukturu, a šezdesete su bile period borbe. Broj članova se jedno vreme brzo uvećavao, a onda je počeo da opada. Više nego očigledna bila je potreba za jasnijim usmerenjem. Udruženje je dostiglo potpunu zrelost 1972. godine, kada je u Los Anđelesu otvoreno Svetsko Odelenje za Servis (World Service Office, WSO). Sa nastankom WSO, pojavilo se jedinstvo i svrhovitost u Udruženju.
Otvaranje WSO je stabilizovalo uvećavanje Udruženja. Danas na sastanke širom SAD, kao i u mnogim drugim zemljama, dolazi na hiljade zavisnika koji se oporavljaju. Danas je WSO zaista u službi Udruženja koje funkcioniše po celom svetu.
U Udruženju smo još davno primetili potrebu za celovitim Glavnim tekstom o zavisnosti, koju bi pisali zavisnici za zavisnike.
Ovo stremljenje je nakon osnivanja WSO bilo podstaknuto objavljivanjem pamfleta o servisu pod naslovom Drvo udruženja N.A. (The N.A. Tree). Ovaj pamflet je bio prvobitni priručnik o servisu Udruženja. Usledila su opsežnija izdanja, koja danas znamo kao Priručnik o servisu udruženja N.A. (The N.A. Service Manual).
Ovde je predočena struktura službe Udruženja, uključujući i Svetsku konferenciju za službu (World Service Conference, WSC). Nakon toga u okviru WSC aktiviran Odbor za literaturu (Literature Committee). Rad je počeo podsticajem od strane WSO, nekoliko članova Upravnog odbora i učesnika na Konferenciji.
Usled sve veće potrebe za literaturom, a naročito za tekstom koji bi sveobuhvatno govorio o problemu, osnovan je Odbor za literaturu u okviru WSC. U oktobru 1979. godine održana je prva Svetska konferencija za literaturu u gradu Vičita, država Kanzas. Usledile su konferencije u gradu Linkoln, država Nebraska, u Memfisu, država Tenesi, u Santa Moniki, država Kalifornija, u Vorenu, država Ohajo i u Majamiju, država Florida.
Pododbor za literaturu u okviru WSC je kroz individualnu i konferencijsku aktivnost prikupio na stotine strana materijala od članova i grupa iz čitavog Udruženja. Ovaj materijal je bio uredno katalogiziran, lektorisan, sakupljen, izdeljen na manje delove, a zatim ponovo objedinjen u celinu. Na desetine regionalnih i lokalnih predstavnika, koji su radili u okviru Odbora, utrošilo je na hiljade radnih sati da bi stvorili delo koje je pred vama. Ono što je još bitnije jeste da su ovi članovi savesno radili na izradi teksta koji će podizati nivo «grupne svesti«.
Držeći se principa koji garantuje anonimnost, mi iz Pododbora za literaturu u okviru WSC bismo želeli da izrazimo posebnu zahvalnost Udruženju kao celini, sa posebnim osvrtom na veliki broj članova koji su svojim materijalom dali doprinos za ovu knjigu. Mi knjigu doživljavamo kao sintezu kolektivne grupne svesti Udruženja. Isto tako smatramo da je svaka priložena ideja uključena u rad Udruženja na neki način.
Ovo delo je zamišljeno kao priručnik za svakog zavisnika koji je u potrazi ta oporavkom. Kao zavisnici, mi znamo kakav bol donosi zavisnost, ali isto tako dobro znamo koliku radost donosi oporavak kroz program Udruženja N.A. Smatramo da je došlo vreme da u pismenoj formi razmenimo iskustvo o oporavku sa svima koji žele da dođu do onoga što smo mi našli. U skladu sa tim, poruka koju ova knjiga svakom zavisniku zeli da prenese jeste:

SAMO DANAS: NE MORATE VIŠE UZIMATI DROGU!

Stoga, sa zahvalnošću za oporavak, ovu knjigu posvećujemo servisu Višoj sili. Ovim prenosimo poruku da zahvaljujući svesnom kontaktu sa Bogom nijedan zavisnik ne mora da umre bez šanse za pronalaženjem boljeg života.

PODODBOR ZA LITERATURU
SVETSKA KONFERENCIJA ZA SERVIS
NARCOTICS ANONYMOUS

UVOD

Ova knjiga je zajednicko iskustvo udruženja Narcotics Anonymous. Želeli bi smo da je pročitate, nadajući se da će te izabrati da podelite sa nama novi nacin zivota koji smo pronasli. Mi nismo pronašli lek za bolest zavisnosti. Jedino nudimo oprobani plan za dnevni oporavak.
U NA mi koristimo program prisvojen od Alcoholic Anonymous. Više od jednoga miliona ljudi se oporavilo u AA (pisano 1985). Većina njih je bila beznadezno zavisna na alkoholu, kao što smo mi bili na drogama. Mi smo zahvalni AA udruženju za put koji su nam pokazali.
Dvanest Stepenica Narcotics Anonymous, usvojenih od AA su osnova za naš oporavak. Mi smo ih samo malo proširili. Mi idemo istim putem, samo sa jednom izmenom; nase poistovecenje kao zavisnici uključuje bilo koju supstancu koja menja svest i raspolozenje. Alkoholizam je ogranicen pojam za nas, naš problem nije odredjena supstanca, vec bolest zvana zavisnost. Mi verujemo da smo kao udruzenje bili vodjeni Visom Silom i zahvalni smo za direkciju kojom nam je omogućeno da se razvijamo putem oprobanog programa oporavka.
Mi smo dosli u NA različitim putevima i verujemo da je nas zajednički imenitelj to da nismo mogli da dodjemo do saznanja o nasoj bolesti. Zbog raznovrsnosti zavisnika u nasem udruzenju, mi prilazimo rešenju u ovoj knjizi uopšteno. Nadamo se da smo bili temeljni, tako da svaki zavisnik koji čita ovu knjigu dobije nadu kao sto smo je i mi našli.
Zasnovano na našem iskustvu, mi verujemo da svaki zavisnik, ukljucujici I potencialnog zavisnika, boluje od neizlečive bolesti tela, duha i svesti. Mi smo u zagrljaju večite dileme, čije resenje je spiritualne prirode. Tako će se ova knjiga baviti spiritualnim pitanjima.
Mi nismo religiozna organizacija. Naš program je skup spiritualnih principa kroz koje se mi oporavljamo od naizgled bespomoćnog stanja svesti i tela.
Sve što se desava u NA-u mora biti motivisano željom da se sto uspesnije prenosi poruka oporavka bolesnim zavisnicima. To je razlog zašto smo poceli ovaj rad. Mi se uvek moramo podsetiti da kao pojedinci, grupe i servis odbori nismo i nikada ne bi trebalo da budemo u konkurenciji jedni sa drugima. Mi radimo odvojeno i zajedno da bi pomogli novim članovima i za zajednicko dobro. Mi smo naučili, bolno, da unutrašnja nesloga onesposobljava nase udruzenje, sprecava nas da dajemo servis koji je neophodan za razvoj.
Nadamo se da ce ova knjiga pomoći bolesnim zavisnicima da pronadju rešenje koje smo mi pronasli. Naša svrha je da ostanemo čisti, i da prenosimo poruku oporavka.

GLAVA PRVA
KO JE ZAVISNIK?

Većina nas ne mora dva puta da misli da bi dala odgovor na ovo pitanje. MI ZNAMO. Čitav naš život i način mišljenja bili su opsednuti drogom u ovom ili onom obliku - nabavljanje, uzimanje i pronalaženje načina da se dođe do nove količine. Živeli smo da bismo uzimali, a uzimali smo da bismo živeli. Vrlo jednostavno - zavisnik je čovek ili žena čijim životom upravlja droga. Mi smi ljudi pod vlašću bolesti koja ne prestaje, koja se pogoršava i uvek se završava uvek istim: zatvorima, ustanovama i smrću.

Mi koji smo pronašli program udruženja N.A. ne treba dva puta da se pitamo: »Ko je zavisnik?« Mi znamo. U tekstu koji sledi predstavljeno je naše iskustvo.
Za nas, zavisnike, korišćenje supstanci koje menjaju stanje svesti i raspoloženje izaziva probleme u svim sferama života. Zavisnost je bolest koja podrazumeva mnogo više od samog uzimanja droge. Neki od nas su ubeđenja da je ta bolest bila prisutna u nama i pre nego što smo počeli da koristimo drogu.
Većina nas sebe nije smatrala zavisnicima pre nego što je pristupila programu NA. Informacije koje su nam do tada bile dostupne dolazile su od ljudi koji su bili pogrešno informisani. Sve dok smo bili u stanju da s vremena na vreme prestanemo sa drogom, mislili smo da je sve u redu. Bili smo usredsređeni na prestanak, a ne na drogiranje. Kako je zavisnost uzimala maha, mi smo sve manje mislili na prestajanje. Samo bismo se u stanju očaja pitali:« Da nije to možda zbog droge?«
Zavisnost nije naš izbor. Mi bolujemo od bolesti koja se manifestuje u raznim oblicima antidruštvenog funkcionisanja, i koja se teško otkriva, dijagnostikuje i leči.
Bolest nas je držala u izolaciji od drugih ljudi, osim kada je trebalo nabaviti drogu, uzimati i iznalaziti načine da se dođe do nove količine. Odbojni, puni gorčine, sebični i u potrazi za sobom, mi smo se izolovali od ostatka sveta. Sve što nam nije bilo potpuno poznato doživljavali smo kao tuđe i opasno. Naš svet se toliko suzio, tako da je izolacija postala naš život. Uzimali smo drogu da bismo preživeli. To je bio jedini život za koji smo znali.
Neki od nas su ubotrebljavali i zloupotrebljavali drogu, a da sebe još uvek nisu smatrali zavisnicima. Prolazeći kroz sve to, mislili smo:«Mogu ja s tim da izađem na kraj.« Naše pogrešno shvatanje prirode zavisnosti podrazumevalo je slike nasilja, uličnog kriminala, prljavih igala i zatvora.
Kada su se ljudi prema našoj zavisnosti ophodili kao prema moralnom nedostatku, mi bismo postajali buntovni i povlačili bismo se u još dublju izolaciju. Ponekad smo se osecali fantastično, ali, na kraju, ono što smo morali da radimo da bismo se i dalje drogirali pokazivalo je da se nalazimo u stanju očaja. Bili smo zarobljeni bolešću. Bili smo primorani da pribegavamo svim mogućim načinima da bismi preživeli. Manipulisali smo ljudima i pokušavali da držimo pod kontrolom sve oko sebe. Lagali smo, varali i prodavali sebe. Morali smo da dođemo do droge, bez obzira na cenu koju smo za to plaćali. Osećanja promašenosti i straha su počela da dominiraju našim životom.
Jedan aspekt naseg zavisničkog života bio je i to da nismo bili u stanju da prihvatimo život onakav kakav jeste. Probali smo drogu, ili kombinacije raznih droga, da bismo podneli svet koji smo doživljavali kao nešto neprijateljsko. Sanjali smo o magičnoj formuli koja će rešiti naš najveći problem - nas same. Međutim, činjenica je da smo bezuspešno konzumirali supstance koje menjaju stanje svesti i raspoloženje, uključujući i marihuanu i alkohol. Droga više nije mogla da nas dovede do stanja u kom ćemo se dobro osećati.
Ponekad smo se stavljali u odbranu svoje zavisnosti i opravdavali svoje pravo da uzimamo drogu, naročito kada smo imali lekarske recepte. Bili smo ponosni na povremeno nezakonito ponašanje i vrlo često bizarno ponašanje, koje je bilo tipična karakteristika zavisnickog života. »Zaboravljali« bismo periode kada smo bili ophrvani strahom i samosažaljenjem. Pribegavali smo selektivnom načinu razmišljanja. Pamtili smo samo lepe doživljaje na drogi. Opravdavali smo i racionalizovali ono što smo radili da bismo izbegli krizu ili da ne bismo poludeli. Nismo hteli da mislimo o momentima kada nam se život pretvarao u košmar. Izbegavali smo da se suočimo sa stvarnošću zavisnosti.
Kompleksnije mentalne i emocionalne funkcije, kao što su savest ili ljubav, kod nas su bile znatno oštećene zbog korišćenja droge. Životne funkcije su nam bile svedene na nivo životinje. Duh nam je bio slomljen. Bili smo izgubili sposobnost da sebe doživljavamo kao ljudska bića. Ovo može da zvuči preterano, ali mnogi od nas su bili u takvom mentalnom stanju.
Neprestano smo tragali za odgovorom - za onom osobom, onim mestom ili nečim što će sve izvesti na dobro. Nedostajala nam je sposobnost da se nosimo sa svakodnevnim životom. Kako se naše stanje zavisnosti pogoršavalo, pokušavali smo nađemo pomoć u raznim ustanovama.
To je ukazivalo da sa našim životom nešto nije u redu. Želeli smo lak način da izađemo iz svega toga. Neki od nas su pomišljali i na samoubistvo. Naši pokušaji su obično bili vrlo slabašni, i samo su pojačavali osećanje bezvrednosti koje smo imali. Bili smo uhvaćeni u klopku iluzije, koja se zove »šta ako«, ili »kad bi bar«, ili »još ovaj put«. Kada smo tražili pomoć, mi smo, zapravo, samo tražili način da izbegnemo bol.
Više puta smo se fizički oporavljali, ali bismo ponovnim uzimanjem droge opet pogoršali zdravlje. Naše iskustvo ukazuje na činjenicu da je ishod našeg drogiranja neizostavno neuspeh. Bez obzira što naizgled stvari držimo pod kontrolom, droga nas na kraju uvek slomi.
Kao i ostale neizlečive bolesti, i ova može da se zaustavi. Slažemo se da nema ničeg sramotnog u tome što je neko zavisnik. Mi svoju situaciju prihvatamo iskreno i preduzimamo pozitivne korake. Spremni smo da bez rezerve priznamo da smo alergični na hemijske supstance, a zdrav razum nam govori da bi bilo sumanuto vraćati se uzroku te alergije. Naše iskustvo pokazuje da lekovi ne mogu da izleče našu bolest.
Iako fizički i mentalni prag tolerancije igraju bitnu ulogu, neke hemijske supstance nije neophodno uzimati duže vreme da bi izazvale alergijsku reakciju. Ono što nas čini zavisnicima nije količina droge, nego naša reakcija na drogu.
Mnogi od nas nisu znali da imaju problem sa drogom dok nisu ostali bez nje. Čak i kada su nam drugi govorili da imamo problem, mi smo živeli u ubeđenju da smo mi u pravu, a da je ostatak sveta u zabludi. Ovo uverenje smo koristili da bismo pred sobom opravdali svoje samodestruktivno ponašanje. Izgradili smo način mišljenja koji nam je omogućavao da se i dalje drogiramo bez razmišljanja o sopstvenoj dobrobiti ili dobrobiti drugih ljudi. Počeli smo da osećamo da nas droga ubija mnogo pre nego što smo bili u stanju da to nekome priznamo. Primetili smo da nismo uspevali da ostavimo drogu kada bismo to pokušali. Naslućivali smo da smo izgubili kontrolu i da nismo imali snage da prestanemo.
Pošto smo i dalje uzimali, određene stvari su se dešavale. Privikli smo se na mentalno stanje karakteristično za zavisnika. Bili smo zaboravili kako je bilo pre nego što smo počeli sa drogom - zaboravili smo na ljubaznost koju dobijamo iz društvenog okruženja. Usvojili smo čudne navike i afektaciju. Zaboravili smo kako se radi, kako se igra, kako se izražava briga za druge ljude. Zaboravili smo kako je to imati osecanja.
Dok smo uzimali, živeli smo u nekom drugom svetu. Stvarnost i samosvest smo doživljavali samo u povremenim naletima. Čini se da su u nama postojale najmanje dve osobe umesto jedne - doktor Džekil i mister Hajd. Jurcali smo varajući i bežeći, pokušavajući da se priberemo pre nego što nastavimo sa trkom. Ponekad je to bilo lako, ali kasnije je to postalo manje bitno i manje izvodljivo. Doktor Džekil je nestao, a mister Hajd je preuzeo kontrolu nad svim.
Za svakoga od nas postoji nekoliko stvari koje nikada nismo uradili. Međutim, ne možemo dozvoliti da te stvari posluže kao izgovor da ponovo počnemo da uzimamo drogu. Neki od nas se osećaju usamljeno zbog razlika koje postoje među članovima. Ovo osećanje nam otežava da prekinemo stare veze i odbacimo stare navike.
Svako od nas ima drugačiji prag tolerancije na bol. Neki zavisnici su, stoga, morali da odu dalje nego neki drugi. Neki od nas su shvatili da im je dosta kada su primetili da uzimaju previše često i da to utiče na njihov svakodnevni život.
U početku je naše drogiranje imalo takav oblik da je ličilo na neki vid društvenog uklapanja, ili je bar delovalo da se može kontrolisati. Postojalo je vrlo malo naznaka o katastrofi koja nas je čekala u budućnosti. U jednom momentu, drogiranje je prestalo da ima društvenu funkciju i nismo ga više mogli kontrolisati. To se desilo kada je sve dobro funkcionisalo i kada smo bili u mogućnosti da često uzimamo. To je obično kraj dobrog provoda. Možda smo i pokušavali da budemo umereni po pitanju uzimanja droge, možda smo pokušavali da zamenimo drogu nečim drugim ili čak da prestanemo sa drogiranjem, ali smo se, zapravo, kretali od stanja zadovoljstva pod uticajem droge ka stanju potpune duhovne, mentalne i emocionalne propasti. Brzina propadanja varira od slučaja do slučaja. Ali, bez obzira da li se radi o godinama ili danima, svakako je u pitanju kretanje nizbrdo. Usled napredovanja bolesti, oni koji ne umru završe u zatvoru, mentalnoj ustanovi ili u stanju potpune obeshrabrenosti.
Droga nam je davala osećaj da možemo da izađemo na kraj sa svakom situacijom u kojoj bi se našli. Međutim, postali smo, takođe, svesni da je upravo droga bila u najvećoj meri uzrok naših najvećih tegoba. Neki će možda provesti ostatak života u zatvoru zbog nekog delikta koji na bilo koji način ima veze sa drogom.
Morali smo da dotaknemo dno da bismo poželeli da prestanemo da se drogiramo. U kasnijoj fazi zavisnosti, konačno se pojavila motivacija da potražimo pomoć. Tada je bilo lakše uočiti uništenje, propast i obmanu koju je droga donela. Bilo je veoma teško poricati zavisnost u situaciji gde smo licem u lice suočeni sa problemima.
Neki od nas su prvo upoznali zavisnost u odnosima sa ljudima koji su nam najbliži. Oni su nas vodili kroz život i mi smo, u tom smislu, bili potpuno zavisni od njih. Bili smo ljuti, razočarani i povređeni kada su našli neka nova interesovanja, prijatelje i ljubavi. Žalili smo zbog prošlosti, bojali se budućnosti, a sadašnjošću baš nismo bili oduševljeni. Nakon višegodišnje potrage, bili smo nesrećniji i manje zadovoljni nego kada je sve počelo.
Zavisnost nas je zarobila. Bili smo u zatvoru, koji se zvao naša psiha, a naša kazna bila je osećaj krivice. Napustila nas je nada da ćemo uopšte moći da prestanemo sa drogiranjem. Pokušaji da prestanemo bili su bez uspeha i dovodili su nas u stanje bola i tuge.
Kao zavisnici, mi bolujemo od neizlečive bolesti koja se zove zavisnost. Bolest je hronična, ima tendenciju da se pogoršava i fatalna je. Međutim, to je u isto vreme i bolest koja može da se leči. Osećamo da svaki pojedinac mora da odgovori na pitanje:«Da li sam ja zavisnik?« To kako smo dobili tu bolest nije za nas od neposrednog značaja. Nas zanima oporavak.
Oporavak počinjemo tako što ne uzimamo drogu. Mnogi od nas su bili u bezuspešnoj potrazi za odgovorima sve dok nismo upoznali jedni druge. Onog momenta kada spoznamo zavisnika u sebi, javlja se mogućnost da dobijemo pomoć. Vidimo deo sebe u svakom zavisniku i, isto tako, vidimo deo njih u nama samima. Ova vrsta uvida nam pruža mogućnost da pomažemo jedni drugima. Budućnost nam je delovala beznadežno sve dok nismo videli zavisnike koji su čisti i koji su voljni da razmene svoje iskustvo sa nama. Odbijanje da priznamo da smo zavisnici je produžavalo našu bolest. S druge strane, naše priznanje da smo zavisnici nam je pružilo mogućnost da prestanemo sa upotrebom droge. Ljudi iz N.A. su nam rekli da su oni zavisnici koji se oporavljaju i koji su naučili da žive bez droge. Ako su oni to mogli - možemo i mi.
Alternative oporavku su zatvori, bolnice, odbačenost i smrt. Na žalost, naša bolest nas sprečava da priznamo da smo zavisnici. Ako jesi zavisnik, kroz program N.A. možeš da pronađeš nov način života. Tokom oporavka, mi smo počeli da osećamo veliku zahvalnost. Apstinirajući i prolazeći kroz program Dvanaest koraka u okviru N.A., naš život je postao koristan.
Shvatili smo da nikada ne bivamo potpuno izlečeni - bolest ostaje u nama do kraja života. Međutim, iako imamo bolest, oporavak je moguć. Svaki dan dobijamo novu šansu. Ubeđeni smo da za nas postoji samo jedan način života, a to je način kojim se živi u N.A.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

GLAVA DRUGA
ŠTA JE TO N.A. PROGRAM?

N.A. je neprofitno udruženje, ili društvo muškaraca i žena za koje je droga veći problem. Mi smi zavisnici koji se leče i koji se redovno sastaju da bi jedni drugima pomagali da ostanemo čisti. Ovaj program podrazumeva potpunu apstinenciju od svih droga. Postoji samo jedan uslov za članstvo, a to je želja da se prestane sa upotrebom droge. Predlažemo vam da budete otvorenih shvatanja i date sebi šansu. Naš program čine principi koji su tako jednostavno pisani da možemo da ih primenjujemo u svakodnevnom životu. Ono što je najvažnije u vezi sa njima je da oni funkcionišu.
U N.A. nema nikakvih uslova, niti ograničenja. Nismo povezani ni sa jednom drugom organizacijom. Kod nas se ne plaća članarina, ne potpisuje se ugovor, niti da se daju obećanja. Mi nismo povezani ni sa jednom političkom, verskom ili zakonskom organizacijom. Nismo ni pod čijim nadzorom. Može da nam se pridruži svako, bez obzira na starost, rasu, seksualno opredeljenje, doktrinu, versko opredeljenje ili odsustvo istog.
Nas ne zanima šta ste i koliko ste uzimali, ko su vam bile veze, šta ste radili u prošlosti, niti koliko čega imate. Zanima nas jedino šta vi želite da uradite u vezi sa svojim problemom i kako vam mi u tome možemo pomoći. Novi član je najvažnija osoba na sastanku, jer jedino davanjem možemo sačuvati ono što imamo. Ono što smo naučili na osnovu iskustva naših grupa jeste da oni koji redovno dolaze na sastanke ostaju čisti.

N.A. je udruženje muškaraca i žena koji uče kako da žive bez droge. Mi smo neprofitna organizacija gde se ne naplaćuje članarina, niti bilo kakve dažbine. Mi smo svi platili cenu da bismo postali članovi. Pravo na lečenje platili smo bolom.
Opstajući uprkos svim različitostima, mi smo zavisnici koji se redovno sastaju. Aktivno učestvujemo u uzajamnoj razmeni i slušamo priče naših članova da bismo čuli njihovu poruku u vezi sa lečenjem. Shvatamo da za nas, konačno, postoji nada.
Služimo se sredstvima koja su se pokazala efikasnim u slučajevima zavisnika koji se leče i koji su u okviru N.A. naučili da žive bez droge. Program »Dvanaest koraka« je sigurno sredstvo koje nam omogućava oporavak. Naš prevashodni cilj je da ostanemo čisti i da prenosimo poruku zavisnicima koji još uvek boluju. Sjedinjuje nas zajednički problem, a to je zavisnost. Sastajući se, pričajući i pomažući drugim zavisnicima, mi uspevamo da ostanemo čisti. Novi član je najvažnija osoba na sastanku, jer jedino davanjem možemo sačuvati ono što imamo.
N.A. ima dugogodišnje iskustvo sa, bukvalno, stotinama hiljada zavisnika. To iskustvo iz prve ruke i iz bilo koje faze bolesti i lečenja ima nezamenljivu terapeutsku vrednost. Mi smo tu da slobodno razmenjujemo iskustvo sa svakim zavisnikom koji želi da se oporavak.
Naša poruka o oporavku se zasniva na našem iskustvu. Pre nego što smo došli u Udruženje, mi smo bili iscrpljeni pokušajima da pobedimo zavisnost i pitali smo se šta sa nama nije u redu. Nakon što smo došli u Udruženje, našli smo se u okruženju vrlo specijalnih ljudi koji su u prošlosti bolovali od iste bolesti kao i mi i koji su našli način da se oporave. U njihovom iskustvu, koje su delili sa nama, našli smo nadu. Ako je program uspešno delovao u njihovim slučajevima, delovaće i u našim.
Postoji samo jedan uslov za članstvo, a to je želja da se prestane sa upotrebom droge. Uverili smo se da je program bio uspešan za svakog zavisnika koji je imao iskrenu želju da ostavi drogu. Osoba ne mora da bude čista kada dođe u Udruženje, ali nakon prvog sastanka mi savetujemo da osoba nastavi da dolazi, i da jednom dodje čist/a. Da biste dobili pomoć od N.A., ne morate čekati da se overdozirate ili da dobijete zatvorsku kaznu. Zavisnost nije beznadežno stanje iz kog nema izlaza.
Upoznajemo zavisnike poput nas samih, i to one koji su čisti. Posmatramo, slušamo i shvatamo da su oni pronašli način da žive i uživaju u životu bez droge. Prošlost ne mora da nas ograničava. Možemo da ispitujemo i iznova razmatramo stare ideje. Možemo bez prestanka da unapređujemo stare ideje ili da ih zamenjujemo novim. Mi smo muškarci i žene koji su otkrili i priznali da su bespomoćni po pitanju zavisnosti. Na drogi smo gubitnici. Kada smo shvatili da ne možemo da živimo ni sa drogom, ni bez nje, potražili smo pomoć u N.A. Program stvara čuda u našem životu. Mi postajemo drugi ljudi. Prolazeći kroz faze programa i apstinirajući, mi primamo svakodnevno oslobađanje od smrtne presude koju smo sami sebi bili dosudili. Dobijamo slobodu da živimo. Mi želimo da mesto na kom se oporavlamo bude sigurno - zaštićeno od spoljašnjih uticaja. Radi zaštite Udruženja, insistiramo da se na sastanke ne donosi droga i pribor.
Osećamo se potpuno slobodno da se izražavamo u N.A., jer tu nema zakonskog sankcionisanja. Na našim sastancima vlada atmosfera razumevanja. U skladu sa principima oporavka, mi nastojimo da ne osuđujemo jedni druge, niti da zauzimamo stereotipni i moralizatorski stav. Mi nismo zaposleni, a članstvo se ne plaća. N.A. ne funkcioniše kao psihološko ili socijalno savetovalište.
Na sastancima prolazimo kroz proces identifikovanja, davanja nade i uzajamne razmene iskustva. Ono što N.A. čini živim je kada dva zavisnika međusobno razmenjuju iskustvo kroz koje prolaze tokom lečenja. Ono što nam se dešava postaje stvarnost tek kada to podelimo sa nekim. To se na sastancima dešava u veoma velikoj meri. Sastanak je kada dva zavisnika pomažu jedan drugom da ostanu čisti.
Na početku sastanka čita se literatura Udruženja koja je svima dostupna. Na nekim sastancima postoje govornici, ili teme za diskusiju, ili i jedno i drugo. Zatvoreni sastanci su za zavisnike ili one koji misle da imaju problem sa drogom. Na otvorenim sastancima su dobrodošli svi koji žele da iskuse kako Udruženje finkcioniše. Atmosfera lečenja se u udruženju održava uz pomoć Dvanaest tradicija. Mi se samofinansiramo dobrovoljnim prilozima članova. Bez obzira na to gde se sastanak održava, mi ostajemo nezavisni. Sastanci nam obezbeđuju mesto da se sastajemo sa drugim zavisnicima. Za sastanak su potrebna dva zavisnika koji su voljni da pokažu brigu i razmene iskustvo.
Dopuštamo novim idejama da prodiru u nas. Postavljamo pitanja. Prenosimo drugima svoje iskustvo o životu bez droge. Iako principi Dvanaest koraka mogu delovati pomalo čudno kada se prvi put sa njima sretnemo, najbitnije u vezi sa njima je to da funkcionišu. Naš program je način života. Čitajući literaturu Udruženja, učešćem na sastancima i prolaskom kroz program korak po korak, mi učimo o vrednostima duhovnih principa, kao što su predavanje u borbi sa drogom (ne mogu vise da se borim, droga je pobedila(ovo nije u knjizi, to sam ja dodao)), smernosti i servisa. Shvatamo da nam se život postepeno popravlja ukoliko apstiniramo od supstanci koji menjaju stanje svesti i raspoloženje i ukoliko prolazimo kroz program u cilju daljeg oporavka. Živeći živeći ovaj program, dolazimo u kontakt sa Silom koja je veća od nas, koja ispravlja nedostatke i navodi nas da pomažemo drugima. Ukoliko nam se u životu nešto loše dešavalo, program nas uči da postupamo u duhu praštanja.
Mnoge knjige su dosad napisane na temu prirode zavisnosti. Ova knjiga se bavi prirodom lečenja. Ako ste zavisnik i ako ste pronašli ovu knjigu, molimo vas da pružite sebi šansu i da je pročitate
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

GLAVA TREĆA
ZAŠTO SMO OVDE?

Pre nego sto smo dosli u Udruzenje N.A. mi nismogli voditi nase zivote. Mi nismo mogli ziveti i uzivati zivot kao drugi ljudi. Mi smo morali da imamo nesto posebno i mislili smo da smo to nasli u drogama. Mi smo postavili uzimanje pre dobara nasih familija, zena, supruga i nase dece. Mi smo morali da imamo drogu po svaku cenu. Mi smo povredili puno ljudi ali je najvaznije da smo da smo najvise povredili sebe same. Kroz nasu nemogucnost da prihvatimo licnu odgovornost mi smo pravili nase probleme. Izgledalo ja da smo bili u nemogucnosti da se suocimo sa zivotom.
Vecina nas je primetila da u nasoj zavisnosti polako izvrsavamo samoubistvo, ali zavisnost je toliko prepredeni neprijatelj zivota da smo izgubili moc da bilo sta uradimo u vezi toga.. Mnogi od nas su zavrsili u zatvorima ili trazili pomoc kroz lekove, veru, ili psihijatriju. Nijedan od ovih metoda nije bio dovoljan za nas. Nasa bolest se uvek vracala ili nastavljala da se razvija dok u ocajanju nismo potrazili pomoc jedni od drugih u N.A.
Posle dolaska u N.A. mi smo otkrili da smo bolesni ljudi. Mi bolujemo od bolesti protiv koje nema poznatog leka, ali ipak moze biti zaustavljena i oporavak je tada moguc.

Mi smo zavisnici u potrazi za oporavkom. Mi smo drogu koristili da bismo sakrili osećanja i činili smo sve da do droge dođemo. Mnogi od nas su se budili u krizi, nisu mogli da odu na posao, ili bi išli drogirani. Mnogi od nas su krali da bi zadovoljili svoju naviku. Nanosili smo povrede onima koje volimo. Sve smo ovo radili govoreći sebi:«Mogu ja s tim da izađem na kraj.« Tražili smo izlaz. Nismo mogli da se suočimo sa životom onakvim kakav jeste. U početku je drogiranje bilo zabavno. Za nas je ono postalo navika i, konačno, bez droge nismo mogli da živimo. Nismo primećivali da se bolest pogoršavala. Išli smo putem uništenja, bez svesti o tome kuda nas on vodi. Bili smo zavisnici, a da to nismo ni znali. Kroz drogu smo pokušavali da pobegnemo od stvarnosti, bola i tuge. Kada bi dejstvo droge popustilo, mi bismo shvatali da još uvek imamo iste probleme, samo da su postali još veći. Utočište smo tražili u novoj dozi - uzimali smo sve više i sve češće.
Tražili smo pomoć, a nismo je nalazili. Doktori često nisu shvatali naš problem. Oni su pokušavali da nam pomognu dajući nam lekove. Naši supružnici, naši voljeni, su nam dali sve što su mogli i potpuno se iznurivali nadajući se da ćemo prestati da se drogiramo ili da će nam se stanje poboljšati. Pokušavali smo jednu vrstu droge da zamenimo drugom, ali to je samo produzavalo nas bol. Pokušavali smo drogiranje da svedemo u granice društveno prihvatljivog ponašanja, ali bez ikakvog uspeha. Mi se ne možemo drogirati u granicama društveno dozvoljenog. Neki od nas su tražili odgovore kroz crkvu, religiju ili okultizam. Neki su odgovor pokušavali da nađu menjanjem geografske lokacije. Krivili smo okruženje i životne situacije za svoje probleme. Pokušaj da problem rešimo tako što ćemo se odseliti nam je pružao mogućnost da iskorištavamo nove ljude sa kojima smo dolazili u kontakt. Neki su pokušavali da putem seksa ili promenom prijatelja budu prihvaćeni. Međutim, tragajući za prihvatanjem, mi smo tonuli sve dublje u zavisnost. Bez obzira na to šta smo sve pokušavali, nismo mogli da se otrgnemo od svoje bolesti.
Došli smo do tačke u kojoj smo se osećali kao izgubljen slučaj. Za porodicu, prijatelje ili na poslu nismo bili od neke vrednosti. Mnogi od nas su bili nezaposleni i bez mogućnosti da se zaposle. Uspeh, u bilo kom obliku, za nas je bio zastrašujuć i stran. Nismo znali šta da radimo. Kako se pojačavalo osećanje netrpeljivosti prema samom sebi, morali smo da uzimamo sve više, da bismo sakrili osećanja. Dosta nam je bilo bola i problema. Bili smo prestrašeni i bežali smo od straha. Ali, gde god otišli, nosili bismo svoj strah sa sobom. Bili smo beznadežni, beskorisni i izgubljeni. Promašaj je bio u osnovi našeg života, a samopouzdanje uopšte nismo imali. Osećanje koje je bilo možda najjače, bio je očaj. Izolacija i nepriznavanje zavisnosti su nas gurali nizbrdo. Nestao je i poslednji tračak nade da se situacija može popraviti. Bespomoćnost, praznina i strah postali su naša svakodnevica. Bili smo potpuno poraženi. Ono što nam je zaista bilo potrebno bila je promena na planu ličnosti. Bilo je neophodno promeniti taj model samouništenja. Kada smo lagali, varali ili krali - u sopstvenim očima smo padali. Bilo nam je dosta samouništenja. Osetili smo svoju nemoć. Kada više ništa nije moglo da nas oslobodi paranoje i straha, dotakli smo dno i bili spremni da zatražimo pomoć.
Počeli smo da tragamo za odgovorom, I kada smo zatrazili pomoc pronašli smo N.A. Na prvi sastanak u Udruženju smo došli poraženi i nismo znali šta da očekujemo. Nakon sastanka, ili nekoliko sastanaka, shvatili smo da je ljudima stalo do nas i da žele da nam pomognu. Iako nam je razum govorio da nikada nećemo uspeti, ljudi u Udruženju su nam ulivali nadu ubeđujući nas da je oporavak moguć. Shatili smo da su i drugi imali isti način razmišljanja i radili iste stvari kao i mi. Pošto su oko nas isto bili zavisnici, shvatili smo da više nismo sami. Oporavak je ono što se dešava na sastancima. U pitanju su naši život. Došli smo do saznanja da je program delotvoran ukoliko damo prioritet lečenju. Suočili smo se sa tri vrlo neprijatna saznanja:
1. Mi smi nemoćni po pitanju zavisnosti i nismo sposobni da upravljamo svojim životom.;
2. Iako nismo odgovorni za svoju bolest, odgovorni smo za svoj oporavak;
3. Ne možemo više za svoju zavisnost kriviti druge ljude, mesta i stvari. Moramo se suočiti sa svojim problemima i sa svojim osećanjima.
Najjače oružje u borbi protiv zavisnosti je zavisnik koji se oporavlja. Mi se usredsređujemo na oporavak i osećanja, a ne na to šta smo radili u prošlosti. Stari prijatelji, mesta i ideje često mogu da ugroze naš oporavak. Moramo da promenimo drugare, igralište i igračke.
Kada shvatimo da ne možemo da se snađemo bez droge, mnogi od nas padaju u depresiju, postaju uznemireni, odbojni i puni gorčine. Čini nam se da uopšte ne napredujemo ukoliko se pojave sitnije frustracije, manje poteškoće i usamljenost. Shvatamo da bolujemo od bolesti, a ne moralnih problema. Mi smo bili bolesnici u kritičnom stanju, a ne nepopravljivi zločinci. Našoj bolesti jedino apstinencijom možemo stati na put.
Danas imamo sva osećanja. Pre nego što smo došli u N.A., mi smo bili ili izuzetno raspoloženi ili u depresiji. Negativan doživljaj samog sebe zamenili smo pozitivnom brigom za druge. Dobili smo odgovore i rešili probleme. Fantastično je ponovo se osećati kao ljudsko biće.
Kakva promena u poređenju sa onim kakvi smo bili! Mi znamo da je program N.A. delotvoran. Kroz program smo se uverili da treba da menjamo sebe, a ne situacije i ljude oko sebe. Otvorile su nam se nove mogućnosti. Saznali smo šta znači vrednovati sebe. Kroz stepenice programa, počeli smo da prihvatamo volju Više sile. Prihvatanje vodi ka oporavku. Oslododili smo se straha od nepoznatog.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

GLAVA ČETVRTA
KAKO TO FUNKCIONIŠE

Ako želite ono što mi imamo da ponudimo i ako ste voljni da uložite napor da do toga dođete, onda ste spremni da preduzmete određene korake. Ovo su principi koji su omogućili naš oporavak.
1. Priznali smo da smo nemoćni pred zavisnosti i da ne možemo da upravljamo svojim životom.
2. Počeli smo da verujemo da nam Sila, koja je jača od nas, može povratiti zdrav razum.
3. Odlučili smo da svoju volju i svoj život predamo brizi Boga, kako ga mi razumemo.
4. Bez straha smo popisali svoj moralni inventar.
5. Priznali smo Bogu, sebi i drugim ljudima pravu prirodu svojih grešaka.
6. Bili smo potpuno spremni da dopustimo Bogu da ukloni sve nase mane.
7. Ponizno smo ga zamolili da otkloni naše mane.
8. Napravili smo spisak svih osoba koje smo povredili i bili smo voljni da ispravimo greske koju smo im naneli.
9. Gde god je to bilo moguće, direktno smo ispravljali greske prema tim ljudima, osim u slučaju ako bi to povredilo njh ili neke druge ljude.
10. Nastavili smo sa ličnim inventarom i odmah priznavali svoje greške.
11. Kroz molitvu i meditaciju smo tražili boli svesni kontakt sa Bogom, kako ga mi shvatamo. Molili smo se da spoznamo njegovu volju i da nam da snage da je sprovedemo u delo.
12. Pošto smo doživeli duhovni preporod, koji je bio posledica ovih koraka, pokušali smo drugim zavisnicima da prenesemo ovu poruku i da primenjujemo ove principe u svim zivotnim situacijama.
Ovo izgleda kao veliki poduhvat i ne možemo sve da uradimo odjednom. Nismo postali zavisnici za jedan dan. Zato zapamtite: polako!
Postoji jedna stvar koja bi više od bilo koje druge mogla da nas porazi u borbi protiv nase zavisnosti. To je ravnodušnost ili netrpeljivost prema duhovnim principima. Među njima su tri bez kojih se ne može, a to su: iskrenost, otvorenost duha i voljnost. Sa njima smo na pravom putu.
Mislimo da imamo potpuno realističan pristup prema bolesti, jer međusobna pomoć koju zavisnici jedni drugima pružaju, u terapeutskom smislu, ne može ni sa čim da se meri. Osećamo da je naš pristup i praktičan, jer zavisnik najbolje može da razume drugog zavisnika i najviše može da mu pomogne. Verujemo da što se pre suočimo sa svojim problemima koje imamo u društvu, u svakodnevnom životu, to ćemo pre postati prihvatljivi, odgovorni i produktivni članovi društva.
Jedini način da se ne vratimo u stanje akutne zavisnosti jeste da ne uzmemo tu prvu dozu. Ako ste poput nas, onda sigurno znate da prva nikada ne znači samo jedna. Ovo posebno naglašavamo, jer znamo da uzimanjem bilo koje vrste droge, ili zamenom jedne vrste drugom, mi samo iznova aktiviramo nasu bolest.
Mnogi zavisnici su napravili recidiv zbog toga što alkohol nisu smatrali vrstom droge. Pre nego što smo došli u N.A., mi smo na alkohol gledali drugačije. Sada, međutim, ne možemo sebi dozvoliti nedoumice po tom pitanju. Alkohol je droga. Mi smo ljudi sa bolešću zavisnosti, koji moraju da apstiniraju od svih droga da bi se oporavili.

Ovo su neka od pitanja koja smo sebi postavljali: Da li smo sigurni da želimo da prestanemo sa drogom? Da li razumemo da nemamo pravu kontrolu nad drogom? Da li shvatamo da, realno posmatrano, nismo mi koristili drogu, nego ona nas? Da li su u određenim periodima zatvori i bolnice preuzimali naš život u svoje ruke? Da li smo potpuno svesni činjenice da su svi naši pokušaji da prestanemo ili da kontrolišemo uzimanje droge bili bezuspešni? Da li znamo da nas je zavisnost pretvorila u nešto što ne želimo da budemo. Postali smo neiskreni, skloni prevari, samovoljni, u sukobu sa sobom i drugima. Da li zaista verujemo da smo, kao zavisnici, potpuno poraženi?
Dok smo se drogirali, stvarnost je bila toliko bolna, da nam je draži bio zaborav. Pokušavali smo da svoj bol držimo u tajnosti. Izolovali smo se i živeli u zatvoru koji smo gradili samoćom. U takvom očajanju, potražili smo pomoć u N.A.-u. Kada dođemo u N.A., mi smo fizički, mentalno i duhovno upropašteni. Toliko dugo živimo sa bolom, da smo spremni na sve samo da ostanemo čisti.
Naša jedina nada je život po uzoru na one koji su se suočili sa istim problemom sa kojim se i mi suočavamo - i našli izlaz. Bez obzira na to ko smo, odakle smo, ili šta smo uradili, mi smo u N.A.-u prihvaćeni. Zavisnost je zajedničko polazište za uzajamno razumevanje.
Pošto smo bili na nekoliko sastanaka, počinjemo da osećamo da, konačno, pripadamo negde. Na sastancima nas upoznaju sa programom Udruženja N.A., pod nazivom Dvanaest koraka. Učimo kako da prolazimo kroz korake onim redom kojim su napisani i da ih primenjujemo svakodnevno. Koraci su rešenje za nas. Oni su naša oprema za preživljavanje. Oni su naša zaštita od zavisnosti - te smrtonosne bolesti. Naši koraci su principi koji omogućuju naše oporavak.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

PRVI KORAK

»Priznali smo da smo nemoćni pred zavisnosti i da ne možemo da upravljamo svojim životom.«

Nije bitno koliko smo i šta smo uzimali. U Udruženju N.A. na prvom mestu je kako ostati čist. Shvatili smo da ne možemo i drogirati se i živeti. Kada priznamo svoju nemoć i svoju nesposobnost da upravljamo svojim životom, otvaraju nam se vrata oporavka. Pre nas niko nije mogao ubediti da smo zavisnici. To je priznanje koje dugujemo sebi. Kada imamo sumnje, mi sebi postavimo sledeće pitanje: «Da li ja mogu da kontrolišem upotrebu bilo koje suptance koja menja stanje svesti i raspoloženje?« Kada im se to predoči, većina zavisnika uvidi da je kontrola nemoguća. Kakav god bio ishod, mi shvatamo da ne možemo da kontrolišemo upotrebu ovakvih supstanci ni na koji vremenski period.
Ovo jasno govori o tome da zavisnik ne može da ima kontrolu nad drogom. Nemoć znači drogirati se protiv sopstvene volje. Ako ne možemo da prestanemo, kako onda možemo reći da držimo drogu pod kontrolom. Nesposobnost da se prestane, čak i pored najjače volje i
najiskrenije želje, je ono na šta mislimo kada kažemo: «Mi apsolutno nemamo izbora.« Međutim, ukoliko prestanemo da tražimo opravdanje za drogiranje, mi imamo izbor.
Mi nismo dosli u Udruženje prepuni iskrenosti, voljnosti i širom otvorenog duha. Bili smo došli dotle da ne možemo da nastavimo sa drogiranjem zbog fizičkog, mentalnog i duhovnog bola. Kada smo bili dotučeni, postali smo voljni da učinimo nešto.
Naša nesposobnost da prestanemo sa upotrebom droge jeste simptom bolesti zavisnosti. Mi smo nemoćni, ne samo po pitanju droge, nego i u pogledu same zavisnosti. Ovu činjenicu moramo priznati da bismi počeli sa oporavkom. Zavisnost je fizička, mentalna i duhovna bolest, koja utiče na sve sfere našeg života.
Fizička manifestacija naše bolesti jeste kompulzivno uzimanje droge - nesposobnost da prestanemo ukoliko počnemo.U mentalnom smislu, to je opsesivna priroda bolesti, iliti neukrotiva želja za drogom, čak i u slučaju kada nam to uništava život. U duhovnom smislu, to je sebičnost. Mi smo mislili da možemo da prestanemo kad god to zaželimo, uprkos svim činjenicama koje su svedočile o suprotnom. Poricanje, zamena jedne vrste droge drugom, racionalizacija, opravdavanje, nepoverenje prema drugima, osećanje krivice, sram, osećanje odbačenosti, obezvređivanje sebe, izolacija i gubitak kontrole - ovo su sve posledice naše bolesti. Bolest, pri tom, može da napreduje, neizlečiva je i fatalna. Većina nas oseti olakšanje kada shvati da ima bolest, a ne moralni nedostatak.
Mi nismo odgovorni za bolest, ali smo odgovorni za lečenje. Većina nas je pokušala sama da prekine sa uzimanjem droge, ali mi nismo mogli da živimo ni sa drogom, ni bez nje. Konačno smo shvatili da smo nemoćni u pogledu zavisnosti.
Mnogi od nas su pokušavali voljom da prestanu sa drogom. Tako nešto je bilo samo privremeno rešenje. Sama volja ne može da se održi duže vreme. Pokušali smo sa bezbroj drugih opcija: psihijatri, bolnice, lečilišta, ljubavnici, novi gradovi, novi poslovi. Svaki naš pokušaj bio je bezuspešan. Počeli smo da shvatamo da smo racionalizovali i najgoru glupost ne bi li opravdali haos u koji smo, drogirajući se, pretvorili svoj život.
Sada se postavlja pitanje: «Kad smo već mi nemoćni, kako može N.A. da nam pomogne?« Počinjemo da tražimo pomoć. Temelj našeg programa je priznanje da mi sami nemamo moć nad zavisnošću. Kada ovo prihvatimo, završili smo prvi deo Prvog koraka.
Mora da se prizna još nešto da bi Prvi korak bio potpun. Ako ovde stanemo, znaćemo samo deo istine. Mi smi majstori u manipulisanju istinom. S jedne strane, mi kažemo: «Da, ja sam nemoćna/nemoćan u pogledu zavisnosti«. S druge strane, međutim, mi kažemo: «Kad sredim život, moćiću da držim drogu pod kontrolom.« Takve misli i takva dela mogu da nas vrate u stanje akutne zavisnosti. Nikada nam nije padalo na pamet da se zapitamo: «Ako ne možemo zavisnost da držimo pod kontrolom, kako onda možemo život da kontrolišemo?« Bez droge smo se osećali bedno i nismo mogli da upravljamo životom.
Nemogućnost da se zaposlimo, osećanje odbačenosti i destrukcija su pokazatelji da osoba ne može da upravlja svojim životom. Naše porodice su u većini slučajeva razočarane, osramoćene i zbunjene našim ponašanjem. Često nas napuštaju ili nas se odriču. Kada se zaposlimo, kada nas društvo prihvati i kada se vratimo svojoj porodici, još uvek nismo obavezno u stanju da upravljamo svojim životom. Društveno prihvatanje nije ekvivalento oporavku.
Ustanovili smo da nemamo izbora, osim da potpuno promenimo stari način razmišljanja. U protivnom bismo se vratili drogi. Kada damo sve od sebe, imamo uspeha kao što su i drugi imali. Kad je naš stari način života postao neodrživ, počeli smo da se menjamo. Od tada, pa nadalje, mi smo počeli da uviđamo da je svaki dan bez droge uspešan - bez obzira na sve okolnosti. Predaja znači da ne moramo više da se borimo. Prihvatamo zavisnost i život onakav kakav jeste. Voljni smo da učinimo sve što je potrebno da bismo ostali čisti - čak i ono što ne volimo da radimo.
Pre nego što smo počeli sa Prvim korakom, bili smo puni straha i sumnje. Tada smo se uglavnom osećali izgubljeno i zbunjeno. Osećali smo da smo drugačiji od ostalih. Radeći na ovom koraku, mi smo priznali svoju predaju principima Udruženja N.A. Samo predajom možemo da prevladamo otuđenost u kojoj smo živeli usled zavisnosti. Pomoć zavisniku počinje njegovom spremnošću da prizna potpuni poraz. To može biti zastrašujuće, ali to je temelj na kom gradimo svoj život.
Prvi korak nas uči da ne moramo da se drogiramo, a to čovek oseća kao neverovatnu slobodu. Nekima od nas trebalo je određeno vreme da shvate da nisu bili u stanju da upravljaju svojim životom. Za druge je ta nesposobnost bila jedino što im je bilo jasno. U dubini duše smo znali da droga može da nas promeni u nešto što ne želimo da budemo.
Apstinirajući i radeći na ovom koraku, mi smo se oslobodili okova. Međutim, ne postoji magija koja korake pretvara u uspešne etape lečenja. Koraci se ne svode na puko izgovaranje reči - mi učimo da živimo ono što svaki korak donosi. Uvideli smo da program može nešto da nam ponudi.
Pronašli smo nadu. Sada možemo da nađemo smisao i svrhu života. Takođe možemo i da se oslobodimo ludila, iskvarenosti i smrti.
Kada priznamo svoju nemoć i nesposobnost da upravljamo svojim životom, mi otvaramo vrata i dopuštamo Sili koja je veća i jača od nas da nam pomogne. Nije bitno gde smo bili, već kuda idemo.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

DRUGI KORAK

»Počeli smo da verujemo da nam Sila, koja je jaca od nas, može povratiti zdrav razum.«

Drugi korak je neophodan ukoliko želimo da naš oporavak bude uspešn. Nakon prvog koraka, mi imamo potrebu da verujemo u nešto što će nam pomoći da prevladamo nemoć, beskorisnost i beznadežnost.
Prvi korak ostavio je vakuum u našem životu. Potrebno nam je nešto da popunimo tu prazninu. Tome služi drugi korak.
Neki od nas ovaj korak prvo nisu shvatali ozbiljno. Prelazili smo preko njega sa minimumom interesovanja. Uskoro smo shvatili da naredni koraci neće funkcionisati ukoliko dobro ne uradimo ovaj. Iako smo priznali da nam je potrebna pomoć da rešimo svoj problem sa drogom, nismo bili spremni da priznamo svoju potrebu za verom i normalnim funkcionisanjem svesti.
Mi imamo bolest koja je sklona napredovanju, neizlečiva je i fatalna. Mi smo kupovali sopstveno unistenje. Svi mi - od džankija koji otimaju tašne zenama i starije gospodje koje prevare dva tri doktora zbog recepta- imamo dodirnu tačku, a to je da tražimo sopstveno uništenje. Ponekad je to bio paketić nečega, nekoliko tableta, cela flaša - i tako sve dok ne umremo. Ovo je, u najmanju ruku, samo deo ludila koje donosi zavisnost. Za zavisnika koji se prostituiše za fiks cena je možda veća nego za onog koji samo laže doktora. Na kraju, i jedan i drugi životom plaćaju cenu za zavisnost. U ludilu se ponavljaju iste greške, a očekuju se drugačiji rezultati.
Mnogi od nas su ulaskom u program shvatili da smo više puta ponovo počinjali da se drogiramo, iako smo znali da uništavamo sopstveni život. Ludilo znači drogirati se svakodnevno, znajući pri tom da to za posledicu ima fizičko i mentalno uništenje. Najočiglednija manifestacija ludila koje donosi zavisnost je opsesivnost.
Postavite sebi ovo pitanje: «Da li mislim da bi bilo nenormalno prići nekome i reći: 'Mogu li Vas zamoliti za jedan srčani udar ili smrtonosnu bolest'?« Ako se slažete da bi ovo bilo nenormalno, onda ne bi trebalo da imate problema sa drugim korakom.
U ovom programu, prvo prestanemo da se drogiramo.U toj fazi, počinjemo da osećamo bol zbog života bez droge ili nečeg drugog što bi je zamenilo. Bol nas nagoni da potražimo Silu koja je veća i jača od nas i koja nas može osloboditi opsednutosti drogom.
Proces tokom kog neko počinje da veruje je sličan za većinu zavisnika. Većina nas nije imala aktivan kontakt sa Višom silom.Taj odnos počinjemo da razvijamo jednostavnim priznavanjem mogućnosti da postoji Sila koja je veća i jača od nas. Većina nas ne nailazi na teškoće u priznavanju da je u našem životu zavisnost postala destruktivna sila. Naš najveći trud bi se završavao još žešćim uništenjem i očajanjem. U određenom momentu smo shvatili da nam je potrebna neka Sila koja je jača od zavisnosti. Na nama je kako ćemo shvatiti pojam Više sile. Niko neće o tome odlučivati umesto nas samih. Možemo je nazvati grupom, programom ili Bogom. Jedina smernica koja nam se nudi u tom shvatanju jeste da je to Sila koja nas voli, koja se brine o nama i koja je veća i jača od nas. Ne moramo biti religiozni da bismo prihvatili tu ideju. Stvar je u tome, da treba da budemo otvorenog duha da bismo mogli da verujemo. Ovo može da bude teško, ali ako otvorimo svoj duh, pre ili kasnije nalazimo pomoć koja nam je potrebna.
Pričali smo i slušali druge. Videli smo ljude koji se oporavljaju, a oni su nam pričali o onome što je im pomoglo. Počeli smo da uviđamo dokaze o postojanju neke Sile koja ne može u potpunosti da se objasni. Ovu Silu možemo da koristimo mnogo pre nego što uspemo da je shvatimo.
Sa uočavanjem koincidencija i čuda koja su nam se u životu dešavala, naše prihvatanje se pretvaralo u poverenje. Sve bolje smo se osećali doživljavajući Višu silu kao izvor snage. Učeći da verujemo u tu Silu, mi smo prevladavali svoj strah od života.
Verovanje nas vraća u normalno stanje svesti. Od tog verovanja dolazi snaga koja nas pokreće na delovanje. Kada naša vera ojača, spremni smo za treći korak.

TREĆI KORAK

»Odlučili smo da svoju volju i svoj život predamo brizi Boga, kako ga mi razumemo«

Pošto smo bili zavisnici, često smo život predavali u ruke destruktivnim silama. Naša volja i naš život su bili pod vlašću droge. Bili smo zarobljeni potrebom za momentalnim zadovoljstvom koje nam je droga davala. U tom periodu, naše čitavo biće - telo, um i duh - bilo je u rukama droge. Neko vreme smo nalazili zadovoljstvo u tome, a onda je euforija počela da jenjava, i tada smo upoznali i ono drugo - ružno lice zavisnosti. Shvatili smo da što smo više leteli, to smo dublje tonuli. Imali smo samo dve mogućnosti - ili da trpimo bolove u krizi ili da uzmemo novu dozu.
Svima nam se desilo da smo se jednog jutra probudili i shvatili da više nemamo izbora. Morali smo da uzmemo novu dozu. Pošto smo i volju i život predali drogi, mi smo, u krajnjem očaju, počeli da tragamo za nečim drugim. U N.A-u., mi odlučujemo da volju i život predamo u ruke Bogu u kog verujemo. Ovo je džinovski korak. Ne moramo biti religiozni da bismo ovo uradili - to svako može. Čovek samo treba da bude voljan da tako nešto uradi. Glavno je da otvorimo vrata Sili koja je jača i veća od nas.
Naše shvatanje Boga ne potiče iz doktrine, nego iz onoga u šta mi verujemo i šta nam pomaže. Mnogi od nas Boga shvataju jednostavno kao Silu koja nam pomaže da ostanemo čisti. Vaše pravo na sopsteveno shvatanje Boga je potpuno. Ne postoje nikakva ograničenja, niti zamke. Pošto imamo ovo pravo, neophodno je da budemo potpuno iskreni po pitanju vere ako želimo duhovno da se razvijamo.
Uvideli smo da je jedino što je trebalo da uradimo bilo da se potrudimo. Kada smo se trudili najviše što možemo, program je funkcionisao i u našem, kao i u bezbroj drugih slučajeva. Treći korak nam ne poručuje: «Predali smo volju i život Bogu«. On poručuje:
«Odlučili smo da volju i život predamo Bogu u kog verujemo«. Mi smo odlučili. Tu odluku nije niko doneo umesto nas - ni droga, ni porodica, ni referent za uslovnu kaznu, ni sudija, ni terapeut, ni doktor. Mi smo sami odlučili! Nakon prvog fiksa, ovo je bila prva odluka koju smo sami doneli.
Reč odluka podrazumeva delovanje. Odluka se zasniva na veri. Treba samo da verujemo da se čuda koja se dešavaju u životu zavisnika koji su čisti mogu desiti svakom zavisniku koji želi da se menja. Prosto shvatamo da postoji sila koja podstiče duhovni razvoj i koja nam pomaže da budemo tolerantniji, stpljiviji i korisniji u pomoći koju pružamo drugima. Mnogi od nas su rekli: «Uzmi moju volju i moj život. Vodi me putem oporavka. Pokaži mi kako da živim«. Olakšanje koje osećamo kada se predamo Bogu pomaže nam da gradimo život koji vredi živeti.
Predavanje Božjoj volji postaje sve lakše ako vežbamo svaki dan. Kada iskreno pokušamo, onda vidimo da funkcioniše. Mnogi od nas počinju dan jedostavnom molitvom da nas Viša sila vodi.
Iako znamo da predavanje funkcioniše, može se ipak desiti da poželimo da svoju volju i svoj život vratimo u svoje ruke. Može se desiti da se razljutimo što nam Bog čak i to dozvoljava. U određenim momentima tokom lečenja naš najveći izvor snage i hrabrosti je upravo odluka da zamolimo Boga za pomoć. Polako se predajemo Bogu u kog verujemo i puštamo ga da se brine o nama.
U početku nam se vrtelo u glavi od pitanja: «Šta će se desiti kada predam život? Da li ću postati savršen/a?« Treba da budemo malo realističniji. Možda je trebalo da se obratimo nekom iskusnijem članu i pitamo ga/je: «Kako je tebi bilo?« Odgovori bi se razlikovali od slučaja do slučaja. Većina nas smatra da su otvorenost duha, voljnost i predaja glavne komponente za ovaj korak.
Mi smo predali volju i život na brigu Sili koja je veća i jača od nas. Ako postupamo temeljno i iskreno, primetićemo promenu na bolje. Naši strahovi postaju manji, a vera jača kroz naše shvatanje pravog značenja koje predaja ima. Više se ne borimo sa strahom, besom, osećanjem krivice, samosažaljenjem ili depresijom. Shvatamo da je Sila koja nas je dovela u ovaj program još uvek uz nas i da će i ostati ukoliko joj dopustimo. Polako se oslobađamo parališućeg straha od beznadežnosti. Potvrda ovog programa jeste život koji živimo.
Počeli smo da uživamo u životu bez droge i da želimo da doživimo još dobrog što Udruženje N.A. ima za nas. Sada znamo da ne smemo da pravimo pauze u duhovnom razvoju - želimo sve što možemo da dobijemo.
Sada smo spremni za prvo iskreno vrednovanje sopstvene ličnosti, čime započinjemo četvrti korak.

ČETVRTI KORAK

»Bez straha smo popisali svoj moralni inventar.«

Cilj pretresa i moralnog popisa, koji smo bez straha izvršili, jeste da sredimo zbrku i konflikte u svom životu da bismo mogli da otkrijemo ko smo zaista. Pošto počinjemo novi život, moramo da se oslobodimo tereta i zamki koji su upravljali našim životom i sprečavali naš razvoj.
Pristupajući ovom koraku, većina se plaši da se unutar nas nalazi čudovište koje će nas uništiti ukoliko ga oslobodimo. Taj strah može da nas natera da odlažemo pravljenje popisa, ili čak da spreči preduzimanje ovog veoma važnog koraka. Međutim, jasno nam je da je strah manifestacija odsustva vere, a mi smo pronašli svog Boga koji nas voli i kom možemo da se obratimo. Više ne moramo da se plašimo.
Mi smo stručnjaci za samozavaravanje i racionalizaciju. Praveći ovaj popis, pruža nam se prilika da prevladamo takve prepreke. Popis u pisanom obliku će otvoriti delove podsvesti koji su inače skriveni kada samo mislimo ili pričamo o tome ko smo. Kada sve stavimo na papir, mnogo je lakše videti i mnogo teže poricati pravu prirodu svoje ličnosti. Iskreno vrednovanje sopstvene ličnosti jeste rešenje za naš novi život.
Suočimo se sa sledećom činjenicom: kada smo se drogirali nismo bili iskreni prema sebi. Iskrenost prema sebi počinje sa priznanjem da smo poraženi i da nam je potrebna pomoć. Proteklo je neko vreme dok nismo priznali da smo potučeni. Jasno nam je da se naš fizički, mentalni i duhovni oporavak ne može desiti preko noći. Četvrti korak će nam pomoći da napredujemo u oporavljanju. Uglavnom shvatamo da nismo ni grozni, ni divni kao što smo pretpostavljali. Iznenađeni smo što se na našem spisku nalaze i neki lepi detalji. Svako ko je neko vreme u programu i ko je prošao kroz ovaj korak, rećiće vam da je to bila prekretnica u njegovom/njenom životu.
Neki ljudi greše shvatajući ovaj korak kao neko priznanje o tome koliko smo grozni - kako smo loši kao ličnost. Preterivanje sa tugovanjem može biti opasno. To nije cilj četvrtog koraka. Pokušavamo da se oslobodimo života koji smo živeli po starom, beskorisnom modelu. Četvrti korak preduzimamo da bismo prikupili snagu i stekli uvid. Ovom koraku možemo pristupiti na mnogo načina.
Da bismo imali vere i hrabrosti da bez straha napravimo popis, prvi, drugi i treći korak služe kao nezaobilazna priprema. Savetujemo da sa svojim sponzorom prođete prva tri koraka pre nego što započnete četvrti. Prijatnije se osećamo pošto shvatimo prethodne korake. Tako dopuštamo sebi čast da se dobro osećamo zbog onog što radimo. Uništavali smo se već neko vreme i to nas nikud nije odvelo. Sada počinjemo četvrti korak i oslobađamo se straha. Sve što možemo, mi stavljamo na papir.
Moramo da raskrstimo sa prošlošću, a ne da se na nju oslanjamo. Želimo da se suočimo sa prošlošću, da vidimo kakva je zaista bila i da je se oslobodimo da bismo mogli da živimo u sadašnjosti. Za većinu nas, prošlost je bila poput duha koji vreba iz potaje. Plašili smo se da otvorimo vrata iza kojih se skriva, jer smo se plašili onoga što bi mogao da nam uradi. Sa prošlošću ne moramo da se suočavamo sami. Naša volja i naš život su sada u rukama Više sile.
Pre bi nam pisanje detaljnog i iskrenog popisa izgledalo nemoguće. Ali, to je bilo dok smo se oslanjali samo na svoju snagu. Pre nego što počnemo da pišemo, mi provedemo nekoliko trenutaka u tišini i zamolimo za snagu da se ne bojimo i da temeljno uradimo popis.
Tokom ovog koraka mi stupamo u kontakt sa sobom. Pišemo o onome sa čim imamo poteškoće, kao što je osećanje krivice, srama, griža savesti, samosažaljenje, ogorčenost, bes, depresija, frustracija, zbunjenost, usamljenost, uznemirenost, izdaja, beznadežnost, poraz, strah i poricanje.
Pišemo o onome što nas brine ovde i sada. Imamo tendenciju da razmišljamo negativno, tako da nam pisanje o takvim stvarima otvara mogućnost da na pozitivniji način promislimo ono što nam se dešava.
Da bismo stekli preciznu i potpunu sliku o sebi, moramo da razmotrimo i svoju dobru stranu. To za većinu uopšte nije lako, jer je teško prihvatiti činjenicu da imamo i dobrih osobina. Međutim, svi mi imamo i dobru stranu. Neke dobre osobine naknadno otkrijemo tokom programa. Takve su, na primer, činjenica da se ne drogiramo, otvorenost duha, svest o Bogu, iskrenost prema drugima, prihvatanje, pozitivno delovanje, razmena iskustva, voljnost, hrabrost, vera, zadovoljstvo, dobrota i nesebičnost. Pored ovoga, naš popis treba da sadrži i deo o odnosu sa drugima.
Razmatramo svoje ponašanje iz prošlosti, kao i sadašnje ponašanje, da bismo znali šta želimo da zadržimo, a šta da odbacimo. Niko nas ne tera da odbacimo tugu. Za ovaj korak se kaže da je težak. U stvarnosti, on je veoma jednostavan.
Popis pravimo bez razmišljanja o petom koraku. Četvrti korak prolazimo kao da nema petog. Možemo da pišemo sami, ili u prisustvu drugih ljudi. Svaka opcija koja više odgovara onome ko piše je prihvatljiva. Dužina spiska će odgovarati našim potrebama. Neko ko ima iskustva nam može biti od pomoći. Ono što je veoma bitno je da se napravi moralni popis. Ako nam smeta reč »moralni«, možemo upotrebljavati termin »pozitivan/negativan popis«.
Jedini način da se popis napravi je - da se napravi! Razmišljanje o njemu, priča o njemu, teoretisanje - ništa od toga neće sastaviti popis. Umesto toga, treba da sednemo, uzmemo svesku, zamolimo da nas Bog vodi, uzmemo olovku i počnemo da pišemo. Materijal za popis je sve ono o čemu razmišljamo. Ovaj korak počinjemo kada shvatimo koliko je malo toga što možemo da izgubimo, a koliko mnogo onoga što možemo da dobijemo.
Ono što znamo iz iskustva je da se može napisati premalo, ali ne i previše. Popis će zavisiti od osobe koja piše. Možda vam se učini da je ovo teško ili bolno. Možda vam se čini da je nemoguće. Možda se plašimo da će kontakt sa sopstvenim osećanjima izazvati bolnu ili paničnu reakciju. Možda ćemo izbegavati da sačinimo popis zbog straha od neuspeha. Kada zanemarujemo svoja osećanja, napetost u nama postaje prejaka. Međutim strah od neumitne sudbine nadvladava naš strah od neuspeha.
Popis počinjemo da doživljavamo kao neko olakšanje, jer je bol koji osećamo zato što ga pišemo manji nego bol koji bismo osećali kada ga ne bismo pisali. Tu učimo da bol može da bude podsticajni faktor u procesu oporavka. Samim tim, suočavanje sa njim postaje neizbežno. Svaka tema koja se prorađuje na sastancima može da bude deo četvrtog koraka ili sačinjavanja dnevnog popisa. Kroz sastavljanje popisa, možemo da se bavimo stvarima koje doprinose našem razvoju. Što više živimo program, to nas Bog češće stavlja u situacije u kojima isplivavaju problemi koje imamo. Kada problemi izađu na površinu, tada pišemo o njima. Tako počinjemo da uživamo u lečenju, jer shvatamo da ima načina da izađemo na kraj sa osećanjem krivice, srama ili sa ogorčenošću.
Oslobađamo se stresa koji je bio zarobljen u nama. Pisanje će nam pomoći da otvorimo poklopac našeg »ekspres lonca«. Na nama je da odlučimo da li ćemo da poslužimo jelo iz njega, da vratimo poklopac u prvobitni položaj ili da ga bacimo. U svakom slučaju, u njemu više ne moramo da kuvamo.
Sedamo, uzimamo papir i olovku, i molimo Boga da nam pomogne da se oslobodimo nedostataka zbog kojih smo patili i osećali bol. Molimo se za hrabrost da nemamo straha, da detaljno uradimo popis, i da nam on pomogne da život dovedemo u red. Kada se molimo i preduzmemo nešto, uvek je povoljan ishod događaja.
Nećemo postati savršeni. Kada bismo bili savršeni, ne bismo bili ljudska bića. Ali, ono što je veoma važno jeste da treba da damo sve od sebe. Koristimo sredstva koja imamo na raspolaganju i razvijamo sposobnost da podnosimo svoje emocije. Ne želimo da izgubimo ono što smo postigli. Želimo da nastavimo sa programom. Iskustvo nam govori da ma koliko popis bio detaljan, on ne može ostaviti nekog dužeg traga ukoliko ne pređemo na sledeći, podjednako temeljan - peti korak.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

PETI KORAK

»Priznali smo Bogu, sebi i drugim ljudima pravu prirodu svojih grešaka.«

Peti korak je odgovor koji nam je potreban da bismo bili slobodni. Uz pomoć ovog koraka mi živimo čisti u sadašnjosti. Pričajući o pravoj prirodi svojih grešaka, mi postajemo slobodni da bismo tako i živeli. Nakon što smo temeljno proradili četvrti korak, sada se bavimo sadržajem popisa koji smo napravili. Drugi su nam pričali da ako te svoje nedostatke držimo u sebi, oni nas mogu vratiti drogi. Oslanjanje na prošlost može da nas dovede u stanje malodušnosti i da nam ubije volju za učešćem u novom životu. Ako nismo iskreni na početku petog koraka, snosićemo sve negativne posledice do kojih nas je neiskrenost i u prošlosti dovodila.
Peti korak sadrži savet da Bogu, sebi i drugim ljudima priznamo pravu prirodu svojih grešaka. Pošto se pozabavimo svojim greškama, proučimo svoje modele ponašanja, u stanju smo da dublje sagledamo aspekte svoje bolesti. Sedimo sa drugom osobom i naglas pričamo o svojim greškama.
Naša Viša sila će biti uz nas dok budemo prolazili kroz peti korak. Dobićemo pomoć i bićemo slobodni da se suočimo i sa sobom i sa drugim ljudskim bićem. Pre nam se činilo da je nepotrebno Višoj sili priznavati pravu prirodu svojih grešaka. »Bog sve to zna«, mi bismo racionalizovali. Međutim, iako on zna, mi sami moramo priznanje prevaliti preko usta da bi imalo pravi efekat. Peti korak se ne sastoji samo od iščitavanja četvrtog koraka.
Godinama smo izbegavali da se suočimo sa svojom pravom prirodom. Stideli smo se sebe i osećali smo da smo izolovani od ostatka sveta. Pošto smo sramni deo svoje prošlosti potisnuli u sebe, sada možemo da ga izbacimo ukoliko se suočimo sa njim i priznamo ga. Bilo bi tužno kada bismo napravili čitav spisak i stavili ga u fijoku. Takvi nedostatci u mraku rastu, a umiru kada ih iznesemo na svetlost dana.
Pre nego što smo došli u N.A., mislili smo da niko ne razume ono što radimo. Plašili smo se da ćemo biti odbačeni ako pokažemo svoje pravo lice. Većini zavisnika je neprijatno zbog ovoga jer shvataju da nisu bili realistični kada su tako rasuđivali. Članovi Udruženja razumeju o čemu se radi.
Moramo pažljivo da izaberemo osobu koja će saslušati sadržaj našeg petog koraka. Moramo biti sigurni da ta osoba razume šta radimo i zašto to radimo. Iako ne postoji čvrsto pravilo u vezi sa izborom osobe, ono što je potrebno jeste da mi imamo poverenja u tu osobu. Naša voljnost da detaljno proradimo ovaj korak će se javiti jedino ako smo potpuno uvereni u ispravnost i diskreciju te osobe. Neki od nas izaberu nepoznatu osobu sa kojom će to da urade, a neki izaberu članove Udruženja. Mi znamo da je manja verovatnoća da će drugi zavisnik naše greške zlobno osuđivati i da će ih pogrešno shvatiti.
Kada izaberemo osobu i ostanemo nasamo sa njom, idemo dalje uz njen/njegov podsticaj. Želimo da budemo konkretni, iskreni i detaljni jer shvatamo da je to pitanje života i smrti.
Neki od nas su skrivali deo prošlosti u pokušaju da nađu lakši način za suočavanje sa svojim osećanjima. Može nam se učiniti da smo dovoljno uradili time što smo pisali o svojoj prošlosti. Ali, ne smemo dozvoliti da pravimo ovakve greške. U ovom koraku izlaze na videlo naši motivi, kao i naše ponašanje. Ne možemo očekivati da oni sami o sebi progovore. Konačno, uspevamo da savladamo sram i da izbegnemo osećanje krivice koje bismo inače u budućnosti osećali.
Ne oklevamo. Moramo da budemo precizni. Želimo da kažemo istinu u finalnoj verziji, i to što pre. Uvek postoji opasnost da preteramo u opisu svojih grešaka. Međutim, podjednako je opasno i svoditi ih na minimum, kao i racionalizovati situacije iz prošlosti. Ovo se može desiti jer, bez obzira na sve, mi, ipak, želimo da ostavimo dobar utisak.
Zavisnici su skloni vođenju tajnog života. Godinama smo prikrivali nedostatak samopouzdanja skrivajući se iza lažnih predstava o sebi kojima smo želeli da obmanemo druge. Na žalost, sebe smo obmanjivali više nego bilo koga drugog. Iako smo spolja dobro i ubedljivo delovali, mi smo, zapravo, skrivali svoju nestabilnu i nesigurnu unutrašnjost. Maske moraju da spadnu. Pričamo o stvarima o kojima smo pisali upravo onako kako smo ih napisali, ništa ne preskačući. Nastavljamo sa iskrenim i temeljnim pristupom ovom koraku sve dok ga ne završimo. Veliko je olakšanje osloboditi se svih tajni i podeliti sa drugima teret prošlosti.
Obično se dešava da dok pričamo svoju priču i naš slušalac ispriča deo svoje. Tako shvatamo da nismo jedinstven slučaj. Prihvatanjem od strane svog sponzora, mi uviđamo da drugi mogu da nas prihvate upravo onakve kakvi smo.
Može se desiti da ne možemo da se setimo svih svojih grešaka iz prošlosti. Ali, i pored toga, dajemo sve od sebe i ulažemo najveći napor koji možemo. Tako počinjemo da se upoznajemo sa pravim osećanjima koja su duhovne prirode. Dok smo pre imali teorije o duhovnosti, sada počinje naša duhovna stvarnost. Bavljenje sobom nam u početku otkriva neke modele ponašanja koji nam se baš ne sviđaju. Međutim, suočavanje sa njima i iznošenje istih na videlo, omogućava nam da se na konstruktivan način bavimo njima. Do ovih promena ne možemo sami da dođemo. Potrebna nam je pomoć Boga u kog verujemo, a takođe i pomoć Udruženja N.A.

ŠESTI KORAK

»Bili smo potpuno spremni da dopustimo Bogu da ukloni sve nase mane.«

Zašto tražiti nešto za šta nismo spremni? To znači tražiti nevolju. Zavisnici jako često traže da bez rada dobiju velike nagrade. Kroz šesti korak težimo razvijanju voljnosti za nešto. Iskrenost sa kojom radimo na ovom koraku biće proporcionalna našoj želji da se menjamo.
Da li zaista želimo da se oslobodimo gorčine, besa, straha? Mnogi se drže svojih strahova, sumnji, samoprezira ili mržnje zato što postoji neka izopačena sigurnost u bolu koji nam je poznat. Čini nam se da je sigurnije držati se onoga što znamo nego osloboditi ga se i, u zamenu, dobiti nešto nepoznato.
Moramo biti odlučni u oslobađanju od nedostataka karaktera. Naša patnja je posledica zahteva koje nam ti nedostaci postavljaju, i zbog kojih postajemo sve slabiji. U situacijama gde je naša gordost dolazila do izražaja, shvatili smo da ne možemo i dalje biti drski. Ako nismo ponizni, onda ćemo biti poniženi. Ako smo pohlepni, nikada nećemo biti zadovoljni. Pre nego što smo počeli četvrti i peti korak, mi smo nalazili izvesno zadovoljstvo u strahu, besu, neiskrenosti i samosažaljenju. Međutim, sada nam uživanje u tim nedostacima sopstvenog karaktera zamagljuje sposobnost da razmišljamo logično. Sebičnost postaje nepodnošljivi, destruktivni lanac koji nas zarobljava u starim navikama. Naši nedostaci crpe svo naše vreme i svu energiju.
Dobro proučavamo popis koji smo napravili tokom četvrtog koraka i pokušavamo da shvatimo kako nedostaci koje imamo utiču na naš život. U nama se javlja želja da ih se oslobodimo. Molimo se, ili na neki drugi način postajemo voljni, spremni i sposobni da pustimo da Bog ukloni destruktivne osobine koje imamo. Ako želimo da ostanemo čisti, mi moramo da doživimo promene na nivou ličnosti. Želimo te promene.
Starim nedostacima treba pristupiti otvorenog duha. Svesni smo ih, a ipak pravimo iste greške i nismo u stanju da prekinemo sa starim navikama. Okrećemo se Udruženju da bismo našli život kojim bismo želeli da živimo. Pitamo prijatelje: «Da li si se ti oslobodio/oslobodila?« Skoro bez izuzetka, odgovor na ovo pitanje je »Da, koliko sam mogao/mogla«. Tek kada shvatimo kako naši nedostaci funkcionišu u životu i kada ih prihvatimo, mi možemo da ih se oslobodimo i krenemo u novi život. Kada pravimo nove, drukcije greške umesto starih, mi osećamo da se razvijamo.
Dok prolazimo kroz šesti korak, moramo imati u vidu da smo ljudska bića i da ne možemo imati nerealistična očekivanja. To predstavlja korak kojim izražavamo svoju voljnost - duhovni princip svojstven šestom koraku. Upravo ovaj korak nam pomaže da se okrenemo duhovnosti. Pošto smo ljudska bića, dešavaće se da skrenemo sa puta.
Buntovnost je nedostatak karakera koji ovde može da nam smeta. Kada osetimo buntovnost, ne treba da gubimo veru. Ono može da izazove ravnodušnost ili netrpeljivost, koje možemo prevladati neprestanim trudom. Treba se stalno moliti za voljnost. Mogu da se pojave sumnje u to da će nas Bog osloboditi ili da će nešto krenuti naopako. Pitamo druge članove koji nam kažu: »Na pravom ste mestu.« Tako se obnavlja naša spremnost da se oslobodimo svojih nedostataka. Predajemo se jednostavnim savetima koji nam se kroz program nude. Iako nismo potpuno spremni - na pravom smo putu.
Na kraju, vera, poniznost i prihvatanje zamenjuju gordost i buntovnost. Počinjemo da upoznajemo sebe. U sebi primećujemo razvijanje zrele svesti. Počinjemo bolje da se osećamo kada voljnost počne da se pretvara u nadu. Možda prvi put u životu, imamo viziju novog života. Imajući ovo u vidu, svoju voljnost pretvaramo u delo prelazeći na sedmi korak.

SEDMI KORAK

»Ponizno smo ga zamolili da otkloni naše mane.«

Nedostaci karaktera su uzrok bola i tuge u životu svih nas. Kad bi oni doprinosili zdravlju i sreći, ne bismo dospevali u stanje očaja. Moramo da budemo spremni da Bog u kog verujemo eliminiše te nedostatke.
Odluka da želimo da nas Bog oslobodi beskorisnih i destruktivnih aspekata naše ličnosti dovodi nas do sedmog koraka. Sami nismo mogli da se nosimo sa životnom patnjom. To nismo shvatali sve dok od života nismo napravili potpuni haos. Priznavši ovo, u nama se pojavio nagoveštaj poniznosti. Ona je osnovni element sedmog koraka. Poniznost je posledica iskrenog odnosa prema sebi. Iskrenost vežbamo još od prvog koraka. Prihvatili smo svoju zavisnost i bespomoćnost. Pronašli smo snagu van okvira svoje ličnosti i naučili da se oslanjamo na nju. Proučavali smo sebe i shvatili ko smo. Potpuna iskrenost podrazumeva prihvatanje i iskren pokušaj da budemo to što jesmo. Niko nije ni apsolutno dobar, ni apsolutno loš. Mi smo ljudska bića koja imaju svoje dobre, kao i svoje loše osobine. Iznad svega, mi smo ljudska bića.
Da bismo ostali čisti potrebno je da budemo ponizni, baš kao što su nam hrana i voda potrebni da ostanemo živi. Kako se naša zavisnost pogoršavala, mi smo se sve više orijentisali ka zadovoljenju materijalnih potreba. Ostale potrebe su bile van našeg domašaja. Uvek nam je bilo potrebno da udovoljimo najosnovnijim željama.
Sedmi korak je korak delovanja. Vreme je da zamolimo Boga za pomoć i oslobođenje. Moramo da shvatimo da naš način razmišljanja nije jedini i da i drugi ljudi mogu da nas usmere. Kada nam neko ukaže na neku slabost, naša prva reakcija može da bude odbrana. Moramo shvatiti da nismo savršeni. Uvek postoji način da se razvijamo. Ako zaista želimo da se oslobodimo, ozbiljno ćemo uzeti u razmatranje ono što nam pružaju drugi zavisnici. Ako su nedostaci koje otkrijemo stvarni, i ako nam se ukaže šansa da ih se oslobodimo, zasigurno ćemo osetiti poboljsanje.
Neki će pasti na kolena zbog ovog koraka. Neki će ćutati, a neki će se u velikoj meri truditi da pokažu visok stepen voljnosti. Upotrebljavamo reč »poniznost« zato što molimo Silu koja je veća i jača od nas da nas oslobodi ograničenja koju nam prošlost nameće. Mnogi su voljni da sa bezrezervnom verom pristupe ovom koraku jer im je dosta onoga šta su radili i kako se osećaju. Ono što nam pomaže primenjivaćemo do kraja.
To je naš put duhovnog razvoja. Postepeno i pažljivo izlazimo iz izolacije i usamljenosti koju nam je donela zavisnost i počinjemo da udišemo život punim plućima. Ovaj razvoj nije posledica želje, nego našeg delovanja i naše molitve. Glavni cilj sedmog koraka jeste da izađemo iz granica svoje ličnosti i da se trudimo da živimo po volji Više sile.
Ako ne budemo dovoljno pažljivi i ako ne uspemo da shvatimo duhovni aspekt ovog koraka, mogu se javiti poteškoće, a stare tegobe mogu da se uzburkaju. Jedna od opasnosti je da budemo isuviše oštri prema sebi.
Kontakt sa drugim zavisnicima će nam pomoći da ne budemo bolesno ozbiljni prema svojim manama. Prihvatanje tuđih mana može da doprinese našoj poniznosti i da utre put oslobađanju od sopstvenih nedostataka. Bog nam uvek pomaže da budemo svesni svojih mana preko onih koji brinu o našem lečenju,.
Primećujemo da poniznost igra veliku ulogu u ovom programu i u našem novom životu. Uzimamo spisak koji smo napravili. Spremni smo da Bog otkloni mane koje imamo. Ponizno ga molimo da eliminiše te mane. Nalazimo se na putu duhovnog razvoja i želimo i da nastavimo tim putem. Spremni smo za osmi korak.

OSMI KORAK

»Napravili smo spisak svih osoba koje smo povredili i bili smo voljni da ispravimo greske koju smo im naneli.«

Osmi korak je test naše novootkrivenene poniznosti. Cilj nam je da se oslobodimo osećanja krivice koje u sebi nosimo. Želimo bez agresije, ali i bez straha, da se gledamo oči u oči sa životom.
Da li smo voljni da napravimo spisak osoba koje smo povredili i da se očistimo od straha i osećanja krivice koje nam je prošlost nametnula? Iskustvo nam govori da moramo biti voljni da bi ovaj korak imao efekta.
Osmi korak nije lak. On zahteva novu vrstu iskrenosti po pitanju odnosa sa drugim ljudima. Osmim korakom započinjemo proces praštanja. Praštamo drugima, drugi možda praštaju nama, i, konačno, praštamo sami sebi i učimo kako da živimo u ovom svetu. Kada dođemo do ovog koraka treba da smo već naučili da razumemo druge, a ne samo da želimo da drugi razumeju nas. Postaje nam lakše da živimo i pustimo druge da žive svoj život kada znamo oblasti u kojima treba da ispravimo svoju krivicu. U početku to deluje teško, ali kada to uradimo, pitamo se zašto to već davno nismo uradili.
Potrebna nam je prava iskrenost da bismo sačinili precizan spisak. Da bismo se pripremili za pravljenje spiska, potrebno je da definišemo reč »povreda«. Jedna od definicija podrazumeva nanošenje fizičke ili mentalne štete. Druga kaže da je to izazivanje bola, patnje i tuge. Štetu možemo naneti onim što kažemo, radimo ili ne uradimo. Povreda može da nastane zbog slučajno ili namerno izgovorenih reči ili počinjenih dela. Stepen povrede varira od mentalne neprijatnosti do telesnih povreda, pa čak i smrti.
Osmi korak nas upoznaje sa ovim problemom. Za mnoge od nas je teško da priznaju da su drugima nanosili povrede, jer smo živeli u ubeđenju da smo mi žrtve. Izbegavanje ovakve vrste racionalizacije je najbitnije za osmi korak. Moramo da pravimo razliku između onoga što smo mi radili drugima od onoga što su drugi radili nama. Odbacujemo pravdanje i ideje o tome kako smo mi žrtve. Često se dešava da osećamo da smo samo sebe povredili, a ipak sebe stavljamo na poslednje mesto na spisku, ako uopšte i pominjemo sebe. Ovo je operativna etapa programa i cilj joj je da sredi krš u koji se naš život bio pretvorio.
Nećemo postati bolji ako osuđujemo greške drugih. Bolje ćemo se osećati ako svoj život očistimo od osećanja krivice. Ako napravimo spisak, više nećemo moći da poričemo da smo nekoga povredili. Priznajemo da smo, direktno ili indirektno, povredili druge - i to ponašanjem, lažima, kršenjem obećanja ili zanemarivanjem.
Pravimo spisak ili uzmemo onaj iz četvrtog koraka, kom dodajemo imena ljudi kojih se naknadno setimo. Iskreno se suočavamo sa spiskom. Otvoreno promišljamo svoje greške, ne bili se u nama probudila voljnost da ispravimo nepravdu koju smo naneli.
Dešava se da ne poznajemo osobu kojoj smo naneneli nepravdu. Dok smo se drogirali, svi koji su bili sa nama bili su ugroženi. Mnogi članovi pominju roditelje, supružnike, decu, prijatelje, ljubavnike, druge zavisnike, poznanike, kolege, poslodavce, nastavnike, stanodavce i neznance. Možemo i sebe uvrstiti u spisak jer smo se, drogirajući se, polako ubijali. Može biti korisno ako napravite poseban spisak onih kojima dugujete novčanu nadoknadu.
Kao i u ostalim koracima, i ovde moramo temeljno raditi. Češće se dešava da imamo manjak nego da imamo višak ciljeva. U isto vreme, ne možemo odlagati rad na ovom koraku samo zato što nismo sigurni da li je spisak kompletan. Nikada nije.
Poslednja teškoća u vezi sa osmim korakom jeste da ga razdvojimo od deveteog. Projekcije u vezi sa pravljenjem spiska mogu da budu prepreka samom sastavljanju spiska, kao i buđenju voljnosti da se preduzmu određeni koraci. Kroz ovaj korak treba da prolazimo kao da nema devetog. Ne treba čak ni da mislimo o ispravljanju nepravdi koje smo počinili. Umesto toga, treba da se koncentrišemo upravo na ono što nam osmi korak kaže: napravite spisak i budite voljni da nešto učinite. Najvažnije u vezi sa ovim korakom jeste da, malo po malo, izgrađujemo svest o svojim novim stavovima prema sebi i svom odnosu sa drugima.
Ako pažljivo slušamo one koji su prošli kroz ovaj korak i koji nam prenose svoje iskustvo, nestaće i najmanja zbunjenost koja može da se javi u vezi sa pravljenjem spiska o kom je reč. Osim toga, naši sponzori mogu da nam prenesu svoje utiske o prolasku kroz ovaj korak. Ako na sastancima postavljamo pitanja, možemo osetiti blagodet delovanja grupne svesti.
Osmi korak može da donese veliku promenu u odnosu na život kojim smo živeli kada smo bili pod pritiskom osećanja krivice i griže savesti. Na taj način menjamo i svoju budućnost, jer više ne moramo da izbegavamo one koje smo povredili. Krajnji ishod ovog koraka može da bude nova sloboda kojom ćemo okončati život u izolaciji. Ovde se sa shvatanjem potrebe da nam se oprosti razvija i potreba da mi drugima praštamo. U krajnjem slučaju, sada bar znamo da više ljudima ne zagorčavamo život namerno.
Osmi korak je korak delovanja. Kao i ostali, i ovaj korak može da vam pruži neposrednu blagodet. Sada smo slobodni da u devetom koraku ispravimo nepravde koje smo počinili.

DEVETI KORAK

»Gde god je to bilo moguće, direktno smo ispravljali nepravdu prema tim ljudima, osim u slučaju ako bi to povredilo njih ili neke druge ljude.«

Ovaj korak ne bi trebalo zaobići. Ako ga ne uradimo, ostavljamo mogućnost za recidiv
u okviru programa. Gordost, strah i odlaganje vrlo često deluju kao nepremostiva prepreka. One staju na put razvoja i napretka. Veoma je važno da počnemo sa konkretnom akcijom i da budemo spremni na moguće reakcije onih koje smo nekada povredili. Dajemo sve od sebe da ispravimo greske. delovati u pravo vreme je bitno za ovaj korak. Mi bi trebalo da ispravljamo greske kada nam se ukaze prilika, osim ako bi to prouzrokovalo jos vise bola. Ponekad nije moguce ispraviti gresku. U nekim slucajevima ispravka moze biti izvan naseg domasaja. Mi smo otkrili da stvarna zelja za ispravkom moze da zameni ispravku, ako nismo u mogucnosti da stupimo u kontakt sa osobom koju smo povredili. Međutim, ne treba nikada da odustanemo od kontaktiranja određene osobe zbog neprijatnosti, straha ili odlaganja.
Mi želimo da se oslobodimo krivice, ali ne želimo da to uradimo ni na čiji račun. Može da bude opasno ako budemo hteli da uključimo neku treću osobu iz perioda kada smo se drogirali ukoliko ta osoba ne želi da se pred drugima o njoj govori. Mi nemamo pravo, a ni potrebu da ugrožavamo druge ljude. Vrlo često je neophodno da nas neko vodi kroz rešavanje problema ove vrste.
Ono što vam preporučujemo jeste da svoje probleme u vezi sa zakonom prepustite advokatima, a finansijske i medicinske stručnjacima iz tih oblasti. Deo našeg učenja da živimo uspešan život jeste da naučimo kada nam je potrebna pomoć.
Može se desiti da u nekim starim odnosima još uvek postoji konflikt. Naša uloga u rešavanju konflikata jeste da ispravimo nepravdu koju smo naneli. Želimo da se sklonimo od eventualnih daljih neprijateljstava i sadašnje gorčine. U mnogim slučajevima, jedino što možemo da uradimo jeste da odemo do osobe i ponizno zamolimo za razumevanje naših grešaka iz prošlosti. Ponekad ovakvi događaji mogu biti povod za radost ako stari prijatelji ili rođaci pokažu voljnost da se oslobode svoje gorčine. Međutim, može biti opasno ako kontaktiramo nekoga ko još nije zalečio rane nastale usled naših gresaka. Posredno ćemo ispravljati svoje greške tamo gde nije bezbedno obratiti se direktno ili ukoliko bi tako nešto ugrožavalo druge ljude. Ali, koliko god je to u našoj moći - mi ispravljamo nepravdu. Pri tom, pokušavamo da zapamtimo da to radimo zbog sebe. Tako, umesto griže savesti i krivice, mi osećamo olakšanje kada pomislimo na prošlost.
Tada prihvatamo da je naše ponašanje bilo uzrok negativnog stava koji smo imali. Deveti korak nama pomaže da se izborimo sa osećanjem krivice, a drugima da izađu na kraj sa besom. Ponekad postoji samo jedan način na koji bismo mogli da ispravimo greške iz prošlosti, a to je da ostanemo čisti. To dugujemo sebi i onima koje volimo. U ovoj fazi više ne pravimo haos u društvu zbog problema sa drogom. Ponekad postoji samo jedan način na koji bismo mogli da ispravimo greške iz prošlosti, a to su društvenokorisna dela. Sada pomažemo i sebi i drugim zavisnicima koji se oporavljaju. Ovo je fantastičan način da se iskupimo za nepravdu koju smo naneli čitavom društvu.
Tokom oporavka, mi se vraćamo u normalno stanje svesti, a deo tog normalnog funkcionisanja svesti tiče se odnosa sa drugima. Sve manje druge ljude doživljavamo kao pretnju našoj sigurnosti. Prava sigurnost dolazi na mesto koje su ranije zauzimali bol i mentalna konfuzija iz prošlosti. Sa poniznošću i strpljenjem pristupamo onima koje smo povredili. Mnogi od onih koji nam od srca žele dobro će možda malo oklevati dok naš oporavak ne prihvate kao nešto stvarno. Ne smemo izgubiti iz vida bol koji su pretrpeli. Vremenom će se desiti mnoga čuda. U velikom broju slučajeva se dešava da oni koji su živeli odvojeno od svoje porodice ponovo uspostave vezu sa njom. Na kraju, ljudima postaje već lakše da prihvate promenu do koje je u nama došlo. Period bez droge govori sam za sebe. Strpljenje je veoma bitan element našeg oporavka. Bezuslovna ljubav koju upoznajemo će oživeti našu želju za životom, a nakon svakog dobronamernog koraka s naše strane, javiće se neka neočekovana mogućnost. Potrebno je mnogo hrabrosti i vere da bismo ispravili nepravdu. Osim toga, potrebno je i mnogo plodova duhovnog razvoja.
Oslobađamo se krša iz prošlosti. Imamo želju da kuću držimo uredno, a to ćemo postići neprekidnim pravljenjem ličnog popisa tokom desetog koraka.

DESETI KORAK

»Nastavili smo sa ličnim inventarom i odmah priznavali svoje greške.«

Deseti korak nas oslobađa od ruina sadašnjosti. Ako ne budemo i dalje svesni svojih nedostataka, oni bi nas mogli saterati u ćošak iz kog ne bismo mogli izaći čisti.
Jedna od stvari koje učimo u N.A.-u jeste da smo na drogi gubitnici. Isto tako, ako izbegavamo ono što je uzrok bola koji osećamo, nećemo živeti u bolu. Ako nastavimo da pravimo popis svoje ličnosti, mi ćemo stvoriti naviku da se redovno bavimo sobom, svojim ponašanjem, svojim stavovima i odnosima.
Mi smo bića navike i slabi smo prema starom načinu razmišljanja i ponašanja. Na momente se čini da je lakše slediti ustaljenu stazu nego krenuti novom, naizgled opasnijom. Ali, mi ne moramo biti zarobljeni starim modelom. Danas, mi imamo izbor.
Deseti korak može da nam pomogne da rešimo životne probleme i da spreči njihovo ponavljanje. Posmatramo svoje ponašanje tokom dana. Neki pišu o svojim problemima, objašnjavaju kako su se osećali i koja je njihova uloga u problemima koji su se javili. Da li smo povredili nekoga? Da li treba da priznamo da grešimo? Ako se jave teškoće, trudimo se da se pobrinemo za njih. Ako to ne uradimo, problemi mogu da nas truju iznutra.
Ovaj korak može da bude vrsta odbrane od starog ludila. Možemo sebe upitati da li smo uvučeni u stare obrasce besa, gorčine i straha? Da li se osećamo zarobljeno? Da li se pripremamo za nevolju? Da li smo isuviše gladni, besni, usamljeni ili umorni? Da li na sebe gledamo isuviše ozbiljno? Da li o svom unutršnjem životu sudimo na osnovu spoljašnjeg izgleda drugih ljudi? Da li imamo nekih fizičkih problema? Odgovori na ova pitanja nam mogu biti od pomoći pri rešavanju aktuelnih problema. Ne moramo više da živimo sa osećanjem da »smo prazni iznutra«. Naše glavne brige i najkrupniji problemi potiču od činjenice da nismo iskusili život bez droge. Često se dešava da nas začudi jednostavnost odgovora na pitanje koje postavimo nekome ko ima dug staž bez droge.
Desti korak može da posluži kao otpusni ventil. Radimo na ovom koraku dok su nam životni usponi i padovi još uvek sveži u mislima. Razmišljamo o svemu što smo uradili i trudimo se da ne racionalizujemo svoje postupke. Na kraju to sve možemo i da zapišemo. Ali, prvo što treba da uradimo je da stanemo. Zatim treba dati sebi vremena za razmišljanje. Razmatramo svoje postupke, reakcije i motive. Često uviđamo da smo se osećali lošije nego što se to moglo zaključiti iz našeg ponašanja. To nam pruža mogućnost da posmatramo svoje ponašanje i da, pre nego što se situacija pogorša, priznamo da nije autentično. Moramo da izbegnemo racionalizacije. Treba odmah da priznamo da grešimo, a ne da objašnjavamo.
Na ovom koraku radimo neprekidno. Taj rad je preventiva, i što više budemo radili, sve će manja biti potreba da prolazimo kroz korektivni deo. Ovaj korak je fantastično sredstvo kojim se služimo da bismo izbegli tugu pre nego što nas ophrva. Posmatramo svoja osećanja, emocije, fantazije i ponašanje. Neprestanim bavljenjem sobom, mi stičemo sposobnost da izbegnemo ponašanje zbog kog bismo mogli loše da se osećamo.
Ovaj korak nam je potreban čak i kada se dobro osećamo i kada nam sve dobro ide. Lepa osećanja su za nas nešto sasvim novo i treba da ih negujemo. Ono što je od pomoći u dobrom periodu može da posluži i u lošem. Mi imamo pravo da se osećamo dobro. Mi imamo izbor. Dobri periodi mogu da budu i neka vrsta zamke. Opasnost koja tu može da vreba jeste da zaboravimo da je za nas na prvom mestu da ostanemo čisti. Za nas oporavak predstavlja mnogo više od pukog zadovoljstva.
Treba zapamtiti da se svakom desi da pogreši. Nikada nećemo biti savršeni. Međutim, mi kroz deseti korak imamo mogućnost da prihvatimo sebe. Ako stalno budemo pravili popis svoje ličnosti, mi ćemo biti oslobođeni u datom momentu, i to oslobođeni i sadašnjosti i prošlosti. Više nije potrebno da opravdavamo svoje postojanje. Ovaj korak nam pruža mogućnost da budemo ono što jesmo.

JEDANAESTI KORAK

»Kroz molitvu i meditaciju smo tražili bolji svesni kontakta sa Bogom, kako ga mi shvatamo. Molili smo se da nam da saznanje i snagu da je sprovedemo u delo.«

Prvih deset koraka su nam pripremili teren za učvršćivanje svesnog kontakta sa Bogom u kog verujemo. Oni su temelj za postizanje pozitivnih ciljeva za kojima smo dugo tragali. Ulaskom u ovu fazu našeg duhovnog programa, nakon prolaska kroz prethodnih deset koraka, većina pozdravlja praktikovanje molitve ili meditacije. Naše duhovno stanje je osnova za uspešan oporavak, koji nam pruža mogućnost neograničenog razvoja.
Mnogi počinju zaista da primećuju svoj oporavak kada dođu do jedanaestog koraka. Tokom ovog koraka naš život dobija dublji smisao. Sa oslobađanjem od kontrole, mi dobijamo daleko veću moć.
Priroda naše vere će određivati oblik naših molitvi i meditacija. Jedino treba da budemo sigurni da imamo sistem verovanja i da nam on pomaže. Rezultati se vide u procesu oporavka. Kao što to svugde naglašavamo, naše molitve su bile delotvorne od momenta ulaska u program Udruženja N.A. i priznavanja zavisnosti. Svesni kontakt koji se opisuje u ovom koraku jeste neposredna posledica toga što smo živeli korake. Svrha ovog koraka je učvršćivanje i održavanje duhovnog stanja.
Kada smo prvi put ušli u program, primili smo pomoć Sile koja je veća i jača od nas. Ona je počela da funkcioniše kada smo se predali principima programa. Cilj jedanaestog koraka je da poveća svest o toj Sili i usavrši našu sposobnost da je koristimo kao izvor snage u novom životu.
Što kvalitetniji bude naš svesni kontakt sa našim Bogom kroz molitvu i meditaciju, to će nam lakše biti da kažemo:«Neka bude tvoja volja, a ne moja.« Tako možemo Boga da molimo za pomoć kada nam je potrebna i učinimo život lepšim. Iskustva o kojima slušamo od drugih ljudi, a koja se tiču meditacije i ličnih verskih uverenja, ne moraju da važe i za nas. Naš program je duhovni, a ne religijski. Pre nego što smo stigli do jedanaestog koraka, mi smo radili na ispravljanju nedostataka karakera tokom prethodnih deset koraka. Slika ličnosti u koju bismo želeli da se razvijemo jeste nagoveštaj Božje volje za naš život. Ponekad smo toliko 'kratkovidi' da smo u stanju da primetimo samo neposredne želje i potrebe.
Lako se može desiti da se vratimo na stari način ponašanja. Da bismo se i dalje razvijali i oporavljali, neophodno je da naučimo da život održavamo na duhovno jakim osnovama. Bog nam neće nametati svoju dobrotu, nego ćemo je dobiti ako se molimo za nju. Često se dešava da trenutno osetimo da se nešto drugačije dešava, ali pravu promenu u životu vidimo tek kasnije. Tek kada konačno odbacimo svoje sebične motive, pronalazimo mir koji nikada ne bismo mogli ni da zamislimo. Iako je naš moral postao čvršći, nedostajala mu je moć koju smo dobili kada smo odlučili da živimo duhovnim životom. Ljudi se većinom mole kada su povređeni. Ono što možemo da naučimo je da ćemo ređe ili manje biti povređeni ako se redovno molimo.
I izvan Udruženja postoje mnoge grupe koje upražnjavaju molitvu. Skoro je svaka od ovih grupa povezana sa nekim religijskim ili filozofskim učenjem. Zagovaranje bilo kog metoda smatralo bi se kršenjem naših tradicija i ograničavanjem ličnih prava na sopstveno shvatanje Boga. Meditacija nam dopušta da se razvijamo na svoj način. Otvorenog duha, svakoga dana posmatramo svet novim pogledom. Znamo da dobijamo ono najbolje ukoliko se molimo da bude Božja volja, bez obzira na šta mi mislli. To znamo iz svog iskustva, rehabilitovanog zavisnika.
Molitva je saopštavanje naših briga Sili koja je veća i jača od nas. Ponekad se dešavaju čudesne stvari kada se molimo - nalazimo sredstva, načine i energiju za izvršavanje zadataka koji u mnogome prevazilaze naše mogućnosti. Sve dok održavamo i obnavljamo veru, mi kroz svakodnevnu molitvu i predavanje primamo tu neograničenu snagu.
Za neke ljude molitva predstavlja način da Boga molimo za pomoć. Meditacija je način da čujemo odgovor koji nam Bog upućuje. Učimo da treba da budemo pažljivi kada se molimo za konkretne stvari. Molimo se da nam Bog pokaže šta je njegova volja i da nam da snage da je sprovedemo u delo. U nekim slučajevima Bog nam toliko očigledno pokazuje šta je njegova volja, da bez problema možemo to da vidimo. U nekim, pak, slučajevima naš ego je toliko sebičan da nam ne dozvoljava da bez dodatne borbe i predaje prihvatimo Božju volju. Ako molimo Boga da otkloni uticaje koji nas odvlače od njega, obično se kvalitet naše molitve poboljšava i možemo da uočimo razliku. Molitvu treba upražnjavati. Znamo da se umešni ljudi nisu rodili sa svojom veštinom. Bilo je potrebno da ulože mnogo truda da bi je razvili. Kroz molitvu mi tražimo svesni kontakt sa Bogom. Kroz meditaciju ovaj kontakt ostvarujemo, a jedanaesti korak nam pomaže da ga održavamo.
Možda smo i pre dolaska u N.A. upoznali mnoge religijske i meditativne discipline. Neki ljudi su imali štete od njih, a neki su bili potpuno zbunjeni upražnjavanjem ovakvih disciplina. Bili smo sigurni da je Božja volja to da mi kroz drogu dođemo do nekog višeg nivoa svesti. Mnogi su dospevali u čudna stanja koja su bila posledica takvog upražnjavanja duhovnosti. Uopšte nismo pomišljali da su štetne posledice zavisnosti koren našeg problema.
U tišini meditacije, Božja volja može da postane potpuno očigledna. Kada smirimo um kroz meditaciju, mi dobijamo unutrašnji mir, a preko njega dolazimo u kontakt sa Bogom koji se nalazi unutar nas. Osnovna pretpostavka u vezi sa meditacijom jeste da je veoma teško, ako ne i nemoguće, da ostvarimo svesni kontakt sa Bogom ukoliko naš um nije miran. Uobičajeno, neprekidno nizanje misli mora da prestane da bismo napredovali. Zbog toga je cilj onoga što upražnjavamo pre same molitve da smirimo um i da pustimo da misli koje se javljaju umru prirodnom smrću. Kako deo jedanaestog koraka posvećen meditaciji za nas postaje stvarnost, mi tako zaboravljamo na svoje misli.
Jedna od prvih posledica meditacije je emocionalna uravnoteženost. Mnogi su u N.A. došli slomljeni i izvesno vreme su lutali dok su Boga ili spasenje tražili u ovom ili onom religijskom učenju. Vrlo se lako može desiti da na oblaku religijskog ushićenja otplovimo nazad gde smo bili i da zaboravimo da smo mi zavisnici koji boluju od neizlečive bolesti.
Kaže se da efikasnost meditacije treba da se očituje u svakodnevnom životu. Ova činjenica se eksplicitno ističe u jedanaestom koraku:«...Njegova volja za nas i snaga da je sprovedemo u delo.« Za one koji se ne mole, meditacija je jedini način da radimo na ovom koraku.
Molimo se jer na taj način dobijamo mir, samopouzdanje i hrabrost. Molitva nam pomaže da živimo život bez straha i nepoverenja. Kada se oslobodimo svojih sebičnih motiva i molimo da nas Bog vodi, mi nalazimo mir i spokoj. U nama se budi svest o drugima i empatija, što nije bilo moguće pre prolaska kroz ovaj korak.
Tražeći lični kontakt sa Bogom, mi počinjemo da se otvaramo kao cvet na suncu. Počinjemo da uviđamo da je Božja ljubav bila prisutna sve vreme i čekala da je prihvatimo. Preduzimamo konkretne korake i prihvatamo ono što nam se svakodnevno nudi. Vremenom shvatamo da nam je sve lakše da se uzdamo u Boga.
Kada uđemo u program, obično se molimo za mnogo stvari za koje mislimo da su naše veoma važne želje i potrebe. Sa duhvovnim razvojem, u nama sazreva saznanje da su životni problemi manji i da nas više ne opterećuju, sve dok su naše duhovne potrebe zadovoljene. Kada zaboravimo gde je naša prava snaga, brzo postajemo podložni razmišljanju i ponašanju koji su nas prvenstveno i doveli u program. Na kraju, revidiramo svoja verovanja i shvatanja dok ne uvidimo da je naša najveća potreba da znamo šta je Božja volja i da imamo snage da je sprovedemo u delo. U stanju smo da odbacimo ono što je je za nas lično od prvenstvenog značaja, jer učimo da je u Božjoj volji sadržano sve ono što za nas stvarno ima značaj. Ovo se dešava na intuitivnom nivou koji je vrlo teško na pravi način opisati rečima.
Postajemo voljni da pustimo da drugi ljudi budu ono što jesu i da ih, pri tom, ne osuđujemo. Više nemamo potrebu da držimo sve pod kontrolom. U početku nismo mogli da da prihvatimo Božju volju. Danas možemo.
Znamo da nam Bog daje sve što nam je potrebno za duhovno blagostanje, bez obzira na okolnosti koje nam život nameće. Možemo slobodno da priznamo da smo nemoćni jer je Bog dovoljno moćan da nam pomogne da ostanemo čisti i uživamo u duhovnom napretku. Bog nam pomaže da održavamo red u kući.
Počinjemo sve da vidimo mnogo realnije. Kroz stalni kontakt sa Višom silom, sami nam dolaze odgovori za kojima tragamo. U nama sazreva sposobnost koju ranije nismo imali. Poštujemo verovanje drugih ljudi. Zato podstičemo i vas da, u skladu sa svojim verovanjima, tražite da vam Bog da snagu i da vas vodi.
Mi smo zahvalni za ovaj korak jer smo počeli da dobijamo ono što je najbolje za nas. Ponekad se molimo za ispunjenje nekih svojih želja i upadamo u zamku čim nam se ispune. Možemo da se molimo i da nam se molitva ispuni , a onda moramo da se molimo da nam Bog uzme ono što nam je dao, jer ne možemo da se nosimo sa tim.
Pošto naučimo kakvu snagu i odgovornost molitva donosi, mi možemo da se nadamo da ćemo moći svakodnevno da koristimo jedanaesti korak kao vodilju kroz život.
Počinjemo da se molimo da Božja volja bude prisutna u našem životu. Samo na taj način možemo da dobijemo ono sa čim smo u stanju da se nosimo. U stanju smo da reagujemo i nosimo se sa onim što od Boga dobijamo jer nas on prethodno priprema za to. Neki jednostavno koriste reči da bi se zahvalili Bogu.
Sa tim stavom predaje i poniznosti, mi ovom koraku pristupamo uvek iznova da bismo od Boga u kog verujemo primili dar znanja i snage. Desti korak nas čisti od grešaka sadašnjosti, tako da možemo da radimo na jedanaestom koraku. Bez ovog koraka teško da bismo doživeli duhovni preporod, upražnjavali duhovne principe ili prenosili poruku koja je dovoljno snažna da može da privuče druge zavisnike. Postoji duhovni princip koji kaže da treba da dajemo drugima ono što smo dobili u N.A.-u, jer ćemo davanjem i za sebe to isto sačuvati. Pomažući drugima da ostanu čisti, mi uživamo u blagodeti duhovnog bogastva koje smo pronašli. Ono što nam je bez ičega zauzvrat, i sa zahvalnošću dato, mi treba bez ičega zauzvrat i sa zahvalnošću da dajemo.

DVANAESTI KORAK

»Pošto smo doživeli duhovno budjenje, koje je bio rezultat ovih koraka, pokušali smo drugim zavisnicima da prenesemo ovu poruku i da primenjujemo ove principe u svim zivotnim situacijama.«

Došli smo u N.A. zbog kraha koji smo doživeli u prošlosti. Poslednje što smo očekivali da će nam se desiti jeste buđenje duha. Želeli smo samo da nestane bol.
Koraci kroz koje smo prošli su doveli do buđenja našeg duhovnog bića. Dokaz toga buđenja jesu promene u našem životu. Zahvaljujući upravo tim promenama mi smo više u stanju da živimo u skladu sa duhovnim principima i da prenosimo poruku o oporavku i nadi zavisnicima koji još uvek boluju. Međutim, ova poruka nema nikakvog smisla ukoliko je mi ne ŽIVIMO. Ako je živimo, onda joj upravo naš život daje mnogo više smisla nego što bi reči ili literatura ikada mogle.
Duhovni preporod može da ima razne oblike u zavisnosti od ličnosti, što se može videti u Udruženju. Međutim, svi ti oblici imaju nešto zajedničko. Ono što im je zajedničko jeste da se osoba više ne oseća usamljeno i da ima osećaj da se život kreće u određenom smeru. Mnogi smatraju da duhovno buđenje nema naročitog smisla ukoliko sa njim ne dobijemo veći unutrašnji mir i ako se u nama ne poveća briga za druge. Da bismo održali unutrašnji mir, trudimo se da živimo ovde i sada.
Mi koji smo ove korake odradili najbolje što smo mogli, od toga imamo velike koristi. Verujemo da je ta korist direktna posledica činjenice da smo živeli program.
Kada smo prvi put počeli da uživamo što smo oslobođeni zavisnosti, bili smo u opasnosti da ponovo pomislimo kako možemo da držimo život pod kontrolom. Zaboravili smo na agoniju i bol koji smo preživeli. Dok smo se drogirali naš život je bio pod kontrolom naše bolesti. Ona je uvek spremna i čeka momenat da ponovo preuzme vlast. Brzo zaboravljamo da su u prošlosti svi naši pokušaji da držimo život pod kontrolom bili bezuspešni.
U ovoj fazi, mi shvatamo da postoji samo jedan način da sačuvamo ono što smo dobili, a to je da sa zavisnicima koji još uvek boluju podelimo taj poklon koji smo od života dobili. Tako ćemo biti najsigurniji da se držimo podalje od recidiva koji bi nas vratio mučnom narkomanskom životu. Mi to zovemo prenošenjem poruke, a načini na koji to radimo su mnogobrojni.
Tokom dvanaestog koraka, mi upražnjavamo duhovne principe predavanja poruke o lečenju u N.A.-u, da bismo je, istovremeno, sačuvali i za sebe. Čak i osoba koja je tek jedan dan član Udruženja može da prenosi poruku o efikasnosti programa.
Kada o ovome pričamo novom članu, možemo se moliti da nas naša Viša sila koristi kao duhovni instrument. Mi ne postavljamo sebe kao bogove. U kontaktu sa novim članom, često ćemo tražiti pomoć nekog zavisnika koji je duže vreme čist. Velika je čast kada možete da se odazovete na nečji poziv u pomoć. Mi koji smo bili očajnici na dnu, srećni smo što možemo da pomognemo drugima da dođu do oporavka.
Novim ljudima pomažemo da uče principe Udruženja N.A. Trudimo se da osećaju da su dobrodošli i da saznaju šta program može da im ponudi. Sa njima razmenjujemo svoje iskustvo, snagu i nadu. Kad god je to moguće, pravimo društvo novim članovima na sastancima.
Nesebična služba u ovom poslu koji obavljamo je osnovni princip dvanaestog koraka. Mi se oporavljmo zahvajujući milosti Boga u kog verujemo. Sada se stavljamo u njegovu službu tako što ćemo sa onima koji traže spas podeliti svoje iskustvo. Većinom naučimo da poruku možemo da prenosimo samo onima koji traže pomoć. Ponekad je snaga našeg primera jedino što je zavisniku potrebno da bi se pokrenuo. Zavisnik možda pati, ali nije voljan da zatraži pomoć. Mi možemo da se stavimo na raspolaganje ovim ljudima, tako da kada zatraže pomoć, neko bude kraj njih.
Blagodet koju smo dobili kroz program Udruženja N.A. jeste da pomažemo drugima. Čudesno je to što nas program od stanja poniženosti i očajanja dovodi do tačke u kojoj smo mi instrumenti u rukama Više sile. Nama je data sposobnost da pomognemo drugom zavisniku kada niko drugi nije u stanju. Vidimo kako se to svaki dan dešava među nama. Ovaj čudesni preokret je dokaz našeg duhovnog buđenja. Veliko je iskušenje davati savet. Ali, kada to radimo, onda gubimo poštovanje prema novom članu. To može da zamagli našu poruku. Jedino jednostavna, iskrena poruka o sopstvenom lečenju zvuči potpuno iskreno.
Dolazimo na sastanke i trudimo se da budemo primećeni i u servisu Udruženja. Bez ičega zauzvrat, sa zahvalnošću dajemo svoje vreme, i ono što smo u Udruženju pronašli. Servis o kojem pričamo u Udruženju je primarni cilj naših grupnih sastanaka. Rad u službi je prenošenje poruke zavisniku koji još uvek boluje. Što je veća naša želja da se angažujemo i radimo, to će bogatije biti naš duhovni preporod.
Kada vidimo na koji način se to radi u Udrženju, u našem novom životu više nema mesta za dosadu i samodovoljnost. Ako ostanemo čisti, mi samim tim počinjemo da upražnjavamo duhovne principe kao što su nada, predanje, prihvatanje, iskrenost, otvorenost duha, voljnost, vera, tolerancija, strpljenje, poniznost, bezuslovna ljubav, razmena i briga za druge. Kako naš oporavak napreduje, duhovni principi počinju da zalaze u svako polje našeg života, jer se mi jednostavno trudimo da živimo program ovde i sada.
Otkrivamo radost dok učimo da živimo u skladu sa principima našeg oporavka. To je radost koju osetimo dok gledamo zavisnika koji je čist dva dana kako kaže zavisniku koji je čist jedan dan:« Kada je sam, zavisnik je u lošem društvu.« To je radost koju osećamo dok gledamo zavisnika koji se mučio da pronađe odgovarajuće reči kojima bi preneo poruku drugom zavisniku kako odjednom u tome uspeva.
Osećamo da nam je život postao vredan. Duhovno osveženi, srećni smo što smo živi. Na drogi, naš život se pretvara u seriju vežbi za preživljavanje. Sada mnogo više živimo nego što preživljavamo. Kada shvatimo da je krajnji rezultat to da smo čisti, možemo da uživamo u životu. Dopada nam se to što smo čisti i što možemo drugim zavisnicima da prenosimo poruku o izlečenju. Prisustvo na sastancima je zaista delotvorno.
Upražnjavanje duhovnih principa u svakodnevnom životu dovodi nas do sasvim nove slike o sebi. Iskrenost, poniznost i otvorenost duha pomaže nam da se pošteno odnosimo prema svojim saradnicima. Naše odluke se kreću u granicama tolerantnog. Učimo da poštujemo sebe.
Ono što učimo tokom oporavka može ponekad biti gorko ili bolno. Pomažući drugima, mi dobijamo nagradu u vidu samopoštovanja, jer smo u stanju da ono što imamo podelimo sa drugim članovima Udruženja. Ne možemo ignorisati bol koji osećaju drugi zavisnici. Međutim, možemo da im prenosimo poruku nade koju smo i sami dobili od drugih zavisnika koji su ostavili drogu. Ako pomažemo jedni drugima, i Bog nam pomaže. Život dobija novi smisao, nalazimo novu radost, i osećamo da vredimo i da nam je život vredan. Duhovno smo osveženi i srećni smo što smo živi. Jedan aspekt duhovnog preporoda čini naše novo shvatanje Više sile koje se razvija kroz razmenu sa drugim zavisnicima.
Da, mi smo vizija nade. Mi smo primeri na kojima se vidi da je program uspešan. Radost koju imamo u životu bez droge privlačna je zavisniku koji još uvek boluje.
Mi se oporavljamo da bismo živeli srećnim životom bez droge. Dobrodošli u N.A.! Koraci se ne završavaju ovde - oni su novi pocetak.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

GLAVA PETA
ŠTA MOGU DA URADIM?

Počnite program prvim korakom koji je opisan u prethodnom poglavlju pod naslovom Kako to funkcioniše. Kada duboko u sebi potpuno priznamo da smo sasvim nemoćni u pogledu zavisnisti, mi pravimo jedan veliki korak na putu ka oporavku. Mnogi su u toj fazi problemu pristupali sa izvesnom dozom rezerve. Stoga, dajte sebi šansu i budite što temeljniji od samog početka. Pređite na drugi korak, a potom i na ostale. Kako budete napredovali, počećete na sebi svojstven način da shvatate ovaj program. Ako se nalazite u nekoj ustanovi i prestali ste sa uzimanjem droge, možete čiste glave da probate ovaj način života.
Kada izađete, nastavite sa svakodnevnim upražnjavanjem programa - kontaktirajte nekog od članova Udruženja. To možete učiniti putem imejla, telefonom ili lično. Međutim, najbolje bi bilo da dođete na naše sastanke. Na sastancima biste mogli naći odgovore na neka od pitanja koja vas trenutno muče.
Isto važi i ako niste pri nekoj ustanovi. Samo danas - prestanite sa drogom. Većina nas može za osam ili dvanaest sati da uradi nešto što i na duže staze gledano deluje nemoguće. Ako ste isuviše opsesivni ili kompulzivni u pogledu droge, pokušajte da po pet minuta odlažete drogiranje. Minuti će se pretvoriti u sate, a sati u dane. Tako ćete pobediti naviku i dobiti unutrašnji mir. Pravo čudo se dešava kada shvatite da ste na neki način oslobođeni potrebe za drogom. Tako prestajete da se drogirate i počinjete da živite.
Kada prestanete da uzimate drogu napravili ste prvi korak ka oporavku. Ne možemo očekivati da nam program pomaže ako su nam um i telo još uvek uprljani drogom. Prestati se može bilo gde - čak i u zatvoru ili medicinskoj ustanovi. To može da se uradi na bilo koji način - 'na suvo' ili detoksikacijom u medicinskoj ustanovi. Sve je prihvatljivo što nam pomaže da ostanemo čisti.
Poduhvat koji možemo da preduzmemo jeste da izgradimo sopstveno shvatanje Boga u kog verujemo. Korake možemo da iskoristimo i za korigovanje svojih stavova. Naša najbolja rezonovanja donela su nam nedaće. Naša zavisnost je u obuhvatala mnogo više od drogiranja, tako da i naše lečenje mora da obuhvata mnogo više od apstiniranja. Oporavak je aktivna promena u okvirima naših ideja i stavova.
Da bismo ostali čisti, moramo biti u stanju da se suočimo sa problemima. Ako smo u prošlosti imali probleme, mala je verovatnoća da ćemo isključivo apstiniranjem uspeti da ih rešimo. Osećanje krivice i zabrinutost mogu da nas sprečavaju da živimo ovde i sada. Naša bolest je opstajala zbog odbijanja da priznamo zavisnost i zbog drugih ograničenja koja smo sebi postavljali. Mnogi misle da je nemoguće živeti srećno bez droge. Mi bolujemo od strahova i ludila, te zbog toga osećamo da nema načina da se izvučemo iz narkomanije. Plašimo se da bi nas prijatelji odbacili kada bismo prestali da se drogiramo. Ova osećanja su tipična za zavisnika koji traga za oporavkom. Može se, takođe, desiti da imamo preosetljiv ego. Najčešći izgovori za drogiranje su usamljenost, samosažaljenje i strah. Neiskrenost, zatvoren duh i nedostatak volje su naša tri najveća neprijatelja. Opsednutost sobom je u srži naše bolesti.
Ono što smo dosad naučili je da nam stari načini razmišljanja i ponašanja neće pomoći da ostanemo čisti. Ako dozvolimo sebi da stagniramo i da se i dalje držimo smrtne depresije i fatalne opuštenosti, znači da se predajemo simptomima bolesti. Jedan od problema sa kojim se srećemo je to što nam je lakše promeniti shvatanje stvarnosti, nego samu stvarnost. Mi moramo da odbacimo te stare ideje i da se suočimo sa činjenicom da život i stvarnost idu svojim tokom, hteli mi to da prihvatimo ili ne. Jedino što možemo da promenimo smo mi sami i način na koji sebe vidimo. Neophodno je da shvatimo da do promene dolazi postupno i da je oporavak trajan proces.
Dobro bi bilo svakodnevno dolaziti na sastanke barem tokom prvih devedeset dana lečenja. U zavisniku se pojavi posebno osećanje kada otkrije da postoje i drugi ljudi koji imaju iste probleme i iz prošlosti i u datom trenutku. U početku nismo u stanju da uradimo gotovo ništa više osim da dolazimo na sastanke. Verovatno se nećemo sećati nijedne reči, misli ili osobe sa prvog sastanka. Međutim, vremenom smo sve više u stanju da se opustimo i uživamo u atmosferi oporavka. Sastanci nam daju snagu da se oporavimo. Može se desiti da ćemo prvi put biti uplašeni jer nikoga ne poznajemo. Neki će pomisliti da im sastanci nisu potrebni. Međutim, kada osećamo bol i u tom stanju odemo na sastanak, doživimo olakšanje. Uz pomoć sastanaka, mi smo u kontaktu sa onim kroz šta smo prošli i, mnogo više, sa onim što može da nas čeka na putu oporavka. Ako dolazimo redovno na sastanke shvatamo kakvu vrednost ima priča sa drugim zavisnicima koji imaju iste probleme i ciljeve kao i mi. Moramo se otvoriti i prihvatiti ljubav i razumevanje koji su nam potrebni da bismo se promenili. Kada se upoznamo sa Udruženjem i njegovim principima, i kada ih aktiviramo u svom životu - tada počinjemo da se razvijamo. Ulažemo napor u rešavanje očiglednih problema koje imamo, a ostalog se oslobađamo. Bavimo se neposrednim problemima, a kako napredujemo, nove mogućnosti se same ukazuju.
Naši novi prijatelji u Udruženju nam pomažu. Naš oporavak je rezultat zajedničkog truda. Čisti, zajedno se gledamo oči u oči sa svetom. Više nemamo osećaj da smo gurnuti u zapećak i da zavisimo od milosti događaja i okolnosti. Mnogo je drugačije kada u trenucima bola imate prijatelje koji brinu za vas. Nalazimo svoje mesto u okviru Udruženja i pridružujemo se grupi čiji nam sastanci pomažu da se oporavimo. Toliko smo bili nepouzdani, da većina naših prijatelja i članova porodice sumnja u naše izlečenje. Oni misle kako to neće potrajati. Potrebni su nam ljudi koji razumeju našu bolest i proces oporavka. Na sastancima možemo sa drugima da podelimo iskustvo vezano za našu bolest, možemo da postavljamo pitanja i učimo o njoj. Učimo da živimo na nov način. Više nas ne ograničavaju stari način razmišljanja.
Postepeno, stare navike zamenjujemo novim životnim modelima. U nama se budi želja da se menjamo. Redovno odlazimo na sastanke, uzimamo telefonske brojeve članova i kontaktiramo ih, čitamo literaturu i, što je najvažnije, ne uzimamo drogu. Učimo da sa drugima delimo ono što nosimo u sebi. Retko će se desiti da neko vidi da patimo ukoliko im to ne kažemo. Pomoć dobijamo kada je zatražimo.
Postoji još jedno sredstvo kojim novi član može da se posluži, a to je da se uključi u aktivnosti Udruženja. Ta opcija nam pomaže da na prvom mestu treba da se držimo programa, a da ostale stvari mogu i da pričekaju. Počinjemo time što tražimo pomoć i što isprobavamo ono što nam ljudi na sastancima predlažu. Može biti veoma korisno ako članovima iz grupe dozvolimo da nam pomognu. Vremenom ćemo i sami moći da prosledimo ono što su nama drugi dali. Tako učimo da služeći drugima, postajemo sposobni da se oslobodimo sebe. Naš rad može započeti vrlo jednostavnim poduhvatima, kao što je pražnjenje pepeljara, kuvanje kafe, čišćenje, pripreme prostorija za sastanke, otvaranje vrata, vođenje sastanaka, davanje literature. Sve ovo u nama stvara osećaj da pripadamo Udruženju.
Od velike pomoći je kada osoba nađe sponzora i kada sa njim/njom kontaktira. Odnos sa sponzorom je dvosmerna ulica. On pomaže i jednom i drugom učesniku. Sponzorov staž bez droge i njegovo/njeno iskustvo može da zavisi i od toga koliko u lokalnoj grupi ima sponzora koji mogu da se prihvate obaveze. Sponzorstvo prema novim članovima u isto vreme je i odgovornost grupe. Iako se podrazumeva i iako je vrlo neformalan, pristup lečenju gde jedan zavisnik pomaže drugom predstavlja srž funkcionisanja Udruženja N.A.
Jedna od najdubljih promena se dešava na planu ličnih odnosa. Naši prvi kontakti sa drugima se uglavnom uspostavljaju preko sponzora. Još dok smo novi, lakše nam je ako imamo nekog na čiji sud možemo da se oslonimo i kome možemo da se poverimo. Saznajemo da je poverenje u nekog ko ima više iskustva naša jača strana, a ne slabost. Iskustvo nam govori da je rad na stepenicama najčvršća garancija da nećemo napraviti recidiv. Sponzori i prijatelji mogu da nam daju savete u vezi sa radom na stepenicama. Sa njima možemo da porazgovaramo o smislu svakog koraka. Oni mogu da nas pripreme da na duhovnom planu živimo te stepenice. Ako molimo Boga u kog verujemo da nam pomogne, naše razumevanje koraka će biti još bolje. Kada se pripremimo, možemo i da isprobamo novi način života. Uviđamo da program neće funkcionisati ako pokušamo da ga prilagodimo životu, već samo ako život prilagodimo programu.
Danas, mi tragamo za rešenjima, a ne za problemima. Kao u nekom eksperimentu, isprobavamo ono što smo naučili. Zadržavamo ono što nam je potrebno, a ostalo odbacujemo. Shvatamo da se naša sposobnost duhovnog razvoja povećava kroz rad na koracima, kontaktom sa Višom silom, pričom sa sponzorima i razmenom sa novim članovima.
Program Dvanaest koraka se koristi u svrhe oporavka. Vremenom shvatamo da Višoj sili možemo da se obrtimo za pomoć u rešavanju problema. Kada sa drugima podelimo probleme zbog kojih nismo mogli da se sredimo, doživljavamo prijatno osećanje koje nam daje snagu da tražimo da nam se život odvija po Božjoj volji. Verujemo da će se Viša sila pobrinuti za nas. Ako se iskreno potrudimo da koliko god je u našoj moći postupamo po Božjoj volji, mi možemo da izađemo na kraj sa svim što nam se dešava. Traganje za voljom Više sile jeste duhovni princip koji nalazimo u stepenicama. Rad na koracima i primenjivanje principa pojednostavljuje nam život i menja naše stavove. Kada priznamo da nemamo kontrolu nad vlastitim životom, više nema potrebe da branimo svoje stanovište. Potrebno je da prihvatimo sebe onakve kakvi smo. Više ne moramo stalno da budemo u pravu. Kada sebi dopustimo ovakvu slobodu, onda i drugima dozvoljavamo da ne budu u pravu. Slobodni smo da se menjamo tek kada prihvatimo sebe.
Osnovni instrument u programu je razmena sa drugim zavisnicima. Takvu vrstu pomoći jedino možemo da dobijemo od drugog zavisnika. To je pomoć koju dobijamo u rečima kao što su ove:« I meni su se takve stvari dešavale, pa sam uradio ovo...« Sa svakim ko želi ovakav način života, mi delimo iskustvo, snagu i nadu, umesto da pridikujemo i osuđujemo. Ako bol koji smo pretrpeli može da pomogne jednoj osobi kada ga podelimo sa njom, onda to znači da je vredelo patiti. Naš oporavak postaje stabilniji kada svoje iskustvo podelimo sa nekim ko traži pomoć. Ako ono što bi trebalo da podelimo sa drugima čuvamo samo za sebe, onda ga i sami gubimo. Reči nemaju nikakvo značenje dok ih ne pretvorimo u dela.
Spoznaja o svom duhovnom razvoju dolazi kada postanemo sposobni da pomažemo drugima. Osim toga, iskustvo nam govori da se mnogi lični problemi rešavaju kada izađemo iz sebe i ponudimo pomoć onima kojima je potrebna. Znamo da zavisnik zavisnika najbolje razume i najviše može da mu pomogne. Bez obzira na to koliko dajemo, uvek ima još zavisnika kojima je potrebna pomoć. Ne smemo si dopustiti da izgubimo iz vida značaj odnosa sa sponzorom i pokazivanja interesovanja za zbunjenog zavisnika koji pokušava da ostavi drogu. Iskustvo pokazuje da je rad sa sponzorom naročito bitan onima koji su uspeli najviše da dobiju od ovog programa. Odgovornosti koje sponzori imaju uživaju našu veliku podršku - mi ih doživljavamo kao šansu da obogatimo sopstveno iskustvo u okviru rada Udruženja.
Rad sa drugima je samo početak servisa u Udruženju. Servis N.A. nam omogućuje da veliki deo svog vremena posvetimo direktnoj pomoći zavisnicima koji još uvek boluju. To je, takođe, pokazatelj da Udruženje i dalje funkcioniše. Na taj način čuvamo ono što imamo kroz davanje drugima.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

GLAVA ŠESTA
DVANAEST TRADICIJA UDRUŽENJA N.A.

Vrlo pažljivo čuvamo ono što imamo, jer kao što ličnu slobodu dobijamo kroz program Dvanaest koraka, tako sloboda grupe izvire iz naših tradicija.
1. Zajednička dobrobit treba da bude na prvom mestu - naš oporavak zavisi od jedinstva u Udruženju.
2. Za nas, kao grupu, postoji samo jedan apsolutni autoritet, a to je Visa Sila koji nas voli, i koji se manifestuje u našoj grupnoj svesti. Naše vođe ne vladaju - oni su sluge kojima verujemo.
3. Jedini uslov za članstvo jeste želja da se prestane sa uzimanjem droge.
4. Svaka grupa treba da ima svoju autonomiju, osim po pitanjima koja se tiču i drugih grupa ili Udruženja kao celine.
5. Svaka grupa ima samo jedan osnovni cilj - da prenosi poruku zavisnicima koji još uvek boluju.
6. Grupa u okviru Udruženja ne bi trebalo nikada da pozajmi ime, ovlasti ili finansira neki srodan projekat ili pokret izvan Udruženja N.A., kako nas problemi vezani za svojinu, novac ili ugled ne bi odvukli od našeg osnovnog cilja.
7. Svaka grupa u Udruženju treba sama da se finansira i da odbija priloge koji dolaze izvan Udruženja.
8. Udruženje N.A. treba da ostane organizacija u kojoj ne rade stručnjaci, ali centri u okviru naše službe mogu da zaposle stručnjake sa posebnim zaduženjima.
9. Udruženje N.A., kao takvo, ne treba da ima posebnu organizacijsku strukturu, ali možemo da formiramo odbore ili komisije koje su direktno odgovorne onima kojima služe.
10. Udruženje N.A. nema mišljenje o pitanjima koja se ne tiču Udruženja. Stoga, ime Udruženja ne bi trebalo uvlačiti u javne sporove.
11. Naša strategija u pogledu odnosa sa javnošću se više zasniva na privlačenju nego na promovisanju. Potrebno je uvek zadržati ličnu anonimnost u sferi štampe, radija i filma.
12. Anonimnost je duhovni temelj svih naših tradicija i uvek nas podseća da principima treba dati prioritet nad ličnošću.

Razumevanje ovih tradicija se vremenom polako formira. Prikupljamo informacije kroz priču sa drugim članovima i kroz posete raznim grupama. Obično, tek kada počnemo da učestvujemo u servisu primećujemo da »lični oporavak zavisi od jedinstva Udruženja« , a da jedinstvo zavisi od toga koliko verno postupamo u skladu sa tradicijama . Tradicije Udruženja se ne mogu modifikovati. To su vodilje uz čiju pomoć naše Udruženje ostaje živo i slobodno.
Ako sledimo ove smernice u odnosima sa drugima i društvom uopšte, uspećemo da izbegnemo mnoge probleme. Ovo ne znači da uz pomoć tradicija možemo da eliminišemo sve probleme. Još uvek ćemo morati da se suočavamo sa teškoćama koje se javljaju, a u njih spadaju problemi u komunikaciji, razlike u mišljenjima, unutrašnji konflikti, problemi sa pojedincima i grupama izvan Udruženja. Međutim, ako primenjujemo ove principe, mi uspevamo da izbegnemo zamke.
Mnogi naši problemi su slični onima sa kojima su se suočavali naši prethodnici. Njihovo mukotrpno iskustvo je izrodilo Tradicije, a naše sopstveno iskustvo pokazuje da ti principi važe danas kao što su važili i u vreme kada su tradicije nastajale. Tradicije nas čuvaju od unutrašnjih i spoljašnjih uticaja koji bi mogli da nas unište. To su veze koje nas drže na okupu. One funkcionišu samo kroz razumevanje i primenu.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

PRVA TRADICIJA

»Zajednička dobrobit treba da bude na prvom mestu - naše oporavak zavisi od jedinstva u Udruženju.«

Prva tradicija se bavi jedinstvom i zajedničkom dobrobiti. Jedna od najbitnijih stvari u vezi sa našim novim načinom života jeste to što pripadamo grupi zavisnika koji tragaju za oporavkom. Naš opstanak je u direktnoj vezi sa opstankom grupe i Udruženja. Da bi se održalo jedinstvo u Udruženju N.A., od prevashodnog je značaja da grupa ostane stabilna. U protivnom, celo Udruženje propada, a pojedinac umire.
Naš oporavak nije bio moguć sve dok nismo došli u N.A. Ovaj program za nas čini ono što sami za sebe nismo bili u stanju da uradimo. Postali smo članovi grupe i shvatili da možemo da se izlečimo. Saznali smo da su oni koji nisu nastavili sa aktivnim učešćem u delatnostima Udruženja krenuli trnovitim putem. Pojedinac je dragocen za grupu, a grupa je dragocena za pojedinca. Dok nismo ušli u program, nikada nismo doživeli takvu pažnju i brigu pojedinaca za nas. Prihvataju nas i vole nas onakve kakvi smo, bez obzira na to ko smo. Niko ne može da nas odvuče od Udruženja, niti da nas natera da uradimo nešto što nije naš izbor. Idemo kroz novi život sledeći primere, a ne uputstva. Razmenjujemo iskustvo i učimo jedni od drugih. Dok smo se drogirali, stalno smo ličnim željama davali prioritet nad svim ostalim. U Udruženju N.A smo naučili da je ono što je najbolje za Udruženje obično dobro i za nas same.
Naša lična iskustva iz perioda kada smo se drogirali se razlikuju. Međutim, u okviru grupe, mi nalazimo mnoge zajedničke teme koje se tiču zavisnosti. Jedna od takvih je potreba da dokažemo da smo sami sebi dovoljni. Sebe smo ubedili da možemo uspeti sami i nastavili smo da živimo sa tom pretpostavkom. Posledice su bile katastrofalne, te smo na kraju morali da priznamo da je samodovoljnost laž. Prznanje je mesto gde počinje naš oporavak i najvažnija stavka za jedinstvo Udruženja. Imali smo dodirnih tačaka koje se tiču zavisnosti, a uvideli smo da mnogo toga zajedničkog nalazimo i u oporavljanju. Zajednička nam je želja da ostanemo čisti. Naučili smo da se oslanjamo na Silu koja je veća i jača od nas samih. Naš cilj je da prenosimo poruku zavisnicima koji još uvek boluju. Tradicije su nam putokazi koji nas štite od nas samih. One su naše jedinstvo.
Jedinstvo je imperativ u Udruženju Narkotiks Anonimus. Ovo ne znači da među nama nema sukoba i neslaganja. Gde god se ljudi okupe postoje razlike u mišljenju. Međutim, mi umemo da se ne složimo, a da ne budemo nesložni. Kada naiđu krizni momenti, mi uvek iznova ostavljamo po strani razlike koje postoje među nama i radimo za zajedničko dobro. Imali smo prilike da vidimo dva člana koja se ne slažu baš najbolje kako zajedno rade sa novim članom. Viđali smo grupe koje rade poslove da bi mogli da isplate zakup za mesto gde se okupljaju. Viđali smo članove koji prevaljuju stotine kilometara da bi dali podršku novoj grupi. Ove, kao i mnoge druge aktivnosti, predstavljaju zajednička mesta u našem Udruženju. Bez njih, aktivnosti Udruženja ne bi mogle da opstanu.
Moramo da živimo i da radimo zajedno kao grupa da bismo bili sigurni da naš brod neće potonuti u oluji i da naši članovi neće nestati sa lica zemlje. Sa verom u Silu koja je veća i jača od nas samih, vredno radeći i održavajući jedinstvo, mi ćemo opstati i nastaviti da prenosimo poruku zavisniku koji još uvek boluje.

DRUGA TRADICIJA

»Za nas, kao grupu, postoji samo jedan apsolutni autoritet, a to je Bog koji nas voli, i koji se manifestuje u našoj grupnoj svesti. Naše vođe ne vladaju - oni su sluge kojima verujemo.«

Mi u Udruženju N.A. se trudimo da sebe zaštitimo od sebe samih. Ova druga tradicija je upravo ilustracija tog nastojanja. Po svojoj prirodi, mi smo tvrdoglavi, sebični ljudi koji su se silom prilika okupili u Udruženju N.A. Mi uglavnom sve uprskamo i niko od nas ne ume da istraje u donošenju pravih odluka.
U N.A.-u, mi se, umesto na lično mišljenje ili ego, oslanjamo na Boga koji nas voli, a koji se manifestuje u našoj grupnoj svesti. Radeći na koracima, učimo kako da se oslanjamo na Silu koja je veća i jača od nas samih i da tu Silu upotrebljavamo za potrebe naše grupne svesti. Moramo stalno biti budni da ne bismo smetnuli s uma da su naše odluke zaista izraz Božje volje. Često postoji ogromna razlika između grupne svesti i mišljenja koje grupa ima, jer ono može biti pod uticajem vrlo snažnih ličnosti ili nečije popularnosti. Naše najbolnije faze razvoja su bile upravo rezultat odluka koje smo donosili u ime grupne svesti. Pravi duhovni principi nikada nisu u sukobu - oni se međusobno dopunjuju. Duhovna svest naše grupe nikada neće biti u sukobu sa nekom od naših tradicija.
Druga tradicija se tiče vođstva u Udruženju. Naučili smo da radu Udruženja možemo doprineti nesebičnim servisom i tako što ćemo svojim primerom voditi druge. Usmeravanje drugih i manipulacija su promašaj. Mi smo odlučili da nemamo predsednike, gospodare ili direktore. Umesto toga, mi imamo sekretare, blagajnike i predstavnike. Ove funkcije podrazumevaju vršenje službe, a ne upravljanje. Iskustvo je pokazalo da ako grupa funkcioniše na principu veličanja ličnosti vođe, ona gubi na efikasnosti. Duh lečenja u našim grupama je jedna od naših jačih strana i mi ga moramo brižljivo čuvati da se ne bi izgubio u senci politike i kulta ličnosti.
Mi koji smo bili uključeni u službu ili u pokretanje neke od grupa, imali smo problem sa oslobađanjem. Ako date vlast egu, neutemeljenoj gordosti ili samovolji - oni uništavaju grupu. Ne smemo zaboraviti da svako odelenje uživa poverenje, da smo mi sluge od poverenja i da niko od nas ni u jednom jedinom momentu nema vlast. N.A. program je Božji dar. Naše grupno dostojanstvo možemo očuvati jedino uz pomoć grupne svesti i Božje ljubavi.
Neki će imati otpor prema ovome. Međutim, mnogi će postati vodeći primeri za nove članove. Oni koji se oslanjaju na sebe, suočiće se sa mnogobrojnim konfliktima i, konačno, sa sopstvenom propašću. Mnogi se promene. Nauče da nas može voditi jedino Bog koji nas voli i koji se manifestuje u našoj grupnoj svesti.

TREĆA TRADICIJA

»Jedini uslov za članstvo jeste želja da se prestane sa uzimanjem droge.«

Ova tradicija je važna kako za pojedinca, tako i za grupu. Želja je ovde ključna reč. U našim pričama i iskustvu koje imamo, u pokušajima da zavisnicima koji još uvek boluju prenesemo poruku, uvek iznova izvire jedna bolna životna činjenica. To je činjenica da zavisnik koji neće da prestane sa drogom jednostavno neće prestati. Možemo ih analizirati, podvrgnuti psihoterapiji, diskutovati sa njima, moliti se za njih, pretiti im, tući ih, zatvoriti, ali sve dok sami ne požele da prestanu sa drogom - oni će se drogirati. Jedino što od svojih članova tražimo jeste upravo ta želja. Bez te želje, oni su osuđeni na propast, a sa njom mogu da očekuju čuda.
Želja je jedini uslov koji postavljamo. Zavisnost nije diskriminatorni faktor. Ova tradicija je garancija da svako, bez obzira na droge koje je koristio, rasu, verska uverenja, pol, seksualno opredelenje ili finansijsku situaciju, ima pravo da upražnjava život kojim se živi u N.A.-u. Kada je »...želja da se prestane sa drogom« jedini uslov za članstvo, onda nijedan zavisnik ne može da se oseća nadmoćno u odnosu na drugog. Svi zavisnici su dobrodošli i imaju jednaka prava na oslobađanje od svoje zavisnosti. Svaki zavisnik se ovde oporavlja pod jednakim uslovima. Ova tradicija nam garantuje slobodu oporavka.
Članstvo u N.A.-u se ne stiče automatski ulaskom na vrata Udruženja ili kada novi zavisnik odluči da prestane sa drogom. Odluka da se postane član ostavlja se na volju pojedincu. Svaki zavisnik koji ima želju da prestane da se drogira može da postane član N.A.-a. Mi smo zavisnici, a naš problem se zove zavisnost.
Da li će postati član ili ne - to je stvar pojedinca. Mi smatramo da je stanje u Udruženju idealno kada zavisnici potpuno slobodno mogu i da dođu i da odu. Mi ovde smatramo da oporavak nije nešto imaginarno i da je život bez droge lepši nego što smo mogli i da pretpostavimo. Otvaramo vrata i pozivamo i druge zavisnike ne bi li i oni našli ono što smo mi. Međutim, znamo da će nam se samo oni koji imaju želju da prestanu i žele da dobiju ono što mi nudimo pridružiti u životu koji živimo.

ČETVRTA TRADICIJA

»Svaka grupa treba da ima svoju autonomiju, osim po pitanjima koja se tiču i drugih grupa ili udruženja kao celine.«

Autonomija naših grupa neophodna je za naš opstanak. U rečnicima se pridev »autonoman« definiše kao »svojstvo koje se odnosi na pravo ili moć da se samim sobom upravlja...bez kontrole koja dolazi spolja.« To znači da naše grupe imaju samostalno upravljaju svojim aktivnostima i nisu podložne kontroli sa strane. Svaka grupa je morala da opstane i razvija se sama.
Neko bi mogao da pita: «Da li smo zaista nezavisni?« Zar nemamo odbore službe, aktivnosti, posebne telefonske linije za kontakte sa zavisnicima, i druge aktivnosti u N.A.-u?« To su službe koje nam pomažu u lečenju i koje pomažu sprovođenje osnovnog cilja naših grupa. N.A. je udruženje muškaraca i žena - zavisnika - koji se okupljaju u grupama i koriste duhovne principe koji su im ponuđeni, ne bi li se oslobodili od zavisnosti i počeli novi život. Službe koje smo pomenuli su rezultat rada zavisnika koji su dovoljno brižni prema drugima, da im nude pomoć i svoje iskustvo kako bismo lakše napredovali.
Grupa koja pripada Udruženju N.A. je svaka grupa koja se, u cilju lečenja od zavisnosti, redovno okuplja na utvrđenom mestu, u određeno vreme i čije su aktivnosti u skladu sa Dvanaest koraka i Dvanaest tradicija Udruženja N.A. Postoje dve osnovne vrste sastanaka: otvoreni za javnost i zatvoreni (samo za zavisnike). Modeli sastanaka se razlikuju. Postoje oni gde se aktivno učestvuje, zatim sastanci gde govornici izlažu, neki se odvijaju na principu pitanja i odgovora, a neki akcenat stavljaju na diskusije o određenim problemima.
Bez obzira na to koji god model ili tip sastanka grupa upražnjava, cilj rada grupe je uvek isti: da obezbedi odgovarajuće, pouzdane uslove za lični oporavak i da promoviše oporavak. Ove tradicije su deo duhovnih principa udruženja N.A., i bez njih ono ne bi postojalo.
Autonomija daje grupama slobodu da samostalno funkcionišu kako bi održavale duh oporavka, služile svojim članovima i ostvarivale svoj osnovni cilj. Upravo iz tog razloga mi tako brižljivo negujemo autonomiju.
Možda vam se učini da u grupama može da se radi bilo šta, bez obzira na bilo čije mišljenje. To je delimično tačno. Svaka grupa ima potpunu slobodu, izuzev ako njene aktivnosti ugrožavaju rad neke druge grupe ili Udruženje u celini. Kao i grupna svest, i autonomija može biti mač sa dve oštrice. Dešavalo se da se autonomija grupe upotrebi da bi se opravdalo kršenje tradicija Udruženja. Ako se ispostavi da postoji neki spor, to je znak da smo se oglušili o principe. Ako se uverimo da se naše aktivnosti kreću u okvirima tradicija, ako ne određujemo drugim grupama šta da rade, ako nikome ništa ne namećemo i ako unapred razmotrimo eventualne posledice naših aktivnosti, onda će sve ići kako treba.
Post Reply