NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Ovdje možete saznati više informacija o programu AN i pronaći podršku ukoliko ste još uvijek ovisni i tražite pravi način uspostavljanja i održavanja apstinencije.

Moderator: sanela

User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

PETA TRADICIJA

»Svaka grupa ima samo jedan osnovni cilj - da prenosi poruku zavisnicima koji još uvek boluju.«

»Hoćete da kažete da je naš primarni cilj prenošenje poruke? Ja sam mislio/mislila da smo tu da bismo se skinuli sa droge. Ja sam mislio/mislila da je naš primarni cilj da se oporavimo od zavisnosti od droge.« Ovo jeste tačno za pojedinca - naši članovi su zaista tu da bi se oslobodili zavisnosti i započeli novi život. Međutim, grupe nisu zavisne - one se ne leče. Ono što naše grupe mogu da urade jeste da poseju seme lečenja i okupe zavisnike da bi mogla da se realizuje magija empatije, iskrenosti, brige za druge, razmene i službe. Cilj ove tradicije je održavanje duha oporavka. To može da se postigne jedino ako je rad grupa usmeren na lečenje. Činjenica da je doslovno svaka naša grupa usmerena na prenošenje poruke o oporavku govori i o našoj stabilnosti - zavisnici mogu da računaju na nas. Usaglašenost između delovanja i ciljeva čini mogućim ono što nam se pre činilo nemogućim, a to je oporavak.
Dvanaesti korak našeg programa, koji se pojedinačno primenjuje, takođe govori o tome da mi prenosimo poruku o oporavku zavisnicima koji još uvek boluju. Rad sa drugima je moćno sredstvo. »Pomoć koju jedan zavisnik pruža drugom u terapeutskom smislu ne može da se meri ni sa čim.«. Na taj način novi članovi saznaju o radu Udruženja i uče kako da ostanu čisti. Za stare članove, to je način da uvek iznova potvrđuju svoju odluku da ostanu čisti. Grupe su najmoćniji instrument za prenošenje poruke. Kada pojedinac prenosi poruku, ona/on može da bude ograničen sopstvenom interpretacijom i svojom ličnošću. Kod literature, jezik može da bude problem. Dešava se da se na taj način ne prenesu dovoljno verno osećanja, intenzitet ili neke prednosti koje inače postoje. U grupama, gde ima tako mnogo ličnosti, tema oporavka se uvek iznova ponavlja.
Šta bi se desilo kada bi naše grupe imale neki drugi cilj koji bi bio glavni? Smatramo da bi se u tom slučaju poruka nekako razvodnjila i izgubila. Kada bismo se usredsredili na pravljenje profita, mnogi bi se obogatili. Kada bismo funkcionisali kao klub gde se ljudi druže, mnogi bi našli brojne prijatelje i ljubavnike. Kada bi naša specijalnost bila obrazovanje, dobili bismo mnogo pametnih zavisnika. Kada bi naš glavni cilj bio bilo šta drugo osim prenošenja poruke, mnogi bi poumirali i samo bi se mali broj zavisnika oporavio.
Koja je naša poruka? Poruka je da zavisnik - svaki zavisnik - može da ostavi drogu, da se oslobodi želje za drogom i započne novi život. Naša je poruka poruka nade i obećanje slobode. Kada se sve kaže i uradi, naš glavni cilj može jedino biti prenošenje poruke zavisnicima koji još uvek boluju jer je to jedino što imamo i možemo da damo.

ŠESTA TRADICIJA

»Grupa u okviru Udruženja ne bi trebalo nikada da pozajmi ime, ovlasti ili finansira neki srodan projekat ili pokret izvan Udruženja N.A. kako nas problemi vezani za svojinu, novac ili ugled ne bi odvukli od našeg osnovnog cilja.«

Šesta tradicija govori o nekim detaljima koji su neophodni da bismo sačuvali i zaštitili našu osnovnu svrhu postojanja. Ona je temelj naše strategije po kojoj Udruženje nema ogranke i stoga je izuzetno važna za dalji rad i razvoj N.A-a.
Pogledajmo šta sadrži ova tradicija. Osnovno što grupa ne bi trebala da radi jeste da ovlašćuje nekog drugog, jer to obično podrazumeva sankcionisanje, odobravanje ili preporuku. Ovlašćivanje može da bude direktno ili indirektno. Primere direktnog ovlašćivanja gledamo svakodnevno na televizijskim reklamama. Indirektno ovlašćivanje je ono koje se ne izriče eksplicitno.
Postoje mnoge organizacije koje bi želele da rade pod imenon Narkotiks Anonimus. Dozvoliti im da to učine značilo bi izvršiti indirektno ovlašćivanje i, na taj način, prekršiti ovu tradiciju. Bolnice,institucije za odvikavanje od droge, uslovne kazne, odelenje za pomilovanje i slično, neke su od institucija sa kojim mi sarađujemo kada prenosimo poruku Udruženja. Iako ove institucije pošteno obavljaju svoj posao i, iako mi sastanke ponekad održavamo u njihovim prostorijama, mi ih ne ovlašćujemo, finansiramo, niti im dozvoljavamo da se u cilju sopstvenog razvoja i napretka služe imenom našeg udruženja. Međutim, mi imamo želju da zavisnike koji još uvek boluju i nalaze se u pomenutim institucijama informišemo o principima Udruženja N.A., kako bi oni mogli sami da izaberu svoj put.
Sledeće što ne treba da radimo jeste da finansiramo. Ovo je sasvim jasno. Finansirati znači obezbeđivati sredstva ili pružati finansijsku pomoć.
Treća stvar protiv koje se zalažemo jeste pozajmljivanje imena Narkotiks Anonimus nekom drugom programu. Na primer, nekoliko puta se desilo da su drugi programi pokušali da koriste ime N.A. u svojoj službi u cilju pravdanja sredstava.
Osim pomenutog, ova tradicija kaže da su prostorije Udruženja bilo koje mesto gde se okupljaju članovi Udruženja. To može biti kuća koja je svim članovima u blizini, centar za detoksikaciju, savetovalište ili klub. Ljudima često nije jasno šta je N.A. i gde su prostorije Udruženja. Centri za lečenje koje su pokrenuli i u kojima rade članovi Udruženja moraju precizno da predoče razliku. Novi, kao i stariji članovi, često poistovećuju Udruženje sa klubom u kom se sastanci održavaju. Moramo dati sve od sebe da ljudima predočimo da ti objekti nisu isto što i N.A. Organizacije izvan neke osnovne mogu biti zastupništva, poslovni poduhvati, verske organizacije, društva, organizacije neke druge vrste, aktivnosti vezane za delatnost osnovne organizacije ili neko drugo udruženje. N.A. je zasebno udruženje, odvojeno od bilo kog drugog. Naš problem je zavisnost. Druge organizacije koje primenjuju program Dvanaest koraka su specijalizovane za drugačije probleme. Naše udruženje sa njima sarađuje, ali one nisu deo Udruženja. Korišćenje literature, gostovanje govornika iz drugih organizacija ili reklamiranje, značilo bi indirektno ovlašćivanje te druge organizacije.
Šesta tradicija nas dalje upozorava šta bi se moglo desiti: »problemi u vezi sa novcem, svojinom ili ugledom bi mogli da nas udalje od našeg osnovnog cilja.« Takvi problemi se obično pretvaraju u opsesije i zatvaraju nam vrata našeg duhovnog cilja. Za pojedinca, ova vrsta zloupotrebe može da bude pogubna, a za grupu katastrofalna. Kada bismo mi, kao grupa odustali od svog osnovnog cilja, mnogi zavisnici, koji bi u suprotnom počeli da se opravljaju, bi umrli.

SEDMA TRADICIJA

»Svaka grupa u Udruženju treba sama da se finansira i da odbija priloge koji dolaze izvan Udruženja.«

Samofinansiranje je jedan od bitnih elemenata našeg novog života. Za pojedinca ovo predstavlja krupnu promenu. Dok smo se drogirali, zavisili smo od ljudi, mesta i drugih faktora. U njima smo tražili podršku i ono što nismo mogli da nađemo u sebi. Sada, dok se oporavljamo, shvatamo da smo još uvek zavisni, ali se naša zavisnost pomerila sa stvari oko nas na Boga koji nas voli i na unutrašnju snagu koju dobijamo kroz odnos sa njim. Mi, koji nismo bili sposobni da živimo kao ljudska bića, sada shvatamo da za nas ništa nije nemoguće. Snovi, koje smo davno odbacili, sada mogu da postanu stvarnost. Zavisnici, su predstavljali teret društvu. U N.A.-u, zavisnici, kao grupa, ne samo da su samostalni, nego i zahtevaju pravo na samostalnost.
Novac je za nas oduvek bio problem. Nikada nismo imali dovoljno za sebe i svoje navike. Radili smo, krali smo, varali, prosili i prodavali sebe. I pored toga, nikada nije bilo dovoljno novca da ispuni prazninu koju smo iznutra osećali. Čak i sad kada se oporavljamo, novac je još uvek problem.
Novac nam je potreban za funcionisanje grupe - potrebno je platiti zakup prostorije, potrepštine i literaturu. Na sastancima skupljamo dobrovoljni prilog da bismo pokrili ove troškove, a ono što ostane ide za potrebe naše službe i za unapređivanje našeg rada. Na žalost, kada se svi troškovi poplaćaju, vrlo malo novca ostaje. Ponekad članovi koji imaju mogućnosti, daju neki ekstra prilog. Ponekad se osnuje odbor za pokretanje akcije u cilju prikupljanja sredstava. Ovaj trud je od velike pomoći i bez njega ne bismo dogurali dovde. Našoj službi je i dalje potreban novac, ali, iako je ponekad zaista frustrirajuće, mi nikada ne bismo pristali da do njega dolazimo na neki drugi način. Svesni smo da bi cena bila prevelika. Moramo da se saberemo i na taj način shvatimo da smo deo nečega što je veće od nas samih.
Naša finansijska politika je jasno izražena: odbijamo prilog koji dolazi sa strane - naše Udruženje samo sebe finansira. Ne prihvatamo nikakva sredstva, donacije, zajmove i/ili poklone. Sve ima svoju cenu, bez obzira na motiv. Cena može da se plati novcem, obećanjima, prihvatanjem, posebnim priznanjem, ovlašćivanjem ili nekim uslugama, a za nas je to sve preskupo. Iako oni koji bi nam pomogli mogu da garantuju da neće tražiti ništa, mi i tada ne bismo prihvatili njihovu pomoć. Ne možemo dozvoliti da naši članovi daju više priloga od onoga što je njihov deo. Naučili smo da je cena koju bi naše grupe u protivnom platile razdor i konflikti. Nećemo da se kockamo sa slobodom.

OSMA TRADICIJA

»Udruženje N.A. treba da ostane organizacija u kojoj ne rade stručnjaci, ali centri u okviru naše službe mogu da zaposle stručnjake sa posebnim zaduženjima.«

Osma tradicija je od suštinskog značaja za stabilnost N.A.-a kao celine. Da bismo razumeli ovu tradiciju, potrebno je definisati termine kao što su »stručni centri službe« i »stručnjaci sa posebnim zaduženjima«. Ako razumemo ove termine, ova vrlo važna tradicija postaje sama po sebi razumljiva.
Ona govori o tome da u Udruženju nema stručnjaka. Pod ovim podrazumevamo da nemamo psihijatre, doktore, advokate ili psihologe. Naš program funkcioniše tako što jedan zavisnik pomaže drugom. Kada bismo zapošljavali stručnjake, bilo bi narušeno jedinstvo u N.A.-u. Mi smo jednostavno zavisnici koji imaju isti status i koji bez ikakve nadoknade pomažu jedni drugima.
Mi priznajemo i poštujemo stručnjake. Mnogi naši članovi su stručnjaci van Udruženja. Međutim, unutar Udruženja nema mesta za stručnjake.
Centar službe se definiše kao mesto gde se odvijaju aktivnosti odbora službe. Klub, obližnja kuća ili neki sličan objekat nije centar službe, a ni podružnica Udruženja. Centar službe je, jednostavno, mesto gde se bez prestanka vrši služba Udruženja.
Osma tradicija kaže:«centri u okviru naše službe mogu da zaposle stručnjake sa posebnim zaduženjima«. Ovo znači da centri mogu da zaposle radnike koji vladaju određenim veštinama, kao što je odgovaranje na telefonske pozive, kancelarijski poslovi, kucanje. Ovi radnici su direktno odgovorni odborima službe. Sa razvojem Udruženja, rašće i potreba za radnicima ove vrste. Oni su neophodni da bi se postigla efikasnost u radu Udruženja koje se stalno uvećava.
Da bi razlika između stručnjaka i radnika sa posebnim zaduženjima bila jasna, moramo je precizno definisati. Stručnjaci rade u okviru određene struke koja nije direktno u službi Udruženja, nego funkcioniše zarad sopstvene dobiti. Stručnjaci ne temelje svoju praksu na tradicijama N.A.-a. S druge strane, naši radnici sa posebnim zaduženjima rade u okvirima naših tradicija i uvek su direktno odgovorni onima u čijoj su službi, a to je Udruženje.
U okviru osme tradicije, naše članove ne izdvajamo kao stručnjake. Na taj način - ne pripisivajući nijednom članu status određen njegovom/njenom strukom, ostajemo u okvirima i funcionišemo kao organizacija u kojoj ne rade stručnjaci.


DEVETA TRADICIJA

»Udruženje N.A., kao takvo, ne treba da ima posebnu organizacijsku strukturu, ali možemo da formiramo odbore ili komisije koje su direktno odgovorne onima kojima služe.«

Ova tradicija definiše način na koji funkcioniše naše udruženje. Prvo moramo da shvatimo šta je to N.A. To su zavisnici koji žele da prestanu da se drogiraju i okupljeni su da bi tu želju ostvarili. Naši sastanci su okupljanja članova, a svrha im je da zavisnici ostanu čisti i da prenose poruku o lečenju. Naši koraci i tradicije su poređani po određenom redosledu. Oni su numerisani - imaju strukturu i nisu nasumično nabacani. Oni su organizovani, ali to nije ona vrsta organizacije o kojoj se govori u devetoj tradiciji. U toj tradiciji se pod organizacijom podrazumeva upravljanje i vlast. U ovom smislu, značenje devete tradicije je jasno. Bez nje, Udruženje bi bilo u suprotnosti sa duhovnim principima. Bog koji nas voli, a koji se manifestuje kroz grupnu svest, je naš apsolutni autoritet.
U devetoj tradiciji se dalje govori o načinima na koje možemo pomagati drugima. Tu se kaže da možemo formirati odbore i komisije koji bi bili u službi potreba Udruženja. Oni postoje isključivo da bi služili Udruženju.To je suština strukture naše službe koja se razvila i koja je definisana u uputsvu za službu Udruženja N.A.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

DESETA TRADICIJA

»Udruženje N.A. nema mišljenje o pitanjima koja se ne tiču samog udruženja. Stoga, ime udruženja ne bi trebalo uvlačiti u javne sporove.«

Da bismo ostvarili svoj duhovni cilj, ljudi moraju da znaju za nas i da nas poštuju. Nigde ta činjenica nije očiglednija nego u istorijatu našeg udruženja. Udruženje je osnovano 1953. godine. Narednih dvadeset godina ostalo je malo i nezapaženo. Sedamdesetih godina, društvo je uvidelo da je zavisnost zadobila razmere epidemije, koja se širi po čitavom svetu, i počelo da traga za rešenjem. Uporedo se menjalo i shvatanje ljudi o zavisnicima. Ta promena je omogućila zavisnicima da otvorenije traže pomoć. Grupe našeg udruženja su nicale u mestima gde ih do tada nisu prihvatali. Zavisnici koji se oporavljaju utrli su put za nicanje drugih grupa i oporavak drugih zavisnika. Danas je N.A. udruženje koje funksioniše širom sveta. Za nas znaju i poštuju nas svugde.
Ako zavisnik nije nikada čuo za nas, on/ona ne može ni da traži pomoć od nas. Ako oni koji rade sa zavisnicima ne znaju za nas, oni ne mogu da ih upute na nas. Najvažnije što možemo da uradimo da bismo napredovali u ostvarivanju svog glavnog cilja jeste da obavestimo ljude ko smo, šta smo i gde se nalazimo. Ako to budemo radili i ako održavamo dobar glas, sigurno ćemo se razvijati.
Naš oporavak govori sam za sebe. Deseta tradicija naročito doprinosi održavanju naše reputacije. Ona govori o tome da N.A. nema mišljenje o pitanjima koja se ne tiču samog Udruženja. Mi nismo ni na čijoj strani. Mi nikoga i ništa ne preporučujemo. N.A., kao Udruženje, ne učestvuje u politici. Kada bi to bio slučaj, pojavili bi se mnogi sukobi. To bi ugozilo rad i opstanak Udruženja. Oni koji se slažu sa našim mišljenjem možda bi odobravali stav koji zauzimamo, ali bi uvek bilo i onih koji se ne slažu. Pošto je cena tako visoka, mi smo odlučili da ne stajemo ni na čiju stranu kada su društveni problemi u pitanju. Radi sopstvenog opstanka - mi nemamo mišljenje o pitanjima koja se ne tiču samog Udruženja.

JEDANAESTA TRADICIJA

»Naša strategija u pogledu odnosa sa javnošću se više zasniva na privlačenju nego na promovisanju. Potrebno je uvek zadržati ličnu anonimnost u sferi štampe, radija i filma.«

Ova tradicija govori o našem odnosu prema onima koji ne pripadaju Udruženju. Ona nam govori kako da se ponašamo u javnosti. Slika koju javnost ima o nama zavisi od onoga što možemo da ponudimo, a to je uspešan, proveren način da se održi život bez droge. Iako je bitno da stupamo u kontakt sa što više ljudi, nezaobilazan deo naše zaštite je da vodimo računa o oglašavanju, cirkularnim pismima i literaturi koja može da dođe u ruke javnosti.
Naša privlačnost je u tome što smo uspešni nezavisno od okolnosti u kojima se nalazimo. Kao grupa, mi možemo da ponudimo oporavak. Shvatili smo da uspeh našeg programa dovoljno govori sam za sebe. Tako se mi promovišemo.
Ova tradicija nam dalje govori da treba zadržati anonimnost u sferi štampe, radija i filma. Ovo je potrebno radi zaštite članstva i reputacije Udruženja N.A. Mi ne govorimo svoje prezime, niti se u medijima pojavljujemo kao članovi Udruženja N.A. Nijedan pojedinac ni unutar, ni izvan Udruženja ne predstavlja N.A.

DVANAESTA TRADICIJA

»Anonimnost je duhovni temelj svih naših tradicija i uvek nas podseća da principima treba dati prioritet nad ličnošću.«

Definicija koju nalazimo u rečniku kaže da je anonimnost »stanje u kom osoba nema ime«. U skladu sa ovom tradicijom, »ja« postaje »mi«. Duhovni temelji postaju važniji od bilo koje grupe ili pojedinca.
Sa našim zbližavanjem rađa se poniznost. Poniznost je nusproizvod koji nam omogućava da se razvijamo u duhu slobode i koji eliminiše strah da nas poslodavci, porodica ili prijatelji mogu prepoznati kao zavisnike. Stoga se čvrsto držimo principa »Ono što se kaže na sastancima, ostaje na sastancima.«
Kroz sve naše tradicije koristimo reči »mi« i »naše« umasto »ja« i »moje«. Radeći zajedno za zajedničku dobrobit, u potpunosti ostvarujemo pravi duh anonimnosti.
Toliko puta smo čuli izraz »prioritet principa nad ličnošću«, da nam već zvuči kao prazna fraza. Iako naša pojedinačna mišljenja mogu da se razlikuju, duhovni princip anonimnosti nas sve čini jednakim članovima grupe. Nijedan član nije ni vredniji, ni manje vredan od nekog drugog. Nagon za ličnom dobiti na planu seksa, svojine ili društvenog statusa, koji nam je u prošlosti zadavao toliko muke, ostaje po strani ako se držimo principa anonimnosti. Anonimnost je jedan od osnovnih elemenata u našem lečenju i utkan je u svaku tradiciju i čitavo Udruženje. Ona nas štiti od nedostataka našeg karaktera i ne dozvoljava naše ličnosti i razlike među njima imaju bilo kakvu vlast. Anonimnost na delu sprečava da princip podređujemo ličnosti

GLAVA SEDMA
OPORAVAK I RECIDIV

Mnogi ljudi misle da se oporavak tiče jedino neuzimanja droge. Za njih recidiv predstavlja potpuni poraz, a periodi apstinencije apsolutan uspeh. U programu Udruženja N.A., ovakvo shvatanje se smatra isuviše uprošćenim. Za člana koji je u određenoj meri već uključen u aktivnosti Udružemja, recidiv može da bude iskustvo koje će ga prodrmati i podstaći da još prilježnije primenjuje program. Znamo za slučajeve članova koji apstiniraju prilično dugo, ali zbog neiskrenosti i samozavaravanja ne mogu u potpunosti da uživaju u oporavku, niti da se poptuno integrišu u društvo. Međutim, najbolja osnova za razvijanje je potpuna i neprekidna apstinencija uz koju ide maksimalno zbližavanje i identifikovanje sa drugim članovima u okviru grupa Udruženja N.A.
Iako svi zavisnici u suštini pripadaju istoj vrsti, kao pojedinci, oni se razlikuju po jačini zavisnosti i brzini oporavka. Dešava se da recidiv pripremi podlogu za potpuno oslobađanje. U drugim slučajevima, do slobode je moguće doći jedino čvrstom i upornom voljom kojom ćemo održavati apstinenciju po svaku cenu sve dok kriza ne prođe. Zavisnik dolazi do prekretnice koja može da bude odlučujući faktor u njegovom oporavku ukoliko, makar i na kratko, izgubi potrebu ili želju za drogom i oseti da ima slobodu da ne izabere impulsivan način mišljenja i kompulzivno ponašanje. Osećanje istinske nezavisnosti i slobode je ponekad uravnoteženo. Međutim, iako nas privlači da iskoračimo iz datih okvira i sami vodimo svoj život, mi znamo da smo ono što imamo dobili od Sile koja je veća i jača od nas samih, kao i davanjem i primanjem pomoći kroz empatiju. Više puta će se desiti da nas tokom oporavka progone stare gluposti. Život može ponovo da postane besmislen, monoton i dosadan. Može se desiti da se mentalno izmorimo ponavljajući nove ideje, ili da se fizički izmorimo pod teretom novih aktivnosti. Ali, u isto vreme, mi vrlo dobro znamo da ako sa njima prestanemo, automatski ćemo se vratiti starim aktivnostima. Smatramo da ćemo izgubiti ono što imamo ukoliko ga ne upotrebljavamo. Šesto se baš u ovakvim periodima najviše napreduje. Naše telo i naš um su možda umorni, ali duboko u nama rade dinamičke sile promena i istinskog preobražaja, dajući nam rešenja koja menjaju našu unutrašnju motivaciju i naš život.
Oporavak koji doživljavamo kroz Dvanaest koraka je naš cilj, a ne puka fizička apstinencija. Da bismo se razvijali potrebno je uložiti trud, a kako ne postoji način da se u zatvoren duh ulije nova ideja, mi moramo naći način da se otvorimo. Kako to niko umesto nas ne može učiniti, potrebno je da spoznamo dva naizgled inherentna neprijatelja, a to su apatija i odlaganje. Naš otpor prema promenama deluje kao nešto duboko usađeno, i samo neka unutrašnja nuklearna eksplozija može da dovede do menjanja ili do preusmeravanja toka događaja. Recidiv, ukoliko ga preživimo, može da posluži kao eksploziv koji nam je potreban za taj prasak. Recidiv ili smrt nekoga ko nam je blizak može da nas osvesti i pokaže da je neophodan žestok lični angažman.
Viđali smo zavisnike koji dođu u Udruženje, započnu program i ostanu čisti neko vreme. Vremenom, neki zavisnici izgube kontakt sa zavisnicima koji su se oporavili i na kraju se vrate u stanje akutne zavisnosti. Oni zaboravljaju da se prvom dozom uvek iznova započinje smrtonosni ciklus. Oni pokušavaju da drže stvar pod kontrolom, da se drogiraju u umerenim količinama ili da uzimaju samo određenu vrstu droge. Nijedan od ovih metoda ne funkcioniše kada su zavisnici u pitanju.
Recidiv je stvarna pojava. On može da se desi i dešava se. Iskustvo nam govori da oni koji ne praktikuju program svakodnevno mogu da naprave recidiv. Takvi se vraćaju ponovo tražeći način da se izleče. Može se desiti da godinama budu čisti pre nego što naprave recidiv. Ako imaju dovoljno sreće da nam se vrate, kažu nam da ih je recidiv prodrmao. Njihovo je iskustvo da je recidiv mnogo strašniji nego drogiranje koje su ranije upražnjavali. Nikada nismo videli da je osoba koja živi program Narkotiks anonimusa napravila recidiv.
Recidivi su često fatalni. Imali smo prilike da prisustvujemo sahranama naših clanova koji su umrli kada su napravili recidiv. Umirali su na razne načine. Često se dešava da vidimo one koji su napravili recidiv kako godinama žive bednim životom. Oni koji uspeju da se domognu zatvora ili neke ustanove mogu da ostanu živi, pa čak i da se ponovo priključe Udruženju N.A.
U svakodnevnom životu, mi pravimo emocionalne i duhovne propuste. Oni nas razoružavaju u borbi protiv recidiva. Zavisnici su skloni pravljenju recidiva jer je zavisnost neizlečiva bolest.
Nikada nismo prisiljeni da napravimo recidiv. Imamo izbor. Recidiv se nikada ne dešava slučajno. Recidiv je znak da imamo izvesne rezerve po pitanju programa. Počinjemo da zanemarujemo program i pravimo pukotine na zidovima svakodnevnog života. Pošto nismo unapred svesni zamki u koje možemo da upadnemo, mi bezglavo srljamo ubeđeni da možemo sami da uspemo. Pre ili kasnije potpadnemo pod uticaj iluzije da droga olakšava život. Verujemo da droga može da nas promeni, a zaboravljamo da su takve promene smrtonosne. Kada poverujemo da droga može da reši probleme koje imamo, i kada zaboravimo šta droga može da nam uradi, onda smo u gadnoj nevolji. Ukoliko se ne razbiju iluzije, koje nam govore da možemo da se drogiramo i da prestanemo sa drogiranjem sopstvenom voljom, onda gotovo zasigurno sami sebi podpisujemo smrtnu presudu. Iz nekog razloga se dešava da ako sami ne vodimo računa o onome što radimo, to onda dovodi do gubitka samopouzdanja i formira jedan model ponašanja koji se očituje u svim aspektima našeg života. Ukoliko počnemo da izbegavamo sastanke, da zanemarujemo ono što preporučuje dvanaesti korak, ili ako se ne uključujemo u aktivnosti Udruženja, mi prestajemo sa programom. Ovakve stvari dovode do recidiva. Možemo da osetimo promenu koja nam se dešava. Nestaje naša sposobnost da budemo otvorenog duha. Dešava se da smo ljuti i puni prezira prema svakome i svemu. Može se desiti da počnemo da odbacujemo one koji su nam bliski. Izolujemo se. Za vrlo kratko vreme, sami se sebi smučimo. Vraćamo se najbolesnijim modelima ponašanja i počinjemo i da se drogiramo.
Kada nam se desi da osetimo prezir ili neko drugo emocionalno uzburkavanje, napravićemo recidiv ukoliko ne upražnjavamo korake.
Opsesivno ponašanje je zajednički imenitelj za sve zavisnike. Dešava nam se da pokušavamo da se napunimo nečim dok ne osetimo zadovoljstvo, a na kraju shvatimo da ne postoji način da se zadovoljimo. Jedan deo zavisničkog modela ponašanja je to što nam nikad nije dosta. Ponekad to zaboravimo i mislimo da bi sve bilo u redu kada bismo imali dovoljno hrane, seksa ili novca. Samovolja nas dovodi u stanje gde donosimo odluke zasnovane na manipulaciji, egu, požudi ili lažnom ponosu. Ne volimo da nismo u pravu. Ego nam govori da sve možemo sami, ali usamljenost i paranoja se vrlo brzo vraćaju u naš život. Shvatamo da zaista ne možemo sami. Kada to i pokušamo, sve krene na gore. Treba se uvek podsetiti odakle smo krenuli i da se naša bolest samo može progresivno pogoršavati ukoliko se drogiramo. To je trenutak kada nam je potrebno Udruženje.
Ne oporavljamo se preko noći. Kada shvatimo da smo doneli pogrešnu odluku ili pogrešno prosudili, mi smo skloni da to racionalizujemo. Često idemo u krajnost u pokušaju da zataškamo tragove. Zaboravljamo da danas imamo izbor. Sve smo bolesniji.
Postoji nešto u našoj samodestruktivnoj ličnosti što vapi za propašću. Većina nas se oseća kao da ne zaslužujemo uspeh. To je zajedničko mesto za sve zavisnike. Samosažaljenje je jedan od najdestruktivnijih nedostataka. Ono nam crpi svu pozitivnu energiju. Usredsređujemo se samo na ono što nam zagorčava život, a zanemarujemo sve što je lepo. Bez stvarne želje da poboljšamo život, ili uopšte da živimo, mi samo sve dublje i dublje tonemo. Neki ni ne uspeju da se povrate.
Moramo ponovo naučiti mnoge stvari koje smo zaboravili i izgraditi novi životni stav ukoliko želimo da preživimo. To je suština Narkotiks Anonimusa - ljudi koji se brinu oko očajnih zavisnika koji faktički umiru i uče ih da žive bez droge. Mnogi imaju problem da dođu u N.A. jer nismo shvatali da imamo bolest koja se zove zavisnost.
Pristupamo prvom koraku. Priznajemo da smo nemoćni po pitanju zavisnosti i da nismo sposobni da upravljamo svojim životom. Polako sve kreće na bolje. Počinje da nam se vraća samopouzdanje. Ego nam govori da možemo sami. Polako sve kreće na bolje i mi pomišljamo kako nam program zaista nije potreban. Samouverenost je crvena lapmica koja nas upozorava da će se usamljenost i paranoja vratititi. Shvatamo da ne možemo sami i da sve kreće naopako. Zaista počinjemo sa prvim korakom, ali ovaj put iznutra. Dešavaće se, međutim, da ćemo imati želju za drogom. Želimo da potrčimo, a osećamo se mlitavo. Treba da se setimo odakle smo krenuli i da će ovaj put biti još gore. Tada nam je program najpotrebniji. Shvatamo da nešto moramo da uradimo.
Kada zaboravimo trud i rad koji smo uložili da bismo zaradili period slobodnog života, u naš život se uvlači nedostatak zahvalnosti i ponovo počinje samodestrukcija. Ukoliko ne preduzmemo nešto odmah, otvaramo mogućnost za recidiv i dovodimo u opasnost sam život. Ako istrajavamo u svom nerealnom shvatanju, umesto da se služimo sredstvima koja nam nudi program, mi se vraćamo u izolaciju. Usamljenost će nas pojesti iznutra, a droga, za kojom se obično poseže u ovakvim stanjima, će nas dokrajčiti. Simptomi i osećanja kroz koje smo prošli u završnoj fazi perioda na drogi će se vratitit u još gorem obliku. To će nas sigurno uništiti ukoliko se ne predamo programu N.A.
Recidiv može da bude destruktivna sila koja nas ubija i tera da racionalizujemo ko smo i šta smo. Krajnja propast koja dolazi sa drogom nije vredna trenutnog bega koji ona može da pruži. Za nas droga znači smrt i to najčešće na više različitih načina.
Jedan od najvećih kamena spoticanje na putu oporavka je postavljanje nerealnih očekivanja u pogledu sebe i drugih. U tom smislu, odnosi mogu da budu užasno problematična sfera. Postajemo ljuti i puni prezira ukoliko nam se fantazije ne ispune. Zaboravljamo da nemamo vlast nad drugim ljudima. Polako se šunjaju stara osećanja kao što su usamljenost, očajanje, bespomoćnost i samosažaljenje. Misli o sponzoru, sastancima ili bilo koja druga pozitivna misao, napuštaju našu svest. Prvo treba da istrajemo u oporavku, a zatim da poređamo stvari po prioritetu.
Pisanje o onome što želimo, što tražimo, što dobijamo i priča o svemu tome sa našim sponzorima pomaže nam da izađemo na kraj sa negativnim osećanjima. Kada drugima dopustimo da sa nama podele svoje iskustvo, onda dobijamo nadu da situacija može da se popravi. Izgleda da je nemoć veliki kamen spoticanja. Kada se javi potreba da priznamo da smo nemoćni, mi ćemo možda prvo pokušati da iscedimo poslednji atom snage da bismo je nadvladali. Nakon što smo to probali, počinjemo ta osećanja da poveravamo drugima i tako dobijamo nadu. Pozitivan mentalni stav nam se vraća kada svakodnevno posećujemo sastanke, živimo svaki pojedinačni dan i čitamo literaturu. Od suštinskog je značaja želja da probamo ono što je drugima pomoglo. Čak i kada nam se baš ne ide na sastanke, treba da znamo da su oni izvor snage i nade za nas.
Veoma je važno da sa nekim podelimo osećanja u vezi sa željom za drogom. Začuđujuće je kako novi članovi često misle da je apsolutno nenormalno za jednog zavisnika da želi da se drogira. Kada nas stari nagoni ophrvaju, mi onda mislimo da sa nama nešto nije u redu i da nas ljudi u N.A ne mogu razumeti.
Važno je zapamtiti da će želja za drogom proći. Više nikada ne moramo da uzmemo drogu, bez obzira na to kako se osećamo. Sva će osećanja na kraju proći.
Napredak u oporavljanju je neprekidno putovanje uzbrdo. Ako se ne trudimo, ponovo krećemo nizbrdo. I napredovanje bolesti je neprekidan proces. On traje čak i za vreme apstinencije.
Ovamo dolazimo nemoćni, a snagu dobijamo od drugih ljudi u N.A. Jedino što moramo da uradimo je da je zatražimo. Sada, kada smo čisti i kada smo u Udruženju, mi moramo stalno da se okružujemo ljudima koji nas dobro poznaju. Mi smo jedni drugima potrebni. N.A. je udruženje za opstanak, a jedna od njegovih prednosti je što nas drži u bliskom, redovnom kontaktu sa ljudima koji najbolje mogu da nas razumeju i najviše da nam pomognu u našem lečenju. Ali, dobre ideje i dobre namere ne mogu da nam pomognu ukoliko ih ne sprovodimo u delo. Kada se pokrenemo, započeli smo borbu koja će nas osloboditi. Tako će se srušiti zidovi koji nas drže u zatočeništvu. Jedan od simptoma naše bolesti je otuđenje, a iskrena razmena sa drugima će nas osloboditi i omogućiti naše lečenje.
Zahvalni smo što nas na sastancima svi tako lepo prihvataju i što nam na taj način pomažu da se osećamo prijatno. Kada ne bismo bili čisti i kada ne bismo dolazili na sastanke, sigurno bismo teže prolazili kroz korake. Svako uzimanje droge prekida proces oporavka.
Svi dolazimo dospoznaje da nas osećanje koje se u nama javlja kada pomažemo drugima snažno motiviše da još više napredujemo. Ako osećamo bol - a osećamo ga svi s vremena na vreme - moramo naučiti da tražimo pomoć. Tako naučimo da bol postaje manji kada ga podelimo sa drugima. Članovi Udruženja su voljni da pomognu onom ko napravi recidiv. Oni imaju dobar uvid u situaciju i mogu da daju korisne savete ako zatražite. Oporavak u N.A. mora da dođe iznutra. Niko umesto vas ne može ostati čist. To morate da uradite sami.
Naša bolest podrazumeva borbu protiv destruktivne, agresivne sile koja je jača od nas i koja može da nas dovede do recidiva. Ako i napravimo recidiv, ne smemo zaboraviti da treba što pre da se vratimo na sastanke. U protivnom, može se desiti da nas samo nekoliko meseci, dana ili sati deli od momenta kada ćemo preći granicu i kada će povratak biti nemoguć. Naša bolest je tako lukava da nas može dovesti u nemoguće situacije. Ako se to desi, gledamo da se vratimo u program ako možemo - dok još možemo. Kada jednom uzmemo drogu, bolest ponovo vlada našim životom.
Nikada se ne možemo potpuno izlečiti, bez obzira koliko smo dugo čisti. Ako smo duže vreme zadovoljni, proces oporavka jenjava. Pojaviće se simptomi bolesti. Ponovo ćemo početi da poričemo postojanje bolesti, a sa tim će se vratitit opsesivno - kompulzivno ponašanje. Osećanje krivice, griža savesti, strah i gordost mogu da postanu nepodnošljivi. Uskoro ćemo biti priterani uza zid. Poricanje i Prvi korak će se sukobljavati u nama. Ako opsesiji za drogom dozvolimo da nas savlada, osuđeni smo na propast. Jedino nas može spasti potpuno prihvatanje prvog koraka. Moramo se potpuno predati programu.
Prvo što treba da uradimo je da ostanemo čisti. To omogućava realizaciju ostalih faza programa. Sve dok smo čisti, bez obzira na sve okolnosti, mi smo nadmoćni u odnosu na bolest - koliko je to u našoj moći,. Zahvalni smo za to.
Mnogi se skinu u zaštićenim uslovima, kao na primer u rehabilitacionim centrima ili centrima za pomoć zavisnicima. Kada se vratimo u život, mi smo izgubljeni, zbunjeni i slabi. Ako na sastanke odlazimo što je moguće češće, ublažićemo taj šok do kog dolazi usled promene. Sastanci su bezbedno mesto gde sve možemo podeliti sa drugima. Počinjemo da živimo program. Učimo da u životu primenjujemo duhovne principe. Moramo koristiti ono što naučimo. U protivnom ćemo to izgubiti napravivši recidiv.
Mnogi ne bi imali kuda da odu kada ne bismo imali poverenja u članove i grupe Udruženja. U početku smo bili u isto vreme i oduševljeni i prestrašeni Udruženjem. Više se nismo osećali prijatno u društvu starih prijatelja koji se još drogiraju, ali se ni na sastancima još uvek nismo osećali kao kod kuće. Međutim, strah je nestao zahvaljujući onom što smo doživljavali kroz razmenu sa drugima u Udruženju. Što smo više stvari delili sa drugima, to su naši strahovi brže nestajali. Upravo zato smo to i radili. Razvoj podrazumeva promenu. Održavanje duhovnog stanja podrazumeva neprekidni oporavak. Izolacija je opasna po duhovni razvoj.
Mi, koji smo otkrili ovo udruženje i koji živimo program, uspostavili smo odnose sa drugima. Kroz sopstveni razvoj, mi učimo kako da ne bežimo i da se ne skrivamo od sebe i svojih osećanja. Kada smo iskreni po pitanju svojih osećanja, onda i druge podstičemo da se identifikuju sa nama. Shvatamo da kroz iskrenu komunikaciju možemo da dopremo do drugih. Za iskrenost je potrebna vežba, i niko od nas ne tvrdi da je savršen. Kada smo zarobljeni ili pod pritiskom, potrebna je ogromna duhovna i emocionalna snaga da bismo bili iskreni. Kada ono što osećamo delimo sa drugima, ne preti nam opsanost od osećanja usamljenosti i izolovanosti. Taj proces je stvaralačko delo duha. Iz ovoga crpimo iskustvo koje nam je potrebno da bismo primenjivali duhovne principe. Iskustvo koje vremenom stičemo pomaže nam da održimo kontinuitet oporavka. Moramo koristiti ono što naučimo, jer ćemo inače ostati bez toga, bez obzira na to koliko smo dugo čisti. Na kraju se ispostavlja da moramo biti iskreni jer ćemo u protivnom ponovo početi da se drogiramo. Molimo se za voljnost i ponoznost i konačno postajemo iskreni i priznajemo da smo pogrešno osuđivali i donosili pogrešne odluke. Onima koje smo povredili kažemo da je krivica naša i činimo sve što je potrebno da nadoknadimo štetu koju smo im naneli. Ponovo imamo rešenje - radimo na programu i to nam postaje sve lakše jer znamo da uz pomoć koraka možemo da izbegnemo recidiv.
Oni koji naprave recidiv mogu da upadnu u još jednu zamku. Može da se pojavi sumnja da je uopšte moguće da se skinemo i ostanemo čisti. Nikada ne možemo ostati čisti ako se oslonimo samo na sebe. Potpuno frustrirani, vrištimo:«Ne mogu!« Sebe pobeđujemo vraćanjem u program. Mislimo kako članovi u Udruženju neće umeti da cene hrabrost koja nam je bila potrebna da bismo to uradili. Međutim, srećemo se sa maksimalnim poštovanjem prema takvoj vrsti hrabrosti. Pozdravljamo ovo iz sveg srca. Nije sramota napraviti recidiv - sramota je ne vratiti se. Moramo razbiti iluziju da tako nešto možemo da uradimo sami.
Druga vrsta recidiva se dešava kada nam nije na prvom mestu da ostanemo čisti. To uvek mora biti na prvom mestu. Tokom oporavka svako s vremena na vreme nailazi na probleme. Emocionalni propusti se dešavaju kada ne primenjujemo ono što smo naučili. Oni koji prebrode ovakve periode pokazuju hrabrost koja ne dolazi iz njih samih. Nakon što prođemo kroz ovakve periode, shvatimo da se kroz najveće probleme najviše razvijamo. Kada jednom čisti prođemo kroz težak period, mi dobijamo sredstvo koji uvek iznova možemo koristiti tokom oporavka.
Ako se desi da napravimo recidiv, verovatno ćemo osećati krivicu i sram. Stidimo se recidiva, ali ne možemo sedeti na dve stolice u isto vreme. Shvatamo da je najbolje da se što pre vratimo u program. Bolje je savladati gordost nego umreti ili do kraja živeti u ludilu.
Zahvalnost za to što smo čisti nam olakšava da ostanemo čisti. Najbolji način da se izrazi ta zahvalnost je prenošenje drugim zavisnicima poruke o svom iskustvu, snazi i nadi. Spremni smo za rad sa svakim zavisnikom koji još uvek boluje.
Ako svakodnevno živimo program, stičemo dragoceno iskustvo. Ako nas obuzme želja za drogom, iskustvo nas uči da je najbolje da pozovemo nekog od članova koji su čisti i da odemo na sastanak.
Zavisnici koji se drogiraju su sebični, ljuti, uplaseni i usamljeni. Tokom oporavka doživljavamo duhovni razvoj. Dok se drogiramo, nepošteni smo, u potrazi smo za sobom i distancirani smo. Program od nas pravi odgovorne i produktivne članove društva.
Kada počnemo da funkcionišemo na društvenom planu, naša kreativna sloboda nam pomaže da uspostavimo prioritete i da prvo radimo ono što je glavno. Svakodnevna primena programa Dvanaest koraka nas menja iz onoga što smo bili u bića koja vodi Viša sila. Uz pomoć sponzora ili dušebrižnika, postepeno učimo kako da verujemo i da se oslonimo na Višu Silu.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

GLAVA OSMA
MI SE OPORAVLJAMO

Kao što nas politika razdvaja, tako nas zavisnost sve objedinjuje. Naše lične priče se možda razlikuju na individualnom planu, ali svi imamo nešto zajedničko. Zavisnost je naša zajednička bolest, iliti poremećaj. Vrlo dobro su nam poznate dve stvari na kojima se zasniva prava zavisnost. To su opsesivnost i kompulzivnost. Opsesivnost je fiksirana ideja koja nas uvek iznova vraća na određenu drogu ili neku zamenu, te nam ponovo oduzima opuštenost i utehu koju smo spoznali.
Kompulzivnost znači da ako uzmemo jedan fiks, jednu pilulu, jedno piće, mi ne možemo prestati snagom svoje volje. Zbog fizičke preosetljivosti na drogu, mi potpadamo pod apsolutnu vlast destruktivne sile koja je jača od nas.
Kada na kraju shvatimo da ne možemo da funkcionišemo kao ljudska bića ni sa drogom, ni bez nje, svi se suočavamo sa istim problemom. Šta može da se učini? Izgleda da postoje dve opcije. Jedna je da nastavimo svom snagom tim putem i neslavno završimo - u zatvoru ili u grobu. Druga je da pokušamo da pronađemo novi život. U prošlosti je veoma mali broj zavisnika imao priliku za ovu drugu opciju. Današnji zavisnici imaju više sreće. Po prvi put u istoriji čovečanstva, vrlo jednostavan, a svima dostupan način oporavka potvrđuje svoj uspeh u životima mnogih zavisnika. Reč je o duhovnom (ne religijskom!) programu koji se zove Narkotiks Anonimus.
Kada je mene pre petnaest godina zavisnost dovela do potpune nemoći, beskorisnosti i poraza, tada nije postojao N.A. Pronašao sam A.A. i tamo upoznao zavisnike koju su u tom programu našli rešenje za problem koji su imali. Međutim, bili smo svesni da ima još mnogo onih koji idu nizbrdo putem zablude, propadanja i smrti jer ne mogu da se identifikuju sa alkoholičarima iz A.A. Njihovo je identifikovanje funkcionisalo samo na nivou pojavnih simptoma, a ne na dubljem, emocionalnom nivou gde empatija postaje terapeutsko sredstvo koje leči zavisnike. Zajedno sa još nekoliko zavisnika i nekoliko članova A.A. Udruženja koji su verovali u nas, u julu 1953. godine smo osnovali ono što danas znamo kao Udruženje Narkotiks anonimus. Tako je svakom zavisniku pružena mogućnost da se od samog početka identifikuje sa onima koji su već godinama čisti, i to u onoj meri koliko je potrebno da osoba bude sigurna da je moguće ostati čist.
Sve ove godine, koliko Udruženje funkcioniše, pokazuju da je upravo to trebalo uraditi. Taj nemušti jezik prepoznavanja, poverenja i vere, koji zovemo empatijom, stvarao je atmosferu u kojoj smo mogli da osetimo vreme, dotaknemo stvarnost i prepoznamo duhovne vrednosti koje smo davno izgubili. Kroz program postajemo sve brojniji i sve jači. Nikada do tada se ni u jednom slobodnom društvu nije desilo da zavisnici, čiji je oporavak njihov sopstveni izbor, mogu da se okupljaju tamo gde žele i da održavaju svoj oporavak u potpunoj stvaralačkoj slobodi.
Čak su i zavisnici govorili da neće biti izvodljiva naša prvobitna ideja. Mi smo nameravali da držimo potpuno otvorene sastanke, da se ne skrivamo poput drugih grupa. Smatrali smo da se po tome umnogome razlikujemo od drugih metoda koje su se dotad koristile, a koje su zagovarale dug period izolovanosti od društva. Bili smo uverenja da što se zavisnik pre suoči sa problemima svakodnevnog života, to će pre on/ona postati zaista produktivni građani. Na kraju svakako moramo stati na svoje noge i suočiti se sa životnom realnošću, pa zašto ne bismo to činili od samog početka?
Naravno, zbog ovakvog pristupa mnogi su napravili recidiv, a neki su se osećali potpuno izgubljeno. Međutim, mnogi su ostali, a mnogi su se i vratili nakon što su se spotakli. Lepša strana je činjenica da mnogi naši sadašnji članovi imaju dug staž potpune apstinencije i efikasnije pomažu novim clanovima. Njihov stav, koji se zasniva na duhovnim vrednostima naših principa i tradicija, jeste pokretačka snaga koja doprinosi uvećanju i jedinstvu našeg programa. Kucnuo je čas da i društvo i zavisnici odbace staru, otrcanu laž »Jednom zavisnik, uvek zavisnik« Mi se zaista oporavljamo.
Oporavak počinje predajom. Iz te perspektive gledano, svako treba da zna da je svaki dan bez droge dan pobede. U Udruženju se menjaju naši stavovi, mišljenje i ponašanje. Počinjemo da shvatamo da nismo stranci. Takođe počinjemo da shvatamo i prihvatamo sebe onakve kakvi jesmo.
Zavisnost postoji koliko i ljudi. Za nas, zavisnost je opsednutost uzimanjem droge koja nas uništava. Uz opsednutost ide i kompulzivnost koja nas nagoni da nastavimo sa drogiranjem. Potpuna apstinencija je temelj našeg novog života.
U prošlosti nije bilo nade za zavisnike. U Udruženju, mi učimo kako da sa drugima podelimo usamljenost, bes i strah, koje svi zavisnici osećaju, a ne umeju da kontrolišu. Naša stara shvatanja su nam donela nevolje. Mi se nismo usmeravali ka ispunjenju, nego ka praznini i besmislu. Nismo umeli da se nosimo sa uspehom, tako da je neuspeh postao naš životni model. Tokom oporavka, neuspeh je samo prolazni zastoj, a ne povratak u neraskidive lance ropstva. Iskrenost, otvorenost duha i voljnost da se menjamo su naši novi stavovi koji nam pomažu da priznamo svoje greške i zatražimo pomoć. Više nismo prisiljeni da se ponašamo suprotno svojoj pravoj prirodi i da radimo ono što ne želimo.
Mnogi zavisnici imaju otpor prema oporavku jer program utiče na njihovo uzimanje droge. Ako nam novi članovi kažu da mogu da nastave sa nekim oblikom drogiranja i da ne trpe negativne posledice, možemo na to da gledamo na dva načina. Prva mogućnost je da smatramo da nisu zavisnici. Druga je da uočimo da za njih bolest još uvek nije postala vidna i da još uvek poriču da su zavisnici. Zavisnost i kriza deformišu racionalno mišljenje, a novi se članovi uglavnom više usredsređuju na razlike nego na sličnosti. Oni traže način da ospore dokaze svoje zavosnosti i da sebe diskvalifikuju iz programa.
Mnogi od nas su to radili kada smo bili novi, tako da mi sada, dok radimo sa zavisnicima, gledamo da ne uradimo i ne kažemo ništa što bi oni mogli iskoristiti kao izgovor za drogiranje. Znamo da su iskrenost i empatija od suštinskog značaja. Potpuna predaja je ključ oporavka, a potpuna apstunencija je jedino što nam je pomoglo. Iskustvo nam govori da je svaki zavisnik koji se potpuno predao programu uspeo da se oporavi.
N.A. je duhovni, a ne religijski program. Svaki zavisnik koji se oporavio je čudo, a da bi čudo živelo potrebno je da svesnost, predaja i razvoj traju bez prekida. Stanje bez droge je za zavisnika nenormalno. Učimo da živimo čisti. Učimo da budemo iskreni prema sebi i da vidimo obe strane svega što se događa. Donošenje odluka je u početku nezgodno. Pre nego što smo se skinuli, većina naših reakcija su bile vođene impulsom. Danas, nismo zarobljeni takvim mentalnim sklopom. Mi smo slobodni.
Tokom oporavka, od suštinske je važnosti da prihvatamo realnost. Kada to uspemo, ne moramo više da uzimamo drogu da bismo izmenili način na koji opažamo. Bez droge imamo šansu da funkcionišemo kao korisna ljudska bića ukoliko prihvatimo sebe i svet upravo onakvog kakav je. Shvatamo da su konflikti deo stvarnog života, a na nama je da naučimo kako da uh rešavamo, a ne da bežimo od njih. Oni su deo sveta stvarnosti. Učimo kako da se emocionalno distanciramo od problema. Rešavamo ono što je aktuelno i trudimo se da ne dolazimo silom do rešenja. Naučili smo da ako rešenje nije praktično, ono nije duhovno. U prošlosti smo od običnih situacija pravili probleme. Pravili smo od brda planinu. Naše najbolje misli su nas dovele tu gde jesmo. Dok se oporavljamo, učimo da se oslanjamo na Višu silu koja je veća i jača od nas samih. Nemamo sve odgovore i sva rešenja, ali možemo da naučimo da živimo bez droge. Možemo da ostanemo čisti i da uživamo u životu ako zapamtimo da živimo »Samo danas«.
Nismo odgovorni za svoju bolest, ali smo odgovorni za lečenje. Sa primenom onoga što smo naučili, život počinje da nam se menja na bolje. Tražimo pomoć od zavisnika koji uživaju u životu oslobođenom od opsesije za drogom. Da bi nam ovaj program pomogao, ne moramo da ga razumemo. Treba samo da sledimo uputstva.
Doživljavamo oslobođenje kroz Dvanaest koraka koji su od suštinskog značaja u procesu oporavka, jer je to naš novi, duhovni život koji nam pruža mogućnost da učestvujemo u sopstvenom oporavku.
Od prvog dana, program Dvanaest koraka postaje deo našeg života. U početku smo ponekad prepuni negativnih stavova i osećanja i dozvoljavamo sebi da se prepustimo samo prvom koraku. Kasnije strah jenjava i mi smo sve više u stanju da koristimo ova sredstva, i to sve više u svoju korist. Shvatamo da su stara osećanja i strahovi simptomi naše bolesti. Sada je moguće doživeti pravu slobodu.
Tokom oporavka, mi počinjemo drugačije da gledamo na stanje bez droge. Uviđamo da svako koga upoznamo ima nešto da nam pruži. Postajemo sposobni i da primamo i da dajemo. Život za nas postaje nova avantura. Upoznajemo sreću, radost i slobodu.
Ne postoji samo jedan model za zavisnikov oporavak. Kada se oslobodimo droge i kada prolazimo kroz program, dešavaju se divne stvari. Bude se izgubljeni snovi i javljaju se nove mogućnosti. Naša voljnost da se duhovno razvijamo održava našu vedrinu. Kada sprovedemo u delo ono što se preporučuje u koracima programa, dešavaju se promene na planu naše ličnosti. Bitno je ono što radimo. Krajnji ishod ostavljamo Višoj sili.
Oporavak postaje i proces u kom uspostavljamo kontakt. Više se ne plašimo da dodirnemo nekoga ili da nas neko dodirne. Naučili smo da jednostavan zagrljaj pun ljubavi može da promeni čitav svet kada smo usamljeni. Doživljavamo pravu ljubav i prijateljstvo.
Mi znamo da smo nemoćni po pitanju bolesti koja ima tendenciju da napreduje i koja je fatalna. Ako je ne zaustavimo, ona se pogoršava sve dok se ne završi smrću. Mi ne možemo da izađemo na kraj sa opsesivnošću i kompulzivnošću. Jedina opcija je da prestanemo sa drogom i naučimo kako da živimo. Ako smo voljni da idemo u tom smeru i da koristimo pomoć koja nam se nudi, javlja se mogućnost za potpuno novi život. Na taj način, mi se zaista oporavljamo.
Danas, kada se osećamo bezbedno u ljubavi Udruženja, konačno možemo drugom ljudskom biću da gledamo u oči i da budemo zahvalni za ono što smo.

GLAVA DEVETA
SAMO DANAS - ŽIVETI PROGRAM

Recite sebi:
SAMO DANAS, u mojim mislima će biti oporavak, život i uživanje u životu bez droge.
SAMO DANAS, verovaću u nekoga iz Udruženja N.A. - nekoga ko veruje u mene i ko želi da mi pomogne u oporavku.
SAMO DANAS, imaću program. Trudiću se da ga upražnjavam najbolje što mogu.
SAMO DANAS, uz pomoć Udruženja N.A., imaću bolji uvid u svoj život.
SAMO DANAS, neću se plašiti. U mojim mislima će biti moje novo društvo - ljudi koji se ne drogiraju i koji su pronašli novi život. Dok idem tim putem, nema čega da se bojim.
Iako priznajemo da nismo mogli da upravljamo svojim životom, ponekad je teško priznati da nam je potrebna pomoć. Samovolja nam pravi probleme tokom oporavka, jer mi uvek zahtevamo da se život odvija onako kako mi želimo. Trebalo bi, međutim, iz prethodnog iskustva da znamo da to što mi želimo nije baš najbolje funkcionisalo. Princip predaje nas vodi ka životu u kom ćemo snagu dobijati od Sile koja je jača od nas. Svakodnevna predaja Višoj sili nam pruža pomoć koja nam je potrebna. Kao zavisnici, mi imamo problem sa prihvatanjem, a to je opasno za naš oporavak. Kada odbijamo da upražnjavamo prihvatanje, mi, faktički, poričemo veru u Višu silu. Zabrinutost je nedostatak vere.
Predajom svoje volje, mi dolazimo u kontakt sa Višom silom, koja ispunjava prazninu u nama koju ništa do tada nije moglo da ispuni. Naučili smo da verujemo u Božju pomoć koju dobijamo svakoga dana. Kada živimo samo za današnji dan, oslobađamo se tereta prošlosti i straha od budućnosti. Naučili smo da mi treba da preduzmemo sve što je potrebno, a da krajnji ishod predamo u ruke Više sile.
Program Narkotiks anonimusa je duhovni program. Našim članovima najtoplije preporučujemo da pronađu Višu silu u koju veruju. Neki od nas imaju vrlo duboke duhovne doživljaje čija je priroda vrlo živa i inspirativna. Drugi doživljavaju duhovno buđenje u mnogo suptilnijem obliku. Lečimo se u duhu prihvatanja i poštovanja tuđih verovanja. Trudimo se da nas ne zavara drskost i ubeđenost u sopstvenu ispravnost. Izgrađivanjem vere u svakodnevnom životu, shvatamo da nas Viša sila vodi i daje nam snagu koja nam je potrebna.
Svako ima pravo da izgradi svoje shvatanje Više sile. Mnogi od nas su bili skeptični po tom pitanju zbog razočaranja koja smo doživeli kroz religiju. Kao nove članove, odbijala nas je priča o Bogu koju smo čuli na sastancima. Dok nismo krenuli u potragu za sopstvenim odgovorima iz ove oblasti, mi smo bili zarobljeni u okvirima ideja koje smo u prošlosti sakupili. Agnostici i atesti ponekad počinju jednostavno obraćanjem 'nečemu - šta god to bilo'. Na sastancima se može osetiti duh ili energija. To je ponekad prva ideja o Višoj sili za nekoga ko je nov. Ideje iz prošlosti su često nedovoljne i nezadovoljavajuće. Sve što znamo može da se iznova promisli, a naročito ono što znamo o istini. Ponovo razmatramo svoja stara shvatanja, tako da možemo da se upoznamo sa novim idejama koje će nas voditi u novi život. Saznajemo da smo ljudska bića koja imaju fizičku, mentalnu i duhovnu bolest. Kada prihvatimo da nam je zavisnost napravila od života pakao, da postoji sila koja može da nam pomogne, počinjemo da napredujemo u rešavanju problema.
Ako svoje stanje ne održavamo svakodnevno, to se manifestuje na više načina. Kada se otvorenog duha potrudimo oko toga, mi počinjemo da se oslanjamo na svakodnevni odnos sa Bogom u kog verujemo. Većina nas se svakodnevno moli Višoj sili da nam pomogne da ostanemo čisti, a svaku noć joj se zahvaljujemo za oporavak koji na dar dobijamo od nje. Kako nam život postaje prijatniji, mnogi naprave grešku uljuljkavši se u duhovno zadovoljstvo. Dovodeći sebe u opasnost da naprave recidiv, oni ponovo doživljavaju istu strahotu i odsustvo smisla, čega smo, inače, oslobođeni svakoga dana - ali samo toga dana! Tada nas bol motiviše da obnovimo svoje jednodnevno duhovno stanje. Jedan od načina za održavanje svesnog kontakta, naročito u teškim periodima, jeste da počnemo da nabrajamo za šta smo sve zahvalni.
Iskustvo pokazuje da je za ostvarivanje svesnog kontakta sa Višom silom vrlo korisno izdvojiti malo vremena provedenog u tišini. Kada umirimo um, meditacija nas može dovesti u stanje mira i spokoja. Umirivanje uma može da se radi bilo gde, na bilo koji način, u bilo koje vreme - u skladu sa onim šta osobi odgovara.
Viša sila nam je dostupna sve vreme. Ona nas vodi kada se molimo da saznamo Božju volju po pitanju našeg života. Postepeno, kako se više usredsređujemo na Boga, umesto na sebe, naš se očaj pretvara u nadu. Sa promenom se otvara novi izvor straha - straha od nepoznatog. Viša sila je izvor hrabrosti koja nam je potrebna da bismo se suočili sa tim strahom.
Svaki zavisnik koji je čist jeste čudo. To čudo ostaje živo ako imamo pozitivan stav i ako ne prekidamo oporavak. Ako nakon izvesnog vremena osetimo da nam je oporavak ugrožen, to je verovatno znak da smo prestali da primenjujemo nešto što nam je pomagalo u ranijoj fazi lečenja.
Tri osnovna duhovna principa su iskrenost, otvorenost duha i voljnost. Na njima se zasniva program. Iskrenost prvi put izražavamo kada pokažemo želju da prestanemo sa drogom. Nakon toga, iskreno priznajemo svoju nemoć i nemogućnost da upravljamo svojim životom.
Ekstremna iskrenost je najvažnije sredstvo uz pomoć kog učimo da živimo samo za današnji dan. Za iskrenost dobijamo najveće nagrade, i pored toga što ju je teško upražnjavati. Iskrenost je protivotrov za naš bolesni način razmišljanja. Naša nova vera je čvrst temelj za hrabrost koju ćemo steći u budućnosti.
Ono što smo znali pre nego što smo došli u N.A. nas je skoro ubilo. Upravljanje sopstvenim životom nas je dovelo u Udruženje. Kada smo došli znali smo vrlo malo o tome kako biti srećan i uživati u životu. Nova shvatanja se ne mogu ubaciti u zatvoren duh. Kada nam je duh otvoren, imamo šansu da čujemo nešto što može da nam spase život. To nam omogućava da čujemo mišljenja koja su suprotna našem i da sami izvodimo zaključke. Otvorenost duha nam pruža uvid u ono što nas je zavaravalo tokom života. Upravo nam taj princip omogućava da učestvujemo u diskusiji, a da ne donosimo preuranjene zaključke ili da unapred određujemo šta je ispravno, a šta ne. Ne moramo više da pravimo budalu od sebe braneći nepostojeće vrednosti. Naučili smo da je sasvim u redu ne znati sve odgovore, jer smo tako otvoreni za nova saznanja i možemo da učimo kako da uspešno živimo novi život.
Međutim, otvorenost duha nam ništa ne koristi ako nemamo voljnost. Moramo biti voljni da uradimo sve što je potrebno u cilju oporavka. Nikada ne znamo kada će doći čas kada ćemo morati da uložimo sav trud i svu snagu koju imamo samo da bismo ostali čisti.
Iskrenost, otvorenost duha i voljnost idu ruku pod ruku. Ako bar jedno od ova tri nije zastupljeno u našem ličnom programu, možemo doći u opasnost da napravimo recidiv. Na taj način zasigurno sebi otežavamo oporavak, koji bi inače mogao da teče mnogo jednostavnije. Ovaj program je od suštinskog značaja za naš svakodnevni život. Kada ga ne bi bilo, većina bi nas bila ili mrtva ili smeštena po raznim ustanovama. Naš način razmišljanja se menja - pre smo bili samotnjaci, a sada smo članovi udruženja. Naglašavamo da je bitno održavati red u kući, jer nas to oslobađa. Verujemo Višoj sili da ima moć da zadovolji naše potrebe.
Jedan od načina upražnjavanja osnovnih principa jeste da svakodnevno pravimo lični popis. To može da nam pruži uvid u razvijanja iz dana u dan. Ne treba da zaboravimo na svoje dobre osobine dok se trudimo da eliminišemo nedostatke. Nekadašnje samozavaravanje i okrenutost sebi možemo zameniti duhovnim principima.
Prvo što moramo da uradimo ako želimo da se suočimo sa životom jeste da ostanemo čisti. Život postaje jednostavniji kada umemo da prihvatamo. Nadamo se da ćemo, kada se pojave problemi, biti dobro naoružani onim što nam program pruža. Moramo iskreno da predamo svoju sebičnost i samouništavanje. U prošlosti smo verovali da očajanje može da nam da snagu da preživimo. Danas, prihvatamo odgovornost za probleme koje imamo i shvatamo da smo podjednako odgovorni i za rešenja.
Kao zavisnici koji se oporavljaju, mi spoznajemo zahvalnost. Kada se eliminišu naši nedostaci, imamo slobodu da budemo šta god hoćemo. Mi postajemo nove individue koje imaju svest o sebi i sposobne su da zauzmu određeno mesto u svetu u kom žive.
Živeći ono što učimo kruz korake programa, mi počinjemo da se oslobađamo svoje opsesije. Molimo Višu silu da nas oslobodi straha od suočavanja sa sobom i životom. Radeći na koracima i koristeći sredstva koja nam program pruža, mi sebe iznova konstituišemo. Na drugačiji način gledamo sebe. Naša ličnost se menja. Postajemo ljudi koji imaju osećanja i koji umeju na odgovarajući način da reaguju na život. Na prvo mesto stavljamo duhovni život i učimo kako da u svakodnevnom životu koristimo strpljenje, toleranciju i poniznost.
Ljudi oko nas nam pomažu da razvijamo u sebi poverenje i ljubav, da manje tražimo, a više dajemo, da manje besnimo, a više praštamo. Saznajemo još više o ljubavi koju dobijamo u Udruženju. Umemo da damo i primimo ljubav, što je u potpunoj suprotnosti sa našom egocentričnom ličnošću iz prošlosti.
U prošlosti nas je ego kontrolisao na milion vrlo perfidnih načina. Na aktuelnu stvarnost reagujemo besom. Ogorčenje oživljava doživljaje iz prošlosti, a na budućnost reagujemo strahom. Moramo biti voljni da dopustimo Bogu da otkloni ove nedostatke koji otežavaju naš duhovni razvoj.
Nove ideje dobijamo kroz komunikaciju o životnom iskustvu. Ako se strogo pridržavamo nekoliko jednostavnoh saveta koji su dati u ovom poglavlju, mi ćemo se iz dana u dan sve više oporavljati. Principi programa oblikuju našu ličnost.
Od izolacije u kojoj smo zbog zavisnosti živeli, mi stižemo do udruženja gde su ljudi povezani oporavkom. N.A. je poput čamca za spasavanje u moru izolacije, beznađa i destruktivnog haosa. Veru, snagu i nadu dobijamo od ljudi koji nam prenose svoje iskustvo vezano za oporavak i iz odnosa sa Bogom u kog verujemo. Iz početka je pomalo čudno pričati o svojim osećanjima. Jedan od uzroka bola u kom smo kao zavisnici živeli je bila upravo nemogućnost da sa nekim podelimo ono što osećamo. Ako se loše osećamo ili predosećamo da nailaze problemi, treba nekog da pozovemo ili da odemo na sastanak. Učimo da potražimo pomoć pre donošenja većih odluka. Poniznošću i traženjem pomoći možemo da prebrodimo i najgore nevolje. Ja ne mogu, ali MI možemo! Na ovaj način dolazimo do snage koja nam je potrebna. Ljudi se povezuju kada podele emocionalne i mentalne sadržaje.
Kada to redovno radimo na sastancima ili u jedan-na-jedan razgovorima sa zavisnicima koji su čisti, mi dobijamo pomoć koja nam je potrebna da ostanemo čisti. Dolasci na sastanke nas podsećaju na to kako se novi clanovi osećaju i na progresivnu prirodu naše bolesti. Dolaženjem na sastanke domcih grupa, mi dobijamo podsticaj od ljudi koje tamo poznajemo. To održava naš oporavak i pomaže nam u svakodnevnom životu. Kada iskreno ispričamo svoju životnu priču, neko se možda identifikuje sa nama. Ispunjava nas radošću kada služimo potrebama naših članova i pričamo im svoju priču. Služba nam pruža mogućnost da se razvijamo u svim segmentima života. Ono što mi doživljavamo tokom oporavka može njima da pomogne u rešavanju problema - ono što je nama pomoglo, može i njima da pomogne. Većina zavisnika umeju, čak i od samog početka, da prihvate ovakvu razmenu. Druženje nakon sastanka nam pruža zgodnu priliku da dotaknemo teme o kojima nismo uspeli da popričamo na sastanku. Tada možemo nasamo da popričamo i sa sponzorom. Ono što treba da čujemo će na taj način isplivati na površinu i postati nam jasno.
Kada o svom oporavku popričamo sa novima clanovima, dobijamo podsticaj da ostanemo čisti. Jedni drugima pružamo utehu i ohrabrujemo jedni druge. Danas imamo uz sebe ljude koji su za nas. Kada se oslobodimo sebičnosti, imamo bolji uvid u život. Ako tražimo pomoć, možemo da se menjamo. Ponekad je riskantno otvarati se, ali tek kada postanemo slabi, mi možemo da se menjamo.
Neki dolaze u N.A. da bi iskoristili ljude u svrhe svoje zavisnosti. Zatvoren duh je prepreka koja stoji na putu njihovog razvoja. Otvoren duh, zajedno sa priznanjem nemoći, je ključ koji će otvoriti vrata oporavka. Ako neko, ko nam dođe sa problemom vezanim za drogu, želi da se leči i pokazuje voljnost, vrlo rado mu pričamo o tome kako mi ostajemo čisti.
Svoje samopouzdanje razvijamo tako što drugima pomažemo da pronađu novi život. Kada iskreno vrednujemo ono što imamo, onda umemo to i da cenimo. Kao članovi Udruženja, mi počinjemo da gledamo na sebe kao na osobe koje vrede. Darove koje smo dobili kroz lečenje možemo da nosimo svugde. Dvanaest koraka - program Udruženja N.A. - su shema oporavka kroz koji se napreduje u svakodnevnom životu. Neprekidan oporavak zavisi od našeg odnosa sa Bogom koji brine o nama i učiniće za nas ono što mi sami nismo sposobni za sebe da učinimo.
Tokom oporavka, svako dolazi do sopstvene spoznaje u vezi sa programom. Ako imamo problema, prepuštamo se vođstvu grupe, sponzora i Više sile. Na taj način, oporavak u N.A. dolazi i iznutra i spolja.
Živimo svaki pojedinačni dan, ali isto tako živimo i svaki momenat ponaosob. Kada prestanemo da živimo 'ovde i sada', naši problemi postaju nepojmljivo veći. Strpljenje nam nije baš jača strana. Zbog toga su nam potrebni slogani i prijatelji iz Udruženja da nas podsete da živimo samo danas.
Recite sebi:
SAMO DANAS, u mojim mislima će biti oporavak, život i uživanje u životu bez droge.
SAMO DANAS, verovaću u nekoga iz Udruženja N.A. - nekoga ko veruje u mene i ko želi da mi pomogne u oporavku.
SAMO DANAS, imaću program. Trudiću se da ga upražnjavam najbolje što mogu.
SAMO DANAS, uz pomoć Udruženja N.A., imaću bolji uvid u svoj život.
SAMO DANAS, neću se plašiti. U mojim mislima će biti moje novo društvo - ljudi koji se ne drogiraju i koji su pronašli novi život. Dok idem tim putem, nemam čega da se plašim.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: NARCOTICS ANONYMOUS-Hvala Baba Naco!

Post by heroinapg »

GLAVA DESETA
JOŠ ĆE NAM BITI OTKRIVENO

Kako je nas oporavak napredovao, mi smo sve više postajali svesni sebe i sveta oko sebe. Saznali smo koje potrebe, želje, dobre osobine i odgovornosti imamo. Počeli smo da shvatamo da ne možemo menjati svet oko sebe - možemo samo sebe promeniti. Program Udruženja nam pruža mogućnost da putem duhovnih principa ublažimo bol.
Imamo veliku sreću što smo naišli na ovaj program. Ranije je svega nekoliko ljudi priznavalo svoju bolest. Oporavak je delovao kao san.
Ilustracija uspešnosti ovog programa su odgovorni, produktivni životi bez droge, kojim žive na hiljade članova. Danas je za nas oporavak stvarnost. Radeći na koracima programa, mi obnavljamo svoju razbijenu ličnost. N.A. je zdrava sredina za naš razvoj. Kao pripadnici udruženja, mi volimo i pazimo jedni druge, uzajamno se podržavajući u novom životu.
Razvijajući se, mi shvatamo poniznost kao prihvatanje i pozitivnih osobina i odgovornosti. Najviše od svega želimo da budemo zadovoljni sobom. Danas, mi osećamo pravu ljubav, radost, nadu, tugu, uzbuđenje. Naša osećanja nisu više ona stara, prouzrokovana drogom.
Čak i dok smo u programu, ponekad nas obuzmu stare misli. Temelji su vrlo bitni za oporavak. Potrebno je da izbegavamo stari način razmišljanja - stare misli i tendenciju da se uljuljkamo zadovoljni svojim stanjem. Ne možemo sebi dozvoliti da budemo zadovoljni na taj način, jer je bolest prisutna 24 časa dnevno. Ukoliko za vreme programa dopustimo sebi da se osećamo bilo nadmoćno, bilo manje vredno, mi sebe osuđujemo na izolaciju. Ukoliko se distanciramo od ostalih zavisnika, znači da je problem na pomolu. Izdvajanje iz atmosfere oporavka i iz servisa drugima usporava naš duhovni razvoj. Uljuljkani zadovoljstvom, mi se udaljavamo od dobre volje, ljubavi i saosećanja.
Ako nismo voljni da saslušamo druge, poricaćemo da je potrebno da napredujemo. Učimo se fleksibilnosti - da priznamo da nismo u pravu mi, nego drugi. Sa ovakvim saznanjima, mi se obnavljamo. Moramo očuvati otvorenost duha i voljnost da uradimo još nešto što je potrebno, da odemo na još jedan sastanak, da ostanemo na telefonskoj vezi još jedan minut, i još jedan dan da pomognemo novom članu da ostane čist. Dodatni trud je od suštinskog značaja za oporavak.
Po prvi put upoznajemo sebe. Imamo nove doživljaje: volimo, voljeni smo, znamo da je ljudima stalo do nas, brinemo o drugima i saosećamo sa njima. Zatičemo se kako radimo nešto što nikada nismo mislili da ćemo raditi i uživamo u tome. Pravimo greške, prihvatamo ih i učimo na njima. Doživljavamo neuspeh i učimo kako da budemo uspešni. Često moramo da se suočimo sa raznim krizama tokom lečenja, kao na primer, sa smrću voljene osobe, finansijskim problemima ili razvodom. Takve su stvari deo života i one ne nestaju kada se skinemo sa droge. Nekima se dešava da nakon nekoliko godina života bez droge ostanu bez posla, doma i novca. Ako podgrevamo misao o tome kako se ne isplati biti čist, onda stari način razmišljanja ubrzo iznedri samosažaljenje, ogorčenje i bes. Bez obzira na to koliko životne tragedije mogu biti bolne, jedno je jasno: ne smemo uzeti drogu, bez obzira kakve su okolnosti!
Ovaj program podrazumeva potpunu apstinenciju. Međutim, u nekim slučajevima, kao što je hirurška intervencija i/ili teška fizička povreda, upotreba lekova može biti opravdana. Ali, to ne znači da možemo da se drogiramo. Za nas ne postoji bezbedno drogiranje. Naše telo ne ume da razlikuje lekove koje nam lekar prepiše protiv bolova i onih koje mi sami sebi prepišemo da bismo se dobili. U ovim situacijama, naša zavisnička veština samoobmanjivanja dolazi najviše do izražaja. Često se dešava da naš mozak proizvede dodatnu količinu bola da bismo imali izgovor za drogiranje. Ako takvu situaciju predamo u ruke Više sile i potražimo pomoć sponzora i drugih članova, izbećićemo mogućnost da sami sebi budemo najgori neprijatelj. Ako smo sami u takvim situacijama, naša bolest može da preuzme komandu. Ako iskreno podelimo svoja osećanja sa drugima, nestaće strah od recidiva.
Ozbiljna bolest ili operacija može za nas da predstavlja ozbiljan problem. Doktori treba da imaju precizno znanje o našoj bolesti. Da bismo opasnost sveli na minimum, ima nekoliko opcija koje treba da razmotrimo. Neke od njih su: lokalna anestezija, izbegavanje naših omiljenih lekova, prestanak sa upotrebom lekova, iako još uvek imamo bolove i produžen boravak u bolnici za dodatnih nekoliko dana u slučaju da se pojavi kriza.
Ma koliko jak bio, bol će proći. Kroz molitvu, meditaciju i razmenu sa drugima, mi uspevamo da odagnamo neprijatnost iz misli i da sačuvamo jasnu viziju. Bitno je da je neko od članova N.A. uvek u blizini ukoliko je to moguće. Začuđujuće je kako se lako vrati stari način razmišljanja. Iznenadićete se koliko smo bola u stanju da istrpimo bez lekova. Međutim, iako ovaj program podrazumeva totalnu apstinenciju, ne treba da osećamo grižu savesti ako uzmemo minimalnu količinu leka koju nam je informisani doktor prepisao za izuzetno jake bolove.
Kroz oporavak se razvijamo doživljavajući bol i vrlo često shvatamo da su takve krize, zapravo, dar koji nam pruža mogućnost da se razvijamo živeći bez droge. Pre nego što smo počeli sa oporavkom, nismo mogli čak ni pomisliti da iz problema možemo izaći nagrađeni. Dar može biti to što smo našli snage u sebi da izađemo iz krize, ili što nam se vratilo samopoštovanje koje smo bili izgubili.
Duhovni razvoj, ljubav i saosećajnost ne vrede baš mnogo dok ih ne podelimo sa drugim zavisnikom. Pružajući bezuslovnu ljubav u Udruženju, mi se ispunjavamo ljubavlju, a razmenom duhovnog iskustva, podižemo svoju duhovnost.
Prenoseći poruku zavisniku, i sami se sećamo svojih početaka. Kada nam se pruži prilika da se prisetimo starih osećanja i starog ponašanja, u stanju smo da vidimo svoj duhovni razvoj. Dok odgovaramo na pitanja koja nam drugi postavljaju, sopstvene nam misli postaju jasnije. Novi članovi su stalan izvor nade, koji nas stalno podsećaju da je program uspešan. Kroz rad sa njima, mi imamo priliku da živimo ono što smo naučili živeći bez droge.
Naučili smo da poštujemo druge. Osećamo zadovoljstvo kada neko može da se osloni na nas. Po prvi put u životu imamo priliku da služimo na odgovornim mestima u društvenim organizacijama izvan Udruženja N.A. I oni koji nisu zavisnici traže i vrednuju naše mišljenje o problemima koji nisu vezani samo za zavisnost i oporavak. Na nov način uživamo u svojoj porodici, kojoj smo sada na ponos, a ne na sramotu. Danas, oni mogu da se ponose nama. Naša lična interesovanja sada mogu da se prošire i na društvene, ili čak, političke teme. Nalazimo novo zadovoljstvo u hobiju i rekreaciji. Dobro se osećamo kada znamo da nas drugi uvažavaju ne samo kao lečene zavisnike, nego i kao ljudska bića.
Neograničena je snaga koju dobijamo kroz rad kao sponzori. Godinama smo, na sve moguće načine, uzimali od drugih. Ne može se rečima opisati duhovni doživljaj kroz koji prolazimo kada nešto (ma koliko to malo bilo) damo drugoj osobi.
Mi smo sluh i vid jedni drugima. Kada pogrešimo, naši prijatelji-zavisnici nam ukazuju na ono što sami ne vidimo. Ponekad upadnemo u klopku starog načina razmišljanja. Moramo neprestano da analiziramo svoje misli i osećanja ako želimo da sačuvamo nadahnuće i razvijamo se duhovno. To nadahnuće će nam pomoći da ne prekinemo lečenje.
Danas imamo slobodu izbora. Dok prolazimo kroz program dajući sve od sebe, nestaje naša opsednutost sobom. Veliki deo usamljenosti i straha sada zamenjuju ljubav i sigurnost koje dobijamo u Udruženju. Pomoć zavisniku koji još uvek boluje je jedno od najžešćih iskustava koje život nudi. Mi smo voljni da pomognemo. I sami smo prošli kroz to, tako da razumemo zavisnike bolje od bilo koga drugog. Ulivamo im nadu jer je novi, bolji život sad naša stvarnost. Takođe im dajemo i ljubav jer smo je i sami dobili bez da je išta traženo da damo za uzvrat. Dok učimo da volimo, otvaraju se nove granice. Ljubav može da bude kanal kroz koji životna energija teče od jedne osobe ka drugoj. Kroz brigu, molitvu za druge i kroz razmenu iskustva i osećanja sa njima, mi postajemo deo njih. Kroz empatiju, dopuštamo im da postanu deo nas.
Na taj način prolazimo kroz duhovno iskustvo koje je od suštinskog značaja i koje nas menja. Konkretno govoreći, promene se dešavaju zato što nešto što je primereno jednoj fazi oporavka neće biti primereno i nekoj drugoj. Neprestano se oslobađamo onoga što je poslužilo svrsi i puštamo da nas Bog vodi kroz fazu u kojoj se nalazimo, opremajući nas onim što nam pomaže ovde i sada.
Što se više oslanjamo na Boga i što više poštujemo sebe, shvatamo da nema potrebe da osećamo ni da smo manje, a ni da smo više vredni u odnosu na druge. Naša prava vrednost je to što možemo da budemo ono što jesmo. Naš ego, koji je pre bio ogroman i imao centralno mesto, sada se povlači u zadnje redove jer mi živimo u harmoniji sa Bogom koji nas voli. Vidimo da život postaje sadržajniji, srećniji i ispunjeniji kada odbacimo samovolju.
U stanju smo da donosimo mudre odluke koje se temelje na principima i idealima koji u našem životu imaju pravu vrednost. Kada svoje misli oblikujemo u skladu sa duhovnim idealima, imamo slobodu da postanemo ono što želimo. Oslanjanjem na Boga, koji nas voli, mi smo u stanju da prevaziđemo ono čega smo se ranije plašili. Vera je zamenila strahove i oslobodila nas sebe samih.
Kroz lečenje učimo i da budemo zahvalni. Zahvalni smo za neprestanu svest o Bogu. Kadgod naiđemo na problem koji možemo da rešimo, molimo Boga da učini za nas ono što mi sami nismo u stanju za sebe da učinimo.
Duhovno buđenje je proces bez kraja. Kroz duhovni razvoj, mi stičemo širi uvid u životnu stvarnost. Otvorenost duha za nova duhovna i fizička iskustva je ključna stvar za produbljivanje svesti. Kroz duhovni razvoj, dolazimo u sklad sa svojim osećanjima i smislom života.
Kada zavolimo sebe, onda možemo iskreno da volimo i druge. Ovo duhovno buđenje je posledica primene programa. Imamo hrabrosti da brinemo za druge i volimo ih!
Više mentalne i emocionalne funkcije, kao što su savest i sposobnost da volimo, bile su znatno oštećene uzimanjem droge. Životne funkcije su nam bile svedene na nivo životinje. Duh nam je bio slomljen. Izgubili smo bili sposobnost da osećamo kao ljudska bića. Ovo može da zvuči preterano, ali mnogi od nas su zaista bili u takvom stanju.
Vremenom, naši snovi kroz oporavak postaju stvarnost. Ovo ne znači da obavezno postajemo bogati i slavni. Međutim, spoznajom Božje volje, naši se snovi kroz oporavak zaista ostvaruju.
Svaki zavisnik, kao dokaz čuda koje se dešava kroz oporavak, postaje produktivan i odgovoran član društva. Treba biti oprezan kada dođemo u kontakt sa sferama u kojima mogu da se pojave problemi zbog mogućnosti da nam poraste ego, da se povedemo za društvenim ugledom ili posegnemo za manipulacijom. Mi znamo da ćemo biti produktivni i odgovorni članovi društva samo ako nam je oporavak uvek na prvom mestu. N.A. može da opstane bez nas, ali mi ne možemo bez N.A.
N.A. obećava samo jedno, a to je da ćemo biti oslobođeni akutne zavisnosti - opcije koja nas je tako dugo zavaravala. Oslobodićemo se okova koje smo sami sebi stavili.
Ako živimo samo za današnji dan, ne postoji način da saznamo šta će nam se u budućnosti desiti. Često se čudimo kako stvari funkcionišu u našu korist. Mi se oporavljamo ovde i sada, a budućnost za nas postaje uzbudljivo putovanje. Da smo pri ulasku u program napravili spisak očekivanja, prevarali bismo se. Ono što su nekada bili beznadežni životni problemi, nestali su - na svu sreću. Naša bolest je zaustavljena, i sada je sve moguće.
Sve više otvaramo duh za nove ideje u svim sferama života. Aktivnim slušanjem, mi čujemo ono što će nam pomoći. Sposobnost slušanja je dar koji se razvija zajedno sa našim duhom. Kada se prepustimo tom daru, život dobija novo značenje. Da bismo dobili, moramo umeti da dajemo.
Kroz oporavak se menja i naše shvatanje zabave. Sada smo u stanju da uživamo u malim stvarima, kao što su udruženje ili život u harmoniji sa prirodom. Sad imamo slobodu da izgrađujemo novo shvatanje života. Kada se osvrnemo na prošlost, osećamo zahvalnost za novi život koji imamo. On ni po čemu nije sličan onom prošlom.
Dok smo se drogirali, mislili smo da se sjajno zabavljamo i da oni koji se ne drogiraju sebe lišavaju takve zabave. Duhovnost nam pruža mogućnost da živimo život punim plućima, da budemo zahvalni za ono što jesmo i za ono što smo u životu uradili. Još smo na početku oporavka shvatili da radost ne potiče od materijalnog, nego je crpimo iz našeg unutrašnjeg bića. Shvatili smo da kada se oslobodimo opsednutosti sobom, postajemo sposobni da shvatimo šta znači biti srećan, radostan i slobodan. Ne može se opisati radost koju dobijamo kada od srca nešto podelimo sa drugima - kada ne moramo da lažemo da bismo bili prihvaćeni.
N.A. nudi zavisnicima program oporavka koji podrazumeva mnogo više od života bez droge. Taj novi život je bolji ne samo od onog pakla u kom smo u prošlosti živeli, nego od bilo čega što smo uopše doživeli.
Pronašli smo izlaz. Vidimo da ono što je pomoglo nama pomaže i drugima. Sa svakim novim danom još će nam biti otkriveno..
Post Reply