Zavisnici drogiranjem održavaju fasadu svoje pseudonormalnosti
Zavisnici drogiranjem podržavaju fasadu svoje osobnosti. Svaki jači životni stress, psihički ih destabilizuje i regresivno fragmentira. Zavisnik proklizava i oscilira između nekoliko različitih nivoa i granica mentalnog funkcionisanja, međusobno odvojenih disharmoničnim unutrašnjim racjepima. Disharkonično psihičko funkcionisanje zavisnika je dobrim dijelom uzrokovano, a svakako da je i podržano dnevnim oscilacijama između stanja nadrogirane “razvaljenosti” i apstinencionalne krize.
Gdjegod se kod zavisnika očitava nestabilnost u naravi i nepredvidivost u ponašanju, tu nije došlo do punog kompletiranja osobnosti, i oni ta slaba mjesta svoje osobnosti imaginarnog “ucjelinjuju” učincima droga i drogiranjem. Učestala pokrivanja i prelazak iz stanja u stanje dodatni su znak da su rascjepi prejaki da bi se pregorjela identitetna difuzija.
Grandiozno svojstvo izdrogiranosti zavisnika omalovažava njegove bližnje i nema suosjeċanja za značaj i bitisanje drugih ljudi, ne može ih doživjeti kao stvarne, niti sebi priočiti način na koji svijet izgleda iza njegovih očiju.
Stanje nadrogiranosti i po definiciji je veċ sebično, i to u toliko veċoj mjeri, što je nadrogiranost veċa.
Zavisnik nije glup i razumije što mu se prigovara kada mu se prigovara zbog drogiranja, ali on vrednosni sklop svijeta na kojem parazitira dok se drogira ne smatra svojim. On ga poznaje, ali ga ne spoznaje i ne doživljava iznutra vrijednost njegovog smisla.
NJemu je samo do sebezadovoljenja kroz drogiranje, jer mu zavisnički hedonizam govori da se “samo jednom živi”, a on živi samo ako se animalno neodgovorno iživljava.
Zavisnike opisuje društvnost-lakog, površnog, neobaveznog, zabavnog i nezahtjevnog bivanja sa drugima. Oni samo igraju igru prisnosti bez svarne i odgovorne bliskosti. Pred sobom i drugima samo izigravaju egzistencijalnu ozbiljnost, bez realnog pokriċa. Nosi ih poriv da budu drugačiji, nekonvencionalni, dok zapravo žive isprazno rukovođeni tek hedonizmom kako je jedino važno “dobro se provoditi”
PUT OPORAVKA
Moderator: sanela
Re: PUT OPORAVKA
“Samoliječenje” psihičkih tegoba
Duševno poremeċene osobe u bitno veċoj mjeri uzimaju sredstva zavisnosti od psihički zdravih ljudi. Duševni poremeċaji su jednim dijelom uzrok posezanja za sredstvima zavisnosti, a dijelom su upravo posledica drigoranja. Sve ilegalne droge su istovremeno i psihoaktivne supstance, tako da otklanjaju određene psihičke tegobe. Zato se zavisnici, barem u početku, na jedan nesvjestan način drogama zapravo “liječe”.
S druge strane, buduċi da droga otklanja stress, stiče se navika drogiranja kao odgovor na stress, čime se drogiranje kao navika učvršċuje. Drogiranje pozitivnim potkrepljenjem podržava samo sebe, drogiranje postaje metabolička potreba organizma, tako da se na kraju i sam prestanak drogiranja doživljava kao stress koji otkočuje poriv da se droga i dalje uzima.
Kod zavisnika se kondicioniranjem učvrstio uslovni refleks izme životnog stresa i potrebe da se rastereċenje dosegne kroz droge i drogiranje. Ta zloċudna formula (stress+droge=rastereċenje) na kraju stvara stanje kada se veċ samo stanje nenadrogiranosti doživljava kao stress.
Osobe koje uspješno otklanjaju pojedine psihičke tegobe drogirajuċi se, vrlo brzo razvijaju zavisnost i postaju zavisnici. Iz prve ruke, doživljeno izkustvo nadrogiranosti, koje kao rukom odnosi podliježeċu napetost i depresiju, samo po sebi biva okidačem i pozitivnim potkrepom daljeg drogiranja.
A buduċi da je olakšanje koje droge pružaju praktički trenutno, zavisnik ni ne stiže protiv tih stanja boriti se zrelim mehanizmima odbrane, pa oni polako, s vremenom kompne, a daljnje drogiranje se učvršċuje kao jedino sredstvo borbe protiv izazova spoljasnje i unutrašnje stvarnosti.
A droge, ne samo da ne liječe zavisnikove podležujuċe psihičke tegobe, nego ih dugoročno pogoršavaju, a u isto vrijeme nakalemnjuju i psihičke poremeċaje uzrokovane samim drogiranjem.
Duševno poremeċene osobe u bitno veċoj mjeri uzimaju sredstva zavisnosti od psihički zdravih ljudi. Duševni poremeċaji su jednim dijelom uzrok posezanja za sredstvima zavisnosti, a dijelom su upravo posledica drigoranja. Sve ilegalne droge su istovremeno i psihoaktivne supstance, tako da otklanjaju određene psihičke tegobe. Zato se zavisnici, barem u početku, na jedan nesvjestan način drogama zapravo “liječe”.
S druge strane, buduċi da droga otklanja stress, stiče se navika drogiranja kao odgovor na stress, čime se drogiranje kao navika učvršċuje. Drogiranje pozitivnim potkrepljenjem podržava samo sebe, drogiranje postaje metabolička potreba organizma, tako da se na kraju i sam prestanak drogiranja doživljava kao stress koji otkočuje poriv da se droga i dalje uzima.
Kod zavisnika se kondicioniranjem učvrstio uslovni refleks izme životnog stresa i potrebe da se rastereċenje dosegne kroz droge i drogiranje. Ta zloċudna formula (stress+droge=rastereċenje) na kraju stvara stanje kada se veċ samo stanje nenadrogiranosti doživljava kao stress.
Osobe koje uspješno otklanjaju pojedine psihičke tegobe drogirajuċi se, vrlo brzo razvijaju zavisnost i postaju zavisnici. Iz prve ruke, doživljeno izkustvo nadrogiranosti, koje kao rukom odnosi podliježeċu napetost i depresiju, samo po sebi biva okidačem i pozitivnim potkrepom daljeg drogiranja.
A buduċi da je olakšanje koje droge pružaju praktički trenutno, zavisnik ni ne stiže protiv tih stanja boriti se zrelim mehanizmima odbrane, pa oni polako, s vremenom kompne, a daljnje drogiranje se učvršċuje kao jedino sredstvo borbe protiv izazova spoljasnje i unutrašnje stvarnosti.
A droge, ne samo da ne liječe zavisnikove podležujuċe psihičke tegobe, nego ih dugoročno pogoršavaju, a u isto vrijeme nakalemnjuju i psihičke poremeċaje uzrokovane samim drogiranjem.
Re: PUT OPORAVKA
I simptomatska zavisnost je zavisnost
I simptomatski zavisnik je zavisnik
Mnogi pozitivni učinci koje zavisnici doživljavaju uzimanjem sredstava zavisnosti svodi se na uklanjanje njihovih temeljnih ili drogom urokovanih psihičkih tegoba. Naravno da je upravo taj potez dugoročno katastrofalan, jer sredstva zavisnosti nisu ljekovi.
Jer, kada se i otkloni podliježuċi uzrok nečijeg drogiranja, uzrok nečije simptomatske zavisnosti, ostaje zavisnost kao zavisnost, koja samu sebe podražava, pa traje i razvija se nezavisno je li podliježuċi psihički kompleks, koji joj je nekada bio u korjenu otklonjen. I simptomatska zavisnost isto je tako i zavisnost i simptomatski zavisnik je jednako isti zavisnik pa zadržava bolesnu neotpornost prema drogama, što znači da ih ne može uzmati drugačije nego po svakodnevnom razornom zavisničkom obrascu.
Razrješenjem temeljnih psiholoških uzroka, koji su se do tada uklanjali drogiranjem, riješili su se uzroci posezanja za drogama, ali time nije ni oslovljen problem same zavisnosti, nego je samo simptomatska zavisnost prevedena u primarnu bolest zavisnosti.
Problemi generiraju drogiranje, ali onda drogiranje postaje samopodržavajuċa radnja koja generira samu sebe i koja ne nestaje po razrješenju problema koji su uzrokovali drogiranje. Simptomatski uzrok drogiranju služi tek kao njegov prvi pokretač, a onda nadalje drogiranje veċ samo sebe okida.
Zato droge nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moċna opojna psihoaktivna sredstva, s na duge staze, jakim adiktivnim potencijalom.
Iako je primarna potreba da se uzima zbog otklanjanja duševnih stanja, droge skoro neprimijetno, ali s vremenom ipak bezuslovno, počinju nametati svoj obrazac kompulzivne sloupotrebe, pa onog ko ih uzima pretvaraju u zavisnika. Zato treba ponoviti da je i simptomatska zavisnost u svojoj ozbiljnosti, čakštaviše da je simptomastak zavisnost teže izlečiva od tzv “obične” primarne bolesti zavisnosti.
Značajan broj zavisnika zapravo su duševno poremeċene urbane mlade osobe subjektivne orjentacije, koje svoje odliježuċe tegobe “samoliječe” drogama. No, s druge strane, samo drogiranje u tolikoj mjeri muti ionako veċ zamuċenu vodu zavisnikove funkcionalnosti podliježuċim psihičkim tegobama, da je među teškoċama s kojima se zavisnik životno nosi zaista teško odrediti što je psiha, a što droga. Tek nekoliko mjeseci po uspostavljanju apstinencije zavisnik za tegobe koje ga more može reċi das u zaista psihičke prirode.
Naime, bolest zavisnosti je psihički poremeċaj tolike snage da svojim manifestovanjem u potpunosti prekriva i sakriva očigledne i eventualne podliježuċe psihičke poremeċaje
Mnogi pozitivni učinci koje zavisnici doživljavaju uzimanjem sredstava zavisnosti svodi se na uklanjanje njihovih temeljnih ili drogom urokovanih psihičkih tegoba. Naravno da je upravo taj potez dugoročno katastrofalan, jer sredstva zavisnosti nisu ljekovi.
Jer, kada se i otkloni podliježuċi uzrok nečijeg drogiranja, uzrok nečije simptomatske zavisnosti, ostaje zavisnost kao zavisnost, koja samu sebe podražava, pa traje i razvija se nezavisno je li podliježuċi psihički kompleks, koji joj je nekada bio u korjenu otklonjen. I simptomatska zavisnost isto je tako i zavisnost i simptomatski zavisnik je jednako isti zavisnik pa zadržava bolesnu neotpornost prema drogama, što znači da ih ne može uzmati drugačije nego po svakodnevnom razornom zavisničkom obrascu.
Razrješenjem temeljnih psiholoških uzroka, koji su se do tada uklanjali drogiranjem, riješili su se uzroci posezanja za drogama, ali time nije ni oslovljen problem same zavisnosti, nego je samo simptomatska zavisnost prevedena u primarnu bolest zavisnosti.
Problemi generiraju drogiranje, ali onda drogiranje postaje samopodržavajuċa radnja koja generira samu sebe i koja ne nestaje po razrješenju problema koji su uzrokovali drogiranje. Simptomatski uzrok drogiranju služi tek kao njegov prvi pokretač, a onda nadalje drogiranje veċ samo sebe okida.
Zato droge nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moċna opojna psihoaktivna sredstva, s na duge staze, jakim adiktivnim potencijalom.
Iako je primarna potreba da se uzima zbog otklanjanja duševnih stanja, droge skoro neprimijetno, ali s vremenom ipak bezuslovno, počinju nametati svoj obrazac kompulzivne sloupotrebe, pa onog ko ih uzima pretvaraju u zavisnika. Zato treba ponoviti da je i simptomatska zavisnost u svojoj ozbiljnosti, čakštaviše da je simptomastak zavisnost teže izlečiva od tzv “obične” primarne bolesti zavisnosti.
Značajan broj zavisnika zapravo su duševno poremeċene urbane mlade osobe subjektivne orjentacije, koje svoje odliježuċe tegobe “samoliječe” drogama. No, s druge strane, samo drogiranje u tolikoj mjeri muti ionako veċ zamuċenu vodu zavisnikove funkcionalnosti podliježuċim psihičkim tegobama, da je među teškoċama s kojima se zavisnik životno nosi zaista teško odrediti što je psiha, a što droga. Tek nekoliko mjeseci po uspostavljanju apstinencije zavisnik za tegobe koje ga more može reċi das u zaista psihičke prirode.
Naime, bolest zavisnosti je psihički poremeċaj tolike snage da svojim manifestovanjem u potpunosti prekriva i sakriva očigledne i eventualne podliježuċe psihičke poremeċaje
I simptomatski zavisnik je zavisnik
Mnogi pozitivni učinci koje zavisnici doživljavaju uzimanjem sredstava zavisnosti svodi se na uklanjanje njihovih temeljnih ili drogom urokovanih psihičkih tegoba. Naravno da je upravo taj potez dugoročno katastrofalan, jer sredstva zavisnosti nisu ljekovi.
Jer, kada se i otkloni podliježuċi uzrok nečijeg drogiranja, uzrok nečije simptomatske zavisnosti, ostaje zavisnost kao zavisnost, koja samu sebe podražava, pa traje i razvija se nezavisno je li podliježuċi psihički kompleks, koji joj je nekada bio u korjenu otklonjen. I simptomatska zavisnost isto je tako i zavisnost i simptomatski zavisnik je jednako isti zavisnik pa zadržava bolesnu neotpornost prema drogama, što znači da ih ne može uzmati drugačije nego po svakodnevnom razornom zavisničkom obrascu.
Razrješenjem temeljnih psiholoških uzroka, koji su se do tada uklanjali drogiranjem, riješili su se uzroci posezanja za drogama, ali time nije ni oslovljen problem same zavisnosti, nego je samo simptomatska zavisnost prevedena u primarnu bolest zavisnosti.
Problemi generiraju drogiranje, ali onda drogiranje postaje samopodržavajuċa radnja koja generira samu sebe i koja ne nestaje po razrješenju problema koji su uzrokovali drogiranje. Simptomatski uzrok drogiranju služi tek kao njegov prvi pokretač, a onda nadalje drogiranje veċ samo sebe okida.
Zato droge nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moċna opojna psihoaktivna sredstva, s na duge staze, jakim adiktivnim potencijalom.
Iako je primarna potreba da se uzima zbog otklanjanja duševnih stanja, droge skoro neprimijetno, ali s vremenom ipak bezuslovno, počinju nametati svoj obrazac kompulzivne sloupotrebe, pa onog ko ih uzima pretvaraju u zavisnika. Zato treba ponoviti da je i simptomatska zavisnost u svojoj ozbiljnosti, čakštaviše da je simptomastak zavisnost teže izlečiva od tzv “obične” primarne bolesti zavisnosti.
Značajan broj zavisnika zapravo su duševno poremeċene urbane mlade osobe subjektivne orjentacije, koje svoje odliježuċe tegobe “samoliječe” drogama. No, s druge strane, samo drogiranje u tolikoj mjeri muti ionako veċ zamuċenu vodu zavisnikove funkcionalnosti podliježuċim psihičkim tegobama, da je među teškoċama s kojima se zavisnik životno nosi zaista teško odrediti što je psiha, a što droga. Tek nekoliko mjeseci po uspostavljanju apstinencije zavisnik za tegobe koje ga more može reċi das u zaista psihičke prirode.
Naime, bolest zavisnosti je psihički poremeċaj tolike snage da svojim manifestovanjem u potpunosti prekriva i sakriva očigledne i eventualne podliježuċe psihičke poremeċaje
Mnogi pozitivni učinci koje zavisnici doživljavaju uzimanjem sredstava zavisnosti svodi se na uklanjanje njihovih temeljnih ili drogom urokovanih psihičkih tegoba. Naravno da je upravo taj potez dugoročno katastrofalan, jer sredstva zavisnosti nisu ljekovi.
Jer, kada se i otkloni podliježuċi uzrok nečijeg drogiranja, uzrok nečije simptomatske zavisnosti, ostaje zavisnost kao zavisnost, koja samu sebe podražava, pa traje i razvija se nezavisno je li podliježuċi psihički kompleks, koji joj je nekada bio u korjenu otklonjen. I simptomatska zavisnost isto je tako i zavisnost i simptomatski zavisnik je jednako isti zavisnik pa zadržava bolesnu neotpornost prema drogama, što znači da ih ne može uzmati drugačije nego po svakodnevnom razornom zavisničkom obrascu.
Razrješenjem temeljnih psiholoških uzroka, koji su se do tada uklanjali drogiranjem, riješili su se uzroci posezanja za drogama, ali time nije ni oslovljen problem same zavisnosti, nego je samo simptomatska zavisnost prevedena u primarnu bolest zavisnosti.
Problemi generiraju drogiranje, ali onda drogiranje postaje samopodržavajuċa radnja koja generira samu sebe i koja ne nestaje po razrješenju problema koji su uzrokovali drogiranje. Simptomatski uzrok drogiranju služi tek kao njegov prvi pokretač, a onda nadalje drogiranje veċ samo sebe okida.
Zato droge nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moċna opojna psihoaktivna sredstva, s na duge staze, jakim adiktivnim potencijalom.
Iako je primarna potreba da se uzima zbog otklanjanja duševnih stanja, droge skoro neprimijetno, ali s vremenom ipak bezuslovno, počinju nametati svoj obrazac kompulzivne sloupotrebe, pa onog ko ih uzima pretvaraju u zavisnika. Zato treba ponoviti da je i simptomatska zavisnost u svojoj ozbiljnosti, čakštaviše da je simptomastak zavisnost teže izlečiva od tzv “obične” primarne bolesti zavisnosti.
Značajan broj zavisnika zapravo su duševno poremeċene urbane mlade osobe subjektivne orjentacije, koje svoje odliježuċe tegobe “samoliječe” drogama. No, s druge strane, samo drogiranje u tolikoj mjeri muti ionako veċ zamuċenu vodu zavisnikove funkcionalnosti podliježuċim psihičkim tegobama, da je među teškoċama s kojima se zavisnik životno nosi zaista teško odrediti što je psiha, a što droga. Tek nekoliko mjeseci po uspostavljanju apstinencije zavisnik za tegobe koje ga more može reċi das u zaista psihičke prirode.
Naime, bolest zavisnosti je psihički poremeċaj tolike snage da svojim manifestovanjem u potpunosti prekriva i sakriva očigledne i eventualne podliježuċe psihičke poremeċaje
Re: PUT OPORAVKA
Droge kratkotrajno otklanjaju, a dugoročno pogoršavaju se zavisnikove probleme
Iako droge na kratke staze zaista uklanjaju ili barem olakšavaju podnošenje mnogih duševnih patnji, dugoročno one potpuno razmrdavaju razmrdavaju, psihički rasklimavaju i u biti pogoršavaju zavisnikov podliježuċi psihički poremeċaj. Ista osoba koje je u fazi drogiranja upadno poremeċenog psihičkog i socijalnog funkcionisanja, veċ mjesec-dva nakon prestanka uzimanja sredstava zavisnosti odjevdnom postaje u socijalnom pogledu bitno prilagođenija, a u psihološkom pogledu bitno uravnoteženija osoba.
Nakon prestanka drogiranja ona se naprosto, praktično preko noċi, mijenja na bolje i postaje osoba koja je zadovoljna sobom i drugima i kojom su odjednom i drugi zadovoljni. Droga zavisniku ne samo da uzrokuje onaj dio životnih problema izazvanih drogiranjem, nabavkom droge i novca za drogue, nego drogiranjem bitno smanjuje kapacitet zavisnika za nošenje sa problemima svakodnevnice koji nisu direktno uzrokovani činjenicom zavisnosti.
U aktivnoj fazi svoje bolesti zavisnik naprosto nema vremena da napravi ništa korisno za sebe i za svoje, jer stalno mora trčati za drogom ili pak satima biti neupotrebljivo razvaljen i nadrogiran.
Onomalo vremena kad nije nadrogiran i kada ne nabavlja novac za drogue, on se neemotivno pasivno prepušta da ga nosi tok nepovoljnih okolnosti, jer je umoran od svega.
Nepripremljen za normalan život u kojem se sve manje i manje snalazi, pa se od njega brani povlačenjem u gubitničku inertnost. Droge djeluju na način da zavisnika izključuju iz ove jedine stvarnosti gdje se svi susreċemo. Nadrogirana osoba samo prividno nastanjuje onaj svijet, jer čim nađe utočište i mir u nadrogiranoj izmaglici, ona negira recipročni odnos s drugima.
Stanja nadrogiranosti zavisikovom ponašanju, razmijšljanjima, raspoloženjima i odlukama pridaju fantazmagoričnu dimenziju. Do se drogira id ok je nadrogiran, zavisnik onestvaruje stvarnost i svoje “ja” u njoj. Fantastičnost bitisanja u nadrogiranom stanju, povlači ga k sebi: njegovo jai njegov život postaju nestvarni. Isključivost i nekomunikativnost nadrogirane svijesti, udaljuje ga od svijeta i od ljudi i čini da jaz među njima postane sve dublji.
Svakodnevnica nadrogirane osobe obojena je nestvarnim ugođajem neobiTnog, bizarnog i čudesnog u jednom dubljem živom i jakom smislu. Iako ċemo čuti zavisnike kako za razloge svojeg drogiranja navode da droge uzimaju “tek tako, bez pravog razloga, da im brže prođe vrijee” i “da se, eto tako, malo zabave i provesele” količina njihovog vremena provedenog u drogiranju, naboj doživljaja strastvene uzbuđenosti u nadrogiranom stanju svjedoči koliko su oni zapravo u drogiranje unešeni i koliko je fantomsko postojanje kao njihov bitan odnos prema stvarnosti.
U aktivnoj fazi svoje bolesti, zavisnik je neprijateljski usmjeren prema svima koji ne tolerišu njegovo drogiranje. A, da bi se i dalje mogao nesmetano, bez griže savjesti drogirati on s okružuje osobama koje se i same drogiraju ili koje barem tolerišu njegovo drogiranje. Zavisnik sebi ne voli kvariti ugođaj nadrogiranosti druženjem: s osobama koje ne tolerišu njegovo drogiranje ili koje s njime nisu poklopljene u fazi nadrogiranosti.
No, blaženstvo nadrogiranosti ne može trajati vječno, uvjek ċe ga nešto od spoljnih faktora prekinuti i zagorčati mu tok, ili ċe se u najmanju ruku nadrogirana osoba otrijezniti i doživjeti ružno buđenje u stvarnosti koja čeka da bude preuzeta sa svim svojim obavezama.
Iako droge na kratke staze zaista uklanjaju ili barem olakšavaju podnošenje mnogih duševnih patnji, dugoročno one potpuno razmrdavaju razmrdavaju, psihički rasklimavaju i u biti pogoršavaju zavisnikov podliježuċi psihički poremeċaj. Ista osoba koje je u fazi drogiranja upadno poremeċenog psihičkog i socijalnog funkcionisanja, veċ mjesec-dva nakon prestanka uzimanja sredstava zavisnosti odjevdnom postaje u socijalnom pogledu bitno prilagođenija, a u psihološkom pogledu bitno uravnoteženija osoba.
Nakon prestanka drogiranja ona se naprosto, praktično preko noċi, mijenja na bolje i postaje osoba koja je zadovoljna sobom i drugima i kojom su odjednom i drugi zadovoljni. Droga zavisniku ne samo da uzrokuje onaj dio životnih problema izazvanih drogiranjem, nabavkom droge i novca za drogue, nego drogiranjem bitno smanjuje kapacitet zavisnika za nošenje sa problemima svakodnevnice koji nisu direktno uzrokovani činjenicom zavisnosti.
U aktivnoj fazi svoje bolesti zavisnik naprosto nema vremena da napravi ništa korisno za sebe i za svoje, jer stalno mora trčati za drogom ili pak satima biti neupotrebljivo razvaljen i nadrogiran.
Onomalo vremena kad nije nadrogiran i kada ne nabavlja novac za drogue, on se neemotivno pasivno prepušta da ga nosi tok nepovoljnih okolnosti, jer je umoran od svega.
Nepripremljen za normalan život u kojem se sve manje i manje snalazi, pa se od njega brani povlačenjem u gubitničku inertnost. Droge djeluju na način da zavisnika izključuju iz ove jedine stvarnosti gdje se svi susreċemo. Nadrogirana osoba samo prividno nastanjuje onaj svijet, jer čim nađe utočište i mir u nadrogiranoj izmaglici, ona negira recipročni odnos s drugima.
Stanja nadrogiranosti zavisikovom ponašanju, razmijšljanjima, raspoloženjima i odlukama pridaju fantazmagoričnu dimenziju. Do se drogira id ok je nadrogiran, zavisnik onestvaruje stvarnost i svoje “ja” u njoj. Fantastičnost bitisanja u nadrogiranom stanju, povlači ga k sebi: njegovo jai njegov život postaju nestvarni. Isključivost i nekomunikativnost nadrogirane svijesti, udaljuje ga od svijeta i od ljudi i čini da jaz među njima postane sve dublji.
Svakodnevnica nadrogirane osobe obojena je nestvarnim ugođajem neobiTnog, bizarnog i čudesnog u jednom dubljem živom i jakom smislu. Iako ċemo čuti zavisnike kako za razloge svojeg drogiranja navode da droge uzimaju “tek tako, bez pravog razloga, da im brže prođe vrijee” i “da se, eto tako, malo zabave i provesele” količina njihovog vremena provedenog u drogiranju, naboj doživljaja strastvene uzbuđenosti u nadrogiranom stanju svjedoči koliko su oni zapravo u drogiranje unešeni i koliko je fantomsko postojanje kao njihov bitan odnos prema stvarnosti.
U aktivnoj fazi svoje bolesti, zavisnik je neprijateljski usmjeren prema svima koji ne tolerišu njegovo drogiranje. A, da bi se i dalje mogao nesmetano, bez griže savjesti drogirati on s okružuje osobama koje se i same drogiraju ili koje barem tolerišu njegovo drogiranje. Zavisnik sebi ne voli kvariti ugođaj nadrogiranosti druženjem: s osobama koje ne tolerišu njegovo drogiranje ili koje s njime nisu poklopljene u fazi nadrogiranosti.
No, blaženstvo nadrogiranosti ne može trajati vječno, uvjek ċe ga nešto od spoljnih faktora prekinuti i zagorčati mu tok, ili ċe se u najmanju ruku nadrogirana osoba otrijezniti i doživjeti ružno buđenje u stvarnosti koja čeka da bude preuzeta sa svim svojim obavezama.
Re: PUT OPORAVKA
Nezrela i infantilna osobnost zavisnika
Ma koliko god u nekim djelovima sebe uspješno održavaju fasadu pseudozrelosti i lažne normalnosti, narkomani su u svakom slučaju nezrele i infantilno ustrojene ličnosti.
I to ne samo zato što su nezrele ličnosti sklonije razvoju zavisnosti o drogama, veċ i zato što samo drogiranje dodatno djeluje na njihovu podležuċu imaturnost na način da koči i one preostale urođene snage njihovog psihizma u postignuċu duševne zrelosti.
Ličnost zavisnika je krhka, nezrela labilna teško dosezljive i lako narušive psihičke ravnoteže i bez dodatnih odbrana s kojima bi se nosila sa zahtjevima stvarnosti. Na životne frustracije zavisnici najčešċe reaguju povlačenjem, a kada su od života satjerani u ċošak i otvorenom agresijom.
Tuđi osjeċaji ih ne vežu niti prošivaju. Zato se nisu sposobni ozbiljnije vezati za drugu osobu, a kamoli uzvratiti osjeċaje. Životno parazitiraju na drugima, i pasivno se prepuštaju događajima. Iskazujuslabost volje i podvodljivost, a žive otuđeno od svijeta i od ljudi.
Zavisnici se osjeċaju drugačijima od drugih, osjeċaju da ne pripadaju svijetu nego da se njime samo koriste i parazitiraju. Zavisnike muči osjeċaj griže savjesti zbog svega što su napravili sebi i drugima drogirajuċi se. Uvjek se osjeċaju manje vrijedni zbog činjenice da se drogiraju. Oni duboko u sebi znaju da ih droge “prljaju” i da radi njih stalno nose “crni znak”.
Kakva je stvarnost, ni ne čudi što mnogi u nju ne mogu ili ne žele uskočiti, ali svejedno stvarnost, kakvagod da je bila, ne opravdava činjenicu drogiranja. Drogiranje je ipak, čak u i najafirmativnijem kontekstu, malodušni eskapistički odgovor životu.
Bijeg od stvarnosti u drogiranje je razumljiv, ali nikako nije opravdan i ne možemo ga podržati kao legitimnu interpretaciju života. I to zato što je ta interpretacija parazitska inertna, malodušna, sebična, manipulativna i destruktivna, i nikako nije interpretacija za sve, odnosno interpretacija koja je preporučljiva drugima.
Za razloge svojeg drogiranja zavisnici navode da se drogiraju jer računaju kako se drogiraju ređe i s manjim količinama droge od onih po njima realno zabrinjavajuċim, da se drogiraju kako bi se lakše nosili sa životom, ili pak zato što drže da bolje i lakše životno funkcionišu ako se drogiraju, zatim da se drogiraju da ne misle na sjutra, da se drogiraju jer ne mogu da se ne drogiraju, buduċi das u ionako zavisni, ili da se drogiraju zato jer su, drogiranja radi, uopšte izgubili priliku da normalno žive pa se drogiraju sve dok ih droge na smrt ne dotuku.
Od stvarnosti se najlakše braniti branom drogiranja, koje nadalje samo sebe podržava i zamjenjuje sve druge odgovore na zahtjeve života.
Što se više drogira, to se lakše drogira i teže radi išta drugo, nego da se opet drogira. Drogiranje pustoši duševnost zavisnika, prisiljavajuċi ga da se stereotipnim automatizmom vrti u uvjek jednom te istom krugu posezanja za drogama radi svega i svačega i zapravo ničega.
Što se duže drogira, to mu se manje lijepo drogirati i to droge na manje lijep način iskazuju svoju opojnu djelotvornost i zapravo omamljuju zavisnika na, u lošem smislu, uvjek jedan te isti i sve više zatupljujuċi način. Što se više i duže drogira, zavisniku droge gube svoje euforično psihostimulirajuċe djelovanje i depresivni učinci opojnih droga na kraju ostaju njihovi jedini učinci.
Nije sve razorno u učincima drogiranja do droga, nešto je, naravno, i do osonosti ljudi koji ih uzimjau. Kod velikog broja zavisnika pojave društvenog paratizma, upadnog vladanja i antisocialnog pnašanja prethodile su drogiranju. Zavisnost od droga kod njih je tek nadogradnja na veċ ranije iskazane crte neuravnotežene ličnosti.
S druge strane droge psihopatiziraju zavisnika, to jest. Njihova dugotrajna sloupotreba preobražava zavisnika u psihopatsku ličnost. Zato je pnekad moguċe naiċi na tvrdnje das u zavisnici u osnovi psihopate, kao i da ni zavisnost nije zasebna bolest nego oblik ponašanja psihopatske ličnosti.
Ma koliko god u nekim djelovima sebe uspješno održavaju fasadu pseudozrelosti i lažne normalnosti, narkomani su u svakom slučaju nezrele i infantilno ustrojene ličnosti.
I to ne samo zato što su nezrele ličnosti sklonije razvoju zavisnosti o drogama, veċ i zato što samo drogiranje dodatno djeluje na njihovu podležuċu imaturnost na način da koči i one preostale urođene snage njihovog psihizma u postignuċu duševne zrelosti.
Ličnost zavisnika je krhka, nezrela labilna teško dosezljive i lako narušive psihičke ravnoteže i bez dodatnih odbrana s kojima bi se nosila sa zahtjevima stvarnosti. Na životne frustracije zavisnici najčešċe reaguju povlačenjem, a kada su od života satjerani u ċošak i otvorenom agresijom.
Tuđi osjeċaji ih ne vežu niti prošivaju. Zato se nisu sposobni ozbiljnije vezati za drugu osobu, a kamoli uzvratiti osjeċaje. Životno parazitiraju na drugima, i pasivno se prepuštaju događajima. Iskazujuslabost volje i podvodljivost, a žive otuđeno od svijeta i od ljudi.
Zavisnici se osjeċaju drugačijima od drugih, osjeċaju da ne pripadaju svijetu nego da se njime samo koriste i parazitiraju. Zavisnike muči osjeċaj griže savjesti zbog svega što su napravili sebi i drugima drogirajuċi se. Uvjek se osjeċaju manje vrijedni zbog činjenice da se drogiraju. Oni duboko u sebi znaju da ih droge “prljaju” i da radi njih stalno nose “crni znak”.
Kakva je stvarnost, ni ne čudi što mnogi u nju ne mogu ili ne žele uskočiti, ali svejedno stvarnost, kakvagod da je bila, ne opravdava činjenicu drogiranja. Drogiranje je ipak, čak u i najafirmativnijem kontekstu, malodušni eskapistički odgovor životu.
Bijeg od stvarnosti u drogiranje je razumljiv, ali nikako nije opravdan i ne možemo ga podržati kao legitimnu interpretaciju života. I to zato što je ta interpretacija parazitska inertna, malodušna, sebična, manipulativna i destruktivna, i nikako nije interpretacija za sve, odnosno interpretacija koja je preporučljiva drugima.
Za razloge svojeg drogiranja zavisnici navode da se drogiraju jer računaju kako se drogiraju ređe i s manjim količinama droge od onih po njima realno zabrinjavajuċim, da se drogiraju kako bi se lakše nosili sa životom, ili pak zato što drže da bolje i lakše životno funkcionišu ako se drogiraju, zatim da se drogiraju da ne misle na sjutra, da se drogiraju jer ne mogu da se ne drogiraju, buduċi das u ionako zavisni, ili da se drogiraju zato jer su, drogiranja radi, uopšte izgubili priliku da normalno žive pa se drogiraju sve dok ih droge na smrt ne dotuku.
Od stvarnosti se najlakše braniti branom drogiranja, koje nadalje samo sebe podržava i zamjenjuje sve druge odgovore na zahtjeve života.
Što se više drogira, to se lakše drogira i teže radi išta drugo, nego da se opet drogira. Drogiranje pustoši duševnost zavisnika, prisiljavajuċi ga da se stereotipnim automatizmom vrti u uvjek jednom te istom krugu posezanja za drogama radi svega i svačega i zapravo ničega.
Što se duže drogira, to mu se manje lijepo drogirati i to droge na manje lijep način iskazuju svoju opojnu djelotvornost i zapravo omamljuju zavisnika na, u lošem smislu, uvjek jedan te isti i sve više zatupljujuċi način. Što se više i duže drogira, zavisniku droge gube svoje euforično psihostimulirajuċe djelovanje i depresivni učinci opojnih droga na kraju ostaju njihovi jedini učinci.
Nije sve razorno u učincima drogiranja do droga, nešto je, naravno, i do osonosti ljudi koji ih uzimjau. Kod velikog broja zavisnika pojave društvenog paratizma, upadnog vladanja i antisocialnog pnašanja prethodile su drogiranju. Zavisnost od droga kod njih je tek nadogradnja na veċ ranije iskazane crte neuravnotežene ličnosti.
S druge strane droge psihopatiziraju zavisnika, to jest. Njihova dugotrajna sloupotreba preobražava zavisnika u psihopatsku ličnost. Zato je pnekad moguċe naiċi na tvrdnje das u zavisnici u osnovi psihopate, kao i da ni zavisnost nije zasebna bolest nego oblik ponašanja psihopatske ličnosti.
Re: PUT OPORAVKA
Jeftina narkomanska patetika kojom se zavisnik samozavarava dok se drogira.
Drogiranje je zavisniku univerzalna odbrana i odgovor na sve životne situacije i stanja. Ako me je dobro, on se drogira, ako mu je loše, on se opet drogira: ako mu ide, on poseže za drogama, ali za njima poseže i kada mu ne ide. Kad nema što da radi, on se drogira, da bi se relaksirao, a kad je relaksiran, drogira se da bi mu bilo bolje. Kad je tužan, on se drogira da se oraspoloži, , a kad je sreċan, drogira se da bi se proslavio. I tako do u nedogled. Ovo najbrajanje nije tek puka forma, nego su droge zaista tako moċni, multidimenzionalni primjenjivi psihofarmaci od kojih do sada nisu pronađeni bolji. Zato ni ne čudi što ċe one i dalje ostati tu u svakodnevnici i saživjeti se sa nama.
Zavisnik sa svijetom najlakše komunicira upravo kada je drogiran. Narkomanski dio njegove ličnosti tada je takoreċi nahranjen i nema te stvari koju on tada sebi, a i drugima neċe obeċati. Naravno da on tada lažnim obeċanjima bez pokriċa zavarava druge, ali to ne bi mogao s toliko upornosti i usppješnosti raditi da prethodno nije samog sebe uvjerio u isto.
Njemu se kroz krugove samozavaravanja, zaista čini da sve još može biti u redu, kao i da ċe zaista sve zaista i biti u redu. Zavisnik je rob sopstvene zavisničke svijesti-kroz godine drogiranja nastalom sklopu samozavaravanja drugih, kojim štiti i podrava vlastitu zavisnost.
On stalno boravi u jednoj lažnoj svijesti koja seb uvjerava da ima još, da nije sve izbubljeno, da ċe mu život dati novu priliku, a on ċe se zauzvrat svijestu pokazari u novom svjetlu i iskupiti za sve loše počinjeno tokom drogiranja.
No, jedina istina posle svih tih lažnih obeċanja jeste da on je on aktuelno „sređen“, tj. Nadrogiran i da mu je lako izricati velike riječi i bez težine. Ali, veċ posle nekoliko sati, ako nije uzeo novu dozu, on se mijenja na gore: postaje razdražljiv, nesnosan, prevariċe najveċe projatelje, a kamoli ne poznanike ili nepoznate ljude. Ukratko-postaċe pomanitalo stvorenje izobličeno krizom koje nema što neċe napraviti kako bi se domogao olakšanja koje mu donosi nova doza droge.
Paradoks bolesti zavisnosti je činjenica da upravo drogiranje uklanja znakove te bolesti. Zavisnik se osjeċa normalno, zdravo i zadovoljno samo kada je izdrogiran. Kad uzme drogu, on je bolestan i „loše mu je“
Zavisnicima droge predstavljaju svojevrsni štit prema zahtjevima stvarnosti. Zavisnici kroz drogiranje dosežu sve surogatne likove svoje „realnostii“ i „vlastitosti“, i barem se na kratko osjeċaju istinski sretni i svoji.
Moralni su invalidi i druge naprosto ne primjeċuju. Kako razvojno ne dosežu prošivenost drugima ili etičku ravan, oni ostaju izvan postignuċa lične i socijalne zrelosti, te kada se na tu zrelost apeluje, oni naprosto ne razumju šta se od njih traži.
Zavisnici traċe svoje živote u tako beznačajnim ravnima nižih stvarnosti, a istovremeno toliko drže do sebe, kao da bi u namjanju ruku svijet stao kad bi oni prestali živjeti.
Uklopljenost zavisnika u društvo tek je površna i tiče se tek fasadnog dijela njegove ličnosti. On lako sklapa prijateljstva jer je nedistancirano prodoran, ali sva ona su zapravo površna i kratkotrajna, tako das u zapravo poznanstva.
Gdje se svima nama pojavljuje život u svojoj raznovrsnoti, zavisniku se stereotipno javlja uvjek jedno te isto-droga. On u stvari ne živi, nego se drogira.
Drogiranje je zavisniku univerzalna odbrana i odgovor na sve životne situacije i stanja. Ako me je dobro, on se drogira, ako mu je loše, on se opet drogira: ako mu ide, on poseže za drogama, ali za njima poseže i kada mu ne ide. Kad nema što da radi, on se drogira, da bi se relaksirao, a kad je relaksiran, drogira se da bi mu bilo bolje. Kad je tužan, on se drogira da se oraspoloži, , a kad je sreċan, drogira se da bi se proslavio. I tako do u nedogled. Ovo najbrajanje nije tek puka forma, nego su droge zaista tako moċni, multidimenzionalni primjenjivi psihofarmaci od kojih do sada nisu pronađeni bolji. Zato ni ne čudi što ċe one i dalje ostati tu u svakodnevnici i saživjeti se sa nama.
Zavisnik sa svijetom najlakše komunicira upravo kada je drogiran. Narkomanski dio njegove ličnosti tada je takoreċi nahranjen i nema te stvari koju on tada sebi, a i drugima neċe obeċati. Naravno da on tada lažnim obeċanjima bez pokriċa zavarava druge, ali to ne bi mogao s toliko upornosti i usppješnosti raditi da prethodno nije samog sebe uvjerio u isto.
Njemu se kroz krugove samozavaravanja, zaista čini da sve još može biti u redu, kao i da ċe zaista sve zaista i biti u redu. Zavisnik je rob sopstvene zavisničke svijesti-kroz godine drogiranja nastalom sklopu samozavaravanja drugih, kojim štiti i podrava vlastitu zavisnost.
On stalno boravi u jednoj lažnoj svijesti koja seb uvjerava da ima još, da nije sve izbubljeno, da ċe mu život dati novu priliku, a on ċe se zauzvrat svijestu pokazari u novom svjetlu i iskupiti za sve loše počinjeno tokom drogiranja.
No, jedina istina posle svih tih lažnih obeċanja jeste da on je on aktuelno „sređen“, tj. Nadrogiran i da mu je lako izricati velike riječi i bez težine. Ali, veċ posle nekoliko sati, ako nije uzeo novu dozu, on se mijenja na gore: postaje razdražljiv, nesnosan, prevariċe najveċe projatelje, a kamoli ne poznanike ili nepoznate ljude. Ukratko-postaċe pomanitalo stvorenje izobličeno krizom koje nema što neċe napraviti kako bi se domogao olakšanja koje mu donosi nova doza droge.
Paradoks bolesti zavisnosti je činjenica da upravo drogiranje uklanja znakove te bolesti. Zavisnik se osjeċa normalno, zdravo i zadovoljno samo kada je izdrogiran. Kad uzme drogu, on je bolestan i „loše mu je“
Zavisnicima droge predstavljaju svojevrsni štit prema zahtjevima stvarnosti. Zavisnici kroz drogiranje dosežu sve surogatne likove svoje „realnostii“ i „vlastitosti“, i barem se na kratko osjeċaju istinski sretni i svoji.
Moralni su invalidi i druge naprosto ne primjeċuju. Kako razvojno ne dosežu prošivenost drugima ili etičku ravan, oni ostaju izvan postignuċa lične i socijalne zrelosti, te kada se na tu zrelost apeluje, oni naprosto ne razumju šta se od njih traži.
Zavisnici traċe svoje živote u tako beznačajnim ravnima nižih stvarnosti, a istovremeno toliko drže do sebe, kao da bi u namjanju ruku svijet stao kad bi oni prestali živjeti.
Uklopljenost zavisnika u društvo tek je površna i tiče se tek fasadnog dijela njegove ličnosti. On lako sklapa prijateljstva jer je nedistancirano prodoran, ali sva ona su zapravo površna i kratkotrajna, tako das u zapravo poznanstva.
Gdje se svima nama pojavljuje život u svojoj raznovrsnoti, zavisniku se stereotipno javlja uvjek jedno te isto-droga. On u stvari ne živi, nego se drogira.
Re: PUT OPORAVKA
Jedino je heroin važan
Heroinski zavisnik nije u stanju da uloži veċi napor ni u šta osim u nabavku droge. Sve izvan heroina kod njega je emotivno dezinvestirano. Heroin mu je u tolikoj mjeri pojeo emocije da nema ni dovoljno duše da suosjeċa s patnjom radi tragedije koje je njegovo drogiranje nanijelo porodici iz koje potiče.
Povjerenje starih prijatelja izvan kruga heroinskih zavisnika takođe je odavno izigrao, a nova poznanstva izvan heroinske subculture ne uspijeva zasnovati. Ovo poslednje ni ne čudi jer nakon godina drogiranja on ne zna pričati ni o čemu drugome nego o drogi i drogiranju, a koga to zanima-nego narkomane.
Kako se godine protraċene u drogama i drogiranju gomilaju, zavisnik neminovno postaje sve gluplji i prazniji čovjek. Život naprosto nepopravljivo pustoši ljude koji ga žive kroz drogiranje, i oni malo po malo kopne.
Drogiranje zavisniku postaje univerzalna odbrana i odgovor na sve životne situacije, pa se on zbog toga manjkavo i stereotipno mentalizira , pa kod njega ostaje samo okvirna karakterna fasada individualnosti.
Slojevitost, dubina i širina duševnih prostora zavisnika se tanji kako drogiranje napreduje. Osjeċaj nemoċi koji život na drogama nosi skopčan je sa nemoguċnošċu promjene, postoji samo osnovno površno podnošenje stanja stvari.
S godinama kod zavisnika dolazi do egzistencijalne predaje i životnog povlačenja kao i do dezinvesticije, najprije spoljašnjeg, a onda i unutrasnjeg prostora i konačno do tačke sloma zavisnika kao osobe, kao da on dalje više niti hoċe, niti može, jer ga je porazila svejednost nadrogiranog tupila.
Nije samo bitka nego i životni rat tada izgubljen, a droga kao pobjednik likuje nad zavisnikom kojega je isprva natjerala na povlačenje, zatim konačno na potpuno gašenje instance ljudskosti i pravosti.
Zavisnike drogiranje zatupljuje kao osobe, a ta tupost se ne odnosi ni nna što očigledno, nego je ona iz sebe neizašlo svojstvo. I zavisnik i svijet u tuposti dijele međusobnu ravnodušnost jednog prema drugome, svijet tada ne iščezava, nego značenjski gasne i izmiče u bezinteresno.
Heroinski zavisnik nije u stanju da uloži veċi napor ni u šta osim u nabavku droge. Sve izvan heroina kod njega je emotivno dezinvestirano. Heroin mu je u tolikoj mjeri pojeo emocije da nema ni dovoljno duše da suosjeċa s patnjom radi tragedije koje je njegovo drogiranje nanijelo porodici iz koje potiče.
Povjerenje starih prijatelja izvan kruga heroinskih zavisnika takođe je odavno izigrao, a nova poznanstva izvan heroinske subculture ne uspijeva zasnovati. Ovo poslednje ni ne čudi jer nakon godina drogiranja on ne zna pričati ni o čemu drugome nego o drogi i drogiranju, a koga to zanima-nego narkomane.
Kako se godine protraċene u drogama i drogiranju gomilaju, zavisnik neminovno postaje sve gluplji i prazniji čovjek. Život naprosto nepopravljivo pustoši ljude koji ga žive kroz drogiranje, i oni malo po malo kopne.
Drogiranje zavisniku postaje univerzalna odbrana i odgovor na sve životne situacije, pa se on zbog toga manjkavo i stereotipno mentalizira , pa kod njega ostaje samo okvirna karakterna fasada individualnosti.
Slojevitost, dubina i širina duševnih prostora zavisnika se tanji kako drogiranje napreduje. Osjeċaj nemoċi koji život na drogama nosi skopčan je sa nemoguċnošċu promjene, postoji samo osnovno površno podnošenje stanja stvari.
S godinama kod zavisnika dolazi do egzistencijalne predaje i životnog povlačenja kao i do dezinvesticije, najprije spoljašnjeg, a onda i unutrasnjeg prostora i konačno do tačke sloma zavisnika kao osobe, kao da on dalje više niti hoċe, niti može, jer ga je porazila svejednost nadrogiranog tupila.
Nije samo bitka nego i životni rat tada izgubljen, a droga kao pobjednik likuje nad zavisnikom kojega je isprva natjerala na povlačenje, zatim konačno na potpuno gašenje instance ljudskosti i pravosti.
Zavisnike drogiranje zatupljuje kao osobe, a ta tupost se ne odnosi ni nna što očigledno, nego je ona iz sebe neizašlo svojstvo. I zavisnik i svijet u tuposti dijele međusobnu ravnodušnost jednog prema drugome, svijet tada ne iščezava, nego značenjski gasne i izmiče u bezinteresno.
Re: PUT OPORAVKA
Propadanje zavisnika u poodmakloj fazi zavisnosti
U poodmakloj i kasnoj fazi bolesti zavisnosti zavisnik više ne može održavati fasadu socijalne neupadljivosti i normalnosti. On se otvoreno ponaša kao zavisnik, socijalno se marginalizira i odlazi na mjesta i druži se sa osobama koje, buduċi das u i same socijalno disfunkcionalni zavisnici prihvaċaju njegovo drogiranje.
Drogiranje kao temeljno životno iskustvo
“Nama zavisnicima su za samoosjeċaj života bile važne droge i drogiranje. Droge su činile polaznu tačku našeg svijeta i davale mu “smisao”. Doduše, u dane kada ne bi uzeli drogue, svijet je i dalje, naravno, bio tu, ali je bio uskraċen za boje i značenje. Droge su nam činile i bile sve što smi nismo mogli učiniti i biti.
Droge sun am bile funkcionalna potpora naše ličnosti, naše fantazmatsko ucjeljenje pa zato ni ne čudi da bi se bez droga osjeċali kao ljudi bez srca, kao ljudi sa amputiranim organom. Štoviše, drogirali smo se toliko dugo da može biti da smo i mi sami zapravo lučevina psihoaktivnog djelovanje droge
NOTA BENE: Italic naglaseni textovi su prilog koji je dio knjige, a izvori su od samih Anonimnih, sa kojima je dr. Torre saradjivao
U poodmakloj i kasnoj fazi bolesti zavisnosti zavisnik više ne može održavati fasadu socijalne neupadljivosti i normalnosti. On se otvoreno ponaša kao zavisnik, socijalno se marginalizira i odlazi na mjesta i druži se sa osobama koje, buduċi das u i same socijalno disfunkcionalni zavisnici prihvaċaju njegovo drogiranje.
Drogiranje kao temeljno životno iskustvo
“Nama zavisnicima su za samoosjeċaj života bile važne droge i drogiranje. Droge su činile polaznu tačku našeg svijeta i davale mu “smisao”. Doduše, u dane kada ne bi uzeli drogue, svijet je i dalje, naravno, bio tu, ali je bio uskraċen za boje i značenje. Droge su nam činile i bile sve što smi nismo mogli učiniti i biti.
Droge sun am bile funkcionalna potpora naše ličnosti, naše fantazmatsko ucjeljenje pa zato ni ne čudi da bi se bez droga osjeċali kao ljudi bez srca, kao ljudi sa amputiranim organom. Štoviše, drogirali smo se toliko dugo da može biti da smo i mi sami zapravo lučevina psihoaktivnog djelovanje droge
NOTA BENE: Italic naglaseni textovi su prilog koji je dio knjige, a izvori su od samih Anonimnih, sa kojima je dr. Torre saradjivao
Re: PUT OPORAVKA
Pogledi na svijet i moralni kriterijumi mu se također srozavaju. Sve ga je manje briga za ono što mu se događa, sve više se osjeċa bespomoċno i beznadežno. Njegovo drogiranje tada postaje samo sebi svrha, on se drogira da bi živio i živi da bi se drogirao i ništa drugo mu nije važno, ni porodica, ni posao, ni životno samopoštovanje.
Širi pozitivni društveni ciljevi takođjer ga nimalo ne prožimaju i on ostaje sam, marginalizovan, zaboravljen od svih, s tvrdnjama o životu bez droge koji nikada neċe doċi.
Predugo se izdvajao od svijeta, izgubljeno bitisao u opustošenom beskraju prazne slobode. Zavisnik je nasuprot svemu u stanju razdvojenosti, neprijanjanja
Svijet, koji je zapravo trebao biti njegov svijet, prožima ga u toliko neznatnoj mjeri da ne čudi što ga prati osjeċaj praznine i nepostojanja.
Pošto se život zavisnika sljubio uz heoin, sve drugo postaje drugorazredno. Drogiranje, nabavka novca za drogue i nabavka droge postaju središnja os oko koje se organizuje i unutar koje se isrcpljuje život zavisnika.
Dok propada u drogama, on još sanja o novom životu, novom početku, novom poslu na kojem ċe se konačno dokazati i ostalim pukim naklapanjima. Još uvjek je duboko uvjeren da, kada bi sve oko njega bilo na bolji način drugačije, ne bi imao potree za drogama i živio bi kao i svi drugi ljudi.
Na kraju zavisnik ostaje slomljen, očajan i sam, pa se odaje bijesnom drogiranju sve dok se ne raspadne ili ne umre.
Zato, kadgod sretnemo zavisnika, kolikogod on povremeno zauzimao gorostasan stav, treba znati das mo sreli jedno poprilično zgrčeno, okovano i napaċeno i napaċeno biċe, koje svoju nesavršenost intenzivno osjeċa u svakom životnom koraku.
Mnogi su stariji heroinski zaisnici, u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama života veċ iživjeli potrebu za drogianjem, i mogli bi prestati sa uzimanjem droge, ali za to naprosto nemaju dovoljno razloga. Iza sebe imaju bespoldne godine nerada i drogiranja, a ispred sebe neizvjesnu buduċnost u kojoj se ne vide.
Nisu vični nijednoj od struka, školu nisu završili, a radnog staža nemaju. Izdržavaju se radeċi povremeno i neprijavljeno, ali više ne rade, nego što rade. Primaju solcijalnu pomoċ i uvjek jedva spajaju kraj s krajem. Žive neuredno, ali tiho i slomljeno, za razliku od divljih godina drogiranja. Porodicu nisu zaslovali, ili još gore-bračni saputnik im je takođe zavisnik. Žive s roditeljima ili u njihovom stanu, ako su oni umrli.
Zavisnici su izgubili bitku sa samima sobom is a drogama, zatvaraju se u sebe i zadržavaju patetičan ponos gubitnika, insistirajuċi na razornom drogiranju i dalje i nadalje. Oni su zapali u svojevrsnu letargiju koja traje dok traje, i dok traje ravnodušni su za sve i ništa im drugo nije važno osim da se drogiraju i drogiraju do besvijesti.
Širi pozitivni društveni ciljevi takođjer ga nimalo ne prožimaju i on ostaje sam, marginalizovan, zaboravljen od svih, s tvrdnjama o životu bez droge koji nikada neċe doċi.
Predugo se izdvajao od svijeta, izgubljeno bitisao u opustošenom beskraju prazne slobode. Zavisnik je nasuprot svemu u stanju razdvojenosti, neprijanjanja
Svijet, koji je zapravo trebao biti njegov svijet, prožima ga u toliko neznatnoj mjeri da ne čudi što ga prati osjeċaj praznine i nepostojanja.
Pošto se život zavisnika sljubio uz heoin, sve drugo postaje drugorazredno. Drogiranje, nabavka novca za drogue i nabavka droge postaju središnja os oko koje se organizuje i unutar koje se isrcpljuje život zavisnika.
Dok propada u drogama, on još sanja o novom životu, novom početku, novom poslu na kojem ċe se konačno dokazati i ostalim pukim naklapanjima. Još uvjek je duboko uvjeren da, kada bi sve oko njega bilo na bolji način drugačije, ne bi imao potree za drogama i živio bi kao i svi drugi ljudi.
Na kraju zavisnik ostaje slomljen, očajan i sam, pa se odaje bijesnom drogiranju sve dok se ne raspadne ili ne umre.
Zato, kadgod sretnemo zavisnika, kolikogod on povremeno zauzimao gorostasan stav, treba znati das mo sreli jedno poprilično zgrčeno, okovano i napaċeno i napaċeno biċe, koje svoju nesavršenost intenzivno osjeċa u svakom životnom koraku.
Mnogi su stariji heroinski zaisnici, u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama života veċ iživjeli potrebu za drogianjem, i mogli bi prestati sa uzimanjem droge, ali za to naprosto nemaju dovoljno razloga. Iza sebe imaju bespoldne godine nerada i drogiranja, a ispred sebe neizvjesnu buduċnost u kojoj se ne vide.
Nisu vični nijednoj od struka, školu nisu završili, a radnog staža nemaju. Izdržavaju se radeċi povremeno i neprijavljeno, ali više ne rade, nego što rade. Primaju solcijalnu pomoċ i uvjek jedva spajaju kraj s krajem. Žive neuredno, ali tiho i slomljeno, za razliku od divljih godina drogiranja. Porodicu nisu zaslovali, ili još gore-bračni saputnik im je takođe zavisnik. Žive s roditeljima ili u njihovom stanu, ako su oni umrli.
Zavisnici su izgubili bitku sa samima sobom is a drogama, zatvaraju se u sebe i zadržavaju patetičan ponos gubitnika, insistirajuċi na razornom drogiranju i dalje i nadalje. Oni su zapali u svojevrsnu letargiju koja traje dok traje, i dok traje ravnodušni su za sve i ništa im drugo nije važno osim da se drogiraju i drogiraju do besvijesti.