GDJE NEMA VOLJE, NEMA NI PUTA
U slučaju tzv “teških” droga (kokaina i heroina), apstinirati znači prvo mjesec-dva donositi odluku, zatim imati mjesec dana pripreme te odluke, rada na osnaživanju motivacije i izradi strateškog plana apstinencije, a tek se onda baciti u vatru sprovođenja zacrtanog.
Zato, ako neko nije siguran Želi li krenuti u borbu sa svojom zavisnošċu, ako nije siguran ima li snage, vremena i živaca da, uprkos svim posrtajima kojih ċe sigurno biti, izgura apstinenciju po svaku cijenu, bolje mu je da s apsolutnim ciljem apstinencije pričeka i razmotri druge terapijske moguċnosti, dok se ne steknu spoljašnji i unutrašnji preduslovi za uspostavljanje apstinencije. Isto tako, nema velike svrhe u prisiljavanju zavisnika, u razdoblju fascinacije drogama, u prvoj godini-dvije zavisnosti, na liječenje, jer tada on, uprkos činjenici svima drugima očiglednog propadanja u drogama, naprosto još nije dovoljno duboko pao i propao da to i sam sagleda.
Jer, baš kao i sve druge stvari, tako i zavisnost ima svoje duboke ritmove na koje se ne može bitnije uticati dok u svom uticanju prema naprijed ne otkriju pravu prirodu. A zavisnike do tada može tek u manjoj mjeri, i to više sa strane, poguravati prema liječenju i zagorčavati im nehajne godine drogiranja, kako bi im se što prije dogodilo ono što bi im se svakako dogodilo, samo ovako malo prije i malo brže.
U ranoj fazi zavisnosti, koja za zavisnike protiče bez upadnosti na ikojoj od važnijih životnih osa, on sebi ne želi priznati niti da se drogira, niti da je zavistan. On je tada više nego nedostupan terapijskim naporima, i prisiljavati ga na liječenje je više nego uzaludno trošenje novaca, živaca i vremena.
Kolikogod to zapravo gromorodno zvučalo, zavisnika u toj fazi treba pustiti da se drogira, pustiti gad a propada sve dok ne propadne dovoljno duboko da bi shvatio kako je zapravo propao. Naravno da je njegovo propadanje bučno i zato mu je jednako tako bučno dužna uzvratiti njegova neposredna okolina i zagorčavati mu drogiranje na jednako tako upadan način na koji on svojim drogiranjem zagorčava život sebi bližnjih i dragih ljudi.
PUT OPORAVKA
Moderator: sanela
Re: PUT OPORAVKA
ZAVISNIK SE ŽELI RIJEŠITI RUŽNIH POSLEDICA SVOJE ZAVISNOSTI, ALI NE I DROGIRANJA SAMOG
Netolerantno stajalište prema drogama i drogiranju katalizira proces zavisnikovog osvještenja sebe kao kvarne osobe koja u dubini duše zapravo očajava. Zavisnik koji se neosvješteno drogira i štaviše uživa neskriveno uživa u drogiranju, zapravo je na dubljem nivou propadanja u ponorima bolesti, od zavisnika koji osvješteno, ali nemočajava radi činjenice zavisnosti koja mu je preusmjerila čitav život prema promašenosti. Zavisnik koji očajava bliži je apstinenciji od zavisnika koji nemarno uživa u ugodnosti nadrogirane svijesti, koji živi u odsustvu svijesti o vlastitom propadanju.
Svaki se aktivni zavisnik, posle rane faze zavisnosti koja zna da potraje i do dvije godine, zaplijeċe u ponore zavisnosti, iz kojih želi izaċi po svaku cijenu. Doduše, on tad još nije baš siguran želi li se prestati drogirati ili ne, ali svakako ne želi više ispaštati zbog drogiranja. To jeste, on ne želi da mu se doživotno događaju ružne stavri zbog drogiranja i zato očajava i muči ga griža savjesti.
Zavisnik nije loš čovjek i ne želi da ga takvim smatraju. Iskreno mu je žao što u krajnjoj posledici ispada da svojim postupcima samo uveċava količinu bijede u sebi i oko sebe. On još svoju zavisnost ne sagledava kao svoju unutrašnju odredbu, koja nagriza samu suštinu njegove ljudskosti, nego prije kao nešto spoljašnje, što mu zagorčava život i što može otkloniti bez korjenitih preokreta i onda nastaviti po starom.
No, buduċi da je drogiranje u pitanju, on još ni ne sluti koliko ċe radikalno dug put još morati da pređe, dok se ne ostavi istog. Njegov očaj samo je površinski i u nastojanjima da ga “pregori”, potiskujuċi ga, on ċe tek duboko zaglibiti. Izgleda da se ljudsko propadanje, prije nego što dosegne određenu dubinu, nema snage sagledati kao propadanje. Čim prestane da očajava nad sobom, taj je zavisnik izgubljen, štaviše tek je izgubljen ako p r e r a n o pomisli da je spašen.
Zaista je teško patiti, ali još je teže zavisniku koji propada, a to ne vidi, pa zbog toga ni ne pati. Što prije zavisnik počne očajavati nad činjenicom zvog drogiranja i što je očajanje iskrenije i dublje, to ċe se prije ostaviti droga.
Netolerantno stajalište prema drogama i drogiranju katalizira proces zavisnikovog osvještenja sebe kao kvarne osobe koja u dubini duše zapravo očajava. Zavisnik koji se neosvješteno drogira i štaviše uživa neskriveno uživa u drogiranju, zapravo je na dubljem nivou propadanja u ponorima bolesti, od zavisnika koji osvješteno, ali nemočajava radi činjenice zavisnosti koja mu je preusmjerila čitav život prema promašenosti. Zavisnik koji očajava bliži je apstinenciji od zavisnika koji nemarno uživa u ugodnosti nadrogirane svijesti, koji živi u odsustvu svijesti o vlastitom propadanju.
Svaki se aktivni zavisnik, posle rane faze zavisnosti koja zna da potraje i do dvije godine, zaplijeċe u ponore zavisnosti, iz kojih želi izaċi po svaku cijenu. Doduše, on tad još nije baš siguran želi li se prestati drogirati ili ne, ali svakako ne želi više ispaštati zbog drogiranja. To jeste, on ne želi da mu se doživotno događaju ružne stavri zbog drogiranja i zato očajava i muči ga griža savjesti.
Zavisnik nije loš čovjek i ne želi da ga takvim smatraju. Iskreno mu je žao što u krajnjoj posledici ispada da svojim postupcima samo uveċava količinu bijede u sebi i oko sebe. On još svoju zavisnost ne sagledava kao svoju unutrašnju odredbu, koja nagriza samu suštinu njegove ljudskosti, nego prije kao nešto spoljašnje, što mu zagorčava život i što može otkloniti bez korjenitih preokreta i onda nastaviti po starom.
No, buduċi da je drogiranje u pitanju, on još ni ne sluti koliko ċe radikalno dug put još morati da pređe, dok se ne ostavi istog. Njegov očaj samo je površinski i u nastojanjima da ga “pregori”, potiskujuċi ga, on ċe tek duboko zaglibiti. Izgleda da se ljudsko propadanje, prije nego što dosegne određenu dubinu, nema snage sagledati kao propadanje. Čim prestane da očajava nad sobom, taj je zavisnik izgubljen, štaviše tek je izgubljen ako p r e r a n o pomisli da je spašen.
Zaista je teško patiti, ali još je teže zavisniku koji propada, a to ne vidi, pa zbog toga ni ne pati. Što prije zavisnik počne očajavati nad činjenicom zvog drogiranja i što je očajanje iskrenije i dublje, to ċe se prije ostaviti droga.
Re: PUT OPORAVKA
:smt038 :smt038 :smt038
Prokleto tacno.
Prokleto tacno.
Standing On The Edge,Flirting With Disaster