Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE
Posted: Tue Apr 14, 2009 9:47 pm
HRONIČNI OSJECAJ NEPRIJATNOSTI TOKOM APSTINENCIJE
Zavisnici su u prvim mjesecima apstinencije posebno ranjivi i krhki: prekomjerno su podložni stresu, niskog su samopouzdanja, muči ih osjeċaj dezorjentacije i stvarne neuraslosti u normalan svijet.
S bivšim prijateljima zavisnicima se više ne druže, a prijatelje među vršnjacima koji se ne drogiraju praktički ni nemaju. Te prva mjesece apstinencije provode najčešċe sami i/ ili u društvu roditelja i rodbine.
Duboko su frustrirani i depresivni, i svakako tada mnogo trpe, iako stalno nastoje i sebe i druge uvejriti da im je zapravo dobro. Upravo od spremnosti za prihvatanje stvarne patnje, koja zavisnike itekako čeka i voljnj snazi da se sva ta loša stanja i osjeċaji izdrže bez ponovnog posezanja za heroinom, zavisi hoċe li njihova apstinencija biti definitivna i životno doživotna ili ċe se vratiti u staru narkomansku kolotečinu.
Sigurno je da se zavisnici u značajnijoj mjeri odaju drogiranju u životno zahtjevnijim i stresnijim razdobljima. I što je stresogeni činitelj intenzivnije i hroničnije prirode, to su veċi izgledi da se on simptomatski uklanja daljim i intenzivnijim drogiranjem.
U stresnim situacijama drogiranju se pribjegava kada izostanu druge alternative, a droge su dostupne i ako postoje prethodno formirana pozitivna očekivanja da drogiranje, makar i na kratke staze uspješno umanjuje napetost.
Zavisnik čija je apstinencija skorašnjeg datuma redovno osjeċa neprijatnost tokom apstinencije, to jest i dalje žudi za drogiranjem, jer jedino se u nadrogiranom stanju osjeċa normalno i normalnim, zadovoljno i zadovoljnim. Zavisnik se mora osjeċati dobro u apstinenciji da bi apstinirao na duge, jer hronična neprijatnost slama zavisnika i nagoni ga na ponovno drogiranje.
Ko je apstinirao šest mjeseci ili duže taj je sigurno mogao apstiirati i doživotno, ali to zbog ovog ili onog nesvjesnog razloga zapravo nije htio. A, ko apstinira duže od godinu dana, taj je u v e l i k o j v e ċ i n i s l u č a j e v a izliječen odbolesti zavisnosti i definitivno je unutrašnjom zrelošċu prerastao drogue i drogiranje kao izabrani životni stil.
PRELIMINARNA UPUTSTVA ZA OPROŠTAJ OD DROGA I DROGIRANJA
„Sve dok sam sebi ne prizna notornu činjenicu da je zavisnik i dok drogiranjem ne dosegne dno svoje propasti, svi pokušaji zavisnika da se ostavi heroina nisu ništa drugo nego – isprazno naklapanje i jeftino zamozavaravanje.
Opšte mjesto patetično-jeftinih ispovijesti svih zavisnika jeste želja da se prestanu drogirati, i upravo je ta želja sastavni dio njihove bolesti i sastavni dio njegove zavisničke ličnosti, i ta želja ne vodi apstinenciji nego, naprotiv, daljem drogiranju. I zavisnik zapravo tek tada sagledava da se, zbog lične katastrofe, MORA prestati drogirati, ali on to duboko u sebi ustvari još iskreno NE ŽELI.
Jer veliki broj zavisnika se ne želi liječiti i ne prihvata ni jedan od ponuđenih oblika tretmana. Da budemo načisto, tu nikako nije riječ o kvalitetu terapijskih postupaka prema zavisnicima, jer čak i kada bi terapijski postupci bili usavršeni do te mjere da ne bi mogli biti bolji, i dalje bi velik broj zavisnika odbijao pristupiti liječenju.
Kod značajnog dijela zavisnika liječenja ne daju rezultate, zato što se ti zavisnici prosto ne žele liječiti, i to iz banalnog razloga, jer su u fazi fascinacije drogama, to jest jer se žele i vole drogirati.
Isto tako, zavisnik koji je u otporu prema pojedinim segmentima liječenja, zavisnik koji se od preporučenih terapijskih uputstava drži samo nekih, a neke odbacuje kao za njega nepotrebne, jeste zavisnik koji će se vratiti drogiranju.
Odustajanjem od bilo kojeg aspekta oporavka, zavisnik novak u apstinenciji odustaje od oporavka u cjelini. Zvuči nemilosrdno surovo ali je, nažalost više nego istinito.
Zapravo, zavisniku koji je prepun prigovora na načela oporavka i nije toliko do prigovora, koliko mu ustvari nije do oporavka uopšte.
Sâm je kriv što mu je sve krivo, odnosno on ima još da propada i propada u ponorima zavisnosti, dok ne dosegne dno svojeg egzistencijalnog propadanja i dok na koljenima ne bude pred sredstvima zavisnosti kao jedinim gospodarom nad njegovim životom, i tada ga treba pitati šta to u liječenju nije kako treba i šta mu to duboko smeta.
AKO IM JE DO OPORAVKA, ZAVISNICI ZA POSLEDICE SVOJE BOLESTI NE SMIJU OPTUŽIVATI NIKOGA DO SEBE SAME
Sigurno je da bi se svakom programu pomoći zavisnicima moglo prigovoriti ovo ili ono, samo je pitanje imaju li to baš pravo prigovarati sami zavisnici, i nije li njihov prigovor samo racionalizacija poricanja činjenice da im istinski nije do liječenja nego do drogiranja. Zavisnici koji svoju sklonost prema drogama opravdavaju vanjskim okolnostima ustvari još nisu spremni prežaliti činjenicu da više životno doživotno ne smiju uzeti nijednu od droga, i to je to, a sve ostalo samo su priče i prepričavanja bez kraja.
Zato, kao što za posledice svoje bolesti zavisnici ne mogu optuživati nikoga do sebe, tako i za njihovo izlječenje i oporavak ne snosi odgovornost niko drugi nego oni sami.
Drugi zavisnici, pak, odbijaju pomoć stručnog osoblja ili zavisnika koji apstiniraju, ili odbijaju prisustvovati sastancima liječenih zavisnika, jer naivno i bahato umišljaju da za njih načela oporavka ne vrijede. Umišljaju da će se oni izliječiti na nekakav svoj i manje težak način za koji će platiti manju cijenu, ili da su oni nekakvi posebni zavisnici, ili pak da nemaju ništa zajedničko s ostalim liječenim zavisnicima. Tu je, naravno, opet na djelu samozavaravanje i poricanje činjenice zavisnosti.
Zavisnici se međusobno razlikuju po mnogim stvarima, no ono jedino bitno što ih veže jeste životno-doživotna nemogućnost kontrolisanog, povremenog, „rekreativnog“ uzimanja ikoje od droga."
PRELIMINARNA UPUTSTVA ZA OPROŠTAJ OD DROGA I DROGIRANJA
„Sve dok sam sebi ne prizna notornu činjenicu da je zavisnik i dok drogiranjem ne dosegne dno svoje propasti, svi pokušaji zavisnika da se ostavi heroina nisu ništa drugo nego – isprazno naklapanje i jeftino zamozavaravanje.
Opšte mjesto patetično-jeftinih ispovijesti svih zavisnika jeste želja da se prestanu drogirati, i upravo je ta želja sastavni dio njihove bolesti i sastavni dio njegove zavisničke ličnosti, i ta želja ne vodi apstinenciji nego, naprotiv, daljem drogiranju. I zavisnik zapravo tek tada sagledava da se, zbog lične katastrofe, MORA prestati drogirati, ali on to duboko u sebi ustvari još iskreno NE ŽELI.
Jer veliki broj zavisnika se ne želi liječiti i ne prihvata ni jedan od ponuđenih oblika tretmana. Da budemo načisto, tu nikako nije riječ o kvalitetu terapijskih postupaka prema zavisnicima, jer čak i kada bi terapijski postupci bili usavršeni do te mjere da ne bi mogli biti bolji, i dalje bi velik broj zavisnika odbijao pristupiti liječenju.
Kod značajnog dijela zavisnika liječenja ne daju rezultate, zato što se ti zavisnici prosto ne žele liječiti, i to iz banalnog razloga, jer su u fazi fascinacije drogama, to jest jer se žele i vole drogirati.
Isto tako, zavisnik koji je u otporu prema pojedinim segmentima liječenja, zavisnik koji se od preporučenih terapijskih uputstava drži samo nekih, a neke odbacuje kao za njega nepotrebne, jeste zavisnik koji će se vratiti drogiranju.
Odustajanjem od bilo kojeg aspekta oporavka, zavisnik novak u apstinenciji odustaje od oporavka u cjelini. Zvuči nemilosrdno surovo ali je, nažalost više nego istinito.
Zapravo, zavisniku koji je prepun prigovora na načela oporavka i nije toliko do prigovora, koliko mu ustvari nije do oporavka uopšte.
Sâm je kriv što mu je sve krivo, odnosno on ima još da propada i propada u ponorima zavisnosti, dok ne dosegne dno svojeg egzistencijalnog propadanja i dok na koljenima ne bude pred sredstvima zavisnosti kao jedinim gospodarom nad njegovim životom, i tada ga treba pitati šta to u liječenju nije kako treba i šta mu to duboko smeta.
AKO IM JE DO OPORAVKA, ZAVISNICI ZA POSLEDICE SVOJE BOLESTI NE SMIJU OPTUŽIVATI NIKOGA DO SEBE SAME
Sigurno je da bi se svakom programu pomoći zavisnicima moglo prigovoriti ovo ili ono, samo je pitanje imaju li to baš pravo prigovarati sami zavisnici, i nije li njihov prigovor samo racionalizacija poricanja činjenice da im istinski nije do liječenja nego do drogiranja. Zavisnici koji svoju sklonost prema drogama opravdavaju vanjskim okolnostima ustvari još nisu spremni prežaliti činjenicu da više životno doživotno ne smiju uzeti nijednu od droga, i to je to, a sve ostalo samo su priče i prepričavanja bez kraja.
Zato, kao što za posledice svoje bolesti zavisnici ne mogu optuživati nikoga do sebe, tako i za njihovo izlječenje i oporavak ne snosi odgovornost niko drugi nego oni sami.
Drugi zavisnici, pak, odbijaju pomoć stručnog osoblja ili zavisnika koji apstiniraju, ili odbijaju prisustvovati sastancima liječenih zavisnika, jer naivno i bahato umišljaju da za njih načela oporavka ne vrijede. Umišljaju da će se oni izliječiti na nekakav svoj i manje težak način za koji će platiti manju cijenu, ili da su oni nekakvi posebni zavisnici, ili pak da nemaju ništa zajedničko s ostalim liječenim zavisnicima. Tu je, naravno, opet na djelu samozavaravanje i poricanje činjenice zavisnosti.
Zavisnici se međusobno razlikuju po mnogim stvarima, no ono jedino bitno što ih veže jeste životno-doživotna nemogućnost kontrolisanog, povremenog, „rekreativnog“ uzimanja ikoje od droga."
Zavisnici su u prvim mjesecima apstinencije posebno ranjivi i krhki: prekomjerno su podložni stresu, niskog su samopouzdanja, muči ih osjeċaj dezorjentacije i stvarne neuraslosti u normalan svijet.
S bivšim prijateljima zavisnicima se više ne druže, a prijatelje među vršnjacima koji se ne drogiraju praktički ni nemaju. Te prva mjesece apstinencije provode najčešċe sami i/ ili u društvu roditelja i rodbine.
Duboko su frustrirani i depresivni, i svakako tada mnogo trpe, iako stalno nastoje i sebe i druge uvejriti da im je zapravo dobro. Upravo od spremnosti za prihvatanje stvarne patnje, koja zavisnike itekako čeka i voljnj snazi da se sva ta loša stanja i osjeċaji izdrže bez ponovnog posezanja za heroinom, zavisi hoċe li njihova apstinencija biti definitivna i životno doživotna ili ċe se vratiti u staru narkomansku kolotečinu.
Sigurno je da se zavisnici u značajnijoj mjeri odaju drogiranju u životno zahtjevnijim i stresnijim razdobljima. I što je stresogeni činitelj intenzivnije i hroničnije prirode, to su veċi izgledi da se on simptomatski uklanja daljim i intenzivnijim drogiranjem.
U stresnim situacijama drogiranju se pribjegava kada izostanu druge alternative, a droge su dostupne i ako postoje prethodno formirana pozitivna očekivanja da drogiranje, makar i na kratke staze uspješno umanjuje napetost.
Zavisnik čija je apstinencija skorašnjeg datuma redovno osjeċa neprijatnost tokom apstinencije, to jest i dalje žudi za drogiranjem, jer jedino se u nadrogiranom stanju osjeċa normalno i normalnim, zadovoljno i zadovoljnim. Zavisnik se mora osjeċati dobro u apstinenciji da bi apstinirao na duge, jer hronična neprijatnost slama zavisnika i nagoni ga na ponovno drogiranje.
Ko je apstinirao šest mjeseci ili duže taj je sigurno mogao apstiirati i doživotno, ali to zbog ovog ili onog nesvjesnog razloga zapravo nije htio. A, ko apstinira duže od godinu dana, taj je u v e l i k o j v e ċ i n i s l u č a j e v a izliječen odbolesti zavisnosti i definitivno je unutrašnjom zrelošċu prerastao drogue i drogiranje kao izabrani životni stil.
PRELIMINARNA UPUTSTVA ZA OPROŠTAJ OD DROGA I DROGIRANJA
„Sve dok sam sebi ne prizna notornu činjenicu da je zavisnik i dok drogiranjem ne dosegne dno svoje propasti, svi pokušaji zavisnika da se ostavi heroina nisu ništa drugo nego – isprazno naklapanje i jeftino zamozavaravanje.
Opšte mjesto patetično-jeftinih ispovijesti svih zavisnika jeste želja da se prestanu drogirati, i upravo je ta želja sastavni dio njihove bolesti i sastavni dio njegove zavisničke ličnosti, i ta želja ne vodi apstinenciji nego, naprotiv, daljem drogiranju. I zavisnik zapravo tek tada sagledava da se, zbog lične katastrofe, MORA prestati drogirati, ali on to duboko u sebi ustvari još iskreno NE ŽELI.
Jer veliki broj zavisnika se ne želi liječiti i ne prihvata ni jedan od ponuđenih oblika tretmana. Da budemo načisto, tu nikako nije riječ o kvalitetu terapijskih postupaka prema zavisnicima, jer čak i kada bi terapijski postupci bili usavršeni do te mjere da ne bi mogli biti bolji, i dalje bi velik broj zavisnika odbijao pristupiti liječenju.
Kod značajnog dijela zavisnika liječenja ne daju rezultate, zato što se ti zavisnici prosto ne žele liječiti, i to iz banalnog razloga, jer su u fazi fascinacije drogama, to jest jer se žele i vole drogirati.
Isto tako, zavisnik koji je u otporu prema pojedinim segmentima liječenja, zavisnik koji se od preporučenih terapijskih uputstava drži samo nekih, a neke odbacuje kao za njega nepotrebne, jeste zavisnik koji će se vratiti drogiranju.
Odustajanjem od bilo kojeg aspekta oporavka, zavisnik novak u apstinenciji odustaje od oporavka u cjelini. Zvuči nemilosrdno surovo ali je, nažalost više nego istinito.
Zapravo, zavisniku koji je prepun prigovora na načela oporavka i nije toliko do prigovora, koliko mu ustvari nije do oporavka uopšte.
Sâm je kriv što mu je sve krivo, odnosno on ima još da propada i propada u ponorima zavisnosti, dok ne dosegne dno svojeg egzistencijalnog propadanja i dok na koljenima ne bude pred sredstvima zavisnosti kao jedinim gospodarom nad njegovim životom, i tada ga treba pitati šta to u liječenju nije kako treba i šta mu to duboko smeta.
AKO IM JE DO OPORAVKA, ZAVISNICI ZA POSLEDICE SVOJE BOLESTI NE SMIJU OPTUŽIVATI NIKOGA DO SEBE SAME
Sigurno je da bi se svakom programu pomoći zavisnicima moglo prigovoriti ovo ili ono, samo je pitanje imaju li to baš pravo prigovarati sami zavisnici, i nije li njihov prigovor samo racionalizacija poricanja činjenice da im istinski nije do liječenja nego do drogiranja. Zavisnici koji svoju sklonost prema drogama opravdavaju vanjskim okolnostima ustvari još nisu spremni prežaliti činjenicu da više životno doživotno ne smiju uzeti nijednu od droga, i to je to, a sve ostalo samo su priče i prepričavanja bez kraja.
Zato, kao što za posledice svoje bolesti zavisnici ne mogu optuživati nikoga do sebe, tako i za njihovo izlječenje i oporavak ne snosi odgovornost niko drugi nego oni sami.
Drugi zavisnici, pak, odbijaju pomoć stručnog osoblja ili zavisnika koji apstiniraju, ili odbijaju prisustvovati sastancima liječenih zavisnika, jer naivno i bahato umišljaju da za njih načela oporavka ne vrijede. Umišljaju da će se oni izliječiti na nekakav svoj i manje težak način za koji će platiti manju cijenu, ili da su oni nekakvi posebni zavisnici, ili pak da nemaju ništa zajedničko s ostalim liječenim zavisnicima. Tu je, naravno, opet na djelu samozavaravanje i poricanje činjenice zavisnosti.
Zavisnici se međusobno razlikuju po mnogim stvarima, no ono jedino bitno što ih veže jeste životno-doživotna nemogućnost kontrolisanog, povremenog, „rekreativnog“ uzimanja ikoje od droga."
PRELIMINARNA UPUTSTVA ZA OPROŠTAJ OD DROGA I DROGIRANJA
„Sve dok sam sebi ne prizna notornu činjenicu da je zavisnik i dok drogiranjem ne dosegne dno svoje propasti, svi pokušaji zavisnika da se ostavi heroina nisu ništa drugo nego – isprazno naklapanje i jeftino zamozavaravanje.
Opšte mjesto patetično-jeftinih ispovijesti svih zavisnika jeste želja da se prestanu drogirati, i upravo je ta želja sastavni dio njihove bolesti i sastavni dio njegove zavisničke ličnosti, i ta želja ne vodi apstinenciji nego, naprotiv, daljem drogiranju. I zavisnik zapravo tek tada sagledava da se, zbog lične katastrofe, MORA prestati drogirati, ali on to duboko u sebi ustvari još iskreno NE ŽELI.
Jer veliki broj zavisnika se ne želi liječiti i ne prihvata ni jedan od ponuđenih oblika tretmana. Da budemo načisto, tu nikako nije riječ o kvalitetu terapijskih postupaka prema zavisnicima, jer čak i kada bi terapijski postupci bili usavršeni do te mjere da ne bi mogli biti bolji, i dalje bi velik broj zavisnika odbijao pristupiti liječenju.
Kod značajnog dijela zavisnika liječenja ne daju rezultate, zato što se ti zavisnici prosto ne žele liječiti, i to iz banalnog razloga, jer su u fazi fascinacije drogama, to jest jer se žele i vole drogirati.
Isto tako, zavisnik koji je u otporu prema pojedinim segmentima liječenja, zavisnik koji se od preporučenih terapijskih uputstava drži samo nekih, a neke odbacuje kao za njega nepotrebne, jeste zavisnik koji će se vratiti drogiranju.
Odustajanjem od bilo kojeg aspekta oporavka, zavisnik novak u apstinenciji odustaje od oporavka u cjelini. Zvuči nemilosrdno surovo ali je, nažalost više nego istinito.
Zapravo, zavisniku koji je prepun prigovora na načela oporavka i nije toliko do prigovora, koliko mu ustvari nije do oporavka uopšte.
Sâm je kriv što mu je sve krivo, odnosno on ima još da propada i propada u ponorima zavisnosti, dok ne dosegne dno svojeg egzistencijalnog propadanja i dok na koljenima ne bude pred sredstvima zavisnosti kao jedinim gospodarom nad njegovim životom, i tada ga treba pitati šta to u liječenju nije kako treba i šta mu to duboko smeta.
AKO IM JE DO OPORAVKA, ZAVISNICI ZA POSLEDICE SVOJE BOLESTI NE SMIJU OPTUŽIVATI NIKOGA DO SEBE SAME
Sigurno je da bi se svakom programu pomoći zavisnicima moglo prigovoriti ovo ili ono, samo je pitanje imaju li to baš pravo prigovarati sami zavisnici, i nije li njihov prigovor samo racionalizacija poricanja činjenice da im istinski nije do liječenja nego do drogiranja. Zavisnici koji svoju sklonost prema drogama opravdavaju vanjskim okolnostima ustvari još nisu spremni prežaliti činjenicu da više životno doživotno ne smiju uzeti nijednu od droga, i to je to, a sve ostalo samo su priče i prepričavanja bez kraja.
Zato, kao što za posledice svoje bolesti zavisnici ne mogu optuživati nikoga do sebe, tako i za njihovo izlječenje i oporavak ne snosi odgovornost niko drugi nego oni sami.
Drugi zavisnici, pak, odbijaju pomoć stručnog osoblja ili zavisnika koji apstiniraju, ili odbijaju prisustvovati sastancima liječenih zavisnika, jer naivno i bahato umišljaju da za njih načela oporavka ne vrijede. Umišljaju da će se oni izliječiti na nekakav svoj i manje težak način za koji će platiti manju cijenu, ili da su oni nekakvi posebni zavisnici, ili pak da nemaju ništa zajedničko s ostalim liječenim zavisnicima. Tu je, naravno, opet na djelu samozavaravanje i poricanje činjenice zavisnosti.
Zavisnici se međusobno razlikuju po mnogim stvarima, no ono jedino bitno što ih veže jeste životno-doživotna nemogućnost kontrolisanog, povremenog, „rekreativnog“ uzimanja ikoje od droga."