ANONIMNI IZ CRNE GORE

Ovdje možete saznati više informacija o programu AN i pronaći podršku ukoliko ste još uvijek ovisni i tražite pravi način uspostavljanja i održavanja apstinencije.

Moderator: sanela

User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

UVOD U APSTINENCIJU

Prvi dio
NAUK APSTINENCIJE

Anonimni narkomani su šitom svijeta rasprostranjeno udruženje zavisnika koji jedni drugima pomažu u održavanju apstinencije i spremni su otvoreno podijeliti svoje iskustvo oporavka sa svima koji imaju prolem s drogama ili drogiranjem.
Anonimni narkomani su na prijateljstvu i iskrenosti zasnovano bratstvo osoba koje su patile zbog zavisnosti o drogama.
Prvi klu Anonimnih narkomana osnovan je još davne 1953. godine u Kaliforniji, a od tada su se granice udruženja proširile u oko dvadeset zemalja svijeta i danas aktuelno djeluje oko 25000 grupa Anonimnih narkomana.
“Mi, Anonimni narkomani, zavisnici smo koji su potvrdili i otvoreno priznali da ne mogu kontrolisati zloupotrebu droga. Naučili smo da ih se moramo kloniti ako želimo izbjeći vlastitu životnu katastrofu i nesreću nama bliskih osoba, jer pred nama je malo alternativa i ako nastavimo sa drogiranjem, čeka nas ulica, bolnica, zatvor ili prerana smrt.

Jedina je svrha naših okupljanja: održati vlastitu apstinenciju , i onim zavisnicima koji nam se obrate, pomoći u nastojanjima da postignu i održe apstinenciju.

Međusobno smo ujedinjeni zajedničkim problemom – zavisnošću o drogama. Kroz susrete, razgovore i međusobno pomaganje, nekako uspijevamo apstinirati i odoljeti porivima za ponovnim drogiranjem, koji su još ne tako davno predstavljali dominantnu silu u našim životima.

Nismo nikakvi reformatori, nismo povezani ni sa jednom institucijom, ideologijom ili vjerskom zajednicom. Ne želimo da cijeli svijet apstinira od ilegalnih droga. Ne vrbujemo članove i ni na koji način ne vršimo pritisak na zavisnike da nam se pridruže, no svako ko nam se obrati za pomoć biće srdačno i brižno dočekan.
Svoje iskustvo oporavka ne namećemo drugima, ali ga rado dijelimo kada smo za to zamoljeni.

Nismo ni profesionalni terapeuti. Naša je jedina kvalifikacija za pomoć drugim zavisnicima isključivo činjenica da smo se sami prestali drogirati. S druge strane, svjesni smo činjenice da su zavisnici, koji se još uvijek drogiraju, spremniji povjeriti se i povjerovati u poruku o životu bez droga, ako im tu poruku prenosi neko ko govori iz ličnog iskustva, i ako im apstinenciju svjedoči vlastitim životom.

Anonimni narkomani brinu jedni za druge, drže se zajedno, jer znaju da samo zajedno stižu do cilja, dok svaki od njih zasebno propada. Načela zajedništva pretpostavljamo pojedincima, jer smo svjesni činjenice da od našeg zajedništva u oporavku zavise naši životi i životi zavisnika koji će nam tek pristupiti.

Zavisnika niko ne može tako lično doživjeti, razumjeti ga i pomoći mu kao liječeni zavisnici. Jedino će liječeni zavisnici, bez traženja ičeg zauzvrat, žrtvovati svoje vrijeme, snagu i živce kako bi pomogli zavisniku koji pati.

Nažalost, otvoreno priznajemo da ništa što kažemo, ili bismo mogli reći, neće imati stvarno značenje sve dok zavisnik samome sebi, kao što smo to i mi učinili, ne bude spreman priznati da su ga droge nadvladale i da treba pomoć.

Zato ako niste sigurni da ste zavisnik ili ste pak sigurni da jeste, ali niste sigurni biste li nam se pridružili, ne obećavajte ništa unaprijed, nego samo dođite na neki od naših sastanaka – otvorenog duha i bez predubjeđenja. Ako se i tada potvrdi vaš zaključak da ne biste trebali dolaziti, to će onda svakako biti više nego ispravna odluka.

Jer, svako ko se drogira duboko u sebi zna odgovor na pitanje: jesam li zavisnik ili ne? I samo on to sebi može priznati, i to samo ako je duboko iskren.

Ni doktor, ni porodica, ni prijatelji, ne mogu o tome odlučiti umjesto njega. A ako je zavisnik dovoljno hrabar da to sebi prizna, onda je polovina puta prema životu bez droga pređena i onda je polovina borbe ka doživotnoj apstinenciji dobijena.

Ako bi odluku o odgovoru na pitanje o svojoj zavisnosti zavisnik prepustio drugima, time bi samo nepotrebno protraćio što vlastito što vrijeme i snagu bližnjih mu.

Program Anonimnih narkomana po pravilu nije učinkovit kod osoba koje nisu sigurne jesu li zavisne, ili kod osoba koje drže da droge mogu uzimati ‘kontrolisano’.

Pomoći se može samo onom zavisniku kome je dovoljno teško da za pomoći žudi i da pomoć traži. Isto tako, pomoći se može samo onom zavisniku koji dopušta da mu se pomogne i koji sam sebi želi pomoći. Jer ne može se pomoći ljudima koji ne žele da im se pomogne, ili dok oni sami ne zamole za pomoć. Čak i tada im se može pomoći tek toliko da sami sebi pomognu.”
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

Zavisnost-BOLEST ILI SLOBODNO IZABRANI STIL ŽIVOTA

Zavisnost je hronična recidivirajuċa bolest, progresivnog toka, koja, ako se ne liječi, završava s predvidljivo negativnim ishodom. Zavisnici su osobe koje su doživotnoizgubile sposobnost povremenog drogiranja.
Posezanje za i najmanjom dozom ikoje od droga kod zavisnika-apstinenta razbuđuje poriv za daljim drogiranjem, reaktivira bolest zavisnosti i otvara kruženje u zloċudo zatvorenom krugu kompulzivnog drogiranja.
Zbog preovladajuċeg medicinskog koncepta u sagledavanju stvari, zavisnost danas shvatamo kao bolest, ali das mo načisto-bolest zavisnosti nije bolest u smislu u kojem je dijabetes bolest.
Zavisnost je bolest, ali ponajprije bolest koju je zavisnik sam izabrao i koja se uvjek isponova ponavlja u svakom daljem drogiranju. Jer, što drugo podržava drogiranje nego slobodna volja koja stoji iza njega, tako da je ono jedna bolest koja se sama hoċe. Niko se ne drogira ukoliko to zaista ne želi, odnosno-ko se drogira čini svojevoljno i pri svakom novom ufiksavanju droge iznova potvrđuje drogiranje kao svoj životni izbor.
U podlozi zavisničkog životnog stila leži svjetonazor, koji taj život opravdava i omoguċuje. Izopačenoi iracionalno razmišljanje vodi ka izopačenom i iracionalnom drogiranju.
I doklegod zavisnik za svoju zavisnost bude okrivljivao ove ili one okolnosti, situacije i ljude, i doklegod zavisnost ne prizna kao svoj najličniji izbor i ne preuzme odgovornost za nju na sebe, nema realne nade z njegovo izlečenje. Zavisnik u svojim rukama ima ključeve klopke u koju se sam zaključao. Protivrječje tog navoda dodatno uveċava faktična istina da je to zato što on tako želi.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

Faze u kojima je zavisnost bolest
I faze u kojima je ona slobodno odabran način života


Zavisnost se može smatrati bolešċu u užem smislu te riječi tek po nastupu narkomanske faze zavisnosti, tj. Kada se kod zavisnika, nakon što se prestane drogirati, javljaju očiti znaci apstinencijalnog sindroma.

Tek tada, naime, definitivno prestaje rana faz bolesti zavisnosti, u kojoj zavisnik može uspješno održavati fasadu socijalnog funkcionisanja. Tek tada definitivno, može se govoriti o hroničnoj zavisnosti s prolongiranim stanjima nadrogiranosti koja traje danima. I tek tada zavisnik se ne može više drogirati i biti socijalno neupadljiv, niti može održavati fasadu normalnosti.
Zavisnici se često zbog svojih postupaka vade, pravdaju i prikazuju se kao žrtve okolnosti koje sui h nanijele na drogiranje. Ali oni su mogli, ako ništa, barem učiniti nešto drugo od onoga što su okolnosti napravile od njih.
Moguċe je da pojedini zavisnik i prije razvoja zavisnosti iskazivao određene smetnje ponašanja ili psihičkog funkcionisanja, moguċe je da je bio odgojno zapušten ili je živio u nepovoljnim društvenim okolnostima, ali to što je odabrao da mu za sve to ilegalne droge budu “lijek”, “utjeha”, “zaborav” i “zabava”, to je ipak isključivo do njega.

Zato zavisniku uvjek terba jasno dat do znanja da je on, to jest njegovo drogiranje, prouzrokovalo pogubne posledice za njega i ljude oko njega, za koje je on odgovoran, s kojima se treba suočiti i koje mora ispraviti ukoliko se želi oporaviti.
No, bez obzira što je zavisnik sam odgovoran za svoje drogiranje i poremeċeno ponašanje, daleko od toga da njegova porodična, radna i prijateljska okolina, pa i društvo u cjelini, nemaju obavezu pomoċi zavisniku i kao bolesniku i kao čovjeku.
Napomena: Sami Anonimni narkomani su svakako svjesni da nisu, u stručnom smislu, pozvani raspravljati da li je zavisnost bolest u užem, medicinskom smislu te riječi.
Stručnjaci različitih područja: ljekarii, sveštenici, pravnici is l..definišu zavisnost pojmovima koji su najprikladniji njihovim potrebama, pa ne čudi da se istim načelima rukovode i sami Anonimni, gledajuċi na zavisnost isključivo s aspekta oporavka.
U tom smislu, Anonimni se nisu dužni optereċivati arspravljanjem da li je zavisnost bolest ili slobodno izabrani stil života, odnosno, kada zavisnost nazivaju bolešċu, iskorištavaju lit u riječ u medicinskom ili metaforičkom smislu.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

Zavisnost-medicinski ili moralni pristup

Buduċi da nije bolestan u užem smislu riječi, zavisnik u neposrednoj okolini ne izaziva ni razumijevanje ni sažaljenje. Zavisniku smo dužni pomoċi, ali nema razloga za veċe žaljenje, jer svako je ponaosob sam odabrao sve posledice drogiranja.
Doduše, zavisnik se mora i može razumjeti, ali se njegovi postupci ne mogu opravdati. Postoje stvari preko kojih se ne može i ne treba preċi, jer time zavisnku samo olakšavmo sučeljavanje s posledicama onoga što je kroz drogiranje napravio od sebe, od svog života i od ljudi oko nejga. Ne treba ni kazati da, prelaženjem preko posledica drogiranja, zavisniku olakšavamo i podržavamo dalje drogiranje.
Zato je potpuno razumljivo mišljenje zastupnika tzv “moralističkog" gledanja na bolesti zavisnosti, koji sa polaze sa stajališta da je uzimanje droga slobodno izabrani stil života. Ako je zavisnost izabrani stil života, onda zavisnik na kraju krajeva mora snositi sve posledice svog izbora da godinama parazitski živi i dokoličari uživajuċi u drogama. Zastupnici moralističkog stajališta zavisnost ne smatraju nikakvim bolestima, barem ne bolestima u klasično-medicinskom smislu te riječi.
Faze u kojima je zavisnost bolest
I faze u kojima je ona slobodno odabran način života


Zavisnost se može smatrati bolešċu u užem smislu te riječi tek po nastupu narkomanske faze zavisnosti, tj. Kada se kod zavisnika, nakon što se prestane drogirati, javljaju očiti znaci apstinencijalnog sindroma.

Tek tada, naime, definitivno prestaje rana faz bolesti zavisnosti, u kojoj zavisnik može uspješno održavati fasadu socijalnog funkcionisanja. Tek tada definitivno, može se govoriti o hroničnoj zavisnosti s prolongiranim stanjima nadrogiranosti koja traje danima. I tek tada zavisnik se ne može više drogirati i biti socijalno neupadljiv, niti može održavati fasadu normalnosti.
Zavisnici se često zbog svojih postupaka vade, pravdaju i prikazuju se kao žrtve okolnosti koje sui h nanijele na drogiranje. Ali oni su mogli, ako ništa, barem učiniti nešto drugo od onoga što su okolnosti napravile od njih.
Moguċe je da pojedini zavisnik i prije razvoja zavisnosti iskazivao određene smetnje ponašanja ili psihičkog funkcionisanja, moguċe je da je bio odgojno zapušten ili je živio u nepovoljnim društvenim okolnostima, ali to što je odabrao da mu za sve to ilegalne droge budu “lijek”, “utjeha”, “zaborav” i “zabava”, to je ipak isključivo do njega.

Zato zavisniku uvjek terba jasno dat do znanja da je on, to jest njegovo drogiranje, prouzrokovalo pogubne posledice za njega i ljude oko njega, za koje je on odgovoran, s kojima se treba suočiti i koje mora ispraviti ukoliko se želi oporaviti.
No, bez obzira što je zavisnik sam odgovoran za svoje drogiranje i poremeċeno ponašanje, daleko od toga da njegova porodična, radna i prijateljska okolina, pa i društvo u cjelini, nemaju obavezu pomoċi zavisniku i kao bolesniku i kao čovjeku.
Napomena: Sami Anonimni narkomani su svakako svjesni da nisu, u stručnom smislu, pozvani raspravljati da li je zavisnost bolest u užem, medicinskom smislu te riječi.
Stručnjaci različitih područja: ljekarii, sveštenici, pravnici is l..definišu zavisnost pojmovima koji su najprikladniji njihovim potrebama, pa ne čudi da se istim načelima rukovode i sami Anonimni, gledajuċi na zavisnost isključivo s aspekta oporavka.
U tom smislu, Anonimni se nisu dužni optereċivati arspravljanjem da li je zavisnost bolest ili slobodno izabrani stil života, odnosno, kada zavisnost nazivaju bolešċu, iskorištavaju lit u riječ u medicinskom ili metaforičkom smislu.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

Nezrela i infantilna osobnost zavisnika

Ma koliko god u nekim djelovima sebe uspješno održavaju fasadu pseudozrelosti i lažne normalnosti, narkomani su u svakom slučaju nezrele i infantilno ustrojene ličnosti.
I to ne samo zato što su nezrele ličnosti sklonije razvoju zavisnosti o drogama, veċ i zato što samo drogiranje dodatno djeluje na njihovu podležuċu imaturnost na način da koči i one preostale urođene snage njihovog psihizma u postignuċu duševne zrelosti.
Ličnost zavisnika je krhka, nezrela labilna teško dosezljive i lako narušive psihičke ravnoteže i bez dodatnih odbrana s kojima bi se nosila sa zahtjevima stvarnosti. Na životne frustracije zavisnici najčešċe reaguju povlačenjem, a kada su od života satjerani u ċošak i otvorenom agresijom.
Tuđi osjeċaji ih ne vežu niti prošivaju. Zato se nisu sposobni ozbiljnije vezati za drugu osobu, a kamoli uzvratiti osjeċaje. Životno parazitiraju na drugima, i pasivno se prepuštaju događajima. Iskazujuslabost volje i podvodljivost, a žive otuđeno od svijeta i od ljudi.
Zavisnici se osjeċaju drugačijima od drugih, osjeċaju da ne pripadaju svijetu nego da se njime samo koriste i parazitiraju. Zavisnike muči osjeċaj griže savjesti zbog svega što su napravili sebi i drugima drogirajuċi se. Uvjek se osjeċaju manje vrijedni zbog činjenice da se drogiraju. Oni duboko u sebi znaju da ih droge “prljaju” i da radi njih stalno nose “crni znak”.

Kakva je stvarnost, ni ne čudi što mnogi u nju ne mogu ili ne žele uskočiti, ali svejedno stvarnost, kakvagod da je bila, ne opravdava činjenicu drogiranja. Drogiranje je ipak, čak u i najafirmativnijem kontekstu, malodušni eskapistički odgovor životu.
Bijeg od stvarnosti u drogiranje je razumljiv, ali nikako nije opravdan i ne možemo ga podržati kao legitimnu interpretaciju života. I to zato što je ta interpretacija parazitska inertna, malodušna, sebična, manipulativna i destruktivna, i nikako nije interpretacija za sve, odnosno interpretacija koja je preporučljiva drugima.
Za razloge svojeg drogiranja zavisnici navode da se drogiraju jer računaju kako se drogiraju ređe i s manjim količinama droge od onih po njima realno zabrinjavajuċim, da se drogiraju kako bi se lakše nosili sa životom, ili pak zato što drže da bolje i lakše životno funkcionišu ako se drogiraju, zatim da se drogiraju da ne misle na sjutra, da se drogiraju jer ne mogu da se ne drogiraju, buduċi das u ionako zavisni, ili da se drogiraju zato jer su, drogiranja radi, uopšte izgubili priliku da normalno žive pa se drogiraju sve dok ih droge na smrt ne dotuku.
Od stvarnosti se najlakše braniti branom drogiranja, koje nadalje samo sebe podržava i zamjenjuje sve druge odgovore na zahtjeve života.

Što se više drogira, to se lakše drogira i teže radi išta drugo, nego da se opet drogira. Drogiranje pustoši duševnost zavisnika, prisiljavajuċi ga da se stereotipnim automatizmom vrti u uvjek jednom te istom krugu posezanja za drogama radi svega i svačega i zapravo ničega.

Što se duže drogira, to mu se manje lijepo drogirati i to droge na manje lijep način iskazuju svoju opojnu djelotvornost i zapravo omamljuju zavisnika na, u lošem smislu, uvjek jedan te isti i sve više zatupljujuċi način. Što se više i duže drogira, zavisniku droge gube svoje euforično psihostimulirajuċe djelovanje i depresivni učinci opojnih droga na kraju ostaju njihovi jedini učinci.
Nije sve razorno u učincima drogiranja do droga, nešto je, naravno, i do osonosti ljudi koji ih uzimjau. Kod velikog broja zavisnika pojave društvenog paratizma, upadnog vladanja i antisocialnog pnašanja prethodile su drogiranju. Zavisnost od droga kod njih je tek nadogradnja na veċ ranije iskazane crte neuravnotežene ličnosti.
S druge strane droge psihopatiziraju zavisnika, to jest. Njihova dugotrajna sloupotreba preobražava zavisnika u psihopatsku ličnost. Zato je pnekad moguċe naiċi na tvrdnje das u zavisnici u osnovi psihopate, kao i da ni zavisnost nije zasebna bolest nego oblik ponašanja psihopatske ličnosti.
Pogledi na svijet i moralni kriterijumi mu se također srozavaju. Sve ga je manje briga za ono što mu se događa, sve više se osjeċa bespomoċno i beznadežno. Njegovo drogiranje tada postaje samo sebi svrha, on se drogira da bi živio i živi da bi se drogirao i ništa drugo mu nije važno, ni porodica, ni posao, ni životno samopoštovanje.

Širi pozitivni društveni ciljevi takođjer ga nimalo ne prožimaju i on ostaje sam, marginalizovan, zaboravljen od svih, s tvrdnjama o životu bez droge koji nikada neċe doċi.
Predugo se izdvajao od svijeta, izgubljeno bitisao u opustošenom beskraju prazne slobode. Zavisnik je nasuprot svemu u stanju razdvojenosti, neprijanjanja
Svijet, koji je zapravo trebao biti njegov svijet, prožima ga u toliko neznatnoj mjeri da ne čudi što ga prati osjeċaj praznine i nepostojanja.

Pošto se život zavisnika sljubio uz heoin, sve drugo postaje drugorazredno. Drogiranje, nabavka novca za drogue i nabavka droge postaju središnja os oko koje se organizuje i unutar koje se isrcpljuje život zavisnika.

Dok propada u drogama, on još sanja o novom životu, novom početku, novom poslu na kojem ċe se konačno dokazati i ostalim pukim naklapanjima. Još uvjek je duboko uvjeren da, kada bi sve oko njega bilo na bolji način drugačije, ne bi imao potree za drogama i živio bi kao i svi drugi ljudi.

Na kraju zavisnik ostaje slomljen, očajan i sam, pa se odaje bijesnom drogiranju sve dok se ne raspadne ili ne umre.
Zato, kadgod sretnemo zavisnika, kolikogod on povremeno zauzimao gorostasan stav, treba znati das mo sreli jedno poprilično zgrčeno, okovano i napaċeno i napaċeno biċe, koje svoju nesavršenost intenzivno osjeċa u svakom životnom koraku.

Mnogi su stariji heroinski zaisnici, u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama života veċ iživjeli potrebu za drogianjem, i mogli bi prestati sa uzimanjem droge, ali za to naprosto nemaju dovoljno razloga. Iza sebe imaju bespoldne godine nerada i drogiranja, a ispred sebe neizvjesnu buduċnost u kojoj se ne vide.

Nisu vični nijednoj od struka, školu nisu završili, a radnog staža nemaju. Izdržavaju se radeċi povremeno i neprijavljeno, ali više ne rade, nego što rade. Primaju solcijalnu pomoċ i uvjek jedva spajaju kraj s krajem. Žive neuredno, ali tiho i slomljeno, za razliku od divljih godina drogiranja. Porodicu nisu zaslovali, ili još gore-bračni saputnik im je takođe zavisnik. Žive s roditeljima ili u njihovom stanu, ako su oni umrli.

Zavisnici su izgubili bitku sa samima sobom is a drogama, zatvaraju se u sebe i zadržavaju patetičan ponos gubitnika, insistirajuċi na razornom drogiranju i dalje i nadalje. Oni su zapali u svojevrsnu letargiju koja traje dok traje, i dok traje ravnodušni su za sve i ništa im drugo nije važno osim da se drogiraju i drogiraju do besvijesti.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

RANO SREDNJE ŽIVOTNO DOBA – BOLNO OTREŽNJENJE OSTARJELIH ZAVISNIKA

Za svoju zavisnost zavisnik je već svojim životom dovoljno kažnjen, jer koliko god on nesreće nanosio svima s kojima dolazi u dodir, ipak je haotično-destruktivan zavisnikov život njemu samome najteži, jer podnosi ga bivajući mu iznutra, to jest bivajući njime samim.

Rana srednja životna dob zavisnicima donosi bolno otrežnjenje i krah čitavog dotadašnjeg životnog stila. Prolazak godina stare zavisnike otkriva kao izgubljene, smušene i do psihičke poremećenosti nezrele osobe, pa sve to izvana izgleda kao da srednja životna dob naplaćuje račune za grijehe raskalašne mladosti. Oni se tada smiruju i sve im je jasno, i da mogu ponovo nikada ne bi ponovili grešku, ali već su preduboko zabrazdili u karijeru zavisnika i život im ne pruža drugu priliku.

Dio je zavisnika pak presenzibilan, prelucidan i, na kraju krajeva, preponosan da bi se nakon godina uzimanja prestao drogirati. Mješavina mazohističke i destruktivne autoagresije koči ih da sada, nakon godina drogiranja, kada napokon znaju kako prići životu i živjeti ga, tako i učine. Nasuprot tome, oni i dalje ponosno tvrdoglavo stoje i insistiraju na drogiranju u čemu ih potiče poetizacija zavisničke sanjarije u kojoj sebi djeluju kao kakvi patetično lijepi gubitnici.
Jasno im je da su njihovi životni postupci neopozivo nepopravljivi, kako je nakon njih svaki pokušaj da se krene iznova više nego bljutav i da s repovima prošlosti koja je iza njih ništa ne mogu početi. Oni su naprosto odlučili da se više ne žele boriti, da su izgubili i ako ne dignu ruku na sebe, onda svakako žive jednu smrt u životu i drogiraju se dok čekaju smrt.

Neopozivo insistiraju da njihovu prošlost ništa ne može promijeniti, da je ona toliko crna, prepuna grešaka i tačaka s kojih nema povratka, da ona onečišćuje i čini nakaradno smiješnim sveukupni smisao svakog novog životnog početka, čiji je nužni dio. A život još dalje-nadalje ne samo da ne zacjeljuje već nanesene im povrede, nego njima dodaje još i nove.

Zavisniku se tako cijeli život pretvorio u jedan nakazni ožiljak koji je istovremeno njegov trag, potpis i mišljenje o sveukupnosti bivstvene cjeline. Uprkos činjenici da za to nema prava, zavisnik moli da se o njemu ne sudi prenaglo, da se shvati kako on nije bio rođen za ovaj život i da nije imao dovoljno snage izdržati ga dostojanstveno. Droge su ga pobijedile, slomile i natjerale da učini ono što nikada ne bi učinio i da bude onakvim kakvim nikada nije ni sanjao da će biti.“
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

TUGA STARIH JUNKOZA

Kako se uvećava dužina zavisničkog staža, ličnost zavisnika siromaši i propada. S godinama drogiranja sve su upadniji mnestički deficiti zavisnika: on se naime redovno žali na smetnje u pamćenju i prisjećanju, zaboravnost, rastresenost i osiromašenje inventara znanja.

Intelektualne sposobnosti zavisnika takođe su oštećene dugogodišnjim drogiranjem, tako da je opšta brzina misaonog procesa činjenica smanjena, kao i mogućnost apstraktnog razmišljanja, a asocijacije su mu sve površnije i bezličnije.

Dugogodišnje drogiranje dovodi do kržljanja mozga u cjelosti, stanjuju se i izravnjavaju brazde moždane kore, ali jednako tako atrofiraju i duboke moždane strukture.

Droge naprosto sporo, neurotoksično rastapaju mozak. Atrofija mozga direktno je odgovorna za intelektualno i moralno propadanje te za psihičke deficite i emotivnu opustošenost kod dugogodišnjih zavisnika.

Dementno propadanje dugogodišnjih narkomana podmuklog je, sporošunjajućeg toka. Prva oštećenja primjetna su unutar sastava pamćenja i pažnje, a nakon toga se uspori intelektualno procesiranje, to jest uspori se i osiromašuje misaoni tok. Tek potom se javlja afektivna ravnodušnost uz siromaštvo emotivnog života, a naposlijetku počinje slabiti moralni osjećaj te dolazi do prave ’etičke demencije’ zavisnika.

Dugogodišnji zavisnici nerijetko su slomljeni i depresivni, i povremeno proživljavaju samoubilačke pomisli. Neki od njih ne mogu se pomiriti s besmislom i bijedom svojega daljeg životnog propadanja u ponorima zavisnosti, pa dižu ruku na sebe i počine samoubistvo. Staranjem zavisnici gube šarm i ljepotu mladosti, tako da u odrasloj dobi planu, pokazujući kako oni u socijalnom i psihološkom zapravo ne uspijevaju odrasti, nego ostaju vječnim adolescentima nesposobnim da zrelije odgovore na zahtjeve svakodnevice.

Unutrašnji prostori višegodišnjih zavisnika nerijetko su zapravo dementalizovani, ’mrtvi’, blokirani, utrnuli i devitalizovani metali: odnosno, mentali bez plodotvorne mentalne aktivnosti.

A nakon višegodišnjeg drogiranja po zavisničkom obrascu, ni heroin više ne djeluje kao u prvim godinama drogiranja. Naime, kako se ređaju godine drogiranja, euforična faza nadrogiranosti blijedi, pa ili potpuno izostaje ili je po intenzitetu plića, a po trajanju kraća. Zato odmah nakon kratkotrajne, ako uopšte ikakve, faze povišenog raspoloženja zavisnici prelaze u drugu, dužu, depresivnu fazu nadrogiranog ’kljucanja’. No, ni ta faza sedacije nema više onu ležernu opuštenost koja se doživljavala tokom prvih godinu-dvije-tri zavisnosti. U stadijumu poodmakle zavisnosti faza depresije se u sve većoj mjeri svodi na prazno tupilo, zavisnički stupor, nadrogiranu zabuljenu odsutnost bez misli. Na samim počecima svoje narkomanske karijere, zavisnici se i te kako razlikuju, ali što se duže i učestalije drogiraju to su jedan drugome u sve većoj mjeri slični, jer ih droga profiliše na uvijek jedan te isti način.

Drogiranje na duge, višegodišnje staze osiromašuje duševni život, pustoši duševne prostore i čini ih porozno praznim. Ostarjeli zavisnici su nepovratno izlapili, oni su samo loša preslika sebe samih: ruševine koje sada samo još podsjećaju da je nekad tu bilo zdanje ličnosti.

DROGIRANJE JE NAŠIM ŽIVOTIMA NAPROSTO UZELO MJERU

’Zanosni i veliki život kojem smo se kroz sanjarije djetinjstva i mladosti nadali neće doći. Budući da su nam godine drogiranja pojele godine života, očekivanja nadolaska velikih dana ostala su neispunjena i podbačena. Naime, ti dani su prošli, a da nikako nisu bili veliki.

S godinama propadanja u drogiranju količina odustajanja, poraza i promašaja postala je preupadno velika da podbačaj i neuspjeh naših života ne bi postao više nego očigledan.
Propadali smo bučno, svima naočigled, ali propadali smo i tiho i bezglasno. Naši unutarduševni prostori polako i neprimjetno su kopnili.

Postali smo prazni, slomljeni, jadni i ostarjeli narkomani koji životare na ljudskom dnu, te niti išta mogu niti ih itko treba. Preživljavali smo, a ne živjeli, i iznutra bili potpuno suvi, umrtvljeni i pusti. Drogiranje je našim životima naprosto uzelo mjeru, i nepopravljivo opustošilo mnoge od nas
.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

TEŽINA ISKORAKA IZ MULJA NARKOMANSKOG POLUSVIJETA

Dugogodišnji zavisnici su definitivno nezrele, labilne i često ozbiljnije dušesvno poremeċene osobe. Uzevši u obzir kako je istovremeno riječ o o manjkavo do nikako obrazovanim osobama, bez radnih navika, teško ih je uključiti u normalne životne tokove i u zemljama razvijenog zapada, a kako neċe biti to kod nas, gdje život marginalizira i zdrave mlađe odrasle osobe.

U godinama kada su se njihovi vršnjaci školovali, zapošnjavali, zasnivali porodice, sticali početne položaje za životnu trku, heroinski zavisnici su se bahato dokono predavali ugodi drogiranja i besposlici.

Vodili su jedan apsolutno neodgovoran život u kojem je drogiranje bilo glavna i gotovo jednaka aktivnost.

Kroz godine drogiranja finansijski i emotivno su iscrpili svoje porodice, a sebe uništili psihički, fizički i socijalno. Sveli su se na osobe koje ne znaju ni da pričaju ni o čemu drugom nego o drogi, na osobe koje jedino što znaju jested a nabave drogue, i na kraju na osobe koje ni ne poznaju nikog drugog, nego ljude nalik sebi-narkomane.


Kao što ni voda koja je otekla nizvodno ne može više pokrenuti vodenicu, isto tako životno izgubljeno vrijeme u drogiranju naprosto je nepovratno izgubljeno vrijeme. Doduše, pokajanje i pokora otvara zavisnika za neku još koliko-toliku bolju buduċnost, ali prilika za bolju prošlost je nepopravljivo propuštena još negdje u prošlosti.

Naravno, malo po malo pomalja se novi svijet, ali zaista malo po malo, tako da o voljnoj spremnosti da izdrže samoċu, depresiju dosadu i prazninu, zavisi dalja sudbina njihove apstinencije. Jer, ako ne izdrže i/ ili ako se valjano ne socijalizuju i ne uključe u tokove normalnog života, najizglednije je da ċe se vratiti starim stazama i starom društvu. U prostoru psihološkog i socijalnog vakuuma kuċne izolacije, ne može se izdržati predugo. Odnosno, olje ikakav nego nikakav svijet, shodno čemu se zavisnici vraċaju nazad na narko-scenu gdje ipak nekog znaju, s nekim se mogu družiti, s nekim ko ih prihvata onakvim kakvi jesu.


Zavisnici koji su manje toga srušili iza sebe i zavisnici koji imaju veċu porodičnu potporu, time imaju i veċe izglede da se održe i en posrnu u uspostavljenoj apstinenciji.

SAMIM PRESTANKOM UZIMANJA DROGA
NE REŠAVA SE PROBLEM DROGIRANJA


Neki od nas su se, nakon uspotavljanja apstinencije, držali starog načina razmišljanja, očekujuċi da ċe ih stari načini dovesti do novih rezultata. No, bilo je više nego naivno da ċe se, ako se posle uzimanja droga ništa drug one promijeni, išta promijeniti, to jest kako ċe biti dovoljno da se droge i drogiranje zauvjek ostave sa sobom.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

Zavisnici drogiranjem održavaju fasadu svoje pseudonormalnosti

Zavisnici drogiranjem podržavaju fasadu svoje osobnosti. Svaki jači životni stress, psihički ih destabilizuje i regresivno fragmentira. Zavisnik proklizava i oscilira između nekoliko različitih nivoa i granica mentalnog funkcionisanja, međusobno odvojenih disharmoničnim unutrašnjim racjepima. Disharkonično psihičko funkcionisanje zavisnika je dobrim dijelom uzrokovano, a svakako da je i podržano dnevnim oscilacijama između stanja nadrogirane “razvaljenosti” i apstinencionalne krize.
Gdjegod se kod zavisnika očitava nestabilnost u naravi i nepredvidivost u ponašanju, tu nije došlo do punog kompletiranja osobnosti, i oni ta slaba mjesta svoje osobnosti imaginarnog “ucjelinjuju” učincima droga i drogiranjem. Učestala pokrivanja i prelazak iz stanja u stanje dodatni su znak da su rascjepi prejaki da bi se pregorjela identitetna difuzija.
Grandiozno svojstvo izdrogiranosti zavisnika omalovažava njegove bližnje i nema suosjeċanja za značaj i bitisanje drugih ljudi, ne može ih doživjeti kao stvarne, niti sebi priočiti način na koji svijet izgleda iza njegovih očiju.
Stanje nadrogiranosti i po definiciji je veċ sebično, i to u toliko veċoj mjeri, što je nadrogiranost veċa.
Zavisnik nije glup i razumije što mu se prigovara kada mu se prigovara zbog drogiranja, ali on vrednosni sklop svijeta na kojem parazitira dok se drogira ne smatra svojim. On ga poznaje, ali ga ne spoznaje i ne doživljava iznutra vrijednost njegovog smisla.
NJemu je samo do sebezadovoljenja kroz drogiranje, jer mu zavisnički hedonizam govori da se “samo jednom živi”, a on živi samo ako se animalno neodgovorno iživljava.
Zavisnike opisuje društvnost-lakog, površnog, neobaveznog, zabavnog i nezahtjevnog bivanja sa drugima. Oni samo igraju igru prisnosti bez svarne i odgovorne bliskosti. Pred sobom i drugima samo izigravaju egzistencijalnu ozbiljnost, bez realnog pokriċa. Nosi ih poriv da budu drugačiji, nekonvencionalni, dok zapravo žive isprazno rukovođeni tek hedonizmom kako je jedino važno “dobro se provoditi
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

USPOSTAVLJANJE APSTINENCIJE
I FAZA APSTINENCIJALNOG OPTIMIZMA


Neposredno po uspostavljanju apstinencije ulazi se u fazu apstinencijske euforije i optimizma.
Zavisnik je tada više nego zadovoljan sobom: po prvi put nakon godina drogiranja u kontinuitetu je dan za danom bez droga, i svi oko njega zadovoljni su činjenicom da se prestao drogirati i to mu neskriveno pokazuju.

Nakon prestanka drogiranja, on se ubrzano fizički oporavlja te izgleda bolje, osjeća se bolje, ima bolju performansu, objektivno funkcioniše bolje, emotivno funkcioniše bolje, razmišlja bolje, želi da mu bude bolje, da bude bolji čovjek i odmah mu cijeli svijet izgleda bolje. U tom razdoblju apstinencijalnog entuzijazma novak je u apstinenciji prepun energije, ideja, poduzetan je na svim područjima na kojima je godinama manjkavo funkcionisao. Popravile su mu se performanse i ličnost spolja, i on odmah ostavlja utisak normalnosti, utisak psihijatrijski i socijalno neupadljive osobe. Naravno da je prezadovoljan tom transformacijom slike o sebi u koju bi i sam najradije povjerovao.

Popravilo mu se i poljuljano samopoštovanje, uvjerio je i sebe i druge da još može, barem na kratke staze, biti onaj stari. I zato mu se naivno čini da ga, kad mu tako dobro ide, više ništa ne može nagnati da se vrati drogiranju i zavisničkom životnom stilu. Zavisnik koji apstinira spolja se ni po čemu ne razlikuje od drugih ljudi, i naravno da e on zaljubljuje u tu idealizovanu sliku samoga sebe koja omalovažava sve izgubljeno i upropašteno godinama drogiranja.
FAZA DEPRESIVNE PREOSJETLJIVOSTI I PATNJE U APSTINENCIJI

Nažalost, te promjene ne bi bilo tako lako ostvariti da one najvećim dijelom nisu tek površinske naravi. Ta tzv. ’faza medenog mjeseca’ gorljive i optimizmom prošarane apstinencije obično traje od nekoliko nedjelja do nekoliko mjeseci. Nakon nje gotovo po nuždi slijedi faza nestanka oduševljenja činjenicom da se više ne drogira, to jest faza u kojoj se neposredna okolina zavisnika-apstinenta više ne oduševljava činjenicom njegove apstinencije, faza u kojoj se ni stvari više ne poboljšavaju tako zavidnom brzinom.

Zavisniku apstinencija tada postaje, u lošem smislu, nešto tako obično uobičajeno. On gubi preduzetnost, entuzijazam, usporava se, postaje zamišljen i zapravo depresivan. Nezadovoljstvo izražava, za tu fazu tako tipičnim, neodređenim prigovorima na ovo ili ono. Neki apstinenti otvoreno govore kako su se bolje osjećali dok su se drogirali.

Jer, osim mnogo toga lošeg, droge zavisnicima pružaju ugodnost na koju su navikli i bez koje više ne mogu. Zato im je raskid s drogama temeljno bolan, obojen patnjom koju je teško ugušiti u rasponu vremena i duše koja se otvara nakon prekida s drogiranjem.

Njima je prosto preteško u emotivnom smislu podnositi činjenicu koju su shvatili na intelektualnom planu, a ta je da se od sada doživotno nadalje više nikada neće moći drogirati. Ako je doživotna apstinencija jedini put oporavka za zavisnike, onda oni radije neće priznati da su zavisnici nego da za sobom definitivno zatvore vrata uživanja u drogama.

Zavisnici su u toj drugoj depresivno obojenoj fazi labilne apstinencije, preosjetljivi, duboko depresivni i psihološki se lome i na najmanji povod. To je upravo za izdržati najteže razdoblje apstinencije, i razdoblje kada su izgledi za povratak drogiranju najveći. Zavisnik tada reaktivira samo umrtvljene, a još i te kako žive, porive prema ponovnom drogiranju.

Naime, zavisnik tada u sve većoj mjeri podliježe umišljaju kako se sada oporavio i da se iznova može povremeno ’rekreativno’ i ’kontrolisano’ drogirati. Namjera mu je povremenim drogiranjem vratiti onaj toliko žuđeni osjećaj zadovoljstva životom, osjećaj makar i lažne svemoći kroz koji bi pobjegao od dosade i čuvstva neispunjenosti životom, koje ga sve češće salijeće.

Zato tek nakon što prebrodi i tu, u psihološkom smislu kriznu fazu apstinencije, on zaista apstinira i on zaista može apstinirati na duge staze. Jer tek tu treću fazu možemo smatrati fazom stabilne apstinencije u kojoj započinju procesi dubokog i istinskog sazrijevanja apstinenta, u kojoj on zaista prerasta i pregorijeva zavisničku ličnost u sebi.
Post Reply