ANONIMNI IZ CRNE GORE

Ovdje možete saznati više informacija o programu AN i pronaći podršku ukoliko ste još uvijek ovisni i tražite pravi način uspostavljanja i održavanja apstinencije.

Moderator: sanela

User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

HRONIČNI OSJECAJ NEPRIJATNOSTI TOKOM APSTINENCIJE


Zavisnici su u prvim mjesecima apstinencije posebno ranjivi i krhki: prekomjerno su podložni stresu, niskog su samopouzdanja, muči ih osjeċaj dezorjentacije i stvarne neuraslosti u normalan svijet.
S bivšim prijateljima zavisnicima se više ne druže, a prijatelje među vršnjacima koji se ne drogiraju praktički ni nemaju. Te prva mjesece apstinencije provode najčešċe sami i/ ili u društvu roditelja i rodbine.
Duboko su frustrirani i depresivni, i svakako tada mnogo trpe, iako stalno nastoje i sebe i druge uvejriti da im je zapravo dobro. Upravo od spremnosti za prihvatanje stvarne patnje, koja zavisnike itekako čeka i voljnj snazi da se sva ta loša stanja i osjeċaji izdrže bez ponovnog posezanja za heroinom, zavisi hoċe li njihova apstinencija biti definitivna i životno doživotna ili ċe se vratiti u staru narkomansku kolotečinu.
Sigurno je da se zavisnici u značajnijoj mjeri odaju drogiranju u životno zahtjevnijim i stresnijim razdobljima. I što je stresogeni činitelj intenzivnije i hroničnije prirode, to su veċi izgledi da se on simptomatski uklanja daljim i intenzivnijim drogiranjem.
U stresnim situacijama drogiranju se pribjegava kada izostanu druge alternative, a droge su dostupne i ako postoje prethodno formirana pozitivna očekivanja da drogiranje, makar i na kratke staze uspješno umanjuje napetost.

Zavisnik čija je apstinencija skorašnjeg datuma redovno osjeċa neprijatnost tokom apstinencije, to jest i dalje žudi za drogiranjem, jer jedino se u nadrogiranom stanju osjeċa normalno i normalnim, zadovoljno i zadovoljnim. Zavisnik se mora osjeċati dobro u apstinenciji da bi apstinirao na duge, jer hronična neprijatnost slama zavisnika i nagoni ga na ponovno drogiranje.

Ko je apstinirao šest mjeseci ili duže taj je sigurno mogao apstiirati i doživotno, ali to zbog ovog ili onog nesvjesnog razloga zapravo nije htio. A, ko apstinira duže od godinu dana, taj je u v e l i k o j v e ċ i n i s l u č a j e v a izliječen odbolesti zavisnosti i definitivno je unutrašnjom zrelošċu prerastao drogue i drogiranje kao izabrani životni stil.
PRELIMINARNA UPUTSTVA ZA OPROŠTAJ OD DROGA I DROGIRANJA

„Sve dok sam sebi ne prizna notornu činjenicu da je zavisnik i dok drogiranjem ne dosegne dno svoje propasti, svi pokušaji zavisnika da se ostavi heroina nisu ništa drugo nego – isprazno naklapanje i jeftino zamozavaravanje.

Opšte mjesto patetično-jeftinih ispovijesti svih zavisnika jeste želja da se prestanu drogirati, i upravo je ta želja sastavni dio njihove bolesti i sastavni dio njegove zavisničke ličnosti, i ta želja ne vodi apstinenciji nego, naprotiv, daljem drogiranju. I zavisnik zapravo tek tada sagledava da se, zbog lične katastrofe, MORA prestati drogirati, ali on to duboko u sebi ustvari još iskreno NE ŽELI.

Jer veliki broj zavisnika se ne želi liječiti i ne prihvata ni jedan od ponuđenih oblika tretmana. Da budemo načisto, tu nikako nije riječ o kvalitetu terapijskih postupaka prema zavisnicima, jer čak i kada bi terapijski postupci bili usavršeni do te mjere da ne bi mogli biti bolji, i dalje bi velik broj zavisnika odbijao pristupiti liječenju.

Kod značajnog dijela zavisnika liječenja ne daju rezultate, zato što se ti zavisnici prosto ne žele liječiti, i to iz banalnog razloga, jer su u fazi fascinacije drogama, to jest jer se žele i vole drogirati.

Isto tako, zavisnik koji je u otporu prema pojedinim segmentima liječenja, zavisnik koji se od preporučenih terapijskih uputstava drži samo nekih, a neke odbacuje kao za njega nepotrebne, jeste zavisnik koji će se vratiti drogiranju.
Odustajanjem od bilo kojeg aspekta oporavka, zavisnik novak u apstinenciji odustaje od oporavka u cjelini. Zvuči nemilosrdno surovo ali je, nažalost više nego istinito.

Zapravo, zavisniku koji je prepun prigovora na načela oporavka i nije toliko do prigovora, koliko mu ustvari nije do oporavka uopšte.

Sâm je kriv što mu je sve krivo, odnosno on ima još da propada i propada u ponorima zavisnosti, dok ne dosegne dno svojeg egzistencijalnog propadanja i dok na koljenima ne bude pred sredstvima zavisnosti kao jedinim gospodarom nad njegovim životom, i tada ga treba pitati šta to u liječenju nije kako treba i šta mu to duboko smeta.

AKO IM JE DO OPORAVKA, ZAVISNICI ZA POSLEDICE SVOJE BOLESTI NE SMIJU OPTUŽIVATI NIKOGA DO SEBE SAME

Sigurno je da bi se svakom programu pomoći zavisnicima moglo prigovoriti ovo ili ono, samo je pitanje imaju li to baš pravo prigovarati sami zavisnici, i nije li njihov prigovor samo racionalizacija poricanja činjenice da im istinski nije do liječenja nego do drogiranja. Zavisnici koji svoju sklonost prema drogama opravdavaju vanjskim okolnostima ustvari još nisu spremni prežaliti činjenicu da više životno doživotno ne smiju uzeti nijednu od droga, i to je to, a sve ostalo samo su priče i prepričavanja bez kraja.

Zato, kao što za posledice svoje bolesti zavisnici ne mogu optuživati nikoga do sebe, tako i za njihovo izlječenje i oporavak ne snosi odgovornost niko drugi nego oni sami.

Drugi zavisnici, pak, odbijaju pomoć stručnog osoblja ili zavisnika koji apstiniraju, ili odbijaju prisustvovati sastancima liječenih zavisnika, jer naivno i bahato umišljaju da za njih načela oporavka ne vrijede. Umišljaju da će se oni izliječiti na nekakav svoj i manje težak način za koji će platiti manju cijenu, ili da su oni nekakvi posebni zavisnici, ili pak da nemaju ništa zajedničko s ostalim liječenim zavisnicima. Tu je, naravno, opet na djelu samozavaravanje i poricanje činjenice zavisnosti.

Zavisnici se međusobno razlikuju po mnogim stvarima, no ono jedino bitno što ih veže jeste životno-doživotna nemogućnost kontrolisanog, povremenog, „rekreativnog“ uzimanja ikoje od droga."

PRELIMINARNA UPUTSTVA ZA OPROŠTAJ OD DROGA I DROGIRANJA

„Sve dok sam sebi ne prizna notornu činjenicu da je zavisnik i dok drogiranjem ne dosegne dno svoje propasti, svi pokušaji zavisnika da se ostavi heroina nisu ništa drugo nego – isprazno naklapanje i jeftino zamozavaravanje.

Opšte mjesto patetično-jeftinih ispovijesti svih zavisnika jeste želja da se prestanu drogirati, i upravo je ta želja sastavni dio njihove bolesti i sastavni dio njegove zavisničke ličnosti, i ta želja ne vodi apstinenciji nego, naprotiv, daljem drogiranju. I zavisnik zapravo tek tada sagledava da se, zbog lične katastrofe, MORA prestati drogirati, ali on to duboko u sebi ustvari još iskreno NE ŽELI.

Jer veliki broj zavisnika se ne želi liječiti i ne prihvata ni jedan od ponuđenih oblika tretmana. Da budemo načisto, tu nikako nije riječ o kvalitetu terapijskih postupaka prema zavisnicima, jer čak i kada bi terapijski postupci bili usavršeni do te mjere da ne bi mogli biti bolji, i dalje bi velik broj zavisnika odbijao pristupiti liječenju.

Kod značajnog dijela zavisnika liječenja ne daju rezultate, zato što se ti zavisnici prosto ne žele liječiti, i to iz banalnog razloga, jer su u fazi fascinacije drogama, to jest jer se žele i vole drogirati.

Isto tako, zavisnik koji je u otporu prema pojedinim segmentima liječenja, zavisnik koji se od preporučenih terapijskih uputstava drži samo nekih, a neke odbacuje kao za njega nepotrebne, jeste zavisnik koji će se vratiti drogiranju.
Odustajanjem od bilo kojeg aspekta oporavka, zavisnik novak u apstinenciji odustaje od oporavka u cjelini. Zvuči nemilosrdno surovo ali je, nažalost više nego istinito.

Zapravo, zavisniku koji je prepun prigovora na načela oporavka i nije toliko do prigovora, koliko mu ustvari nije do oporavka uopšte.

Sâm je kriv što mu je sve krivo, odnosno on ima još da propada i propada u ponorima zavisnosti, dok ne dosegne dno svojeg egzistencijalnog propadanja i dok na koljenima ne bude pred sredstvima zavisnosti kao jedinim gospodarom nad njegovim životom, i tada ga treba pitati šta to u liječenju nije kako treba i šta mu to duboko smeta.

AKO IM JE DO OPORAVKA, ZAVISNICI ZA POSLEDICE SVOJE BOLESTI NE SMIJU OPTUŽIVATI NIKOGA DO SEBE SAME

Sigurno je da bi se svakom programu pomoći zavisnicima moglo prigovoriti ovo ili ono, samo je pitanje imaju li to baš pravo prigovarati sami zavisnici, i nije li njihov prigovor samo racionalizacija poricanja činjenice da im istinski nije do liječenja nego do drogiranja. Zavisnici koji svoju sklonost prema drogama opravdavaju vanjskim okolnostima ustvari još nisu spremni prežaliti činjenicu da više životno doživotno ne smiju uzeti nijednu od droga, i to je to, a sve ostalo samo su priče i prepričavanja bez kraja.

Zato, kao što za posledice svoje bolesti zavisnici ne mogu optuživati nikoga do sebe, tako i za njihovo izlječenje i oporavak ne snosi odgovornost niko drugi nego oni sami.

Drugi zavisnici, pak, odbijaju pomoć stručnog osoblja ili zavisnika koji apstiniraju, ili odbijaju prisustvovati sastancima liječenih zavisnika, jer naivno i bahato umišljaju da za njih načela oporavka ne vrijede. Umišljaju da će se oni izliječiti na nekakav svoj i manje težak način za koji će platiti manju cijenu, ili da su oni nekakvi posebni zavisnici, ili pak da nemaju ništa zajedničko s ostalim liječenim zavisnicima. Tu je, naravno, opet na djelu samozavaravanje i poricanje činjenice zavisnosti.

Zavisnici se međusobno razlikuju po mnogim stvarima, no ono jedino bitno što ih veže jeste životno-doživotna nemogućnost kontrolisanog, povremenog, „rekreativnog“ uzimanja ikoje od droga."
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

APSTINENCIJA KAO PITANJE ŽIVOTA ILI SMRTI

U liječenju zavisnika može se debatovati u vezi svega i svačega, ali pitanje apstinencije ne smije biti vezano niti uslovljeno nijednim spoljašnjim fektorom, osim samom apstinencijom.
To znači da pitanje apstinencije ne smije biti uslovljeo ni ovim ni onim životnim okolnostima, odnosno da se apstinirati mora bezuslovno, po svaku cijenu, jer pitanje apstinencije je zavisnku doslovce pitanje života ili smrti i ne može se smanjiti njegov značaj na konto bilo koje uslovne relacije.
Zavisnik, doduše, shvata duboku razložnost navoda poput tih, ali naivno smatra, uveliko se precjenjujuċi, kako on ne treba da plati toliku cijenu da bi se ostavio heroina, dok zapravo veċeg diejla unutrašnjeg otpora prema liječenju i oporavku zavisnik nije ni svjestan. I onda, tek posle nekoliko ozbiljnih i redovno neuspješnih pokušaja da se jednom zauvjek ostavi heroina, on napokon sagledava protiv koga se zapravo bori i koliko ċe borba biti teška i duga.
Zato unaprijed napominjemo: ko želju za pstinencijom ne uspostavi doslovce iznad svega i k one želi apstinirati doživotno po bilo kojoj cijeni, bolje mu je da ni ne pokušava apstinirati, jer ċe samo protraċiti vlastitu snagu, živce i povjerenje ono malo dragih ljudi koji još uvijek računaju na njega.
I na kraju, valja znati da se sve, što je životno upropašteno i propušteno kroz nekoliko godina drogiranja, ne može nadoknaditi za nekoliko mjeseci apstinencije. Apstinira se strpljivo, bez grandomanskih očekivanja, dan za danom, jer stvari zaista dolaze na svoje mjesto, ali polako. I zato, ako se uopšte apstinira, onda se apstinira polako. Ovim tekstom se iznad svega jasno upuċuje na to da je priča o oporavku zavisnika tvrda priča, i kogod oporavku odriče oporu težinu, taj ne zna što govori kada govori o oporavku
BLIŽNJI MOGU BITI OD POMOCI,
ALI NE MOGU APSTINIRATI UMJESTO SAMOG ZAVISNIKA

Na sreċu, velika se veċina zavisnika uspijeva ostaviti droga bilo sama, bilo uz tuđu pomoċ i podršku. No, kolikogod spoljašnji podsticaj bližnjih, a isto tako i stručna podrška bili od koristi, ipak glavni dio rada na unutrašnjem osvještenju i produbljenju uvida u pogubnost drogiranja, mora svaki zavisnik odraditi sam za sebe. Drugi mu mogu biti od pomoċi, ali ne mogu apstinirati umjesto njega. Sigurno ċe zabrinuti roditelji, djevojka i prijatelj, supružnik koji prijeti razvodom, poslodavac koji prijeti otkazom, ili pak sudski izrečena mjera obaveznog liječenja, mogu pridonijeti i dodatno motivisati zavisnika da se ostavi droga, ali u suštini apstinirati se može samo za sebe i zbog sebe.
Prekinuti s uzimnjame “lakih” (haših, marihuana) i “rekreativnih” droga (speed, ectasy, LSD), poprilično je lako, jer dovoljna je gola odluka o neuzimanju ili pojava okolnosti koje sankcioniraju uzimanje, ap da se ono odmah prekine.
Ali, zavisnost o tzv “teškim” drogama (heroinu i kokainu) s eniko ne oslobađa slučajno it u osveštenje pogubnosti daljeg uzimanja nije dovoljno da bi se prestalo sa drogiranjem. Tu je, osim jednom donešene odluke o opraštanju od drogiranja, potrebna i vremenski postojana volja čitavog biċa da se životno doživotno apstinira doslovno po svaku cijenu. I tek tada se pojavljuju realni izgledi, ali još ne postoji nikakva zagarantovanost za uspostavljanje apstinencije.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

GDJE NEMA VOLJE, NEMA NI PUTA

U slučaju tzv “teških” droga (kokaina i heroina), apstinirati znači prvo mjesec-dva donositi odluku, zatim imati mjesec dana pripreme te odluke, rada na osnaživanju motivacije i izradi strateškog plana apstinencije, a tek se onda baciti u vatru sprovođenja zacrtanog.
Zato, ako neko nije siguran Želi li krenuti u borbu sa svojom zavisnošċu, ako nije siguran ima li snage, vremena i živaca da, uprkos svim posrtajima kojih ċe sigurno biti, izgura apstinenciju po svaku cijenu, bolje mu je da s apsolutnim ciljem apstinencije pričeka i razmotri druge terapijske moguċnosti, dok se ne steknu spoljašnji i unutrašnji preduslovi za uspostavljanje apstinencije. Isto tako, nema velike svrhe u prisiljavanju zavisnika, u razdoblju fascinacije drogama, u prvoj godini-dvije zavisnosti, na liječenje, jer tada on, uprkos činjenici svima drugima očiglednog propadanja u drogama, naprosto još nije dovoljno duboko pao i propao da to i sam sagleda.
Jer, baš kao i sve druge stvari, tako i zavisnost ima svoje duboke ritmove na koje se ne može bitnije uticati dok u svom uticanju prema naprijed ne otkriju pravu prirodu. A zavisnike do tada može tek u manjoj mjeri, i to više sa strane, poguravati prema liječenju i zagorčavati im nehajne godine drogiranja, kako bi im se što prije dogodilo ono što bi im se svakako dogodilo, samo ovako malo prije i malo brže.
U ranoj fazi zavisnosti, koja za zavisnike protiče bez upadnosti na ikojoj od važnijih životnih osa, on sebi ne želi priznati niti da se drogira, niti da je zavistan. On je tada više nego nedostupan terapijskim naporima, i prisiljavati ga na liječenje je više nego uzaludno trošenje novaca, živaca i vremena.
Kolikogod to zapravo gromorodno zvučalo, zavisnika u toj fazi treba pustiti da se drogira, pustiti gad a propada sve dok ne propadne dovoljno duboko da bi shvatio kako je zapravo propao. Naravno da je njegovo propadanje bučno i zato mu je jednako tako bučno dužna uzvratiti njegova neposredna okolina i zagorčavati mu drogiranje na jednako tako upadan način na koji on svojim drogiranjem zagorčava život sebi bližnjih i dragih ljudi.

ZAVISNIK SE ŽELI RIJEŠITI RUŽNIH POSLEDICA SVOJE ZAVISNOSTI, ALI NE I DROGIRANJA SAMOG

Netolerantno stajalište prema drogama i drogiranju katalizira proces zavisnikovog osvještenja sebe kao kvarne osobe koja u dubini duše zapravo očajava. Zavisnik koji se neosvješteno drogira i štaviše uživa neskriveno uživa u drogiranju, zapravo je na dubljem nivou propadanja u ponorima bolesti, od zavisnika koji osvješteno, ali nemočajava radi činjenice zavisnosti koja mu je preusmjerila čitav život prema promašenosti. Zavisnik koji očajava bliži je apstinenciji od zavisnika koji nemarno uživa u ugodnosti nadrogirane svijesti, koji živi u odsustvu svijesti o vlastitom propadanju.

Svaki se aktivni zavisnik, posle rane faze zavisnosti koja zna da potraje i do dvije godine, zaplijeċe u ponore zavisnosti, iz kojih želi izaċi po svaku cijenu. Doduše, on tad još nije baš siguran želi li se prestati drogirati ili ne, ali svakako ne želi više ispaštati zbog drogiranja. To jeste, on ne želi da mu se doživotno događaju ružne stavri zbog drogiranja i zato očajava i muči ga griža savjesti.

Zavisnik nije loš čovjek i ne želi da ga takvim smatraju. Iskreno mu je žao što u krajnjoj posledici ispada da svojim postupcima samo uveċava količinu bijede u sebi i oko sebe. On još svoju zavisnost ne sagledava kao svoju unutrašnju odredbu, koja nagriza samu suštinu njegove ljudskosti, nego prije kao nešto spoljašnje, što mu zagorčava život i što može otkloniti bez korjenitih preokreta i onda nastaviti po starom.

No, buduċi da je drogiranje u pitanju, on još ni ne sluti koliko ċe radikalno dug put još morati da pređe, dok se ne ostavi istog. Njegov očaj samo je površinski i u nastojanjima da ga “pregori”, potiskujuċi ga, on ċe tek duboko zaglibiti. Izgleda da se ljudsko propadanje, prije nego što dosegne određenu dubinu, nema snage sagledati kao propadanje. Čim prestane da očajava nad sobom, taj je zavisnik izgubljen, štaviše tek je izgubljen ako p r e r a n o pomisli da je spašen.

Zaista je teško patiti, ali još je teže zavisniku koji propada, a to ne vidi, pa zbog toga ni ne pati. Što prije zavisnik počne očajavati nad činjenicom zvog drogiranja i što je očajanje iskrenije i dublje, to ċe se prije ostaviti droga.
ZAVISNIK SE ŽELI RIJEŠITI RUŽNIH POSLEDICA SVOJE ZAVISNOSTI, ALI NE I DROGIRANJA SAMOG

Netolerantno stajalište prema drogama i drogiranju katalizira proces zavisnikovog osvještenja sebe kao kvarne osobe koja u dubini duše zapravo očajava. Zavisnik koji se neosvješteno drogira i štaviše uživa neskriveno uživa u drogiranju, zapravo je na dubljem nivou propadanja u ponorima bolesti, od zavisnika koji osvješteno, ali nemočajava radi činjenice zavisnosti koja mu je preusmjerila čitav život prema promašenosti. Zavisnik koji očajava bliži je apstinenciji od zavisnika koji nemarno uživa u ugodnosti nadrogirane svijesti, koji živi u odsustvu svijesti o vlastitom propadanju.

Svaki se aktivni zavisnik, posle rane faze zavisnosti koja zna da potraje i do dvije godine, zaplijeċe u ponore zavisnosti, iz kojih želi izaċi po svaku cijenu. Doduše, on tad još nije baš siguran želi li se prestati drogirati ili ne, ali svakako ne želi više ispaštati zbog drogiranja. To jeste, on ne želi da mu se doživotno događaju ružne stavri zbog drogiranja i zato očajava i muči ga griža savjesti.

Zavisnik nije loš čovjek i ne želi da ga takvim smatraju. Iskreno mu je žao što u krajnjoj posledici ispada da svojim postupcima samo uveċava količinu bijede u sebi i oko sebe. On još svoju zavisnost ne sagledava kao svoju unutrašnju odredbu, koja nagriza samu suštinu njegove ljudskosti, nego prije kao nešto spoljašnje, što mu zagorčava život i što može otkloniti bez korjenitih preokreta i onda nastaviti po starom.

No, buduċi da je drogiranje u pitanju, on još ni ne sluti koliko ċe radikalno dug put još morati da pređe, dok se ne ostavi istog. Njegov očaj samo je površinski i u nastojanjima da ga “pregori”, potiskujuċi ga, on ċe tek duboko zaglibiti. Izgleda da se ljudsko propadanje, prije nego što dosegne određenu dubinu, nema snage sagledati kao propadanje. Čim prestane da očajava nad sobom, taj je zavisnik izgubljen, štaviše tek je izgubljen ako p r e r a n o pomisli da je spašen.

Zaista je teško patiti, ali još je teže zavisniku koji propada, a to ne vidi, pa zbog toga ni ne pati. Što prije zavisnik počne očajavati nad činjenicom zvog drogiranja i što je očajanje iskrenije i dublje, to ċe se prije ostaviti droga.
ZAVISNIK SE ŽELI RIJEŠITI RUŽNIH POSLEDICA SVOJE ZAVISNOSTI, ALI NE I DROGIRANJA SAMOG

Netolerantno stajalište prema drogama i drogiranju katalizira proces zavisnikovog osvještenja sebe kao kvarne osobe koja u dubini duše zapravo očajava. Zavisnik koji se neosvješteno drogira i štaviše uživa neskriveno uživa u drogiranju, zapravo je na dubljem nivou propadanja u ponorima bolesti, od zavisnika koji osvješteno, ali nemočajava radi činjenice zavisnosti koja mu je preusmjerila čitav život prema promašenosti. Zavisnik koji očajava bliži je apstinenciji od zavisnika koji nemarno uživa u ugodnosti nadrogirane svijesti, koji živi u odsustvu svijesti o vlastitom propadanju.

Svaki se aktivni zavisnik, posle rane faze zavisnosti koja zna da potraje i do dvije godine, zaplijeċe u ponore zavisnosti, iz kojih želi izaċi po svaku cijenu. Doduše, on tad još nije baš siguran želi li se prestati drogirati ili ne, ali svakako ne želi više ispaštati zbog drogiranja. To jeste, on ne želi da mu se doživotno događaju ružne stavri zbog drogiranja i zato očajava i muči ga griža savjesti.

Zavisnik nije loš čovjek i ne želi da ga takvim smatraju. Iskreno mu je žao što u krajnjoj posledici ispada da svojim postupcima samo uveċava količinu bijede u sebi i oko sebe. On još svoju zavisnost ne sagledava kao svoju unutrašnju odredbu, koja nagriza samu suštinu njegove ljudskosti, nego prije kao nešto spoljašnje, što mu zagorčava život i što može otkloniti bez korjenitih preokreta i onda nastaviti po starom.

No, buduċi da je drogiranje u pitanju, on još ni ne sluti koliko ċe radikalno dug put još morati da pređe, dok se ne ostavi istog. Njegov očaj samo je površinski i u nastojanjima da ga “pregori”, potiskujuċi ga, on ċe tek duboko zaglibiti. Izgleda da se ljudsko propadanje, prije nego što dosegne određenu dubinu, nema snage sagledati kao propadanje. Čim prestane da očajava nad sobom, taj je zavisnik izgubljen, štaviše tek je izgubljen ako p r e r a n o pomisli da je spašen.

Zaista je teško patiti, ali još je teže zavisniku koji propada, a to ne vidi, pa zbog toga ni ne pati. Što prije zavisnik počne očajavati nad činjenicom zvog drogiranja i što je očajanje iskrenije i dublje, to ċe se prije ostaviti droga.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by heroinapg »

Dragi moji, nismo dobili upalu slijepog crijeva, niti upalu grla. Borimo se sa zlom.
Program "12 koraka" je spasio na milione zivota. Ovo je borba za zivot! Moja zelja je da se svi ukljucite u raspravu, sa svi date svoje misljenje. Zelje su jedno, mogucnosti drugo. Ni dusmaninu ne bih
pozeljelqa isto.
Pozivam vas da zajednicki odgovaramo na navedena pitanja, upoznamo bolje sebe.Zanemarite cinjenicu da li i koliko uzimate, apstinirate i da li ste na metadonu, jer, kljuc je u neama-u nasim glavama.

PRVI KORAK

Priznasmo svoju nemoc pred ovisnoscu, te da nam je zivot postao nedostojan i bez kontrole.

Nije bitno koliko i koju narkotiku smo upotrebljavali. Pri Anonimnim narkomanima mora sloboda od droga biti na prvom mjestu. Mi shvatamo da ne mozemo istovremeno uzimati droge i zivjeti. Kada priznamo svoju nemoc i nemogucnost da vodimo normalan i cist zivot otvaramo vrata prizdravljenju. Niko nas ranije nije mogao uvjeriti da smo ovisni. To je priznanje koje moramo obaviti pred nama samima. Kada neko od nas oklijeva postavimo sebi pitanje : "Mogu li ja kontrolirati svoju upotrebu bilo koje supstance koja utice na moje osjecaje i razmisljanje?"

Vecina ovisnika shvata da je ta vrsta kontrole nemoguca u istom trenutku kada se ovo pitanje postavi. Sta god da poduzmemo dolazimo do gorkog zakljucka da ne mozemo kontrolisati uzimanje narkotike neki duzi vremenski period.

To ukazuje bezuslovno da jedan ovisnik nema kontrolu nad drogama. Nemocnost podrazumijeva da se droge konzumiraju bez ucestvovanja licne volje. Ako ne mozemo prestati, kako se mozemo onda zavaravati da imamo kontrolu?

Nasa nemoc da prestanemo uzimati droge bez obzira na najjacu snagu volje i najvecu zelju za cistocom dovodi nas do slijedeceg iskrenog priznanja : "Mi apsolutno nemamo drugi izbor, moramo nastaviti uzimati"

Ali tu se varamo. Mi imamo izbora ali tek kada prestanemo nalaziti svakojaka opravdanja za nase drogiranje.

Mi se nismo slucajno nasli u ovom drustvu (NA) ispunjenom ljubavlju, iskrenoscu, cistim osjecajima i zeljom za uspjehom. Mi smo ovde jer smo dosli do jedne tacke gdje vise nismo u mogucnosti uzimati droge, a da to ne uzrokuje fizicku, psihicku i duhovnu bol. Postadosmo pobijedjeni, ali dobismo volju.

Nasa nesposobnost da kontroliramo uzimanje narkotike je jedan simptom bolesti koji se naziva ovisnost. Mi nismo samo nemocni pred drogama vec i pred ovisnoscu. Mi trebamo priznati sebi tu istinu da bi zapoceli proces prizdravljenja. Ovisnost je: fizicka, psihicka i duhovna bolest koja utice na sva podrucja naseg zivota.

Fizicka strana nase bolesti je primoranost da uzimamo droge i nemocnost da nakon toga prestanemo.

Psihicka strana ovisnosti je opsjednutost i nesavladiva zelja da uzimamo, iako smo potpuno svjesni da time rusimo svoje zivote.

Duhovna strana ovisnosti je da smo potpuno egocentrični i okrenuti prema sebi. Mi smo mislili da mozemo prestati kada god to zazelimo, bez obzira sto smo mnogo puta culi da je to suprotno. Opravdavanja, skretanja sa teme, negiranje stetnosti, negiranje istine, sumnjicavost, osjecaj duga, ponizavanje, socijalna izolacija i gubitak kontrole su jedan destruktivan dio poslijedica uzrokovan nasom bolescu. Nasa bolest je u stalnom razvoju, neizlijeciva i smrtonosna. Vecina nas se osjeca lagodnije kada dodje do saznanja da smo bolesni, a ne da smo slabog morala.

Mi nismo odgovorni za svoju bolest, ali smo odgovorni za nase prizdravljenje. Mnogi od nas su probali prestati sa drogama na svoju ruku, ali se pokazalo da je nemoguce zivjeti dalje sa ili bez droga. Na kraju smo uvidjeli da smo nemocni pred ovisnoscu.
Mnogi od nas su probali prestati snagom sopstvene volje. To je obicno bilo privremeno rjesenje. Dosli smo do saznanja da samo snagom volje ne mozemo duzi period pobijediti droge. Mi smo probali bezbrojne druge nacine – psihijatre, bolnice, ustanove za lijecenje, ljubavnike, ljubavnice, nove gradove, nova zaposlenja. Sve sto smo probali obicno je ostalo bez veceg uspjeha. Sve smo probali samo da bi na kraju dosli do saznanja da je sve to nonsens-zavaravanje samog sebe i svoje okoline. Prije nego pocnemo prigovarati i komentarisati tekst treba samo da znamo da oni samo smanjuju djelotvornost ovog
programa. Samim time sto odustajemo od komentara i primjedbi automatski i kapituliramo. Tada i samo tada nam se moze pomoci da prizdravimo od bolesti ovisnosti.

Sada je pitanje "Ako smo bespomocni, kako nam onda ovaj program ili NA (Anonimni narkomani) mogu pomoci?"

Mi pocinjemo moliti za pomoc. Osnova da bi mogli zapoceti ovaj program je priznanje da smo mi LICNO bespomocni pred ovisnoscu.

Kada ovo prihvatimo kao istinu obavili smo prvi dio prvog koraka.

Jos jedno priznanje se mora izvrsiti prije nego je osnova utemeljena. Ako stanemo ovdje, doci cemo samo do pola istine. Mi smo specijalisti da manipuliramo istinom! Mi imamo obicaj ponekad reci slijedece "Ja sam nemocan pred ovisnoscu", a onda "Samo da ja malo bolje organizujem i sredim svoj zivot pa nece biti problema sa drogama"

Takva razmisljanja i ponasanja nas vode ravno do recidiva! Do ponovnog aktiviranja ovisnistva. Nikad nam nije na um palo da se pitamo: "Ako ne mozemo kontrolirati ovisnost, kako cemo onda kontrolirati svoj zivot?"

Osjecali smo se jadno bez narkotike i nasi zivoti su bili nerjesiva problematika.

Dio problema je bio da nas niko nije htio ili mogao zaposliti, da smo postepeno izolovani od drustva i da je sve sto poduzmemo cista destruktivnost. To su neizbjezni simptomi ovog problema.

Nase familije su razocarane, iznenadjene i zbunjene. Pod stalnim sokom i stresom nas cesto odbacuju ili izoluju.

To sto mi mozda dobijemo posao, imamo društvene kontakte ili se ponovo pocinjemo priblizavati nasim familijama ne oslobadja nase zivote od problema. Biti prihvacen u društvu nije isto kao sto i prizdraviti.

Mi smo otkrili da nemamo drugog izbora nego da u cjelini promijenimo nase stare nacine razmisljanja ili da se vratimo u ovisnost. Prije ili kasnije.

Kada cinimo sve sto je u nasoj moci, nas zivot funkcionise kao i zivoti onih koji nas okruzuju.
Kada vise nismo mogli izdrzati sa svojim "starim ja" i starim nacinima ponasanja pocela je faza promjene. Od tog trenutka pa nadalje uvidjeli smo da je svaki dan bez droga, napredak, bez obzira sta da se desi. Kapitulacija znaci da vise ne moramo voditi grcevitu borbu. Mi prihvatamo svoju ovisnost u zivotu kakav jeste. Mi smo voljni da ucinimo sve sto se od nas zahtijeva da bi zadrzali "cistocu", cak i kada nam zadatak nije po volji!

Prije nego sto smo zakoracili u Prvi korak bili smo ispunjeni strahom i nevjericom. Osjecali smo se zalutalo i zbunjeno. Osjecali smo se drugacije. Kada radimo ovaj korak potvrdjujemo nasu kapitulaciju pred NA programom. Tek poslije kapitulacije je moguce savladati ovisicku izolovanost. Pomoc se moze dobiti u onom casu kada priznamo da je ovisnost odnijela pobjedu nad nama. Ovo moze biti zastrasujuce, ali to ce biti osnova za izgradnju novog zivota.

Prvi korak znaci da ne moramo uzimati droge i samim time je znak konacnog oslobadjanja. Nekima od nas je trebalo vise vremena da uvidimo da su nam zivoti ugrozeni i problematicni. Drugi su odmah to primili kao istinu, kao jasnu cinjenicu. Duboko u nasim srcima smo znali da droge imaju moc da nas preobraze u nesto sto ne zelimo biti.

Totalno odbacivanje droga SVIH vrsta i radom na ovom koraku oslobadjamo se okova. Niti jedan od koraka ne dijeluje putem neke magije. Mi ne izgovaramo samo rijeci u ovom koraku. Mi se ucimo da zivimo u nacelu sa tim korakom. Mi sami otkrivamo da program ima nesto da nam ponudi.

Ponovo smo nasli nadu. Mi se mozemo nauciti kako da zivimo u harmoniji sa svijetom oko nas. Mozemo naci smisao zivota i vlastite ciljeve i samim time spasiti nase zivote od stradanja, destruktivnosti i, na kraju, smrti.

Kada priznamo nasu nemocnost i nemogucnost da savladavamo poteskoce sopstvenog zivota, otvaramo vrata nuznoj pomoci koju nam pruza Sila jaca od nas. Ne racuna se sta smo bili vec kuda smo krenuli.


Neka pitanja za proradu Prvog koraka:

Uvodna napomena: Kod prorade Prvog koraka nije dovoljno usmjeriti se isključivo na činjenicu uzimanja droga, nego jednako tako i na sve detalje životnog stila koji je podržavao drogiranje.

Šta za vas znači činjenica da ste ovisnik? Kada ste prvi put shvatili da je ovisnost vaš problem i da ste ovisnik?

Jeste li, u razdobljima aktivnog drogiranja, izbjegavali određena mjesta i ljude koji nisu odobravali vaše drogiranje?

Šta ćete učiniti s ljudima s kojima ste se drogirali, s odlascima na mjesta na kojima ste se drogirali i nabavljali drogu?

Koje prijatelje ste napustili kad ste ostavili droge i drogiranje? Koji prijatelji su, zbog droga i drogiranja, napustili vas?

Na koji je način sebični dio vaše ovisničke ličnosti utjecao na vaš život i na živote ljudi oko vas? Jeste li optuživali druge i drugo, a ne svoju ovisnost, za ponašanje u nadrogiranom stanju? Kojim ste se obrazloženjima tada najčešće služili? Koje ste stvari počinili u nadrogiranom stanju, a da ste ih poslije, nakon otrežnjenja, iskreno požalili?

Jeste li manipulirali drugima samo kako biste se i dalje mogli nesmetano drogirati? Jeste li ranije pokušavali ostaviti droge i drogiranje, a zatim razočarani shvatili da vam to naprosto ne uspijeva? Na koji način vam je život postao nepodnošljiv zbog drogiranja?
bakisine
Posts: 2
Joined: Mon Jun 01, 2015 10:54 pm

Re: ANONIMNI IZ CRNE GORE

Post by bakisine »

pa šta da Vam kažem javite se
061-27-99-107
Post Reply