Re: New age zlo Bup
Posted: Sun May 17, 2020 9:32 pm
@licaninsasela
Kako si ti? Kako se boriš sa bolovima u kuku i kičmi? Što se mene tiče nema veće muke od bola u kičmi i generalno bola u leđima. Meni su jedno vreme ti bolovi bili opravdanje da se gudram. Nisu bili jaki, ali su bili konstantni. I onda sam sebe rešio činjenicom, kao šta ima veze što se gudram, jer bez gudre ne bih bio u stanju da radim i izdržavam porodicu i sebe.
Kakva je to prevara podsvesti ustvari. Sa ove distance i prilično čistih mislim shvatam da sam imao milion opravdanja, i to dobrih opravdanja da se gudram. Naročito sam imao milion opravdanja za Bup. Najveća zabluda u koju sebe dovedemo je da je Bup lek i da je samim tim mnogo manje zlo od bilo koje gudre. A sve se svodi iz kog ugla gledam. Ako gledan iz ugla sebe u periodima kad mi je i 5gr Horsa bilo malo da dnevno funkcionišem onda je Bup itekako lek. Ja i dalje ne mogu da ga mrzim jer u zadnje 3 godine je uradio mnogo toga dobrog za mene. Faktički mi je spasao život i uveo me polako među normalce. Sa te strane mu hvala. Ali kao i svaki drugi lek ima svoj, da tako kažem rok upotrebe. Po meni sve preko 3 meseca održavanja na Bupu gubi svoju svrhu. Kako smo svi različiti, nekom je to možda mesec, nekom pola godine, ali okvirno mislim da više od 3 meseca je samo mučenje i produženje agonije.
Dok deluje terapijski tad i prija i tad možeš da središ haos od života koji si imao na H. Nakon toga počinje ili povratak na stare navike i na H ili počinje zloupotreba Bupa i bujanje njegovog rada. A čim krene bujanje rada od Bupa kreće i depresija, nezadovoljstvo, nesanica, nervoza, asocijalnost i još mnogo mnogo loših stvari koje povlače sve to sa sobom. Zapravo, ako ću biti iskren zadnjih 6 meseci moje zloupotrebe Bupa se i ne razlikuje u mnogome od ovog perioda apstinencije. Samo nije bilo fizičkih bolova i mogao sam nesmetano da obavljam posao. A psihička sranja manje više sva su bila prisutna tu i u periodu zloupotrebe. Tako da sad, oslobođen fizičkih bolova, smem sa sigurnošću da tvrdim da se na psihičkom nivou skoro ništa nije pogoršalo. Sad što je teže sve ove probleme peglaju strejt to je druga priča. No, ono što sam zapravo hteo da kažem je da i ne gubite previše toga ako krenete u skidanje i skinete se sa Bupa. Velika iluzija je da gubis svoju sigurnu luku, uz koju si imao nenormalno snage za rad i volje da komunicira s sa ljudima. Ja tu volju nisam imao ni na Bupu. Od svih sam se udaljio, smetalo mi je bilo čije društvo. Pretvorio sam se u emotivni kamen i ništa me nije doticalo. Sve me.jako nerviralo, a ljude sa pozitivnim životnim stavom osim što sam izbegavao negde u sebi sam ih i mrzeo. Ma bukvalno sam postao kao onaj šturmpf Mrgud.
Nisam ni sad puno bolji. Ali sad makar osećam emocije i znaju snažno da me osvoje makar na momente. Znam i da zaplačem, ali znam i da se zasmejem. I polako iz dana u dan pušta emocije da me osvajaju i sam sebe učim da živim sa njima i da ih po potrebi kontrolišem. Biće ovaj povratak u normalni život težak i mukotrpan. Treba će prihvatati i osvajati nove stvari i obrasce ponašanja. Ja sam spreman na tu borbu i polako počinjem da se radujem svakom novom jutru.
Već sam o razgovarao sa ljudima na poslu i plan mi je da se za 10ak dana vratim na posao i tako još malo zaokupim sebe i vratim se što više u normalu. Fizički sam spreman već sutra da idem na posao, ali psihički sam još razdražljiv i nestabilan tako da narednu nedelju sigurno preskačem. Pa od sledećeg ponedeljka, ako se ništa strašno ne promeni vraćam se na posao. Iskreno posao mi treba i zbog obaveza i ispunjavanja dana, ali i zbog egzistencije i porodice i mene.
Korak po korak. Obavezu po obavezu. Znam da sam na dobrom putu. Jeste još klimav, ali je ispravan i da cu sve od sebe da na njemu ostanem i nikad više ne skrenem. Bez velikih obećanja. Ciljeve imam, ali obećanja sebi još ne dajem. Puštam da me cilj vodi i ulažem krajnje napore da od toga ne odstupim. Da li će to biti dovoljno? Ne znam za sad. Ali svakim trenutkom sam bliži saznanju da je.dovoljno i da je moguće živeti život izvan ropstva opijata.
Kako si ti? Kako se boriš sa bolovima u kuku i kičmi? Što se mene tiče nema veće muke od bola u kičmi i generalno bola u leđima. Meni su jedno vreme ti bolovi bili opravdanje da se gudram. Nisu bili jaki, ali su bili konstantni. I onda sam sebe rešio činjenicom, kao šta ima veze što se gudram, jer bez gudre ne bih bio u stanju da radim i izdržavam porodicu i sebe.
Kakva je to prevara podsvesti ustvari. Sa ove distance i prilično čistih mislim shvatam da sam imao milion opravdanja, i to dobrih opravdanja da se gudram. Naročito sam imao milion opravdanja za Bup. Najveća zabluda u koju sebe dovedemo je da je Bup lek i da je samim tim mnogo manje zlo od bilo koje gudre. A sve se svodi iz kog ugla gledam. Ako gledan iz ugla sebe u periodima kad mi je i 5gr Horsa bilo malo da dnevno funkcionišem onda je Bup itekako lek. Ja i dalje ne mogu da ga mrzim jer u zadnje 3 godine je uradio mnogo toga dobrog za mene. Faktički mi je spasao život i uveo me polako među normalce. Sa te strane mu hvala. Ali kao i svaki drugi lek ima svoj, da tako kažem rok upotrebe. Po meni sve preko 3 meseca održavanja na Bupu gubi svoju svrhu. Kako smo svi različiti, nekom je to možda mesec, nekom pola godine, ali okvirno mislim da više od 3 meseca je samo mučenje i produženje agonije.
Dok deluje terapijski tad i prija i tad možeš da središ haos od života koji si imao na H. Nakon toga počinje ili povratak na stare navike i na H ili počinje zloupotreba Bupa i bujanje njegovog rada. A čim krene bujanje rada od Bupa kreće i depresija, nezadovoljstvo, nesanica, nervoza, asocijalnost i još mnogo mnogo loših stvari koje povlače sve to sa sobom. Zapravo, ako ću biti iskren zadnjih 6 meseci moje zloupotrebe Bupa se i ne razlikuje u mnogome od ovog perioda apstinencije. Samo nije bilo fizičkih bolova i mogao sam nesmetano da obavljam posao. A psihička sranja manje više sva su bila prisutna tu i u periodu zloupotrebe. Tako da sad, oslobođen fizičkih bolova, smem sa sigurnošću da tvrdim da se na psihičkom nivou skoro ništa nije pogoršalo. Sad što je teže sve ove probleme peglaju strejt to je druga priča. No, ono što sam zapravo hteo da kažem je da i ne gubite previše toga ako krenete u skidanje i skinete se sa Bupa. Velika iluzija je da gubis svoju sigurnu luku, uz koju si imao nenormalno snage za rad i volje da komunicira s sa ljudima. Ja tu volju nisam imao ni na Bupu. Od svih sam se udaljio, smetalo mi je bilo čije društvo. Pretvorio sam se u emotivni kamen i ništa me nije doticalo. Sve me.jako nerviralo, a ljude sa pozitivnim životnim stavom osim što sam izbegavao negde u sebi sam ih i mrzeo. Ma bukvalno sam postao kao onaj šturmpf Mrgud.
Nisam ni sad puno bolji. Ali sad makar osećam emocije i znaju snažno da me osvoje makar na momente. Znam i da zaplačem, ali znam i da se zasmejem. I polako iz dana u dan pušta emocije da me osvajaju i sam sebe učim da živim sa njima i da ih po potrebi kontrolišem. Biće ovaj povratak u normalni život težak i mukotrpan. Treba će prihvatati i osvajati nove stvari i obrasce ponašanja. Ja sam spreman na tu borbu i polako počinjem da se radujem svakom novom jutru.
Već sam o razgovarao sa ljudima na poslu i plan mi je da se za 10ak dana vratim na posao i tako još malo zaokupim sebe i vratim se što više u normalu. Fizički sam spreman već sutra da idem na posao, ali psihički sam još razdražljiv i nestabilan tako da narednu nedelju sigurno preskačem. Pa od sledećeg ponedeljka, ako se ništa strašno ne promeni vraćam se na posao. Iskreno posao mi treba i zbog obaveza i ispunjavanja dana, ali i zbog egzistencije i porodice i mene.
Korak po korak. Obavezu po obavezu. Znam da sam na dobrom putu. Jeste još klimav, ali je ispravan i da cu sve od sebe da na njemu ostanem i nikad više ne skrenem. Bez velikih obećanja. Ciljeve imam, ali obećanja sebi još ne dajem. Puštam da me cilj vodi i ulažem krajnje napore da od toga ne odstupim. Da li će to biti dovoljno? Ne znam za sad. Ali svakim trenutkom sam bliži saznanju da je.dovoljno i da je moguće živeti život izvan ropstva opijata.