to je i, gle ironije, ključna dobrobit ovog ljeka, a koja ga čini zasebnim, i za sada, jedinstvenim u borbi (koja je često, onako donkihotovski, iluzorno-uzaludna, ali ne i donkihotovski uzvišena) s pošastima heroinske bolesti, jer pruža ovisniku/ci, i načelno zadovoljenje traumatizovanih činbenika uma (ne mozga, uma) na osnovnom stadijumu, dok ga u potonjima, sada već stabiliziranog, osposobljuje za suočenje sa svijetom, dakle s tim izvan nas s kojim smo prinuđeni koegzistirat; ili drugim, manje pretencioznim riječima: otvara čovjeku mogućnost izbora hoće li na njemu ostat, ili docnije, i njega šutnut, izbor koji će i u jednom i u drugom ishodištu, imati nesamjerljivo veći potencijal za vođenje ispunjenijeg života, spram perpetualne agonije heptanona i inih zamjena, a o dopu i da ne pričamVitaJana wrote:Kod mene čak nije bilo toga hoću - neću, nije me previše brinulo što ga pijem.
disclaimer: nisam plaćen reklamirat buprenorfin