Draga, ajmo mi rasčistiti jednu stvar. sama kažeš da nikada nećeš, niti ne želiš shvatiti što se dešava u glavi jednog narkomana, i to je više nego OK, od srca ti želim da ti se ispuni želja, ma želim ti da nikada niti ne sretneš nekoga naše fele. Ali zašto uporno tvrdiš neke stvari, ako si sama svjesna da ne znaš što je u našim glavama.
Sjećam se kada smo maloga vodili vaditi krv (normalan cheking pošto smo oboje imali hepatitis C), dijete je nakon vađenja počelo povraćati i pao je u nasvjest. Ti ne možeš niti zamisliti koliku sreću smo osjetili, ej, pa on je alergičan na iglu, boji se...pomislila sam, da sam se bar ja tako tresla od pogleda na iglu. Čuj, ja proklinjem onaj dan kada sam se prvi put ufurala, ali što sada, vrijeme se ne može vratiti, jesam se prsila i odmahivala rukom na svačiji savjet, jesam li ili nisam svoga tele gospodar, što će meni netko govoriti što da radim. I sada sam tu gdje jesam.
Možda sam startala na tebe đonom, ali ono sa oduzimanjem djeteta me totalno izbacilo iz takta, što trenutno i nije neki problem, obzirom u kakvom sam stanju. Ne moram ja nikome dokazivati kakav sam roditelj i da li moj klinac pati dok sam ovakva. Ako si čitala moje upise, prvih mjesec dana skidanja je bio kod neke rodbine u Dalmaciji, dakle, ni jednog trenutka nije vidio da rigam, da se znojim i da ličim na zadnje od zadnjega govna. Sada vidi da nisam kao inače, ali to sam opravdala škercom u kičmi. Imam ja motiv da se iskopam, budi sigurna u to, i ovoga puta hoću, ili ću ostati čista ili ću riknuti, trećega mi nema.
I još jednu stvar, ponavljam ti, mi smo bili na 3 hepa dnevno, nije nam padalo ni na kraj pameti da povisujemo terapiju, moj sin nikada, ali baš nikada nije prisustvovao nekoj ružnoj sceni ili svađi između nas. Ti opisuješ đankija koji svakodnevno trči i sređuje si neku kombinaciju, a to nema nikakve sličnosti sa ljudima koji uredno, normalno piju terapiju, jer tek kada padneš na samo dno koristeći konja, kada shvatiš da je došlo vrijeme da crkneš ili da napraviš nešto sa samim sobom, kada ti se uključi onaj klik u glavi, tek tada možeš početi raditi na sebi, netko sa 20 hepova dnevno, netko sa manje. Ja ti kažem da smo se mi uspjeli zadržati na 3 komada, i to godinama, i normalno smo živjeli i funkcionirali.
Volila bih da mogu maštati o tome da ću jednom biti ista kao nekada, ali znam da to nije tako, jer život ne oprašta pogreške, grijesi iz mladosti nas sustignu, sve se mora na neki način platiti, a ja nisam u cvijetu mladosti pa da mogu sanjati kako je predamnom još čudo lijepih stvari. Ja imam samo jednu misiju u životu, a to je da se trsim i trudim iz sve snage da izguram i postavim čvrsto na noge sina. To sam obećala i mužu, jer zadnje što mi je rekao odnosilo se na maloga.
Rupa u mozgu će mi ostati, nikada je ja više neću pokrpati. Aha, a ono zbog čega imam hep u kući, da ti i to objasnim, jer ti kažeš da ne razumiješ nas ovisnike. Imam ga radi neke sigurnosti, ali to bi tebi bilo malo komplicirano objasniti, ne znam na koji način da ti predočim frku i zumzaru u mojoj glavi...uglavnom, zamisli da mi se nešto desi, da me strefi neko ovisničko ludilo a ja nemam ništa osim leta preko balkona. Ja vjerujem da ga neću uzeti, jer nakon ovoga što sam u ovih 1,5 mjesec dana prošla bila bih vrhunski idiot da se vratim nazad na početak, ali nekako sam mrvicu mirnija kada znam da me u nekom bunkeru čeka terapija ako zagusti do daske. To ti je dušo moja razmišljanje jednog narkomana.
Ne mogu više sjediti, bole me leđa, ne mogu misliti, ne mogu gledati. Mali je u školi, nitko me ne vidi, mogu si dati oduška i isplakati se sama nad sobom, a jebaj ga, nema ništa đaba u životu
