Re: buprenorfin i trudnoća
Posted: Mon Mar 19, 2018 5:53 pm
Draga Caty, hvala jos jednom! Ma hvala ti jos hiljadu puta, jer si ti bila ta koja me je (u mom slucaju) posavetovala bas kako treba i plus mi dala malo volje da se usudim na strejt zivot.
Msm, ne mogu sad da pricam da sam strejt, proslo je tek par meseci, ali kad godinu dana nisam promasivala da uzmem bup (a par godina unazad svakojake gluposti), ovo sad je veliki korak. Uvek sam trazila neki back-up, nesto da me digne, spusti, opusti...
Cekala sam da prodju prva tri meseca trudnoce, jer, kako si i sama rekla, fetus je tada najslabiji, pa sam lagano u cetvrtom mesecu krenula da smanjujem. Poslednja doza mi je bila 0,25mg dnevno, dje ces manje od toga. I jednog dana resila samo, pre svega zbog bebe, da od sutra ne uzmem i tako i bejase.
Kriza me je stigla tek treceg, cetvrtog dana, sve me je zivo bolelo, znojenje, jeza, uvrtanje zglobova, kijanje... znaju svi kakva je kriza... sto kaze Goran Bare: ''tri dana sam drhtao, cetiri sam u zid gledao, zatim sam na pod pao, za sebe vise nisam znao''...
Jedino sto sam morala da uzimam su paracetamol i ksalol. Znam da ne sme ksalol u trudnoci, ali nekako sam morala da izguram prve dane, a kontam da je slabiji od flormidala npr. Sa sanvalom nisam smela da rizikujem, a tek sa lirikom. Prva cetiri dana sam uzimala 0,5 ksalola preko dana i 0,5 za spavanje. Onda sam i to smanjivala, jos nekoliko dana samo uvece, pa samo 0,25 i batalila i to. I travu sam pusila uvece (minimalne dzointe) prve dve nedelje. Citala sam da su nekad trudnicama davali eliceu, mada ona kao antidepresiv ima dejstvo tek nakon dve nedelje, pa nisam ni sa tim htela da eksperimentisem. Najteze mi je bilo to sto sam sve navedeno gore (skoro celu apoteku!) imala u fioci pored kreveta i znala da svakog trenutka mogu da se dodam, da prestanem da se mucim, ali sam bila i svesna da bih samo produzila agoniju i sebi i bebi.
Verujem koliko je tebi bilo tesko skidati se sa bebom, detetom! Ja sam uzela bolovanje, ali mi se u nekim trenucima nije zivelo, a tek spremao rucak i te svakodnevne sitne obaveze... i da, nije skidanje samo u tome da se prevazidje skroz fizicka kriza, vec da se izdrzi i psihicki svaki jebeni sat jebenog zivota...
Uglavnom: moze, nije nemoguce! Opravdanje cemo uvek traziti, ja sam ga trazila 750 dana, svako bozije jutro, od kad sam provalila da to sto radim ne treba da radim i ne mogu zauvek da radim, pa se eto sama namestila situacija.
Ipak, ne bih preporucila skidanje sa vecih doza ili sa drugih zajebanijih stvari u trudnoci bez nadzora lekara... ja sam se svakog minuta preterano plasila za bebca kako ce izdrzati celokupno moje psiho-fizicko stanje tih kriznih dana, narocito kad me sutne, a tek me je bilo strah kad se neko vreme ne pomeri uopste. Mozes da zamislis sta mi je sve padalo na pamet! Naravno, u isto vreme se trudila da ne posustajem sa hranom i vitaminima, ali mi je i muz dosta pomogao - bez njega nista!
Bebac je od pocetka bio super, i sada je super! Rastemo, ruckamo, gurkamo se i mrdamo, sve kako treba, i cekamo termin da se napokon vidimo!
Eto ukratko moje price o skidanju sa bupa u trudnoci.
Msm, ne mogu sad da pricam da sam strejt, proslo je tek par meseci, ali kad godinu dana nisam promasivala da uzmem bup (a par godina unazad svakojake gluposti), ovo sad je veliki korak. Uvek sam trazila neki back-up, nesto da me digne, spusti, opusti...
Cekala sam da prodju prva tri meseca trudnoce, jer, kako si i sama rekla, fetus je tada najslabiji, pa sam lagano u cetvrtom mesecu krenula da smanjujem. Poslednja doza mi je bila 0,25mg dnevno, dje ces manje od toga. I jednog dana resila samo, pre svega zbog bebe, da od sutra ne uzmem i tako i bejase.
Kriza me je stigla tek treceg, cetvrtog dana, sve me je zivo bolelo, znojenje, jeza, uvrtanje zglobova, kijanje... znaju svi kakva je kriza... sto kaze Goran Bare: ''tri dana sam drhtao, cetiri sam u zid gledao, zatim sam na pod pao, za sebe vise nisam znao''...
Jedino sto sam morala da uzimam su paracetamol i ksalol. Znam da ne sme ksalol u trudnoci, ali nekako sam morala da izguram prve dane, a kontam da je slabiji od flormidala npr. Sa sanvalom nisam smela da rizikujem, a tek sa lirikom. Prva cetiri dana sam uzimala 0,5 ksalola preko dana i 0,5 za spavanje. Onda sam i to smanjivala, jos nekoliko dana samo uvece, pa samo 0,25 i batalila i to. I travu sam pusila uvece (minimalne dzointe) prve dve nedelje. Citala sam da su nekad trudnicama davali eliceu, mada ona kao antidepresiv ima dejstvo tek nakon dve nedelje, pa nisam ni sa tim htela da eksperimentisem. Najteze mi je bilo to sto sam sve navedeno gore (skoro celu apoteku!) imala u fioci pored kreveta i znala da svakog trenutka mogu da se dodam, da prestanem da se mucim, ali sam bila i svesna da bih samo produzila agoniju i sebi i bebi.
Verujem koliko je tebi bilo tesko skidati se sa bebom, detetom! Ja sam uzela bolovanje, ali mi se u nekim trenucima nije zivelo, a tek spremao rucak i te svakodnevne sitne obaveze... i da, nije skidanje samo u tome da se prevazidje skroz fizicka kriza, vec da se izdrzi i psihicki svaki jebeni sat jebenog zivota...
Uglavnom: moze, nije nemoguce! Opravdanje cemo uvek traziti, ja sam ga trazila 750 dana, svako bozije jutro, od kad sam provalila da to sto radim ne treba da radim i ne mogu zauvek da radim, pa se eto sama namestila situacija.
Ipak, ne bih preporucila skidanje sa vecih doza ili sa drugih zajebanijih stvari u trudnoci bez nadzora lekara... ja sam se svakog minuta preterano plasila za bebca kako ce izdrzati celokupno moje psiho-fizicko stanje tih kriznih dana, narocito kad me sutne, a tek me je bilo strah kad se neko vreme ne pomeri uopste. Mozes da zamislis sta mi je sve padalo na pamet! Naravno, u isto vreme se trudila da ne posustajem sa hranom i vitaminima, ali mi je i muz dosta pomogao - bez njega nista!
Bebac je od pocetka bio super, i sada je super! Rastemo, ruckamo, gurkamo se i mrdamo, sve kako treba, i cekamo termin da se napokon vidimo!
Eto ukratko moje price o skidanju sa bupa u trudnoci.