Na stepeništu svoje stare škole ona stoji sama,pokisla i nervozna,nekoga čeka. Njeno blijedo lice,bez osmijeha i upale oči bez života gube se u nekoj mješavini polumraka i magle. Čini se kao da promatra ljude,ali promatrajući nju shvaćaš da samo u gomili traži jedno jedino lice. Lice zvijeri koja joj donosi njenu ljubav,njeno prokletstvo. Čas sjedne,pa ustaje,pali cigaretu za cigaretom,i iako je prokleto hladan dan ona zavrće rukave kao da je pakleno vruće. Niz lice joj klizi znoj mješajući se sa suzama. Odjednom,kao da je ugledala to poznato lice,usta joj se razvuku u bolan osmijeh kao znak pozdrava. On dolazi do nje,promatra ju dozom gađenja i žaljenja. Grubo joj uzima ruku,i kao da govori IDEMO. Njoj je svejedno,ionako više ništa ne osjeća,zna da će,kada odradi ovo,dobiti svoju čarobnu dozu koja briše sve boli i sjećanja. Gotovo,on joj gurne malenu vrećicu u ruke,ona ju sprema u đep. On odlazi svojim putem,nekoj drugoj paloj duši,a ona,ona odlazi umrijeti.
Kažu,našli su je na stepeništu svoje stare škole,u vlastitoj bljuvotini sa iglom u ruci. Kažu,bila je prokleti narkoman,i šteta jer po tom će ju pamtiti. A ja znam,imala je dušu,imala je lice anđela,bila je tek dijete. Imala je nepunih 18 godina.
...
Moderator: sanela