Zagrobna priča

Ovo je mjesto na kojem možete slobodno otvoriti svoju dušu i podijeliti svoje emocije s nama.

Moderator: sanela

Post Reply
AnAna_mo
Posts: 1637
Joined: Tue Aug 26, 2008 3:08 pm
Location: Mostar, BiH

Zagrobna priča

Post by AnAna_mo »

Mislim da sanjam... Fuck!!! Ovo ne može biti istina!!!

Želim živjeti! Hoću da se probudim, da ustanem! NE! Kako bih volio ustati, utješiti staru, obradovati brata, zagrlii nju. Ali, za mene je tekma završena. Jebem ti Boga i život! Nek' se gone u pičku materinu!
Ne mogu se otet' utisku da mi nije bilo vrijeme...Ovo je greška sigurno! Toliko sam stvari htio učinit', mjesta posjetit', ljudi upoznat'... Proklet neka je život i smrt i bog i svemir! Prokleto neka je sve! JOOOOOOOOJ!
Da sam kojim slučajem živ skak'o bi' k'o lud, udaro glavom, rukama o zid sve dok se slika ne zamuti. Dok krv ne počne teći, blažena krv. Sok života, čije strujanje ja više ne osjećam.Kako bih urlao od bijesa, ali koja korist od toga? Ko će me čuti! Niko...Da, na moju žalost, moj glas (ispravnije je moja misao) plovi bespućima nepostojanja.Nepostojanja??
Pa, valjda postojim ili... ? Ko će ga znati, dovraga !? Čujem glasove
drugih, premda ne znam odakle dopiru. Možda nisam mrtav! Možda ima nade! Ali, zašto onda plaču? Da... Čujem i svoj glas. Hm... Sjećam se da je D. , jednom davno, pričao o nekom talijanskom ili francuskom filozofu...nikako da se sjetim kako se zvao, ma nije ni bitno. Taj tip je rekao nešto kao : " Mislim, dakle, postojim " . Tako nekako.... Ako je vjerovati njemu, onda sam i ja tu negdje. Opet, s druge strane, ti filozofi, ne vjerujem im ja mnogo. Jedni trube jedno, drugi drugo, treći nešto treći, a sve skupa nalika na veliku svađu koja traje.... Možda sto, možda hiljadu - dvije godina. I, šta da znam svu tu filozofiju bi l' mi to pomoglo? Vjerovatno ne, ali nikad se ne zna. Ko zna šta me čeka...
Slabo sam se interesovao za te stvari. Škola mi nikada nije bila naročito zanimljiva tj. dA budem iskren bila mi ogavna, da ogavnija ne moze biti. To je mjesto u koje se ide kako bi se postiglo nešto u svijetu radnika il' službenika,uglađenih lopova i prevaranata, najvećih dvoličnika.Draže mi je bilo biti bilo šta drugo. Pomagati starom, zezati se, svirati. Nego učiti... I, iskreno nije mi žao. ma, lažem, ipak žalim za stvarima koje nisam učinio.
Barem sam otišao na more, to mi je bila životna želja.
sada suočen sa neizvjesnošću, sa dubokim strahom, shvatam da je dobro što sam sebi, onome što volim, posvećivao mnogo više vremena no obični ljudi. Barem sam imao lijep život, tj. polovinu ili trecinu. Vidjeću šta me čeka po spuštanju zavjesa. Život nije pravedan, ali nismo ni mi, istini za volju. Sigurno je život krojen prema nama. Ili smo mi prema njemu. Bilo je pametnije da sam o tome mislio dok je bilo vrijeme, sada od toga niti imam koristi, a, i prekasno je za to.
Volio bih da znam šta me čeka. Tako bi bilo lakše podnijeti čekanje. Kuda? Heaven? Hell? Reinkarnacija? NEću valjda sa konja na magarca. Heh...Za mene, Raj je bio u ljetnjim večerima kada smo uz vino i vutru Ć. , D. i ja razglabali o tajnama ljudi i svemira, raj je bio u svakoj njenoj riječi, osmijehu, pokretu, raj je bio u akordima gitare.
U svakome slučaju biće šta bude. Promijeniti se ne može.
You never know, možda se i probudim.

.............

Vrijeme prolazi. Pretpostavljam da je prošlo tek nekoliko dana od trenutka kada je zapištao alarm i čopor bijelih mantija se stvorio pored mog kreveta. U tih par minuta, koliko su se borili za moj život, molih boga da mi pruži još jednu šansu malenu. Preklinjao sam ga da mi ne okrene leđa. Od toga, očito, fajde nije bilo. Doktori, ispoštovavši protokol, digli su ruke od mene. Zavidjeh ljudima u sobi što je Sreća izabrala njih, a ne mene. njihove riječi, iako su zvučale iskreno, nisu mi pomogle. Kada umreš shvatiš koliko ti je život značio.
Pretpostavljam da sam poslije toga bio u mrtvačnici, a onda su me odvezli doma. U jednome trenu pomislih da na mom hladnom licu sigurno sijaju suze. Toliko me potresla kuknjava i plač meni bliskih ljudi. Međutim, kako su sati odmicali, poče mi to ići na živce. Koji kurac plaču? Stvar je gotova... Zar ne bih , zaboga, ja trebao plakati? Nisu oni umrli, već ja. Mene nema, i valjda bi, zbog toga, meni najviše trebalo biti žao. Njihov plač me podsjetio da povratka nema. Čudno je kako sam se brzo pomirio sa vlastitom smrću. Sada sam gorljivo čekao da vidim šta se dešava poslije. Kao dijete, koje čekajući rođendan, grozničavo prebira po glavi moguće poklone. Po mome računu, ako ima pravde, ne bih trebao biti kažnjen. Razlog za moje uvjerenje ležao je u jednostavnoj pretpostavci : nisam imao vremena da se iskvarim. I'm just 21. No, čuo sam da se djela "mjere" na nekakvom kantaru (?!) pa šta prevagne. To su, mislio sam, trice i kučine. Ali, više nisam bio siguran ni u šta. Pravde nema. Da je pravde bilo ja ne bih ni bio gdje jesam. Teško je osloniti se na nešto jer ljudi pričaju, pričaju, neumorno brbljaju, a slabo ili ništa ne znaju (ja nisam izuzetak).

Povorka je bila krenula. Prisjećah se našihi izleta na groblje. Mudrovanje, duvanje i zezanje. Najčudnije ideje su blinkale u našim zelenim glavicama. Ako bude mladih i odvažnih psihonauta neće biti dosadno. Sjevnula mi je parola moja profesorice :" Samo glupom covjeku može biti dosadno" . To više ne vrijedi. Ili vrijedi? Vidjeću. Ko zna možda gore na nebu, u raju, budem imao sve. A, možda samo vatre u izobilju. Možda budem upoznao nove frendove na groblju. Možda...
Šteta što nećemo moći cugati, pljugati i plesati, ali moći ćemo zato pričati. Ništa nam drugo i ne preostaje doli to. Laprdanje do vječnosti.
Utihnuli su koraci, ugasio se motor. "Mrtva" tišina. Čuo se jedino šapat kiše. I vjetar...Iskreno, nisam mogao razaznati je li to vjetar ili tihi plač. Cviljenje.
Onda je pop počeo da sere. Oduvijek sam mrzio popove, hodže i ostalu im braću po uniformi. Često sam zamišljao da bi najbolje bilo kada bi na vrhuncu njihovih litanija , kao u crtanom filmu, pao nakovanj na njihovu "prosvjetljenu" glavu. Samo nisu sahrane stvorene za takvo što jer ne bi se čovjek od srca mogao nasmijati. A, pošto su od njihove spike tuplji samo ljudi koji im slijepo vjeruju, našlo bi se mnoštvo njih, koji bi u tom komičnom činu, vidjeli znas s neba, božansku intervenciju. Kako se pop bližio kraju svoje "tezge" plač i jauk su ulazili u krešendo. Moram priznati da mi je bilo žao svih tih ljudi. Trošili su svoje suze i dušu radi mene. S druge strane, meni je bilo drago. Izgledalo je da su me mnogi voljeli. Zajeb'o sam se. Većina ljudi i voli i tuguje radi njih samih ili, pak, što su naučeni. Među svim glasovima razaznao sam one koji su pripadali osobam koje voljeh. Bili su tako iskreni i povrijeđeni (meni se tako činilo).
Mislio sam kako bi pametnije bilo kada bi Ć. ili neko govorio one stihove meni neopisivo smarajuće. Bilo je nešto jako u njima. Poslije je trebalo pustiti malo muzike. I gotovo. Na taj način bi se možda i promijenio doživljaj smrti i sahrane.
Čitavo vrijeme sam želio da se to što prije okonča. Išla mi je na kurac ta parada. Ali, kada sam čuo tupi udarac zemlje o sanduk, shvatih da je kraj. The end. Ostajem sam. Sam... SAM! "Noge su mi se odsjekle " , najbolje izražava strah koji sam osjetio. Poput pitona kojia obavija svoj plijen, nešto je obavilo i davilo ovo malo mene što je ostalo. Želio sam lupati! Razvaliti sanduk! Urlao sam u nadi da će me neko čuti. Bilo ko. "Upomoć! Pomozite, ljudi! Brže! Molim vas! Bože! Bože!"
Čuo me nije niko. Trajalo je kratko ili dugo - ne znam. Moja tijelo ostavljeno je da se raspadne, nestane U prostoru predviđenom za to ( imao sam par vlastitih metara kvadratnih). Ne zbog toga da od mene ostane znak ili da bih bio s jedankim meni, već, kao što to ljudi uvijek čine, zbog njih.

........................

Isprava i nije bilo tako loše. Često us dolazili. Iako žudjeh da čujem njihov smijeh, uglavnom su plakali. Nije me to smetalo, barem je neko dolazio. Tako sam se navikao da sam prepoznavao korake. Radovao sam se kao strac što se raduje posjeti. Težak je teret samoće. U poređenju sa vremenom sve kratko traje. Osim, naravno, piramida, tako nekako kaže arapska poslovica. I tuga i sjećanje, sve to brzo ispari. Nestane sebični razlog da se grob posjećuje. Poslije par godina, jedino su moji roditelji dolazili redovno. Ostali tek o godišnjicama. Relativno brzo nestala je svaka uspomena. Jedino kamen. Morao sam se navići da činjenicu da sam sam. Pokušavao sam komunicirati sa "suborcima" . Niko se na moje zapomaganje nije odazvao. Često sam mislio da sam kažnjen. Proklet. Dozivao sam boga i sreću, bolje reći proklinjao.I zapomagao. Boga nii ovaj put nije bilo. Vjerovatno je na odmoru ili bolovanju.
Tek su djeca znala uveseliti me, ponekad. Igrali su "lopte" na livadi do groblja. Također su, poput nekada davno mene, adolescenti kratili vrijeme među hrpom kamenja, geometrijski uređenom.
Imao sam vremena na pretek. Stoga sam, u mislima, svoj život proživio još nekoliko hiljada ili miliona puta. Svaki put bi ta igra trajala duže. Dodiri, glasovi, osmijesi. Greške i uspijesi, propuštene mogućnosti. Kasnije sam počeo da pravim upgrade verziju svog života. Pokušavajući da izmjenim određene momente tragao sam za najboljom varijantom.
Ipak se sve prekidalo u isto vrijeme.
Na koncu sam shvatio. Sve te imaginarne verzije nisu bile zadovoljavajuće, tek igrarije da popunim vrijeme. I dok sam bio živ malo sam promišljao, većinom sam živio.

...............

Nemam predstavu koliko je vremena prošlo. Ali, mogu Ti, dragi moj, reći da sam sretan! Presretan! Eoni provedeni u čekanju nisu bili kazna. Bila je to priprema, dio ciklusa. Sada letim na krilima bjeloglavog supa, dio sam dlake u kosi prelijepe djevojke, molekula vode u oblaku. Vratih se prirodi čiji dio oduvijek sam bio, premda, prečesto, mi, ljudi, to ne znamo cijeniti. Konačno sam dio Svega i posve sam siguran da pojmovi Ljubav, Radost, Sreća, Priroda nisu samo šuplji glas. Prezadovljan, ispunjen - smijem se...
Dragi Neznanče, kada god sumnja i strah zaprijete da uzdrmaju tvoj svijet, ti sjeti se mene. Ne plaši se! Živi! I, ako malo bolje poslušaš vjetar čut' ćeš moj smijeh.
Potpis.
User avatar
ani
Posts: 14
Joined: Sat Aug 22, 2009 2:13 am

Re: Zagrobna priča

Post by ani »

AnAna_mo wrote:Mislim da sanjam... Fuck!!! Ovo ne može biti istina!!!

Želim živjeti! Hoću da se probudim, da ustanem! NE! Kako bih volio ustati, utješiti staru, obradovati brata, zagrlii nju. Ali, za mene je tekma završena. Jebem ti Boga i život! Nek' se gone u pičku materinu!
Ne mogu se otet' utisku da mi nije bilo vrijeme...Ovo je greška sigurno! Toliko sam stvari htio učinit', mjesta posjetit', ljudi upoznat'... Proklet neka je život i smrt i bog i svemir! Prokleto neka je sve! JOOOOOOOOJ!
Da sam kojim slučajem živ skak'o bi' k'o lud, udaro glavom, rukama o zid sve dok se slika ne zamuti. Dok krv ne počne teći, blažena krv. Sok života, čije strujanje ja više ne osjećam.Kako bih urlao od bijesa, ali koja korist od toga? Ko će me čuti! Niko...Da, na moju žalost, moj glas (ispravnije je moja misao) plovi bespućima nepostojanja.Nepostojanja??
Pa, valjda postojim ili... ? Ko će ga znati, dovraga !? Čujem glasove
drugih, premda ne znam odakle dopiru. Možda nisam mrtav! Možda ima nade! Ali, zašto onda plaču? Da... Čujem i svoj glas. Hm... Sjećam se da je D. , jednom davno, pričao o nekom talijanskom ili francuskom filozofu...nikako da se sjetim kako se zvao, ma nije ni bitno. Taj tip je rekao nešto kao : " Mislim, dakle, postojim " . Tako nekako.... Ako je vjerovati njemu, onda sam i ja tu negdje. Opet, s druge strane, ti filozofi, ne vjerujem im ja mnogo. Jedni trube jedno, drugi drugo, treći nešto treći, a sve skupa nalika na veliku svađu koja traje.... Možda sto, možda hiljadu - dvije godina. I, šta da znam svu tu filozofiju bi l' mi to pomoglo? Vjerovatno ne, ali nikad se ne zna. Ko zna šta me čeka...
Slabo sam se interesovao za te stvari. Škola mi nikada nije bila naročito zanimljiva tj. dA budem iskren bila mi ogavna, da ogavnija ne moze biti. To je mjesto u koje se ide kako bi se postiglo nešto u svijetu radnika il' službenika,uglađenih lopova i prevaranata, najvećih dvoličnika.Draže mi je bilo biti bilo šta drugo. Pomagati starom, zezati se, svirati. Nego učiti... I, iskreno nije mi žao. ma, lažem, ipak žalim za stvarima koje nisam učinio.
Barem sam otišao na more, to mi je bila životna želja.
sada suočen sa neizvjesnošću, sa dubokim strahom, shvatam da je dobro što sam sebi, onome što volim, posvećivao mnogo više vremena no obični ljudi. Barem sam imao lijep život, tj. polovinu ili trecinu. Vidjeću šta me čeka po spuštanju zavjesa. Život nije pravedan, ali nismo ni mi, istini za volju. Sigurno je život krojen prema nama. Ili smo mi prema njemu. Bilo je pametnije da sam o tome mislio dok je bilo vrijeme, sada od toga niti imam koristi, a, i prekasno je za to.
Volio bih da znam šta me čeka. Tako bi bilo lakše podnijeti čekanje. Kuda? Heaven? Hell? Reinkarnacija? NEću valjda sa konja na magarca. Heh...Za mene, Raj je bio u ljetnjim večerima kada smo uz vino i vutru Ć. , D. i ja razglabali o tajnama ljudi i svemira, raj je bio u svakoj njenoj riječi, osmijehu, pokretu, raj je bio u akordima gitare.
U svakome slučaju biće šta bude. Promijeniti se ne može.
You never know, možda se i probudim.

.............

Vrijeme prolazi. Pretpostavljam da je prošlo tek nekoliko dana od trenutka kada je zapištao alarm i čopor bijelih mantija se stvorio pored mog kreveta. U tih par minuta, koliko su se borili za moj život, molih boga da mi pruži još jednu šansu malenu. Preklinjao sam ga da mi ne okrene leđa. Od toga, očito, fajde nije bilo. Doktori, ispoštovavši protokol, digli su ruke od mene. Zavidjeh ljudima u sobi što je Sreća izabrala njih, a ne mene. njihove riječi, iako su zvučale iskreno, nisu mi pomogle. Kada umreš shvatiš koliko ti je život značio.
Pretpostavljam da sam poslije toga bio u mrtvačnici, a onda su me odvezli doma. U jednome trenu pomislih da na mom hladnom licu sigurno sijaju suze. Toliko me potresla kuknjava i plač meni bliskih ljudi. Međutim, kako su sati odmicali, poče mi to ići na živce. Koji kurac plaču? Stvar je gotova... Zar ne bih , zaboga, ja trebao plakati? Nisu oni umrli, već ja. Mene nema, i valjda bi, zbog toga, meni najviše trebalo biti žao. Njihov plač me podsjetio da povratka nema. Čudno je kako sam se brzo pomirio sa vlastitom smrću. Sada sam gorljivo čekao da vidim šta se dešava poslije. Kao dijete, koje čekajući rođendan, grozničavo prebira po glavi moguće poklone. Po mome računu, ako ima pravde, ne bih trebao biti kažnjen. Razlog za moje uvjerenje ležao je u jednostavnoj pretpostavci : nisam imao vremena da se iskvarim. I'm just 21. No, čuo sam da se djela "mjere" na nekakvom kantaru (?!) pa šta prevagne. To su, mislio sam, trice i kučine. Ali, više nisam bio siguran ni u šta. Pravde nema. Da je pravde bilo ja ne bih ni bio gdje jesam. Teško je osloniti se na nešto jer ljudi pričaju, pričaju, neumorno brbljaju, a slabo ili ništa ne znaju (ja nisam izuzetak).

Povorka je bila krenula. Prisjećah se našihi izleta na groblje. Mudrovanje, duvanje i zezanje. Najčudnije ideje su blinkale u našim zelenim glavicama. Ako bude mladih i odvažnih psihonauta neće biti dosadno. Sjevnula mi je parola moja profesorice :" Samo glupom covjeku može biti dosadno" . To više ne vrijedi. Ili vrijedi? Vidjeću. Ko zna možda gore na nebu, u raju, budem imao sve. A, možda samo vatre u izobilju. Možda budem upoznao nove frendove na groblju. Možda...
Šteta što nećemo moći cugati, pljugati i plesati, ali moći ćemo zato pričati. Ništa nam drugo i ne preostaje doli to. Laprdanje do vječnosti.
Utihnuli su koraci, ugasio se motor. "Mrtva" tišina. Čuo se jedino šapat kiše. I vjetar...Iskreno, nisam mogao razaznati je li to vjetar ili tihi plač. Cviljenje.
Onda je pop počeo da sere. Oduvijek sam mrzio popove, hodže i ostalu im braću po uniformi. Često sam zamišljao da bi najbolje bilo kada bi na vrhuncu njihovih litanija , kao u crtanom filmu, pao nakovanj na njihovu "prosvjetljenu" glavu. Samo nisu sahrane stvorene za takvo što jer ne bi se čovjek od srca mogao nasmijati. A, pošto su od njihove spike tuplji samo ljudi koji im slijepo vjeruju, našlo bi se mnoštvo njih, koji bi u tom komičnom činu, vidjeli znas s neba, božansku intervenciju. Kako se pop bližio kraju svoje "tezge" plač i jauk su ulazili u krešendo. Moram priznati da mi je bilo žao svih tih ljudi. Trošili su svoje suze i dušu radi mene. S druge strane, meni je bilo drago. Izgledalo je da su me mnogi voljeli. Zajeb'o sam se. Većina ljudi i voli i tuguje radi njih samih ili, pak, što su naučeni. Među svim glasovima razaznao sam one koji su pripadali osobam koje voljeh. Bili su tako iskreni i povrijeđeni (meni se tako činilo).
Mislio sam kako bi pametnije bilo kada bi Ć. ili neko govorio one stihove meni neopisivo smarajuće. Bilo je nešto jako u njima. Poslije je trebalo pustiti malo muzike. I gotovo. Na taj način bi se možda i promijenio doživljaj smrti i sahrane.
Čitavo vrijeme sam želio da se to što prije okonča. Išla mi je na kurac ta parada. Ali, kada sam čuo tupi udarac zemlje o sanduk, shvatih da je kraj. The end. Ostajem sam. Sam... SAM! "Noge su mi se odsjekle " , najbolje izražava strah koji sam osjetio. Poput pitona kojia obavija svoj plijen, nešto je obavilo i davilo ovo malo mene što je ostalo. Želio sam lupati! Razvaliti sanduk! Urlao sam u nadi da će me neko čuti. Bilo ko. "Upomoć! Pomozite, ljudi! Brže! Molim vas! Bože! Bože!"
Čuo me nije niko. Trajalo je kratko ili dugo - ne znam. Moja tijelo ostavljeno je da se raspadne, nestane U prostoru predviđenom za to ( imao sam par vlastitih metara kvadratnih). Ne zbog toga da od mene ostane znak ili da bih bio s jedankim meni, već, kao što to ljudi uvijek čine, zbog njih.

........................

Isprava i nije bilo tako loše. Često us dolazili. Iako žudjeh da čujem njihov smijeh, uglavnom su plakali. Nije me to smetalo, barem je neko dolazio. Tako sam se navikao da sam prepoznavao korake. Radovao sam se kao strac što se raduje posjeti. Težak je teret samoće. U poređenju sa vremenom sve kratko traje. Osim, naravno, piramida, tako nekako kaže arapska poslovica. I tuga i sjećanje, sve to brzo ispari. Nestane sebični razlog da se grob posjećuje. Poslije par godina, jedino su moji roditelji dolazili redovno. Ostali tek o godišnjicama. Relativno brzo nestala je svaka uspomena. Jedino kamen. Morao sam se navići da činjenicu da sam sam. Pokušavao sam komunicirati sa "suborcima" . Niko se na moje zapomaganje nije odazvao. Često sam mislio da sam kažnjen. Proklet. Dozivao sam boga i sreću, bolje reći proklinjao.I zapomagao. Boga nii ovaj put nije bilo. Vjerovatno je na odmoru ili bolovanju.
Tek su djeca znala uveseliti me, ponekad. Igrali su "lopte" na livadi do groblja. Također su, poput nekada davno mene, adolescenti kratili vrijeme među hrpom kamenja, geometrijski uređenom.
Imao sam vremena na pretek. Stoga sam, u mislima, svoj život proživio još nekoliko hiljada ili miliona puta. Svaki put bi ta igra trajala duže. Dodiri, glasovi, osmijesi. Greške i uspijesi, propuštene mogućnosti. Kasnije sam počeo da pravim upgrade verziju svog života. Pokušavajući da izmjenim određene momente tragao sam za najboljom varijantom.
Ipak se sve prekidalo u isto vrijeme.
Na koncu sam shvatio. Sve te imaginarne verzije nisu bile zadovoljavajuće, tek igrarije da popunim vrijeme. I dok sam bio živ malo sam promišljao, većinom sam živio.

...............

Nemam predstavu koliko je vremena prošlo. Ali, mogu Ti, dragi moj, reći da sam sretan! Presretan! Eoni provedeni u čekanju nisu bili kazna. Bila je to priprema, dio ciklusa. Sada letim na krilima bjeloglavog supa, dio sam dlake u kosi prelijepe djevojke, molekula vode u oblaku. Vratih se prirodi čiji dio oduvijek sam bio, premda, prečesto, mi, ljudi, to ne znamo cijeniti. Konačno sam dio Svega i posve sam siguran da pojmovi Ljubav, Radost, Sreća, Priroda nisu samo šuplji glas. Prezadovljan, ispunjen - smijem se...
Dragi Neznanče, kada god sumnja i strah zaprijete da uzdrmaju tvoj svijet, ti sjeti se mene. Ne plaši se! Živi! I, ako malo bolje poslušaš vjetar čut' ćeš moj smijeh.
najezila sam se...svaka cast
AnAna_mo
Posts: 1637
Joined: Tue Aug 26, 2008 3:08 pm
Location: Mostar, BiH

Re: Zagrobna priča

Post by AnAna_mo »

Meni se isto priča jako svidjela, umalo nisam zaplakala na kraju kad se lik obrati čitatelju.
Čitala sam je davno, i sinoć je opet nađem...
Potpis.
kadic.irma
Posts: 3
Joined: Sun Sep 27, 2009 8:43 pm

Re: Zagrobna priča

Post by kadic.irma »

imam samo nesto kratko da ti kazem, te tvoje rijeci ne vrijede ni pisljiva boba jer da ti znas sta znaci umirati od droge i ostalih popratnih stanja ne bi ni u ludilu kazivala takve stvari, psovke, jebem ti smrt itd, opameti se ili prestani pisati gluposti
AnAna_mo
Posts: 1637
Joined: Tue Aug 26, 2008 3:08 pm
Location: Mostar, BiH

Re: Zagrobna priča

Post by AnAna_mo »

Hahahahahaha koji retard ! Hahahaha! :D
Ovo je priča skinuta sa interneta i nema veze sa drogom, a još manje sa mnom.
Nije sve u drogi, znaš... Idi liječi se. :D
Potpis.
kadic.irma
Posts: 3
Joined: Sun Sep 27, 2009 8:43 pm

Re: Zagrobna priča

Post by kadic.irma »

:finga:
Post Reply