Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU
Posted: Tue Nov 29, 2011 1:10 pm
U brate...ti si mi ogledalo. Od prve do zadnje recenice ovde...simon_says wrote:Ne, ja definitivno jesam autodestruktivan i da bih do tog zakljucka dosao nije mi bila potrebna terapija. Terapija je potrebna da bih shvatio zasto.
Ne radi se tu samo o tom cudesnom zadovoljstvu koje nam pruza hod po ivici, mada ono jeste vece kada znamo da smo svakog trenutka mogli da se okliznemo, a ipak nismo. Nisam neki thrill seeker, mada je istina da nekako bolje funkcionisem pod pritiskom. Stvar je jednostavna. Svaki put kada se nadjem na korak do cilja, ja stanem, ukocim se, vratim se korak unazad... Nebitno je o kojoj se oblasti zivota radi, na svakom planu, sreca bude tako blizu da mogu da osetim njen miris u nozdrvama, skoro da je opipljiva... Onda sve zabrljam,uprskam.
Kao da mi taj polozaj na korak do srece znaci vise nego sama sreca. Mozda se samo plasim da ce sreca kratko trajati. Provodim zivot na klackalici,u medjuprostoru i medjuvremenu.Volim mestimicno i delimicno. Spavam sa zenama s kojima sam u nedefinisanim odnosima. Zivim od danas do sutra, jer me bilo kakvo razmisljanje o buducnosti ozbiljno deprimira pa bih je rado prodao za nagovestaje srece, kad vec u nju ne smem ili ne mogu da se uverim.
I tako... dan po dan, a ja lezim i zurim u plafon ili tv, nebitno, i onako nema razlike. Temperatura. Mucnina. Ne, nije to stomacni virus. Samo moja reakcija na mogucnost da nesto u mom zivotu konacno bude ok...