KONTEMPLACIJE O BESMISLU

Ovo je mjesto na kojem možete slobodno otvoriti svoju dušu i podijeliti svoje emocije s nama.

Moderator: sanela

User avatar
omen
Posts: 25
Joined: Mon Aug 18, 2008 1:44 pm
Location: Novi Beograd

Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU

Post by omen »

-PRICA O OSECAJIMA-

Jednom davno,svi ljudski osecaji i svi kvaliteti
nasli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji.

Kada je Dosada zevnula treci put,
Ludost je,uvek tako luda,predlozila:

"Ajde da se igramo zmurke!
Ko se najbolje sakrije,Pobednik je medju osecajima."

Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je.ne mogavsi da precuti,zapitala:
"Zmurke?Kakva je to igra?"

"To je jedna igra",zapocela je objasnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milion,dok se svi vi ne sakrijete.
Kada zavrasim sa brojanjem,polazim u potragu,
i koga zadnjeg nadjem,taj je Pobednik."

Entuzijazam je zaplesao,sledilo ga je Odusevljenje.

Sreca je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesovalo.

Ali nisu svi hteli da se igraju.

Istina je bila protiv skrivanja,a i zasto bi se skrivala?
Ionako je uvek,na kraju,svi pronadju.

Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se setio predloziti igru.

Oprez nije hteo rizikovati.

"Jedan,dva,tri..."pocela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lenjost koja se,kao i uvek,samo bacila iza prvog kamena na putu.

Vera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u senku Uspeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta.

Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gde da se sakrije
jer joj se svako mesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.

Lepota je uskocila u kristalno cisto jezero,
a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.

Krasota je nasla svoje mesto u letu leptira,a Sloboda u dahu vetra.

Sebicnost je pronasla skroviste,ali samo za sebe!

Laz se sakrila na kraju duge(laze,bila je na dnu okeana),
a Pozuda i Strast u krateru vulkana.

Zaborav je zaboravio da se sakrije,ali to nije tako vazno.

Kada je Ludost izbrojala 999-999,
Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavsi ruzicnjak,uskocila je,prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.

"Milion",povikala je je Ludost i zapocela svoju potragu.

Prvu je pronasla Lenjost,iza najblizeg kamena.

Ubrzo je zacula Veru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.

Slucajno se tu nasla i Zavist,i naravno Uspeh,
a Sebicnost se nije trebalo ni traziti.
Sama je izletela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom.

Od tolikog trazenja Ludost je ozednela,
i tako u kristalnom jezeru pronasla Lepotu.

Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste
pa je ostala sedeti na obliznjem kamenu.

Tako je Ludost,malo po malo,pronaslo gotovo sve.

Talent u zlatnom klasju zita,
Teskobu u izgoreloj travi,
Laz na kraju duge(laze,bila je na dnu okeana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopste igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigde pronaci.

Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbesnela,ugledala je ruzicnjak.
Zasla je medju ruze,uzela suvu granu i,besna i iznemogla,
pocela udarati po prekrasnim ruzinim pupoljcima.

Odjednom zacu bolan krik.

Ruzino trnje izgrebalo je je Ljubavi oci.

Ludost nije znala sta da ucini.

Pronasla je Pobedu,osecaj nad osecajima,ali Ljubav je postala slepa.

Plakala je i molla Ljubav da joj oprosti
i na kraju odlucila zauvek ostati uz Ljubav i pomagati joj.

Tako je Ljubav postala pobednik nad osecajima,ali je ostala slepa.
a Ludost je prati gde god ide...
Nomen est omen
AnAna_mo
Posts: 1637
Joined: Tue Aug 26, 2008 3:08 pm
Location: Mostar, BiH

Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU

Post by AnAna_mo »

=D>
super je ovo gornje...
Potpis.
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU

Post by heroinapg »

"
bez ideje

bez straha stvarnosti strasti

bez cveta koji raste iz stene

na visokoj planini

pod mojim nekadašnjim nogama"
...Pjesmu ne cini pravopis
Lako je redjati rime i ponositi se time
Bez straha stvarnosti strasti...
Kad dodirnemo stvarnost strasti
Dodjemo do cvijeta koji raste iz stijene
Plamen ce rasti
Stijena propasti
Cvijet milovati pogledom
Strastvenim strahom da mu ne odpadnu latice...sa litice
Na visokoj planini....
Pod mojim nekadasnjim nogama
Obiljezenih zuljevima...dok sam Tumarala po planini
Priblizavajuci se istini
ikarus
Posts: 37
Joined: Fri Oct 03, 2008 2:51 am
Location: pao sa neba...

Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU

Post by ikarus »

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=MrTyeqoXgzk[/youtube]
Keep Talking - Pink Floyd

(David Gilmour/Richard Wright/Polly Samson)

For millions of years mankind lived just like animals
Then something happened which unleashed the power of our imagination
We learned to talk

There's a silence surroundiing me
I can't seem to think straight
I'll sit in the corner
No one can bother me
I think I should speak now (why won't you talk to me)
I can't seem to speak now (you never talk to me)
My words won't come out right (what are you thinking)
I feel like I'm drowning (What are you feeling)
I'm feeling weak now (why won't you talk to me)
But I can't show my weakness (you never talk to me
I sometimes wonder (what are you thinking)
Where do we go from here (what are you feeling)

It doesn't have to be like this
All we need to do is make sure we keep talking

Why won't you talk to me (I feel like I'm drowning)
You never talk to me (you know I can't breathe now)
What are you thinking (we're going nowhere)
What are you feeling (we're going nowhere)
Why won't you talk to me
You never talk to me
What are you thinking
Where do we go from here

It doesn't have to be like this
All we need to do is make sure we keep talking

Ili u prevodu ko me jebe kad sam rođen ili kasno da ih slušam uživo, ili u Srbiji, pa put u London na „Live Aid 8“ 2005. deluje kao naučna fantastika...

„Ričard Rajt, klavijaturista i jedan od osnivača sastava „Pink Floyd“, preminuo je 15. septembra u 65. godini.

Predstavnik za štampu Rajtove porodice, saopštio je da je Rajt - jedan od osnivača sastava „Pink Floyd“ - preminuo nakon kraće borbe sa kancerom.

Kao klavijaturista i pisac pesama Ričard Rajt je pomogao da se stvori onaj dobro poznat psihodelični zvuk koji je karakterisao "Pink Floyd"...“

Ostatak vesti imate ovde...http://www.b92.net/kultura/sve_vesti.php?nav_id=318905

A ko nema ništa od Pink Floyda na hardu ili nekom drugom nosaču zvuka, može da ih sluša ovde. ...http://www.b92.fm/music/Pink+Floyd/albums/
Fly with ikar,but don`t fall like me...
User avatar
heroinapg
Posts: 3087
Joined: Fri Dec 14, 2007 5:03 am

Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU

Post by heroinapg »

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ntm1YfehK7U[/youtube]

Ticking away the moments that make up a dull day
You fritter and waste the hours in an off hand way
Kicking around on a piece of ground in your home town
Waiting for someone or something to show you the way

Tired of lying in the sunshine staying home to watch the rain
You are young and life is long and there is time to kill today
And then one day you find ten years have got behind you
No one told you when to run, you missed the starting gun

And you run and you run to catch up with the sun, but its sinking
And racing around to come up behind you again
The sun is the same in the relative way, but youre older
Shorter of breath and one day closer to death

Every year is getting shorter, never seem to find the time
Plans that either come to naught or half a page of scribbled lines
Hanging on in quiet desperation is the english way
The time is gone, the song is over, thought Id something more to say

Home, home again
I like to be here when I can
And when I come home cold and tired
Its good to warm my bones beside the fire
Far away across the field
The tolling of the iron bell
Calls the faithful to their knees
To hear the softly spoken magic spells
ikarus
Posts: 37
Joined: Fri Oct 03, 2008 2:51 am
Location: pao sa neba...

Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU

Post by ikarus »

Boze,

sto ja mrzim ponedeljak....pa to je neopisivo!

Jos dok sam isao u skolu, najgore mi je bilo ustajanje ponedeljkom ujutru i spremanje za istu, ali i kad sam isao popodne, nista se tu nije menjalo, ponedeljak je uvek bio bas "bljak" dan.

Kasnije, na faxu, i ako nisam moraao bas svaki dan da idem na predavanja, mrzovolja ponedeljkom je ostajala...a sad, kad radim, i kad je mnogo, mnogo ponedeljaka proslo, i dalje mogu da kazem....sto ja mrzim ponedeljak.....

I uvek sam se pitao, kako oni ljudi koji rese da na primer pocnu sa dijetom ili ostavljaju pusenje ili pocinju sa apstinencijom uvek odaberu bas ponedeljak, zasto se neke vazne odlike donose bas ponedeljkom, kad je to tako "fuj" dan?

A sutra,

eh, opet je ponedeljak......

No tesim se, hahaha, prekosutra je utorak, ipak bolje zvuci, zar ne???
pisano jedne nedelje...danas je utorak,divan dan
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Er5uuCYi7q4[/youtube]
I Don't Like Mondays
Fly with ikar,but don`t fall like me...
User avatar
simon_says
Posts: 566
Joined: Thu Aug 21, 2008 12:14 am
Location: Beograd

Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU

Post by simon_says »

Moguće li je u životinju zaljubiti se. Zapravo iza životinje u čoveka. Životinja je slika.

anima(l)= duša

život??? inja

Prevod Persepolisa. Verovatno najbolji prevod koji sam ikada video.
Ne samo generacijsko, već i lingvističko nerazumevanje.
Čuvati hranu zato što je to ispravno. Biće i bilo.

Vremena se menjaju. Šta je bezvremeno? Mali princ.

Gledao Ljubav i moda.
Drugačiji i bolji Beograd.
Čkalja: "Ne znaš ti ko sam ja". Beograd

Vratiti svoj grad kog nikada ponovo neće biti.
Zaslužuje li danas ime svoje.

Vremena se menjaju.
ANONYMOUS does not forgive
User avatar
simon_says
Posts: 566
Joined: Thu Aug 21, 2008 12:14 am
Location: Beograd

Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU

Post by simon_says »

Narkomani nisu pravi prijatelji
Narkomanija je razvučeno, otegnuto samoubistvo. Smrt strašnim, sporim, višegodišnjim hodom dolazi po mučenika. Koliko je takvih mučenika danas u Srbiji ne zna se pouzdano, ali postoji uverenje da od sto sedamdeset hiljada mladih, koji su probali drogu, u našoj republici životari sto dvadeset hiljada dugovečnih samrtnika, koji svakodnevno silaze u pakao. Njih osamdeset pet hiljada mlađi su od dvadeset, a četrdeset dve hiljade od osamnaest godina! Za sve njih pakao je realnost. O toj realnosti govore zlosrećni junaci knjige "Đavo u prahu" Mirjane Bulatović, Ike Mitrović, koju je ovih dana objavila Gutenbergova galaksija, Beograd, Pančićeva xx, tel 011/xxx-xxx. (Knjiga se -drugo dopunjeno izdanje- može poručiti, sa popustom od 20 odsto, kod izdavača - Pančićeva 8, ili kupiti u knjižari Inicijal, Knez Mihajlova xx, Beograd i drugim knjižarama u Beogradu). Šta kažu narkomani u svojim ispovestima?
Nekoliko nastavak Blicovog feljtona pokazuje da nakon kratkotrajnog uživanja počinje tegoban, zao život - duga, mučna selidba među senke. Raščinjen, razdešen čovek tone u potpuni mrak, ostavljajući za sobom ojađene bližnje, da im lakne.
Ovo opšte priznanje poraza snažan je podsticaj mladim čitaocima da zauzdaju znatiželju, da budu radoznali u granicama zdravlja.

Interesantno je da mladić, sam za sebe, nije narkoman!

- To je jako čudno, ali tačno. Kad se setim da sam u tom svetu već deset godina, pomislim: "Au, bre, pa ti si narkomančina!" A opet, s druge strane, ne bih se tu svrstao. Ne, nikako to nije moj život. Znam one kojima je droga život u pravom smislu reči, i ništa ih, izuzev nje, ne zanima. Izbegavam da se družim sa narkomanima. Ne volim ih. Devedeset odsto njihovih razgovora svodi se na drogu... Jeste, u društvu se lepše "urokati", ali društvo je dvoje-troje ljudi, najbližih, i to, ni u kom slučaju, nisu, kako se obično misli, "seanse". Premda, umem i sam da se "urokam", kao, recimo, jutros. A najbolji drug? E, nemam ga. Zato što su mi najbolji drugovi bili narkomani. A kad zavisimo jedan od drugog, mi nikako ne možemo biti najbolji drugovi. Prosto, vezuje nas zajednički interes, a drugarstvo je drugorazredno, usputno...

- Pre nekoliko dana došao mi poznanik. Kaže, u bekstvu je, traži da se skloni kod mene dok ne prođe frka. "Gde ćeš kod mene", skrećem mu pažnju, "kad znaš da mi je gajba provaljena, da će policija prvo doći ovde?"

- Već sam video sebe kako ležim ničice, raširenih ruku i nogu, i kako odgovaram na mnogobrojna pitanja. Iako nisam ovog puta kriv, mislio sam, biću kriv jer će ga pronaći kod mene. A jedan je od većih rasturača... Moja devojka je u drugoj sobi plakala i molila me da nešto učinim, ali nisam uspeo da ga ubedim da ode. Ne može se tu govoriti o drugarstvu. Ja nisam želeo da zbog njega rizikujem, a njega nije bilo briga što će me "uvaliti".

- Policajci su, kako sam i pretpostavio, brzo došli. Njega su odveli, a u meni je opet oživelo ono osećanje greha, na koje sam sam sebe osudio. Nikad miran, nikad spokojan, u stalnim iščekivanjima posledica svoje krivice, živim...

- Kao klinac, kad sam "ufuravao" u ovakav život, na obične smrtnike gledao sam s podozrenjem, s visine. Sad ne pravim takvu razliku. Sa svima sam u kontaktu... Premda, postoji "uniformisani" pristup okoline... Sve stavljaju u isti koš. "Vidi ga, dugokos, mora da je narkoman", neretko čujem. Zato sam se i ošišao ovako kratko...
itd...itd...itd...
ANONYMOUS does not forgive
User avatar
simon_says
Posts: 566
Joined: Thu Aug 21, 2008 12:14 am
Location: Beograd

Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU

Post by simon_says »

Otkrio sam jednu jako dobru drogu. Trava je pičkin dim. Šit je vazduh. Opijum, koka, LSD, heroin, meskalin... sve go kurac. Da nije nje, davno bih eksplodirao. Nestao u oblaku ružičaste izmaglice. Pretvorio u kašu kao oboleli od ebole. Ne bih stigao ni da vrisnem. Usta da otvorim. Knedlu da progutam.
No, nije sve tako crno. Na sreću, ta droga je lako dostupna. Uglavnom, ništa ne košta. Raste na svakom drvetu. Krije se ispod svakog kamena. Slobodno je raznosi vetar i seru ptice. Nacrtana je na ekranu mog kompjutera. Čuje se u muzici koju slušam, filmovima koje gledam, knjigama koje čitam. Njome me hrane roditelji, njome me plaćaju na poslu. Služi se u kafićima. Moji prijatelji rado podele sa mnom po koji fiks.

Ta jedina, prava, neponovljiva, droga nad drogama je – moj život.

Naravno, da je problem samo u meni, rešenje bi bilo vrlo jednostavno. Uopšte ne bih pravio neku famu oko toga. Ali, bojim se da je 99,9999...% ljudi u istim govnima (tačan broj decimala je nemoguće odrediti).

Gde ste, ljudi, braćo narkomani!

Da stvar bude gora, većina nas nema ni blagu predstavu da se drogira. (Ne znam ni ja, ali pucam u prazno.) U našim »životima« sve baš lepo funkcioniše, zar ne? Ima tu problema, valja se boriti, ali, »jebem mu mater«, kad se sve sabere, dobro je. Ponavljaj, dobro je, dobro je... Dobro je... Ponavljaj, da se ne bi raspao.

Nemaju li naši životi neodoljive, nepodnošljive sličnosti sa narkoticima?

Kao prvo, tu su halucinogeni efekti. Vidimo, čujemo svašta, primamo kojekakve osećaje iz »spoljnjeg sveta«. S obzirom da oni nikako ne mogu biti prava slika stvarnosti, ostaje im samo da budu halucinacije. Halucinacije pesnički (veoma) slobodno zasnovane na nečemu stvarnom. Kome nije jasno, neka pogleda u mikroskop, ili proba da se seti sinoćnjeg sna.

Dalje, tu su tripovi. Skakućemo po raznim misaonim, duševnim i emotivnim stanjima, kao pijani majmuni po drveću. Jednom nam se čini jedno, u sledećem trenutku drugo, stalno se »menjamo«, nikad nismo isti. Ne možemo ni na jednom tripu dovoljno dugo da se zadržimo. Verovatno zato što bi tada počeli zapravo da osećamo šta je posredi. Ako mi ne verujete, izaberite neku misao, bilo koju, i probajte da se koncentrišete an nju, samo na nju, duže od dva minuta. Čvrsto odlučite. Budite nepokolebljivi.

I na kraju, tu je laž, i cena koja se plaća. »Lepe« u tekovine ove civilizacije. Imamo tekuću vodu, struju, kanalizaciju, uređaje koji nam olakšavaju život. Imamo komfor kao ni jedna generacija ljudi do sada. I »lepa« je naša uloga u svemu tome. Uspevaju nam naši životi. Ni ne stigne da nam pozli koliko se svakodnevno fiksamo sobom, svojim uspesima, stavovima, imidžom, odnosima. Svojim snovima. Svojim ciljevima. Sobom, sobom, sobom. Ja, ja, ja, ja, ja, ja, i opet ja. Na kraju krajeva, ko je uvek tu? Pa naravno, moj ljubljeni, jedini Ja! A kad se gosn. Ja malo zapostavi, šta se dešava? Nastupa kriza, nije nam više tako lepo. Moramo uzeti duplu dozu, nahraniti gospodina novim utiscima, većim uspesima, čvršćim stavovima, boljim imidžom, dubljim odnosima... I dokle tako? Naravno, kroz sve veću bol i patnju, ili, još gore, kroz podnošljivu otupelost, do smrti. I to ne fizičke, uz sahranu i kuknjavu bližnjih, već duševne. Do smrti bića. Do pretvaranja u mrtvaca koji hoda, priča i poseduje sve odlike »normalne« osobe. Robotići zujkaju unaokolo, sudaraju se i odbijaju...
Što je najgore, mnogi od nas upravo tome teže. To »žele«! Misle da je to krajnji cilj života. Izgraditi stavove. Učvrstiti karakter. Naći svoje mesto. Srediti se. Postići nešto. »U nedostatku boljeg«, čest je izgovor. Ili: »S tim pitanjima smo davno raskrstili.« Još kako.
Mnogi, pak, naslućuju da su navučeni, i nije im dobro, a da ni sami verovatno ne znaju zašto. To saznanje uopšte nije lako svariti. Čak se o njemu može i raspravljati, kao na primer sada, a da osećaj mučnine uopšte nije jak. Čudesni su čovekovi odbrambeni mehanizmi. Među najsavršenijim dostignućima prirode.

Bujica. Potpuno izoštrenje čula. Toplota u grudima. Prozor u drugi svet.

Grč u stomaku i poljubac. Neizvesnost u nepoznatom gradu. Vrisak adrenalina u očekivanju udarca. Kontradikcija ljubomore. Novo saznanje. Pogled razumevanja. Tihi šapat lišća koje opada u šumi u suton. Hodanje po dnu mora sa kamenom u rukama. Gnev prema korporacijskoj korumpiranosti. Miris borove šume i sveže štampane knjige. Nerazumevanje i razočaranje. Pogled u zvezdano nebo i pitanja. Sudaranje sankama. Bakina sarma.

Kako je lako navući se.

I tako se većina se drogira i dalje, u uobičajenom smislu reči, svakodnevnim drogama i drogicama. Cigaretama, kafom, čokoladom, hranom, lekovima, alkoholom, seksom, radom, »ljubavlju«, snovima, umetnošću, verom... Društveno priznatim i nepriznatim drogama... Da zaboravi na čemu je stvarno. Da spreči svaku mogućnost približavanja pravom problemu. Ma kakvo crno lucidno sanjarenje, snovi u snovima! Droga je u drogi. Droga u drogi u drogi. Slojevi i slojevi drogiranja unutar drogiranja. »Bol koja zamenjuje drugu bol je lek«, neko je rekao. Pre, »droga koja zamenjuje drugu drogu je... i dalje droga, samo se manje primeti.« I koliko je slojeva potrebno razgrnuti, iz koliko krugova izaći, da se prestane živeti u večitoj krizi? Koliko mrakova osvetliti, zabluda razrešiti, praha razduvati, iluzija raspršiti, »činjenica« zaboraviti, špriceva polomiti? Koliko osećanja izosećati? Misli promisliti? U koliko »istina« poverovati? I koliko, uopšte, ima mogućih smerova između toksikomanije i potpunog asketizma? Koji krugovi su u kojima? Moramo li se skrasiti u nekom? Dođavola, ne pada mi na pamet bolje poređenje od otkupa stanova u doba hiperinflacije – svako je čekao, grickao nokte, i platio cenu koju je bio spreman da plati. I tad je »imao« stan, koji je već imao. Nemam da platim. Neću da platim. Ne, hvala lepo, ne treba mi nikakva *moja* droga. Molim, hvala lepo, preferiram delirijum. I ne, ne bojim se ja života. Bojim se ne-života koji liči na život.

I tako se busam do sledećeg fiksa.
ANONYMOUS does not forgive
User avatar
simon_says
Posts: 566
Joined: Thu Aug 21, 2008 12:14 am
Location: Beograd

Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU

Post by simon_says »

Sta li da napisem u ovaj "kasni" sat?
U ovakvom blago alkoholisanom stanju i ne toliko sumorne reci ce zazvucati sivo.
Priblizava se Nova Godina, i iako znam da cu zazvucati kao teski negativac, moram da napomenem da je to zaista najbesmisleniji praznik...
Zamisli, slavi se se promena broja na kalendaru, na mobilnom, na kompjuteru...
Stupidno do imbecilnosti.
Necu da idem nigde. Namerno.
Ostacu kod kuce.
Necu da ucestvujem u glupom konformistickom spektaklu zamene jednog broja drugim.
Necu ni da procitam ovaj post pre nego sto ga posaljem. Nek ide takav kakav jeste, nepatvoren i nepromenjen.
Pun gresaka, kao produkt mog otupelog uma. Whatever & wtf...
Upustih se u filozofiju nocas, i razmislih da su mozda nasi najveci neuspesi ujedno nasi najveci uspesi, ali u nekom obrnutom, paralelnom univerzumu. To ne znaci da ce nam to pomoci da nase neuspehe lakse dozivljavamo. To samo znaci da nista nema smisla. I da nista nije vazno. Ili mozda da sve ima neki nama nedokuciv smisao, i da sve zapravo jeste vazno.
Uf, sad vec preterujem...
:-)
Laku noc, moje dame, sto bi rekao jedan stihoklepac...
p.s.volim ja Ng :drinkers:

viva la revolucion
ANONYMOUS does not forgive
Post Reply