DALEKO JE DAN ZABORAVA i jos ponesto

[simon_says]

Lucidity

I heard a great story once
It gets across the point if the earth really is alive

If you were interviewing a butterfly
Standing on the branch of a sequoia tree

Now, a butterfly lives only for a few days
But a sequoia tree can live for over a thousand years

If you were to ask the butterfly:
Do you precede the object of which your standing is being alive?
The butterfly would say: of course not. I've bin here all my life
It is all five days, and the tree hasn't done a thing


Well, it's the same problem with the human being
If you would ask a person
Perhaps one that's lived for a hundred years
They precede the earth, which is really 5 billion years old, is being alive
They would say: of course not. I've been here my whole life, and it hasn't done a thing.

The earth really is alive
The earth really is alive

Butterfly
Butterfly
Butterfly
Butterfly

Standing on the branch
Of a sequoia tree

The earth really is alive

[oci boje meda]

simon, ovo mi se mnogo dopalo!

[oci boje meda]

Volela je zidove. Visoke, ruinirane, optocene patinom istorije.
Kada ih je gradila oko sebe,zamisljala ih je bas takvima-sa po kojim nedostajucim kamenom, tek da se vidi tkivo moci koja ogradjuje ono sto treba stititi.

Kada ih je gradila oko sebe,nije ostavljala vrata. Magija tajnog prolaza je ionako jaca.
Kada ih je gradila oko sebe,jasno je davala do znanja sta gradi i cemu to sluzi. Da one spolja zadrzi spolja. Mozda....i da onu unutra zadrzi unutra, ni sama nije znala.
Kada ih je gradila oko sebe,gradila ih je da traju.

Dobro ih je gradila.
Nikada ih nije sagradila do kraja, jer kraja gradnji ni nije moglo biti. Jednog ce dana zakriti nebo, zamisljala je. I ostaviti tek njen vlastiti komadic svemira istackanog zvezdama.
Debeli, cvrsti, neunistivi i neprelazni, trebali su dati mir.Trebali su upokojiti nemir. Trebali su sve stvari staviti na svoje mesto-ili barem na mesto na kojem mogu doveka ostati.

No desio joj se ULJEZ.

Ispod, iznad, kroz...kako god da je uspeo proci, ali uljez je bio tu. Odjednom, niotkud.Nepozvan. Niko nije znao da li i nezeljen.

Uljez je tapkao mekim koracima, nesvestan sile koju je nehotice savladao. Istrazivao je polako, oprezno. Dojmila ga se patina i vlazna tisina hladovine tih zidova.
Uljezu se svidelo.
A njoj...i njoj se svideo uljez.

Korak po korak, tapkajuci, uljez je upoznavao tajne koje su od spoljnog sveta i vremena krili zidovi. Nekim cudom u neskrsivim su se zidovima vrata pojavljivala sama od sebe. I otvarala se glatko, bez skripe i otpora. Zamalo se cinilo kao da su stvorena da cekaju bas njega, uljeza.
Korak po korak,pazljivo i nezno, poput drzanja novorodjenceta, uljez je istrazivao dvorce nemira.
Sami su se nudili. Sami se otvarali. Sami se iscitavali, listajuci sami svoje stranice trajanja.
Korak po korak, neupadljivo, uljez je prestao biti uljez.
Uljez toga mozda i nije bio svestan

Ona jeste bila.

Kada dvorci nemira i zidovi nametnutog mira ne ispune svoju svrhu, patina im se pocne pretvarati u brsljen...pa u korov...pa u trulez....izjedajuci samo tkivo na kojem lezi.
I ruse se.
Ne gromoglasnim tutnjem niti uz oblake prasine...nego blede. Tope se.Ni iz cega predju niusta. Niusta upotrebljivo nizasta.

I tako i bese.
Uljez koji vise nije uljez, zidovi koji vise nisu zidovi, dvorci bez kula, nemir bez lanaca.
Raspad.
Ona, gledala je nevideci. Sta se pred njim rusilo bez glasa, u njoj se rusilo vristeci. Sta je pred njim nestajalo, iz nje je cupalo svoje nestajanje.
I jos....cak ni tada...nije shvatala.

Samo je nemocno, gola i otkrivena, ranjiva, promatrala uljeza koji to vise nije bio.
Razmisljala je.
Onaj zvezdama istackan komadic svemira-to je i dalje ipak bilo njeno.
I zidovi, koji su bili i nisu bili...sama ih je sagradila. Ako je jednom, moze i opet.
Pomaknula se.
Uzela prvi kamen.
Stavila ga na tlo.
Drugi.
Treci.
Uljez koji to nije bio, osecao je toplinu zida koji je rastao oko njega.

Zidovi su ponovo rasli. Dvorci su radjali kule.
Uljez je pruzio ruke, dotakao ruinirani kamen crpeci mir, vezuci nemir, pustajuci stvari da dodju na svoje mesto

A spolja, pred vlaznom tisinom hladnog zida, ona-graditelj je tuzno shvatila da opet nije ugradila vrata.

[oci boje meda]

Iz te sobe se videlo sve...Ustvari, ziveli smo u zabludi, iz nje se nije videlo nista, sem stvari koje su se cinile stvarnim.Vestacko nebo, vestacko sunce i vestacki ljudi nazirali su se kroz vestacki prozor.
Soba je bila stvarna.
Medjutim u njoj nije bilo slika, knjiga, vremena i iskrenosti, sadrzala je nas, i jedan prozor sa neprobojnim staklom.Nije postojalo boje na zidovima, ni boje u ocima, ni boje u srcima....Samo praznina praznim obojena.
Mogli smo slobodno da se krecemo po sobi, da gledamo kroz prozor i razmisljamo o stvarima koje vidimo. Nikada nismo ni pokusali da shvatimo odakle ta cetiri zida, odakle praznina, odakle mi? Samo smo ubedjivali jedni druge kako je bas TO ono sto nam treba, i kako nas ba TO cini srecnima.
Negde u dubini svakog od nas, krila se trunka sumnje i nepoverenja, ali to niko nije hteo da prizna, vec smo to osecanje smatrali kao lose raspolozenje, svim snagama ga terali od srca, i bivali srecni.
Cesto smo, dugo, stajali kraj prozora, koji nas je delio od takozvanog stvarnog sveta, gledali nebo koje se cinilo nedostizno za nas, zatvorene u krugu dvolicnosti.Trebalo je samo malo volje, samo malo ljubavi i iskrenosti, pa da snovi postanu stvarnost.Niko nije pricao o svojim snovima, ali se moglo predpostaviti da je bekstvo cucalo u svakom od nas. Medjutim, bili smo isuvise slabi, isuvise zatvoreni da prestanemo da mastamo i da ucinimo nesto.
Nije bilo onih pravih, jednostavnih vrata, jer ni mi nismo bili pravi. Postojao je samo jedan izlaz, koji je trebalo samo srcem napipati.
Soba nam nije znacila nista, ali ona je bila tu, i mi smo bili tu, pa smo bili prisiljeni da je volimo.
A ljudi iz stvarnog sveta?
Trce.
Jure.
Zure.
Prolaze kraj nas kao da nas nema.
I nije nas bilo.
Poneko zastane kraj naseg prozora, poneko zastane i proviri, ali nista ne vidi. Ne moze da vidi.
Tada zaboravimo na nas, i svako sa potajnom nadom pojuri ka prozoru, misleci da je stigao spasilac...
Medjutim, niko ne vidi nase znojave dlanove na staklu, niko ne vidi nas. Tada nam se pogledi sretnu, samo onako na sekund, i spustimo glave, vracajuci se ponovo u nase uglove. Svaki ugao jedan svet, svaki svet jedan zivot, svaki zivot jedan ugao. Price o tome kako se osecamo, kruzile su kao ptice oko nasih glava. Neprimetno smo ramenima pokusavali da ih oteramo, onako kao da nas je nesto zasvrbelo na vratu. Ruke su suvise direktne, i ocigledne i pomalo uvredljive.
Avaj, ipak smo umeli da saslusamo.

[oci boje meda]

veliki grad ludnica, drogirana trudnica, u ocima bludnica, vlaznih usana posmatra bulevar. Koliko ce godina proci dok shvati sta je ucinila svome detetu?
Veliki grad i jedan starac, matori jarac, mlade guzice, njegove najezene mosnice, on obozava decu, sklonite ga sa ulice, plasi one napaljene curice i ukrucene bradavice, a mi smo izgubljeni bez njih. Ucinite nesto!
Veliki grad, gomila pijanaca i opljackanih stranaca, kriminalaca, komaraca, mladih muskaraca i njihovih cica,mmm.....
Veliki grad, jedan mladic tuzno posmatra devojku, u njoj vidi majku, trazi pauzu da bi pustio suzu. Ubio je sve sto voli,i jos malo soli, za njegove rane teske, neka spozna svoje greske....
Veliki grad....Mesec mlad...Vreli asfalt...Smrad....Jedan gluvati gad....Prostitutke...Lutke....Cinicu ustupke, pravim iste greske, brojim korake, sanjam orahe.....Bolesna sam....
Veliki grad.

[simon_says]

simon, ovo mi se mnogo dopalo!

Haj oci boje meda,
a-ha,drago mi je,super je.i meni se djasvi
pozdrav

[oci boje meda]

Trcati ispred svojih zamrznutih reci,
sitnim skokovima oslobadjati se tla,
ne ostavljati nikakav trag
na trotoarima ove hladne varosi,
pokusavati iz ledenog obruca
u ono sto je van svakog prostora,
nije predmet semantike
vec problem fizicke prirode.

Tu vlada gravitaciona sila
koja povezuje reci,
ma kako bile beznacajne.
Ona sabija znacenja
i oblikuje male, kompaktne
trombove u jeziku.

A u toplim sobama
stvorenja sto ne disu,
prirode neodredjene,
ustvari krivotvorene,
eliminisu suvisne brojeve iz velicina
koje izrazavaju vreme i prostor.
Ta fina igra, zajednicko nasledje,
gresni rukopis, vrazje mucanje,
savrseno tacno!

Konacno ono sto je vazno,
a stvoreno je iz nicega,
izgubice se kao duh
izmedju reci kojima se imenuju
nepoznati prostor i neopazeni predmeti.

Sa onim sto je preostalo,
mudraci sa ugradjenim mocima,
poput kurtizani, ponavljace isto,
jer uvek je tako bilo,
i tako ce uvek biti.

[simon_says]

oci boje meda,super,bas mi je drago da mogu da te citam ponovo 8)


Dokle god

Po beonjačama mojim

Budeš rovarila,

Dokle god

Mazne reči

Paljivo budeš mi govorila

I tvoji prsti

Dokle god

Na usnama mojim budu bili,

Poljupci tvoji

Dokle god

Niz vrat mi budu kapali,

Ja ću želeti da ostavim

Trag svoj na tvom telu.

I srce svoje

Pod jastukom tvojim.

Hug

[simon_says]

...Jer, život je, ipak, samo jedan...

1. Restart?

2. Delete all?

3. Escape?

4.Delete all and escape?

5.Save the changes?

6.Start new game?

7.Change the password?

...The question is now!

[zvrky]

6.Start new game