prica o sablasti.....

[oci boje meda]

58. BILA JEDNOM JEDNA SABLAST

"Bila jednom jedna sablast, vrlo strašna. Dlakava, smrdljiva. Dva su joj očnjaka dosezala do pojasa. Vjeđe joj se spuštale niz obraze. Jedino je šešir na njoj bio običan, putnički. Nastanila se u jednom grmu, kod zavijutka puta. Gdje? Na Tibetu, naravno.
Jednoga dana, tim izbjegavanim, rijetkim putem pjesačio je izvjesni redovnik. Sablast je uobičajeno zarežala iza grma. Najprije se pokazao njezin šešir.
"To nije tvoj šešir," dobaci joj redovnik.
"Nego čiji?" zbunila se sablast.
Iskočila je iz grma, dlakava i smrdljiva, zubata do pojasa.
"Jednoga putnika. Vjetar ga je bio smaknuo s njegove glave i odnio put grma. A njemu se nije dalo silaziti s konjića, pa ga ostavio zadjenuta za grm."
Sablast se toliko iznenadila, da je zaboravila biti strašna.
"Kako ti to znas?" pitala je umiljato.
"Jer sam ja bio taj putnik. Počinio sam pogrešku, koja se zove nemar. Trebao sam sjahati i uzeti svoj šešir."
"Zašto bi to bila pogreška?" htjela je znati sablast, predosjećajući da se priča tiče njezina postanka i opstanka.
"Dođi, sjedni kraj mene, ne boj se. Ispričaću ti tajnu tvojega rođenja," ljubazno reče redovnik. "Ono je usko povezano s mojim prosvjetljenjem."
"Zaista?" polaskano će sablast.
Priđe redovniku, sjedne kraj njega, posve nestrašna.
"Da znaš," reče, "malo se plašim. Sa mnom nitko još nije ovako ljudski razgovarao. Svi uvjek samo vrište i bježe. A ja, što ću, ponašam se onako, kako oni od mene očekuju. Nego reci mi, kako to da se ti ne plašiš?"
"Zašto bih se plašio kad znam kako si rođena?" nasmješi se redovnik. I nastavi s pričom:
"Elem, jednoga dana prije nekih desetak godina, jahao sam ovim putem. Tada nisam bio ovo što sam danas - redovnik. Bio sam trgovac. Na istom ovom zavijutku, nasrnuo je nagli vjetar, strgnuo mi šešir, i odvitlao ga put grma. Nije mi se dalo, kažem, silaziti po nj. Eh, da sam tada znao šta će taj moj nemar pokrenuti - kakav lanac događaja! No dobro, nisam mogao znati. Ostatak dana projahao sam u dobru raspoloženju, i zanoćio u nekom svratištu, koje je udaljeno tačno dan jahanja od poslednje postaje. Nisam znao da je poslije mene istim putem naišao još jedan putnik. Slučajno je pogledao prema grmu, i učinilo mu se da tamo neko čuči - neka osoba sa šeširom. Ne znajući o čemu se radi, plašeći se da to nije neki prepadač, putnik je ošinuo konjića, i ovaj je udario u kas. Poslije pola sata naišao je još jedan putnik. I on je ugledao nešto što mu se učinilo čovjekom, koji čuči i vreba. Požurio i on. Kad je naišao treći, već je bio pao suton. Sada je čovjek za grmom bio nesumnjiv i jasan - vrebač i prepadnik.
Sva se trojica putnika te večeri nađoše u istomu svratištu - u onomu, u kojemu sam i ja odsjeo. Svi su pričali istu priču: na tomu i tomu zavijutku vidjeli su za tim i tim grmom čovjeka sa šeširom; što drugo taj čovjek može biti nego drumski razbojnik?
"Nema sumnje da smo vidjeli što smo vidjeli, jer smo svi na istomu mjestu vidjeli isto," govorila su uzbuđena trojica.
Svratištar je obećao da će svakoga novoga putnika upozoriti na opasnost kod zavijutka. I kad su naišli putnici iz suprotnoga smijera, svi im u glas rekoše:
"Čuvajte se! Budite na oprezu kad sutradan prolazite tim dijelom puta."
Putnici iz suprotnoga smjera bili su, dakako, na oprezu. I doista, na rečenomu mjestu, ugledali su sumljivca. Očito mu je tamo bila busija - baš zgodno mjesto za zasjede. Ti su putnici onda upozorili nove putnike. Novi, nove. I tako redom. Posljedica toga bio je glas, koji je puknuo širom Tibeta - glas o opasnomu vrebaču-razbojniku; svi su o tomu govorili, jer su ga toliki očima vidjeli. Glavni znak prepoznavanja bio je šešir."
I redovnik se zagleda u šešir na glavi sablasti.
"I onda?" upita zabrinuto sablast. "Što se onda dogodilo?"
"Onda je jednoga dana iza grma ustao čovjekoliki stvor sa šeširom na glavi. Počeo se ponašati kao razbojnik i prepadač. To si upravo ti."
Sablast se zaprepastila, gotovo uvrijedila.
"Ja?! Pa zar ja nisam prava sablast?"
"Sve su prave sablasti sačinjene od ljudskih utvara i strahova," rekao je redovnik. "Kad sam poslije čuo priču o strrašnom zloduhu, shvatio sam da je moj posve nevini šešir bio ono početno zrnce opće zablude. Pokušao sam to objasniti prestrašenim ljudima. Nisu mi vjerovali. Vjerovali su svojemu priviđenju, svojemu zbrojenomu strahu; i tako si ti draga moja sablasti, stvorena. Od njihove vjere. Doduše, privremena si vijeka. I zbog toga sam se prosvijetlio - jer sam shvatio moć ljudskih misli i čuvstva. Od tad sam redovnik. Stoga tebi upućujem riječ zahvale, i prijateljski ti kažem: ti zapravo ne postojiš."
"Auh!" auhnula je jadna sablast, i rastočila se na sitne strahove i još sitnija priviđenja, pa onda na još i još sitnija.
"Aum," promrlja redovnik. I uze svoj šešir.
Više mu nije trebao, ali za svaki slučaj, da se zgoda ne bi ponovila..."

Naša odgovornost prema sotonama i vampirima odgovornost je prema vlastitim mislima.

[oci boje meda]

Dva putujuca andjela su se zaustavila kod bogate porodice, da prenoce.
Porodica je bila bezobrazna i nije udovoljila njihovoj zelji, da prespavaju
u sobi za goste.
Umesto u sobu za goste su ih smestili u malu sobu u hladnom podrumu.
Kada su raspremili krevete, stariji andjeo je video rupu u zidu i popravio
je.
Tada ga je mladi andjeo pitao, zasto je popravio rupu.
Stariji andjeo je odgovorio: 'Stvari nisu uvek takve kakvim se cine'.
Sledece noci su andjeli dosli u vrlo siromasnu kucu.
Ljubazan domacin i njegova zena su sa njima podelili svoju veceru i
dozvolili im da prespavaju u njihovom krevetu
i da se dobro naspavaju i odmore.
Kada se Sunce probudilo sledeceg jutra, andjeli su zatekli domacina i
njegovu zenu u suzama.
Njihova jedina krava, cije mleko je bilo njihov jedini izvor prihoda, je
lezala mrtva na njivi.
Mladi andjeo je bio istinski besan i pitao je starijeg,
kako je mogao to da dozvoli. 'Prvi domacin je imao sve, a ti si mu ipak
pomogao.
Drugi domacin ima vrlo malo i uprkos tome nas je ljubazno primio, nahranio
cak dozvolio da prespavamo u njegovom krevetu,
a ti si dozvolio da njegova jedina krava umre.'
Drugi andjeo je opet odgovorio: 'Stvari nisu uvek takve, kakvim se cine.
Kada smo bili u hladnom podrumu, primetio sam da je u onoj rupi u zidu bilo zlato.
Posto je domacin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan da deli svoje bogastvo,
ja sam popravio rupu zato da ne moze vise da nade to zlato.
Prosle noci, kada smo spavali u domacinovom krevetu, andjeo smrti je dosao
po njegovu zenu.
Dao sam mu kravu umesto nje.'
Stvari nisu uvek takve, kakvim se cine.
Ponekad se desi tacno to, kada se stvari ne odvijaju tako, kao sto bi morale
Jedino je potrebno verovati u to, da je svaki takav dogadjaj tvoja prednost.
Vremenom ces saznati...
Neki ljudi brzo dodu u nas zivot i brzo odu iz njega...
Neki ljudi nam postanu prijatelji i dugo ostanu u nasem zivotu...
Ostave lepe tragove u nasim srcima... I nikada vise nismo tacno takvi kao
sto smo bili, jer smo upoznali dobrog !!!
Juce je istorija.
Sutra je zagonetka!
Danas je poklon.
Zivot je nesto posebno... Zivi i uzivaj u svakom trenutku!!!
Uzmi tog malog andjela i cuvaj ga, on je tvoj andjeo cuvar koji te pazi.
Tacno sada- je neko vrlo ponosan na tebe, neko misli na tebe, neko brine za
tebe, nekome nedostajes,neko zeli da razgovara s tobom, neko zeli da nemas problema, neko ti je zahvalan za pomoc,neko zeli da te drzi za ruku, neko ti zeli da sve bude dobro, neko zeli da si srecna,neko zeli da ga pronades, neko slavi tvoj uspeh, neko zeli da ti pokloni nesto,neko veruje da si ti njegov poklon, neko te voli, neko se divi tvojoj snazi,neko misli na tebe i smeska ti se, nekome je potrebno tvoje rame,
NEKOME JE POTREBNO, DA MU POSALJES OVOG ANDJELA

[feniks-2.put]

Naša odgovornost prema sotonama i vampirima odgovornost je prema vlastitim mislima.

"... tvoje će te reči osuditi i tvoje će te reči iskupiti..."