neke moje gluposti i to...
Posted: Sun Jul 03, 2005 11:42 am
MY DEAR DR FROYD
Prava dama. Njene noge, dva vodopada u cipelama, a kosa sazdana od svih suma svijeta. Kad stanes pred te oci, u njima vidis svoj odraz u prirodnoj velicini. A ja sam upravo stajao pred tim ocima. U slicnim situacijama obicno se zbunim. Ne polazi mi za rukom da zbacim okove treme. Ceskam se kao da imam buhe i cekam poteze sa suprotne strane. Ne znam tacno zasto. To mora da ima neke veze sa nesretnim djetinjstvom. Imao sam zajebano djetinjstvo, do jaja. Mama me uvijala u staru hartiju, umjesto u pelene. Ma, da vam ne pricam. No, ovaj put, nisam se zbunio. Samo sam ljosnuo, culo se " BUP ! ", i to je bilo to. Imaginarni vrapci me oblijetali i zvizdali mi oko glave izvjesno vrijeme, a onda utonuh u san.
Stavlja mi obloge, mazi me po faci, to je sljedece cega se sjecam. U prvom trenutku, pomislio sam da sam mrtav i da mi je zapala najbolja cupi iz citavog grada, ali, falila su mi krila, zub me i dalje bolio, a nesto me je i zasvrbilo. Obavio sam cesanje, pomazio revolvere, pa se spustio nazad na zemlju. Moj andjeo ce me valjda sacekati tamo gore, ako mu se ne smuci cekanje. Trebalo je prvo razrijesiti neke stvari ovdje. Vezane za snove. A osjecao sam da mi ova zena moze pomoci u tome. U stvari, bio sam siguran u to. Stoprocentno ubjedjen. I vise.
- Mladicu, je l vam bolje ?
- Jeste. I izvinite na onakvom ponasanju. Takav sam. Uvijek se zacitam tik uz banderu - rekoh. Ona se nasmijala i zubi su joj bljesnuli. Grijala su me trideset i dva sunca u istom trenutku. To me je ohrabrilo i opustilo i rasteretilo.
- U stvari, znate u cemu je stvar ? - rekoh.
- Molim vas, recite ?
- U tome sto nemate tompus, sto niste celavi i bradati, i to me malo zbunilo u startu. - A rijec "nadrkani" ne smijes korisiti u prisustvu jedne dame. Ne smijes koristiti priprost vokabular. Ne smijes. Nista ne smijes.
- Mnogo gledate crtane filmove, to je sve. Crtani filmovi lako ubijede ljude u razne stvari. Na primjer, da ce prezivjeti skok sa desetog sprata. Znate ono : padnes sa desetog sprata, malo k’o fol lezis, zatim ustanes, streses prasinu sa kosulje i nastavis da juris uokolo kao da se nista nije desilo. Medjutim, u stvarnom zivotu, stvari ponekad umiju da se zakomplikuju. Tad obicno bude suvise kasno. Tad si vec na metar od plocnika... nego, da predjemo na snove, sta mislite ?
- Moze. Evo, vi me uzmite u narucje, ljuljajte me malo, a ja cu da pokusam da zaspim i da vam opisem sta se poslije desavalo...
- Vi ste, mladicu, izgleda, neki pokretni cirkus, pristigao u moju malu kancelariju, a ? - rece ona. Onda smo se jos malo smijali. Ona i ja i citav svijet. Doslo mi da se preselim zauvijek na ovaj krevet i da se ne dam i ritam ako budu htjeli da me razmjeste. Htio sam da me doktorka Frojd zaveze pa da zauvijek izvodi svoje eksperimente na meni. Naravno, takve stvari pravi dzentlmen uvijek zadrzi za sebe. Taj sam vam. Ljubim ruke, klanjam se i prebacujem dame preko barica.
Onda me je ponudila bombonama. Rekoh ne. A ona rece - dobro ako necete. Pa ustala, razgrnula zavjese, otvorila prozor, da udje malo svjezeg vazduha. Vidio sam slavuja kako je sletio na brezu u dvoristu. Promeskoljio se malo, a onda se primirio. Spremio se da pazljivo prati dalji razvoj situacije. Pogledasmo se. Namignuo mi je u znak podrske. Sanse su mi rasle. " Slavuj sto namiguje ", zastitni znak rasta sansi, pade mi na pamet.
- Dobro. Dosta je bilo zafrkancije. Tu smo da radimo, a ne da uzivamo i gubimo vrijeme, zar ne ?
- U redu. Evo o cemu se radi. U zadnje vrijeme sanjam neke cudne stvari. Stvari koje od mene zahtijevaju mnogo... Previse. Razumijete ? Snove koji nisu moji. Snove pomalo umobolnog covjeka. Snove sto lome mozak. Razumijete ?
- Da, razumijem. Mnogi ljudi dolaze sa istim problemom. Ljudi koje je neko uspio da ubijedi da su oni mali ljudi, ali je zaboravio i njihove snove u isto to da ubijedi. A snove je, oh, tako tesko ubaciti u kutiju za sibice, znate. Molim vas, opisite mi vase snove... - rece doktorka Frojd.
A ja pomislih - sto ova zena raspolaze informacijama ! Barata podacima, do jaja. Ali, nije ni to slucajno. Ima, jarane, iskustvo. Iz prakse. Koja cini cuda.
- Evo sta sanjam : Sanjam opsadno stanje i uzbunu. Bebu pod sljemom. Tenk u dnevnoj sobi, minsko polje pod jastukom i mitraljesko gnijezdo u kolijevci do prozora. Onda neki veliki brkati cova kaze da je sve spremno i da mir opet moze da otpocne. Kaze : imamo deset minuta i da nam stopuje vrijeme. Onda se ja tu nesto igram, jurim Sanju uokolo, ona skici i bjezi, ali ja nezadrzivo napredujem i jurisam i smanjujem razliku. I taman joj uletim klizeci start i sapletem je nekako, odjednom se cuje povlacenje vode i podrigivanje i ja vidim neki bade-mantil u papucama kako stoji u kupatilu i ubacuje deterdzent u masinu, pa zatim pritiska dugme za centrifugu ljudskih glava. Onda cujem mamu, urla : "Djeco, sklonite se sa igralista ! Stizu tenkovi ! Djeco, sakrijte glave ! Ponovo granatiraju !...".
Pocinjem da stucam... Nabacim objesenjacki osmjeh i vratim se u lezeci polozaj. Posmatram je, dok mi iskrice neuzvracene ljubavi svjetlucaju u ocima.
- Nemojte praviti toliku predstavu od toga. Tu ste nemocni. Kitovi su, kao sto i sami znate, zasticeni od svega. A kad nesto zastitite od svega, normalno je da se to sve vise i vise mnozi. Zamislite hiljadu kitova kako uskacu u WC koji se nalazi u vasoj casi mlijeka. Sta poslije mozete da ocekujete ?...
Trenutak napete cutnje.
- Milk-sejk sa cokoladom ? - kazem ja.
Onda, ekspolozija. Valjanje od smijeha. Kokice lete u vazduh. Slavuj likuje, tapse krilima i zvizdi pobjednicku himnu. Pauk-skeptik razmislja : "Ovi mora da su poludjeli, cim se ovako smiju k'o blesavi...". Ludilo, jarane, ludilo. Odjednom, tresak vratima. Sve stalo, nista se ne pomjera. Grobna tisina. Mozes da cujes musicu kad prdne. Slavuj zanijemio. Ulazi njena sekretarica, gospodja Nes. Jedna pametna, vrijedna, ali usamljena zena. Odavno razvedena. Od kad ju je i smijeh napustio, ostala je potpuno sama.
- Molim vas, doktorka, sta ovo treba da znaci ? Napolju ima mnogo nesrecnih ljudi, kojima nije bas do smijeha, znate ?! - rece ona.
- Izvinite, necemo vise, gospodjo Nes. I, skuvajte nam dvije kafe, molim vas.
- Je l’ Nes ? - upita gospodja Nes.
- Da, Nes, gospodjo Nes - rece dr Frojd.
- U redu - rece gospodja Nes i izadje iz sobe. Otisla da skuva dvije kafe. Nes. Moramo biti precizni. U svakom trenutku moramo biti precizni.
Pratim je pogledom i mislim se u sebi, koliko u svijetu ima ovakvih ljudi, kao ova gospodja Nes. Usamljenih i ocajnih, zatrpanog srca. Sve sam promasaj do promasaja. Ovo covjecanstvo je definitivno najveci stvaralacki promasaj Boga. Da bi se bilo sta popravilo, moracemo krenuti iz pocetka.
- Mladicu, nesto ste se zamislili ?
- Izvinite, razmisljao sam nesto. Ima li uopste smisla tusirati se, ako ulazim u kadu obucen, i sa kisobranom ?
- Nosite sto cesce ljetnu garderobu. Nego, je l' moze sad da padne jedna hipnoza, cisto da vidimo na cemu smo ?
- Naravno da moze, doktorka. Je l' treba i da se svucem ?
Nije mi odgovorila, samo se osmjehnula. Onda je ustala, i uzela neku debelu knjigu sa police, pa opet sjela pored lezaja.
- Vidite, mladicu, ova knjiga je poznata po tome sto sadrzi hiljadu stranica, milion rijeci, tri miliona slova i sedamsto hiljada znakova interpukcije. Ja cu da citam polako, a vi brojite rijeci i pokusajte da zaspite.
Onda je pocela. Zahrkao sam kod sto pet i odjednom - eto mene u sopstvenom snu. Jasno se vidim. Zmaj sam. Letim po dvoristu kao lud, lijep i saren i rumen u licu. Vjetar mi uklanja paperje iz kose. Skacem po oblacima, slavuj mi mase i namiguje, rukujem se sa orlovima, sa andjelima rujno vino pijem. Zastanem za trenutak, tek toliko da umocim prst u pickicu kosmosa. Onda picim dalje. Prolijecem kroz tunele i iskacem iz rupa u zakonima. Izgleda da je dokazivanje stvari postalo smijesna i trivijalna stvar, jer, svako preuzima u svoje ruke sopstvenu odbranu i sopstvenu sudbinu. Posljednji zastupnik prosi na ulici i nikako ne uspijeva da prezivi. Letim dalje. Sistem je dole, ja sam gore, ja velik, a oni tako sicusni. Pucaju na mene, ali njihove puske su male, ti njihovi meci imaju strasno slab domet, probleme sa sustizanjem, los vid. Onda odustaju. Ja nastavljam da saram uokolo...
... A odjednom, lezim na postelji. Prilazi mi neki covjek u bijelom, ocito doca, gleda u E.K.G. i kaže mi : "Decko, ne znam za duzinu i debljinu, ali ova tvoja linija makar nije bila ravna... sve do ovog trenutka."... I onda - mrak. Tisina. Vjecna tama. Kraj balade.
Budim se i gledam oko sebe. Sivi zidovi, sto pretrpan papirima i praznim flasama piva, izuvene papuce pored kreveta, na meni moja omiljena pidzama sa tufnicama. Nigdje doktorke Frojd. Nigdje kancelarije..
Znaci, sve sam to sanjao. Ustajem, razgrcem zavjese i vidim slavuja na brezi u dvoristu. Namiguje mi. Namigujem i ja njemu. Smijemo se. Plavo nebo i veliko sunce garantuju za ovaj dan. Bice lijep dan... Imao si nocas san. Sta uciniti s tim ? Nista. Sjednes i ukucas pricu.
Prava dama. Njene noge, dva vodopada u cipelama, a kosa sazdana od svih suma svijeta. Kad stanes pred te oci, u njima vidis svoj odraz u prirodnoj velicini. A ja sam upravo stajao pred tim ocima. U slicnim situacijama obicno se zbunim. Ne polazi mi za rukom da zbacim okove treme. Ceskam se kao da imam buhe i cekam poteze sa suprotne strane. Ne znam tacno zasto. To mora da ima neke veze sa nesretnim djetinjstvom. Imao sam zajebano djetinjstvo, do jaja. Mama me uvijala u staru hartiju, umjesto u pelene. Ma, da vam ne pricam. No, ovaj put, nisam se zbunio. Samo sam ljosnuo, culo se " BUP ! ", i to je bilo to. Imaginarni vrapci me oblijetali i zvizdali mi oko glave izvjesno vrijeme, a onda utonuh u san.
Stavlja mi obloge, mazi me po faci, to je sljedece cega se sjecam. U prvom trenutku, pomislio sam da sam mrtav i da mi je zapala najbolja cupi iz citavog grada, ali, falila su mi krila, zub me i dalje bolio, a nesto me je i zasvrbilo. Obavio sam cesanje, pomazio revolvere, pa se spustio nazad na zemlju. Moj andjeo ce me valjda sacekati tamo gore, ako mu se ne smuci cekanje. Trebalo je prvo razrijesiti neke stvari ovdje. Vezane za snove. A osjecao sam da mi ova zena moze pomoci u tome. U stvari, bio sam siguran u to. Stoprocentno ubjedjen. I vise.
- Mladicu, je l vam bolje ?
- Jeste. I izvinite na onakvom ponasanju. Takav sam. Uvijek se zacitam tik uz banderu - rekoh. Ona se nasmijala i zubi su joj bljesnuli. Grijala su me trideset i dva sunca u istom trenutku. To me je ohrabrilo i opustilo i rasteretilo.
- U stvari, znate u cemu je stvar ? - rekoh.
- Molim vas, recite ?
- U tome sto nemate tompus, sto niste celavi i bradati, i to me malo zbunilo u startu. - A rijec "nadrkani" ne smijes korisiti u prisustvu jedne dame. Ne smijes koristiti priprost vokabular. Ne smijes. Nista ne smijes.
- Mnogo gledate crtane filmove, to je sve. Crtani filmovi lako ubijede ljude u razne stvari. Na primjer, da ce prezivjeti skok sa desetog sprata. Znate ono : padnes sa desetog sprata, malo k’o fol lezis, zatim ustanes, streses prasinu sa kosulje i nastavis da juris uokolo kao da se nista nije desilo. Medjutim, u stvarnom zivotu, stvari ponekad umiju da se zakomplikuju. Tad obicno bude suvise kasno. Tad si vec na metar od plocnika... nego, da predjemo na snove, sta mislite ?
- Moze. Evo, vi me uzmite u narucje, ljuljajte me malo, a ja cu da pokusam da zaspim i da vam opisem sta se poslije desavalo...
- Vi ste, mladicu, izgleda, neki pokretni cirkus, pristigao u moju malu kancelariju, a ? - rece ona. Onda smo se jos malo smijali. Ona i ja i citav svijet. Doslo mi da se preselim zauvijek na ovaj krevet i da se ne dam i ritam ako budu htjeli da me razmjeste. Htio sam da me doktorka Frojd zaveze pa da zauvijek izvodi svoje eksperimente na meni. Naravno, takve stvari pravi dzentlmen uvijek zadrzi za sebe. Taj sam vam. Ljubim ruke, klanjam se i prebacujem dame preko barica.
Onda me je ponudila bombonama. Rekoh ne. A ona rece - dobro ako necete. Pa ustala, razgrnula zavjese, otvorila prozor, da udje malo svjezeg vazduha. Vidio sam slavuja kako je sletio na brezu u dvoristu. Promeskoljio se malo, a onda se primirio. Spremio se da pazljivo prati dalji razvoj situacije. Pogledasmo se. Namignuo mi je u znak podrske. Sanse su mi rasle. " Slavuj sto namiguje ", zastitni znak rasta sansi, pade mi na pamet.
- Dobro. Dosta je bilo zafrkancije. Tu smo da radimo, a ne da uzivamo i gubimo vrijeme, zar ne ?
- U redu. Evo o cemu se radi. U zadnje vrijeme sanjam neke cudne stvari. Stvari koje od mene zahtijevaju mnogo... Previse. Razumijete ? Snove koji nisu moji. Snove pomalo umobolnog covjeka. Snove sto lome mozak. Razumijete ?
- Da, razumijem. Mnogi ljudi dolaze sa istim problemom. Ljudi koje je neko uspio da ubijedi da su oni mali ljudi, ali je zaboravio i njihove snove u isto to da ubijedi. A snove je, oh, tako tesko ubaciti u kutiju za sibice, znate. Molim vas, opisite mi vase snove... - rece doktorka Frojd.
A ja pomislih - sto ova zena raspolaze informacijama ! Barata podacima, do jaja. Ali, nije ni to slucajno. Ima, jarane, iskustvo. Iz prakse. Koja cini cuda.
- Evo sta sanjam : Sanjam opsadno stanje i uzbunu. Bebu pod sljemom. Tenk u dnevnoj sobi, minsko polje pod jastukom i mitraljesko gnijezdo u kolijevci do prozora. Onda neki veliki brkati cova kaze da je sve spremno i da mir opet moze da otpocne. Kaze : imamo deset minuta i da nam stopuje vrijeme. Onda se ja tu nesto igram, jurim Sanju uokolo, ona skici i bjezi, ali ja nezadrzivo napredujem i jurisam i smanjujem razliku. I taman joj uletim klizeci start i sapletem je nekako, odjednom se cuje povlacenje vode i podrigivanje i ja vidim neki bade-mantil u papucama kako stoji u kupatilu i ubacuje deterdzent u masinu, pa zatim pritiska dugme za centrifugu ljudskih glava. Onda cujem mamu, urla : "Djeco, sklonite se sa igralista ! Stizu tenkovi ! Djeco, sakrijte glave ! Ponovo granatiraju !...".
Pocinjem da stucam... Nabacim objesenjacki osmjeh i vratim se u lezeci polozaj. Posmatram je, dok mi iskrice neuzvracene ljubavi svjetlucaju u ocima.
- Nemojte praviti toliku predstavu od toga. Tu ste nemocni. Kitovi su, kao sto i sami znate, zasticeni od svega. A kad nesto zastitite od svega, normalno je da se to sve vise i vise mnozi. Zamislite hiljadu kitova kako uskacu u WC koji se nalazi u vasoj casi mlijeka. Sta poslije mozete da ocekujete ?...
Trenutak napete cutnje.
- Milk-sejk sa cokoladom ? - kazem ja.
Onda, ekspolozija. Valjanje od smijeha. Kokice lete u vazduh. Slavuj likuje, tapse krilima i zvizdi pobjednicku himnu. Pauk-skeptik razmislja : "Ovi mora da su poludjeli, cim se ovako smiju k'o blesavi...". Ludilo, jarane, ludilo. Odjednom, tresak vratima. Sve stalo, nista se ne pomjera. Grobna tisina. Mozes da cujes musicu kad prdne. Slavuj zanijemio. Ulazi njena sekretarica, gospodja Nes. Jedna pametna, vrijedna, ali usamljena zena. Odavno razvedena. Od kad ju je i smijeh napustio, ostala je potpuno sama.
- Molim vas, doktorka, sta ovo treba da znaci ? Napolju ima mnogo nesrecnih ljudi, kojima nije bas do smijeha, znate ?! - rece ona.
- Izvinite, necemo vise, gospodjo Nes. I, skuvajte nam dvije kafe, molim vas.
- Je l’ Nes ? - upita gospodja Nes.
- Da, Nes, gospodjo Nes - rece dr Frojd.
- U redu - rece gospodja Nes i izadje iz sobe. Otisla da skuva dvije kafe. Nes. Moramo biti precizni. U svakom trenutku moramo biti precizni.
Pratim je pogledom i mislim se u sebi, koliko u svijetu ima ovakvih ljudi, kao ova gospodja Nes. Usamljenih i ocajnih, zatrpanog srca. Sve sam promasaj do promasaja. Ovo covjecanstvo je definitivno najveci stvaralacki promasaj Boga. Da bi se bilo sta popravilo, moracemo krenuti iz pocetka.
- Mladicu, nesto ste se zamislili ?
- Izvinite, razmisljao sam nesto. Ima li uopste smisla tusirati se, ako ulazim u kadu obucen, i sa kisobranom ?
- Nosite sto cesce ljetnu garderobu. Nego, je l' moze sad da padne jedna hipnoza, cisto da vidimo na cemu smo ?
- Naravno da moze, doktorka. Je l' treba i da se svucem ?
Nije mi odgovorila, samo se osmjehnula. Onda je ustala, i uzela neku debelu knjigu sa police, pa opet sjela pored lezaja.
- Vidite, mladicu, ova knjiga je poznata po tome sto sadrzi hiljadu stranica, milion rijeci, tri miliona slova i sedamsto hiljada znakova interpukcije. Ja cu da citam polako, a vi brojite rijeci i pokusajte da zaspite.
Onda je pocela. Zahrkao sam kod sto pet i odjednom - eto mene u sopstvenom snu. Jasno se vidim. Zmaj sam. Letim po dvoristu kao lud, lijep i saren i rumen u licu. Vjetar mi uklanja paperje iz kose. Skacem po oblacima, slavuj mi mase i namiguje, rukujem se sa orlovima, sa andjelima rujno vino pijem. Zastanem za trenutak, tek toliko da umocim prst u pickicu kosmosa. Onda picim dalje. Prolijecem kroz tunele i iskacem iz rupa u zakonima. Izgleda da je dokazivanje stvari postalo smijesna i trivijalna stvar, jer, svako preuzima u svoje ruke sopstvenu odbranu i sopstvenu sudbinu. Posljednji zastupnik prosi na ulici i nikako ne uspijeva da prezivi. Letim dalje. Sistem je dole, ja sam gore, ja velik, a oni tako sicusni. Pucaju na mene, ali njihove puske su male, ti njihovi meci imaju strasno slab domet, probleme sa sustizanjem, los vid. Onda odustaju. Ja nastavljam da saram uokolo...
... A odjednom, lezim na postelji. Prilazi mi neki covjek u bijelom, ocito doca, gleda u E.K.G. i kaže mi : "Decko, ne znam za duzinu i debljinu, ali ova tvoja linija makar nije bila ravna... sve do ovog trenutka."... I onda - mrak. Tisina. Vjecna tama. Kraj balade.
Budim se i gledam oko sebe. Sivi zidovi, sto pretrpan papirima i praznim flasama piva, izuvene papuce pored kreveta, na meni moja omiljena pidzama sa tufnicama. Nigdje doktorke Frojd. Nigdje kancelarije..
Znaci, sve sam to sanjao. Ustajem, razgrcem zavjese i vidim slavuja na brezi u dvoristu. Namiguje mi. Namigujem i ja njemu. Smijemo se. Plavo nebo i veliko sunce garantuju za ovaj dan. Bice lijep dan... Imao si nocas san. Sta uciniti s tim ? Nista. Sjednes i ukucas pricu.