Trčanje kao ovisnost

[dopeFree]

Da," DOBAR DAN gospodo bivši ovisnici". - ustadoh se -
"ja sam Menelaj i ja trčim, puno trčim"
"Bilo je to jednog mračnog dana, vratio sam se kući iz obližnje kafane, naslikao krasnu fresku povraćotinom po podu, rutinski istukao ženu i djecu, sjeo pijan za tv, kad u tom trenutku zazvoni telefon,
Bio je to On. Predložio mi je laganu šetnjicu, samo oko Lia, samo malo. Tih dana me nije bilo teško nagovoriti na bilo što tako da sam lako prihvatio. Udario sam još jednom uplašenu ženu i krenuo misleći da mi se ništa neće dogoditi ako prošećem 2 kruga oko Lija..
I stvarno ništa nije bilo, otišli smo, prošetali i vratili se kući. Djeca nisu ništa sumnjala te su i dalje glasno plakala na svaki moj smrknuti pogled i bojala me se, žena je plakala u svom kutu stana tražeći razvod, a i općenito život je ostao isti, samo još jedna sitnica uklopljena..U početku smo išli samo dva puta tjedno i sve smo brže hodali, ali tek malo brže, nedovoljno da neiskusno oko primjeti, nedovoljno da shvatim što se zapravo zbiva. Nisam shvaćao njegovu igru, jednostavno sam dopustio da me vodi..
Tijelo mi se navikavalo na brže i nisam ni primjetio kako imam sve više snage i kako mi ta dva kruga ustvari brzo prođu, kao da mi treba još koji....nešto više...da se osjetim živ!! Da u mojim venama ipak teže život, i ja sam čovjek, i ja krvarim!!!
I sve je još bilo pod kontrolom, djeca kao da su nešto posumnjala, žena kao da se više nije toliko bojala, a u meni kao da više nije bilo one ugodne nervoze i bijesa koji me tjera da maltretiram obitelj...uspio sam ponekad, kap po kap, skupiti dovoljnjo ljutnje da ih prebijem ali kao da se izgubilo ono nešto, kao da više nisam toliki psihički bolesnik.
I život je išao dalje lagano se mjenjajući, i sve sam to prihvaćao jer nisam bio preumoran za uputiti pokoju grubu riječ bližnjima, ponekad imati snage za klepiti im šamarčinu...sve sam nekako to progutao i gurao dalje kroz život, korak po korak, do trenutka kad sam udario o samo prljavo dno, dok nisam izgubio i sebe samoga, dok nisam došao do MOSTOVA!!
...strašnih mostova preko Drave..., uski pješački koji se tako ponosno viori na vjetru, usamljena šetnjica do Kopike, magistrala do mosta za motorna vozila, spuštanje prema tvrđi, pa finiš prema startu, ujedno i cilju, početku pješačkog mosta.....Bio je to krasan veliki krug koji je disao samnom, zvao me u svoje naručje "dođi.....trči...trči...

prepusti mi se"!!!! Kada sam učinio taj korak, više ništa nije bilo isto...morao sam stalno trčati, krug za krugom, nisam imao snage se svađati, snage za udariti najbliže, podići ruku na ženu, kreativnosti pomješane s nagomilanim bijesom da bi im opsovao sunce. Samo sam trčao...iz dana u dan...tijelo je postajalo snažnije, um je postao smiren, bistar i čist. Obitelj je bila sretnija, i meni kao da je svanulo sunce, maknulo mračne oblake koje je smrt i mržnja okitila srebrnim bojama...ništa nije bila kao prije, više se nisam mogao pogledati u ogledalo. Mrzio sam svoj opušteni lik. Nisam se više mogao prepoznati, jer to više nisam bio ja...to je neka druga osoba, osoba koja redovno konzumira trčanje i to nastavlja, mirna...premirna..svijet mi se srušio...nisam to mogao podnijeti...AAAAAAAAAAAA....GROZNO
djeca su dobila osmijeh na licu, žena je počela kuhati i pričati bez straha a ni tablete joj ne trebalu...drugim riječima, moralo se nešto učiniti, život mi se promjenio iz temelja....UŽAS!!
MORAM TOME STATI NA KRAJ ili bar posvjedočiti da budem drugima primjer da ne završe kao ja...."

Uz dopuštenje autora tekst je preuzet sa: prazan.bloger.hr