Nešto kao ja

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

User avatar
rea_feniks
Posts: 22
Joined: Sat Jan 16, 2021 2:22 pm

Nešto kao ja

Post by rea_feniks »

Morala sam se roditi ponovo po tko zna koji put. Ali ovaj put svoju prošlost sam ostavljala. Svoje ime, svoje korijenje, sve što mi je davalo moje pravo ime i prezime. Ne znam kako se osjećam trenutno. Da li kao nova osoba ili kao praznina koju treba popuniti nekim novim uspomenama.
Moram pronaći novo značenje, novi smisao. Ali moram da pričam!
O staroj osobi koja me je stvorila. O osobi o čijoj snazi mnogi samo sanjaju.
Ne zna da li ću biti dostojna tog imena. Ali vrijeme će pokazati.
Djela postaju riječi a riječi ( u mom slučaju ) postaju oružje. Sve ima svoj početak i svoj kraj. Moj kraj je moj početak. Svjetlost na kraju tunela smo mi sami. Kada ga dotaknemo tek onda postajemo svjesni da vlak koji ide u susret nije ništa drugo nego breme prošlosti koji pokušava da zgazi našu budućnost.
U filmovima svjetlost često označava kraj. Život nije ništa drugo nego film koji proživljavam u nazad.

Moj problem je moja brutalna iskrenost. Osoba sam koja nikad ne daje pola sebe. Kod mene je sve 100%. Bilo crno ili bijelo. Mnogi se izgube u toj snazi i slabi su da tu količinu snage iznesu na svojim leđima. Zato sam u svim mojim pričama na kraju sama. Ne žalim se jer jedino tako znam kome mogu da vjerujem. Jedinoj osobi koja me nikada nije iznevjerila.
Vjerovati sebi jedino je što čovjek može da uradi.
Jesam se dovodila u situacije kada je moj život bio u pitanju. Ali svaki put moj osmijeh je bio moje najjače oružje, moj cinizam, ironija i brutalnost moj štit.
Nikada se nisam bojala za sebe, bojala sam se jedino SEBE. Kažu da su takvi ljudi najopasniji.
Mislim da je to istina, jer ne poznajem još uvijek snagu i ludost mojih misli.
Stvarala sam sebi priču po kojoj sam živjela. Na kraju je moja priča ispala jedna od najtežih ali i najjačih priča sa kojima su se ljudi susretali.
Mislim da je moj život predodređen baš za mene i da ga nitko ne bi mogao proživjeti baš kao ja.
Rekli su mi da pišem jer zaista imam toliko toga za reći. Tko zna možda se desi i to da nekad nekome jednom spasim i život. Možda i promijenim nečiji život.
U svakom slučaju ovo je jedno putovanje sa samog kraja. Tamo gdje nestaje jedna počinje druga a obe su isprepletene tamnim mislima i svijetlim prilikama.
Kažu da nikada nije kasno. Zaista ne volim tu rečenicu. Sve ima svoj rok trajanja. Jedino za šta nikada nije kasno je istina. Ona je uvijek tu, prisutna u svakom segmentu našeg života. Ne vidimo ju jer nam donosi osjećaj nelagode i ne želimo sebi priznati da smo postali ono čega smo se plašili. U suštini mi smo to oduvijek i bili samo je potreban okidač koji će probuditi tu zvijer.
Ovakvom su me napravili ljudi kojima sam dala svoju istinu i povjerenje a oni su to poljuljali lažima. A laž i istina su oduvijek bile jedna uz drugu.
Gdje prestaje jedna počinje druga i obrnuto.
Ja sam laž koja piše istinu o mom životu. Smiješno zvuči ali je tako.
Da li će se neko pronaći u mojim tekstovima iskreno me ne zanima. Nikada nisam nikoga dovela na sam rub a mene su i više puta nego što je bilo potrebno. Odlučila sam reći DOSTA!

Ne zbog drugih nego zbog sebe. Ne želim više da budem izlika svima za sva njihova djela i da na to sve još biku vodim sa svojim demonima. Ako će te iskreno moji demoni se plaše mene. Jer nisam ih ja stvorila ali sam pristala da ih hranim. I sada su u tolikoj mjeri ovisni o meni jer se hrane mojim bolom. A opet ja sam toliko ovisna o njima jer mi oni daju smisao i potvrđuju moje postojanje. Svaki od njih ima svoje ime i svoju stranicu u knjizi moga života. Ne puštaju me a ja im ne dozvoljavam da odu. Sve dok ih ja ne odlučim pustiti.
Ovo je način na koji ih puštam. Neka se preliju u riječi, riječi u tekst koji će zaustaviti jednu tešku i dugu borbu.
....nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol....
Die hard
Posts: 21
Joined: Thu Jan 07, 2021 5:49 pm

Re: Nešto kao ja

Post by Die hard »

rea_feniks wrote: Sat Jan 16, 2021 2:32 pm Morala sam se roditi ponovo po tko zna koji put. Ali ovaj put svoju prošlost sam ostavljala. Svoje ime, svoje korijenje, sve što mi je davalo moje pravo ime i prezime. Ne znam kako se osjećam trenutno. Da li kao nova osoba ili kao praznina koju treba popuniti nekim novim uspomenama.
Moram pronaći novo značenje, novi smisao. Ali moram da pričam!
O staroj osobi koja me je stvorila. O osobi o čijoj snazi mnogi samo sanjaju.
Ne zna da li ću biti dostojna tog imena. Ali vrijeme će pokazati.
Djela postaju riječi a riječi ( u mom slučaju ) postaju oružje. Sve ima svoj početak i svoj kraj. Moj kraj je moj početak. Svjetlost na kraju tunela smo mi sami. Kada ga dotaknemo tek onda postajemo svjesni da vlak koji ide u susret nije ništa drugo nego breme prošlosti koji pokušava da zgazi našu budućnost.
U filmovima svjetlost često označava kraj. Život nije ništa drugo nego film koji proživljavam u nazad.

Moj problem je moja brutalna iskrenost. Osoba sam koja nikad ne daje pola sebe. Kod mene je sve 100%. Bilo crno ili bijelo. Mnogi se izgube u toj snazi i slabi su da tu količinu snage iznesu na svojim leđima. Zato sam u svim mojim pričama na kraju sama. Ne žalim se jer jedino tako znam kome mogu da vjerujem. Jedinoj osobi koja me nikada nije iznevjerila.
Vjerovati sebi jedino je što čovjek može da uradi.
Jesam se dovodila u situacije kada je moj život bio u pitanju. Ali svaki put moj osmijeh je bio moje najjače oružje, moj cinizam, ironija i brutalnost moj štit.
Nikada se nisam bojala za sebe, bojala sam se jedino SEBE. Kažu da su takvi ljudi najopasniji.
Mislim da je to istina, jer ne poznajem još uvijek snagu i ludost mojih misli.
Stvarala sam sebi priču po kojoj sam živjela. Na kraju je moja priča ispala jedna od najtežih ali i najjačih priča sa kojima su se ljudi susretali.
Mislim da je moj život predodređen baš za mene i da ga nitko ne bi mogao proživjeti baš kao ja.
Rekli su mi da pišem jer zaista imam toliko toga za reći. Tko zna možda se desi i to da nekad nekome jednom spasim i život. Možda i promijenim nečiji život.
U svakom slučaju ovo je jedno putovanje sa samog kraja. Tamo gdje nestaje jedna počinje druga a obe su isprepletene tamnim mislima i svijetlim prilikama.
Kažu da nikada nije kasno. Zaista ne volim tu rečenicu. Sve ima svoj rok trajanja. Jedino za šta nikada nije kasno je istina. Ona je uvijek tu, prisutna u svakom segmentu našeg života. Ne vidimo ju jer nam donosi osjećaj nelagode i ne želimo sebi priznati da smo postali ono čega smo se plašili. U suštini mi smo to oduvijek i bili samo je potreban okidač koji će probuditi tu zvijer.
Ovakvom su me napravili ljudi kojima sam dala svoju istinu i povjerenje a oni su to poljuljali lažima. A laž i istina su oduvijek bile jedna uz drugu.
Gdje prestaje jedna počinje druga i obrnuto.
Ja sam laž koja piše istinu o mom životu. Smiješno zvuči ali je tako.
Da li će se neko pronaći u mojim tekstovima iskreno me ne zanima. Nikada nisam nikoga dovela na sam rub a mene su i više puta nego što je bilo potrebno. Odlučila sam reći DOSTA!

Ne zbog drugih nego zbog sebe. Ne želim više da budem izlika svima za sva njihova djela i da na to sve još biku vodim sa svojim demonima. Ako će te iskreno moji demoni se plaše mene. Jer nisam ih ja stvorila ali sam pristala da ih hranim. I sada su u tolikoj mjeri ovisni o meni jer se hrane mojim bolom. A opet ja sam toliko ovisna o njima jer mi oni daju smisao i potvrđuju moje postojanje. Svaki od njih ima svoje ime i svoju stranicu u knjizi moga života. Ne puštaju me a ja im ne dozvoljavam da odu. Sve dok ih ja ne odlučim pustiti.
Ovo je način na koji ih puštam. Neka se preliju u riječi, riječi u tekst koji će zaustaviti jednu tešku i dugu borbu.
Nesto najjace sto sam procitala u posljednje vrijeme, svaka cast na ovom tekstu.
Iz ovog mogu da primjetim da si jedan veliki borac i da se ne predajes tek tako, nedaj se 🥰🥰
User avatar
rea_feniks
Posts: 22
Joined: Sat Jan 16, 2021 2:22 pm

Re: Nešto kao ja

Post by rea_feniks »

Hvala ti puno....Imam ja bruku toga za napisati ali ne surađujemo mozak i ja u zadnje vrijeme ;)
....nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol....
Die hard
Posts: 21
Joined: Thu Jan 07, 2021 5:49 pm

Re: Nešto kao ja

Post by Die hard »

rea_feniks wrote: Wed Jan 20, 2021 2:18 pm Hvala ti puno....Imam ja bruku toga za napisati ali ne surađujemo mozak i ja u zadnje vrijeme ;)
Hadje potrudi se, bas bi voljela citati 🙂
Moze ?
User avatar
rea_feniks
Posts: 22
Joined: Sat Jan 16, 2021 2:22 pm

Re: Nešto kao ja

Post by rea_feniks »

Nešto ćemo iskombinirati ;) Samo što će to biti Televisa presenta :D :D :D :D
....nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol....
Die hard
Posts: 21
Joined: Thu Jan 07, 2021 5:49 pm

Re: Nešto kao ja

Post by Die hard »

rea_feniks wrote: Wed Jan 20, 2021 2:30 pm Nešto ćemo iskombinirati ;) Samo što će to biti Televisa presenta :D :D :D :D
❤❤
Akkasha Come Back
Posts: 1694
Joined: Sun Aug 09, 2020 3:55 pm

Re: Nešto kao ja

Post by Akkasha Come Back »

rea_feniks wrote: Sat Jan 16, 2021 2:32 pm Morala sam se roditi ponovo po tko zna koji put. Ali ovaj put svoju prošlost sam ostavljala. Svoje ime, svoje korijenje, sve što mi je davalo moje pravo ime i prezime. Ne znam kako se osjećam trenutno. Da li kao nova osoba ili kao praznina koju treba popuniti nekim novim uspomenama.
Moram pronaći novo značenje, novi smisao. Ali moram da pričam!
O staroj osobi koja me je stvorila. O osobi o čijoj snazi mnogi samo sanjaju.
Ne zna da li ću biti dostojna tog imena. Ali vrijeme će pokazati.
Djela postaju riječi a riječi ( u mom slučaju ) postaju oružje. Sve ima svoj početak i svoj kraj. Moj kraj je moj početak. Svjetlost na kraju tunela smo mi sami. Kada ga dotaknemo tek onda postajemo svjesni da vlak koji ide u susret nije ništa drugo nego breme prošlosti koji pokušava da zgazi našu budućnost.
U filmovima svjetlost često označava kraj. Život nije ništa drugo nego film koji proživljavam u nazad.

Moj problem je moja brutalna iskrenost. Osoba sam koja nikad ne daje pola sebe. Kod mene je sve 100%. Bilo crno ili bijelo. Mnogi se izgube u toj snazi i slabi su da tu količinu snage iznesu na svojim leđima. Zato sam u svim mojim pričama na kraju sama. Ne žalim se jer jedino tako znam kome mogu da vjerujem. Jedinoj osobi koja me nikada nije iznevjerila.
Vjerovati sebi jedino je što čovjek može da uradi.
Jesam se dovodila u situacije kada je moj život bio u pitanju. Ali svaki put moj osmijeh je bio moje najjače oružje, moj cinizam, ironija i brutalnost moj štit.
Nikada se nisam bojala za sebe, bojala sam se jedino SEBE. Kažu da su takvi ljudi najopasniji.
Mislim da je to istina, jer ne poznajem još uvijek snagu i ludost mojih misli.
Stvarala sam sebi priču po kojoj sam živjela. Na kraju je moja priča ispala jedna od najtežih ali i najjačih priča sa kojima su se ljudi susretali.
Mislim da je moj život predodređen baš za mene i da ga nitko ne bi mogao proživjeti baš kao ja.
Rekli su mi da pišem jer zaista imam toliko toga za reći. Tko zna možda se desi i to da nekad nekome jednom spasim i život. Možda i promijenim nečiji život.
U svakom slučaju ovo je jedno putovanje sa samog kraja. Tamo gdje nestaje jedna počinje druga a obe su isprepletene tamnim mislima i svijetlim prilikama.
Kažu da nikada nije kasno. Zaista ne volim tu rečenicu. Sve ima svoj rok trajanja. Jedino za šta nikada nije kasno je istina. Ona je uvijek tu, prisutna u svakom segmentu našeg života. Ne vidimo ju jer nam donosi osjećaj nelagode i ne želimo sebi priznati da smo postali ono čega smo se plašili. U suštini mi smo to oduvijek i bili samo je potreban okidač koji će probuditi tu zvijer.
Ovakvom su me napravili ljudi kojima sam dala svoju istinu i povjerenje a oni su to poljuljali lažima. A laž i istina su oduvijek bile jedna uz drugu.
Gdje prestaje jedna počinje druga i obrnuto.
Ja sam laž koja piše istinu o mom životu. Smiješno zvuči ali je tako.
Da li će se neko pronaći u mojim tekstovima iskreno me ne zanima. Nikada nisam nikoga dovela na sam rub a mene su i više puta nego što je bilo potrebno. Odlučila sam reći DOSTA!

Ne zbog drugih nego zbog sebe. Ne želim više da budem izlika svima za sva njihova djela i da na to sve još biku vodim sa svojim demonima. Ako će te iskreno moji demoni se plaše mene. Jer nisam ih ja stvorila ali sam pristala da ih hranim. I sada su u tolikoj mjeri ovisni o meni jer se hrane mojim bolom. A opet ja sam toliko ovisna o njima jer mi oni daju smisao i potvrđuju moje postojanje. Svaki od njih ima svoje ime i svoju stranicu u knjizi moga života. Ne puštaju me a ja im ne dozvoljavam da odu. Sve dok ih ja ne odlučim pustiti.
Ovo je način na koji ih puštam. Neka se preliju u riječi, riječi u tekst koji će zaustaviti jednu tešku i dugu borbu.
Neverovatno dobro pišeš! A ima i citata za prepisivanje u svesku, ništa bolje nisam skoro pročitala, očigledno imaš talenta a imaš i šta reći!
Piši još! Pratim! 👏💜
Akkasha Come Back
Posts: 1694
Joined: Sun Aug 09, 2020 3:55 pm

Re: Nešto kao ja

Post by Akkasha Come Back »

"Jedino za šta nije kasno je istina"
Naježih se!
User avatar
rea_feniks
Posts: 22
Joined: Sat Jan 16, 2021 2:22 pm

Re: Nešto kao ja

Post by rea_feniks »

Neverovatno dobro pišeš! A ima i citata za prepisivanje u svesku, ništa bolje nisam skoro pročitala, očigledno imaš talenta a imaš i šta reći!
Piši još! Pratim! 👏💜
[/quote]

Hvala ti puno mi to znaci. Stvarno cu se potruditi iako kazem mozak bleji okolo ;)
....nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol....
User avatar
sanela
Posts: 4002
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Nešto kao ja

Post by sanela »

rea_feniks wrote: Sat Jan 16, 2021 2:32 pm
Ne zbog drugih nego zbog sebe. Ne želim više da budem izlika svima za sva njihova djela i da na to sve još biku vodim sa svojim demonima. Ako će te iskreno moji demoni se plaše mene. Jer nisam ih ja stvorila ali sam pristala da ih hranim. I sada su u tolikoj mjeri ovisni o meni jer se hrane mojim bolom. A opet ja sam toliko ovisna o njima jer mi oni daju smisao i potvrđuju moje postojanje. Svaki od njih ima svoje ime i svoju stranicu u knjizi moga života. Ne puštaju me a ja im ne dozvoljavam da odu. Sve dok ih ja ne odlučim pustiti.
Ovo je način na koji ih puštam. Neka se preliju u riječi, riječi u tekst koji će zaustaviti jednu tešku i dugu borbu.
Dobrodošla @rea_fenix
Odavno nešto bolje i istinitije o ovisnosti nisam pročitala.
Nastavi pisati ako te to oslobađa i daje ti uvid u ono što radiš. Lakše ćeš poslagati stvari u glavi i postaviti temelje za promjenu.
Sretno i korak po korak...
Post Reply