rea_feniks wrote: ↑Thu Jan 21, 2021 12:17 pm
"Moje ime nije bitno-bitna je moja priča" - još uvijek mi kroz glavu prolaze riječi iz reklame za trgovinu ljudima.
Nemam lektora da bi sve ovo bilo gramatički i pravopisno korektno a toliko sam otupila da se ne prepoznajem. Ja osoba koja je svaku pravopisnu grešku uočavala u knjigama, koja je birala ljude s kojima će ulaziti u konverzaciju i dublje razgovore, došla sam do dijela kada mi se govor svodi na ni sama ne znam šta. Valjda kišu, vrijeme ili šta ima za ručak.
Nisam u ovome svijetu dugo iako je riječ
dugo relevantan pojam. Prošle su tri godine a meni se čini da je sve to počelo jučer. Možda zbog života koji brzo prolazi - zbog utučene mladoti ili možda zbog činjenice što su mi dani trebali da priznam da sam ovisnik.
Kako je sve počelo? Gdje sam se ja to izgubila? Pokušati ću otkriti ovim pisanjem. Da opišem svaki detalj trebalo bi mi 37 godina, ali vratiti ću se dosta godina unazad, pa polako kroz neki lagani razgovor sama sa sobom utvrditi gdje je to skretanje u životu bilo kada sam otišla u krivom smjeru.
Život nikome nije lagan i sa pravom se možete zapitati tko sam zapravo JA da smatram da je moja sudbina toliko važna da bi se trebala znati ili pročitati. Za sve ima vremena, pa tako i u ovom pisanju ima redova koji će otkriti šta je to toliko mračno u umu osobe sa jakom perspektivom za život.
Šta ppredstavlja samoća? Upoznavanje samog sebe ili kažnjavanje koje nesvejsno postaje način života?
NAVIKA! Teška riječ, još teži oblik življenja. Naviknuti smo disati - releks, naviknuti smo jesti kad smo gladni-potreba - pa kako onda odvojiti naviku od refleksa ili potrebe?
Kada samoća iz potrebe prerasta u refleks? Onog momenta kada shvatiš da bez drugog možeš samostalno disati i jesti.
Kada bi svi tako gledali svijet bi bio pusto mjesto, a nismo ni svjesni da postoji vise od 8 milijardi svjetova u jednom. Svaki od njih međusobno su povezani refleksom - koji nazivamo navika jer nismo naučili živjeti u samoći - bojimo se istinske spoznaje o nama samima.
Zaviriti u svoju dušu i um kako bi pronašlli odgovore na sva pitanja. Jer sve što ljudski um stvori ili zamisli u stvarnosti je izvedivo samo je potrebna hrabrost.
Evo npr horor filmovi - svi znamo da su fikcija ali oni postaju stvarnost u našim umovima i potrebna je samo hrabrost za realizaciju. Zato ne volim horor filmove jer se bojim te hrabrosti ( a ljudi se boje onoga što ne poznaju) - ko zna možda se ona krije baš u meni ili prvoj do mene, osobi koja me stvorila ili koju sam ja stvorila
"Na greškama se uči" - A kako ćeš to znati ako ih ne napraviš? I onda kada pogriješiš kako ćeš znati da si napravio grešku? Znači da bi znao šta smiješ napraviti prvo moraš naučiti ono što ne smiješ?
Biti ću ti prijatelj samo ako odlučiš biti moj iskreni neprijatelj. Jer mi je dosta obožavanja i dizanja u nebesa a pravo mišljenje je negdje prešutno u zraku. Jer ja nemam više snage i energije čitati neizgovorene riječi....
