Začarani krug

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

Post Reply
Infamousone
Posts: 2
Joined: Mon Jul 13, 2020 2:34 pm

Začarani krug

Post by Infamousone »

Pozdrav svima napaćenima. Imam 21 godinu i 6 godina "radnog staža".Gdje početi? Pretpostavljam da problem svake osobe počinje na početku, u djetinjstvu. Ali nećemo o tome. Predugačko je. Svi smo narkomani i svi imamo poremećaje pažnje i volje tako da niko neće čitati kilometarske tekstove.

Početak - trava, prvi razred srednje. Aktivno pušim skoro svaki dan već 6 godina. U početku sam znao praviti pauze, po pola godine - godinu, ali u zadnjih 2 godine nisam jednog jebenog dana preskočio. Elem, dosta stvari sam svjesno zajebao i zapostavio, počev od škole, porodice, ljubavi, sebe... Nekako me zlo prati od malih nogu, i inače sam tužan jako još kao i dječak. Pretpostavljam da imam neki hormonski disbalans od rođenja. Ugl. - svi moji poznanici, svi ljudi sa kojima sam odrastao, sve moje komšije, svi ljudi koje viđam u mojoj sredini su narkomani. Jako tužno. Znate sve sami, tako je malte ne u svakoj periferiji svakog grada u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori... To je ono što mene jebe. Travu pušim i odgovara mi samom, pušim je kući jer me u javnosti radi na loše, a i uvijek sam se osjećao nekako osramoćeno i sa grižnjom savjesti pod uticajem bilo kakve droge, osim trave u svoja četri zida.

Spid sam prve dvije godine izbjegavao, u periodu do nekih 16-17 god, iako mi je bio pred očima jako često i jako kvalitetan spid. U jednom periodu sam posustao i probao - nikad nisam volio ekskurzije (lupanja po par dana), i nikad amfetamin i ni jedna droga na mene nisu imali isti efekat kao na moje nazovimo ih prijatelje. Njih je dizalo, a mene je i spid kao i kokain smirivao, povlačio me u sebe, u svijet izgubljenih ljubavi, nedefinisanih emocija, tuge...Lupao sam se tu i tamo, jednom mjesečno, pa onda odmorim par mjeseci jer me tri-četri linije poremete da nisam dobar narednih 7 dana,. pa onda naleti neko dešavanje pa se lupam možda 2 puta u sedmici, pa odmorim godinu, pa se lupam mjesec dana svake sedmice, jednostavno nema pravila nikakvih kod mene. Ali vjerujte mi da sam nekakva nježna osoba da i ta svaka jebena veče je ostavila posljedice na mene. Gledam ljude deru se po 7 dana, kako funkcionišu, kako žive jbt, ja se jedno veče otrujem pa se raspadam. Bonkase sam pojeo jedno 20 u životu, u razno raznim kombinacijama - nikako mi ne odgovaraju. Poslednji put sam ga pojeo prije dva ljeta, 10 dana sam kao krpa opran posle njega, nemam emocije za rođenu majku posle njega a da dalje ne pričamo.

Kokain isto tako, kako se malo stalo na noge, zarađuje se, pa možeš nekad izdvojiti 50-100KM sa drugarom pa da se počastiš. Uglavnom, ne radi me ko njih. Ne znam što. Jednostavno oduvijek imam taj neki glas razuma u sebi ne znam na čemu da sam, i instant grižu savjest pojeo ja to/pošmrkao. Muka mi je lažnih brzinskih spika, lažnih emocija prouzrokovanih na drogama. Mnoge ljude sam pročitao izdobijane, po njihovim dijelima, riječima, mnogi su mi se zgadili. Gadim se i ja sam sebi vjerujte mi. Volio bih pobjeći iz ove sredine, ali sam u specifičnoj situaciji da ne mogu nigdje odavde. Godine prolaze i moji drugovi su na dnu, a i ja sa njima. Moji prijatelji sa kojima sam se tukao, ganjao prve curice, pušio prve buksne, imao prva pijanstva - ja njih ne prepoznajem. Ostale su samo ljušture. Svi su bili iz nesređenih porodica, ali dobri momci, spremi, jaki, lijepi, vedri i nasmijani. Imali smo sve u tom periodu adolescencije, i pažnju najljepših cura, drugi su nas gledali sa strahopoštovanjem, sve ono što jedno izgubljeno dijete može željeti da izbriše svoje traume, nedostatke, i da se makar na momenat osjeća kao da je na vrhu. Tu je i bila caka, taj lažni vrh nas je sve povukao...

Jako se loše osjećam. Godinama. Najbolje se držim od svih ali se najgore u sebi osjećam. Moje prijatelje sretnem nekad u noćima, po kafanama, roštiljima. Upalih obraza, velikih podočnjaka. Kao iz nekog inata i samodestrukcije kada se sretnemo ispucamo se svi zajedno, kao nekad. Niko više ne priča lažne spike na spidovima... Odavno su svi svjesni da je to sve laž, samo, laž koja je jača od nas svih.

Moj najveći problem je pretjerivanje. Da li zbog tog osjećaja da me ništa ne radi, kao da imam blokator ugrađen. I onda dođe zla noć kad se "omrsim", pa uradim sam tricu dobre koke ili dsa za veče. Kao da se hoću ubiti. Ne mogu gledati to ispred sebe, tražim taj jebeni osjećaj koji droga daje. Znao sam i bacati x puta, u wc šolju, ili kroz prozor ako smo u autu. Ne volim gudryu i svjestan sam da je zlo ali kad je vidim ne mogu je odbiti, i pretjeram i otrujem se, valjda baš namjerno, ne bi lih uhvatio taj jebeni osjećaj o kome svi pričaju...

Jedino što me sredilo je jebeni sub za koji znam da je gori od dopa. I to sam ga pijan uzeo, na nos, na jedno 15 piva. Ne znam šta mi bi. Jedino posle njega nisam imao depresiju i bezvoljnost. I to sam mlacno 2-3 puta. Dop nikad nisam probao, ježim se. Ali neću reći da neću nikad. Jer sve što sam rekao da neću uzeo sam...
Post Reply