ADHD - Attention Deficit Hyperactivity Disorder
Posted: Sun Jan 27, 2019 2:21 pm
Poštovani Forumaši,
Evo čačkam već satima na ovom forumu i nigdje nisam naišao na topic o ovom sindromu, pa sam odlučio da ga pokrenem.
Naime, F90: Hiperkinetički sindrom sa deficitom pažnje (ADHD - Attention Deficit Hyperactivity Disorder) je poremećaj kojeg karakteristišu hiperaktivnost, impulsivnost, praćeno sa poremećajem pažnje i koncentracije. Kod nas, a i u svijetu, ADHD je u neku ruku tabu tema jer dosta ljudi koriste tu dijagnozu kako bi zloupotrebljavali terapiju medikamentima koja se zbog ovog poremećaja propisuje. Terapije u većini slučajeva podrazumijeva uvođenje metilfenidata i amfetamina (Adderall, Ritalin, Concerta i sl.), što dovodi do novih mogućnosti zloupotrebe aktivnih supstanci koje se nalaze u toj vrsti ljekova.
Moja priča je veoma zanimljiva kada je riječ o hiperaktivnosti. Sva djeca imaju određenu dozu hiperaktivnosti i slične karakteristike u odrastanju, međutim ja sam bio pravo dijete demon u svakom smislu te riječi. Nikada me nije držalo mjesto, uvijek sam trčao gore-dole, lijevo-desno, skakao, igrao se, lunjao na sve strane i slično. Nisam imao mira i moji roditelji su imali ogromne poteškoće zbog toga. Nisu mogli spavati jer ja nisam nikome dao da spava jer, jel' te, ja nisam htio nikada da spavam, kvario sam sve što se moglo pokvariti, te bio pravi mali kaskader pa sam se često lomio skakajući sa balkona, drveća, kuhinje... Moje ponašanje je bilo hiperaktivnost x10, što nije uobičajeno za dijete od 5-6 godina. Međutim, moji roditelji nikada nisu imali osjećaj zabrinutosti, uvijek su to karakterisali kao tipično hiperaktivno dijete, sve dok nisam krenuo u školu.
Tokom osnovne škole imao sam iste probleme kao i kod kuće, nisam obraćao pažnju na nastavu, socijalizovao se i kad treba i kad ne treba, ustajao sa časa, hodao po učionici tokom nastave, prosto me nije držalo mjesto. Čudno je što sam tokom osnovne škole bio relativno dobar učenik, s obzirom koliko sam pazio na časovima, pa mi je to pomoglo da izbjegnem posljedice takvog ponašanja. Sve je bilo koliko-toliko bezbolno dok nisam ušao u 7. razred osnovne škole. Vidjevši da je moje ponašanje konstantno isto, da se ne zaustavljam i da pravim probleme na časovima, škola je pozvala moje roditelje i mene na razgovor sa defektologom. Moj razgovor sa defektologom se svodio na pitanja da li imam problema u školi, sa učenicima, nastavnicima i da obrazložim svoje postupke, u smislu zašto ne mogu da sjedim 45 minuta i mirno pratim nastavu kao sva ostala djeca, zašto hodam hodnicima i trčim niz iste, zašto remetim rad i disciplinu tokom nastave i slično. Po prirodi sam uvijek bio elokventan, uvijek sam na pitanja davao "diplomatske" odgovore, te su moja obrazloženja u glanvom bila veoma racionalna. Nikada nisam krivio nekoga drugog za svoje postupke i nikada nisam sam sebi stvarao iluziju da je sa mnom sve onako kako treba da bude. Otvoreno sam rekao teta defektologu da sam svjestan da stvaram probleme i da je problem u meni, a ne u drugima, te da smatram da nemam kontrolu nad mojim ponašanjem kakvu bi imala ostala djeca. To je gospođa fino sve napisala na nalazu i poslala me u Centar za zaštitu mentalnog zdravlja. To se mojim roditeljima nije svidjelo.
Moji roditelji su me odveli kod dječijeg psihijatra u Centar za zaštitu mentalnog zdravlja. Tu sam dijagnostifikovan sa progresivnim poremećajem ponašanja i tretiran medikamentima za stabilizaciju raspoloženja zajedno sa kongnitivno bihevijarnom terapijom. Ljekove za stabilizaciju raspoloženja sam samoinicijativno prestao da pijem jer su uticali na moj socijalni život, bio sam zatvoren i davao sam tragove antisocijalizma, uz veoma blag oblik depresije. Nije mi se svidjelo kako ti ljekovi djeluju na mene i odlučio sam da odbijam da ih pijem bez predhodne konsultacije sa psihijatrom. Vremenom sam prestao i da idem kod psihijatra, prosto nisam smatrao da smo na pravom putu kada je riječ o mom traženju pomoći i eventualnom prestanku destruktivnog ponašanja. Problem je u tome, a to sam naknadno saznao, što je moja majka dosta simptoma prikrila zbog stigmatizacije odlaska psihijatrima i psiholozima.
Živim u porodici u kojoj ima dobar broj veoma uspješnih ljudi. Od doktora do uspješnih privrednika. Svi ti akademski građani vole da znaju šta ko radi, ko gdje ide, a pogotovo da li neko ima nekih poteškoća sa zdravljem. Toliko smo iskomplesirana porodica u tom smislu da je uticalo na moje roditelje da ne govore da, na primjer, ja imam identično ponašanje i u školskoj i u kućnoj sredini, te da nema varijacije u odnosu na moje ponašanje gdje god da se nalazim, što je jedan od ključnih simptoma ADHD-a, žena prosto nije htjela da to neko čuje od ovih naših da ne bi koristili naš primjer za svoje priče. Psihijatru ništa nije bilo jasno jer priča nikako nije imala smisla, moja majka je ubjeđivala sve oko nas da je škola ta koja je problem a ne ja, da škola treba da se koriguje i kako sam ja jedno krasno, divno dijete - a nisam. Rađeni su mi testovi ličnosti koji su bili uredni, rađen mi je test inteligencije koji je bio iznad prosjeka, što implicira da je sa mojim kongnitivnim funkcijama sve onako kako treba da bude. Samo tu hiperaktivnost nikako prerasti.
Godine su prošle, prošla osnovna i srednja škola, na fakultet nisam išao jer sam smatrao kako nisam sposoban za tako nešto. Hiperaktivnost koju sam imao kao dijete je u srednjoj školi prestala, ali je nastalo sve ono drugo što karakteriše ADHD - poremećaj pažnje, hronični umor, hronična dosada, manjak motivacije, itd. I dalje smo se držali toga da je sa mnom sve u redu i da nemam nikakvih problema, već je uvijek neko drugi kriv. Porodica nije nikada saznala da sam ikada imao nekih problema, a kamoli da sam išao kod psihijatra dok sam bio dijete.
Moji problemi sa pažnjom i ostalim pratećim sadržajem su veoma uticali na moj profesionalni život nakon školovanja. Od kako sam završio školu htio sam da radim, ali sam jako često mjenjao poslove - u glavnom zbog mene, nikada zbog firme ili kolektiva. Imam epizode depresije koje se neobjašnjivo završe nakon par dana, a nisu toliko česte. Trenutno mi je život haos - nemam posla, nemam motivacije i volje da bilo šta radim, a nikada nisam saznao šta se dešava sa mnom jer se nikada nisam obraćao nikome stručnom za pomoć od osnovne škole. Sve do prošle godine...
Prošle godine sam ostao bez posla koji sam volio da radim, poslodavac je bio uporan da sam nezainteresovan za posao te kako ne obraćam pažnju na sastancima, često sam "zoniran" ili izgledam kao da mi je stalno dosadno. Ja sam naravno šutio i slušao takve kritike, nisam imao pojma šta da odgovorim kada znam da je čovjek u pravu. Volio sam taj posao, ali nisam mogao da ga adekvatno obavljam jer su mi misle letile na sve strane. Uspješno sam obavljao zadatke, ali sve u zadnji čas. Niko ne želi radnika koji 4 dana ništa ne radi, a 5 dana obavi sav posao koji je trebao pravilno rasporediti. To je prosto trošak za firmu bez obzira na kvalitet gotovog proizvoda. Tada sam se odlučio sam otići kod psihologa/psihijatra i potražiti pomoć.
Testirali su me uzduž i poprijeko, radio razne testove ličnosti, inteligencije, EEG nalaze, itd. Testovi su svi bili odlični, EEG nije pokazao nikakve naznake neuroloških poremećaja, a IQ test je opet bio iznad prosjeka. Nakon toga sam radio neke check liste, obavljao razgovore i milion drugih čuda, čak sam pričao i sa psihijatrom koja me je lječila u osnovnoj. Svi su se složili oko jedne dijagnoze - ADHD.
Počeo sam da čitam na temu ADHD-a i veoma brzo se pronašao u svim tim pričama o tom sindromu, razumio konačno šta se dešava u mojoj glavi i šta treba da preduzmem kako bi riješio taj problem. ADHD nije psihološki poremećaj, već neurološki sindrom koji stvara blakadu neuroreceptorima u mozgu, konkretno dopamina. Genetki je nasljedan, što objašnjava zašto sam slika i prilika oca i dede i pradede i slično. U svakom slučaju, rođen sam sa tim i moram se nositi sa tim čitav život. Ljekovi za tretiranje ADHD-a nisu registrovani na nivou Bosne i Hercegovine pa je to sada prava jedna mala noćna mora, ali dobro.
Ono što mene interesuje jeste da li neko na forumu ima isti ili sličan problem, šta radi po tom pitanju, te da podijeli mišljenje vezano za navedenu temu. Otvoren sam za diskusiju pa navalite.
Izvinjavam se zbog dužine ovoga posta, ali smatram da niko u Bosni nije pokrenuo konkretnu priču na ovu temu pa sam se ja tu našao da je pokrenem. Čitam i pratim šta pišete, pa izvolite.
Srdačan pozdrav.
Evo čačkam već satima na ovom forumu i nigdje nisam naišao na topic o ovom sindromu, pa sam odlučio da ga pokrenem.
Naime, F90: Hiperkinetički sindrom sa deficitom pažnje (ADHD - Attention Deficit Hyperactivity Disorder) je poremećaj kojeg karakteristišu hiperaktivnost, impulsivnost, praćeno sa poremećajem pažnje i koncentracije. Kod nas, a i u svijetu, ADHD je u neku ruku tabu tema jer dosta ljudi koriste tu dijagnozu kako bi zloupotrebljavali terapiju medikamentima koja se zbog ovog poremećaja propisuje. Terapije u većini slučajeva podrazumijeva uvođenje metilfenidata i amfetamina (Adderall, Ritalin, Concerta i sl.), što dovodi do novih mogućnosti zloupotrebe aktivnih supstanci koje se nalaze u toj vrsti ljekova.
Moja priča je veoma zanimljiva kada je riječ o hiperaktivnosti. Sva djeca imaju određenu dozu hiperaktivnosti i slične karakteristike u odrastanju, međutim ja sam bio pravo dijete demon u svakom smislu te riječi. Nikada me nije držalo mjesto, uvijek sam trčao gore-dole, lijevo-desno, skakao, igrao se, lunjao na sve strane i slično. Nisam imao mira i moji roditelji su imali ogromne poteškoće zbog toga. Nisu mogli spavati jer ja nisam nikome dao da spava jer, jel' te, ja nisam htio nikada da spavam, kvario sam sve što se moglo pokvariti, te bio pravi mali kaskader pa sam se često lomio skakajući sa balkona, drveća, kuhinje... Moje ponašanje je bilo hiperaktivnost x10, što nije uobičajeno za dijete od 5-6 godina. Međutim, moji roditelji nikada nisu imali osjećaj zabrinutosti, uvijek su to karakterisali kao tipično hiperaktivno dijete, sve dok nisam krenuo u školu.
Tokom osnovne škole imao sam iste probleme kao i kod kuće, nisam obraćao pažnju na nastavu, socijalizovao se i kad treba i kad ne treba, ustajao sa časa, hodao po učionici tokom nastave, prosto me nije držalo mjesto. Čudno je što sam tokom osnovne škole bio relativno dobar učenik, s obzirom koliko sam pazio na časovima, pa mi je to pomoglo da izbjegnem posljedice takvog ponašanja. Sve je bilo koliko-toliko bezbolno dok nisam ušao u 7. razred osnovne škole. Vidjevši da je moje ponašanje konstantno isto, da se ne zaustavljam i da pravim probleme na časovima, škola je pozvala moje roditelje i mene na razgovor sa defektologom. Moj razgovor sa defektologom se svodio na pitanja da li imam problema u školi, sa učenicima, nastavnicima i da obrazložim svoje postupke, u smislu zašto ne mogu da sjedim 45 minuta i mirno pratim nastavu kao sva ostala djeca, zašto hodam hodnicima i trčim niz iste, zašto remetim rad i disciplinu tokom nastave i slično. Po prirodi sam uvijek bio elokventan, uvijek sam na pitanja davao "diplomatske" odgovore, te su moja obrazloženja u glanvom bila veoma racionalna. Nikada nisam krivio nekoga drugog za svoje postupke i nikada nisam sam sebi stvarao iluziju da je sa mnom sve onako kako treba da bude. Otvoreno sam rekao teta defektologu da sam svjestan da stvaram probleme i da je problem u meni, a ne u drugima, te da smatram da nemam kontrolu nad mojim ponašanjem kakvu bi imala ostala djeca. To je gospođa fino sve napisala na nalazu i poslala me u Centar za zaštitu mentalnog zdravlja. To se mojim roditeljima nije svidjelo.
Moji roditelji su me odveli kod dječijeg psihijatra u Centar za zaštitu mentalnog zdravlja. Tu sam dijagnostifikovan sa progresivnim poremećajem ponašanja i tretiran medikamentima za stabilizaciju raspoloženja zajedno sa kongnitivno bihevijarnom terapijom. Ljekove za stabilizaciju raspoloženja sam samoinicijativno prestao da pijem jer su uticali na moj socijalni život, bio sam zatvoren i davao sam tragove antisocijalizma, uz veoma blag oblik depresije. Nije mi se svidjelo kako ti ljekovi djeluju na mene i odlučio sam da odbijam da ih pijem bez predhodne konsultacije sa psihijatrom. Vremenom sam prestao i da idem kod psihijatra, prosto nisam smatrao da smo na pravom putu kada je riječ o mom traženju pomoći i eventualnom prestanku destruktivnog ponašanja. Problem je u tome, a to sam naknadno saznao, što je moja majka dosta simptoma prikrila zbog stigmatizacije odlaska psihijatrima i psiholozima.
Živim u porodici u kojoj ima dobar broj veoma uspješnih ljudi. Od doktora do uspješnih privrednika. Svi ti akademski građani vole da znaju šta ko radi, ko gdje ide, a pogotovo da li neko ima nekih poteškoća sa zdravljem. Toliko smo iskomplesirana porodica u tom smislu da je uticalo na moje roditelje da ne govore da, na primjer, ja imam identično ponašanje i u školskoj i u kućnoj sredini, te da nema varijacije u odnosu na moje ponašanje gdje god da se nalazim, što je jedan od ključnih simptoma ADHD-a, žena prosto nije htjela da to neko čuje od ovih naših da ne bi koristili naš primjer za svoje priče. Psihijatru ništa nije bilo jasno jer priča nikako nije imala smisla, moja majka je ubjeđivala sve oko nas da je škola ta koja je problem a ne ja, da škola treba da se koriguje i kako sam ja jedno krasno, divno dijete - a nisam. Rađeni su mi testovi ličnosti koji su bili uredni, rađen mi je test inteligencije koji je bio iznad prosjeka, što implicira da je sa mojim kongnitivnim funkcijama sve onako kako treba da bude. Samo tu hiperaktivnost nikako prerasti.
Godine su prošle, prošla osnovna i srednja škola, na fakultet nisam išao jer sam smatrao kako nisam sposoban za tako nešto. Hiperaktivnost koju sam imao kao dijete je u srednjoj školi prestala, ali je nastalo sve ono drugo što karakteriše ADHD - poremećaj pažnje, hronični umor, hronična dosada, manjak motivacije, itd. I dalje smo se držali toga da je sa mnom sve u redu i da nemam nikakvih problema, već je uvijek neko drugi kriv. Porodica nije nikada saznala da sam ikada imao nekih problema, a kamoli da sam išao kod psihijatra dok sam bio dijete.
Moji problemi sa pažnjom i ostalim pratećim sadržajem su veoma uticali na moj profesionalni život nakon školovanja. Od kako sam završio školu htio sam da radim, ali sam jako često mjenjao poslove - u glavnom zbog mene, nikada zbog firme ili kolektiva. Imam epizode depresije koje se neobjašnjivo završe nakon par dana, a nisu toliko česte. Trenutno mi je život haos - nemam posla, nemam motivacije i volje da bilo šta radim, a nikada nisam saznao šta se dešava sa mnom jer se nikada nisam obraćao nikome stručnom za pomoć od osnovne škole. Sve do prošle godine...
Prošle godine sam ostao bez posla koji sam volio da radim, poslodavac je bio uporan da sam nezainteresovan za posao te kako ne obraćam pažnju na sastancima, često sam "zoniran" ili izgledam kao da mi je stalno dosadno. Ja sam naravno šutio i slušao takve kritike, nisam imao pojma šta da odgovorim kada znam da je čovjek u pravu. Volio sam taj posao, ali nisam mogao da ga adekvatno obavljam jer su mi misle letile na sve strane. Uspješno sam obavljao zadatke, ali sve u zadnji čas. Niko ne želi radnika koji 4 dana ništa ne radi, a 5 dana obavi sav posao koji je trebao pravilno rasporediti. To je prosto trošak za firmu bez obzira na kvalitet gotovog proizvoda. Tada sam se odlučio sam otići kod psihologa/psihijatra i potražiti pomoć.
Testirali su me uzduž i poprijeko, radio razne testove ličnosti, inteligencije, EEG nalaze, itd. Testovi su svi bili odlični, EEG nije pokazao nikakve naznake neuroloških poremećaja, a IQ test je opet bio iznad prosjeka. Nakon toga sam radio neke check liste, obavljao razgovore i milion drugih čuda, čak sam pričao i sa psihijatrom koja me je lječila u osnovnoj. Svi su se složili oko jedne dijagnoze - ADHD.
Počeo sam da čitam na temu ADHD-a i veoma brzo se pronašao u svim tim pričama o tom sindromu, razumio konačno šta se dešava u mojoj glavi i šta treba da preduzmem kako bi riješio taj problem. ADHD nije psihološki poremećaj, već neurološki sindrom koji stvara blakadu neuroreceptorima u mozgu, konkretno dopamina. Genetki je nasljedan, što objašnjava zašto sam slika i prilika oca i dede i pradede i slično. U svakom slučaju, rođen sam sa tim i moram se nositi sa tim čitav život. Ljekovi za tretiranje ADHD-a nisu registrovani na nivou Bosne i Hercegovine pa je to sada prava jedna mala noćna mora, ali dobro.
Ono što mene interesuje jeste da li neko na forumu ima isti ili sličan problem, šta radi po tom pitanju, te da podijeli mišljenje vezano za navedenu temu. Otvoren sam za diskusiju pa navalite.
Izvinjavam se zbog dužine ovoga posta, ali smatram da niko u Bosni nije pokrenuo konkretnu priču na ovu temu pa sam se ja tu našao da je pokrenem. Čitam i pratim šta pišete, pa izvolite.
Srdačan pozdrav.