Zlatni šut ili bijeg???

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

Akkasha Come Back
Posts: 1694
Joined: Sun Aug 09, 2020 3:55 pm

Re: Zlatni šut ili bijeg???

Post by Akkasha Come Back »

Bodul wrote: Tue Oct 24, 2017 5:55 pm Ovisnik sam o heroinu i metadonu već 20tak godina. Heroin koristim samo par puta tjedno jer jr loš ali zato pijem po 4 boce alkaloida dnevno + normabele i xanaxe. I nikako stat ili bar smanjit. Moja djevojka je slična meni samo ona tuče po dizalicama i alkoholu ( kakav par-dinamični duo).
Živim na otoku gdje svatko svakoga zna, posao mi je nemoguće dobiti zbog kriminalne prošlosti pa preživljavam od soc. pomoći i muljanja ono malo prijatelja što mi je preostalo. Stalno govorim da ću otići iz Hrvatske ali sam preveliki papak da odjebem terapiju i ostavim djevojku a opet znam da ovdje nema više ničega za mene... Prije neki dan sam popio tjednu dozu hepova, tablu normabela i nekoliko Rivotrila. Djevojka me našla i završio sam na ispumpavanju želuva u Splitu. 37 godina mi je, nemam više živaca za komune, Vrapča i sl..a još me i zatvor čeka. Mislim da je najjednostavnije završiti ovo postojanje.. Bože, u što sam se pretvorio....Treba mi pomoć a neznam od koga da je tražim. Psigijatre u Splitu boli kukuruz za nas-evo ti hepovi i budi sretan jer nećeš se ti skinut ipak siu tu od 1999. a jbg!!!!
Ako si još živ...ali hajde da napišem zbog drugih, ima ljudi koji čitaju.

Ja sam već rekla, bila sam u komuni, tamo su toliko strogi i bez lekova ikakvih, a plus se teško napušta, isperu ti mozak k'o sekta i ostaneš preko 5 godina...

Užas.

Bila sam mesec dana i jeeedva su me pustili van, morali moji roditelji da prete policijom.

Ali mnogi se ne bi složili sa mnom, znam neke momke koji sve najlepše o komuni. Ja sam žensko, a devojke su dosadne i ljubomorne, tako da je muška komuna sigurno bolja i lakša.

I tako...2009. odem u zatvor, ali me pošalju ne baš u "pravi zatvor" nego u zatvorsku bolnicu CZ Beograd. Bila 6 meseci, skupljala pare što su mi moji slali da imam za kantinu i plus se posle 4 meseca uradim tamo, neko uspeo da unese...

E, posle 2010. dobijem "pravu robiju" osude me na 4 godine, mada sam zahvaljujući amnestiji izašla za 3 ali "odgulila" "pošteno".
Pokušavala sam na sve moguće načine da dođem do heroina, ali jednostavno nisam nikako uspevala, kukala sam, plakala, tukla se sa onima koji su ispali nesposobni da nabave, ma užas!
I to je tako bilo 2 godine.
Posle toga nisam mogla da se setim kako ono beše uopšte radi heroin. Znači vreme je bitno.
Da te neko na silu otrgne i drži podalje najmanje 2 godine.
Kad sam izašla (da se ne lažemo) uzela sam još nekoliko puta, 4 puta za godinu dana, znači na svaka 3 meseca dan, ne znam kako mi je uopšte uspevalo da se kontrolišem (valjda ono kad skupim para...kad nemam para više nisam u tom krugu ljudi da "napravim pare")
I onda... ODJEDNOM shvatim da je prošlo 9 meseci od kad ništa nisam uzela, i to je to bilo.
Prosto nisam više niti mogla "praviti pare" niti imati sigurnog dilera, znate i sami kako je ili si u tom svetu ili nisi.

3 godine robije naročito za žene je mnogo. Uslovi su užas, da vam ne gadim život ali svaki dan viđaš krv... menstruacija... država neće platiti uloške, a bilo je njih bez novca...toliko krvi mislim da ni ovi po ratištima nisu videli.
Pa bolovi. Glavobolje pred ciklus, migrene, ne daju ti tabletu dok ne ublediš i počneš povraćati.
Muškarci nemaju barem takvih problema.

Jeeeebiga, ja sam i počela da se drogiram jer sam žensko, nama nije dobro nigde. Al' to je druga priča.
Post Reply