April i 6 dana maja
Posted: Sun Jul 17, 2016 9:47 am
1.
Znam da vam se to dešavalo.
Idete tako ulicom, trenutno nedostupni i privremeno zagubljeni u svojim mislima i tripovima, ne obraćajući pažnju na sunce koje sija iznad vaše glave ili prolistalo drveće tašmajdanskog parka u prolećno popodne. Tako užurbani a polu mrtvi, bez razmišljanja imitirate ostale užurbane a polu mrtve sugrađane i stajete na crveno svetlo za pešake.
Sto mu gromova, regulator saobraćaja, putem svetla!? Minut života ode u nepovrat.
Dok tako čoporativno čekate da crveni čovečuljak ustupi mesto svom zelenom kolegi, pogled vam šara po suprotnoj strani ulice i bezimenim i bezličnim siluetama koje rade isto što i vi, samo sa druge strane pešačkog prelaza. Pogled vam šara tako lepezom vidokruga, gubi se na horizontu pa nalazi put povratka, šara...
I onda se desi.
Ugledate nju ili njega, u zavisnosti od vašeg pola i seksualne orijentacije, a ubrzo potom uhvatite i njen pogled. Kada ga uhvatite, ne ispuštate ga. Mislim, pogled. Dok vam se misli hitro reorganizuju i šalju znake uzbune po čitavom telu, vi se gledate tako par trenutaka duže nego obično, kao da se odnekud znate. Ako se ne znate, definitivno bi trebalo da se upoznate. Vaši užurbani a polu mrtvi sugrađani krenu da prelaze zebru, hitajući ka suprotnoj strani ulice kao da ih samo ona deli od konačne sreće. Krenete i vi njoj i sreći u susret, i dalje je fiksirajući pogledom, dok su vam sve moždane vijuge u štrajku, ili na bolovanju, ili na odmoru, ili davno otpuštene. Drugim rečima, glupi ste kao ona muška bezobrazna stvar. Dok se mimoilazite sa njom i srećom, izlazeći iz trenutka kada je trebalo nešto reći ili odustati zauvek, vi povučete poglede i nastavite svako svojim putem. I više nikada se ne vidite. Kasnije tog dana udarate glavom u zid, dugo, smišljajući šta ste sve mogli da uradite i kažete, a niste. I trenutak je nepovratno prošao.
Dešavalo vam se, zar ne? I meni je, a naročito mi se desilo tog 1. aprila. Sećam se da je bio 1. april i zbog "aprililija" i zbog žurke koja je bila planirana za tu noć. Dugo sam iščekivao tu žurku, mašući repom još početkom godine. Gajio sam taj nepogrešiv osećaj da će se 1. aprila nešto desiti, nešto vredno pažnje, samo nisam znao šta. Čekao sam da saznam o kakvoj je šali reč.
I eto, pomislih, saznadoh. Propustih, ponovo, još jednu u nizu prilika za selidbu iz nesrećne prošlosti u srećniju budućnost. Kako joj dozvolih da tako ulazi i izlazi iz mog života, sve na istom pešačkom prelazu? To su rasrksnice u svakom našem danu koje bi mogle da nam istumbaju život, a nikada nisu. Nismo ih prepoznali. Ili jesmo, ali nismo imali muda. Pardon, bele bubrege.
Kako? Zašto? Dokle? Propuštene prilike najteže sebi praštamo. Uvek ću se radije kajati zbog nečega što sam uradio, nego zbog nečega što nisam. Udarao sam glavom u zid, snažno, pola dana i polutku noći. A onda je došla ponoć. Prvo minut do dvanaest, a onda i ono što sledi. Srećan 2. april! Poziv na ljubav iz početka. Idemo na RAVE, bre, da se trensujemo! Sreća, sreća, rados'!
Žurka je naoko bila kao i svaka druga, konzumirala se na uši i usta, sporadično nos. Haotično preciznu melodičnost psihodeličnog trance-a uvek sam doživljavao kao gozbu za uši i atak na mozak. I pakao za jetru. Sex, drugs and rock-and-roll. Tuc-tuc i tuc-tuc.
Na žurci sam zujao sve vreme, gegajući se u ritmu, nasmejan. Flertovao sam sa svim lepim i intrigantnim ljudima, neovisno od pola i uzrasta. Bio sam prepun pozitivne energije i odašiljao sam istu na sve četiri strane sveta. S osmesima oko sebe razmenjivao sam energiju, pozitivno erotsku, neprestano cupkajući uz svaku sve bolju stvar.
Neko ga prži, pere, izuva i pegla...
Psihodelični trens. Ekstatični bućkuriš elektronskog zvuka. Postoji neka čudesna melodija u tom haotično preciznom ritmu, neka magična moć koju muzika ima nad ljudskim umom. Za razliku od tehna, trens ima patinu u sebi, to očaravajuće zavijanje u pozadini, zvuk što se poput zmije uvija uz telo. Ruke i noge samostalno prate melodični ritam, a u glavi se sve harmonično stapa u neku vrstu živopisne i božanstvene celine. I dok se o školjku uha razbijaju talasi zemaljskog znanja u vidu melodičnog zvuka melodično doživljenog, duša se okreće ka izvoru istog i pokloni se pred zvučnikom kao pred božanstvom...
Idemooo! Sto pet pa opet! Kolut napred, kolut nazad. Korak napred, dva koraka nazad.
Dok sam po jubilarni put izlazio iz ženskog WC-a, ugledao sam je. Sto mu gromova, ONA! Izgledala je zanosnije nego tog dana na pešačkom prelazu. Bila je sa dečkom, vidno starijim. Metuzalem ju je obgrlio šapama i animirao. Smejala se, ali nekako veštački, isiljeno. Bez iskre u oku.
Ako ju je sudbina ponovo bacila unutar lepeze mog vidokruga, ona mora biti moja. Možda neće biti moja odmah, tu u mračnoj tmini noći nadomak ženskog toaleta na žurci prvog aprila na drugi, ali moja biće. Videlo se to u pogledu, u odblesku trenutka. Osećalo se to u svih jedanaest dimenzija, na svih šest čula. Moja.
Pozicionirao sam se kod suprotnog šanka, sa bezbedne razdaljine vrebajući priliku, kao leopard u žbunju. Čekao sam. Da se metuzalemu pripiša. Da ostane sama, samo trideset sekundi. Od jedne bešike mi je zavisilo sve. Come on, beki...
Pet minuta, deset... dvadeset. Pola sata. Ajde, beki, ljubi te brat!
Naposletku, bešika je uslišila molitvu. Metuzalem je pošao ka muškim pisoarima. Imam minut i po, plafon.
A sada malo... ona!
Bila je... tako lijepa, uvijek se... sjetim nje.
Neću sada da je opisujem palamudeći o romantičnosti jutarnje rose na peteljci uvenule ruže; ako želite tako nešto da čitate, zadenite se drugde, u neku drugu fotelju s nekom drugom knjigom, literalnijom. Ukusi se razlikuju još od – onda, a ljudi sve to vreme izbegavaju da se zbog tih razlika međusobno istrebljuju. Mudar potez, bolno naučen.
Stoga, zamislite naj-naj devojku, po svom buđavom ukusu. Zamislili? E, takva je bila, u mojim očima. Suvi vrh, e pa samo još malo ful-ekstriji fazon. Kladim se da je sada jasnije vidite, mogli biste da je nacrtate iz glave, zar ne? A da, valja spomenuti, na trenutke je bila još lepša...
Kako prići najlepšoj devojci, pritom ostati na rođenim nogama čija kolena ne klecaju, skrenuti joj pažnju diskretno a odlučno, nenametljivo je zaintrigirati i veselo je nasmejati, zakikotati? Više desetina puta, po mogućstvu. U minut i po. Kako prići... tako nekom?
Nikako, ako ćete na taj način da razmišljate i puzite kroz život. Nastup mora da bude odlučan i silovit, taj prvi udarac mora da bude – šamar! Ima da ga oseti po celom telu, da joj skrene svu pažnju na vas, bezrezervno. Dok ste samopouzdani i energični, ljudi vas slušaju. Zbog toga mogu i da vas preziru, ali će uvek da vas poštuju i saslušaju. Energični, naravno, ne znači agresivni ili neartikulisani. Energični znači samo energični, a samopouzdani znači sledeće: zamislite kako idete ulicom... Jeste zamislili? E sada zamislite kako idete ulicom, a pritom odajete utisak kao da znate gde idete i kuda ste pošli. Znam da nije lako. Ali ne predajte se. Vreme radi za vas. E, to znači samopouzdani. Znate gde ste krenuli, znate šta želite, ne znate tačno kako to da tražite, ali znate da to morate da dobijete. Samo hrabro, sigurni u sebe, krećete u akciju. To je taj trenutak, jedan od onih velikih u životu. Idemo...
- Izvini, oprosti, ali pardon... Znaš li gde su nestale sve zvezde sa neba? Neko ih je skinuo i sve ih rasporedio u tvoje oči...
Čini mi se da sam čuo svoj glas, dođavola!? Please, kill me! Faster, please!
U njenim očima, u društvu svih zvezda neba, prvo sam prepoznao nevericu. Da li je dobro čula, ova tuc-tuc muzika je baš glasna... Ma, dobro je čula. Je li to moguće? Da li je moguće da jedan čovek s obe ruke i dve noge, verovatno Beograđanin a sigurno Evropljanin, može da prevali tako nešto preko svojih usana? Možda je drogiran? Ne, sigurno je drogiran, ali zvezde, oči... Tu nema opravdanja. Ali on mora da uviđa svu izanđalost i patetičnost tih reči. On se zajebava?! Da, šali se, hihi. Dobra fora, domaća. Pa on je i duhovit, sem što je visok, crn i lep. Bože, kakav frajer! Otkinuću...
Mora da je tim istim redosledom reči razmišljala, jer druga i brža prečica od zvezda s neba do šaputanja telefonskog broja – ne postoji. Izgovorite šampionsku glupost u dve rečenice, ostanete na nogama, a u sledećem trenutku žrtva vašeg nehumanog akta diktira vam svoj broj telefona na vaše uvce, pritom ga nehajno dodirujući usnama... Mislim, uvce.
Nula, šes’... pet... sedam... dva... ćetir’... osam, jedan... trinaest.
Kako, 13? Kako to lako zvuči u američkim filmovima – 555... pa nastavak od par brojeva. Dvesta pedeset miliona Amerikanaca pamti tri do četiri broja, a nas šaka jada nebeskog naroda primorana je da piše sedam, pamti tri, to jest pozivni. Ukupno deset brojeva, među kojima je i 13. Surovo, a naročito surovo na RAVE žurci u četiri ujutru, dok se bacaju pogledi ka muškom WC-u i očekuje pojava vlasnika kradene robe, ljubomornog i pijanog.
Natčovečanskim naporom urezao sam negde u mali mozak tih deset cifara, među kojima je i trinaest. Ona je, kulturno, ukucala moj broj u svoj mobilni telefon. Mozak nije morala da upošljava preterano, ponajmanje mali. Uputio sam joj ful-ekstra osmeh iz svoje kolekcije i hitro uputio ka izlazu. Mimoišao sam se sa metuzalemom. Hvala ti, beki.
Misija ispunjena, prvoaprilska šala utvrđena, ja sam mogao da požurim polako kući. Noć je bila čarobna, grad okupan mesečinom, a sve zvezde ponovo na nebu. Zastao sam kod trafike i od poslednjih trideset dinara pazario sutrašnje, tj. današnje novine. Za paklu pljuga, koju sam uzeo na ler, uremio sam ličnu kartu. Ni u jednom američkom filmu, ikada, nisam video da je neko uremio svoj ID za paklu Marlbora. U filmovima, bilo američkim bilo tungužanskim, i liftovi rade. O tome sam intenzivno razmišljao na stepeništu između 4. i 5. sprata, dok sam palio pljugu i seo na stepenik da odmorim. Mahinalno sam otvorio novine i ugledao horoskop. Znate i sami, horoskop se čita i ako ne verujete, a naročito se čita ako ne verujete koliko ste zaljubljeni...
2. April, Ribe: Danas obratite pažnju na bolest, doduše još ovaj put benignu. Uhvatili ste partnera u trosmislenostima, pa ste sada primorani da bockate njegove fotografije i živce. Budite precizniji u tom bockanju, prvenstveno u večernjim časovima. Unosite manje vitamina a više masti, neophodne su vam hitno. Oprez sa dobermanima i čivavama.
(Nastaviće se, iz 36 puta... o 36 dana)
Znam da vam se to dešavalo.
Idete tako ulicom, trenutno nedostupni i privremeno zagubljeni u svojim mislima i tripovima, ne obraćajući pažnju na sunce koje sija iznad vaše glave ili prolistalo drveće tašmajdanskog parka u prolećno popodne. Tako užurbani a polu mrtvi, bez razmišljanja imitirate ostale užurbane a polu mrtve sugrađane i stajete na crveno svetlo za pešake.
Sto mu gromova, regulator saobraćaja, putem svetla!? Minut života ode u nepovrat.
Dok tako čoporativno čekate da crveni čovečuljak ustupi mesto svom zelenom kolegi, pogled vam šara po suprotnoj strani ulice i bezimenim i bezličnim siluetama koje rade isto što i vi, samo sa druge strane pešačkog prelaza. Pogled vam šara tako lepezom vidokruga, gubi se na horizontu pa nalazi put povratka, šara...
I onda se desi.
Ugledate nju ili njega, u zavisnosti od vašeg pola i seksualne orijentacije, a ubrzo potom uhvatite i njen pogled. Kada ga uhvatite, ne ispuštate ga. Mislim, pogled. Dok vam se misli hitro reorganizuju i šalju znake uzbune po čitavom telu, vi se gledate tako par trenutaka duže nego obično, kao da se odnekud znate. Ako se ne znate, definitivno bi trebalo da se upoznate. Vaši užurbani a polu mrtvi sugrađani krenu da prelaze zebru, hitajući ka suprotnoj strani ulice kao da ih samo ona deli od konačne sreće. Krenete i vi njoj i sreći u susret, i dalje je fiksirajući pogledom, dok su vam sve moždane vijuge u štrajku, ili na bolovanju, ili na odmoru, ili davno otpuštene. Drugim rečima, glupi ste kao ona muška bezobrazna stvar. Dok se mimoilazite sa njom i srećom, izlazeći iz trenutka kada je trebalo nešto reći ili odustati zauvek, vi povučete poglede i nastavite svako svojim putem. I više nikada se ne vidite. Kasnije tog dana udarate glavom u zid, dugo, smišljajući šta ste sve mogli da uradite i kažete, a niste. I trenutak je nepovratno prošao.
Dešavalo vam se, zar ne? I meni je, a naročito mi se desilo tog 1. aprila. Sećam se da je bio 1. april i zbog "aprililija" i zbog žurke koja je bila planirana za tu noć. Dugo sam iščekivao tu žurku, mašući repom još početkom godine. Gajio sam taj nepogrešiv osećaj da će se 1. aprila nešto desiti, nešto vredno pažnje, samo nisam znao šta. Čekao sam da saznam o kakvoj je šali reč.
I eto, pomislih, saznadoh. Propustih, ponovo, još jednu u nizu prilika za selidbu iz nesrećne prošlosti u srećniju budućnost. Kako joj dozvolih da tako ulazi i izlazi iz mog života, sve na istom pešačkom prelazu? To su rasrksnice u svakom našem danu koje bi mogle da nam istumbaju život, a nikada nisu. Nismo ih prepoznali. Ili jesmo, ali nismo imali muda. Pardon, bele bubrege.
Kako? Zašto? Dokle? Propuštene prilike najteže sebi praštamo. Uvek ću se radije kajati zbog nečega što sam uradio, nego zbog nečega što nisam. Udarao sam glavom u zid, snažno, pola dana i polutku noći. A onda je došla ponoć. Prvo minut do dvanaest, a onda i ono što sledi. Srećan 2. april! Poziv na ljubav iz početka. Idemo na RAVE, bre, da se trensujemo! Sreća, sreća, rados'!
Žurka je naoko bila kao i svaka druga, konzumirala se na uši i usta, sporadično nos. Haotično preciznu melodičnost psihodeličnog trance-a uvek sam doživljavao kao gozbu za uši i atak na mozak. I pakao za jetru. Sex, drugs and rock-and-roll. Tuc-tuc i tuc-tuc.
Na žurci sam zujao sve vreme, gegajući se u ritmu, nasmejan. Flertovao sam sa svim lepim i intrigantnim ljudima, neovisno od pola i uzrasta. Bio sam prepun pozitivne energije i odašiljao sam istu na sve četiri strane sveta. S osmesima oko sebe razmenjivao sam energiju, pozitivno erotsku, neprestano cupkajući uz svaku sve bolju stvar.
Neko ga prži, pere, izuva i pegla...
Psihodelični trens. Ekstatični bućkuriš elektronskog zvuka. Postoji neka čudesna melodija u tom haotično preciznom ritmu, neka magična moć koju muzika ima nad ljudskim umom. Za razliku od tehna, trens ima patinu u sebi, to očaravajuće zavijanje u pozadini, zvuk što se poput zmije uvija uz telo. Ruke i noge samostalno prate melodični ritam, a u glavi se sve harmonično stapa u neku vrstu živopisne i božanstvene celine. I dok se o školjku uha razbijaju talasi zemaljskog znanja u vidu melodičnog zvuka melodično doživljenog, duša se okreće ka izvoru istog i pokloni se pred zvučnikom kao pred božanstvom...
Idemooo! Sto pet pa opet! Kolut napred, kolut nazad. Korak napred, dva koraka nazad.
Dok sam po jubilarni put izlazio iz ženskog WC-a, ugledao sam je. Sto mu gromova, ONA! Izgledala je zanosnije nego tog dana na pešačkom prelazu. Bila je sa dečkom, vidno starijim. Metuzalem ju je obgrlio šapama i animirao. Smejala se, ali nekako veštački, isiljeno. Bez iskre u oku.
Ako ju je sudbina ponovo bacila unutar lepeze mog vidokruga, ona mora biti moja. Možda neće biti moja odmah, tu u mračnoj tmini noći nadomak ženskog toaleta na žurci prvog aprila na drugi, ali moja biće. Videlo se to u pogledu, u odblesku trenutka. Osećalo se to u svih jedanaest dimenzija, na svih šest čula. Moja.
Pozicionirao sam se kod suprotnog šanka, sa bezbedne razdaljine vrebajući priliku, kao leopard u žbunju. Čekao sam. Da se metuzalemu pripiša. Da ostane sama, samo trideset sekundi. Od jedne bešike mi je zavisilo sve. Come on, beki...
Pet minuta, deset... dvadeset. Pola sata. Ajde, beki, ljubi te brat!
Naposletku, bešika je uslišila molitvu. Metuzalem je pošao ka muškim pisoarima. Imam minut i po, plafon.
A sada malo... ona!
Bila je... tako lijepa, uvijek se... sjetim nje.
Neću sada da je opisujem palamudeći o romantičnosti jutarnje rose na peteljci uvenule ruže; ako želite tako nešto da čitate, zadenite se drugde, u neku drugu fotelju s nekom drugom knjigom, literalnijom. Ukusi se razlikuju još od – onda, a ljudi sve to vreme izbegavaju da se zbog tih razlika međusobno istrebljuju. Mudar potez, bolno naučen.
Stoga, zamislite naj-naj devojku, po svom buđavom ukusu. Zamislili? E, takva je bila, u mojim očima. Suvi vrh, e pa samo još malo ful-ekstriji fazon. Kladim se da je sada jasnije vidite, mogli biste da je nacrtate iz glave, zar ne? A da, valja spomenuti, na trenutke je bila još lepša...
Kako prići najlepšoj devojci, pritom ostati na rođenim nogama čija kolena ne klecaju, skrenuti joj pažnju diskretno a odlučno, nenametljivo je zaintrigirati i veselo je nasmejati, zakikotati? Više desetina puta, po mogućstvu. U minut i po. Kako prići... tako nekom?
Nikako, ako ćete na taj način da razmišljate i puzite kroz život. Nastup mora da bude odlučan i silovit, taj prvi udarac mora da bude – šamar! Ima da ga oseti po celom telu, da joj skrene svu pažnju na vas, bezrezervno. Dok ste samopouzdani i energični, ljudi vas slušaju. Zbog toga mogu i da vas preziru, ali će uvek da vas poštuju i saslušaju. Energični, naravno, ne znači agresivni ili neartikulisani. Energični znači samo energični, a samopouzdani znači sledeće: zamislite kako idete ulicom... Jeste zamislili? E sada zamislite kako idete ulicom, a pritom odajete utisak kao da znate gde idete i kuda ste pošli. Znam da nije lako. Ali ne predajte se. Vreme radi za vas. E, to znači samopouzdani. Znate gde ste krenuli, znate šta želite, ne znate tačno kako to da tražite, ali znate da to morate da dobijete. Samo hrabro, sigurni u sebe, krećete u akciju. To je taj trenutak, jedan od onih velikih u životu. Idemo...
- Izvini, oprosti, ali pardon... Znaš li gde su nestale sve zvezde sa neba? Neko ih je skinuo i sve ih rasporedio u tvoje oči...
Čini mi se da sam čuo svoj glas, dođavola!? Please, kill me! Faster, please!
U njenim očima, u društvu svih zvezda neba, prvo sam prepoznao nevericu. Da li je dobro čula, ova tuc-tuc muzika je baš glasna... Ma, dobro je čula. Je li to moguće? Da li je moguće da jedan čovek s obe ruke i dve noge, verovatno Beograđanin a sigurno Evropljanin, može da prevali tako nešto preko svojih usana? Možda je drogiran? Ne, sigurno je drogiran, ali zvezde, oči... Tu nema opravdanja. Ali on mora da uviđa svu izanđalost i patetičnost tih reči. On se zajebava?! Da, šali se, hihi. Dobra fora, domaća. Pa on je i duhovit, sem što je visok, crn i lep. Bože, kakav frajer! Otkinuću...
Mora da je tim istim redosledom reči razmišljala, jer druga i brža prečica od zvezda s neba do šaputanja telefonskog broja – ne postoji. Izgovorite šampionsku glupost u dve rečenice, ostanete na nogama, a u sledećem trenutku žrtva vašeg nehumanog akta diktira vam svoj broj telefona na vaše uvce, pritom ga nehajno dodirujući usnama... Mislim, uvce.
Nula, šes’... pet... sedam... dva... ćetir’... osam, jedan... trinaest.
Kako, 13? Kako to lako zvuči u američkim filmovima – 555... pa nastavak od par brojeva. Dvesta pedeset miliona Amerikanaca pamti tri do četiri broja, a nas šaka jada nebeskog naroda primorana je da piše sedam, pamti tri, to jest pozivni. Ukupno deset brojeva, među kojima je i 13. Surovo, a naročito surovo na RAVE žurci u četiri ujutru, dok se bacaju pogledi ka muškom WC-u i očekuje pojava vlasnika kradene robe, ljubomornog i pijanog.
Natčovečanskim naporom urezao sam negde u mali mozak tih deset cifara, među kojima je i trinaest. Ona je, kulturno, ukucala moj broj u svoj mobilni telefon. Mozak nije morala da upošljava preterano, ponajmanje mali. Uputio sam joj ful-ekstra osmeh iz svoje kolekcije i hitro uputio ka izlazu. Mimoišao sam se sa metuzalemom. Hvala ti, beki.
Misija ispunjena, prvoaprilska šala utvrđena, ja sam mogao da požurim polako kući. Noć je bila čarobna, grad okupan mesečinom, a sve zvezde ponovo na nebu. Zastao sam kod trafike i od poslednjih trideset dinara pazario sutrašnje, tj. današnje novine. Za paklu pljuga, koju sam uzeo na ler, uremio sam ličnu kartu. Ni u jednom američkom filmu, ikada, nisam video da je neko uremio svoj ID za paklu Marlbora. U filmovima, bilo američkim bilo tungužanskim, i liftovi rade. O tome sam intenzivno razmišljao na stepeništu između 4. i 5. sprata, dok sam palio pljugu i seo na stepenik da odmorim. Mahinalno sam otvorio novine i ugledao horoskop. Znate i sami, horoskop se čita i ako ne verujete, a naročito se čita ako ne verujete koliko ste zaljubljeni...
2. April, Ribe: Danas obratite pažnju na bolest, doduše još ovaj put benignu. Uhvatili ste partnera u trosmislenostima, pa ste sada primorani da bockate njegove fotografije i živce. Budite precizniji u tom bockanju, prvenstveno u večernjim časovima. Unosite manje vitamina a više masti, neophodne su vam hitno. Oprez sa dobermanima i čivavama.
(Nastaviće se, iz 36 puta... o 36 dana)