sanela wrote:Jony Spirala wrote:Ne, ne mora se postati ovisan o drogama. Ja osobno poznajem ljude u zrelim godinama koji su rekreativno konzumirali i heroin, pa nisu nikada postali ovisni.
Jony, ovo što si napisao je u potpunoj suprotnosti sa ostatkom posta. Težnja ka rekreativnim konzumiranjem heroina i misao "ja to imam pod kontrolom i mogu prestati kad hoću" su dva najveća "krivca" za toliki broj ljudi koji je krenuo u priču sa konzumiranjem heroina.
Možeš, možeš, ali malo sutra. I ti to iz vlastitog iskustva znaš. Da je rizik, nakon početnog konzumiranja, ogroman.
Sve ostalo što si napisao je 100% tačno.
I gdje si sad?
Pa jest kontradiktorno. Ali je istina. Iz moje generacije, u kvartu, od 100% ljudi koji su probali heroin, njih 15-ak posto nikada nisu postali ovisni. Bilo je i onih kojima se djelovanje heroina nije svidjelo. Povračali su, bilo im muka i sl.
Na tome su ostali.
Pričam o generaciji adolescenata koja je sazrijevala 90-ih, kada je droge bilo na svakom čošku, kada su dileri doslovce imali "štandove", barem u mome gradu, odnosno kvartu. Danas u ZG je puno veća vjerojatnost da će se netko tko nikada nije probao heroin navući na hepove ili subove, zato jer su terapije puno dostupnije, jeftinije i kvalitativno "sigurnije" od dopa. Znam dosta situacija gdje su ljudi koji nikada nisu probali heroin postali ovisni o terapijama.
Žutog je na ulicama sve manje i vrti se u jako zatvorenim krugovima. Ali zato terapija ima posvuda. Praktički, svaki drugi ovisnik prodaje hepove ili subove. Ima i onih koji nikda nisu pomirisali opijate, ali zbog lošeg egzistencijalnog stanja uzmu dop/hep/sup, odlaze na testiranje kod psihića i dobijaju veće količine terapije koja im uopče ne treba. Tako imaju legalno dobijenu drogu za prodaju i čistu zaradu. Legalno dilanje sa plačenenim porezom i ostalim davanjima.
Ali da se vratim...
Ne mora se postati ovisan, pa čak niti od heroina ako se proba ili povremeno konzumira. To je mit iz školskih udžebnika. Kao i ljudi koji prime morfij u bolnici, pa ne postanu ovisni. Ali to je igra sa vrlo opasnom pandorinom kutijom. Manipulacija sa kemijom u mozgu, koju niti moderna znanost ne razumije u potpunosti. U velikoj većeni slučajeva završi kobno ali opet...ne baš uvijek. Šteta po zdravlje je uvijek tu, pri svakoj konzumaciji ostaju trajne poslijedice i pri svakoj konzumaciji se rapidno povečava pontencijal za ponovnim uzimanjem, stvaraju se vrlo trajne neuronske strukture odgovorne za nastanak želje za recidivom, opijatski receptori trajno mijenjaju svoj oblik, funciju, potencijal itd.
Ali hoću reći, da je jedno šteta po zdravlje počinjena konzumacijom a drugo...- uništavnje života.
U mome slučaju postajao je taj trenutak (a vjerujem i kod drugih ljudi), taj trigger, "okidač" koji me svjesnog (i to u zrelim godinama) vodio preko te granice, preko tog rubikona. Od rekreativca prema ovisniku. Znao sam sve i bio sam skroz svjestan svega, kao i večina ovisnika.
Problem ovisnosti i odlaska u ovisnost je vrlo složen. Sama ovisnost o nekoj kemiji je samo vrh sante leda. I to je, nažalost, ono čime se struka navodno bavi.
Pravi uzroci, o kojima ovisi da li će netko samo rekreativno, svjesno ili nesvjesno, ugrožavati svoje zdravlje ili će, opet svjesno ili nesvjesno, unišitavati svoj život, leže duboko u nama. Djelomično i u okolini, okruženju i društvu ali prvenstveno - u nama. Na fizičkoj, mentalnoj i duhovnoj razini. A to su vrlo kompleksne stvari, oko kojih nam nikakvi šrinkovi i tablete neće pomoći. To moramo sami.