Nemam bas izbora. Samo dvije karte su u igri i to dobro znam. Da savladam strah i izborim onu najvecu bitku, onu sa sobom, unutarnjim gujama, udavima sopstvenih strasti i poriva ili da krenem linijom manjeg otpora kud me vjetar nosi, i iskopam vlastiti grob, potpisujuci da ko hodajuci mrtvac srusim i zadnji trag ljudskog dostojanstva prodajuci dusu za jedanj panj,izgubim obitelj i posao i overim u nekoj rupi sanjanjuci nikad ostvarene snove..
Puno me puta obuzme zal, radim i zivim u zdravoj sredini, a medju njima sam izrod, dvolicnjak, i zavidim im cesto jer sam do jucer bila dio njih a osudila sam se da ovisim o kolicini prljave prasine, samo da se osjecam kako se oni osjecaju prirodno. I krijem svoju mracnu stranu, a cini mi se ona svaki dan sve vise izbija na vidjelo i paranoisem, da znaju da sam drugacija. Cesto se govori o drogama, sa neopisivim gadjenjem osudom, da mi dodje povracati od svega toga ili da im redom svima lupim samare... Sjetim se jednog mog dogadjaja, kojeg sam pisala Saneli ovoga ljeta---
Godinama kako idem u Hercegovinu i nikad nisam posjetila kulu na Pocitelju... Bila sam na raznim mjestima, a eto nju sam nekako nepravedno podcijenila. Ono sto mi je trebalo sve vrijeme,toga dana je cesta uz nepresusni osjecaj da idem nekuda... A onda, jos jedna carolija, dobila je mjesto u palati uspomena. Znas, onaj osjecaj kad se rasprsnes u milijun cestica i postanes vazduh, postanes kamen i topli maestral, kap smaragdne vode sto isparava i putuje nekud u suton, zvonki odjek u glasu ezana. Jeza me prosla cijelim tijelom, i zelja da matematicki tacno upijem svaki detalj. Bio je sumrak vec, taj preljev boja na nebu, tijek tame ka svjetlosti, od palete zvjezdanog sjaja i tamo preko Neretve daleko negdje, na horizontu cijeli spektar crveno-zutih nijansi, pa natrag uz blagi jugo do bjeline gdje je snaga kamena ukrocena i pretvorena u dom.
I eto, ko po nesreci, istrosila mi se baterija na telefonu, Mada mislim, da ni najsavrseniji uredjaj, nebi vjerno prenio sliku, samo zbog onoga sto se dogadjalo u meni, onome cemu rijeci nisu dorasle, niti sto bi svi Beethoveni ovoga svijeta mogli odsvirati.. Dok je kolegu koji je bio samnom vise opcinila briga, da na kuli nema zmija ili... NARKOMANA. ..
(Sanela sjecas se ove price) Koja je to ironija zivota bila--
Iskuliram naravno te nekoliko puta ponovljene opaske i pokusam nekako suptilno i nenametljivo da kazem koju blagu rijec za te nesretne ljude koji upali u zamku ovisnosti. Lako je ostati hladan,kad si predhodno uradjen, na sve sto bi se normalan covjek crvenio od srama...Na poslu svakako heroin radi za mene...Produktivan je koliko i ja, samo je mnogo opusteniji od stvarne mene...
Koji ce mi ovo put biti da se dam na detox, a ne izdrzim dva-tri dana i svaka kriza nakon recidiva je neuporedivo gora i vise me je strah, pogotovu kad se suocim sa cinjenicom da me 6 mg. suba ne pokriva... Negdje sam procitala da je mozgu potrebno 21 dan da se regenerise, od ovakvog silovanja te pocne normalno funkcionirati i stabilizirati emocije i ponasanja... Zvuci mi kao 21 godina, a ne 21 dan.
Veceras, dok ovo pisem, stavila sam hartiju i pero na stol, da si napisem ciljeve i moralnu podrsku, dok me jos euforija drzi... Pisem pismo sebi, prvi puta.
Dosadilo mi vec vrtiti se u krug, a vjerujem svima oko mene, koji stoput slusaju istu pricu, bez rezultata klasicnu narkomansku propagandu koja te vodi nizom lavirinata da te izvede nikuda.
Kako mi je Sanela predlozila, veceras si pisem program, pripremam plan ishrane za regeneraciju.. Kupila sam cajeve od kantariona , maticnjaka i slicnih travki, sto poticu dobro raspolozenje, i namjeravam ih piti umjesto vode... Vocne salate i kakao s medom.. Lanene sjemenke, orahe i bademe . Napunila sam MP3 dobre muzike, uplatila clanarinu za teretanu, i nadam se da cu smoci snage da se bar pojavim tamo.
Odpocinjem u utorak... Tad mi stize sema suba, koji mi je neophodan prva 4 dana.. Da prebrodim onu fizicku krizu. Nadam se da cu uspjeti ovoga puta.