Requiem for a Dream

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

breakdown
Posts: 63
Joined: Fri Apr 08, 2016 2:13 am

Re: Requiem for a Dream

Postby breakdown » Sat Sep 10, 2016 12:24 am

nikakvo zezanje mi nije ni u primisli i žao mi je ako se tako učinilo ili sam ostao nedorečen i nejasan.
postove pišem brzo i ubuduće ću malo više promisliti prije nego ih objavim.
izvini ako sam te nečim povrijedio (ili nekog drugog).

ostalo ti je na mjestu...
mene je na ovaj forum dovela ovisnost o sedativima bilo koje vrste, da vidim mogu li šta saznati i riješiti ih se.
nažalost ovdje i nema previše tema o tome, a i ono što sam našao se svodi na "smanjujte malo po malo"
možda bi i poslušao, ali problem je što im imam "neograničen" pristup i ne primjećujem nikakve štetne nuspojave ( ? ),
a i možda je kasno da se sada nešto odvikavam. doze su oko 20 mg apaurina ili 15mg lexiliuma dnevno.
poslije rata sam ih kombinovao sa alkoholom što me moglo koštati i života, a zadnjih 10 + godina alkohol pijem samo "socijalno" radi reda i nemam nikakvu potrebu za njim jer me ometa u "karijeri". treba mi bistra glava.
moje iskustvo doseže još samo do trave i nisam nešto impresioniran.

pošto sam duplo stariji onda bi moja ispovjest morala biti podugačka :roll:
proživio sam dvije teške emocionalne traume, jednu u pubertetu, drugu poslije rata, da sam znao poželiti da umrem.
o kakvim traumama se radi možda bi bilo dovoljno reči da čitav rat koji sam proveo u nekoj ofanzivnoj jedinici, teško ranjavanje pri kraju, mrtvi drugovi, rodbina... nisu ostavili nikakavog traga na meni i djeluju mi normalno u usporedbi sa
gore navedenim.

e sad, neka poruka vama mađima,
krenuo sam kao luzer u život da bi negdje vaših godina shvatio da se, doslovno, moram izboriti za svoje mjesto pod suncem i krenuo sam žestoko, to je bilo "ili ću krepati ili uspjeti ".
na kraju, s moje tačke gledišta, uspio sam i postao ono što mi se nekada činilo nemogućim.
od nekog čije mišljenje niko nije tražio postao sam osoba od koga prijatelji traže razne savjete za probleme u životu, jer u njihovim očima, "znam sve". da bi sebe zaštitio sve više izbjegavam bliske društvene odnose.
poenta, sve je moguće, nikada se ne predati... nakon pobjeda, porazi iz prošlosti dobivaju sasvim drugi smisao i vama i drugima koji vas poznaju i to je najvažnija lekcija koju sam naučio. zato se ne slažem u potpunosti sa izjavom "prošlost se ne može promijeniti "

kako li samo ovo izgleda kada neko čita ? izvinjam se unaprijed.
nije život poljem proći

User avatar
sanela
Posts: 3709
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Requiem for a Dream

Postby sanela » Sat Sep 10, 2016 11:36 am

@breakdown
Dobrodošao na forum! Hvala što dijeliš svoja iskustva s ljudima koji čitaju. Ne znam šta je izazvalo reakciju @Motivation, ali meni su zasmetale dvije stvari. Prva je što ovisnike tipiziraš i svrstavaš u neke kategorije. Pa ti se @motivation ne uklapa ni u jednu. Ja radim s ovisnicima skoro deset godina, pa vidim da je svaka osoba priča za sebe. Poveznica im je samo jedna, da su u jednom trenutku izabrali drogu kao "rješenje". Sve ostale sličnosti su individualne. I ti si u jednom trenutku izabrao sedative kao "rješenje". I danas si tu gdje jesi.
Druga stvar je da potenciraš činjenicu da si stariji. Ono, mudrost dolazi s godinama. I da i ne. O tome se da diskutovati. Činjenica je da imaš više iskustva od nekog kome je 25., meni je 37. Mozda si deset god.stariji od mene. U ovim godinama to ne mora značiti puno više različitih razmišljanja. Dovoljno je da kažeš svoje iskustvo. Nijet se prepozna. Isticanje godina kao preduslova mudrosti je hm... malo pretenciozno. Sorry.

E sad kažeš da se prošlost može promijeniti. Bez vremenske mašine baš i ne može. Ono što se može i što je poželjno jeste da naučimo prihvatiti svoju prošlost, pomiriti se s njom i nastaviti živjeti u sadašnjosti ne osvrćući se svako malo tražeći u njoj opravdanja za ne-život.

Ti si na sedativima. Oni ti "pomažu" ili su ti "pomagali" da budeš funkcionalan i da potisneš svoje traume. Pa si se navikao na njih. Vjerovatno ti je posao stresan, možda vezan za medicinu, i tu ti olakšavaju. Hoćeš da ih se riješiš, a i nećeš. Zašto bi kad ti ne stvaraju probleme, a i drugi te vide kao nekog ko je toliko sređen da bi tražili savjete od njega. Kad si već došao ovdje, skini masku "mudrog savjetnika" i pokaži šta je iza. Bolje ćemo te prihvatiti.
Nije mi namjera bila da te uvrijedim. Samo da te upoznam sa svijetom foruma. ;) Nastavi pisati. Možda svoju temu da otvoriš?

User avatar
noel
Posts: 350
Joined: Wed Apr 08, 2015 9:51 pm

Re: Requiem for a Dream

Postby noel » Sat Sep 10, 2016 2:59 pm

breakdown wrote:mene je na ovaj forum dovela ovisnost o sedativima bilo koje vrste, da vidim mogu li šta saznati i riješiti ih se.
nažalost ovdje i nema previše tema o tome, a i ono što sam našao se svodi na "smanjujte malo po malo"
možda bi i poslušao, ali problem je što im imam "neograničen" pristup i ne primjećujem nikakve štetne nuspojave ( ? ),
a i možda je kasno da se sada nešto odvikavam. doze su oko 20 mg apaurina ili 15mg lexiliuma dnevno.
poslije rata sam ih kombinovao sa alkoholom


Otvori svoju temu pa ćeš vjerojatno i dobiti neke odgovore, evo mogu ti ukratko reći par stvari jer sam prošao skidanje s benzodiazepina pa znam kako stvari stoje iz prve ruke. Odmah da ti kažem, nije nimalo lako, usudio bih se čak reći da je teže nego skidanje s opijata. Naravno, mnogi faktori su u igri, ali ipak su neke stvari zajedničke svima.

Benzodiazepini imaju štetne nuspojave, pored očitih kao što su utjecaj na jetru i ostatak tijela, možda je i bitnije smanjenje kognitivnih spospobnosti koje se razvija postepeno... posebno kako godine prolaze, a kod tebe je to bitan faktor. Zapravo i ne postoji drugi način osim smanjivanja po malo, koje bi se trebalo razvući na što duže vremena - govorim o mjesecima. Prilikom bolničkog lječenja svjedočio sam što znači naglo ukidanje, osoba je završila u totalnoj psihozi s neprestanim napadima panike i rezultirajućim fizičkim simptomima. Primjenjena je infuzija, benzodiazepin je zamjenjen visokim dozama barbiturata i antipsihotika, ali na svačje iznenađenje s vrlo malo uspjeha. Vrijeme je zapravo jedini lijek, naravno uz psihoterapiju i eventualnu prvu pomoć u vidu spomenutih antipsihotika na duže vrijeme. Slično kao u odvikavanju s alkohola, ovdje su senzitizirani GABA receptori i amigdala je izvan kontrole, tijelo divlja u konstntnoj panici i strahu a osoba je hipersenzitivna na apsolutno sve, posebice na zvukove. S vremenom će se mozak vratiti u svoju ravnotežu ali to traje mjesecima... neki ljudi posljedice osjete i preko godinu dana. Opet naglašavam važnost psihoterapije jer ona nauči čovjeka kako se boriti s tim konstantnim lažnim signalima koje mozak daje. Uglavnom, izbjegavati kratko bolničko lječenje:

Inpatient drug detox and/or rehabilitation facilities may be inappropriate for those who have become tolerant or dependent while taking the drug as prescribed, as opposed to recreational use. Such inpatient referrals may be traumatic for non-abusers.


Ti jesi na relativno malim dozama ali koliko sam shvatio godine uporabe su u pitanju. Kako bi izbjegao gore opisani scenarij, na tvom mjestu skidanje bih odužio na barem tri do šest mjeseci, možda i dulje... svakih par tjedana (uzeti u obzir poluživot benzodiazepina u pitanju) skidati po mrvicu te na taj način dati mozgu načina da se postepeno privikne na rad bez lijeka a receptori se vrate u normalu. Kad kažem po mrvicu, mislim na ovo:

The reduction rate used in the Heather Ashton protocol calls for eliminating 10% of the remaining dose every two to four weeks, depending on the severity and response to reductions with the final dose at 0.5 mg dose of diazepam.


After the last dose has been taken, the acute phase of the withdrawal generally lasts for about two months. Withdrawal symptoms, even from low-dose use, typically persist for six to twelve months and gradually improve over that period, however, clinically significant withdrawal symptoms may persist for years, although gradually declining.


Evo jedan zanimljiv link koji preporučujem pročitati, kao i prilično infirmativna wikipedia stranica na temu. Kažeš da imaš neograničen pristup ovom tipu lijekova? Raspitaj se kod liječnika za gabapentin i pregabalin, navodno su se pokazali korisnim prilikom skidanja s benzodiazepina. Za ostale informacije najbolje bi bilo otvoriti novu temu... Vjerujem da ovdje mnogo ljudi ima iskustva o sedativima, jer su čest dodatak našoj "glavnoj" ovisnosti.
MasacreEnElDiscoBar wrote:sad vishe neznam di sam...samo mjenjam droge...uff...koje sranje ochu se rjeshit te ovisnosti a, molim Boga da mi ostavi neshto....

breakdown
Posts: 63
Joined: Fri Apr 08, 2016 2:13 am

Re: Requiem for a Dream

Postby breakdown » Sat Sep 10, 2016 11:20 pm

@sanela, hvala na dobrodošlici
moguće da si u pravu, ali u razgovoru sa motivation sam morao naglasiti razliku u godinama inače ne bi bilo fer.
takođe smatram da niko na ovom forumu ne pravi direktnu vezu između godina života i mudrosti.

@noel, hvala na tekstu i linkovima,
tu dugujem malo pojašnjenje, doze koje trenutno koristim su upravo te minimalne, smanjene doze koje me pokrivaju i tudim se da ostanem na istim. Znao sam ja povući i puno više npr. 60 mg apaurina, nisam vodio baš neku preciznu evidenciju.
O krizi pri naglom prestanku sve znam i to je prava katastrofa, ustvari nemoguće podnijeti.
I da, ne radi se o godinama uzimanja već decenijama.

Razlog mojih posjeta forumu sam objasnio, ali ne i zašto sam se učlanio i počeo pisati.
Taj razlog je jedan jedini, ispovijest djevoke sa nickom motivation,
ko zna zašto, nemam pravu riječ i zato ću upotrijebiti ovu, ostao sam fasciniran njom.
ako bi počeo navoditi zašto ne bi imao pravi odgovor i sigurno bi se opet zapleo u neku glupost.

toliko, a sad vratimo djevojci njenu temu
nije život poljem proći

User avatar
motivation
Posts: 53
Joined: Fri Jan 23, 2015 10:23 pm

Re: Requiem for a Dream

Postby motivation » Mon Sep 12, 2016 4:06 am

Sancho moja, tacno, nije realizirana ta hospitalizacija.. No, izuzev moje sture filozofije, postojao je dodatni razlog koji je i sefica klinike ocijenila kao valjan. A to cu ti na pp ispricati.. Terapija je ostala. Ipak.
Breakdown, ne moras mnogo da se ispricavas, nisam bas toliko osjetljiva. ;) Moj odgovor je bio malo i dvosmislen. Vidis, ti koji citas izmedju redova, izabrao si emocionalno tumacenje (tj. shvatio si se relevantnim dijeliti pouku) ispred razumnog. (bez obzira sto je to mozda bila ironija) Nemoj da se ohladis sada, ja volim malo da se igram a to ti je ujedno i odgovor na tvoje pitanje. Uostalom,htjela sam te izazvati da kazes vise o sebi. Ja naravno rado, primim koristan savjet i kritiku, kompetentnijeg, a slazem se sa Sanelinim misljenjem, u pogledu godina. Takav je stav uvrijezen u narodnim predajama, prosloga vijeka, kada se sporije zivjelo, i bilo nekakvoga poretka u patrijahalnom drustvu ali danas u ovom zvjerinjaku i bespostenoj borbi za opstanak nije obavezno i nuzan. Jer, sve je individualno a ono sto nas cini mudrijima jesu zivotne prepreke i iskustva. Teoretski gledajuci potrebne su godine starosti, a u praksi je moguce da neko sa 30 ima mnogo vise iskustava, moze da prodje sito i reseto u odnosu na nekoga od 50, koji je imao vise "srece" .To su naravno uopstene predpostavke. Ne smatram se ja narocito pametnom, niti inteligentnijom od ostalih, u svakom slucaju hvala ti na komplimentima.

Kada si napisao, kako nismo kolege, predpostavila sam da nisi iz moje branse ovisnosti. I onda ona klasifikacija je to potvrdila. Ovisnik o heroinu, ili apstinent uglavnom ne radi takve selekcije. Vidis, veliki mozak zasluzan je za intelektualni status licnosti, dok je centar nasih emocija amigdala. A kako kaze jedna poslovica, "Kad dusa prozbori , razum ucuti" i povijest nas uci koliko je ratova, robova i grobova upisala na svoje stranice zbog necijeg stanja duha. Tacno je ono sto ti Sanela kaze, ljudi razlicitog kulturnog, intelektualnog i socijalnog statusa u jednom trenutku stanja duha izaberu drogu, kocku ili neko drugo autodestruktivno ponasanje ja bih rekla kao bijeg od stvarnosti, kao nekakav predah u ringu, ne kao rijesenje.. Bar ne dugorocno, ali izmakne kontroli. Nazalost. Vidis, proslost se ipak ne moze promijeniti, to su vec ispisane stranice, ali ona moze biti dobar ucitelj pera buducnosti.
Nikada nije kasno,sve je moguće, nikada se ne predati... Potrazi stucnu pomoc, potrebna ti je u rijesavanju tvog problema. I nakon te pobjede, porazi ce ti imati sasvim drugi smisao, i vjerujem reflektirati se drugacije u odnosu na tvoje izbjegavanje bliskih odnosa. Rekla bih iscrpljuje te, to trosenje enegrije za neciji boljitak a jos si na sedativima. I opet mislis da to nisu nuspojave. ? Na kraju neces moci reci susjedu ni dobar dan ?

Nije bitno kako stilski izgleda, ono sto napises, nijet je vazan :) A ovo nije forum drustva pisaca niti su clanovi komisija akademije znanosti da bi ocjenjivali tvoj literatni rad, bitno je da pises i sasvim je uredu, da pises i ovdje. Meni je uredu. Uostalom, pisanje ima terapeutski znacaj, a kako ti je identitet potpuno bezbjedan zasto ne bi napisao svoje breme proslosti, jer osudu neces dozivjeti. Niko do sada nije. Vazis za osobu koja je tu, za druge, kao svijeca koja osvjetljava tminu dok se sama topi,i nestaje. A imas isto toliko prava i potrebe da budes saslusan, i tebi je potrebna ruka prijateljstva naravno i ljubav, pa i ova virtualna.
Lijepo je cuti da na nekog ostavis dobar utisak, i hvala ti na tim rijecima. Drago mi je da sam te potaknula da pocnes pisati ovdje i voljela bih, da se ne ustucavas " moje teme", nego da podijelis samnom, sa nama svoju pricu. Vidis, da je sudbina rijesila bila bez obzira tvojoj pocetnoj namjeri da se ipak ukljucis u konverzaciju. Zato molim te nastavi. To je fer prema meni. A ne koliko godina imas, jer dusa ne broji vrijeme, vec oziljke i osmijehe, prijateljstva,i povjerenje. Ululare cum lupis. (ako ces biti sa vukovima, onda zavijaj.)
Vladati nad sobom najveća je vlast.

breakdown
Posts: 63
Joined: Fri Apr 08, 2016 2:13 am

Re: Requiem for a Dream

Postby breakdown » Mon Sep 12, 2016 11:10 pm

ti kada napišeš post, kao ovaj zadnji, onda i "zakucaš" temu,
ko može dati neku smislenu repliku na rečeno ?

e sad, sa "razumskog i emocionalnog tumačenja" da ubacimo i intuitivno.

ne vidim ti svijetlu narkomansku budućnost, uživaj dok još možeš,
tvoje vrijeme je prošlo i ubrzo ćeš okačiti kopačke (drogu) o klin.

uostalom, što bi tebi bilo bolje nego nama
nije život poljem proći

breakdown
Posts: 63
Joined: Fri Apr 08, 2016 2:13 am

Re: Requiem for a Dream

Postby breakdown » Wed Oct 26, 2016 10:39 pm

živa :)
piši nam, piši o bilo čemu...
nije život poljem proći

User avatar
motivation
Posts: 53
Joined: Fri Jan 23, 2015 10:23 pm

Re: Requiem for a Dream

Postby motivation » Sun Dec 18, 2016 7:09 pm

Ako ces da se lazemo ziva sam.
Vladati nad sobom najveća je vlast.

breakdown
Posts: 63
Joined: Fri Apr 08, 2016 2:13 am

Re: Requiem for a Dream

Postby breakdown » Mon Dec 19, 2016 10:24 pm

Tamam se obradujem kada vidim post, my girl se javila :) , kad ono kratka i nevesela rečenica :cry:

ok, nisi trentno u formi ali moram nešto napisati...
kao prvo, naslov ispovjesti, a nemoj potcijeniti moć riječi, "Requiem for a Dream" wft :roll:, imaš 24-5 godina i predaješ se,
kad se samo sjetim sebe ili kada gledam tvoje vršnjake, pa to niko ne zna jel pošo il došo.
vjerovatno vam je neko prodao foru, kao i meni, da je mladost najbolji dio života, a istina je uglavnom da je najteži.
najbolje godine života su onda kada je vama najbolje, a ne po dobu.

šta je poenta ?
ne valja ti naslov teme :D
nije život poljem proći

User avatar
motivation
Posts: 53
Joined: Fri Jan 23, 2015 10:23 pm

Re: Requiem for a Dream

Postby motivation » Wed Sep 20, 2017 3:52 am

Zar nije moglo biti drugacije, bar malo sretnije, za mene za druge, za sve nas? Kazu da vrijeme rane lijeci, a ipak ostaju oziljci koji nas sjecaju da je proslost bila stvarna i ona gorcina zvana kajanje, najdublja bora na licu sto nikad ne nestaje. Potpis na pricu, sto nece otploviti u more zaborava, potpis od kojeg ostane gorak okus u grlu i spomen od kojeg se stegne srce. Trn i korov iznikao u najdublji dio sjecanja, ostace da podsjeca na vrijeme strepnje i straha i da truje dusu. Detalji mozda izblijede,kao da je proslo stotinu godina, ali onaj oziljak, bora u ogledalu ostro je sjecivo posred grudi bez iti jedne izgovorene rijeci. I ne mogu sebi da oprostim..Nikad joj cestito nisam rekla oprosti, nikad izvini,ni zao mi je.Gledala sam samo svoju muku,a zanemarila njenu bol.To je jedna zena, koja me je bdjela do poslije ponoci, sjedila uz prozor, i cekala da se moja sjenka pojavi na kapiji, kad cu se vratiti sa puta,.. Ujutro kad krenem nasilu mi gurala namazanu snitu, dok sam oblacila patike preko praga, i negodovala punih usta. "joj, mama zurim na posao, jesti cu u gradd...", i vec mi gurne drugi zalogaj u puna usta... da ne idem bez dorucka iz kuce... i doda dzepercic, jer sam se prelagano obukla...Kisa ce, najavili su. "Hajde,nek te Bog cuva, polako vozi, ". Jedna ZENA koja mi je pod plemenom male svijece citala bajke u ratu,da bar malo moje djetinstvo bude djecije. I pravila slatke rolnice od bogzna cega da mi izmami osmijeh. Ona je moja MAJKA. A NIKAD JOJ NISAM REKLA OPROSTI. Dobila je nove bore, ja ih nadrogirana nisam ni primjetila. Sav njen trud, sam uzimala zdravo za gotovo, da je to nesto sto je jednostavno tako. I kao prirodni tok.

Doslo vrijeme da joj vratim ono sto je nocu skakala iz kreveta,i u razna doba dana i noci donosila keks, vruci kakao i tople napitke meni u postelju.Sto je odvajala dinar, da mi kupi slatkis, traperice, onda kad su ih svi nosili, i kada se ja nisam pitala odakle, vec sam samo znala da imam sve sto mi treba. Mozda je odvajala od sebe, a sigurno jeste i onda kad se nije imalo, da mi ugodi, da me posalje na izlet,kupi sanke, i da pare za neke moje hirove i gluposti. Kad je stavljala obloge na celo,dok sam imala temperaturu, previjala moja razbijene koljena, da bi moje djetinstvo teklo bezbrizno. I tjesila me kad mi je bilo tesko, zbog mojih pubertetskih ljubavnih jada, uvijek je imala vremena da me saslusa, da me ohrabri,da mi podigne raspolozenje i da me razveseli. Kao najbolja drugarica. Kad je doslo vrijeme da joj to vratim, ja sam je izdala. U njeno srce,donijela sam razocarenje, brigu i strepnju. Kad je doslo vrijeme, da je zastitim,ja sam je izdala. I umjesto hvala, donijela sam joj suze brige i uzdahe. I kad pogledam one njene okice tuzne, srce mi prepukne u grudima.. Ni osmijeh joj vise nije isti...Vidim koliki teret nosi ispod maske raspolozenja koju nasilu stavlja na svoje lice, da drugi ne vide. Oci je odaju,nema vise onog sjaja u njima kao nekad. A sjecam se koliko je punih grudi,sa ponosom, pricala o mojim naprecima, o osvojenim prvim mjestima na takmicenjima iz historije, atletike, koliko je svakome isticala, moje dobre ocjene u skoli i na fakultetu, i zivjela svoj san..A sve se srusilo kao kula od karata. Zeljela je da uspijem u zivotu, i znam koliko se zrtvovala, i koliko je sve od sebe dala da od mene napravi covjeka. A ja sam sve upropastila. Ito onda kad sam imala sve i najvise. I znam kako je sva skrhana dolazila na odjeljenje za Naromaniju, da me posjeti, donese mi cigare, pazeci da je ko od rodbine ili komsiluka ne vidi, da sakrije moju sramotu, da sam narkoman...Da sam pala na dno ito onda kad sam trebala da ostvarim zivot, kad sam imala sve. I ona je zivjela sa ceznjom i nadom da cu izaci izlijecena odatle, a ja poletila da se nadrogiram. I opet mi je oprostila,i pruzila ruku spasa. I opet se borila vise nego ja. A krila od drugih. I svaki put njenu nadu sam potopila, i slomila joj srce. Samo Bog zna koliki teret nosi, i koliku snagu moze da ima MAJKA. Nikad nije odustala od mene,i jos se bori. A ja, joj nisam rekla ni oprosti, ni hvala.
Vladati nad sobom najveća je vlast.


Return to “VAŠE ISPOVIJESTI”

Who is online

Users browsing this forum: Google Adsense [Bot] and 14 guests