Requiem for a Dream
Posted: Sat Jul 04, 2015 12:31 am
Ispovjedam se Bogu Svemogucem i vama braco, da se molite za mene... Evo satima razmisljam kako da zapocenem i na kraju shvatim, zar je uposte vazno kako je pocelo, vazno je kako ce zavrsiti. Hoce li ovi redovi postati salva gladnom "vuku sto je zario zube u moj vrat i zadrzati me zauvijek u grubom posjedu na svojim tamnim imanjima, cak i kad postanem samo smetnja njegove divlje razuzdanosti ?" Ili cu dohvatiti cvrstu ruku zivota, sto je zajedno sa zorom pruza, moja mladost? Jos se spoticem o kamenje, bauljam u blatu i dozivaju me sve Odisejeve sirene, s dusom u grlu hvatam sjaj sunca sto probija kroz maglu jer i dalje me krvolok progoni, kandzama trga odjecu a ipak ostajem u naumu da uhvatim svoje svitanje ! Cak i ako je braco, ova metafora pateticna do ocaja, mozda sazaljenju ravno, cvilim ko pseto na umoru, ne trazim ni milost, ni utjehu. Tek tako pisem da si rasteretim dusu.
Prekjucer je moj brat po dopu, umro. A nema jos ni mjesec kako mi je trazio 50 maraka, da plati obrednu molitvu nakon sahrane svoga mladjeg brata. Eto ja danas, odem u kucu zalosti da nesretnoj zeni ostavim, bijednih 50 maraka za istog obreda - njemu. Jedna djevojcica od sest godina ostala je bez tate. Malena, ni po koju cijenu ne smije biti otrovana imenicama ovisnik ili narkoman jer, velike su to rijeci za jedno bezgrijesno dijete, dovoljno je da prezivi uspomena sto je to otac a smrt je ostala neumoljiva i koliko ce jos malenih okica orositi njena surova gorcina, koliko ce jos heroin pod svojom otrcanom maskom dobrocinitelja donijeti jeze u nase zivote ? Ovo mi je treca sahrana...
Prva je kazu najteza. Svaka te podsjeti na nju. Bilo je to prije nekih 6 godina.Tad je umro moj najbolji drug iz djetinstva. Heroin je bio puko sredstvo a uzrok je zapisan negdje u vrtlozima sudbine, u ovom kazalistu zivota u kojem ponajmanje sami biramo uloge, cesto se samo zateknemo u scenariju koji nam je dodijeljen nekad davno i nije vazno jesmo li spremni, djeca ili ljudi, zivot jednostavno ne pita kakvo ce nam breme spustiti na nejaka pleca i padnemo li pod njim, ko to ima hrabrosti uzeti pravo da drugog osudi ?
A uvijek se nadju generali poslije bitke, sto iz komfora svoje koze, pod velom fratara spocitavaju moralne propovijedi od kojih ne ostane nista osim licemjerja, osude ili prezira. Njegova me smrt jako potresla, iako se te zadnje godine nismo ni vidjeli. Nekako me navela da uz studij tada druge godine medicine, volontiram u udruzi za prevenciju ovisnosti. Danas mi cesto naviru uspomene kad smo se ko klinci, docepali prve lopte poslije rata i vristali od uzbudjenja na razvaljenom igralistu, sto se osjecalo po mirisu baruta. Zvao se Dado, i bio je nesto stariji od mene, svega dvije ili tri godine. A jos previse mali djecak, za najbolniji udarac sto mu je zivot darovao kad je od granate u ratu poginula njegova majka. Moja stara, nije pravila razliku medju nama, kad bi se naslo nesto novca za duks meni, kupila bi i njemu... I zajedno nas promrzle sa sankanja vulkla doma na caj i strudlu. Bila mu je kao surogat majka. Teska uloga.
Nekad se dogodi, da pripadate onoj stidljivoj djeci, nesigurnoj u novoj sredini i niste bas popularni medju skolskim drugarima. Tako je bilo samnom. A on, je uvijek bio tu, da me brani, da se tuce za mene... Godine su prolazile, krali smo tresnje, izazivali komsije, Dado je bio najveci "sejtan u mahali" i moja faca. Zajedno smo odrastali, krpala se dusa, na krhke temelje gradili se snovi. Upisali smo srednju skolu. Ja medicinsku, on metalsku... I kako to uvijek biva, zakrpe popuste, cim sjever zapuse... Dado je upao u lose drustvo, dosle i nevolje. Stara je dugo vremena znala razgovarati sa njim, iza zatvorenih vrata moje sobe. Koliko god da je zeljela, ona nikad nije mogla zacijeliti najvecu ranu, umetnuti kockicu tamo gdje nedostaje. Prazninu koju moze ispuniti, samo cvrst zagrljaj one sto te pod srcem nosila. Napustio je skolu i poceo krasti. Rijedje je dolazio. A kad dodje, uvijek u najboljim tenisicama, novoj trenirci, vjeciti mangup. I mene je cuvao, moj veliki bro... A onda je pobjegao od kuce, od starog i macehe... Zivot je provodio izmedju popravnog doma i ulice. Jos koji put je dosao meni doma na sendvic i tad nekada su zadnji dani iz kojih ga pamtim. Umro je overdose u 21 godini.
I svim vjernim mrtvim, pokoj vjecni daruj Gospodine...
Na forumu sam par mjeseci vec, bez tendencije da sa cijenjenim auditorijem dijelim svoj zivot... Price su razlicite a ishod je uglavnom isti. Ali me ova zadnja smrt, covjeka koji mi je prvi sredio semu, koji mi je bio i dusman i prijatelj, supatnik i duznik, poput uragana prodrla u zile i sad ko otrov protice kroz krvotok. On mi je donio prvu „majicu“ (Sarajlije znaju zasto majica) i evo sad u njoj hodam, po njoj me nomadi poznaju, cak me i ona cura bez noge na Ferhadiji prepoznala... Majicu koju ocajnicki zelim da skinem, a ona svakim danom sve vise steze, ruke mi modre, kapilari pucaju. Ista ona koju je nosio Dado i nekako imam osjecaj da mu dugujem, i bar da pocnem svoju ispovijest ovako kako jesam, njemu na spomen, da dugujem sebi i obrisem prasinu sa jednih vrata u palati uspomena... Jedni su koferi spremljeni. Kocka je bacena , borba je pocela za sve Dade ovog svijeta koji nisu imali snage kad se zivot ironicno nasmije i pljune u lice, a nisi kadar da vratis.
Nastavit cu...
Prekjucer je moj brat po dopu, umro. A nema jos ni mjesec kako mi je trazio 50 maraka, da plati obrednu molitvu nakon sahrane svoga mladjeg brata. Eto ja danas, odem u kucu zalosti da nesretnoj zeni ostavim, bijednih 50 maraka za istog obreda - njemu. Jedna djevojcica od sest godina ostala je bez tate. Malena, ni po koju cijenu ne smije biti otrovana imenicama ovisnik ili narkoman jer, velike su to rijeci za jedno bezgrijesno dijete, dovoljno je da prezivi uspomena sto je to otac a smrt je ostala neumoljiva i koliko ce jos malenih okica orositi njena surova gorcina, koliko ce jos heroin pod svojom otrcanom maskom dobrocinitelja donijeti jeze u nase zivote ? Ovo mi je treca sahrana...
Prva je kazu najteza. Svaka te podsjeti na nju. Bilo je to prije nekih 6 godina.Tad je umro moj najbolji drug iz djetinstva. Heroin je bio puko sredstvo a uzrok je zapisan negdje u vrtlozima sudbine, u ovom kazalistu zivota u kojem ponajmanje sami biramo uloge, cesto se samo zateknemo u scenariju koji nam je dodijeljen nekad davno i nije vazno jesmo li spremni, djeca ili ljudi, zivot jednostavno ne pita kakvo ce nam breme spustiti na nejaka pleca i padnemo li pod njim, ko to ima hrabrosti uzeti pravo da drugog osudi ?
A uvijek se nadju generali poslije bitke, sto iz komfora svoje koze, pod velom fratara spocitavaju moralne propovijedi od kojih ne ostane nista osim licemjerja, osude ili prezira. Njegova me smrt jako potresla, iako se te zadnje godine nismo ni vidjeli. Nekako me navela da uz studij tada druge godine medicine, volontiram u udruzi za prevenciju ovisnosti. Danas mi cesto naviru uspomene kad smo se ko klinci, docepali prve lopte poslije rata i vristali od uzbudjenja na razvaljenom igralistu, sto se osjecalo po mirisu baruta. Zvao se Dado, i bio je nesto stariji od mene, svega dvije ili tri godine. A jos previse mali djecak, za najbolniji udarac sto mu je zivot darovao kad je od granate u ratu poginula njegova majka. Moja stara, nije pravila razliku medju nama, kad bi se naslo nesto novca za duks meni, kupila bi i njemu... I zajedno nas promrzle sa sankanja vulkla doma na caj i strudlu. Bila mu je kao surogat majka. Teska uloga.
Nekad se dogodi, da pripadate onoj stidljivoj djeci, nesigurnoj u novoj sredini i niste bas popularni medju skolskim drugarima. Tako je bilo samnom. A on, je uvijek bio tu, da me brani, da se tuce za mene... Godine su prolazile, krali smo tresnje, izazivali komsije, Dado je bio najveci "sejtan u mahali" i moja faca. Zajedno smo odrastali, krpala se dusa, na krhke temelje gradili se snovi. Upisali smo srednju skolu. Ja medicinsku, on metalsku... I kako to uvijek biva, zakrpe popuste, cim sjever zapuse... Dado je upao u lose drustvo, dosle i nevolje. Stara je dugo vremena znala razgovarati sa njim, iza zatvorenih vrata moje sobe. Koliko god da je zeljela, ona nikad nije mogla zacijeliti najvecu ranu, umetnuti kockicu tamo gdje nedostaje. Prazninu koju moze ispuniti, samo cvrst zagrljaj one sto te pod srcem nosila. Napustio je skolu i poceo krasti. Rijedje je dolazio. A kad dodje, uvijek u najboljim tenisicama, novoj trenirci, vjeciti mangup. I mene je cuvao, moj veliki bro... A onda je pobjegao od kuce, od starog i macehe... Zivot je provodio izmedju popravnog doma i ulice. Jos koji put je dosao meni doma na sendvic i tad nekada su zadnji dani iz kojih ga pamtim. Umro je overdose u 21 godini.
I svim vjernim mrtvim, pokoj vjecni daruj Gospodine...
Na forumu sam par mjeseci vec, bez tendencije da sa cijenjenim auditorijem dijelim svoj zivot... Price su razlicite a ishod je uglavnom isti. Ali me ova zadnja smrt, covjeka koji mi je prvi sredio semu, koji mi je bio i dusman i prijatelj, supatnik i duznik, poput uragana prodrla u zile i sad ko otrov protice kroz krvotok. On mi je donio prvu „majicu“ (Sarajlije znaju zasto majica) i evo sad u njoj hodam, po njoj me nomadi poznaju, cak me i ona cura bez noge na Ferhadiji prepoznala... Majicu koju ocajnicki zelim da skinem, a ona svakim danom sve vise steze, ruke mi modre, kapilari pucaju. Ista ona koju je nosio Dado i nekako imam osjecaj da mu dugujem, i bar da pocnem svoju ispovijest ovako kako jesam, njemu na spomen, da dugujem sebi i obrisem prasinu sa jednih vrata u palati uspomena... Jedni su koferi spremljeni. Kocka je bacena , borba je pocela za sve Dade ovog svijeta koji nisu imali snage kad se zivot ironicno nasmije i pljune u lice, a nisi kadar da vratis.
Nastavit cu...