Requiem for a Dream

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

Post Reply
User avatar
motivation
Posts: 86
Joined: Fri Jan 23, 2015 10:23 pm

Requiem for a Dream

Post by motivation »

Ispovjedam se Bogu Svemogucem i vama braco, da se molite za mene... Evo satima razmisljam kako da zapocenem i na kraju shvatim, zar je uposte vazno kako je pocelo, vazno je kako ce zavrsiti. Hoce li ovi redovi postati salva gladnom "vuku sto je zario zube u moj vrat i zadrzati me zauvijek u grubom posjedu na svojim tamnim imanjima, cak i kad postanem samo smetnja njegove divlje razuzdanosti ?" Ili cu dohvatiti cvrstu ruku zivota, sto je zajedno sa zorom pruza, moja mladost? Jos se spoticem o kamenje, bauljam u blatu i dozivaju me sve Odisejeve sirene, s dusom u grlu hvatam sjaj sunca sto probija kroz maglu jer i dalje me krvolok progoni, kandzama trga odjecu a ipak ostajem u naumu da uhvatim svoje svitanje ! Cak i ako je braco, ova metafora pateticna do ocaja, mozda sazaljenju ravno, cvilim ko pseto na umoru, ne trazim ni milost, ni utjehu. Tek tako pisem da si rasteretim dusu.
Prekjucer je moj brat po dopu, umro. A nema jos ni mjesec kako mi je trazio 50 maraka, da plati obrednu molitvu nakon sahrane svoga mladjeg brata. Eto ja danas, odem u kucu zalosti da nesretnoj zeni ostavim, bijednih 50 maraka za istog obreda - njemu. Jedna djevojcica od sest godina ostala je bez tate. Malena, ni po koju cijenu ne smije biti otrovana imenicama ovisnik ili narkoman jer, velike su to rijeci za jedno bezgrijesno dijete, dovoljno je da prezivi uspomena sto je to otac a smrt je ostala neumoljiva i koliko ce jos malenih okica orositi njena surova gorcina, koliko ce jos heroin pod svojom otrcanom maskom dobrocinitelja donijeti jeze u nase zivote ? Ovo mi je treca sahrana...

Prva je kazu najteza. Svaka te podsjeti na nju. Bilo je to prije nekih 6 godina.Tad je umro moj najbolji drug iz djetinstva. Heroin je bio puko sredstvo a uzrok je zapisan negdje u vrtlozima sudbine, u ovom kazalistu zivota u kojem ponajmanje sami biramo uloge, cesto se samo zateknemo u scenariju koji nam je dodijeljen nekad davno i nije vazno jesmo li spremni, djeca ili ljudi, zivot jednostavno ne pita kakvo ce nam breme spustiti na nejaka pleca i padnemo li pod njim, ko to ima hrabrosti uzeti pravo da drugog osudi ?
A uvijek se nadju generali poslije bitke, sto iz komfora svoje koze, pod velom fratara spocitavaju moralne propovijedi od kojih ne ostane nista osim licemjerja, osude ili prezira. Njegova me smrt jako potresla, iako se te zadnje godine nismo ni vidjeli. Nekako me navela da uz studij tada druge godine medicine, volontiram u udruzi za prevenciju ovisnosti. Danas mi cesto naviru uspomene kad smo se ko klinci, docepali prve lopte poslije rata i vristali od uzbudjenja na razvaljenom igralistu, sto se osjecalo po mirisu baruta. Zvao se Dado, i bio je nesto stariji od mene, svega dvije ili tri godine. A jos previse mali djecak, za najbolniji udarac sto mu je zivot darovao kad je od granate u ratu poginula njegova majka. Moja stara, nije pravila razliku medju nama, kad bi se naslo nesto novca za duks meni, kupila bi i njemu... I zajedno nas promrzle sa sankanja vulkla doma na caj i strudlu. Bila mu je kao surogat majka. Teska uloga.
Nekad se dogodi, da pripadate onoj stidljivoj djeci, nesigurnoj u novoj sredini i niste bas popularni medju skolskim drugarima. Tako je bilo samnom. A on, je uvijek bio tu, da me brani, da se tuce za mene... Godine su prolazile, krali smo tresnje, izazivali komsije, Dado je bio najveci "sejtan u mahali" i moja faca. Zajedno smo odrastali, krpala se dusa, na krhke temelje gradili se snovi. Upisali smo srednju skolu. Ja medicinsku, on metalsku... I kako to uvijek biva, zakrpe popuste, cim sjever zapuse... Dado je upao u lose drustvo, dosle i nevolje. Stara je dugo vremena znala razgovarati sa njim, iza zatvorenih vrata moje sobe. Koliko god da je zeljela, ona nikad nije mogla zacijeliti najvecu ranu, umetnuti kockicu tamo gdje nedostaje. Prazninu koju moze ispuniti, samo cvrst zagrljaj one sto te pod srcem nosila. Napustio je skolu i poceo krasti. Rijedje je dolazio. A kad dodje, uvijek u najboljim tenisicama, novoj trenirci, vjeciti mangup. I mene je cuvao, moj veliki bro... A onda je pobjegao od kuce, od starog i macehe... Zivot je provodio izmedju popravnog doma i ulice. Jos koji put je dosao meni doma na sendvic i tad nekada su zadnji dani iz kojih ga pamtim. Umro je overdose u 21 godini.
I svim vjernim mrtvim, pokoj vjecni daruj Gospodine...

Na forumu sam par mjeseci vec, bez tendencije da sa cijenjenim auditorijem dijelim svoj zivot... Price su razlicite a ishod je uglavnom isti. Ali me ova zadnja smrt, covjeka koji mi je prvi sredio semu, koji mi je bio i dusman i prijatelj, supatnik i duznik, poput uragana prodrla u zile i sad ko otrov protice kroz krvotok. On mi je donio prvu „majicu“ (Sarajlije znaju zasto majica) i evo sad u njoj hodam, po njoj me nomadi poznaju, cak me i ona cura bez noge na Ferhadiji prepoznala... Majicu koju ocajnicki zelim da skinem, a ona svakim danom sve vise steze, ruke mi modre, kapilari pucaju. Ista ona koju je nosio Dado i nekako imam osjecaj da mu dugujem, i bar da pocnem svoju ispovijest ovako kako jesam, njemu na spomen, da dugujem sebi i obrisem prasinu sa jednih vrata u palati uspomena... Jedni su koferi spremljeni. Kocka je bacena , borba je pocela za sve Dade ovog svijeta koji nisu imali snage kad se zivot ironicno nasmije i pljune u lice, a nisi kadar da vratis.

Nastavit cu...
Vladati nad sobom najveća je vlast.
bbbbb90
Posts: 16
Joined: Sat Apr 04, 2015 12:02 am

Re: Requiem for a Dream

Post by bbbbb90 »

Bravoo, nastavi da pises, imas i dara, a i cini se da imas sta za reci. Podrska ako si odlucio da se rijesis te maje koju nosis :)
gonzo88
Posts: 11
Joined: Tue Jun 09, 2015 3:24 pm

Re: Requiem for a Dream

Post by gonzo88 »

samo nastavi s ispovjesti zna pomoci i lakse se osjeca covjek.tu majicu ces skinti samo ako to ti budes zelio a drugacije neces sigurno.svi smo mi nosili te iste majice i vecina nas je uz boziju pomoc i svoju upornost ih skinula.ja sam cist vec dugo vremena i hvala dragom bogu na tome i koliko sam volio prokleti heroin kada sam se ja mogao skinuti moze svako.samo pasa nastavi da pises i tu smo da ti pomognemo..
ps.zao mi je tvog druga i to sto si prozivio jer sam ja dozivio isto s 3-com drugova,sve su to bili momci koji su bili vrjedni spomena ali nazalost prokelti heroin ih je odveo u propast i u najboljim godinama zivota su morali otici u neki drugi svjet i nadam se da su na boljem mjestu nego sto su bili.
pozdrav druze veliki i javi se pisi nam
User avatar
motivation
Posts: 86
Joined: Fri Jan 23, 2015 10:23 pm

Re: Requiem for a Dream

Post by motivation »

Hvala momci, na podrsci, znaci mi.
Utjeha je kad covjek u necemu nije sam. Kad vidis nekoga slicne sudbine, koji je prosao ili prolazi istu tvoju borbu, koji je u tvojoj kozi, kroz kicmu ti prostruji neka zraka borbenosti, preplavi te ohrabrenje, da krenes i istrajes do kraja. Jer koliko god da odgadjam, i ono prokleto "od sutra", mora jednom doci, koliko god se na jedan profinjen nacin lagali, samo jedan put je pravi, dok jos pamet sluzi.
Pisacu, naravno, samo da se malo sredim.
Pozdrav za sve koji se bore i koji imaju zelju da zapocnu borbu, neka ih sreca prati. Jer vladati nad sobom najveca je vlast .
Vladati nad sobom najveća je vlast.
User avatar
motivation
Posts: 86
Joined: Fri Jan 23, 2015 10:23 pm

Re: Requiem for a Dream

Post by motivation »

Evo je, jos jedna besana noc voljna da plese samnom,ako odbijem onda ce da se ceri nad mojim prebijanjem jastuka, kad se skljokam negdje oko 5 u krevet. A ujutro moram na posao. Da pruzam zdravstvenu zastitu, onim ljudskim ljusturama, ispijanim od svakojake nevolje, i gurnuti ce me još dublje posmatrajući ovaj lavirint od nemila do nedraga i gledajući kako svi ovi jadni bijedni ljudi idu od zida do zida i prose lažni spas za sebe? I oni priprosti nesrecnici, sto izazivuju gnusanje i oni dostojanstveni sto stojicki nose svoj kriz , nama umjetnickim dusama, dovoljan su podstrek da prosetam nebeskim hodnicima prljavo zute prasine sto se prodaje za suncevu caklinu. Mnogo je lakse kroz veo nedodirljivosti posmatrati ljudsku sudbinu usud i prokletsvo, svu nesreću svijeta,sav teret života, filozofiju bola, i očaj morbidnih umova sa širokom lepezom zaključaka iz svih polja od rođenja do smrti i onog poslije smrti, i onog je na ovom i izvan ovoga svijeta. Ah, Boze, ko je sve danas, medicinski djelatnik. Koliko cesto psujemo zivot, misleci da su nase tuge, gore od tudjih... I sveti je sakrament, da je nekom drugom bolje... Oni zavide nama, mi njima. Tako uludo trosimo vrijeme.

Trazim u svom zivotu rupu koja prokisnjava. Koja me dovela tu gdje jesam. A kad pogledam unatrag, to je vec svicarski sir, al mora biti ona jedna rospija, kurvina kci... Mada, nemam volje da se osvrcem na svoju ne bas sretnu mladost, istina je da sve sto radimo u zivotu ima svoju pozadinu, ima tu krsa, nesto i ruza, a mozda je u pitanju genetska greska. Neki ljudi jednostavno su podlozniji nekim utjecajima od drugih, a jedno je sigurno ovi prvi imaju dusu..Srce je to koje nas nosi ko vjetar listic stari, kad ko ubogi prosijaci, istemo milost od zivota, kaplju srece. Sve je to zudnja, u biti. I sustinski uzrok svih poroka, jeste bijeg, jeste pravo, ceznja, da se stekne malo raja na zemlji. Potreba i cista nemoc. Mene je uvijek sve pogadjalo, ispod maske rigidnosti uragani su plavili dusu.Niz frustracija pomnozeno sa osjetljivoscu, ljudskom gruboscu sabrano sa osobnim arogancijom jednako je put za Had.

A uvijek se pocinjalo ispocetka. Sve ili nista. Do jucer najgori vrag danas sveti andjeo. Smjenjivalo se tako u mome zivotu crno i bijelo, valjda se uzrok moze naci u mojoj emocionalnoj nestabilnosti, a ono sto me je podizalo sa dna ne mogu nazvati inatom, drugacije je, bijes i ponos, bice sila Gospodnja . Po ko zna koji put, dizem se s koljena, i krenem ka oluji. Valjda nece grom u koprive, do sad nikad nije.

Malo me nosi val emocija, ne znam tocno ni sto hocu da kazem, razlazem svoju palatu zivota , kamen po kamen i prenosim je na novu obalu. Tek tako, pisem da nesto izadje iz mene, jer put ispred obavijen je maglom, nepoznat, malo me i strah a krenuti se mora. Pisacu onako kako osjecam, retroaktivno, mozda malo rasijano, a kakav ce biti kraj ko zna, na meni je da vjerujem.

Do sad je moje drogiranje proticalo u najboljem redu, besprijekorno redovno, 3 panja na dan. Radilo se ne radilo, u jutarnjim satima, najdalje do deset posjetim kuma, i obezbijedim bezbrizno popodne . U zadnje vrijeme vise ne uzimam, da me pukne, vec da me dovede u normalu,a tek onaj vecernji treci moze se reci da sluzi svrsi, cemu je svjedok progoreni tepih oko radnog stola. Sreca da stara jos nije vidjela, a ne gine mi dobro predavanje. I jos najmanje pola sata iz kuhinje da slusam "pocasne" epitete o mojoj neodgovornoj licnosti, s primjerima iz zadnja tri mjeseca. Mozda cu morati da kupim novi tepih. A i novu knjigu zivota u koju cu poceti pisati bolje price... Mada, zivot, zivot su konkretna rjesenja a ne literarni radovi..
Vladati nad sobom najveća je vlast.
User avatar
motivation
Posts: 86
Joined: Fri Jan 23, 2015 10:23 pm

Re: Requiem for a Dream

Post by motivation »

proslo je nekih 15 do 18 sati od zadnjeg uzimanja... Ne znam tacno. Dan mi je uglavnom prosao uspavanju. Pomalo se znojim, vruce mi i hladno, lagani naleti jezenja koze... Razmisljam da zovem kuma. A necu. Dosad mi krize nisu bile tako teske... Vjerovatno jer nemam dug staz. Samo da sad uvijek je bilo 8 miligramskog suboxona, da pruzi pomoc. POvucem cetvrtinu, da se ne izlazem maltretiranju uopste. Veceras nemam nista. Usi mi zuje. Ne znam kako ce ovo proci, a eto za sada nekakva nada tinja u meni.
Vladati nad sobom najveća je vlast.
User avatar
costa rican dream
Posts: 4
Joined: Fri Aug 28, 2015 2:53 pm

Re: Requiem for a Dream

Post by costa rican dream »

Cao
Nisam ja lekar,ali sam kompetentna da ti dam savet.uffff tacno znam kako ti je..ja sam se 18 godina zezala i skupo me je kostalo.recicu ti samo,posle svakog recidiva ti bude sedam puta gore.znam koliko je to stanje trenutno sjebano,ali veruj mi,sad kad prodje ta kriza,jutro ima hiljadu novih boja.ja sam 4 godine provela u zatvoru na drugom kraju sveta,mislila sam da gore nesto ne pistoji,ali pistoji a to je rovac.kad god mi je tesko bilo tako pozelela sam pre da budem u onom smrdljivom zatvoru nego u krevetu sa rovcem..ali evo me,rovac je postao moljac i tresnem ga sakom o sto
Samo mu jebi majku,jer realno ti to laganeze mozes :D
Pozdrav
COSTA RICAN _DREAM
User avatar
sanela
Posts: 4002
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Requiem for a Dream

Post by sanela »

motivation wrote:proslo je nekih 15 do 18 sati od zadnjeg uzimanja... Ne znam tacno. Dan mi je uglavnom prosao uspavanju. Pomalo se znojim, vruce mi i hladno, lagani naleti jezenja koze... Razmisljam da zovem kuma. A necu. Dosad mi krize nisu bile tako teske... Vjerovatno jer nemam dug staz. Samo da sad uvijek je bilo 8 miligramskog suboxona, da pruzi pomoc. POvucem cetvrtinu, da se ne izlazem maltretiranju uopste. Veceras nemam nista. Usi mi zuje. Ne znam kako ce ovo proci, a eto za sada nekakva nada tinja u meni.
Kakva je situacija danas?
User avatar
motivation
Posts: 86
Joined: Fri Jan 23, 2015 10:23 pm

Re: Requiem for a Dream

Post by motivation »

Ne znam tacno, jeli ja precijenih svoju mentalnu snagu ili podcijenih svoju ovisnost.
Noc je pokazala svu svoju "oganost i bezobrastinu". Samo me jedno ohrabruje. Fizika se da podnijeti.
Uhvatim se ukostac, pustim si tehno, slajdove motivacionih slika sto su me uvijek vadile iz crnjaka priredim med i dosta vode, brufen, paracetamol nekoliko kafetina. I vrijeme stade.
Sibirska zima smjenjuje se sa saharom. Preznojavam se mjenjam majicu, zapalim, smrdi mi ona cigareta, ne mogu je. Otpoce rostilj u krevetu. Stojicki se drzim, otrivam se i pokrivam, crijeva mi se petljaju.. vec me bijes hvata na to stanje. Probam sa duhovnom muzikom. Vidim pase mi, pogledam u casovnik svakih dva sata, a ono proslo tek kukavnih 15 minuta. Eksremiteti, mi daju nekakve cudne znakove, povremeni tremor i nekakav vampir kojeg osjetim da isisava svu tekucinu i energiju iz njih, ostavljajuci mlohavo tijelo i suhu kozu. U dusi pustos i krhotine. Groblje i gotika, magla i cijuk violina na sahrani, cisti jad i cemer. Prokleta samoca. Prenese me to trudnicko okretanje u nekakav bunovan san, bice plus bonus- nocne more. Odjednom koljem neke svinje i njihove glave slazem u jedno bure, a one mi se keze i smiju a onda bjezim iz zamka Vlada Tepesa od vjestica i kojekeakvih aveti sto me progone kroz lavirint strave i taman dodjem do izlaznih vrata, sjetim se da su mi ostali osobni dokumenti u jednoj od soba i tu me preplavi strah od identifikacije jer me u isto vrijeme murija trazi... Gospode, zivopisna mora hickokovog kalibra... Probudim se tek 20 minuta proslo pa ajmo ritual fizike nanovo... Noc mi je prosla u u kosmaru, otvorenih i sklopljenih ociju. Konacno zora. I svjetlost donese nesto olaksanja. Zbija me nista ne boli, samo valovi groznice i one lose pred unesvijest, smjenjuju se poput olujnih talasa... Izdrzim tako do 11 h. Dalje ne mogu. Snadjem se za sub, povucem 2 mg. I obezbijedim jos tri velike i dvije male. To me drzalo, sve vrijeme, lagati necu, malo ga i zloupotrijebim sa apaurinom i tako prodje tjedan do jucer. Zove me kum, da mi da nekakve stvari za auto.
Ja tamo, kad imam sta i vidjeti. Kamen u vrijednosti od 150 KM pro bono. Pa ti budi kadar i izdrzi takav bezobrazluk. I ja sam samo ljudsko bice. Sve u svemu, pocnimo ponovo ispocetka---
Jedno je vazno. Volju imam. I jos nesto. Prkos. Nas Bosanski inat, i dace Bog da je legenda tacna. Tvrda glava.

Eto Sancho, carice sta da ti kazem ,sam nula. Procitam neki dan izreku , "mogu prihvatiti neuspjeh, ali ne mogu prihvatiti da prestanem pokusavati "
@costa rican dream legendo hvala ti na podrsci.. mnogo.
Vladati nad sobom najveća je vlast.
User avatar
sanela
Posts: 4002
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Requiem for a Dream

Post by sanela »

Draga moja, ispostavi se da su putevi koje biraš zapravo stramputice koje te konstantno vraćaju nazad tamo odakle si krenula. Zapravo, ne vraćaju te odakle si krenula, nego te vode dublje u ambis iz kojeg pokušavaš da se izvučeš. Vrijeme prolazi, a ti se stalno vraćaš unazad. Pitanje je da li "pravi put" izaberemo onda kad ostanemo bez svih drugih opcija?
Nadam se da ćeš ti prije odlučiti da izabereš put koji te neće vraćati nazad, prije nego ostaneš bez vremena ili drugih opcija.
Ljubim te i sretno!
Post Reply