Requiem for a Dream

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

lilly marlene
Posts: 11
Joined: Mon Aug 08, 2016 8:04 am

Re: Requiem for a Dream

Post by lilly marlene »

Svoj prvi upis na forumu cu pocet stihom iz pjesme koju sam procitala u jednoj knjizi za boravka u komuni : "Ko me goni,koga nosim,pre i sada?
Za mnom stoji cega nemam a
Preda mnome:
mrtva proslost,zivotom pokrivena.
Dok buducnost polagano pokrov skida
nje nestaje i u proslu proslost pada."
Moja prica je slicna mnogima ovdje ,tezak zivot i prvi susreti s mojim ubojicama,alkohol,trava,ex,speed,sve mi je to nekako dolazilo samo kroz dugi niz godina a onda sam se nasla oci u oci s cinjenicom da mi nista od tog vise nedjeluje na moju psihu koja je bila u velikom neredu.Kako sam tad bila vec presla prag 30-tih i stvorila jako dobar zivot za sebe,nazalost mogla sam radit sto sam htjela.Prije svog 33-ceg rodjendana nagovori svoje prijatelje iz djetinjstva koji su na heroinu,da uzmu i meni da probam.Uzimala sam ga na nos nekih 3mjeseca,povracala sam non stop,omrsavila 13 kg za taj period a onda je dosao gun na moj repertoar.Bilo mi je lijepo,necu lagat,nisam vise mislila ni na sto.Ono"Mogu prestat kad zelim je bilo u glavi"!Dani su se pretvorili u mjesece,mjeseci u maltene dvije godine a onda je ovisnost uzela uzde.Kroz ovaj relativno kratak period ovisnoti o heroinu sam izgubila sve sto se izgubit moglo,od "sam svoj gazda poslom" kojeg sam jako voljela ,stana s svim stvarima koje sam godinama sticala do onog najvaznijeg povjerenja ljudi do kojih mi je stalo i zivota jednog od njih na kojeg je jako utjecao moj problem.U komunu sam tad odlucila otic zbog njih ne zbog sebe jer mi moj zivot u tom trenutku nije znacio nista,otisla sam navucena borila se s krizom danima,nisam jela nikako,o spavanju da nepricam ,mislila sam da nikad zaspat necu.Ovaj pocetaku odnosu na onaj uzimanja je bio mnogo,mnogo tezi.Dani prodjose a za njima i mjeseci,prodje i godina te dodje i moj izlazak.Nisam dugo vani,nekoliko mjeeci tek ali mogu vam reci jedno,moj zivot se promjenio100%,ja vise nisam ona slabasna osoba koja se nije znala suocit sama sa sobom,sa zivotom,sa drugima.Sad cvrsto stojim na nogama,zivim zivot i molim se Bogu da tako i ostane.Nisam u zabludi da sam "izlijecena",u ovisnosti to nepostoji ali jesam "zalijecila" mnogo stvari koje su me odvele na dno dna a za koje nisam smatrala da su uopce moji problemi.Moj savjet za sve vas koji se skidate pa se opet vracate na staro je da prepoznate u sebi bar taj problem,ovisnost a onda potrazite neku komunu i pokusajte vratiti svoj zivot, moze se ako postoji u vama bar mrvica volje.
Eto nadam se da vam moj post nece bit dosadan i da ce mozda bar nekom pomoc.
Pozzz svima
Sometimes the wrong choices
Bring us to the right places. :!: :!: :!:
breakdown
Posts: 66
Joined: Fri Apr 08, 2016 2:13 am

Re: Requiem for a Dream

Post by breakdown »

iz tvojih postova na ovoj temi, a bogme i na drugima gdje pišeš, stalno se provlači velika doza samokritike, samooptužbi, samoprezira... da to nikako ne može biti zdravo niti od pomoći u opravku.
morate naći načina i za oprostiti sebi šta god da vam se izdešavalo u prošlosti.

vrijeme liječi i prekriva sve, odnosi u zaborav, ali samo pod jednim uslovom, da "rastete" i ostvarujete ciljeve koji vas čine ponosnim.
ako stojite u mjestu, godine koje prolaze neće vam donijeti olakšanje
nije život poljem proći
User avatar
motivation
Posts: 85
Joined: Fri Jan 23, 2015 10:23 pm

Re: Requiem for a Dream

Post by motivation »

Iskreno, dragi moj kolega, poslije svega ne mogu da si aplaudiram na statusu koji sada imam.
Znimljivo mi je to, a o cemu sam vec pisala, da svaki psihoterapeut na pocetku seanse upita "volis li sebe" A to uveliko ima veze sa samopostovanjem. Ja sam imala nekolio percepcija voljenja sebe... I vec sam ih spomenla na ovom topicu, na ranijim postovima...Mozda je to moje drogiranje otislo tako daleko, a i izljecenje tako nedostizno, bas zbog ucinka heroina na moje emocionalno stanje, to talasanje u notama andjeoskih horova i zanos samopostovanja u trenucima rada na opijatske receptore. Jer heroin na svakoga djeluje drugacije.. Kao protetika duse, kao ekstremitet koji nedostaje, popunjava tacno onu rupu koja prokisnjava. Citiracu jedan pasos,( jer vise niti nemam kapaciteta za nove koje su i onako vec ispricane price). Nesto sto se zbilo na samim pocecima ulaska u ovisnost. Tada, me potresla jedna kafa s likom sto mi je pomogao oko seme. Ima 39 godina, vise puta neizlijeceni ovisnik. Dno ljudskog postojanja. Jad i ocaj. Sljam.

Zgrazavajuce je vidjeti koliko je propao, ispijeni hodajuci mrtvac koji se jos uvijek usudjuje da nesto zeli a smrdi na mrtvacka kola. Sutim i slusam taj nesredjeni govor, proiznikao iz neurednog misaonog toka, kako spocitava moralne propovijedi, istice svoje ljudske vrline a onda se grdi i sazaljeva... Nisam sigurna, da li je moja paznja bila posvecena smijehu ili ismijavanju tog nesretnika. Pomijesale su mi se emocije. A preovladala je na kraju ona koju svi nekad osjetimo, ali joj jos nismo nasli ime. Zaljenje koje je propleteno prezirom, temeljeno na gadjenju... Ja ni po cemu ne slicim njemu, visoko sam iznad, po intelektualnom i kulturnom statusu a osjetila sam da smo isti. To me porazilo. U istom sam toru, u istom coporu, zarboljena u tvrdjavi i sve vrijeme trazim pukotinu u zidovima od stotinu arsina, i ako ne uspijem da se provucem, primim jos jedne lance okove od "gospodara" koji me uhvatio u namjeri da pobjegnem. I kad cujem, u blizoj i siroj okolini, i medju rodbinom i prijateljima, javno u medijima, kako se govori o narkomanima, kao o najvecem olosu, ljudskom otpadu, o otpisanima, i sa takvim gadjenjem kao izopacenim izrodima, zlikovcima koji ce za 10 KM isjeci necije grlo ili ljubiti necija stopala, za par kovanica dovesti se na zadnji stepen ponizenja.

I ja pripadam tom nesoju, ljudskom, u istom sam kosu. A nije ni vazno sto drugi govore. Kad znam da ovisim o milostinji crnog trzista ili onoj farmaceutskoj, i da ne mogu normalno da odem na tenis, na bazen ili bar bezbrizno ujutro otvorim oci, bez grca u stomaku, da doruckujem keks i caj procitam jutarnju stampu svjesna da sam covjek u svojoj kozi ili banalno govoreci pogledam neku glupu spansku sapunicu, kao sto bi to uradio neko u mom komsiluku... znas na sto mislim. A ja to ne mogu. Jer sam ovisnica. Ne mogu da planiram buducnost, porodicu,djecu, jer ovisim o terapiji koja me ne cini sretnom, vec samo blokira bol, ovisim o heroinu kao jedinom trenutno izvoru srece, kao povremenom izletu iz tmurila svakodnevnice.
neka, nemoj to da mi radis.. Bar ovdje mogu da skrivenoga identiteta ne skrivam ono sto je u meni.

Cemu vrijedi danas moja pamet, i moji talenti...Kad i uzi clanovi obitelji nemaju vjere a ni povjerenja,kad zakljucavaju fijoke i ormare dok sam u kuci iako nikad nista nisam uzela-... na tome da si cestitam? Vise ne citam Sarajlica, Jesenjina, vec racunam razne kombinacije kako do seme i poslije seme, ne slusam vise Dvorzaka, Vivaldija, Stravinskog, vec osluskujem kretanja da ne budem uhvacena na (ne)djelu ito ne zbog srama toga sto cinim, vec da mi ne bude oteto to sto imam. Vidis u sta se covjek pretvori... Ni tudje kritike vise niti ne cujem..Ali onu u sebi, ne mogu da utisam. I imam prava na nju. Ona mi je jedini svjedok da sam jos covjek. Da imam jos toliko morala da se prekorjevam za lose postupke, da zalim za svim sto sam mogla biti a nisam. Ona mi daje nadu,da nisam potpuni rob i da postoji jos koja pukotinna kroz koju cu da se provucem iz ovog mraka ovisnicke kalkulacije.

Uvijek sam dosta polagala na intelektualni napredak i edukaciju.Srcano sam njegovala uvjerenje u sebi kako je obrazovanje svojevrsno iskustvo, ta bar, inicira bogat meandar iskustava i na taj nacin projektuje se u licnost. Kako vjerujem da je titula uslovno vezana sa usvajanjem novih znanja iz odredjenih oblasti, logicno se namece kao krucijalni cimbenik u odredbi putanja kretanja emotivnog i drustvenog zivota... Na koncu govoreci nije isto satkan mrtvozornik i baletan. A sta mi sada vrijede ta znanja i vjestine, kada ih koristim samo u manipulaciji i laganju, sebe ponajvise... Drugima je svejedno. Moje vrijeme i mladost prolazi nepovratno. Dan po dan, ponajvise u neznanju.
Vjerovala sam da ponos i visoko samopostovanje, unutarnje uzdignuce,zbog sopstvenog intelektualnog i duhovnog napretka, u ovim šturim uvjetima nakaznog drustva, bolje receno krmetnjaka, moze biti bar surogat nagrada za los sistem u kojem zivimo. Usput ne kaze se dzaba "bisere pred svinje"... Svinje ce uvijek biti jadne u svom blatu, prosjecne i smrdljive, glupe, cija je zivotna uloga da budu zaklane,a biseri moraju jednog dana zasjati u punom sjaju, jer po svim zakonima univerzuma, doci ce vrijeme za naplatu svakog truda i zrtve. Tako sam vjerovala.
A bio je to krupan zalogaj, ne za moj inteletkualni stadij, vec za emocionalni. Proslost su cigle nase licnosti, iskustva su vezivni materijal. I kako smo sazidani, tako i djelujemo. Ako je negdje ostala rupa, u gradnji,kao kod lego kockica, kad ostavis supljinu, ne mozes nakndadno da uguras kockicu na mjesto na kom nedostaje... Mozes da pokrpas, ali opet prokisnjava.
Nekako naginjem apsolutu stvari. Krivi je to obrazac, a tako sam satkana... Programirana kada nesto radim, da napravim to cestito. Tako i kad nesto pokvarim, to je za vjeke vjekova. Ja sam, osoba s imerativom pobjede tek, kad je pobjeda ocigledna. Ako vodim sa dva gola prednosti, dacu jos deset. Ako gubim sa jednim, tesko cu se vratiti... Jednostavno sam najlosija kad je najpotrebnije. I tad sam najtolerantnija prema sebi.
I sta ako pogrijesim ? Lako cemo. Boze moj, nije kraj svijeta... Sta najgore moze da se desi? – SAMOPREZIR ! I vece propasti ne treba. Samokritika moze biti, dobra prevencija neuspjeha, a nekad pogubni uzrok autodestruktivnosti. Sa besmislenim balansom nad paklenim grotlom.

Ja sam satkana na sve ili nista... Izuzetna zelja za uspjehom mi je cesto u sukobu sa realizacijom...I ishod realizacije sugerise los kvalitet mog uloga. Samoprezir dolazi od teznje ka napretku a jalova truda. Od poistovjecenja sa jedinkama krmetnjaka. Kad si tako uskratis nesto sto je na koncu prirodna dusevna hrana, pokusas nadomjestit sintetickom, (u mom slucaju Heroin) kao bijeg od stvarnosti ili cin pobune, ko ce znati. Mozda slabost karaktera. Greske, nase ili tudje uskracuju nam nova putovanja, kostaju nas velikih stvari a nekad poklanjaju neopisive, nove, boje zivota... Ponavljanje jeste majka znanja a ubica vremena. Sto ce sad Marko na Kosovu ? Cemu znanje koje steknemo prekasno ?
Kazu da su ljudi nuzno socijalna bica i neprestano traze potvrdu sebe od drugih, oni uspjesni ili neuspjesni teze uklapanju. Moja proslost su sva moja iskustva, ono sto ja jesam od cega sam sazidana i sto me na koncu dovelo tu gdje sam sada. Neuklapanje je samo nuzan ishod te moje gradjevine. I jos jedan neuspjeh u nizu koji je doveo do gore opisa otpisanih.
I poslije svega, da uzmem malj, i porusim gradjevinu, sve cigle pretvorim u prasinu, pocnem gradnju iznova, kako da zaboravim "vampira sto je isisao svu moju ljubav bacio me na zemlju punu njegovih tragova i ako ispustim samo jedan krik tek ce vidjeti da je pobijedio i necu da placem jer.. suze nece upiti bol, nego ce me poslati natrag grotlu strasti..." Nesto izmedju romantike kroz ciji veo ona mala eKatarina vidi heroin i kukanja shodnog nasem Bosnanskom mentalitetu.
I ktomu jos,sve sam ja ovo u proslosti vec napisala. A tako mi nadoslo. Bar ovdje imam pravo.
Vladati nad sobom najveća je vlast.
User avatar
sanela
Posts: 3866
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Requiem for a Dream

Post by sanela »

Zid sa rupom se da srušiti i izgraditi ponovo, manje rupe se daju zatvoriti da ne iscuri duša.
Pisati iz prošlosti i o prošlosti je dobro, samo je lose zivjeti u proslosti i za proslost.
Prvi, drugi, peti, stoti korak ne treba biti savršen, nego napravljen. Prvi je najtezi. A kad je meni najvise mrsko napraviti neki korak, onda znam da mi je najpotrebnije da napravim upravo taj korak bez obzira da li je prvi po stoti put ili stoti po prvi put.
Sve ostalo je romantika. :)
Sretno :-*
breakdown
Posts: 66
Joined: Fri Apr 08, 2016 2:13 am

Re: Requiem for a Dream

Post by breakdown »

Mnogo toga se sazna čitajući šta pišeš, a možda i više onim između redova.

Tvoj zadnji post djeluje mračno da mračnije ne može biti, ali samo na prvu. Nakon sat-dva izmamila si mi osmijeh, osmijeh da si ti daleko od propasti i da za tebe postoji sasvim velika vjerovatnoća uspjeha i normalnog života. Iako pun istina i životnih mudrosti on je jednostavno djetinjast, izvini.

Tebi je prije svega potrebna ljubav , da te neko voli baš takvu kakva jesi, a to uopšte ne bi bilo teško, vjerovala ili ne.
Potrebno bi bilo samo da te taj neko upozna onako kako smo te mi upoznali, kada otvoriš dušu.
Naravno, u stvarnom svijetu nosiš masku tako da nemam baš neku ideju kako bi se to moglo dogoditi.
To i ne mora biti partner, dovoljno je i "jaka" prijateljica koja bi te vukla iz mračnih perioda.
Usput, ne poznajem nikoga koga druga pozitivna osoba ne može podići, samo je potrebno da gaji dozu simpatije i ljubavi.

Imaš li koga takvog ?

p.s. nismo kolege, samo sam duplo stariji
nije život poljem proći
User avatar
motivation
Posts: 85
Joined: Fri Jan 23, 2015 10:23 pm

Re: Requiem for a Dream

Post by motivation »

Najpozitivnije na ovom forumu je i najcistije lice ili ime. Sanela. I stvarno svi razgovori sa tobom, sva pozitivna energija, koju neumorno saljes su vrijedni da se s postovanjem procitas na nekoj konferenciji... Rekla sam ti to.

Dragi cika Breakdown nije valjda da si sat-dva vremena citao/analizirao moj post.. :) A vjerovao ti ili ne, svakom zivom bicu je potrebna ljubav. I svi smo mi svjesni toga, do onog momenta kad smo toliko povrijedjeni postajuci previse ponosni da tu "slabost" prihvatamo u svom zivotu. Tada slijedi ono stanje "sam sam se rodio/la, meni niko ne treba, i potpuno sam neovisan/a" Sljedeca faza (ako se u medjuvremenu nesto ne dogodi) je postajanje ovisnosti o nekoj navici, stanju ili poroku.
Ja nemam prijatelje, imam poznanike, one sa kojima pijem kafu, one sa kojima razmjenjujem narkomanska iskustva, i one za ona druga... Imam i one koji me hvataju na emociju, da ih poguram, pocastim, pripazim koji mi placu na telefon, ljube ruke, noge i uvijek se zareknem da cu da ih skartiram a ipak to ne ucinim. Neka mana - nepopravljiva.
Sto se tice partnera, on ima volje a nema znanja pa mi vise ovako dodje kao dodatno opterecenje. Jedna sirovina, koja se ne da isklesati, jer je vec gotov proizvod, ali sirovina sa dobrom dusom i dobrim srcem, i vjerovatno se i on zarekne da ce da me skartira, (kako mi se cini vec po stoti put) ali ipak to ne ucini. U nekakvoj smo simbiozi.
Sutra bih trebala biti hospitalizirana. Pritisnuli su me ovi, svih pet lijecnika,sef klinike, plus pride socijalni radnik i jos jedna tehnicarka. Natjerali me uz zid. U cilju moje stabilizacije, od koje bas i nisam uvatila neke vajde 6 mjeseci ranije. I ne cekam ja da se astralne karte posloze, zvijezde podudare pa da i odem na kliniku, rado bih ja tamo, i iskreno ali nemam nacina da im objasnim da trenutno nisam u mogucnosti. Pa ce to vjerovatno za sada biti moje pozdravljanje sa tom ustanovom, jer cu izgubiti terapiju.

Ovako, gledajuci ispada kako ja sama sebi ne zelim dobro, odmazem si, da sam licemijer., ne pristajem na kompromis, odbijam pomoc, da je to put koji sam izabrala, da propadnem ali niko ne moze uci u moju kozu da bi znao u cemu je stvar.
I koliko cu izgubiti, ako sad odem tamo za malo sto cu dobiti. A dobicu, 4 mg vise, - tj.maksimalnu supstituciju. (na stranu sto se lijepo odmoris, nacitas literature, budes pod apsolutnom skrbi, i ono sto je meni bilo omiljeno su psihosocijalne grupe i tretmani) A izgubicu posao, pa mogu da se slikam sa dodatnom supstiucijom kad izadjem, i dospjelu ratu kredita da platim samo ako istu prodam svakog tjedna, jer tamam tako nekako i dodje, jos da mi ostanne za cunga-lunga. Uostalom izgubicu nesto sasvim drugo, ustvari i prvo u sto sam ulozila najvise duse. Nebitno.

Meni BUP I MOP dodje na isto.. Ustvari, kad saberem sve svoje postupke, i to sto sam vec rekla da sam cijeloga zivota isla na sve ili nista, BUP mi je ustvari bio postapalica da mogu sigurno da koristim MOP bez sutradan krize... i tako sve vrijeme. On je ustvari samo bio nastavak mog drogiranja pod medicinskim nadzorom i licno meni obezbjedjivao bezbrizne izlete na crno trziste, jer znam da cu imati poslije cime da se pokrijem. Dakle nema zime. I TAKO RADE ODGOVORNO TVRDIM 90% STICENIKA ZZBO. Sto osobno znam, i sto je statisticki jasno kad radis testiranje na 20 uzoraka, tj. takozvanih apstinenata na OST-u kad su njih 17 u prikrivenom recidivu a 3 istinski cisti.

Ljudi se lijepo drogiraju kad imaju para, 3 do 4 dana prije testa, pa se pokriju, i ociste do narednog testiranja, a onda sve nanovo godinama tako dok se nekom ne prelomi. Zdravlje ili groblje. Cast onima cestitim apstinentima. I to je jedina istina. I kakav je onda uspjeh ? Pitam se ja. A sto po sebi znam, i po jos nekoliko primjera, do sada najistinitiji put ka izljecenju, je brate kad te svi ostave, i nemas vise gdje da pokucas, nema one sigurnosti, pa ostanes bez terapije, pa znas sta te ceka ako ponovo krenes u zabranjeni vinograd, tj makovnjak.
Mene covjek ostavio zbog kljucanja, 400 km daleko od kuce, samu u pustahiji bez zive duse, ne znam ni kako sam se kuci vratila uopste. Pa kad sam dozivjela taj emocionalni nokaut spustim sa 10 mg na 1. Krizirala 7 dana i spustila. A da mi je tetosio kao po obicaju, skidala bih ja to narednih 10 godina. I cim se vratilo na staro, cim je popustio ja se slozila dopom da proslavim, pa onda opet na dozu od 12. Iskreno govorim, kako god nekome djelovalo, tako to dodje.

I evo jos se vagam, da li da pakujem stvari ? ? Ili da napravim ovaj korak sto mi Sanela rece, da definitivno jednom raskrstim sa svime,tamam kad mi je zaista krenulo u zivotu, imam pred sobom 10 dana kucnog komfora jer iskreno gledajuci, pozitivnijeg perioda, i povoljnijh vremena od ovih necu imati. (kao sto napisa ovdje, ova jedna "koleginica" ili je mozda teta)
Vladati nad sobom najveća je vlast.
breakdown
Posts: 66
Joined: Fri Apr 08, 2016 2:13 am

Re: Requiem for a Dream

Post by breakdown »

nevjerovatno...

već kontaš stvari u životu na način koji ljudi počinju shvatati tek u 40-50-tim, a mnogi nikada.

šta je to da ti ne da mira ?
Last edited by breakdown on Tue Oct 16, 2018 9:30 pm, edited 2 times in total.
nije život poljem proći
Hemfri
Posts: 204
Joined: Mon Feb 06, 2012 5:49 am

Re: Requiem for a Dream

Post by Hemfri »

:| :?: :(
"Ne ljutim se ja Što TI Mene Lažeš-Već Što Misliš da ti ja Verujem!" - (PRA stara Kineska poslovica)
User avatar
motivation
Posts: 85
Joined: Fri Jan 23, 2015 10:23 pm

Re: Requiem for a Dream

Post by motivation »

"Cika" Breakdown, nemoj molim te da me zezas. Stvarno mi nije do tog. A, ovaj.. koja je tvoja prica, u koju kategoriju od navedenih ili nenavedenih ti spadas ?
Obzirom da si duplo stariji, a kad si vec prisutan u ovome "svijetu" , bilo bi lijepo da podijelis i svoja iskustva, da i mi mladji izvucemo kakvu pouku.
Vladati nad sobom najveća je vlast.
User avatar
sanela
Posts: 3866
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Requiem for a Dream

Post by sanela »

Odlučila da se ne spakuješ?
Post Reply