Na putu prema dole

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

Post Reply
User avatar
kia
Posts: 29
Joined: Sat Nov 19, 2005 5:31 pm
Location: zagreb

Na putu prema dole

Post by kia »

Lagano se spušta mrak subota navečer nemam pametnijeg posla pa sjedam pred komp i palim net prvo što sam krenula potražit je (fobija od ljudi,otvorenih prostora..zatvorenih prostora)da saznam više o svojim novim bolestima pritom pusteći koju suzu i prisjećajući se kako sam donedavno mogla sasvim normalno funkcionirat u životu..mislim bilo je uspona i nešto više padova ali ja sam bila odveć samouvjerena i optimistična da bi me išta srozalo, a sada šta ću drugo reći nego stvarno jadna sjedim u sobi i provodim dane u kući potpuno se izolirajući od roditelja, prijatelja samo dečka puštam još blizu. Nek se odmah izjasnim ja nisam bila na igli niti sam ušmrkavala to sranje čak niti bijelo nisam konzumirala neki bi sada sigurno rekli (šta onda sere da joj je teško di je ona od težih slučajeva!)ali eto ja sam imala tu ˝sreću˝ totalno si sjebat mozak abnormalnim količinama ecs..speeda...i nešto lakšim drogama..ima tu svega pomalo. Mislila sam ja sam pametna, sposobna..imam mozak veličine lopte šta meni znači par komada (15-16 pa drugi dan pa treći dan..i nema stajanja, stat ću kad se srušim! Mislila sam si samo još jedan samo još malo toga tako mi se ne da vraćati u onaj tužni svijet stvarni svijet još samo malo da sam u oblacima i uvijek sam govorila ma pod bilo koju cijenu i tako malo po malo potpuno očarana tim osjećajem, pa malo sranja u stvarnom životu sa kojima se ja kao više ne tako jaka osoba odjednom ne mogu nositi pa neću tražiti kao nekad prije trajnija riješenja koja će mi riješiti probleme u životu i nekako ću krenut dalje već sam imala hmmm..sreću ili nesreću otkrit taj savršen bijeg taj mir moj mali raj koji mi nitko ne može oduzeti jer nije to bila samo zabava to je bio izlaz, što god me snašlo u životu ja se više ne bojim ali ne zato što sam BILA samouvjerena i neustrašiva već što sam našla način da pobjegnem od bilo čega i da me ništa ne dira. I tako se moj život rušio mjesec po mjesec sve je bio veći kaos u mom životu sve se otelo kontroli ali ne..na taj svoj način ja sam sebi nalazila mir i nisam se imala vremena osvrnut iza sebe i pogledat kakav kaos radim od svog života jer sam neprekidno bježala i ja sam se osjećala dobro. Vjerovatno ne bi tu ni bila sad prepričavala svoj jad da sam tako dugo mogla a nadala sam se da ću moći jako dugo tako da se mene pitalo što bi željela ma do kraja života ako ne i duže! Tako nakon neke faze to je moralo puknuti negdje i preko noći od mene napravit skoro pa luđaka. Već me to muči jako dugo predugo za takav užas a mnogo je toga podjelit ću sa vama neke od najbizarnijih strahova koji me muče..strah od nekontroliranja vlastitih misli, strah od velike skupine ljudi (a čudno za mene jer sam ja oduvijek bila društvena) strah od zatvorenih prostora strah da ću se stopiti sa vremenom i prostorom i nestati da će zrak dobiti svoju težinu i srušit se na mene..i tako to dalje ide ..sad ja ne znam možda se u nešto od toga ubrajaju simptomi nekog oblika shizofrenije..ali hej ne želim razmišljat tako crno jer bi onda stvarno bio kraj makar jako je teško podići samog sebe i prisilit se na neku nadu da će sve biti ok jer ja ustvari tonem,tonem.. ne znam šta ću zasada je tako možda će postat bolje možda je to faza koja će proći još sam mlada..što je najgore od svega možda tek sada kada se zatvaram u kuću i prisiljena sam suočiti se sa vlastitim pogreškama shvaćam šta sam dobrog mogla napraviti od svog života a ja sam se totalno upropastila nije da se žalim ali šteta mene na kraju krajeva nitko pa niti ja nisam zaslužila ovakav užas jer sam do prije bila sasvim ok (nekad davno)prošlo sa životom.. :( ..eto nema moja priča happy end :cry: :cry: :cry: :cry: :cry: :cry: :cry:

this ist the end my only frends the end... morisson :cry: :(
lost soul...
User avatar
Luna
Posts: 1891
Joined: Fri Apr 15, 2005 12:48 pm
Location: usa

Post by Luna »

nema...jer jos nije tvoj end. Proci ce to ....I speed je gore od bijelog samo da znash. Tako da su i posljedice mnogo gore. Ne-nece ti niko reci ma sta ti pricas.....ja barem necu. Droga je droga....Istina nema gore od dopa...ali te i speed moze bas lijepo sjebati. Ne brini....samo budi cista....proci ce to. Sigurno ti kazem,. Pij vitamine i radi normalne stvari. Odmori mozak. Pisi...kad god si dole pa i gore pisi..
dobrodosla....
sve najbolje
Luna
M4j4
Posts: 596
Joined: Tue Aug 23, 2005 10:29 pm
Location: ucmala sredina smor-city

Post by M4j4 »

Kao prvo,dobrodosla na forum! Iskreno da ti kazem,meni nikad dosta nije bilo zurki i uvek sam zalila sto ne zivim u gradu gde bih mogla ici non stop na zurke,pa mi se jos i to cinilo malo,nego sam pozelela one dnevne tipa love parade,pa onda uvece u diskoteku! EXIT mi je 2002.bio kratak za 9 dana,sve mi malo bilo,na kraju se PRESELIM U BG ZBOG ZURKI,zamisli! Nikad u zivotu nisam preduzela tako extreman korak da bih ucinila nesto,ista za sebe,fakultet,recimo,sam otpisala u startu jer ga nema u mom gradu,a zelja za exerima i zurkama me odvela da radim na EXITu 2002.,da sredim sebi u Novom Sadu gajbu u centru grada poprilicno cool,pa da se par meseci kasnije preselim u BG. Nedostatak zurki sam ''nadoknadjivala''dopom,pa se i nesvesno navukla na isti...
Nisam imala pojma da exeri ostavljaju bas tolike posledice,mada sam slusala od drugih ljudi kako speed unistava gore od dopa i da zapravo dop i nije toliko stetan sem cinjenice da je adiktivan.
Tako,nakon otprilike godine dana,meni su zurke dosadile,nije mi se vise skakalo,nego sam dolazila da bih ''bila neko'' i sklapala kojekakve poslove,kupoprodaja,preprodaja gde sam bila na nikakvoj zaradi,nego mi bilo dosadno vise.
E,sad,jebiga,mene je spaslo to sto mi je naposletku sve to dosadilo i dozlogrdilo.Na posletku mi je i dop dosadio,no dalje se nije moglo,sta ide posle dopa kad je to samo dno,dalje nema.
Takodje sam imala i agorafobiju,i klaustrofobiju,neke ludacke,manijakalne misli,suicidalne misli,depresije,asocijalno ponasanje,strah od izlaska iz kuce,strah od zatvorenih zidova sobe,sve te razumem,jos zamisli meni je gore no tebi jer sam se ja i ''dizala'' i ''spustala'',speedball life style,cccc.
Kada sam prekinula sa svim tim,uzela sam tablete,sedative,pila ih sto vise,pa jebiga sad ih takodje pijem. Prodje nekih 3,4 meseca pa osetis kako se vracas u normalu.Ali ipak nije to to.Ja znam da nisam normalna,ali jebiga,umem da se kontrolisem i naucila sam da zivim sa tom cinjenicom.Patim od depresije i anksioznosti,dakle tegove,iz svoje bi koze,doduse u manjoj meri nego pre kad mi je bilo jos gore nego tebi.
Sreco,idi kod psihijatra i uzmi sedative i antidepresive,trazi ako mozes antidepresive novije generacije ZOLOFT,a od sedativa najbolje uzmi LORAZEPAM ili tako nesto,ali u svakom slucaju idi kod dr.
Napisah ovoliki post,bas si me ganula,znam kako ti je i drzim ti palceve,bice sve u redu,ovo nije fraza,istinu ti pricam,proci ce,samo iskreno veruj da ce proci.
Veliki cmokic
Image
User avatar
sanela
Posts: 4002
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Post by sanela »

Upisano: Ponedeljak Nov 21, 2005 1:57 pm Naslov komentara: Na putu prema dole 2 by kia

Hvala vam cure na pozitivnim komentarima, nisam ni računala kako će me to oraspoložit Smile a i još sam malo prolistala po ostalim pričama i tek sam sad malo pobliže upoznata da ima i gorih slučajeva od mene nije da mi je drago ustvari jako mi je žao jer kroz par rečenica vidim da tu ima dragih i dobrih ljudi koji su si isto tako sjebali život izgubljeni su opet se traže...nadaju se..a ubiti samo to i imamo trenutno. Do prije nego sam našla ovu stranicu mučilo me to što se nemam komu povjeriti tj imam ali nikomu ko me bar imalo stvarno razumije ili je djelomično bar prolazio ovo što ja prolazim ovako sam se osjećala sama i preplašena Sad . Znam da se teoretski ne možeš navući na kemiju pogotovo ne na ecs ali ja mislim da sam se stvarno navukla na to..ne fizički naravno nego moja psiha je daleko sjebanija. Nisam ja ni bila sasvim normlana kad sam počela sa time a to traje već...godinu i pol dana nije da se sad hoću prikazati luđakom ali imala sam svoja razdoblja uspona i padova, čestih suicidnih misli ali što je čudno to me samo zabavljalo nikako deprimiralo. Ponekad čvrsta i jaka a ponekad jadna i očajna, ovisi kako kad me pukne ali uvijek borac i prošla sam mnoga sranja i uspješno se izbavila iz toga nažalost sad više nisam tako sigurna u te svoje sposobnosti jer me previše hvata panika od svega u zadnje vrijeme..na kraju ove rečenice više ne znam dal da se nasmijem ili zaplačem. I tako kad sam ušla u taj čarobni svijet droge odjednom za mene nije postojalo ništa drugo tj sve je igralo svoju sporednu ulogu a ovo je nekako bilo na vrhu i što je najgore još mi je to visoko gore i nikako da se spusti kao zadnji prioritet u životu ili još bolje da to izbrišem sa liste prioriteta ali opet ne mogu. Mislila sam..napisala sam od prošlog puta uvod u ono kako se ja trenutno osjećam i sa čime se borim ali nisam napisala ustvari ni upola svog problema vezanog uz drogu jer bilo bi ustvari vrlo jednostavno da je moj problem samo (bila sam na nečemu i prošla me volja za tim ali ostale su neke posljedice) što isto grozno zvuči ali moja priča bi više bila (bila sam na nečemu još sam ponekad uništava me lagano al još mi treba čula sam da se na to ne može navuči pa k vragu šta mi se onda događa??)sad bi se možda opet neko ubacio (a šta mala sere među nama koji imamo prave probleme) ali ja opet mislim droga je droga kao što je luna rekla i svaki tip ima svoje čari na mene je eto imalo jebenog utjecaja sve što sam dosad probala. Moja najveća kazna je što ponekad osjećam da me istovremeno ubija i istovremeno liječi. Nisam još došla uopće u doticaj sa dopom ali kakva jesam da ga probam samo jednom mislim da bi to bilo to jer previše sam navučena na to i to je moj najveći pakao što mi je ubilo volju za bilo čim ako se ja toga zauvijek odreknem a nisam sigurna da mogu, to mora imati bar malu ulogu u mom životu jer ako nema što mi ostaje..ostaje mi život ali šta će mi život ako si ponekad ne mogu priuštiti takav osjećaj. Ja znam da je to loše razmišljanje i ja znam da bi se trebala boriti protiv toga ali ipak tu sam slaba jer koliko ti život imao smisla i bio sretan i savršen nikad ali nikad neće izazvati onih 5 minuta euforije i tako drukčijeg osjećaja nego oni stvarni pa je stvarno teško reći drogi zbogom. Mislim da se ljudi najviše i vraćaju zbog toga i ne izdrži ih puno ne uzeti opet jer život odjednom postane siv i dosadan, tužan i jadan pa će svako na svoj način opravdati zbog grižnje savjesti svoju slijedeću dozu jer svi mi duboko u sebi znamo da to ne smijemo. Tako sam već par puta donjela odluku da prestajem i neću više nikad ni pomislit na išta od toga jer ubija me to i znam da mi je najgori neprijatelj ali opet sa vremenom na vrijeme dođe mi u glavu okupira me i opet sam na starom! Moje najbolje riješenje bi jednostavno bilo da se vratim godinu i pol unazad i uopće ubijem si tu znatiželju u sebi za tim sranjima i tako si spasim život i izbrišem si mnogo loših uspomena što mi je sve to i donjelo a i one lijepe jer su još opasnije od onih loših jer baš me te lijepe uspomene navode da zaboravim koji sam pakao proživjela i ja nastavljam opet jer duboko u sebi mislim sve ću proći zbog još malo tih lijepih osjećaja a ustvari zavaravam se jer me baš sve to dovelo do ovog stanja. Dok sam listala po drugim pričama nisam našla niti jedan slučaj poput mene tj nitko ne navodi glavni problem kao nešto lakše droge osim dopa i bijelog, bilo mi je žao što nema ovdje nekog sa kime se mogu još bolje razumjet makar su tu većinom svi i to konzumirali ali nikome to očito nije stvorio takav problem kao meni ili možda i je ali ništa nije napisao o tome pa bi mi bilo drago da bilo tko ko je imao bilo kakvih problema sa time da mi napiše neka svoja iskustva to me stvarno zanima, pomoglo bi mi puno a i bilo kakvi komentari općenito su dobrodošli. Meni je drago što sam pokrenula ovu temu jer iz vlastitog iskustva znam da ima puno mladih koji su možda u sličnoj situaciji kao ja a nemaju sa kim razmjeniti mišljenja a da se ne tiče samo žutog ili bijelog. A na internetu pod pojmovima (ecs,speed..)ne može se naći ništa što već svi ne znamo. Tako da je meni stvarno drago što sam našla ovu stranicu jer meni već pomaže ako ništa drugo da samo pročitam neka iskustva tako da makar sam sama u tom svom jadu ipak osjećam da više nisam tako sama.







Odjednom je površina mutna nije jasna, za mene sretna budućnost odavno je prekasna.
I sama se za spas borim, al potiho ja dušu tako morim, jer ona ima samo jedan cilj pred sobom, pa ako bude neka i završi na sudu pred Bogom.
Isplatit će se kad neće boljet, nije važno tko će koga voljet.
Ovdje nije važna niti ljubav, nije važna niti budućnost, nema jadnih nada jer važno je samo ono u tom trenutku, ono sada.
Prožima ti tijelo toplinom i ne možeš se nad tim nadići, nije važno što će te na kraju sve to stići i nećeš više čime imat mislit niti voljet jer uzet će ti to dušu i tijelo, loše je ono što pred tobom stoji, ono sitno u prahu bijelo.
Ne treba ti to nitko reći, svjestan si da ti se već vidi kraj, ali nije važno samo da posjetiš još jednom taj raj.
I nije važno što itko više o tome kaže, jer tvoje tijelo će samo sebi da laže, da još jednom ćeš samo uzet, makar znaš da će ti to život na kraju oduzet.
I svaki dan se boriš sve jače, pokušavaš reći ne, ali srce ti gorko plače pa ne možeš odoljet, nemaš osjećaj da će te netko što ne uzeo još jednom više voljet, pa ćeš još samo jednom opet uzet, i još jednu nadu za opstankom si na lijestvici života oduzet, al nije važno kad ne boli, nije važno jel te tko voli, to je u tvojem umu nešto više, nema oluje niti kiše jer svog Boga u tom Raju opet susrećeš i kad se vratiš zaklinješ se da više nikad nećeš, ali opet će vrijeme proći i u novu napast ti ćeš doći, i ma koliko jak bio, ma koliko svoju muku od drugih krio opet ćeš pokleknut i zadnji će krik anđela odjeknut, no ti ne čuješ da ti glas u glavi govori da staneš i pokušaš drugim putem dalje, no ti ne možeš bez toga dalje i tako još jednom sebi lažeš da ćeš zadnji puta još jednom samo malo uzet, ne shvaćajući da će te taj zadnji put zauvijek uzet.
I opet sretan što ćeš ju okusit, niti svjestan da više nećeš moći ništa izustit eto evo ga povukao si sad je raj pred sobom vidiš kraj, još je dobro još njezinu toplinu osjećaš ali odjednom je svugdje mrak, kapak polako prestaje biti lak oči se zatvaraju a vrata smrti se otvaraju.
_________________
lost soul...
User avatar
Josephine
Posts: 172
Joined: Tue Dec 13, 2005 7:11 pm

Post by Josephine »

pozdrav svima!!!!

...draga Kia,evo ja sam jedna "persona" sa jako sličnim problemom kao i ti... nakon ogromnih kolicina ex-a,speeda,koke...vucem te neke posljedice...pocela sam piti zoloft...i nadam se boljem... :?
Post Reply