Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !
Posted: Sat Jul 28, 2012 8:53 pm
Pozdrav,
procitao sam dosta toga po forumu,pa mislim da je red da i ja napisem nesto.
Bivsi sam ovisnik o heroinu,sada bivsi,od unazad 3-4 mjeseca sam na subs.terapiji i pod kontrolom,pod legalnom zamjenskom drogom "suboxone".Prvi put na njemu,prvi put na lijecenju i u programu.
Ovo je moja prica,pricam je (tj pisem) iskljucivo radi sebe,da mi bude lakse (mislim da hoce),mnogo toga je u meni sto na neki nacin moram izbacivati,a ovo se cini kao odlicna prilika.Mozda nekom i pomogne,nase price su slicne,imamo nazalost svi tu nesrecu da nas povezuje gudra,ali ja sam siguran da nas povezuje i masa nekih lijepih osobina,da smo svi bez obzira na ovo sranje na neki nacin posebni i imamo svoje kvalitete,koje smo mozda davno zaboravili,pa ponekad vjerujemo u to da smo mi u stvari onaj prazni zombi koji je ostao od nas nakon godina i godina teskog,katastrofalno teskog zivota.Ali nismo,zombi se postaje,zombi se ne radja,niko od nas nije rodjen kao zombi i kao narkoman,to je ono sto smo postali silom prilika i to nije ono sto mi uistinu jesmo.
Ko sam ja?Da li sam i ja sposoban pronaci tog zivog lika u sebi i izbaciti zombija?Izbaciti ono zlo u sebi,ono prljavo zlo koje stvara bol u grudima,stomaku,koje te tjera da napravis sebi sranje,da se spucas i privremeno nahranis demona?Ne znam,ponekad se cini da jesam,ponekad da nisam,ponekad je sve tako
tesko,tako jebeno tesko da mozak hoce da mi explodira i da bi najradije otjerao sve u neku stvar.Ali ne moze vise,ne moze mi pod kozu,umoran sam,preumoran sam.Preumoran sam od pakla i upadanja u nevolje,preumoran sam od gubljenja,od svakodnevnog gubljenja svog zivota,muka mi je od praznine koju osjecam u sebi i gadim se samom sebi,gadim se onome sto sam postao,gadim se svakom dijelu i onom najmanjem svoga bica,dosadilo mi je vegetirati kao biljka i ja jednostavno ne mogu vise ziviti kao narkoman.Ne znam sto kazem ziviti,to nije zivot ali ne postoji izraz kako bi se to lucidno stanje moglo najbolje predstaviti.To se mora doziviti da bi se znalo ali sada,kada bi birao izmedju tog zivota ili da umrem istog trena-ja bih bez razmisljanja odabrao smrt.Da,moj zivot dosadasnji je toliko lijep
da bi sada odabrao smrt umjesto da opet prolazim kroz sve ovo.Ne mogu!Ne zelim!Dosta je bilo,pokusati cu sabrati ove ostatke licnosti,karaktera svog,ponasanja,proci cu kroz sve jos jednom,od pocetka do dana danasnjeg i pokusati shvatiti sta sam bio,skupiti te razbacane komadice i prasinu svoje licnosti koji su mi ostali rasuti po cijelom zivotu,zalijepiti ih nekako i povezati u jednu cjelinu,odakle cu nastaviti da radim dalje.Nikad to sastavljeno i zakrpljeno nece biti kao novo,ostace do kraja zivota tako sastavljeno i
osteceno ali ce ostati,i to je nesto,od necega se krenuti mora.Odabrao sam zivot,sada jos samo da pocnem uciti kako se to zivi,sta sam ja to i sta je od mene ostalo nakon ovog jada od zivota sto sam si servirao,ali i zavrsio sa njim.Kazu da se oporavkom treba krenuti od pocetka,pa idemo ovako:
Rodjen sam prije 34 godine u glavnom gradu ove nesretne zemlje,u stvari u obicnom gradu one stare drzave ali to je i nebitno,u jednoj prosjecnoj porodici sa 4 clana:majka,otac,deda i baka.
Koliko mi je poznato dosao sam iznenada,moji roditelji me nisu stvorili sa namjerom,jednostavno sam se dogodio.Mislili su da su spremni za djecu pa su ubrzo stvorili i mladjeg brata,godinu dana mladjeg.
Kao klinci imali smo prilicno normalno djetinjstvo,roditelji su radili,nas je cuvala baka,druzili smo se uglavnom sa istom djecom iz kvarta i to su bile prilicno mirne godine moga zivota.Rado sam se igrao sa skromnim igrackama koje sam imao,nikada to nije bilo nesto exkluzivno i skupo jer me takve stvari
nisu ni privlacile.Plasticni kauboji i indijanci,poneki autic i dosta maste,kakvu samodijete moze imati.
Roditelji su se cesto svadjali.Kako sam ja to vidio izgledalo je da tata pije,a mami se to iz nekog razloga ne dopada pa kad bi on dosao sa posla ona bi nekako to znala,izbijala bi svadja,on bi doslovno poludio,znao je i udariti nju,ona bi udarila njega,par puta nas je i izbacio iz kuce,par puta je majka nas vodila kod svoje majke,valjda kako bi pobjegla od njega.Baka i deda sa kojima smo zivili su uvijek bili protiv toga da on pije,cesto su se i svadjali sa njim,jedne prilike ga je deda i udario.Oni su bili 100% na strani majke,on je bio negativac ali u dusi nije bio los covjek.Izvodio nas je,vodili su nas na more,na izlete (izleta se ne sjecam bas ali imam slike,tako da znam da se desilo),kupovao nam je stvari,on mi je kupio prvi walkman
kada sam,sa nepunih 10 god bio lud za muzikom.Ustao sam da idem u skolu,sjecam
se kao da je juce bilo-a on je izvadio walkman i dao mi,tako sam sretan bio,presretan.I dosta
lijepih uspomena imam vezano za njega,samo kada je pio bio je jako nezgodan,ponekad za nas,ponekad samo prema majci.
Ali i deda je pio,svako ko bi dolazio je bio pocascen nekim picem,kod mene u porodici alkohol je bio najnormalnija stvar,nekako se podrazumjevalo da ga uvijek ima,vaspitani smo tako da gosta(i clanove porodice) uvijek treba posluziti sa onim najboljimsto imas,a i naravno sa alkoholom.
Brat se plasio tih njihovih svadja,obicno ne bi zaspao do kasno u noc kada oca ne bi bilo
kuci,cekao bi da dodje,da cuje da li se svadjaju,i ako ne (sto je bilo uistinu rijetko)tek
tada bi zaspao.Mene nije bilo strah,par puta sam i batine dobio od njega,jednom sam cak
skoro i svijest izgubio,sve cega se sjecam je da je (iz nekog razloga,mozda sam i napravio nesto kao dijete sto ga je izbilo iz takta,ne sjecam se) poceo me udarati dok sam bio na podu,i sljedece
sto pamtim je da majka place i u kupatilu sapira krv sa mene,ne sjecam se odakle tece
ali trajalo je dugo i strasno me je peklo lice,glava,zvukovi su bili neprepoznatljivi,
sve je onako izgledalo kao u magli,samo je umivaonih bio sav krvav i krv je neprestano od
nekud dolazila.Poslije toga se sjecam tek iduceg dana,nisam isao u skolu,majka je ostala kuci.
Tada sam cuo da postoji droga,i to rodica je,onako prelijepa sva i otkacena bila nesto
u prici pominjana,pa je majka rekla da ce jedno vrijeme doci da zivi kod nas.Ja sam nju obozavao,bila mi je kao starija sestra,svuda me je vodila kao malog,izlazio bi sa njenim drustvom i bilo je super(poslije sam shvatio da sam joj bio ponekad i izlaz,mogla je nabaviti dop bez straha da cu je,za razliku od brata,ocinkati gdje bila,sa kim)Bila je nekih mjesec dana kod nas,zatvorena u sobi,nama nisu dali da ulazimo i da joj smetamo,rekli su samo da je bolesna.I njen brat,moj rodjak,je u neko priblizno vrijeme zaglavio u zatvoru.Nama su rekli da se vozao na rolsulama i udario policijsko auto (a u stvari je pao radi dilanja i posjedovanja artana i trave cini mi se)
Rodica je uglavnom bila u sobi,nije izlazila,jednom me je povela na Skenderiju negdje tada,sacekao sam je
(nisu joj dali da ide sama,to nisam shvatao)i malo poslije toga smo dosli kuci,sjeli i odjednom je zaspala za stolom.Izbio je cijeli haos,mene su uhvatile majka i tetka,kao da sam ja nesto napravio i ispitivali me nekih 2 sata.Naravno nista im nisam rekao naravno,iako ona to nikad nije trazila od mene meni je sveto bilo sve sto se desi i nisam htio da iko zna.Znao sam da radimo nesto nedozvoljeno,nekako se to u vazduhu cesto moze osjetiti i sama cinjenica da je tako stvarala bi mi adrenalin strasan,strasno je bilo uzbudljivo iako nisam znao sta se tacno desava.Bio sam odprilike krenuo u prvi razred osnovne skole tada.
Skola je bila super,obozavao sam se druziti,volio sam uciti,pravo mi je islo to sve,nisam pravio probleme nikada,moji roditelji mi apsolutno nijednom u osnovnoj skoli nisu napravili problem radi bilo cega sto sam uradio.Sam sam pisao zadace,ucio,cesto bi pokusao i bratu da pomognem ali to je rijetko uspijevalo,nije zelio slusati,mama je uglavnom pisala njegove zadace i radila za njega,on bi je izmanipulisao plakanjem a mene bi to jako nerviralo.Nisam shvatao kako moze da ne voli skolu,kako mu nije zanimljivo da uci,toliko zanimljivog je bilo a on je to propustao.
Iako sam imao skoro sve petice nikad me nisu smatrali streberom.Ali druzio sam se i sa streberima.Bio sam dobro dijete ali sam se druzio sa svima,najvise bi isao sa starijom rajom i to onom koja uvijek neki problem pravi,ili vrsnjacima koji su na neki nacin problem:to me je kao sto rekoh uzbudjivalo,sama cinjenica da je nesto zabranjeno je bila neodoljiva,uzbudljiva.Ali,samo dok nekom,bilo da se radi o covjeku,zivotinji ili bilo kojem zivom bicu ne napravi nesto lose:tuce nisam volio,nisam volio ciniti zlo bilo kome,povrijedjivati nekoga i bilo sta na taj nacin,moji nestasluci bi se svodili na pisanje sprejem po zidu,kradji traka za kase iz obliznjih samoposluga (za utakmice),cesto bi bio uhvacen radi toga sto smo radili (kao i vecina nas djece) ali to me nije sprijecilo da radim nestasluke i volio sam to,sve dok
kao sto rekoh nikome ne nanosi bol i tako steti.
Obozavao sam fudbal,jedno vrijeme sam i trenirao u Zelji ali sam brzo odustao - nije mi se dopalo sto skoro po cijeli dan trce
u krug,nisam shvatio da je to dobro za kondiciju,ja sam samo zelio da igram i kako se u pocetku u stvari najvise radi na kondiciji shvatio sam kako to nije za mene.Umjesto toga igrao bih sa rajom iz kvarta,isli bi na turnire,ponekad smo ih i osvajali.Bio sam odlican igrac,brz,jakog suta,cesto sam i sa vecim od sebe igrao radi kvaliteta koje sam imao ali obzirom na tjelesnu gradju i cinjenicu da su ti stariji i veci i jaci od mene cesto bi bio prilicno razbijen i krvav poslije utakmice.2 puta su mi i ruke lomili (jednom lijevu,jednom desnu)ali i sa gipsom bih igrao i opet zavrsavao krvav.Cinjenica je,da kad me ne bi mogli stici ili mi uzeti loptu pribjegavali bi drugoj taktici:da me polome i onesposobe za dalje.Cuvao sam se koliko sam mogao,znao sam da ce me razbiti ali to je cijelu stvar cinilo jos uzbudljivijom.Naravno poslije tih "ratova" majka bi me previjala i cistila rane.
Tenis sam obozavao.Naravno pravi tereni su mi bili daleko od dostupnih pa smo se kao raja zadovoljili parkingom,gdje bi iscrtali bojom teren i sate i sate provodili igrajuci.Kada ne bi imao sa kim zabavio bi se udarajuci lopticu o zid nebodera.To je znalo potrajati i do kasno u noc,uvijek sam imao neogranicen bukvalno izlaz,dosao bih kuci kada bi ja smatrao da mi je dosta.Mama bi cesto rekla da dodjemo oko
7-8 sati (kada sam bio 4-5 razred) ali nekad bi kuci dosao i oko 10,11 navece,nikad nije bio problem i ponekad kad bi me majka zvala sa prozora(sto je meni bilo prilicno iritantno,zasto me zaboga zove kad joj ne trebam nista posebno nego samo zeli da vidi gdje sam)javio bi se da sam u blizini zgrade i to bi bilo to.
Nisam volio dolaziti kuci,za mene je kuca bila mjesto gdje bi svako malo bila neka svadja,problem,ja tu nista nisam mogao uraditi da ne bude tako i svaki dolazak predstavljao je suocavanje sa potencijalno nezgodnom situacijom.Stvorio sam averziju prema oba roditelja,meni nije bilo vazno ko je od njih dvoje u pravu ili krivu,po meni su oboje bili krivi jer je belaj,nikada nisam shvatao zasto to rade i sto se ne potrude ali ubrzo mi vise to nije ni bilo vazno.Moj izlaz je bio vani,sa rajom,daleko od svega sto predstavlja kuca (u stvari radi se o stanu ali ok),moj stan nikad nije bio za mene dom.To je,kako sada znam,odlican preduslov za katastrofu koja samo vreba da se desi,niko sa namjerom ne radi
te stvari u porodici i siguran sam da bi moji,da su znali i 1% sta ce se desiti poslije u startu uradili sve da se nista od ovoga ne desi.Ne postoji ni najmanji dio sumnje da su,i moga brata i mene,roditelji mnogo volili,pruzili nam najbolje sto su mogli i koliko su znali da pruze.Bez obzira na probleme
koje su imali ja generalno ne mislim da sam imao nesretno djetinjstvo:problema jeste bilo,mislim da ih u svakom braku ima,covjek uvijek uradi onako najbolje kako zna i moze da uradi ali nekako masa stvari ne ispadne cesto onako kako mi to zelimo,zar ne?Svojim roditeljima sam nakon svega zahvalan za sve sto su mi pruzili,i duboko razocaran u ono sto sam ja postao.
Sa ponekad zapaljenom cigarom u toj Osnovnoj skoli (6-7 mi razred),cistim fuckanjem ponekim gutljajem vina i periodom 1992-ga godina,kada se to sve desavalo zavrsavam ovaj prvi dio....Zaboravih,te cigare i vino sam poceo prvo zato sto je bilo zabranjeno,onaj moj osjecaj uzbudjenja i adrenalin koji mi stvara,a tek onda cinjenica da su i drugi radili to.Ja nikad nista nisam radio zato sto neko drugi radi,da bi bio dio ekipe ili sto su svi radili,ja sam radio samo stvari koje su se licno meni radile,nikad se nisam trudio da pripadam necemu zato sto radim nesto,ljudi cesto kazu kako je drustvo ovo ili ono ali ja mislim da je to suplja:sam covjek sebi bira drustvo,niko nikog ne natjera da radi bilo sta nego covjek izabere sta ce raditi i prikloni se tom drustvu.Svi smo mi uvijek znali ko su streberi,ko se tuce,ko uci i ko ne uci i priklanjali smo se ljudima koji su nam odgovarali i sa kojima smo zelili da budemo.....
Nastavak slijedi...
procitao sam dosta toga po forumu,pa mislim da je red da i ja napisem nesto.
Bivsi sam ovisnik o heroinu,sada bivsi,od unazad 3-4 mjeseca sam na subs.terapiji i pod kontrolom,pod legalnom zamjenskom drogom "suboxone".Prvi put na njemu,prvi put na lijecenju i u programu.
Ovo je moja prica,pricam je (tj pisem) iskljucivo radi sebe,da mi bude lakse (mislim da hoce),mnogo toga je u meni sto na neki nacin moram izbacivati,a ovo se cini kao odlicna prilika.Mozda nekom i pomogne,nase price su slicne,imamo nazalost svi tu nesrecu da nas povezuje gudra,ali ja sam siguran da nas povezuje i masa nekih lijepih osobina,da smo svi bez obzira na ovo sranje na neki nacin posebni i imamo svoje kvalitete,koje smo mozda davno zaboravili,pa ponekad vjerujemo u to da smo mi u stvari onaj prazni zombi koji je ostao od nas nakon godina i godina teskog,katastrofalno teskog zivota.Ali nismo,zombi se postaje,zombi se ne radja,niko od nas nije rodjen kao zombi i kao narkoman,to je ono sto smo postali silom prilika i to nije ono sto mi uistinu jesmo.
Ko sam ja?Da li sam i ja sposoban pronaci tog zivog lika u sebi i izbaciti zombija?Izbaciti ono zlo u sebi,ono prljavo zlo koje stvara bol u grudima,stomaku,koje te tjera da napravis sebi sranje,da se spucas i privremeno nahranis demona?Ne znam,ponekad se cini da jesam,ponekad da nisam,ponekad je sve tako
tesko,tako jebeno tesko da mozak hoce da mi explodira i da bi najradije otjerao sve u neku stvar.Ali ne moze vise,ne moze mi pod kozu,umoran sam,preumoran sam.Preumoran sam od pakla i upadanja u nevolje,preumoran sam od gubljenja,od svakodnevnog gubljenja svog zivota,muka mi je od praznine koju osjecam u sebi i gadim se samom sebi,gadim se onome sto sam postao,gadim se svakom dijelu i onom najmanjem svoga bica,dosadilo mi je vegetirati kao biljka i ja jednostavno ne mogu vise ziviti kao narkoman.Ne znam sto kazem ziviti,to nije zivot ali ne postoji izraz kako bi se to lucidno stanje moglo najbolje predstaviti.To se mora doziviti da bi se znalo ali sada,kada bi birao izmedju tog zivota ili da umrem istog trena-ja bih bez razmisljanja odabrao smrt.Da,moj zivot dosadasnji je toliko lijep
da bi sada odabrao smrt umjesto da opet prolazim kroz sve ovo.Ne mogu!Ne zelim!Dosta je bilo,pokusati cu sabrati ove ostatke licnosti,karaktera svog,ponasanja,proci cu kroz sve jos jednom,od pocetka do dana danasnjeg i pokusati shvatiti sta sam bio,skupiti te razbacane komadice i prasinu svoje licnosti koji su mi ostali rasuti po cijelom zivotu,zalijepiti ih nekako i povezati u jednu cjelinu,odakle cu nastaviti da radim dalje.Nikad to sastavljeno i zakrpljeno nece biti kao novo,ostace do kraja zivota tako sastavljeno i
osteceno ali ce ostati,i to je nesto,od necega se krenuti mora.Odabrao sam zivot,sada jos samo da pocnem uciti kako se to zivi,sta sam ja to i sta je od mene ostalo nakon ovog jada od zivota sto sam si servirao,ali i zavrsio sa njim.Kazu da se oporavkom treba krenuti od pocetka,pa idemo ovako:
Rodjen sam prije 34 godine u glavnom gradu ove nesretne zemlje,u stvari u obicnom gradu one stare drzave ali to je i nebitno,u jednoj prosjecnoj porodici sa 4 clana:majka,otac,deda i baka.
Koliko mi je poznato dosao sam iznenada,moji roditelji me nisu stvorili sa namjerom,jednostavno sam se dogodio.Mislili su da su spremni za djecu pa su ubrzo stvorili i mladjeg brata,godinu dana mladjeg.
Kao klinci imali smo prilicno normalno djetinjstvo,roditelji su radili,nas je cuvala baka,druzili smo se uglavnom sa istom djecom iz kvarta i to su bile prilicno mirne godine moga zivota.Rado sam se igrao sa skromnim igrackama koje sam imao,nikada to nije bilo nesto exkluzivno i skupo jer me takve stvari
nisu ni privlacile.Plasticni kauboji i indijanci,poneki autic i dosta maste,kakvu samodijete moze imati.
Roditelji su se cesto svadjali.Kako sam ja to vidio izgledalo je da tata pije,a mami se to iz nekog razloga ne dopada pa kad bi on dosao sa posla ona bi nekako to znala,izbijala bi svadja,on bi doslovno poludio,znao je i udariti nju,ona bi udarila njega,par puta nas je i izbacio iz kuce,par puta je majka nas vodila kod svoje majke,valjda kako bi pobjegla od njega.Baka i deda sa kojima smo zivili su uvijek bili protiv toga da on pije,cesto su se i svadjali sa njim,jedne prilike ga je deda i udario.Oni su bili 100% na strani majke,on je bio negativac ali u dusi nije bio los covjek.Izvodio nas je,vodili su nas na more,na izlete (izleta se ne sjecam bas ali imam slike,tako da znam da se desilo),kupovao nam je stvari,on mi je kupio prvi walkman
kada sam,sa nepunih 10 god bio lud za muzikom.Ustao sam da idem u skolu,sjecam
se kao da je juce bilo-a on je izvadio walkman i dao mi,tako sam sretan bio,presretan.I dosta
lijepih uspomena imam vezano za njega,samo kada je pio bio je jako nezgodan,ponekad za nas,ponekad samo prema majci.
Ali i deda je pio,svako ko bi dolazio je bio pocascen nekim picem,kod mene u porodici alkohol je bio najnormalnija stvar,nekako se podrazumjevalo da ga uvijek ima,vaspitani smo tako da gosta(i clanove porodice) uvijek treba posluziti sa onim najboljimsto imas,a i naravno sa alkoholom.
Brat se plasio tih njihovih svadja,obicno ne bi zaspao do kasno u noc kada oca ne bi bilo
kuci,cekao bi da dodje,da cuje da li se svadjaju,i ako ne (sto je bilo uistinu rijetko)tek
tada bi zaspao.Mene nije bilo strah,par puta sam i batine dobio od njega,jednom sam cak
skoro i svijest izgubio,sve cega se sjecam je da je (iz nekog razloga,mozda sam i napravio nesto kao dijete sto ga je izbilo iz takta,ne sjecam se) poceo me udarati dok sam bio na podu,i sljedece
sto pamtim je da majka place i u kupatilu sapira krv sa mene,ne sjecam se odakle tece
ali trajalo je dugo i strasno me je peklo lice,glava,zvukovi su bili neprepoznatljivi,
sve je onako izgledalo kao u magli,samo je umivaonih bio sav krvav i krv je neprestano od
nekud dolazila.Poslije toga se sjecam tek iduceg dana,nisam isao u skolu,majka je ostala kuci.
Tada sam cuo da postoji droga,i to rodica je,onako prelijepa sva i otkacena bila nesto
u prici pominjana,pa je majka rekla da ce jedno vrijeme doci da zivi kod nas.Ja sam nju obozavao,bila mi je kao starija sestra,svuda me je vodila kao malog,izlazio bi sa njenim drustvom i bilo je super(poslije sam shvatio da sam joj bio ponekad i izlaz,mogla je nabaviti dop bez straha da cu je,za razliku od brata,ocinkati gdje bila,sa kim)Bila je nekih mjesec dana kod nas,zatvorena u sobi,nama nisu dali da ulazimo i da joj smetamo,rekli su samo da je bolesna.I njen brat,moj rodjak,je u neko priblizno vrijeme zaglavio u zatvoru.Nama su rekli da se vozao na rolsulama i udario policijsko auto (a u stvari je pao radi dilanja i posjedovanja artana i trave cini mi se)
Rodica je uglavnom bila u sobi,nije izlazila,jednom me je povela na Skenderiju negdje tada,sacekao sam je
(nisu joj dali da ide sama,to nisam shvatao)i malo poslije toga smo dosli kuci,sjeli i odjednom je zaspala za stolom.Izbio je cijeli haos,mene su uhvatile majka i tetka,kao da sam ja nesto napravio i ispitivali me nekih 2 sata.Naravno nista im nisam rekao naravno,iako ona to nikad nije trazila od mene meni je sveto bilo sve sto se desi i nisam htio da iko zna.Znao sam da radimo nesto nedozvoljeno,nekako se to u vazduhu cesto moze osjetiti i sama cinjenica da je tako stvarala bi mi adrenalin strasan,strasno je bilo uzbudljivo iako nisam znao sta se tacno desava.Bio sam odprilike krenuo u prvi razred osnovne skole tada.
Skola je bila super,obozavao sam se druziti,volio sam uciti,pravo mi je islo to sve,nisam pravio probleme nikada,moji roditelji mi apsolutno nijednom u osnovnoj skoli nisu napravili problem radi bilo cega sto sam uradio.Sam sam pisao zadace,ucio,cesto bi pokusao i bratu da pomognem ali to je rijetko uspijevalo,nije zelio slusati,mama je uglavnom pisala njegove zadace i radila za njega,on bi je izmanipulisao plakanjem a mene bi to jako nerviralo.Nisam shvatao kako moze da ne voli skolu,kako mu nije zanimljivo da uci,toliko zanimljivog je bilo a on je to propustao.
Iako sam imao skoro sve petice nikad me nisu smatrali streberom.Ali druzio sam se i sa streberima.Bio sam dobro dijete ali sam se druzio sa svima,najvise bi isao sa starijom rajom i to onom koja uvijek neki problem pravi,ili vrsnjacima koji su na neki nacin problem:to me je kao sto rekoh uzbudjivalo,sama cinjenica da je nesto zabranjeno je bila neodoljiva,uzbudljiva.Ali,samo dok nekom,bilo da se radi o covjeku,zivotinji ili bilo kojem zivom bicu ne napravi nesto lose:tuce nisam volio,nisam volio ciniti zlo bilo kome,povrijedjivati nekoga i bilo sta na taj nacin,moji nestasluci bi se svodili na pisanje sprejem po zidu,kradji traka za kase iz obliznjih samoposluga (za utakmice),cesto bi bio uhvacen radi toga sto smo radili (kao i vecina nas djece) ali to me nije sprijecilo da radim nestasluke i volio sam to,sve dok
kao sto rekoh nikome ne nanosi bol i tako steti.
Obozavao sam fudbal,jedno vrijeme sam i trenirao u Zelji ali sam brzo odustao - nije mi se dopalo sto skoro po cijeli dan trce
u krug,nisam shvatio da je to dobro za kondiciju,ja sam samo zelio da igram i kako se u pocetku u stvari najvise radi na kondiciji shvatio sam kako to nije za mene.Umjesto toga igrao bih sa rajom iz kvarta,isli bi na turnire,ponekad smo ih i osvajali.Bio sam odlican igrac,brz,jakog suta,cesto sam i sa vecim od sebe igrao radi kvaliteta koje sam imao ali obzirom na tjelesnu gradju i cinjenicu da su ti stariji i veci i jaci od mene cesto bi bio prilicno razbijen i krvav poslije utakmice.2 puta su mi i ruke lomili (jednom lijevu,jednom desnu)ali i sa gipsom bih igrao i opet zavrsavao krvav.Cinjenica je,da kad me ne bi mogli stici ili mi uzeti loptu pribjegavali bi drugoj taktici:da me polome i onesposobe za dalje.Cuvao sam se koliko sam mogao,znao sam da ce me razbiti ali to je cijelu stvar cinilo jos uzbudljivijom.Naravno poslije tih "ratova" majka bi me previjala i cistila rane.
Tenis sam obozavao.Naravno pravi tereni su mi bili daleko od dostupnih pa smo se kao raja zadovoljili parkingom,gdje bi iscrtali bojom teren i sate i sate provodili igrajuci.Kada ne bi imao sa kim zabavio bi se udarajuci lopticu o zid nebodera.To je znalo potrajati i do kasno u noc,uvijek sam imao neogranicen bukvalno izlaz,dosao bih kuci kada bi ja smatrao da mi je dosta.Mama bi cesto rekla da dodjemo oko
7-8 sati (kada sam bio 4-5 razred) ali nekad bi kuci dosao i oko 10,11 navece,nikad nije bio problem i ponekad kad bi me majka zvala sa prozora(sto je meni bilo prilicno iritantno,zasto me zaboga zove kad joj ne trebam nista posebno nego samo zeli da vidi gdje sam)javio bi se da sam u blizini zgrade i to bi bilo to.
Nisam volio dolaziti kuci,za mene je kuca bila mjesto gdje bi svako malo bila neka svadja,problem,ja tu nista nisam mogao uraditi da ne bude tako i svaki dolazak predstavljao je suocavanje sa potencijalno nezgodnom situacijom.Stvorio sam averziju prema oba roditelja,meni nije bilo vazno ko je od njih dvoje u pravu ili krivu,po meni su oboje bili krivi jer je belaj,nikada nisam shvatao zasto to rade i sto se ne potrude ali ubrzo mi vise to nije ni bilo vazno.Moj izlaz je bio vani,sa rajom,daleko od svega sto predstavlja kuca (u stvari radi se o stanu ali ok),moj stan nikad nije bio za mene dom.To je,kako sada znam,odlican preduslov za katastrofu koja samo vreba da se desi,niko sa namjerom ne radi
te stvari u porodici i siguran sam da bi moji,da su znali i 1% sta ce se desiti poslije u startu uradili sve da se nista od ovoga ne desi.Ne postoji ni najmanji dio sumnje da su,i moga brata i mene,roditelji mnogo volili,pruzili nam najbolje sto su mogli i koliko su znali da pruze.Bez obzira na probleme
koje su imali ja generalno ne mislim da sam imao nesretno djetinjstvo:problema jeste bilo,mislim da ih u svakom braku ima,covjek uvijek uradi onako najbolje kako zna i moze da uradi ali nekako masa stvari ne ispadne cesto onako kako mi to zelimo,zar ne?Svojim roditeljima sam nakon svega zahvalan za sve sto su mi pruzili,i duboko razocaran u ono sto sam ja postao.
Sa ponekad zapaljenom cigarom u toj Osnovnoj skoli (6-7 mi razred),cistim fuckanjem ponekim gutljajem vina i periodom 1992-ga godina,kada se to sve desavalo zavrsavam ovaj prvi dio....Zaboravih,te cigare i vino sam poceo prvo zato sto je bilo zabranjeno,onaj moj osjecaj uzbudjenja i adrenalin koji mi stvara,a tek onda cinjenica da su i drugi radili to.Ja nikad nista nisam radio zato sto neko drugi radi,da bi bio dio ekipe ili sto su svi radili,ja sam radio samo stvari koje su se licno meni radile,nikad se nisam trudio da pripadam necemu zato sto radim nesto,ljudi cesto kazu kako je drustvo ovo ili ono ali ja mislim da je to suplja:sam covjek sebi bira drustvo,niko nikog ne natjera da radi bilo sta nego covjek izabere sta ce raditi i prikloni se tom drustvu.Svi smo mi uvijek znali ko su streberi,ko se tuce,ko uci i ko ne uci i priklanjali smo se ljudima koji su nam odgovarali i sa kojima smo zelili da budemo.....
Nastavak slijedi...