Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

Post Reply
User avatar
MaXX
Posts: 45
Joined: Mon Jul 23, 2012 11:27 am

Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !

Post by MaXX »

Pozdrav,
procitao sam dosta toga po forumu,pa mislim da je red da i ja napisem nesto.
Bivsi sam ovisnik o heroinu,sada bivsi,od unazad 3-4 mjeseca sam na subs.terapiji i pod kontrolom,pod legalnom zamjenskom drogom "suboxone".Prvi put na njemu,prvi put na lijecenju i u programu.
Ovo je moja prica,pricam je (tj pisem) iskljucivo radi sebe,da mi bude lakse (mislim da hoce),mnogo toga je u meni sto na neki nacin moram izbacivati,a ovo se cini kao odlicna prilika.Mozda nekom i pomogne,nase price su slicne,imamo nazalost svi tu nesrecu da nas povezuje gudra,ali ja sam siguran da nas povezuje i masa nekih lijepih osobina,da smo svi bez obzira na ovo sranje na neki nacin posebni i imamo svoje kvalitete,koje smo mozda davno zaboravili,pa ponekad vjerujemo u to da smo mi u stvari onaj prazni zombi koji je ostao od nas nakon godina i godina teskog,katastrofalno teskog zivota.Ali nismo,zombi se postaje,zombi se ne radja,niko od nas nije rodjen kao zombi i kao narkoman,to je ono sto smo postali silom prilika i to nije ono sto mi uistinu jesmo.
Ko sam ja?Da li sam i ja sposoban pronaci tog zivog lika u sebi i izbaciti zombija?Izbaciti ono zlo u sebi,ono prljavo zlo koje stvara bol u grudima,stomaku,koje te tjera da napravis sebi sranje,da se spucas i privremeno nahranis demona?Ne znam,ponekad se cini da jesam,ponekad da nisam,ponekad je sve tako
tesko,tako jebeno tesko da mozak hoce da mi explodira i da bi najradije otjerao sve u neku stvar.Ali ne moze vise,ne moze mi pod kozu,umoran sam,preumoran sam.Preumoran sam od pakla i upadanja u nevolje,preumoran sam od gubljenja,od svakodnevnog gubljenja svog zivota,muka mi je od praznine koju osjecam u sebi i gadim se samom sebi,gadim se onome sto sam postao,gadim se svakom dijelu i onom najmanjem svoga bica,dosadilo mi je vegetirati kao biljka i ja jednostavno ne mogu vise ziviti kao narkoman.Ne znam sto kazem ziviti,to nije zivot ali ne postoji izraz kako bi se to lucidno stanje moglo najbolje predstaviti.To se mora doziviti da bi se znalo ali sada,kada bi birao izmedju tog zivota ili da umrem istog trena-ja bih bez razmisljanja odabrao smrt.Da,moj zivot dosadasnji je toliko lijep
da bi sada odabrao smrt umjesto da opet prolazim kroz sve ovo.Ne mogu!Ne zelim!Dosta je bilo,pokusati cu sabrati ove ostatke licnosti,karaktera svog,ponasanja,proci cu kroz sve jos jednom,od pocetka do dana danasnjeg i pokusati shvatiti sta sam bio,skupiti te razbacane komadice i prasinu svoje licnosti koji su mi ostali rasuti po cijelom zivotu,zalijepiti ih nekako i povezati u jednu cjelinu,odakle cu nastaviti da radim dalje.Nikad to sastavljeno i zakrpljeno nece biti kao novo,ostace do kraja zivota tako sastavljeno i
osteceno ali ce ostati,i to je nesto,od necega se krenuti mora.Odabrao sam zivot,sada jos samo da pocnem uciti kako se to zivi,sta sam ja to i sta je od mene ostalo nakon ovog jada od zivota sto sam si servirao,ali i zavrsio sa njim.Kazu da se oporavkom treba krenuti od pocetka,pa idemo ovako:

Rodjen sam prije 34 godine u glavnom gradu ove nesretne zemlje,u stvari u obicnom gradu one stare drzave ali to je i nebitno,u jednoj prosjecnoj porodici sa 4 clana:majka,otac,deda i baka.
Koliko mi je poznato dosao sam iznenada,moji roditelji me nisu stvorili sa namjerom,jednostavno sam se dogodio.Mislili su da su spremni za djecu pa su ubrzo stvorili i mladjeg brata,godinu dana mladjeg.
Kao klinci imali smo prilicno normalno djetinjstvo,roditelji su radili,nas je cuvala baka,druzili smo se uglavnom sa istom djecom iz kvarta i to su bile prilicno mirne godine moga zivota.Rado sam se igrao sa skromnim igrackama koje sam imao,nikada to nije bilo nesto exkluzivno i skupo jer me takve stvari
nisu ni privlacile.Plasticni kauboji i indijanci,poneki autic i dosta maste,kakvu samodijete moze imati.
Roditelji su se cesto svadjali.Kako sam ja to vidio izgledalo je da tata pije,a mami se to iz nekog razloga ne dopada pa kad bi on dosao sa posla ona bi nekako to znala,izbijala bi svadja,on bi doslovno poludio,znao je i udariti nju,ona bi udarila njega,par puta nas je i izbacio iz kuce,par puta je majka nas vodila kod svoje majke,valjda kako bi pobjegla od njega.Baka i deda sa kojima smo zivili su uvijek bili protiv toga da on pije,cesto su se i svadjali sa njim,jedne prilike ga je deda i udario.Oni su bili 100% na strani majke,on je bio negativac ali u dusi nije bio los covjek.Izvodio nas je,vodili su nas na more,na izlete (izleta se ne sjecam bas ali imam slike,tako da znam da se desilo),kupovao nam je stvari,on mi je kupio prvi walkman
kada sam,sa nepunih 10 god bio lud za muzikom.Ustao sam da idem u skolu,sjecam
se kao da je juce bilo-a on je izvadio walkman i dao mi,tako sam sretan bio,presretan.I dosta
lijepih uspomena imam vezano za njega,samo kada je pio bio je jako nezgodan,ponekad za nas,ponekad samo prema majci.
Ali i deda je pio,svako ko bi dolazio je bio pocascen nekim picem,kod mene u porodici alkohol je bio najnormalnija stvar,nekako se podrazumjevalo da ga uvijek ima,vaspitani smo tako da gosta(i clanove porodice) uvijek treba posluziti sa onim najboljimsto imas,a i naravno sa alkoholom.
Brat se plasio tih njihovih svadja,obicno ne bi zaspao do kasno u noc kada oca ne bi bilo
kuci,cekao bi da dodje,da cuje da li se svadjaju,i ako ne (sto je bilo uistinu rijetko)tek
tada bi zaspao.Mene nije bilo strah,par puta sam i batine dobio od njega,jednom sam cak
skoro i svijest izgubio,sve cega se sjecam je da je (iz nekog razloga,mozda sam i napravio nesto kao dijete sto ga je izbilo iz takta,ne sjecam se) poceo me udarati dok sam bio na podu,i sljedece
sto pamtim je da majka place i u kupatilu sapira krv sa mene,ne sjecam se odakle tece
ali trajalo je dugo i strasno me je peklo lice,glava,zvukovi su bili neprepoznatljivi,
sve je onako izgledalo kao u magli,samo je umivaonih bio sav krvav i krv je neprestano od
nekud dolazila.Poslije toga se sjecam tek iduceg dana,nisam isao u skolu,majka je ostala kuci.
Tada sam cuo da postoji droga,i to rodica je,onako prelijepa sva i otkacena bila nesto
u prici pominjana,pa je majka rekla da ce jedno vrijeme doci da zivi kod nas.Ja sam nju obozavao,bila mi je kao starija sestra,svuda me je vodila kao malog,izlazio bi sa njenim drustvom i bilo je super(poslije sam shvatio da sam joj bio ponekad i izlaz,mogla je nabaviti dop bez straha da cu je,za razliku od brata,ocinkati gdje bila,sa kim)Bila je nekih mjesec dana kod nas,zatvorena u sobi,nama nisu dali da ulazimo i da joj smetamo,rekli su samo da je bolesna.I njen brat,moj rodjak,je u neko priblizno vrijeme zaglavio u zatvoru.Nama su rekli da se vozao na rolsulama i udario policijsko auto :) (a u stvari je pao radi dilanja i posjedovanja artana i trave cini mi se)
Rodica je uglavnom bila u sobi,nije izlazila,jednom me je povela na Skenderiju negdje tada,sacekao sam je
(nisu joj dali da ide sama,to nisam shvatao)i malo poslije toga smo dosli kuci,sjeli i odjednom je zaspala za stolom.Izbio je cijeli haos,mene su uhvatile majka i tetka,kao da sam ja nesto napravio i ispitivali me nekih 2 sata.Naravno nista im nisam rekao naravno,iako ona to nikad nije trazila od mene meni je sveto bilo sve sto se desi i nisam htio da iko zna.Znao sam da radimo nesto nedozvoljeno,nekako se to u vazduhu cesto moze osjetiti i sama cinjenica da je tako stvarala bi mi adrenalin strasan,strasno je bilo uzbudljivo iako nisam znao sta se tacno desava.Bio sam odprilike krenuo u prvi razred osnovne skole tada.
Skola je bila super,obozavao sam se druziti,volio sam uciti,pravo mi je islo to sve,nisam pravio probleme nikada,moji roditelji mi apsolutno nijednom u osnovnoj skoli nisu napravili problem radi bilo cega sto sam uradio.Sam sam pisao zadace,ucio,cesto bi pokusao i bratu da pomognem ali to je rijetko uspijevalo,nije zelio slusati,mama je uglavnom pisala njegove zadace i radila za njega,on bi je izmanipulisao plakanjem a mene bi to jako nerviralo.Nisam shvatao kako moze da ne voli skolu,kako mu nije zanimljivo da uci,toliko zanimljivog je bilo a on je to propustao.
Iako sam imao skoro sve petice nikad me nisu smatrali streberom.Ali druzio sam se i sa streberima.Bio sam dobro dijete ali sam se druzio sa svima,najvise bi isao sa starijom rajom i to onom koja uvijek neki problem pravi,ili vrsnjacima koji su na neki nacin problem:to me je kao sto rekoh uzbudjivalo,sama cinjenica da je nesto zabranjeno je bila neodoljiva,uzbudljiva.Ali,samo dok nekom,bilo da se radi o covjeku,zivotinji ili bilo kojem zivom bicu ne napravi nesto lose:tuce nisam volio,nisam volio ciniti zlo bilo kome,povrijedjivati nekoga i bilo sta na taj nacin,moji nestasluci bi se svodili na pisanje sprejem po zidu,kradji traka za kase iz obliznjih samoposluga (za utakmice),cesto bi bio uhvacen radi toga sto smo radili (kao i vecina nas djece) ali to me nije sprijecilo da radim nestasluke i volio sam to,sve dok
kao sto rekoh nikome ne nanosi bol i tako steti.
Obozavao sam fudbal,jedno vrijeme sam i trenirao u Zelji ali sam brzo odustao - nije mi se dopalo sto skoro po cijeli dan trce
u krug,nisam shvatio da je to dobro za kondiciju,ja sam samo zelio da igram i kako se u pocetku u stvari najvise radi na kondiciji shvatio sam kako to nije za mene.Umjesto toga igrao bih sa rajom iz kvarta,isli bi na turnire,ponekad smo ih i osvajali.Bio sam odlican igrac,brz,jakog suta,cesto sam i sa vecim od sebe igrao radi kvaliteta koje sam imao ali obzirom na tjelesnu gradju i cinjenicu da su ti stariji i veci i jaci od mene cesto bi bio prilicno razbijen i krvav poslije utakmice.2 puta su mi i ruke lomili (jednom lijevu,jednom desnu)ali i sa gipsom bih igrao i opet zavrsavao krvav.Cinjenica je,da kad me ne bi mogli stici ili mi uzeti loptu pribjegavali bi drugoj taktici:da me polome i onesposobe za dalje.Cuvao sam se koliko sam mogao,znao sam da ce me razbiti ali to je cijelu stvar cinilo jos uzbudljivijom.Naravno poslije tih "ratova" majka bi me previjala i cistila rane.
Tenis sam obozavao.Naravno pravi tereni su mi bili daleko od dostupnih pa smo se kao raja zadovoljili parkingom,gdje bi iscrtali bojom teren i sate i sate provodili igrajuci.Kada ne bi imao sa kim zabavio bi se udarajuci lopticu o zid nebodera.To je znalo potrajati i do kasno u noc,uvijek sam imao neogranicen bukvalno izlaz,dosao bih kuci kada bi ja smatrao da mi je dosta.Mama bi cesto rekla da dodjemo oko
7-8 sati (kada sam bio 4-5 razred) ali nekad bi kuci dosao i oko 10,11 navece,nikad nije bio problem i ponekad kad bi me majka zvala sa prozora(sto je meni bilo prilicno iritantno,zasto me zaboga zove kad joj ne trebam nista posebno nego samo zeli da vidi gdje sam)javio bi se da sam u blizini zgrade i to bi bilo to.
Nisam volio dolaziti kuci,za mene je kuca bila mjesto gdje bi svako malo bila neka svadja,problem,ja tu nista nisam mogao uraditi da ne bude tako i svaki dolazak predstavljao je suocavanje sa potencijalno nezgodnom situacijom.Stvorio sam averziju prema oba roditelja,meni nije bilo vazno ko je od njih dvoje u pravu ili krivu,po meni su oboje bili krivi jer je belaj,nikada nisam shvatao zasto to rade i sto se ne potrude ali ubrzo mi vise to nije ni bilo vazno.Moj izlaz je bio vani,sa rajom,daleko od svega sto predstavlja kuca (u stvari radi se o stanu ali ok),moj stan nikad nije bio za mene dom.To je,kako sada znam,odlican preduslov za katastrofu koja samo vreba da se desi,niko sa namjerom ne radi
te stvari u porodici i siguran sam da bi moji,da su znali i 1% sta ce se desiti poslije u startu uradili sve da se nista od ovoga ne desi.Ne postoji ni najmanji dio sumnje da su,i moga brata i mene,roditelji mnogo volili,pruzili nam najbolje sto su mogli i koliko su znali da pruze.Bez obzira na probleme
koje su imali ja generalno ne mislim da sam imao nesretno djetinjstvo:problema jeste bilo,mislim da ih u svakom braku ima,covjek uvijek uradi onako najbolje kako zna i moze da uradi ali nekako masa stvari ne ispadne cesto onako kako mi to zelimo,zar ne?Svojim roditeljima sam nakon svega zahvalan za sve sto su mi pruzili,i duboko razocaran u ono sto sam ja postao.
Sa ponekad zapaljenom cigarom u toj Osnovnoj skoli (6-7 mi razred),cistim fuckanjem ponekim gutljajem vina i periodom 1992-ga godina,kada se to sve desavalo zavrsavam ovaj prvi dio....Zaboravih,te cigare i vino sam poceo prvo zato sto je bilo zabranjeno,onaj moj osjecaj uzbudjenja i adrenalin koji mi stvara,a tek onda cinjenica da su i drugi radili to.Ja nikad nista nisam radio zato sto neko drugi radi,da bi bio dio ekipe ili sto su svi radili,ja sam radio samo stvari koje su se licno meni radile,nikad se nisam trudio da pripadam necemu zato sto radim nesto,ljudi cesto kazu kako je drustvo ovo ili ono ali ja mislim da je to suplja:sam covjek sebi bira drustvo,niko nikog ne natjera da radi bilo sta nego covjek izabere sta ce raditi i prikloni se tom drustvu.Svi smo mi uvijek znali ko su streberi,ko se tuce,ko uci i ko ne uci i priklanjali smo se ljudima koji su nam odgovarali i sa kojima smo zelili da budemo.....

Nastavak slijedi...
Ludim smatraju onoga čije se ludost ne poklapa sa ludošću većine.
Sigurd Hoel
User avatar
sanela
Posts: 4002
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !

Post by sanela »

Dobrodosao na forum...
User avatar
Vuk
Posts: 1315
Joined: Sat Dec 06, 2008 1:17 pm
Location: Beograd

Re: Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !

Post by Vuk »

Dobro nam došao care! Samo nastavi.

...a onaj živi lik od pre mnogo godina je tu, čuči negde jbg, čeka da ponovo počneš da ga koristiš =)
Moon child
User avatar
MaXX
Posts: 45
Joined: Mon Jul 23, 2012 11:27 am

Re: Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !

Post by MaXX »

Hvala Vam na dobrodoslici :)


Idemo:


Rat je dosao kao grom iz vedra neba.Moji roditelji nikad nisu vjerovali da ce se zaratiti,
ja nisam znao koje sam vjeroispovijesti iako su se u mojoj kuci slavili praznici vjerske
prirode-nisam shvatao sto je sporno ako je neko druge vjeroispovijesti i ko ce nas
uopste napasti? Za mene je rat bio ono sto sam ucio iz istorije i to sa Njemcima,ali
koliko sam shvatao Njemci su ovaj put prilicno daleko i napasce nas neko blizi.Nisam kontao
ni kada se pricalo o strankama,skracenice jesam poznavao i znao sam koji narod uglavnom
stoji iza koga,ali kad bi mi se u to ubacila prica o JNA sve bi mi izgubilo smisao.
Bukvalno u punom sjaju rokanja te 92-ge sam tek shvatio ko na koga puca,ko se brani,
ko napada,ali nisam ni pokusavao da shvatim zasto je to tako:zivio sam prilicno
blizu linije razgranicenja i od samog pocetka bilo je veselo.U pocetku sam bio sretan sto
je rat,samo blesavo dijete moze gledati na stvari tako da je to bilo dobro jer necu ici
neko vrijeme u skolu,shvatio sam to kao privremeni raspust i super je bila cinjenica
da su svi ljudi nekako skupa,u haustoru,roditelji su bili tu (i to bez problema prvi put,
nije vise bilo alkohola i tata je odmah prestao piti,pridruzio se Armiji BiH) a i
mi djeca iz haustora smo se skupljali u supama,koje smo tek tada otkrili.
Znao sam izaci na prozor sa tatom,gledali bi Hrasno brdo i komentarisali kako je daleko,kako metak
ne moze doletiti do nas (a ni 200 metara vazdusne linije nije bilo,koje smo mi neznalice
bili).Naravno poslije je prolijetalo po cijelo stanu,te godine rata smo proveli u kuhinji
4 sa 6 metara dimenzija gdje nas je 6 spavalo-sobe su totalno nesigurne bile,ovo
nas je bar spasavalo od metaka,od granate naravno nismo imali ni sansu pobjeci a bili
smo i u odlicnoj liniji dometa,tenk je u vise navrata unistavao stanove ispod i iznad
mene,imali smo pravu srecu.
Pri kraju te 92-ge sam u stanu,boraveci samo na kratko u jednoj od soba zaboravio da sam
totalno vidljiv moronu sa brda-za par sekundi zivotinja je to shvatila,izvrnuo me
je direktnim pogotkom u stomak,odletio sam 3 metra unazad bukvalno i tresnuo svom silom na pod.
Leta se ne sjecam,samo se sjecam otvaranja ociju i kontam sta bi?Krenem ustati-ne moze,
kao da me neko drzi svezanog za pod,ne reaguje tijelo.Opet probam,nista.Osjetim neku
toplinu i utrnutost u stomaku,skontam da sam fasovao i mahinalno stavim ruku da opipam-
lije,toplo,ljepljivo,izvadim ruku i bukvalno je sva crvena.Kazem mami onako lezeci da sam ranjen,panika
nastaje,nose me u ambulantu,kola,voze u bolnicu.Gore nema struje,kontam onako
poluosamucen da je super sto sam stigao ziv (gubim krv ko lud,hvata me groznica,spava mi se,tonem
na neki lud nacin,kao da propadam kroz sebe)i jedva cekam da mi daju anesteziju-klinac,
samo sam cuo doktora kako kaze "sestro skalpel",i ni skontao nisam da li sam dobio
bar lokalnu-zabolilo je uzasno,zamalo se nisam onesvijestio.Trudim se da ne placem,
pokusavam ostati budan a ovaj prcka po mom stomaku i pokusava izvaditi metak.Sestra,to
prelijepo bice sa najljepsim zelenim ocima na svijetu koje sam ikad vidio (samo oci su se i vidile,
maska na licu) mi brise znoj sa cela,brise mi krv i vidim da skoro place dok me gleda
u oci,neko ulazi na vrata i pita kao kako sam,ona odmahuje glavom u stilu "Nista od njega",
tonem,vracam se,bolovi,tonem,vracam se,zima,bolovi,bolovi,bolovi...Gotovo!Cujem
doktora kako kaze gotovo ali ja samo vidim-ne osjetim cijelo tijelo niti bilo koji dio,
ne mogu pomjeriti nista jer nista nemam,ne osjetim,samo vidim i na tren pomislim
kako gotovo znaci da sam umro!Pa dobro,kontam eto ljudi su dali sve od sebe,stvarno
bio sam tu i gledao sam koliko se covjek trudio da mi pomogne,ali eto nije uspio i sta sad,
takva mi sudbina.U momentu skontam da je masa raje izgubila zivot do sada,eto i ja sam,
dobro je kod ovoga sto nista ne boli,bar ne sada.Pade mi na pamet da ce se starci
sjebati,e tu mi bi zao njih,ali kontam sad ne mogu nista,mogu da mrtvujem i cekam sad
sta ce se dalje desiti,ocekivao sam nekad kad sam razmisljao da cu poginuti u ratu da
ce me biti strah,da je horor to sigurno ali mi je pravo cudno sto se ja ne bojim
sad uopste kad mi se to desava i u tom momentu pocinjem osjecati dijelove tijela.
Polako od glave prema ostatku tijela,osjecaji dolaze kao ono kad se flasa puni vodom,
odprilike isti osjecaj-ali naravno sa mnogo mnogo bola,kako koji dio se budi
tako boli.Skontam ziv sam!Ali nije mi bilo ni krivo,ni drago,takva nekakva praznina od osjecaja bilo kakvog,
osim te fizicke boli stvarno nista nisam osjetio.Zatim osjetim sije me doktor i kad je zavrsio
ustanem!!!!Ustanem nakon operacije sa operacionog stola i izadjem na vrata.Sam!Mama i tata
ispred sale kad nisu u nesvijest pali.Sve su ocekivali ali vidim da ovo ne.Mama place,
tata zakucao.Nista ne osjetim i dalje osim bola,fizickog.Dolazimo kuci,penjem se sam
pjeske uz stepenice.I dalje samo bol.Dolazim u stan,lijezem na pod u kuhinji,premoren sam.
Zaspao sam trenutno.Ujutro,krenuo sam da ustanem-zviz u nesvijest.Naravno,toliko
sam krvi izgubio,u bolnici nisam mogao ostati jer nije bilo mjesta,to sto sam hodao,sto
nista ne osjetim je kazu sok,od toga hoce biti mnogo tih cudnih stvari.Par mjeseci
sam proveo oporavljajuci se,morao sam ponovo uciti hodati,dobro me je sredio ali sam se izvadio.
Poslije dolaska kuci iz bolnice rekao sam roditeljima da pusim (2,3 dana,vise nisam mogao
da ne zapalim,iako sam pusio svega 3-4 cigare dnevno sada nisam mogao izaci i bas mi se pusilo)
Oni su se ponasali kao da nista nisu culi.Mislim da je to bio trenutak kada su bili
sretni sto sam ziv,pa neka pusim steku cigara-a ja to nisam rekao da iskoristim
situaciju,tada jos nisam bio spreman da tako dobro manipulisem ljudima i da koristim
sve u svoju korist.To je bilo ono cisto djecije priznavanje i pred ocem nisam zapalio
jos dugi niz godina,iako je on to trazio od mene.
Malo poslije toga su ranjeni on,brat,ja sam toliko ljudi vidio kako gube zivot,kao
dijete sam pokusavao i uspijevao izvlaciti te ljude (i prije i poslije ranjavanja svog)iako
je snajper (ili neki drugi klinac) nenormalno pucao i na mene.Nisam se plasio,
za mene je strah bio gledati ih kako mi pred ocima umiru,plasio sam se gledati im taj
bol u ocima i strah na licu,to su slike koje bi me proganjale i lakse mi je padalo
da me ubije ili da lezim pored njih ranjen nego da mi ostaje to da nisam uradio nista.
Cesto su me gledali kao totalno nenormalnog klinca koji uskace u smrtonosne situacije ali
meni to nie izgledalo kao big deal,valjda kako se jednom priblizis poslije ti nekako bude
lakse,smrt ne smatras necim od cega trebas strahovati.
Ali na zivce je uveliko imalo uticaja,postajao sam nervozan,trzao bi se,zato sam i
prvi put uzeo par apaurina koji su mi strasno prijali-smirili su me,mogao sam i zaspati,
mogao sam i saslusati nekoga kad prica duze od 10 sekundi.kako sam ih poceo piti tako
sam zaglavio sa njima,u kratkom ruku par komada je postalo tabla,dvije-a kad bi
raja skontala neki alkohol (koji se pravio uglavnom,nije bilo da kupimo pa se pravilo
od cistog alkohola i vode,grozdzica i sl)pio bi zajedno sa tabletama.
Ja sam sam u drustvu to radio,niko mene nije nagovorio,od nikoga ja to nisam vidio-znao sam da ljudi
piju,znao sam da ima i onih sto gutaju tablete,znao sam i ko duva (mada je trave slabo
bilo).Ja bih tablete uzimao od majke i ponekad bi,te nesretne apaurine i dao drugovima,
ali samo kada bi me dosadno molili-znao sam ja da je to zlo,znao sam ja sta radim od sebe,
ali nisam shvatao koliko je to ozbiljno i da to ode dalje.
Redovno bi se prekidao,rupe u glavi,pretjeram sa tabletama i jos kad ih smiksam sa tim alkoholom-ma
po 2-3 dana bi gubio pamcenje.I prijalo mi je,rat je,ionako se namas cega sjecati,
kontam samo cu mozak spasiti trauma i ako poginem-bar necu biti svjestan,ali i ako
budem bas me briga.Zeznuto je ne imati taj strah,mnogo bolje bi u zivotu prosao da sam imao.
Onda je dosla 93-ca i skupili smo se kod druga u stanu.Cijelu sedmicu je jedan
od drugova molio nekog lika za dzoint.Znao sam sta je trava,rodica (ona sa pocetka price) je
to uveliko sadila u stanu svom sada u ratu,mene nikad nije nudila tim,ja sam "bio mali"
za nju i za to,davala bi mi cigare i ja bih sjedio sa njom i njenom rajom kada bi duvali,
mislim da sam trazio da bi mi nakon par molbica i dala.Zato nisam bio nesto
ocaran tim sto je drug sredio dzoint i sto cemo imati priliku da probamo.Ali hajde,
povuci cu koji dim i ja.Pitali su oni mene prije da li sam duvao (jer su znali da pijem,da gutam te tablete
kao lud) pa se valjda to i podrazumjevalo.Slagao sam da jesam,ali samo iz razloga da
bih ostavio sebi prostor da eventualno odbijem,mada nisam imao praktican razlog da
odbijem-bilo je zabranjeno,samim tim imalo je i vise nego dovoljno razloga da mi bude zanimljivo.
Situacija:nas 10,jedan dzoint velicine srednjeg opusca,umoran u list marihuane,svezan koncem na
na kraju.Razocarenje!Pa ni po dim nismo dobili te kamilice od droge i obzirom da ih
pola nije znalo ni pusiti (nego su fuckali) fijasko prvog dzointa je bio u punom
svom toku.Naravno,bilo je i glumaca koji su se "naduvali",tada sam prvi put vidio
koliko bolestan ljudski um moze biti,i da je to bogdo ostalo sve po pitanju bolesti i uma
koje sam saznao.
Poslije toga par dana sam vec rodici slagao da mi da malo svojih zacina,za prijatelja-i dala mi je,
ali me je provalila siguran sam.Pozvao sam 2,3 druga,ponudio ih-ma bio sam
im najbolji drug.Malo mi se zgadila ta cinjenica da me neko "voli" radi trave,covjece
to sam smatrao drogom i hajde fino je malo prekrsiti pravila ali da nekog
"volim" radi toga nije mi imalo smisla.
Nije mi imalo smisla ni to sto sam preskocio sastanak tada sa djevojkom koja mi se svidjala
i koju sam poljubio,jedan od prvih poljubaca u zivotu bio je totalno oduvan cinjenicom
da imam paket trave,vise me je uzbudjivala cinjenica da cu se naduvati nego pomisao
na sex sa najsexi osobom tog vremena (ne znam ni koja je bila).Da ne poznajem sebe
cesto bi se u tom adolescenskom periodu zapitao o svojoj sexualnosti,da nisam mozda homo?
Zasto me trava,alkohol,te furke vise privlace od intime sa osobom drugog pola?Na kraju
krajeva momci u Osnovnoj skoli jos pocinju pricati i izmisljati pa i lagati razne
stvarne i virtualne dogodovstine po pitanju djevojcica,senzacija je kada jedna
od njih otkrije grudnjak i obuce,zaboga djevojcice su glavna tema:sa kojom ces sjediti u skoli,
koja ti se nasmijesi,koju ces poljubiti,koju sanjas da zelis poljubiti,koju nikad ne poljubis...
Sve sam ja to imao,razmisljanja,osjecaje,ali nikad nisam volio pretjerano ni pricati o tome,
glupo mi je bilo dijeliti sa muskarcima bilo sta sto se kod mene desava po tom pitanju i jos
gluplje sa djevojcicama,nikad nisam to nesto forsirao,desavalo se kako se desavalo i bilo je lijepo-ali
moja sklonot prema ovim drugim stvarima zabranjene prirode bila je uveliko izrazenija.
Sjeli smo,ja sam smotao i cijeli svijet je u trenutku postao presmijesan.Oci teske,svaka rijec koju
cujem (i vidim,cinilo mi se da vidim rijeci) je bila toliko smijesna,ama sve je bilo
smijesno.Odmah sam skontao da je trava prava stvar za mene,ja cu duvati dok sam ziv,to je
tako sretna biljka i unosi srecu u zivote drugih,mora zato i da je zabranjena u ovom
tuznom svijetu i naopakom,da se place od nje sigurno bi bila dozvoljena.Tako je mislio
djeciji mozak,onaj jos uvijek ne iskvareni,onaj koji experimentise i vec tada ima
ogromne predispozicije da trazi pomoc.
Travu sam samo smiksao sa alkoholom i tabletama,kod mene nije nikad bilo pitanja smije li
nesto sa necim nego sam odmah trazio nacine sta uzeti prije,sta poslije-da bi osjecaj bio
sto bolji.Imao sam 14-15 godina i bio totalna neznalica po pitanju ovisnosti i posljedica
sto stvaraju stvari koje radim.Ali meni to ama bas nijednom nije palo na pamet.Negdje sam
ja cuo da trava nije ovisnicki nastrojena,tata je pio pa sam cinjenicom da ne pravim
belaj bio zadovoljan i to mi je bilo dosta,a tablete sam objasnavao potrebom-pa kako ovi
stariji imaju potrebu da cugaju,ja sam samo moderniji tip.Poslije sam i za sve ostale droge
imao slicno misljenje,o ovisnosti i bolestima koje dolaze nisam ni mislio.Rijetko,kada
bi mi rijetko palo na pamet mislio bi kako sam ja mlad,moras ti mnogo toga uraditi da budes ovisan,a meni
se to nikad nece desiti.Pa i ako mi se desi-ja sam kao veci od toga.
Rat,glad,neimastina-roditelji su bili zaokupljeni prezivljavanjem,nije im padalo
na pamet da je njihovo dijete otvorilo Pandorinu kutiju i da je poceo rat
koji ce nas sve pobiti,da to nije ovaj koji oni prezivljavaju...

nastavice se....
Ludim smatraju onoga čije se ludost ne poklapa sa ludošću većine.
Sigurd Hoel
User avatar
nanii
Posts: 558
Joined: Wed Jan 26, 2011 11:24 pm

Re: Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !

Post by nanii »

pozdrav.........i dobro došao
stani iza onoga u šta vjeruješ,čak i ako to znači da ćeš morati da stojiš sam
User avatar
MaXX
Posts: 45
Joined: Mon Jul 23, 2012 11:27 am

Re: Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !

Post by MaXX »

Hvala nanii ,pozdrav i tebi.

Rat je prosao uglavnom jednolicno,u alkoholu,tabletama,ponekad i marihuahon kao sto rekoh.Ne znam kako su se tada snalazili za dop,da li je bilo hepa ili neke zamjene-znam da je rodica sa ekipom jos na samom pocetku radila apoteke,dok su ostali krali iz posluga,radnji i ko je vec stigao sta.I to je naravno trajalo maximum tu prvu godinu rata-poslije se vise nije imalo sta uzeti,grad je bio popuhan kao da je uragan proletio.Bilo je tu bliskih situacija i glava mi je,kao i svima koji su bili ovdje prilicno puno puta bila u pitanju,ali zadnju godinu vise niko nije ni obracao paznju na snajpere,granate,nevjerovatno je bilo kako nam je bilo svejedno vecini.
U tom ratu sam se poceo zabavljati sa jednom djevojkom,zamislite ipak se nasla neka koja je bila dovoljno nenormalna da gubi vrijeme sa idiotom koji ce se ili ne pojaviti,ili nece cuti za njega 7-10 dana,bez ikakve obaveze po pitanju tog odnosa (jer nisam ni znao kako to treba da bude,mene je bilo strah da se vezem i bjezao sam kad god bi se ukazala prilika).Ali pojavila se i vremenom me je smotala kao spagete,naucio sam kako se trebam ponasati samo me je u samom pocetku poremetio-pokusaj suicida!E pa desi se,nije da mi narkomani inace nismo malo suicidni,tesko je reci da smo mi ljudi koji bas sebi zele dobro-pa ako posmatram u tom kontekstu ovaj suicid mi je i logican nekako (pokusaj objasnjenja,jeftin,ali skuplji nemam )
Mislim da je stvar koja je prelila casu (i to malo poslije kraja rata) bila svadja upravo sa tom djevojkom.A cinjenica je da mi je prije toga umrla baka,koja mi je bila kao majka i strasno sam bio povrijedjen tada (baka nas je odgojila ipak).Sjedio sam neka 3-4 sata u sobi pored nje onako bezivotne (srce) i plakao kao malo dijete,onda sam krenuo da se ubijam alkoholom,tabletama i izdrzao tako 6-7 dana.Uglavnom 8-mi dan dolazim sebi na CUM-u,ruke me strasno bole,svezan sam za krevet.Doktor me pita sto mi je lijeva ruka kao malo u krivo isjecena,ja nemam pojma da jeste ali izjavljujem da cu rado popraviti ako mi da alat.Okrecem se,vidim mama iza,tata,jos neki ljudi....e rek'o jebiga sad,sto ne drzim jezik za zubima...
U stvari ja sam se lesio tako tih dana,posvadjao sam se navodno sa svima,zadnje sa tom djevojkom,i nekako sam ja skontao da je to to za mene.Naravno svega ovoga se ne sjecam,dogadjaje sam rekonstruisao iz price poslije.Uzeo sam zilete,i to sam ih maksuz kupio nove u prodavnici (znaci bas sam ono odlucio bio),isjekao ruke onako posteno i nasli me u sobi.Sreca pa sam izgleda stajao ili sjedio kad sam to radio,moji su bili u drugoj sobi i culi kako je nesto palo,malo poslije su skontali da pogledaju mene-i zamislite soka koji su dozivili.
On su presretni bili sto sam ziv,ja sam se sjebao jer se apsolutno nista ne sjecam tih dana,onako neki blicevi i flesevi su se pojavili tokom godina ali nisam ukapirao ni 15% od tih 6-7 dana,sta sam radio,gdje sam bio i ono sto me je najvise brinulo:sto sam se odlucio ubiti?Plasilo me je to sto ja nisam taj tip (kad sam normalan),sto bilo koji vid nasilja prezirem,zasto sam si koji dzavo to napravio? Posjetio sam ja i psihijatra (to je obavezna stvar po zakonu kad dodje do pokusaja suicida) ali kako sam nisam uspio skontati-njemu nisam ni dao sansu da pokusa da mi pomogne,nije meni nista mislio sam,to sam ja onako malo okrenuo.I u skladu sa tim,ni zavoje nisam skinuo-vec sam pio i gutao tablete kao i do tada.
Radio sam,odmah nakon rata sam poceo raditi i do danasnjeg dana nisam duze od 6 mjeseci bio bez posla:konobarisao sam,radio po radnjama,prodavnicama,lutriji,ma radio sam sve i svasta,ponekad i po 2 posla odjednom.(edit-i zavrsavao Srednju skolu)
Godina je bila 97-ma,u nekom kaficu sam radio i jos uvijek se zabavljao sa istom tom djevojkom-kada sam upoznao tramale.Imao sam ja njih priliku uzeti jedno bar godinu prije nego jesam,ovi likovi sa kojima sam se druzio su regularno to pili-a kupovali su se u RS-u i to bez recepta,nekih 7-8 maraka je bilo cini mi se pakovanje od 20 kom.Zute tabletice,kapsule u stvari su bile - 5 komada odjednom,dobro zalijes vodom i cekas.Uzeo sam cisto onako da probam,buduci da sam vec pio tablete uveliko (pored apaurina koje sam vise "izlizao" i koji mi vise i nisu lezali/a ni djelovali bi uzeo lexilijume,akinetone,artane,xanax,trazem,ma svasta) mislio sam kako ni tramal (trodon,tramadol,sintradon) nema neke posebne veze i da nije bitno.Ali,osjecaj JESTE bio bitan i daleko najzeznuti po pitanju svidjanja do tada:jeste meni bilo muka,cak sam i povratio,ali ona utrnutost tijela i ona blokada mozgu svih onih stvari kojih ne zelim da se sjetim,pocevsi od rata,preko toga da nisam zadovoljan ni zivotom ovdje,ni poslom,ni odnosima u porodici,ama totalno crnilo i nista meni nije valjalo-i ova boba to u 25 min ukine,mogu da se smijem,svi su mi dragi,ne smeta mi ni sto znam da me je ta djevojka prevarila jedno 5 puta do tada i savrseno se uklapam u idilican virtualni zivot koji tada pocinjem da kreiram.
Da sam,da sam,da sam......u stvari rekao kako mi se zivot ne svidja i poceo mijenjati nesto,radio jos vise,iznajmio neki stan,otkacio djevojku koju ne mogu da podnesem jer me samo laze prije svega....ali nisam....ne znam sto nisam,kao da nisam imao snage da razmislim,dodjem do nekog kvalitetnijeg rjesenja...kao da nisam razmisljao uopste i pokusao rijesiti nesto.....nije meni bilo jasno koliko duboko sam ja otisao i idem,nisam ozbiljno shvatao to,nisam ozbiljno shvatao zivot....Ma i sumnjao sam u sebe,sve to sto mi se nije svidjalo sam preispitivao da li je tako,onda bi mislio da i nije,da je do mene....totalno sam nesiguran bio,izgubljen,previse ponosan i sa premalo povjerenja da pitam za savjet a previse slab da izguram taj dio zivota kako treba...
Tih 5 boba bi ukinulo svu moju nesigurnost,svaki pokusaj razmisljanja i svaku nelagodu koju osjetim i to bi trajalo po 10-11 sati...Poslije sam povecavao kolicine,otkrio sam i megalomana u sebi.Bilo mi je zao sto moram da se drogiram svako malo,sanjao sam o nekoj tableti kojom cu se puknuti i koja ce me drzati jedno 6 mjeseci bar.
Taj megaloman se nekako probudio kada sam se,u jednom momentu povecavanja doze zgadio sam sebi,to sto ne mogu da normalan rjesavam stvari i onda cu toliko da se ubijem-da i ne mogu da ih rjesim.Ja sam iz tih svojih slabosti u stvari crpio tu energiju da se napravim jos vise slabim i nemocnim,pocetak jednog samodestruktivnog procesa koji,kad tako poredate stvari i ne zelite da vidite dalje,moze imati samo jedan i to katastrofalan ishod na kraju......
Tablete je gutala i ta djevojka ali cesto da ja i ne znam,par puta je dobila od mene (pod izgovorom da proba) ali sam vec cuo da je nakon toga Heroin zagarantovan i da treba biti oprezan-mislio sam da je volim (u stvari i jesam bez obzira sto me je vrtila kako je stigla) i nisam mogao da podnesem da joj ja dajem nesto od cega ce tako zaglaviti.Ja mogu,meni je to dozvoljeno,ali sto se nje tice ok je trava i alkohol,i nista vise.To par izleta koje sam joj dao sam zavrsio-ali ni pomislio nisam da ona to radi svakodnevno,skoro kao i ja.Obzirom da je cijela ta veza bila fula,nesto bez imalo povjerenja i buducnosti ne znam sto sam ocekivao da ja u stvari poznajem i kompletnu istinu po pitanju njenog drogiranja,za sve me je lagala,ne znam sto sam to vjerovao....Ma ne znam,znam,bilo mi je lakse vjerovati da je tako a sposoban nisam bio da vidim pravu sliku,da vidim da kljuca kao i ja,da ne primijetim prazna pakovanja tableta ili kada mi ukrade da mislim da sam ja popio...sve sam ja to vidio i nisam vidio....doze su se povecavale,prolazili su dani,partiji,izlasci,posao (sto je zanimjivo) sam radio najnormalnije i lagano se zahuktavao vozic...
Ludim smatraju onoga čije se ludost ne poklapa sa ludošću većine.
Sigurd Hoel
User avatar
MaXX
Posts: 45
Joined: Mon Jul 23, 2012 11:27 am

Re: Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !

Post by MaXX »

Roditelji su radili,brat i ja smo uglavnom po cijeli dan bili sami,kada naravno ja ne bi radio neku smjenu ili eventualno cijeli dan (jedan period sam radio po cijeli dan 24 sata bukvalno pa bi imao dan slobodan,ali ne mogu da se sjetim sta sam to radio,pamtim da je bilo naporno samo,mozda su i bila 2 posla odjednom)
Oni su znali da duvam,jedne prilike sam imao i oko 14 biljki u stanu,neki moj hir da kao i ja uzgojim nesto od toga.Ali to su ispadale najjadnije biljke koje je planeta vidjela,list ne bi bio ni dobio oblik kakav treba-vec bi ja njega susio na alu foliji i ispusio za cas,korjenje sam im ispusio cini mi se isto,jadne biljke.
Znali su da hocu i progutati koji extasy ili kakvu tabletu za smirenje,mislili su da se to radi o periodicnim izletima,da sve svoje obaveze ispunjavam (sto uistinu uvijek jesam) pa samim tim kao ne mogu ja biti nesto opasno navucen na nesto i otici daleko.
Nisu me puno ni peglali vezano za to,ja stvarno nisam imao potrebe da krijem bilo sta kad bi me pitali gdje sam bio 2-3 dana (sto uglavnom je bilo rijetko ali bilo je)i nisam ni krio,rekao bi da sam bio negdje,obicno bi dodao da sam se ubio ko konj i prica bi tada zavrsavala-nikad nije bilo nekih kritika,svadje,nista neugodno za mene,svojim zivotom sam nekako davao do znanja da je sve ok,imam ja svoje stvari i to cu reci kada me neko pita (i to cu reci bas onako kako jeste) ali to je moje i ne moze niko tu nesto puno uraditi.Obaveze cu sve i vise nego ispuniti,ali dajte vi meni moj prostor.
U stvari moj zivot je "ulijetao u crveno" uveliko,svaki taj pokusaj price sa roditeljima je bio u stvari vapaj za pomoci koji ja nisam znao izvesti kako treba,nisam nikad rekao ljudi pomoc mi je potrebna,krsim se kao kula od karata,razvio sam navike koje ne valjaju i treba mi da me neko vadi odavde.To sto bi rijetko(ili nikako) pricali o meni i generalno samnom sam smatrao opravdavanjem,cak i ja sam mislio da vodim jedan normalan tinejdzerski zivot sa tako experimentisanjam raznog tipa i da je to normalno.U dubini sam znao da nije,ali ta dubina se gubila svakim novim uzimanjem saka i saka lijekova,trave,alkoholola.Previse ponosan i previse samostalan da bi trazio pomoc,direktno,bice kao to ok.
Skolu sam zavrsio,u Fakultetu ni mislio nisam,kako cu i misliti kad sam pola te Srednje prespavao,nekako sam je zavrsio ali ni sam se ne sjecam kako,nastavio sam raditi i prakticno nisam placao ni stan,ni hranu,nista-sve sam trosio na izlaske,gluposti i drogu.
Uslijedila je opet svadja sa tom djevojkom i izasao sam sa jaranom,hajde da odemo kod drugog kuci pa cemo negdje....I dosavsi primijetim da je tu i ovaj lik za kojeg znam da koristi iglu,vec duze vrijeme.
Nije izgledao kao klasican narkoman,bio je fino obucen,jos uvijek je imao osnovu da se pozdravi,pa i nasali..Nalazio sam se ja cesto u drustvu sa horserima,nikad mi nije palo na pamet da uzmem nesto jer mi se to gadilo,gadilo mi se sto su nikakvi uglavnom izgledali,prljavi,neuredni,kad ga vidis kako izgleda pomislis ako mu iz ruke cigaru uzmes dobices 615 bolesti za koje ni les poput njega ne zna da ih ima,sumnjam i da ih moderna medicina poznaje.
Gadili su mi se,nacin na koji su pricali tako uslagirani i razvlacili rijeci kao da imaju neki defekt sa govorom,mumlanja nekakva,recenice do pola,nerviralo me je sto bi mi po 5 minuta trebalo truda da skontam sta uopste pricaju tim nerazumljivim tonom i nisam volio da mi prilaze.
Medjutim ovaj nije izgledao tako,misli su u momentu preletile preko toga da se ipak moze biti normalan kad si pod konzumiranjem toga i to me je na neki nacin ohrabrilo.
Nije mi palo na pamet sto sam vidio sa rodicom,nije mi palo na pamet sto 99% njih izgleda drugacije,mislim da sam ja negdje duboko u sebi odlucio da uzmem to samo da se kaznim bukvalno za sve sto mi u zivotu ne odgovara,da zaboravim sve sto mi smeta i opet pobjegnem od sebe.U stvari to je obrazac koji sam ja odavno vec upotrebljavao,to bjezanje od sebe i ne rjesavanje problema kad nastaju i to ponasanje nije bilo upitno-odavno sam ja imao i vise nego dobru podlogu da se uklopim u sve to i da se dohvatim horsa,bilo je samo pitanje trenutka.
A evo odlicnog,nema puno ljudi,ovi cini se i imaju kod sebe nesto,pare naravno uvijek imam,pocasticu i njih kako sam to inace i radio do sada kada bi se skupila neka ekipa i kada bi uzeo bilo sta drugo.
Kod tog "pocascivanja" je znacilo da nikad nikom necu dati nesto da mu bude prvi put,to je bilo samo jednom sa tom djevojkom (i to sto sam znao da nije prvi put ali hajde) jer sam uvijek(i do dana danasnjeg drzim do toga) smatrao da ne treba tu nikog gurati u tome,da je to sve jedno veliko zlo i samo po stepenica vise u smrt,znao sam da i od tableta koje sam tada uzimao moze da se umre i nisam nikom htio (osim sebi) staviti u moguci izbor to tim sto cu mu dati nesto da proba.Vec sam i uveliko stekao tu reputaciju da nisam neko s kim bi klinci mogli sjediti uopste,a kamo li da probaju nesto,kako klinci tako i ljudi stariji od mene,moze ali nemoj da sam ja tu,da gledam,da mislim,idi se ubijaj negdje da te moji oci ne gledaju i to bi stavljao ljudima do znanja cesto.
To mi je pomoglo kada sam,par godina prije,saznao da je brat zapalio joint:iako sam ja uzgajao to kuci on to (po meni) nije smio da radi,rekao sam mu da je gotov iduci put kad to uradi a onda sam obisao tri lika koja prodaju to i buduci da su to bili moji drugovi nije im tesko bilo objasniti da on nije musterija njihova,bez imalo sile i necega seljackog,jednostavnim recenicama :to je moj brat,molim te ja jako dobro znam sranja u koje vodi to sve,necu da ga on prozivljava.I nije,nikad vise do danas nije ni zapalio joint.
Dao sam 20-30 km za neki paketic te proklete zute materije,drug i ja smo to stavili na cd (okvir od cd-a) i napravili linije.On je to vec ranije "vukao",a dali smo malo i onom liku za kojeg znam da se roka,sto je ovaj prihvatio kao da smo mu sve zelje ispunili i odmah se sredio pred nama.Godina znaci 97-ma,98-ma,ja imam oko 19-20 godina,uzimam novcanicu i bez ikakvog mnogo razmisljanja povlacim crtu heroina.
I sve je postalo pretoplo!Zivot je dobio totalno novu dimenziju,svijet je jedno prelijepo mjesto,ovo je divan grad,ja sam presretan,svi smo mi tako bliski i dobra raja-ama to je toliki udar u mozgu da izgubis totalno percepciju svega sto je realno i uletis u bajku osjecaja,cak i onih za koje nisi ni znao da imas.
U stvari i nemas ih,to je gudra,samo mislis da postoje i bude ti drago sto si ih otkrio.Znas da ce osjecaj proci i nije ti jasno da nekog ovo cudo unisti,pa tako je dobro na njemu da je greska sto se po rodjenju ne osjetis ovako i sto se uvijek ne osjecas ovako.
Nisam spor,nisam pospan,ne razvlacim recenice kao oni sto mi se gade (mada mi se i ne gade vise,sad su mi ok nekako mislim),mogu sve da radim i ni malo mi ne smeta,nije mi muka,super se osjecam,necu da prestane ikad.Ali prestace.I ok sto ce prestati,radicu ovo povremeno,kad budem imao para,ovo je nesto sto totalno ja mogu kontrolisati i super mi je.
Klasicna prica,klasicna pocetnicka prica koju svako ziv misli kad ga proba,i znao sam da to svi misle tako,znao sam da sam sablon i da ce me cekati sto saceka sviju.I nije me bilo briga!Stvarno me nije bilo briga sve i da umrem istog tog trena.U stvari ja odavno vec nisam cijenio zivot,ovo je bila samo jos jedna od stvari u nizu koje dokazuju to.
Ludim smatraju onoga čije se ludost ne poklapa sa ludošću većine.
Sigurd Hoel
User avatar
MaXX
Posts: 45
Joined: Mon Jul 23, 2012 11:27 am

Re: Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !

Post by MaXX »

Istovremeno na poslu sam dosao u situaciju da mi velike kolicine novca prolaze kroz ruke a da ima nacin kako da ih malo usmjeris u svoju stranu.I bez obzira sto mi para nije falilo poceo sam to tako usmjeravati,krasti znaci bukvalno i odjednom sam imao oko 50 km dnevno ( i vise) da trosim,ogromne su to tada pare bile,a ja bez ikakvih obaveza,ikakve vizije,samo sa jednim ciljem:da se unistim cim ustanem.
Kupovao sam ja i garderobu,davao sam bratu pare,davao sam svima bukvalno,jeste da sam rizikovao posao-ali to nije bilo mnogo bitno,sve i da dobijem otkaz-pa naci cu nesto opet.U tim godinama, sa toliko para i bez ikakvih obaveza prema kuci i ne mozes ispasti kako treba.Na sta dijete tih godina trosi pare?Ne znam samo sta misle roditelji (a ima ih) koji svojoj djeci kupju kola,placaju skole i svakodnevno guraju u dzep ogromne kolicine novca,na sta misle da ce ga dijete trositi?Ja ne poznajem ikoga ko je sa tim
vecim kolicinama u mojim godinama,pa i prije i poslije,isao recimo u Pionirsku i cijeli dan se vozao na onim auticima i trosio tako,ili da je vodio svu djecu na kolace i slicno.Moras ti posegnuti za necim sto nije dobro,ono sto je dobro brzo dosadi,dostupno je, nije zanimljivo raditi to-umjesto trpanja tih para u dzep mislim da djeci treba dati upravo ono sto roditelj tim pokusava zamijeniti:ljubav,paznju,zajednicki
provoditi vrijeme.Pare su zlo u tim godinama,ne treba tu pretjerivati jer 90% djece skrene,evo ja sam radio i stvarno nista dobijao nisam-pa sam opet zavrsio tako.Sta ce tek raditi onaj kome "pada sa neba" i koji nema razlog ni da se trudi?Koliko li je tek njemu dosadno?
Odmah sam sutradan isao nabaviti novi heroin,odavno sam znao gdje se to moze,pitanje prodaje meni ikad icega nije predstavljalo problem:i najstariji dileri su me poznavali,to su bili isti oni kojima sam kupovao cigarete prije rata i sto su bili "stariji".Kod mene je uvijek ostalo to "stariji",bez obzira sto su bili dileri i sljam ovog svijeta za mene su bili nekako stariji,ono kao veliki.U stvari to su takvi jadovi da ih treba ubijati po ulicama,mislim dolazi ti dijete od 20 godina i ti mu dajes hors?Pa kaze sto trazi?Cuj sto trazi,sta sad da ti ja trazim da mi das bombu i da izvadim osigurac ti bi mi dao?Pa mozda i bi takav lik ali ja smatram da nikog ne treba tjerati u propast i dozvoljavati mu u tim godinama da se dohvati tako necega.Nije mi naravno diler kriv za drogiranje,nisu mi roditelji krivi-ali zamislite to kao lika sto u trafici proda djetetu od 13 godina cigare I zna da dijete pusi?Mozda je to najnormalnija stvar sada i to znaci samo da moral generalno i ne postoji,ne ocekujte da neko spasi vasu djecu,prijatelje,poznanike ako ikada dodju u neku od ovakvih situacija,ovo je grad gdje ce vam sa 13 prodati steku cigara ako trazite kutiju,
ovo je grad gdje svako ko iole potrazi nesto moze doci do bilo kakve gudre.Takav je bio i prije 15 godina.
Bez puno barijera (i straha) dolazio sam do horsa i skoro svakodnevno vukao linije,
ponekad sa drugom,ponekad sam,sve je bilo divno,bajno,krasno,tonuo sam kao Titanik i to mi se svidjalo.
Moja vadiona da "nisam na igli i to je ok" trajala je nepuni mjesec dana:ma bez ikakvog
razmisljanja sam skontao da toliki heroin ne treba bacati uzalud,daj da vidim kako se radi heklanje,proces
sam i vise nego poznavao,ali sam se plasio ubosti.Nikakav problem,znam jednog fiksera koji ce
to za pola paketica da odradi,kupio sam pribor,skuhao,lik me je sastavio i puf....U momentu mi se zamantalo bilo,to je radi straha od igle-ali onda me je preplavio niz osjecaja koje nikad do tada osjetio nisam,bez obzira sto sam smrkao..
Prelijepo,jos ljepse,jos bolje,sto sam boze toliki heroin bacao do sada...ali nije ni bitno,necu vise jel'....
Poslije toga sam se uredno sredjivao sam,vec drugi put sam ja to odradio kako treba,
strah je nestao,ta se vjestina savlada za tren i prvo nastradaju ruke,tj vene na rukama.
Nekako vecina nas pocinje tu,vene po nogama i ne znamo jos,femoralka nam je misterija ako nismo studirali medicinu i obicno prvi fiks zavrsava upravo na ruci.I nema one ofiraze (sto jos u pocetku smatras ofirnim)da se skidas i da te neko gleda dok se lupas u femoralku,gdje cu se zaboga skidati...a rokam se,fol problem ti biti bez odjece....Paradoksi,kao paradoks za odlazak u komunu,kaze komuna religijski obojena a to nije moja religija,kako cu ja prihvatiti drugu?Pa bez problema si prihvatio tu iglu u ruci,metadon,svaki vid opijata kao i ja,to je kao u skladu sa tvojom religijom?Ma sta ti uopste i znas o tome?Ti si dobar vjernik svoje religije?To je razlog vise samo da se ne ide nigdje i da se izbjegne prica,neko ko zeli da mu se pomogne i uistinu zeli on ne bira nikakva sredstva,kako ih nije birao kada se drogirao i sve radio tada da dodje do droge-tako ne treba ni u oporavku.
Ali ne zeli ga,vise se voli drogirati,vise voli ici na zamjenske terapije,za cist zivot treba snaga i to
je ono sto zombi nema.Ja nemam,nije meni to tesko priznati,normalno da nemam-inace sta bi radio ovdje sada pisuci ovo?
Ali cu je imati,nikada nisam ni imao 34 godine pa ih imam,nikada nisam ni imao ovoliko jada iza sebe pa ga imam,nikada se i nisam borio protiv toga-sada hocu,plan je ojacati malo,malo vise rekao bih i rijesiti se i ovog suboxona.
Natrag na pricu i istoriju,dolazimo do momenta kada saznajem da se i ta djevojka drogira...Krah svijeta,
saznajem da je na heroinu i prvi put me "udara" pravo ta realnost toga.Nije me zabolilo sto sam ja,
ali me boli sto ona....Odlucujem da nesto moram uraditi......
Ludim smatraju onoga čije se ludost ne poklapa sa ludošću većine.
Sigurd Hoel
User avatar
MaXX
Posts: 45
Joined: Mon Jul 23, 2012 11:27 am

Re: Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !

Post by MaXX »

Od ranije sam znao da ona ima porodicu u Cikagu.Njena porodicna situacija je inace bila
haos,majka je maltretirala,neko ko bukvalno djetetu nije dao da jede,milion puta
sam (pogotovo u ratu)dijelio sve sto sam mogao sa njom,ako bi bilo malo dao bi joj sve.Nisam shvatao da se roditelj tako odnosi prema djetetu,bilo mi je zao i nekako ni ja nisam mogao jesti pri samoj pomisli
na to.U ratu naravno nije ni imalo Bog zna sta da se dijeli,ali ja bih podijelio i ono jedino sto bi nekako nasao od hrane,pa jednom u 3-4 dana-jednom,ali pazio sam na to.Poslije sam naravno brinuo da uvijek ima nesto,nismo nikada imali neku veliku kilazu,cak stavise bili smo mrsavi i bez droge-ali hrane je bilo,bez obzira na drogiranje.
Razmisljao sam kako da se skinemo i znao sam da ovdje nemamo sansu,znao sam kako to vec ide,
da jedno vuce drugo,da je to prilicno klimavo sve i rijetko uspijeva.Na kraju znao sam dosta
zivotnih prica ljudi koji su probali to,a i procitao sam dosta knjiga,uvijek sam volio citati,
"Mi djeca sa kolodvora Zoo" i vise nego realno govori o tome.Ideja mi je bila da nekako odemo kod njene porodice u Cikago,oni su odavno rekli da bi je primili u posjetu pa sam je molio da to malo pogleda.
Ubrzo smo skontali da i ja imam neku dalju porodicu tamo-plan je bio ostvariti papire,pa bar na
neko vrijeme da budemo tamo i uistnu zavrsili smo da imamo po 6 mjeseci vize,s tim da
sam ja imao sansu i raditi tamo,kada dodjem mogao sam izganjati i radnu vizu.
Oboje smo bili za to,mene jeste bilo strah svega ali kontao sam da je to jedini nacin da se izvadimo
i da nam bude bolje.Spakovao sam samo osnovu,bukvalno 2 ruksaka i napustili smo Sarajevo.(godina 2000-ta,pocetak)
Naravno ponjeli smo dovoljno droge (ona naravno da ja ne znam,govorila je kako nije a ja sam rekao da joj
nikad necu dati hors,sto nikad i nisam)da nam bude bar neko vrijeme tamo,sakrio sam poveci paket
bukvalno u masinicu za sisanje,a ona je bila u mojim licnim stvarima uz mene,ne znam na sta sam mislio-ali sam nekako znao da ce proci.
To sam naravno vec pri prvom presjedanju iz aviona otvorio,sastavio se u nekom wc-u negdje uz put i
tako 2 puta,sarafe na njoj sam ranije zavrnuo rukom,da ih rukom i mogu otvoriti (a sastavio se smrkanjem,nisam smio nositi pribor,toga sam se plasio)I ona,nije bila u krizi,pretpostavio sam da ima sa sobom.
Malo po dolasku (drugi dan),kada smo se vec smjestili kod njenih (ja nisam isao kod svojih,
samo su mi papire sredili ali sam mogao,da sam htio)skontao sam da mi je rovila po
stvarima.Nazalost,nista vise nisam imao,doslo je 5 do 12-pocinjala je prva kriza.Mucnina,povracanje,bolovi u kostima,onaj smrad kad sam sebi smrdis i ono sto izlazi iz tebe na znoj je bilo nepodnosljivo,povracao sam od samog tog smrada na znoj,povracala je i ona i isto se osjecala,gadio sam se sebi sto joj ne mogu pomoci na bilo koji nacin i sto sam nesposoban da joj bilo kako pomognem.
Njeni su znali da dolazimo radi toga,jadni ljudi su se prvi put sretali sa tim,niti ja znam
sta mi treba,niti oni,u soku su,mi se grcimo,skoro svijest gubimo, padamo po onom WC-u,puzemo u stanu do kreveta.Dan nikako da prodje,noc jos gore,boli me svaka dlaka na tijelu,
povracam komade neke da li zeluca,da li necega,ne znam,ne vidim na oci,sve je mutno,vruce mi je,pa hladno,po prvi put ne mogu da se istusiram,ne mogu da glavu podignem iz wc solje,ona je sa jedne strane,ja sa druge.Kakva romanticna prica!
Trajalo je 3-4 dana,nakon toga smo mogli pojesti malo supice neke,ne sjecam se od cega je bila ali mi je
prijala kao da sam iz groba ustao.Bili smo blijedi,iscrpljeni,umorni,sa zbrkom u glavi,nemajuci na momente
pojma gdje smo i sta radimo.U delirijumu smo mi u neka doba i od njih trazili da nam kupe drogu,
jadni ljudi kad izludili nisu.Vec 7-mi dan je bilo bolje,malo smo ustajali,pa cak i izlazili do prodavnice i nazad.Bio sam presretan sto se to zavrsilo,planirao sam da idem ganjati papire da bi poceo raditi nesto.Nije mi padalo na pamet vise ikad ista da uzmem,bio sam presretan,presretan sto smo uspjeli.
Sreca je trajala oko 7 dana-dolazim kuci,ona mi govori da ovo nije za nju,da zeli da se vrati u Sarajevo.Ne mogu da vjerujem!Poslije svega?
E moja budalo,mislim kako sam i ocekivao nesto ovako ali sam se bas nadao da nece biti.Preselio sam kod svojih,ona se vraca za Sarajevo a ja,u nepunih 4 sata nakon povratka sa aerodroma srecem neku ekipu i zavrsavam-hors!Mogli su biti drotovi,mogli su me izraditi i uzeti pare,ma moglo je biti 101 problem-ali nije,kupio sam za 50 dolara svoj prvi americki heroin i to u zgradi preko puta moje je zivio lik.Tamo je to drugacije,na ulici se bukvalno to prepozna,imas lika stoji,pridjes i cao.Tada su vec bili puunooo opusteniji od nasih ovdje,droge je bilo na svakom koraku.Ja sam,da li trazio razlog da se sjebem,da li me je to fakat sjebalo,uglavnom nista mi vise nije bilo vazno,dosao sam u SAD
da se skidam,a eto za nepunih 15 dana sam se vec rokao kao da nikad prestao nisam.
Ludim smatraju onoga čije se ludost ne poklapa sa ludošću većine.
Sigurd Hoel
User avatar
LuLu
Posts: 77
Joined: Tue Apr 19, 2005 3:57 pm
Location: ZemljaCuda

Re: Zbogom anestezijo,zivote dobar ti dan !

Post by LuLu »

Dobrodosao MaXx! Veliki pozZ
**I'm playing the game, the one that'll take me to my END, I'm waiting for the rain, to wash who I am!**

*U svijetu tajni, mi nismo sami!*
Post Reply