Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!
Posted: Sun Aug 07, 2011 9:20 pm
Uh...dosta vas je pisalo ovde, pa rekoh-da probam i ja...
Inače, voajerišem ovde već neko vreme, dosta sam vas upoznala, tako da mislim da je pošteno i da vi upoznate mene..Mislila sam da će biti mnooogo lakše da pišem ovde, u fazonu-ne znamo se, ne znate ko sam, moja priča će biti samo jedna u 1000...
Ali ne...jel mi verujete da već pola sata blejim u monitor, i ne mogu...teško mi je...
Ma šta bre teško, kad sam mogla da se skinem sa dopa, mogu o tome da napišem i koju reč ovde, da podelim to sa vama, ljudima za koje sam sigurna da me neće osuditi...Dakle, da počnem:
Uvek sam bila buntovnik. Uvek sam htela da se razlikujem, da budem posebna...S početkom mojih tinejdžerskih dana počinjem da verujem da je ceo svet moj i da postoji da bih ja mogla da ga osvojim (i još uvek verujem u to, i verovaću do smrti :finga: ).
Dakle, htela sam da se razlikujem od svih, tako da ćete razumeti zašto sam prestala da se družim sa ekipom iz osnovne (osmi razred) i krenula da izlazim sa starijom ekipom koju upoznajem sasvim slučajno, jednog prolećnog popodeva...
Pošto je moja priča klasična, jelte, neće vam biti teško da pogodite da su stvari kao vutra, spid, esidi, ekseri i ostalo normalna pojava u toj ekipi, dakle, sve osim dopa, to je ipak (tad) bila tabu tema.
Ja sam naravno blistala od sreće kad sam prošla kroz proces inicijacije probanja svega i svačega i postala punopravan član društva (o tome neću da dužim, vi znate kako je to :snakeman: )
Bili smo svi deca dobrostojećih roditelja i imali smo keša za gradska iživljavanja...Eh, kad se setim...Mi mladi, lepi, inteligentni (svi smo išli u dobre gimnazije i završili ih sa dobrim prosekom, svi smo upisali dobre faxove), roditelji su nam zbog toga sve dozvoljavali...Ja sam do 18te godine upoznala sve čari poroka velegrada (Beograda), a priznaćete, ima ih poprilično...Brzine su nam davale snagu za svakodnevne obaveze, vutra nas je koliko-toliko unormaljivla, dok je višak keša uspevao da nam obezbedi dobar izgled (patike, parfemi, solarijum itd). Ma, sve je bilo idealno...Na prvi pogled...Međutim, da je neko tad skinuo samo prvi omotač savršenog izgleda savršenih klinaca, mogao bi da oseti miris truleži koja se polako uvlačila u nas...
Moja priča zapravo kreće od januara 2009, neki dan posle nove godine...
Već nas je sve smorilo...U grad smo izlazili već 5 godina i nije imao više ništa novo da nam ponudi...Brzine su nas smorile, vutra nam je bila nešto svakodnevno, esidi su nam postali normalni...Trebalo nam je nešto novo, nešto različito od svega što smo do tad probali, nešto, nešto...
Sedeli smo kod jedne drugarice i cirkali neko vino. Pojavio se ortak sa nekim nepoznatim, starijim likom. I on nam je dao to nešto što nam je trebalo.
Evo klinci, probajte ovo, rekao je. I svi su uzeli. Sem mene. Nisam htela, znala sam da dop ne sme da se radi, sve samo to ne, neću da budem raspala pajdomanka...I nisam uzela. Sve do jednog dana.
I opet, prolećno popodne. Svi su se uradili, svaki put su i mene nudili. Odbijala sam.
Taj dan su mi baš išli na živce. Nisam znala šta da radim, pa sam se napila. Što sam bila pijanija, sve su mi se više gadili. I onda: PUF: kao grom iz vedra neba, čula sam sebe kako govorim: Crtaj i meni lajnu. Videla sam sebe kako prilazim stolu, kako uzimam snif u ruku, stavljam jedan kraj u nos...U sebi sam vrištala, međutim, gledala sam svoje telo kako odbija da sluša...SNIF...I nema više linije na stolu...U meni je...Kako je moguće da sam to uradila...Kako je...moguće...glas je postajao sve tiši....Najzad je ućutao...Legla sam na krevet...i...krenulo je (svi znate šta)!
Već sam umorna, nastavljam sutra...
Inače, voajerišem ovde već neko vreme, dosta sam vas upoznala, tako da mislim da je pošteno i da vi upoznate mene..Mislila sam da će biti mnooogo lakše da pišem ovde, u fazonu-ne znamo se, ne znate ko sam, moja priča će biti samo jedna u 1000...
Ali ne...jel mi verujete da već pola sata blejim u monitor, i ne mogu...teško mi je...
Ma šta bre teško, kad sam mogla da se skinem sa dopa, mogu o tome da napišem i koju reč ovde, da podelim to sa vama, ljudima za koje sam sigurna da me neće osuditi...Dakle, da počnem:
Uvek sam bila buntovnik. Uvek sam htela da se razlikujem, da budem posebna...S početkom mojih tinejdžerskih dana počinjem da verujem da je ceo svet moj i da postoji da bih ja mogla da ga osvojim (i još uvek verujem u to, i verovaću do smrti :finga: ).
Dakle, htela sam da se razlikujem od svih, tako da ćete razumeti zašto sam prestala da se družim sa ekipom iz osnovne (osmi razred) i krenula da izlazim sa starijom ekipom koju upoznajem sasvim slučajno, jednog prolećnog popodeva...
Pošto je moja priča klasična, jelte, neće vam biti teško da pogodite da su stvari kao vutra, spid, esidi, ekseri i ostalo normalna pojava u toj ekipi, dakle, sve osim dopa, to je ipak (tad) bila tabu tema.
Ja sam naravno blistala od sreće kad sam prošla kroz proces inicijacije probanja svega i svačega i postala punopravan član društva (o tome neću da dužim, vi znate kako je to :snakeman: )
Bili smo svi deca dobrostojećih roditelja i imali smo keša za gradska iživljavanja...Eh, kad se setim...Mi mladi, lepi, inteligentni (svi smo išli u dobre gimnazije i završili ih sa dobrim prosekom, svi smo upisali dobre faxove), roditelji su nam zbog toga sve dozvoljavali...Ja sam do 18te godine upoznala sve čari poroka velegrada (Beograda), a priznaćete, ima ih poprilično...Brzine su nam davale snagu za svakodnevne obaveze, vutra nas je koliko-toliko unormaljivla, dok je višak keša uspevao da nam obezbedi dobar izgled (patike, parfemi, solarijum itd). Ma, sve je bilo idealno...Na prvi pogled...Međutim, da je neko tad skinuo samo prvi omotač savršenog izgleda savršenih klinaca, mogao bi da oseti miris truleži koja se polako uvlačila u nas...
Moja priča zapravo kreće od januara 2009, neki dan posle nove godine...
Već nas je sve smorilo...U grad smo izlazili već 5 godina i nije imao više ništa novo da nam ponudi...Brzine su nas smorile, vutra nam je bila nešto svakodnevno, esidi su nam postali normalni...Trebalo nam je nešto novo, nešto različito od svega što smo do tad probali, nešto, nešto...
Sedeli smo kod jedne drugarice i cirkali neko vino. Pojavio se ortak sa nekim nepoznatim, starijim likom. I on nam je dao to nešto što nam je trebalo.
Evo klinci, probajte ovo, rekao je. I svi su uzeli. Sem mene. Nisam htela, znala sam da dop ne sme da se radi, sve samo to ne, neću da budem raspala pajdomanka...I nisam uzela. Sve do jednog dana.
I opet, prolećno popodne. Svi su se uradili, svaki put su i mene nudili. Odbijala sam.
Taj dan su mi baš išli na živce. Nisam znala šta da radim, pa sam se napila. Što sam bila pijanija, sve su mi se više gadili. I onda: PUF: kao grom iz vedra neba, čula sam sebe kako govorim: Crtaj i meni lajnu. Videla sam sebe kako prilazim stolu, kako uzimam snif u ruku, stavljam jedan kraj u nos...U sebi sam vrištala, međutim, gledala sam svoje telo kako odbija da sluša...SNIF...I nema više linije na stolu...U meni je...Kako je moguće da sam to uradila...Kako je...moguće...glas je postajao sve tiši....Najzad je ućutao...Legla sam na krevet...i...krenulo je (svi znate šta)!
Već sam umorna, nastavljam sutra...