Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

User avatar
meanmotherfucka
Posts: 12
Joined: Sun Aug 07, 2011 8:21 pm
Location: Beograd

Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!

Post by meanmotherfucka »

Uh...dosta vas je pisalo ovde, pa rekoh-da probam i ja...
Inače, voajerišem ovde već neko vreme, dosta sam vas upoznala, tako da mislim da je pošteno i da vi upoznate mene..Mislila sam da će biti mnooogo lakše da pišem ovde, u fazonu-ne znamo se, ne znate ko sam, moja priča će biti samo jedna u 1000...
Ali ne...jel mi verujete da već pola sata blejim u monitor, i ne mogu...teško mi je...
Ma šta bre teško, kad sam mogla da se skinem sa dopa, mogu o tome da napišem i koju reč ovde, da podelim to sa vama, ljudima za koje sam sigurna da me neće osuditi...Dakle, da počnem:
Uvek sam bila buntovnik. Uvek sam htela da se razlikujem, da budem posebna...S početkom mojih tinejdžerskih dana počinjem da verujem da je ceo svet moj i da postoji da bih ja mogla da ga osvojim (i još uvek verujem u to, i verovaću do smrti :finga: ).
Dakle, htela sam da se razlikujem od svih, tako da ćete razumeti zašto sam prestala da se družim sa ekipom iz osnovne (osmi razred) i krenula da izlazim sa starijom ekipom koju upoznajem sasvim slučajno, jednog prolećnog popodeva...
Pošto je moja priča klasična, jelte, neće vam biti teško da pogodite da su stvari kao vutra, spid, esidi, ekseri i ostalo normalna pojava u toj ekipi, dakle, sve osim dopa, to je ipak (tad) bila tabu tema.
Ja sam naravno blistala od sreće kad sam prošla kroz proces inicijacije probanja svega i svačega i postala punopravan član društva (o tome neću da dužim, vi znate kako je to :snakeman: )
Bili smo svi deca dobrostojećih roditelja i imali smo keša za gradska iživljavanja...Eh, kad se setim...Mi mladi, lepi, inteligentni (svi smo išli u dobre gimnazije i završili ih sa dobrim prosekom, svi smo upisali dobre faxove), roditelji su nam zbog toga sve dozvoljavali...Ja sam do 18te godine upoznala sve čari poroka velegrada (Beograda), a priznaćete, ima ih poprilično...Brzine su nam davale snagu za svakodnevne obaveze, vutra nas je koliko-toliko unormaljivla, dok je višak keša uspevao da nam obezbedi dobar izgled (patike, parfemi, solarijum itd). Ma, sve je bilo idealno...Na prvi pogled...Međutim, da je neko tad skinuo samo prvi omotač savršenog izgleda savršenih klinaca, mogao bi da oseti miris truleži koja se polako uvlačila u nas...
Moja priča zapravo kreće od januara 2009, neki dan posle nove godine...
Već nas je sve smorilo...U grad smo izlazili već 5 godina i nije imao više ništa novo da nam ponudi...Brzine su nas smorile, vutra nam je bila nešto svakodnevno, esidi su nam postali normalni...Trebalo nam je nešto novo, nešto različito od svega što smo do tad probali, nešto, nešto...
Sedeli smo kod jedne drugarice i cirkali neko vino. Pojavio se ortak sa nekim nepoznatim, starijim likom. I on nam je dao to nešto što nam je trebalo.
Evo klinci, probajte ovo, rekao je. I svi su uzeli. Sem mene. Nisam htela, znala sam da dop ne sme da se radi, sve samo to ne, neću da budem raspala pajdomanka...I nisam uzela. Sve do jednog dana.
I opet, prolećno popodne. Svi su se uradili, svaki put su i mene nudili. Odbijala sam.
Taj dan su mi baš išli na živce. Nisam znala šta da radim, pa sam se napila. Što sam bila pijanija, sve su mi se više gadili. I onda: PUF: kao grom iz vedra neba, čula sam sebe kako govorim: Crtaj i meni lajnu. Videla sam sebe kako prilazim stolu, kako uzimam snif u ruku, stavljam jedan kraj u nos...U sebi sam vrištala, međutim, gledala sam svoje telo kako odbija da sluša...SNIF...I nema više linije na stolu...U meni je...Kako je moguće da sam to uradila...Kako je...moguće...glas je postajao sve tiši....Najzad je ućutao...Legla sam na krevet...i...krenulo je (svi znate šta)!


Već sam umorna, nastavljam sutra...
Uspešan čovek je onaj koji ujutru ustane iz kreveta, preživi dan i onda ponovo legne u krevet da spava!
User avatar
meanmotherfucka
Posts: 12
Joined: Sun Aug 07, 2011 8:21 pm
Location: Beograd

Re: Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!

Post by meanmotherfucka »

E da, čisto da se kao još malo predstavim, sad imam 22 god, bila sam na dopu 2 god, skinula sam se pre 10 meseci u klinici dr, Vorovjev (znam vaš stav o tome) ali radim seanse sa psihoterapeutom, na blokatoru sam (jos malo) iz Bg sam...I tako....
Uspešan čovek je onaj koji ujutru ustane iz kreveta, preživi dan i onda ponovo legne u krevet da spava!
User avatar
MarilynManson
Posts: 51
Joined: Mon Jul 18, 2011 11:04 pm

Re: Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!

Post by MarilynManson »

što reći.. dobrodošla na forum... :D
nitko te neće osuditi, zato i jesmo tu da si međusobno pomažemo ili barem da si ubijemo dosadno popodne nekim dobrim prepucavanjem, al dobrim ponavljam. dobro za tebe da si čista dvije godine, nisam pročitala jeli uzimaš neku terap. aha da douredim vidjeh blokatore.. ( u zadnje vrijeme previdim sve stvari)al nema veze, tu smo svakako da si pružimo podršku. piši kad budeš mogla...pozzz
I don`t like the drugs, but THE DRUGS LIKE ME!!!
User avatar
dee_87
Posts: 162
Joined: Sun Mar 06, 2011 12:33 pm

Re: Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!

Post by dee_87 »

Pozdrav i od mene... :)
User avatar
meanmotherfucka
Posts: 12
Joined: Sun Aug 07, 2011 8:21 pm
Location: Beograd

Re: Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!

Post by meanmotherfucka »

Evo da nastavim...
Ironično je to što sam se uvek trudila da budem drugačija, a moja priča je tako klasična...
Naravno, tu upoznajem dečka u koga se zaljubljujem (i on u mene).
Prvo vreme pazimo kad se radimo, imamo kao kalendar pa zaokružujemo datume itd. I uspevalo nam je. Bar neko vreme.
E sad, bitno je da pomenem da moji naglo siromaše (ova kriza i sve to (svetska ne moja :-D )) tako da se nema više toliko keša.
Vreme prolazi, dolaze i prve krize. Kad su postale malo zajebanije, odlučujemo se da dilujemo. Sreća u nesreći je ta da nam je jako dobro išlo, tako da nije bilo krize, a samim tim nisam propala fizički nimalo, samo sam smršala. I sreća u nesreći je ta da, obzirom da smo imali robe, nisam se radila na gan, samo na foliju (mislim, kriza je ista, al bar su mi vene bombona :lol: ).
Vreme prolazi, ja sve navučenija...Sve češće svađe oko robe, tako da mi je moj dragi često lupao šamare, pa kad se sredi, bude mu žao...Itd, klasična priča.
Kraj leta 2010. Više nismo u stanju da dilujemo, svu robu sjebemo. Sad krće pravi problem oko keša. Međutim uspevala sam uvek da se snađem za keš ( u pitanju je petica).
Jesen 2010. Nekeko odlučujem da se skidam (na svoju ruku, naravno, mojima i dalje ništa ne govorim, ništa ni ne sumnjaju, samo me opominju da malo više jedem). Kupujem čaj od maka i flormidale. Moram da napomenem da lekove nikad nisam gutala (opet sreća u nesreći). Toliko sam popila čaja i flormidala (valjda nisam sačekala da deluju) i dešava mi se prvi over. Ej, od dopa nisam overila a toliko sam se radila, a kad 'oću da se skinem, overim od čaja i flormidala!
Prvi primećuje ćale i vodi me na VMA. Tamo sam morala da kažem i šta sam uzimala i zašto.
Vraćam se kući i...onda kreće pakao. Tu noć nikad neću zaboraviti. Stigla me je kriza za sve one dane kad sam se izvlačila od nje. Ujutru me vode u Drajzerovu, tamo me primaju u dnevnu bolnicu. Ko god da se skidao tako, zna da oni daju 2-3 leka i puste te kući. Znači, bila sam navučena na 5g dopa, i sad mi daju 3 leka. Strašno! Znači, skoro na suvo.
Posle neke 2 nedelje, izlazim napolje i naravno, uradim se (blokatore sam uspevala da pljunem).
I opet ja imam sreće u nesreći da me moji nateraju taj dan da popijem blok i izblejim pola sata s njima. Naravno, kreće ludilo od zikre. Haos! NIKAD neću zaboraviti taj filing.
Tad moji kapiraju da sve to nije zajebancija i drže me u kući par nedelja, dok nisu skupili pare za dr. Vorovjev.

Nastavak uskoro!
Uspešan čovek je onaj koji ujutru ustane iz kreveta, preživi dan i onda ponovo legne u krevet da spava!
User avatar
meanmotherfucka
Posts: 12
Joined: Sun Aug 07, 2011 8:21 pm
Location: Beograd

Re: Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!

Post by meanmotherfucka »

Nego, da završim ja svoju priču...
Tih par nedelja mi je bilo najteže u životu. Sama kriza i ajd, istrpela sam nekako, ali posle...Ma horor! Sati i sati dosade, zatvorena u stanu, stalno je neko bio sa mnom, nisam smela ni do trafike da odem. Depresija (lekove nisam pila, oni lekovi što su mi dali u Drajzi su bili samo za skidanje), i dosada...sati i sati surove dosade...Praznina u duši, sivilo oko mene...Boje definitivno nisu postojale za mene...Svet bez muzike, bez osmeha, bez ljubavi...Stalno sam razmišljala samo o jednoj stvari (znate već o kojoj :twisted: ), razjedala mi je dušu, um, srce...Ma sve! Odjednom sam sama, nema više društva, dečka...Nije bilo nikog, samo ja i opet ja...Nikad nisam mogla da se otvorim prema mojima, tj. nikad nismo pno ni pričali. Nisu me ništa ni pitali. Tad sam upoznala samoću. Surovu samoću. Stvarno nisam znala šta da radim. Nisam imala kome da se izjadam. Trebala mi je pomoć...Očajnički.
Moji su najzad skupili pare za kliniku. E sad, znam šta većina vas misli o ruskim klinikama, ali meni je zaista puno pomogla. Komunu ne bih mogla da istrpim. Zaista, da sam godinu dana okružena strancima koji su se radili dopom i znaju kako je, da moram da radim stalno nešto, da imam SENKU (po meni najužasniji deo celog tog koncepta) koja me stalno prati, da sam okružena verom...U Boga ću verovati ssamo kad ga budem videla; ja verujem u to da je ljubav sreća i spasenje u nama samima. Pa pogledajte samo koliko su se ljudi ubijali i klali kroz istoriju u BOŽIJE ime i ime nekog tamo proroka (Alaha, Isusa ili Hare Krišnu, svejedno), tako da mi se zbog toga koncept SVAKE religije duboko gadi. Naravno, nemojte ovo shvatiti kao napad na tuđe pravo da veruje u šta god hoće, ja samo iznosim svoj stav.
Tako da me nije Bog spasao, već SAMO i ISKLJUČIVO ljudi i MOJA volja za opstankom.
Nego, odlutah ja sa teme...
U suštini, odluka da se skinem je bila moja. Mojima sam zahvalna jer su me držali u kući i platili kiniku...zahvalna sam svim onim ljudima koji su mi pomogli...
Kad sam izašla sa klinike i udahnula miris prvog zimskog vetra, osetila sam se preporođeno. Pa ja ponovo osećam!
Od tad idem samo na bolje, pijem samo po pola tegretola ujutru i uveče (što ću uskoro i prestati) i sad se najzad osećam kao normalan čovek! Uopšte mi nije teško, na pajdo više i ne mislim. Od oktobra krećem opet na fax i to je to! Imam nove prijatelje (dečka još ne, al valjda će se i to promeniti uskoro :-D ).
Jaka sam, lepa, pametna mlada i zdrava i verujem u sebe i svoju snagu. Verujem da sam kralj sveta i da mi je svet pod nogama i da je svaki dan borba! Verujem da sam lav koji se ne plaši borbe već srećan ide u nju, ponosan jer je borba njegova priroda!
Uspešan čovek je onaj koji ujutru ustane iz kreveta, preživi dan i onda ponovo legne u krevet da spava!
User avatar
saša-ex
Posts: 1907
Joined: Sat May 06, 2006 9:55 am
Location: Beograd

Re: Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!

Post by saša-ex »

Dobro dosla u zivot...
SAMO CEO ŽIVOT...
MasacreEnElDiscoBar
Posts: 528
Joined: Tue Apr 06, 2010 11:07 am

Re: Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!

Post by MasacreEnElDiscoBar »

Zdravo! prochito sam tvoju prichu, kroz koju mogu vidjet da si malo drugachija od vechine, s pozitivnog gledalishta...Puno si stabilnija psihichki, imash snage i volje da se odupresh tomu svemu,(mislim, mene ko ni vechinu niko nije trebo ni pitat, :hochesh li uzet?)....Vechina pa i ja sam uzimo heroin za ljek kao bjeg od problema, a ti tako nisi pochela i to je josh jedan razlog shto imash veche shanse za izljechenje...Dobro je to shto nisi lakovjerna...Ali neshto te mora gurat u zivot, da bi uspjela(mozda, tvoje samopuzdanje u sebe, tvrdoglavost), ali vjera mora postojat, jer ako neshto vidish onda vishe ne vjerujesh u to nego znash(npr.netko ti kaze :''daj mi donesi shalicu za kavu, tamo je u kuhinji, ti chesh ich i vjerovat chesh da je tamo makar je nisi prije vidjela, ali da ju vidish prije znala bi, a to nebi bila vjera'')...Super shto si podjelila prichu...Ako i pokleknesh, siguran sam da chesh opet ustat, ali vjeruj svaki puta je toliko teze, pogotovo nakon duzeg drogiranja(5-15god.), onda vishe izgubish snagu i volju i postaje gotovo nemoguche, u shto ne zelim da se uvjerish!!! Samo pishi, pitaj bilo shta, kad zelish i drz se i sretno!!
User avatar
meanmotherfucka
Posts: 12
Joined: Sun Aug 07, 2011 8:21 pm
Location: Beograd

Re: Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!

Post by meanmotherfucka »

Hvala svima na lepim rečima, ma koliko da je čovek jak ipak svakom treba neka reč podrške...
Pa jesam tvrdoglavi magarac, glavni moto mi je "u inat svima i uprkos svemu", tako da mislim da mi takav karakter još više daje snagu da se izborim sa problemom.
Reklo bi se da su tvrdoglavost i teranje inata jaaaako loše osobine (ne poričem), ali opet to ne usmeravam na svet oko sebe već na onaj koji nosim u sebi.
Ovde ću pisati o svojim osećanjima, događajima koji me prate i daljem razvoju karaktera, o mojoj borbi i svakodnevici.
Pa kome se sviđa ovaj mali prozor u moj život-nek izvoli da čita!
PozZ svim ljudima dobre volje, onima koji se bore sa našim zajedničkim neprijateljem! Pobedićemo mi tog pedera, kad vam kažem! Samo nam treba malo snage i volje! I naravno da svi zajednički i organizovano delamo!
Jak je čovek i izdržljiv, spreman na sve, na najsurovije uslove opstanka, samo mora da kaže neprijatelju :finga: !
Uspešan čovek je onaj koji ujutru ustane iz kreveta, preživi dan i onda ponovo legne u krevet da spava!
User avatar
sanela
Posts: 4002
Joined: Mon Apr 11, 2005 11:01 am
Location: Sarajevo

Re: Ovo nije tako lako kao što sam mislila!!!

Post by sanela »

Dobrodošla!
Ironično je to što sam se uvek trudila da budem drugačija, a moja priča je tako klasična...
Ovo je tako tačno. Ali, valja to spoznati... kao i bilo šta drugo.
Post Reply