Moze se!! (eto i ja nesto da kazem:)

[selma]

Dugo mi je trebalo da napisem nesto
Uglavnom..eto, red bi bio da napisem i ja ispvijest.
Prije nego sto pocnem, reci cu samo da ne zelim odgovarati na neka pitanja tipa na koliko sam bila
navucena, koliko mi je love bilo dovoljno dnevno i da idem u detalje kako sam sve radila lovu.
Vise-manje svi ovde imamo slicne ispovijesti tako da nemam namjeru da se uvlacim u price koje su
u svemu ovome nevažne.

Ne mogu reci da sam imala neku puno nenormalnu obitelj. Bilo ih je puno gorih od nas. Moji su se vazda nesto svadjali od kad znam za sebe.Bili smo prosjecna porodica tj prije ce biti ispod prosjeka jer i u najvecem ludilu i drogiranju iz svoje kuce nisam imala sta iznijeti tako da sam se od samog starta morala snalaziti na drugm stranama. Nikad nisam provalila mamin štek di je držala lovu, u tome se dobro ispraksala ziveci sa mnom. Od kad znam za sebe, ona je onako malo posesivna,
vazda je pokusavala da kontrolira moj zivot, pratila me i te neke lude stvari...tjerala bi me da ucim,
bila ko vola ako ne donesem dobru ocijenu....
Mislim da je cak i tata od kojeg sam znala dobiti neku lijepu rijec i ohrabrenje, u jednom trenu
utihnuo...

Prvi put su me uhvaili u kradji sa 9 god. Jos tad su me pocele interesovati i privlaciti krive stvari.
Sa12 ili 13 sam mami uzvratila udarac i od tad sam se šutala s njom svaki put kad bi digla ruku na mene.
Sa 14 sam nasla najbolju prijateljicu i s njom zapalila prvi djoint, a nakon par
dana i prvi akineton progutala. Svatile smo da nam nasi sjede na glavama i da je nama bolje da
idemo od kuce tako da smo pokupile svoje stvari i uputile se stopom po bosni klapajući se kojekakvim tableturinama kad god smo stigle.

Tu se desilo nekoliko stavari koje jednostavno ne zelim prepricavati.
Najgore od svega, sto sam se ja ponasala kao da nista nije bilo. Uvijek sam volila citati one
dubiozne knjiga o nasoj svijesti i podsvijesti, o svom unutrasnjem ''ja'' i slicnim glupostima. Negdje
iz neke knjige sam dobila uvjerenje da neke stvari ''oprostiti'' i jednostavno ici dalje i ne dozvoliti da
me ta cijela situacija uvuce i da od svega toga zavrsim na psihijatriji nakrkana lijekovima do kraja zivota. Samo što sam ja uvjerila sebe to nije nista strasno i naravno nisam ni prijavila, kao da se nista nije desilo..
Nas dvije bi stalno bjezale, moji bi nas prijavili, pa smo stalno imale policiju za vratom. Propuh pravi...
Pravo je cudo kako sam uspjela skolu zavrsiti. Trudila sam se , koliko god sam bila divlja, da zadrzim kontrolu i da ne predjem granicu poslije koje se nebi mogla vratiti natrag.

nije bas da sam se mogla vidjeti ko neku propalu djankerku za 10 g.

[selma]

Od tih tableturina, pocelli su me pucati fimovi i paranoje .
Sto je najgore, nisam se samo osjecala tako kad sam bila na akinetonima i artanima, nego i bez njih. Najvise u blizini nekih likova...... od njih mi se i povracalo. Cak sam pocela kontati da je to ok, kao eto-to je normalno da sam stalno u nekim paranojama.
Kad su se pojavili tramali, to je bila revolucija u mom zivot. Prva tableta od koje nisam imala
knedle i paranoja. Pravo orkriće!
Jedno vrijeme je bilo super, a onda mi se nesto odkacilo i pocela sam dobijati epi napade, najprije
od velike kolicine, a poslije mi je bilo potrebno 3 komada i vec bi otresla.
Ono sto sam skuzila... je da bih na njima cesto ogladnila i kad bih nesto pojela, dobila bih napad.
Kad bih dosla sebi, pocela bi me hvatati takva panika i crnjak,.
Nekoliko puta sam tako zavrsavala u bolnici jer bih otresla na glavu i nebi me popustio
do bolnice iz koje bih na kraju pobjegla jer kad bih osvjestila sebi šta se desilo, uhvatila bi me
panika
Bensadini su mi pomagali, ali ih nisam uvijek imala..pa se i nisam puno smarala trazeci ih...

Negjde u medjuvremeno su krenuli po Bosni oni silni partiji i tako i ja po njima. Sve je to bilo super
jedno vrijeme dok su me bobe i ostale brzine pucale kako inace to trebaju raditi. Uglavnom, pocelo
mi se desavati da su me opet pocele one sile paranoje kao na akinetonima i da bih ujutru ako
ne bih imala s cim da se spustim, znala se bukvalno moliti da samo ostanem normalna.
Inace, u to vrijeme se i nisam morala nesto posebno snalaziti za lovu. Uvijek bih upoznavala neke
tipove i slagala im spike, tako da se nisam morala brinuti oko gudre. Neko bi uvijek nesto nabavio.
U sustini, bez icega...bila sam totalno nesigurna i izgubljena, prava Alisa u zemlji čuda.
Vazda sam se nesto pokusavala drugima svidjeti...al kako to ide, nikad ne mozes biti dovoljno
dobrar..jel...uvijek ce se naci nesto sto nije dovoljno dobro.

[selma]

Uglavnom se svi sjecaju kad su prvi put probali heroin. Ja se bas ni ne sjecam najbolje, tj sjecam se
samo nisam sigurna da li je to bilo prvi put. Bila sam u trecem ili cetvrtom srednje skole. Imali smo neko prolupavanja u nekom stanu i odjednom su svi pusili na foliju. Sjecam se da sam poslije toga zaglavila nekoliko dana vukuci po cijele dane. Nije mi naravno palo na pamet da se bodem kad mi je ovako bilo dobro.
Od tada sam ga pocela cesce uzimati kako to vec idem, prvo vikendaski, pa i na partijima. Pocela
sam se jeziti od tih brzina i slicnih stvari. Cak ni tramale nisam htjela piti ako ne moram. Mislim da
te kojekakve hemije bas i nisu bile za mene. Heroin je bio ispunjenje mojih snova.
U to vrijeme ga bas i nije bilo nesto u tom kraju gdje sam ja. Ali kako su pariji krenuli, pojavio se i
on.
Kad sam zavrsila skolu, znala bih raditi k'o konobrarica po kojekakvim kaficima, tako da sam pocela da ga cesce uzimam. Nisam bila bas toliko navucena pa sam uspjevala raditi na njemu.

Pokusacu da budem povezana vremenski, samo sto su mi se neke situacije smijesale da ne znam sta je bio prije, a sta poslije.
Nekad u ljeto 2000 ili 01 odem u Sarajevo sa prijateljicom i tamo upoznam jednog momka i
ostanem u Sarajevu par mjeseci. Zivili smo na Vracama u nekoj kuci, nas dvoje i njegov brat i
njegova cura. Svi navuceni uglavnom, osim njega i mene koji smo se se pucali ''ne-svaki-dan''.
Bratova cura je bila prava lujka. Mama joj je bila kleptomanka jos za vrijeme Yuge, a i svoje
talente je prenijela na cerku tako da smo nas dvije pocele da krademo i valjamo di god smo stigle.
Inace, tako smo se I hranili. Uglavnom je bilo jedna ili dvije cure koje je znala namjestati dilerima,
tako da smo cesto imali dop u kuci kao i vazda neke sarajevske jalijaše od kojih mi se povracalo. Prodali bi te i preveslali dok trepnes.
A i ona je bila tu negdje...
(btw..nemam nista protiv sarajlija, sta vise volim ih )

Sve do tada sam na cijelo to svoje drogiranje gledala kroz neke ružičaste naočele. Nisam ni
mislila da sam u nekom posebnom problemu. ''Sve je to bilo zezanje'' za mene. U Sarajevu sam
upala u takvu ekipu i u takve sitacije koje su mi otvorile jedan novi ''svijet'' u kojem sam osjetila da
ja vrlo lako mogu da izgubim kontrolu. I kad bih ostala samam sa sobom na 5 min- bilo me je strah
onoga sto bi se moglo desiti.
U neka doba mi je pukao film i rekla sam tom momku da zelim da selim od njih. Vrlo lako bih
skontala lovu.Tako samo iznajmli stan na Grbavici. Izdrzavali smo se na slican nacin, kradjama i
muljanjima. Moram priznati da me tad dop bas i nije bas nesto posebno interesovao. Bilo mi je ok i
ovako, zaljubila sam se...

Uglavnom, ubrzo je on otisao u Ameriku, a ja sam se vratila ča.
a eto, Sarajevo kristalna sjecanja...

[selma]

Inace, do tada, moji su živjeli u jednom manjem mjestu u izbjeglištvu i bas te godine 2001 smo se vratili u nas grad. Mislila sam :''Ok, to je sad jedan novi početak...'' Mislila sam krenuti sve iz nova. Kako
sam se vratila kući, nisam ništa uzimala...
A tek je tad postao pravi problem...
Odma sam si našla ekipu.Odma sam se uklopila kao da nikad nisam ni bila izvan svog grada i
izvan tog svijeta.Imali smo jednu kafanu u kojoj smo visili po cijele dane. Vrlo brzo sam si sredila
šemu za dop i sve je krenulo iz nova. Najgore što ja i dalje nisam mislila da sam u nekm posebnom
problemu. Tad sam upoznala jednog momka koji mi je postao najbolji prijatelj. Stalno smo visili
zajedno. On vec na ganu, a ja ...ja sam se još svim silama opirala...
Sve dok jedan dan mu nisam rekla da i meni skuva. Smjesno, ali toga se sjecam kao da je bilo juce.
Bilo smo na nekom soliteru, na 11om katu prepunom ptičijih i ljudskih govana kad sam se prvi put
sredila.
Sjecam se da sam stala na rub balkona...................................................................................
Nema smisla da opisujem...svi znamo to.

[selma]

Nisam se nešto posebno trudila da osatnem na povremenom. Htjela sam se puknuti
svaki put kad sam imala priliku. Zaljubila sam se u taj osjecaj. Poceli smo se snalaziti za lovu kako
god smo znali. Moj grad tad baš I nije bio tako provaljen po dopu i nekom
posebnom kriminalu tako da smo mogli lako snaci za lovu. Brzo sam se navukla.
Nakon nekog vremena, taj moj prijatelj i ja smo se poceli zabavljati.
Rodila se ljubav i mi onako puni živ tnih planova odlucili smo se skinuti...
On je krenuo na metadon. Bas tad se otvorio prvi metadonski centar i placao se. Ja nisam htjela na
metadon i skinula sam se na suvo.
Godinu dana sam bila čista. To je bio perion mog najdužeg životnog nedrogiranja nikakvim ''supstancama''. Mislila sam da sam na ''top of the world''. Smješno, ali nedugo zatim, na koljenima i u suzanam sam preklinjala svoje da mi plate metadon. Tad sam ustvari prvi put tražila od njih da mi pomognu jer sam osjetila da sam igubila kontrolu. Nisu htjeli ni čuti. Za njih sam bila smeće i stidili su se svega vezanog uz mene. Dolazila sam u napast svšata da im napravim u tom momentu, jer sam konačno priznala da imam problem i tražila pomoć oni su me popljuvali. Nije mi bilo jasno kako me nisu izbacili iz kuće iako sam i sama poslije više volila spavati po smeću (u jednoj napuštenoj kući koju smo malo počistili i uredili i koja je vrlo brzo postala kao i onaj 11 kat, puna govana i ganova,) nego kod kuće jer ni odvaljena do daske nebih se mogla iskulirati na njihove komentare. Mrzila sam ih i tad nisam razumila...ali da to tada nisu napravili, ko zna do kad bih muzla.

Uglavno, da ne skrećem...nakon tih godinu dana čistoće, mom dragom i meni, postalo je ''dosadno'' i počeli smo se svadjati. Ja sam ostala trudna i prekinula sam trudnoću. On se naravno složio. Od tad je sve krenulo niz brdo. Zato mi je smiješno i žalosno kad nekad čitam neke ispovijesti na forumu gdje ljudi misle da će tako što nekog vole i pruže ljubav riješiti njegov problem narkomanije i da će to riješiti sve probleme. Mozda...ali privremeno.
A onda se negdje probudiš ... i eto te natrag i sebi i problemu.

[selma]

Volila bih da sve nekako skratim da dodjem do onog dijela koji je po meni najbitniji u ovoj
ispovijesti...ali neke dijelove je nemoguće preskočiti.
Sjetila sam se jedne situacije dok sam sinoc nesto citala na forumu po pitanju vjere i Boga, I Njegovog postojanja. Bio je jedan period kad bih svako malo overila. To se desilo sigurno izmedju 10-15 puta i nikad nisam bila sama. Bilo je takvih situacija da je pravo cudo da sam ostala ziva. Koliko puta sam se samo toga znala sjetiti...

Moj problem je bio taj što pored toga što sam se opet navukla na dop, nisam mogla s tim
momkom prekinuti. Nekako smo se bolesno vezali, a sama veza nam je postala pakao. Počeo mi je
izvlačiti ''prošlost'' i sve što ide uz to, pod nos i znali smo doći do takvih svadja gdje bi mi on
razvalio stan u neka doba noći i uletio u njega sa nožem lud i odvaljen nekim brzinama. Imao je
običaj kad je u krizi, navući svega što bi mu došlo pod ruku i pošto je i onako bio lud sam od sebe,
postao bi bolesno manijački raspoložen. Tako bi me znao matretirati po nekoliko dana. Najgore što
je mojim roditeljima to ostavilo takve traume da moja mama i dan-danas kad ga vidi unazadi se za
nekoliko godina.

[selma]

Tad je počeo jedan period za mene kad sam počela se srozavati do samog dna. Što sam više
tonula, sve manje sam imala snage da izadjem iz toga. Čak i nakon što bi me zgazio i toliko isponižavao, ja bih se vratila njemu. Ni jedan jedni minut nisam smijela provesti sama u svojoj glavi. Mislim da sam se bojala suočiti sama sa sobom i sa činjenicom da sam postala toliko jadna i nikava i da u meni nije bilo ostalo ni trunke onoga što pripada meni, sto sam ''ja'' ili nečega što bi mi davalo neku snagu i motivaciju da se trgnem i potražim izlaz. Tu negdje sam se predala, postalo mi je svejedno gdje gonim i šta će biti.
Z je terapiju stalno dizao, a preko toga je uzimao hrpu dopa koji sam ja odradjivala. Svelo se na to da je našim ''kriminalnim aktivnostima''došao kraj jer više smo toliko bili provaljni da bi nas privodili i kad mi nismo nešto napravili.
Počela sam žicati što je naravno bilo vrlo teško, pa sam puno puta išla van grada po drugim gradovima, mjestima,kojekakvim selima,kućama, firmama, po ulici..gdje god sam vidila da mogu. Nosala bih svoje nalaze od hepatitisa i zicala za ''terapiju''. Izgledala sam uzasno, al bez obtira na to uvijek znala na svoju pricu nakukupiti jako fine sume.
Tad sam nekad ostala ponovo trudna. Htjela sam pobaciti i skupila pare, krivi tajming i već smo ih spucali na dop. To se desilo još jedanput i već sam uprešla 3 mj. Nakon 3 mj. trudnoće moraš na komisiju ako je želiš prekinuti to je koštalo 800 KM koje su meni bile pojam u tom stanju.
Negdje u 5 om mj, pojavi se moj tata sa lovom. (Po zakonu, to je moguće napraviti do 6og mjeseca)To je i za njega bila ''cifra'' i nije mi htio reći od kud mu pare. Na kraju je umro, a da mi nije rekao. Otišla sam u bolnicu odvaljena ko foka. Trebala sam ostati 2 dana. Pošto je cijeli moj organizam bio ''poremećen'', odužilo se na 7 dana. S tim da me je i stigla kriza i tih 7 dana u toj bolnici neću nikad zaboraviti. Ionako mi je bilo svejedno sta ce biti sa mnom. Fizički sam bila skroz propala, imala sam 40ak kg sa odjećom. Lice mi se prosulo u neke bobuljice, rane i neke fleke po tijelu. Da ne kazem da se ne bih kupala po mjesec dana.

Vene nisam imala na cijelom tijelu i više sam bila u krizi nego sredjena. Moje sredjivanje se svelo na to,da bih cijlu noć krizirala ćekajući jutro I da na minus 10 idem radit pare da si samo skinem krizu i da onda imam snage da idem dalje da ih odradjujem. Za to vrijeme , moj ''dragi'' bi cekao mene s lovom...
a ja sam bila JAKO umorna. Znala bih tako biti po cijele dane po ulici. Jedan period, on je ostao bez metadona..Pliva je bila pod nekim stecajem...Trebala bi nam hrpa dopa.
Cak i kad bih se dobro sredila, pocela me pucati neka depresija na dopu. Nisam vise imala snage ni za jedan dan.
Svasta mi se vrtilo po glavi...ne toliko da ga otpocnem, koliko da ga zavrsim...

[selma]

Zeljela sam pobjeci od svega, od sebe najvise,, od dopa, od Z, iz grada, bilo gdje. Komuna mi se
cinila najprivlacnijom idejom. Naravno, kao i vecina ljudi ovde uvijek sam mislila da je komuna
nesto zadnje sto ostaje i naravno...nisam bas mislila da mi je potrebna..ali tog momenta sam zeljela
otici u bilo kakvu, bilo gdje, sa bilo kojom hranom, bilo kojim pravilima...bas me bilo briga...
Znala sam samo da vise ni jedan dan ne mogu provesti na ulici...ni pola dana.

Problem je bio sto sam za vecinu komuna za koje sam znala, placale su se..osim Đenakola. Ja
nisam imala lovu za placanje komune.
Jedna moja prijateljica se upravo vratila iz Đenakola tako da sam znala da je ona bespalatna. Počela
sam zvati.Rekli su mi da moram dolaziti svaki tjedan na te neke kolokvije , subotom u 9 ujutro...
Vjerovali ili ne, bila sam spremna da stopiram ako treba cijelu nocu da bih bila u subotu u 9 u
Medjugorju. Inace do dole bi mi trebalo 6 h vožnje. Sjetila sam se jednog starog ortaka u Mostaru, pa sam
njega nazvala da prespavam kod njega. Kad sam mu rekla zbog čega, naravno da nije htio ni čuti, a
ni sam nije neka cvjećka.
Smiješno kako se narkomani deklariraju medju sobom, kao sve je dobro dok nisi dzankoza...ja
nemam problem, jer nisam djankoza...to je takva paptetika i zavaravanje. Problem je problem, bio na nosu il na igli...ili bilo cemu drugom.

Uglavnom, glava mi je bila puna razmišljanja kako ću stizati na te kolokvije u Medjugorje...i na
kraju sam pitala tu djevojku s kojom sam razgovarala za koliko je ona ušla u program..rekla je ''za 4
mjeseca, relativno brzo...!!''
Tad sam plakala nakon dugo, dugo vremana!

[boki_]

do sad naaj ispovjest...

[selma]

Nakon nekoliko dana pojavio se jedan moj drug sa brojem telefona od jedne cure koju sam trebala
nazvati vezano za lijecenje. Ja se cak toga ni ne sjecam. Ona mi je dala broj od Reta I ja sam pocela
zvati. Nije mi bilo vazno kakva je komuna, vazno mi je bilo samo da odem. Tako, kad su mi rekli da
Biblija vodic i da je komuna krscanska, nisam neku posebnu paznju tome obratila i ako sam
pomislila i ramisljala. Moja pozadina je muslimanska..pa mi nije bila bas najugodnija pomisao, ali..bas nisam bila u nekoj poziciji da biram, tako da mi nije bilo vazno.

Izgledalo je ovako: (Ovo je vise zbog ovih koji koji su bili tamo par dana)
Svakako sam zamisljala da idem u neki manastir. Docekalo me hrpa cura na ulazu u kucu koja mi se cinila sve samo nego komuna. One mi bas nisu izgledale kao da su na nekoj rehabilitaciji onako ''popunjene''

Prvi dan je prošao ok, još je svega bilo u meni, ali drugi...kad je počelo..nije bilo cigara, nije bilo
tableta...nicim si nisam mogla ublaziti krizu i mislila sm da nikad nece proci.
Vec sam pocela razmisljati da idem. Jos sam dodatno dobila i epi napade radi svih hemija koje sam
preko dopa trpala u sebe. Od napada mi se glava raspadala od bolova, a dobijala bih ih u isto
vrijeme.
Naravo da sam od napada dobila i one paranoje. Ionako sam mislila da su svi ludi i sta -ja -znam- sta da ce tamo da mi rade...
Kontala sam da sam dosla u sektu i kao i Sinth sam razmisljala:''Boze, sacuvaj me od ovog mijesta''...

Dok su me vodili u setnju razmisljala sam kako cu da se noge uhvatim. Mene niko nije tamo drzao na silu, ali sam ja brijala da me drze. Sto se hrane tice, svejedno mi se gadila pomisao na nju tako da nije bilo bitno sta mi stave stol ionako mi je sve bilo gadno.
Naravno, htjela sam ici svaki dan.
Naravno da nisam znala da su to i drugi prosli. Mislila sam da sam samo ja to prolazila..svi ludi, a ja normalna. Samo što to nema veze sa mjestom na koje dodjes, nego s tim sto si narkoman, u krizi si i hotel A kategorije cinio bi ti se nenormalnim mjestom.