Kao prvo pozdrav svima! Mene ste već manje više upoznali. Ja sam Ditin suprug, sad to stvarno jesam. Izašao sam iz komune, gdje sam bio 17 mj. Nadam se da će za prvi dio mog liječenja biti dosta. Inače dosta dugo se premišljam da li da pišem ili ne. Razlog prvi za ne je taj što sam stvarno truba sa tipkovnicom i ovom modernom tehnologijom, ne snalazim se baš najbolje. Razlog drugi je taj što mi nekako više paše razgovor uživo, valjda sam tako naučio u komuni. Ali eto tu sam, pokušavam se snaći na ovoj tipkovnici, pa ćemo vidjeti šta će biti. Pisat ću o sebi, osjećajima, razmišljanjima, trenucima koje sam proživio u proteklih 18 mj. Reći ću samo da mi je 42 g. i da je prošlo 25 g. od prvog uboda u venu. Još jednu vrlo važnu stvar sam za početak zaboravio. Pisat ću iskreno, sa samo dvije želje. Da mi to bude podsjetnik da svaki put kad mi moj "manki"sa ramena počne šaptati dop, dop, dop da ja kažem NE, ne želim više nikad biti ... to (nemam rijeći) što sam bio. Druga je da nekome ova moja priča možda pomogne. Počet ću od nekih 5 mjeseci pred moj odlazak u komunu. Normalno tad nisam imao pojma kako i gdje ću završit. Na dozi sam od 50, 60 hepova, a sve su učestaliji dani kada ih gutam i preko 100 kom. Dop je u šemi samo onda kad imam snage i volje da odlazim u B. Brod po njega. Iskreno nemam se više ni gdje ufurati. Traženje nekad traje čini mi se satima. Mrtav, psihički, a ni fizički nisam daleko, vegitiram.Sve je toliko umrtvljeno tolikim količinama kemije da zadnjih nekoliko mjeseci iz mojih usta nije izašla niti jedna suvisla riječ, a kamoli rečenica. Jedan dan Dita ulazi u sobu i ostavlja mi nekakav papir. Na njemu popis komuna i tel. brojevi. Danima sam ga gledao, mjerkao, vagao. O Bože samo to ne. Da li je to stvarno jedini način da prekinem ovu agoniju. Uzimam telefon i nasumice biram broj, nije me briga ni gdje ni kako samo da ovo prestane. 28.10.´08. dolazim u Cista Provo, zajednica Susret. U Splitu sam još sasuo u sebe sve što sam imao. Prvi dojmovi, nemam pojma, a nije ni bitno. Ne znam samo što i tko bi mene i sve meni slične zadovoljio u tom i takvom stanju. Igre počinju. Jednu jedinu stvar sam samo znao tih prvih dva mjeseca: NEĆU SE PREDATI. Bilo je stvarno opako teško, ali neću se predati, neću izaći, ne ovaj put. Nisam mislio ne smijem izaći, nego NEĆU. Ovo mi je zadnji kupe zadnjeg vagona. Nisam imao snage za neko filmanje i razmišljanje, važno mi je bilo da natjeram sebe da izdržim još jedan sat. Živio sam tako sat za satom i saznanjem da će doći taj dan kad će kriza biti podnošljivija.
Kasno je, pa ću nastaviti sutra.
Dedal
Moderator: sanela
Re: Dedal
pozzzz,
nadam se samo da će ti život pružiti priliku da se zahvališ i odužiš svojoj ženi-zmaj!!
nek ti je srećan život van komune!!
nadam se samo da će ti život pružiti priliku da se zahvališ i odužiš svojoj ženi-zmaj!!
nek ti je srećan život van komune!!
"this is my final fit, my final bellyache with no alarms and no surprises, no alarams and no surprises, no alarams and no surprises, please!"
Re: Dedal
Hvala svima na dobrodošlici!
Došao je konačno i taj dan kad je fizička kriza postala snošljivija. Nemam pojma što sam očekivao. Stalno sam mislio da će sve biti puno bolje i lakše samo da prođe fizička kriza. Ma šta da prođe, šta će se to desiti . Koliko god sam mislio da znam što me čeka, koliko god sebe uvjeravao ti to možeš, bio sam na rubu snaga. 30 i nešto dana nisam odspavao duže od sata, danju čekajući da padne noć, a noću da svane. Kriza nakon mjesec dana polako jenjava, u međuvremenu završavam u Splitu na hitnoj zbog bubrežnih napada, nekakve alergije i sto drugih gluposti. Dok sam se šlagirao ništa, sad odjednom sto boleština. Nikakvo čudo, dobro da nisam riknuo. Sad tek saznajem da je to strašno velik šok za organizam i da sam dobro prošao u toj priči. Znao sam i prije nego što sam krenuo u komunu da nije pametno skidati se na suho sa tolikom tolerancijom. Razmišljao sam da odem na detoks prije komune, ali jednostavno nisam sebi više vjerovao ni malo. Bilo me strah da ne bih nakon toga odgodio odlazak u komunu ili jednostavno odustao od komune. Nakon 6 mj. Reta, 3 detoksa u Zagrebu na odjelu, jednog tretmana Ibogainom i milion pokušaja da to riješim sam kod kuće ili negdje drugdje znao sam da jedino mogu to "napraviti" u komuni. Uvjerio sam se puno puta da se nije dovoljno samo fizički očistiti, pogotovo ne u mom slučaju. Godine i godine življenja takvog života ostavile su tragove. Mislio sam da znam što trebam raditi u komuni. Kad ono frula, neki manji dio toga sam i znao ali stvarno manji dio. Nakon dva mjeseca boravka u Cisti Provo u prvom mjesecu 2009. odlazim u Ivanovac kraj Okučana. Ista zajedenica, samo druga kuća. Kuća u Cisti je prihvatni centar. Dolazak je bio nekako uplašen, premda sam cjeli taj dan dok smo putovali imao neki glupi osmjeh na licu. To je ustvari bila maska, bijeg. Moje prvo pitanje kad smo došli momcima koje sam poznavao iz Ciste: dal se ovdje netko smije? Prvi mjesec, četiri sata, mrak, zima, pa dobro ljudi šta je ovo. Da li je to mjesto na kojem bi ja trebao ozdravit, postati neovisnik. Ovdje se netko gadno prevario, ovo mi više liči na logor. Pere me depra, cijelu noć nisam oka sklopio, Ne vidim smisao ovom svemu i to samo nakon nekoliko sati boravka ovdje. Ne mogu sebe nikako da uklopim u to sve skupa, a još nisam ni omirisao komunu. Ustajanje u 7 sati, doručak, kava, pa sastanak. Znam za kritike koje se čitaju na sastanku, ali ni u najcrnjim mislima nisam mislio da to izgleda tako. Neka 3 "lika" oprala momka riječima kao da je ratni zločinac i to samo zato što se, po njihovim riječima "u zadnje vrijeme malo opustio". Tu prvi put pucam, prvo jutro, prvi sastanak, ja plačem kao malo dijete. Ustajem od stola i bježim, nemam pojma kamo. . . Tako prolazi prvih 10-15 dana. Doručak, kava, sastanak pa suze. Majko mila koliko pravila! Nema šanse da to sve pohvatam. Čini mi se da je to sve smišljeno kako bi me što više zbunilo. Cijeli dan se trudim da probam zapamtiti što, kad, kako i gdje. Ako mi dođe misao zašto i koja je svrha toga svega plus depresija i glad za opijatima onda je rezultat toga da se probam natjerati da ostanem još sat vremena, možda se nešto promijeni....Tako je bilo to prvo vrijeme. Jednostavno živio sam iz sata u sat iz dana u dan čekajući da se nešto desi, promjeni. Gdje da se promjeni.To fakat nisam znao. O operaterima koji vode kuću i brinu o našem prolasku kroz program ne vrijedi previše razglabati.To su ljudi koji su prošli takav isti program i rade taj posao 10 ili više godina tako da nebi mogli to raditi da ne kuže probleme ovisnika, koje su i sami imali, i da nemaju VELIKO srce. Jednostavno ga imaju, i trude ga se dati svakome od nas. Kako jednom bahatom i egoističnom ovisniku objasniti da njegov problem nije dop da njemu za njegovo drogiranje nije nitko kriv da je izbor uvijek bio moj i da je to sve zapravo u mojoj glavi .Proći će još mjeseci i mjeseci prije nego to dopre do mene do moga mozga. Masu individualnih razgovora sa operaterima sam odradio, sati i sati, dani i noći razgovora sa starijim momcima, neprestano sebe bodrim i uvjeravam to je to, ovo će ti pomoći ali ništa. Ogromna praznina u prsima, konstantni neizdrživi pritisak u glavi jednostavno me izluđuje. Jednostavno više ne znam kako i na koji način da se motiviram i nađem snage za dalje. E tu bih sad malo stao, trebalo bi to sve skupa malo skulirati, olabaviti. Nije baš neki tekst ohrabrenja ljudima koji razmišljaju o odlasku u komunu. Ne znam kako i na koji naćin bih opisao sebe i svoja razmišljanja u tom periodu. Probat ću to sad ovako. Masa razgovora i strpljenja koja je uložena u mene od strane operatera, starijih momaka, Dite sigurno nije bila uzalud. Nešto je i ostalo u glavi. Prva važna stvar koju sam naučio je bila ta da ako se ne želim više drogirati onda mora mijenjati sebe iz korijena.To bi značilo promjena ponašanja, razmišljanja i stavova. Lako je to sad nekako iz ove perspektive reći ali iz one kože i sa onakvom glavom trebalo je puno vremena da se napravi samo jedan takav korak. Posao je stvarno težak i mukotrpan ali ono što dolazi nakon toga jednostavno nema cijenu. Onaj osječaj (nisam ga imao godinama) kad navečer legnem u krevet bezbrižan sa saznanjem da taj dan ne da nisam nikoga prevario, pokrao, povredio, razočarao nego sam napravio nešto korisno i dobro jednostavno spavaš sa smiješkom. O tom "smiješku" mi je stalno pričano. Nekako mijesec dana prije uskrsa te godine dolaze mi i Dita i djeca u posijetu, prvi puta. Kasno je, Dita spava a ja ne znam ovo poslati pa će to sutra.
Došao je konačno i taj dan kad je fizička kriza postala snošljivija. Nemam pojma što sam očekivao. Stalno sam mislio da će sve biti puno bolje i lakše samo da prođe fizička kriza. Ma šta da prođe, šta će se to desiti . Koliko god sam mislio da znam što me čeka, koliko god sebe uvjeravao ti to možeš, bio sam na rubu snaga. 30 i nešto dana nisam odspavao duže od sata, danju čekajući da padne noć, a noću da svane. Kriza nakon mjesec dana polako jenjava, u međuvremenu završavam u Splitu na hitnoj zbog bubrežnih napada, nekakve alergije i sto drugih gluposti. Dok sam se šlagirao ništa, sad odjednom sto boleština. Nikakvo čudo, dobro da nisam riknuo. Sad tek saznajem da je to strašno velik šok za organizam i da sam dobro prošao u toj priči. Znao sam i prije nego što sam krenuo u komunu da nije pametno skidati se na suho sa tolikom tolerancijom. Razmišljao sam da odem na detoks prije komune, ali jednostavno nisam sebi više vjerovao ni malo. Bilo me strah da ne bih nakon toga odgodio odlazak u komunu ili jednostavno odustao od komune. Nakon 6 mj. Reta, 3 detoksa u Zagrebu na odjelu, jednog tretmana Ibogainom i milion pokušaja da to riješim sam kod kuće ili negdje drugdje znao sam da jedino mogu to "napraviti" u komuni. Uvjerio sam se puno puta da se nije dovoljno samo fizički očistiti, pogotovo ne u mom slučaju. Godine i godine življenja takvog života ostavile su tragove. Mislio sam da znam što trebam raditi u komuni. Kad ono frula, neki manji dio toga sam i znao ali stvarno manji dio. Nakon dva mjeseca boravka u Cisti Provo u prvom mjesecu 2009. odlazim u Ivanovac kraj Okučana. Ista zajedenica, samo druga kuća. Kuća u Cisti je prihvatni centar. Dolazak je bio nekako uplašen, premda sam cjeli taj dan dok smo putovali imao neki glupi osmjeh na licu. To je ustvari bila maska, bijeg. Moje prvo pitanje kad smo došli momcima koje sam poznavao iz Ciste: dal se ovdje netko smije? Prvi mjesec, četiri sata, mrak, zima, pa dobro ljudi šta je ovo. Da li je to mjesto na kojem bi ja trebao ozdravit, postati neovisnik. Ovdje se netko gadno prevario, ovo mi više liči na logor. Pere me depra, cijelu noć nisam oka sklopio, Ne vidim smisao ovom svemu i to samo nakon nekoliko sati boravka ovdje. Ne mogu sebe nikako da uklopim u to sve skupa, a još nisam ni omirisao komunu. Ustajanje u 7 sati, doručak, kava, pa sastanak. Znam za kritike koje se čitaju na sastanku, ali ni u najcrnjim mislima nisam mislio da to izgleda tako. Neka 3 "lika" oprala momka riječima kao da je ratni zločinac i to samo zato što se, po njihovim riječima "u zadnje vrijeme malo opustio". Tu prvi put pucam, prvo jutro, prvi sastanak, ja plačem kao malo dijete. Ustajem od stola i bježim, nemam pojma kamo. . . Tako prolazi prvih 10-15 dana. Doručak, kava, sastanak pa suze. Majko mila koliko pravila! Nema šanse da to sve pohvatam. Čini mi se da je to sve smišljeno kako bi me što više zbunilo. Cijeli dan se trudim da probam zapamtiti što, kad, kako i gdje. Ako mi dođe misao zašto i koja je svrha toga svega plus depresija i glad za opijatima onda je rezultat toga da se probam natjerati da ostanem još sat vremena, možda se nešto promijeni....Tako je bilo to prvo vrijeme. Jednostavno živio sam iz sata u sat iz dana u dan čekajući da se nešto desi, promjeni. Gdje da se promjeni.To fakat nisam znao. O operaterima koji vode kuću i brinu o našem prolasku kroz program ne vrijedi previše razglabati.To su ljudi koji su prošli takav isti program i rade taj posao 10 ili više godina tako da nebi mogli to raditi da ne kuže probleme ovisnika, koje su i sami imali, i da nemaju VELIKO srce. Jednostavno ga imaju, i trude ga se dati svakome od nas. Kako jednom bahatom i egoističnom ovisniku objasniti da njegov problem nije dop da njemu za njegovo drogiranje nije nitko kriv da je izbor uvijek bio moj i da je to sve zapravo u mojoj glavi .Proći će još mjeseci i mjeseci prije nego to dopre do mene do moga mozga. Masu individualnih razgovora sa operaterima sam odradio, sati i sati, dani i noći razgovora sa starijim momcima, neprestano sebe bodrim i uvjeravam to je to, ovo će ti pomoći ali ništa. Ogromna praznina u prsima, konstantni neizdrživi pritisak u glavi jednostavno me izluđuje. Jednostavno više ne znam kako i na koji način da se motiviram i nađem snage za dalje. E tu bih sad malo stao, trebalo bi to sve skupa malo skulirati, olabaviti. Nije baš neki tekst ohrabrenja ljudima koji razmišljaju o odlasku u komunu. Ne znam kako i na koji naćin bih opisao sebe i svoja razmišljanja u tom periodu. Probat ću to sad ovako. Masa razgovora i strpljenja koja je uložena u mene od strane operatera, starijih momaka, Dite sigurno nije bila uzalud. Nešto je i ostalo u glavi. Prva važna stvar koju sam naučio je bila ta da ako se ne želim više drogirati onda mora mijenjati sebe iz korijena.To bi značilo promjena ponašanja, razmišljanja i stavova. Lako je to sad nekako iz ove perspektive reći ali iz one kože i sa onakvom glavom trebalo je puno vremena da se napravi samo jedan takav korak. Posao je stvarno težak i mukotrpan ali ono što dolazi nakon toga jednostavno nema cijenu. Onaj osječaj (nisam ga imao godinama) kad navečer legnem u krevet bezbrižan sa saznanjem da taj dan ne da nisam nikoga prevario, pokrao, povredio, razočarao nego sam napravio nešto korisno i dobro jednostavno spavaš sa smiješkom. O tom "smiješku" mi je stalno pričano. Nekako mijesec dana prije uskrsa te godine dolaze mi i Dita i djeca u posijetu, prvi puta. Kasno je, Dita spava a ja ne znam ovo poslati pa će to sutra.
Re: Dedal
sta ima dedal ?
ja mislim da je pravo zestoko shto si odlucio da pishesh ovde,hvala ti shto djelish svoje iskustvo sa ostalima
kad nebi mogli da prevazidjemo same sebe-nebi se mogli ni iscupati iz sranja
drz' se
outlaw
p.s.
ja sam cistak neshto preko godinu dana,pocinje da mi se svidja ovaj zivot 8)
ja mislim da je pravo zestoko shto si odlucio da pishesh ovde,hvala ti shto djelish svoje iskustvo sa ostalima
kad nebi mogli da prevazidjemo same sebe-nebi se mogli ni iscupati iz sranja
drz' se
outlaw
p.s.
ja sam cistak neshto preko godinu dana,pocinje da mi se svidja ovaj zivot 8)
-
Param-parcad
- Posts: 605
- Joined: Wed Nov 11, 2009 3:44 pm
Re: Dedal
hvala ti za ovaj drugi deo ispovesti...dosta mi olaksava borbu(jos sedam dana sam...ni gore,ni dole) kada vidim da postoje ljudi koji su izdrzavali mnogo jace krize i izdrzali do kraja.nastavi da pises druze...dobrodoslica i sa moje strane.