Dakle, na zvanicnom upoznavanju smo se upoznali sa cinjenicom da je Marina homoseksualac i da ima djevojku. Primijetio sam da je to bila nova informacija i za ostatak clanova grupe. Naime, Kristina se izbeljila glupavo u pravcu Marine a uvijek miran Ivan je lagano poskocio sa fotelje... Nena je, naravno, bila upucena u Marinine sklonosti i pazljivo je proucavala nase reakcije.
Na prvi dio razgovora potrosili smo nekih dvadesetak minuta. Kasnije sam naucio da se na grupnim terapijama prvih 20 minuta izdvaja ili za predstavljanje novih clanova, kad neki nesretnik zaluta u kliniku i sav zbunjen i oznojen sleti sa intezive i pocne da prica svoju originalnu zivotnu pricu, zamuckujuci i stideci se, pritom ne znajuci da izmislja toplu vodu i da su sve price slicne jedna drugoj kao jaje jajetu; ili za raspitivanje kako se ko trenutno osjeca, da li je ustao na lijevu nogu, probada li ga ispod desne plecke i tako neke stvari... Ostatak vremena se trosio na temu grupne terapije ( znachi, svaka terapija je imala svoju temu ) i tema prve terapije je bila - zasto sam se, jebiga, poceo drogirati i kada... Te stvari su pocele zestoko da me smaraju i ubrzo sam skontao da se sve vrti oko nekih 5 izlizanih tema koje se stalno ponavljaju kod psihologa, specijalnih pedagoga i sociologa. Takodje, utvrdio sam da se nikad ne dodje do konkretnog i opipljivog zakljucka i da niko ne promijeni svoje misljenje. Jedino bolje upoznamo clanove grupe, kao sto smo mi tog dana upoznali Marinu i sigurno je otada posmatrali drugim ocima. Ja, doduse, nisam ni prije toga imao namjeru da je muvam - nije bila moj tip ribe, ja bih vise volio cure izrazene inteligencije a ne muskulature, ali nisam to isto bio siguran za Ivana kojem je Marina sigurno vise odgovarala od Kristine koja se non stop odvaljeno smijala... Nekako mi se cinilo da je taj njen smijeh bio odbrambeni mehanizam, Kristina se njime branila i tjerala od sebe strah i nesigurnost, Ivana i mene, duhove i proklete, vrane i lesinare...
U svakom slucaju, epilozi tih prica su jasno vidljivi i iz aviona... Da, sa Mjeseca se, osim Kineskog zida, moglo vidjeti da smo mi saka nesretnika nasukanih na Lekinom brdu u Miklosicevoj ulici kao na dijelovima nekog potonulog broda koji su plutali izgubljeni u prostranstvima okeana... Krenuli smo iz razlicitih luka na isto mjesto i dosli smo u to jebeno mjesto - sirok i plitak i dobro poznat zaliv na kojem se moguce bas lako nasukati a koji se zove Propast... Ja sam pricao pricu klinca odraslog u ratu sa starijim drustvom, u vremenu kada je i sijalica bila luksuz, kada ni novine nisu postojale, kada su u Srpskom Sarajevu samo svestenici profitirali a jedina zajebancija je bila igra sa barutom i mecima. Masa je slijepo marsirala sjedinjena pod zastavom nacionalisticke mrznje, himna je bila turbo folk histerija a svi koji su imalo odudarali od stereotipa bili su osudjeni na samocu i izolaciju...U takvoj situaciji, da bi ispunili mracne noci ( struje nije skoro nikada bilo ) duvali smo ljepilo kad vec nismo imali bolje i pametnije ideje a djevojke su nas zaobilazile kao turska groblja zbog izlizanih farmerica i crnih majica na kojim je pisalo Sepultura, Metallica, Punk's not dead itd.. Zivio sam rokenrol u vrijeme kada to nije bilo dozvoljeno i medju ljudima koji nisu znali sta je to. Droga je bila nacin zivota i razmisljanja, protest i revolt, drogirajuci se nisam znao da radim nesto toliko opasno. Kada su mi vec jednom rekli, bilo je kasno, tresao sam se u hladnoj sobi dok se cijeli svijet rusio na mene. Cijeli jebeni prokleti svijet koji i nije stvoren za ljude koji pokusavaju misliti i biti kreativni vec za ljude-brojeve... I tako, pricao sam varijaciju na temu "Odrastanje u ratu" Neni, ne znajuci koliko toga je ona u mogucnosti da zaista shvati, kad ima jednu smirenu i prijatnu situaciju kod kuce, solidnu platu a jedinu pravu brigu - 4 djece od kojih najstarije nije jos krenulo i u skolu...
Kristina je riba koja je sve u zivotu imala servirano na tanjiru. Stari joj ima fabriku aluminijumske bravarije i pun je para kao sipak, samo ga treba kvalitetno i mudro cijediti ( Kristina je to izgleda imala urodjeno u krvi i znala je dobro da radi, vidjelo se po nacinu na koji je pricala o tome ), stara joj ima svoj frizerski salon, prosirene vene i puna je trauma jer joj zene pricaju da je muz vara ( Kristini su zasuzile oci dok je pricala o tome, ocigledno je mnogo boljelo )... Udala se mlada, sa 18 godina za tipa koji je bio veliki diler kokaina i Crnoj Gori i imala je u kuci kokaina kao prosjecna crnogorska porodica brasna. Muz joj je vec dvije godine u zatvoru zbog trgovine narkoticima, dvije od deset. Od presude je pocela sa svakodnevnim usmrkivanjem kokaina, do tada ga je uzimala samo povremeno...
Marina je, dakle, najduze u narkomanskim vodama. Dobro, mozda ne duze u narkomanskim vodama od mene, ali sigurno najduze u svijetu teskih droga - cijelih 7 godina je na kokainu. Ja sam mislio da covjek koji 7 godina svakodnevno uzima tesku drogu poput horsa ili koksa jednostavno ne moze imati dovoljno snage u sebi da je pobijedi, medjutim, Marina me je natjerala da promijenim takvo misljenje i predstavljala mi je u neku ruku utjehu tih prvih dana koje sam proveo u stacionaru. Kad god bi se jebena Zvijer probudila u meni ja sam se branio Marinom - kad ona poslije 7 godina drogiranja moze da apstinira onda mogu i ja. Pocela je da kokain uzima na zurkama u Njemackoj, svidjelo joj se, jedna njena djevojka je bila narkoman i Marina se zarazila. Zarazila je djevojka, sta da se radi... Nije bio red ali nisam mogao da suzbijem smijesak na svom cinicnom licu. Vise puta je dolazila u sukob za zatvorom i bila je u njemackim zatvorima. Sada je ocekuje novo sudjenje koje je odlozeno zbog lijecenja - Nijemci su joj izasli u susret.
Ivan je bio najinteresantniji od nas cetvoro. On ponasanjam nama nije pripadao, to sam utvrdio jos od samog starta, a kada je ispricao pricu o pocetku i razlogu drogiranja, shvatio sam da bi bila ogromna steta kada se taj dobri momak ne bi mogao izlijeciti... Zamislite, radio je u DB-u, drzavnoj bezbjednosti i to na obezbjedjenju licnosti. To me je prilicno nasmijalo, pa Ivan svojim sadasnjim izgledom ne bi mogao da se rve ni sa malo jacim zecom. Dobro, nikada sigurno nije radio kao tjelohranitelj, mada nije uvijek izgledao iscijedjeno i mrsavo, vise se bavio organizacijom obezbjedjenja ljudi, rasporedjivanjem i tim stvarima. I, decko je volio svoj posao, bio je pun adrenalina, zelje za akcijom i slicno... Dosao je rat na Kosovu i Ivan je otisao u rat. U ratu je bio ranjen, prilicno bezazleno ali ipak nezgodno u prst desne ruke i biva prekomandovan sa Kosova u Beograd, na rad u administraciji. I taj neko ko ga je prebacio sa terena u administraciju, prakticno je, zeleci da mu pomogne, nabacio mu omcu oko vrata... Tacnije, nije mu je nabacio ali bi bolje bilo da jeste, manje bi se mucio... Ivana je kancelarijski posao iscrpljivao i ubijao od dosade a imao je jednog dosta cudnog kolegu - taj mrsavi kolega ga je jednom pozvao kod sebe u kancelariju i pokazao mu lijek u prahu protiv dosade... Ivan se nakacio i poslije 3 godine je tek bio spreman sebi da prizna da mu je potrebna pomoc i lijecenje... Prodao je automobil da bi platio lijecenje, dobio je bolovanje i dosao je u kliniku da se zauvijek oslobodi heroina. "Ili on mene ili ja njega" - otprilike tim rijecima je zavrsio svoje izlaganje i ja sam znao da se nije salio.
Tako smo potrosili vrijeme koje smo imali na raspolaganju i Nena, koja se minimalno ukljucivala u nase, uglavnom, monologe je htjela da zakljuci razgovor kada se javila Marina i rekla :
" Meni je danas 27. dan lijecenja. Sutra prelazim u dnevnu bolnicu !
Svi smo je pogledali. Primijetio sam malo straha u tim njenim rijecima. Plasila se prelaska u dnevnu bolnicu, bio sam siguran. Bio sam siguran i da joj zavidim jer svaki dan bez droge i sa stalnim ispiranjem mozga je bio velik. A ja se od prve psihoterapije nisam mogao oteti utisku da nam rade neku grupnu lobotomiju...
Nena je reagovala pomalo iznenadjeno. Ocito joj je promakla ta vrlo vazna informacija. Profesionalno, nema sta...
- Hej, Marina, pa ja sam na to sasvim zaboravila ! Znachi, ovo je bio nas posljednji razgovor u stacionaru ?! Pa, dobro, ja sam sigurna da si ti spremna za izlazak iz dnevne bolnice i da slobodu koju dobijas tim izlaskom neces zloupotrijebiti...
Marina je bas u tim trenucima izgledala kao djevojka, mozda i prvi put otkada sam je vidio pokazala je emocije na pravi zenski nacin :
- Hvala, Neno ! Bojim se... - to je izgovorila drhtavim glasom- ...ja ne vjerujem sama sebi.
- Treba da vjerujes sebi. Ja ti vjerujem a ja sam sa tobom od prvog dana ovdje. Vjerujem ti bas zato sto vidim koliko si se promijenila i koliko si ojacala za ove 4 nedelje... - Nena je u maniru iskusnog psihica pokusala da podigne samopouzdanje Marini i u tome je, djelimicno, i uspjela...
- Neno, 7 godina sam se drogirala. Tesko je 7 godina izbrisati za 28 dana. Zato se plasim. A zaista ne zelim da pokvarim ovo sto sam uradila za ovo vrijeme provedeno na klinici...
- Nista se ti ne brini. Sve ce biti u redu.
Mislim da smo tog trenutka svi zeljeli da vjerujemo u te rijeci. Ipak, sumnja je ostala u vazduhu. Mogla se osjetiti. Osjetio sam je. Razmisljajuci o procentima izljecenja koji su navedeni u prospektu koji sam citao dolazeci na kliniku, ispadalo je da ce se od nas cetvoro u grupi izlijeciti troje a da, ako sam ja zaista 12. pacijent bolnice, 75 % izljecenja znachi da 9 treba da bude izlijeceno. Cijela stvar mi se ucinila suvise dobrom da bih joj u potpunosti vjerovao...
Vlado M. 15.03.2004, 18:40
Miklosiceva 9 - Prica Vlade M. (sa starog foruma)
Moderator: sanela
... ali covjek ipak zeli da se nada, da vjeruje u nesto i naravno da ce prije sebe da stavi u onih 75 % izlijecenih nego u 25 % onih koji se nece osloboditi zavisnosti od narkotika po sarenom prospektu, napisanom na kvalitetnom masnom papiru po necijoj direktivi - garant nekog americkog menadzera za marketing, menadzera te jebene agencije Backsford koja je od svih poslova na ovoj planeti izabrala najtezi - lijecenje bolesti zavisnosti, ali sigurno ne zbog ideala vec profita... Ja sam sebe u svojim mislima vidio medju ono troje od cetvoro izlijecenih, a za nasim stolom, za kojim cemo kao sjediti za nekoliko godina i pricati o ovim teskim i mucnim vremenima lijecenja, najcesce nisam vidio Kristinu... Prije dolaska u kliniku sam imao neku svoju verziju onoga sto je potrebno covjeku da bi se oslobodio zavisnosti od droge ( tokom vremena posmatrajuci mnoge narkose shvatio sam da zelja za izljecenjem, ma koliko ona bila snazna, nije dovoljna sama po sebi, mada jeste bitna ) i analizirajuci Ivana, Marinu, Kristinu i sebe, dosao sam do zakljucka da Kristina ima u sebi najmanje tih elemenata... Marina je bila najduze od svih nas u zatvoru zbog droge i mnogo je propatila zbog nje. Koliko mnogo, vjerovatno niko osim nje i mozda njene djevojke nece znati, Neni i nama to sigurno nece reci. Ta patnja pomijesana sa dugogodisnjim iskustvom, velikom zeljom za prestankom, podrskom koju uziva u porodici i van nje bi mogla biti odlucujuci faktor da Marina zauvijek prestane da konzumira koks. I zato, dok sam je gledao kako odlazi sa Nenom na privatni razgovor u cetiri oka, iskreno sam se nadao i zelio sam da ta cura uspije, da izdrzi tih nekoliko mjeseci dnevne bolnice, jos vise ojaca i konacno izadje u normalan zivot, u Njemacku, Beograd ili bilo gdje drugo... I Ivan i ja smo mnogo patili zbog drogiranja i uspjeli smo unistiti svoj zivot a zivote ljudi koje volimo smo doveli na sam rub unistenja. Uzasno smo umorni i nesrecni... To je ona tamna strana medalje koju donosi drogiranje, a koju Kristina jednostavno nije imala prilike upoznati - drogu je ili dobijala dzabe ili je uvijek imala sasvim dovoljno novca za nju da nikad, ama bas nikad nije patila zbog toga sto je narkoman i koristila sve legalne i nelegalne nacine da je dobavi. Pa, uostalom, otac je taj koji ju je doveo na lijecenje, ona sama to sigurno ne bi zeljela uraditi...A ako ne spoznate i svijetlu i tamnu stranu medalje koju vam drogiranje donosi, vi necete biti u stanju da ga se rijesite. Ne, bez medalje...
Zelio sam da dignem dupe iz fotelje i malo ga promuvam po klinici. Terapija se bila zavrsila i imali smo dosta slobodnog vremena, cijelih pola sata, od 11.30 do 12.00., kojih i nismo mogli bog zna kako potrositi. Nema televizora, nema odlaska u sobe, nema izlaska napolje, nema cak ni kljuca u WC-u. Bas zato sto nam nisu davali kljuc za kupatilo dolazilo je do niza komicnih situacija tipa - sjedis na WC solji, kenjas, radis to sa velikim uspjehom i odjednom neko upada na vrata i prekida te u trenucima stvaralackog zanosa... Najcesce sam ja prekidao Ivana, Ivan je bas redovno srao tih dana dok sam ja imao neredovnu i poremecenu "stolicu" - meni se kenjalo kasno nocu, onda kada bi se normalnom svijetu spavalo... Drugi problem sa tim kljucem je bio taj sto se time iskljucivala mogucnost drkanja, pa tako ni Ivan ni ja se tim sportom nismo bavili prakticno od dolaska na kliniku, dakle vec citavu vjecnost.
Pola sata sobode koliko smo imali od zavrsene terapije pa do rucka nismo mogli utrositi nikako drugacije osim hodajuci u krug po sobi ili sjedeci u prokletim foteljama i pricajuci. Ti razgovori su se uglavnom vrtjeli oko droge - gdje, kada i koliko i smijesne i bolne strane drogiranja, i meni se nisu svidjali. Tacnije, nisu mi prijali. Samo bi probudili zvijer u meni i da sam u tim trenucima imao barem i 0,25 grama heroina kod sebe, sva prica o izljecenju, buducnosti i nekom boljem zivotu Sutra bi bila bacena u vodu. Ja bih skuvao taj "kvoter" robe, slozio se po veni pa se poslije satima kajao... Ta zvijer je jednostavno bila jaca od onog racionalnog u covjeku i ona je sve te psihologe, sociologe i ostale medicinske radnike koji su se bavili problematikom bolesti zavisnosti dovodila do sloma zivaca. I mene je, da budem iskren, ali je nisam mogao promijeniti.
U toj pauzi od terapije do rucka desila se jedna za mene znacajna stvar tih dana - upoznao sam doktora Aca.
Taj covjek je jednostavno usetao u nase zivote rijecima – "Hej, djecurlijo, sta se radi ?- i toliko brzo privukao stolicu za nas sto i sjeo, da nisi stigao da kazes ni - 'seks'. Bio je dezurni tog dana u dnevnoj bolnici pa je svratio malo kod nas, friskih, da nas upozna i nasmije...
Doktor Aco je bio prvi doktor psihijatar kojeg sam upoznao a za kojeg sam osjecao da se ne moze prevariti... U bolnici i van nje, nesto ranije, upoznao sam mnoge psihijatre i psihologe koji su, u principu, bili dobri ljudi ali i ljudi koje ste jednostavno osmijehom ili glumom mogli prevariti tj. ubijediti da na odredjene stvari reagujete potpuno drugacije od onoga sto je istinita, prava reakcija. Dr Aco je bio tip kojim nisam mogao manipulisati, za razliku od dobre dr Nene, jer je vidio sta se krije ispod mog osmijeha ili naizgled mirnog lica i glasa i to je za mene bilo potpuno novo. To sam djelimicno osjetio vec nakon desetak minuta razgovora, ispitivanja snaga sa doktorom, kojim smo jedan drugog procjenjivali. I, stvorili smo visoko misljenje jedan o drugom tada, siguran sam, mada se ne sjecam bas najjasnije o cemu smo pricali. Jedino cega se sjecam je to da mi se dr Aco predstavio i da je rekao da je bio direktor ludare "Dobrota" kod Kotora, jedne od najludjih ludara u bivsoj Yugi. I taj doktor Aco, znachi covjek prepun iskustva u lijecenju psihoza, neuroza i shizofrenije mi je tada rekao : - " Bolesti zavisnosti su najteze bolesti koje psihologija poznaje. I procenat njihovog izljecenja je manji od procenta osposobljenja za normalan zivot sizofrenicara ili njihovog potpunog izljecenja...". Znam da su me te Acove rijeci totalno sasjekle i da sam ih nocima uporedjivao sa onim sto sam procitao na jebenom prospektu, pokusavajuci da provalim sta je od toga, do djavola, istina... Istina je, vjerovatno, bila negdje izmedju, tjesio sam se...
Dr Aco je bio specifican i po nacinu na koji je drzao terapiju sa pacijentom : - to nisu bile terapije tipa koji su primjenjivali Nena i 99 % ostalih psihijatara a zahtijevale su sjedenje na jednom mjestu i razgovor sa odredjenom temom. Kod Aca biste jednostavno otisli na partiju bilijara ili biste prosetali gradom ili biste vecerali zajedno, gledali neku tekmu i tome slicno... Nakon takvog opustenog i normalnog druzenja on bi vam u kratkim crtama izlozio vase trenutno stanje, po njegovom misljenju, i ukazao na odredjene pozitivne ili negativne stvari koje su se javile u vasem ponasanju i na kojim treba da poradite... Tako opustena verzija terapija mi je veoma prijala i zbog toga sto smo tako izbjegavali sjedenje na tvrdim, neudobnim foteljama i to je, mozda, jedan od razloga zbog kojeg sam se sa dr Acom dobro slagao i osjecao da mi on moze pomoci. Prvi put sam tada osjetio da sam upoznao covjeka koji ima sposobnosti da ukroti zvijer koja mi je derala utrobu danima i prijetila da probije van u obliku zestoke eksplozije bijesa, pri cemu bih nekoga rastrgao zubima ili probio zid glavom ili skocio i otkinuo komad Mjeseca ili masakrirao oblak ili... A doktor je bio prilicno krupan covjek prijatnog izgleda, pomalo velike glave i stomaka i sirokog osmjeha. Dosta cesto bi ga izbacivao napolje, taj osmijeh... I trudio bi se da ga iznudi i na vasem licu, umjesnim i uglavnom uspjesnim shalama. Da, dr Aco je bio pozitivan lik u ovoj prici, pun humora i pozitivne energije s jedne strane a pun iskustva i pronicljivosti s druge strane. To je bila dobitna kombinacija jer ga nikako niste mogli zajebati a morali biste se otvoriti u njegovom drustvu. Covjek, poslije njegovih shala, nije mogao ostati ravnodusan i morao se smijati. Primijetio sam da bi se neke sestre pocele smijati cim bi dr Aco otvorio usta, sad, da li je to bilo po inerciji - zato sto su ocekivali neku mnogo duhovitu izjavu, ili mozda iz zelje za povisicom plate i prisnijim odnosom sa samim doktorom, ja zaista ne znam... A nisu ni sve sestre bile ruzne kao Sova i Sabina, bilo ih je i prijatnijeg izgleda, desilo se tih dana da je jednu narocito staru i izlizanu sestru doktor izbacio iz igre i umjesto nje ubacio novu igracicu, ribu koja je svojim "talentom" pretendovala da zauzme glavnu zensku ulogu u ovoj prici... Zvala se Sanja. To ime – Sanja ima neku jebenu moc koja cudesno utice na mene, cak 3 ( od svega nekoliko) moje trebe su se tako zvale i podarile su mi mnogo nezaboravnih noci obojenih svadjama, nerviranjima, jebadama i troskovima... Da sam Kleopatru konsultovao, vjerovatno bi mi rekla da je moja slabost prema svim Sanjama ovog svijeta uzrokovana narocito nepovoljnom konjukcijom Jupitera u Saturnu te tragicne noci mog rodjenja, ili crnom magijom ili odradjujem grijehove iz nekog od prethodnih zivota... Zanimljivo je bilo da su Sanja i Milena radile u istoj smjeni i to je bila paklena kombinacija; Ivanu i meni bi podizale moral cim bi se pojavile, i on se nikako ne bi spustao do kraja radnog vremena. Siroti Moral... Stoji uspravan od 07.00 do 19.00, pa drugog dana od 19.00 do 07.00 a tek treceg odmara... Prilicno zgodna je bila ta Sanja mada je trebala smrsati par kilograma. Mladja od mene mozda dvije ili tri godine, pravilnog, iako malo sirokog lica koje je cesto pravilo uzasnute grimase, reagujuci na neke od mojih narocito efektnih i umobolnih shala. Crna kosa i velike grudi, cemu sam ja pridavao veci znacaj u odnosu na kosu... Milena je ukratko izgledom prava tempirana, plavokosa, skandinavska sex bomba, prosto te natjera da se molis svim slovenskim i nordijskim bogovima da ucine da eksplodira u tvom krevetu. Ne znam sta se desavalo u Ivanovoj glavi ali ja sam naprasno postajao religiozna osoba... A ni doktor Aco nije bio slijep doktor a ni nocna dezurstva nisu bas kratko trajala a ni nocni TV program nije nudio bas pretjerane uzitke ali... da ne prejudiciram stvari...
U 12.00. smo trebali imati cas crtanja ili cas slikanja. Ja nisam znao ni jedno ni drugo. Kazu da je slikanje teze od crtanja ali nisam primijetio neku bitniju razliku - ni jedno ni drugo mi nimalo nije islo od ruke. Od tih umjetnosti kao i od heklanja, pjevanja, glume, sviranja i pisanja bio sam totalno operisan. Nisam pokazivao nikakav talenat za to, mada sam se, sto se tice pisanja, s vremena na vrijeme i trudio da stvorim nesto. Doduse, "nesto" bih stvarao svakog dana u svom probavnom sistemu i to "nesto" bi ugledalo svjetlost dana u za to predvidjenim prostorijama... U vrijeme kada sam dosao na kliniku, profesor slikanja i crtanja je bio otpusten iz nepoznatih razloga ( mnogi zaposleni su iz nepoznatih razloga dobijali otkaze, direktor B. L. ih je dijelio naokolo kao ruze za 8. mart ) pa smo u to vrijeme imali cas dosadjivanja, jos jedan u nizu... Ivan je sjedio na fotelji i posmatrao zid, Marina pisala poruke na mob. telefonu ( ona je jedina od nas imala pravo na telefon ), Kristina predano slusala Cecu na diskmenu a ja sam proucavao njih troje i prikupljao materijal za svoju najnoviju knjigu koja bi mi obezbijedila dominaciju u izlozima svjetskih metropola i, vec odavno zasluzeno, mjesto u Aleji Slavnih, gdje god to bilo i sta god to znacilo... Znachi, nas mali internacionalni kolektiv se bavio gotovo svim ljudskim aktivnostima osim onom koju non-stop primjenjuje ostatak covjecanstva, a koja nas, pored sisa i guzova, cini tako cudnim u ocima somova – razgovorom... Previse dugo smo se drogirali, nas cetvoro, tako da smo zaboravili da zivimo bez droge, zaboravili da se zezamo, da pricamo, smijemo se, muvamo... Ja, cini mi se, narocito. I zato, svi smo jedva cekali priliku da se povucemo u sebe, i da istrazujemo nepoznate krajeve svog duha, cutimo kao aveti i oponasamo okolne biljke... Ja sam cak mislio i da bez heroina necu nikada vise znati da pisem, da se zajebavam s ljudima, da se igram s djevojkama i tako to... Vrijeme ce kasnije pokazati da zivot bez droge i nije bas toliko nepodnosljiv i da se mnoge stvari mogu raditi bez droge jednako dobro ako ne i bolje nego sa njom...
Vlado M. 17.03.2004, 17:53
Zelio sam da dignem dupe iz fotelje i malo ga promuvam po klinici. Terapija se bila zavrsila i imali smo dosta slobodnog vremena, cijelih pola sata, od 11.30 do 12.00., kojih i nismo mogli bog zna kako potrositi. Nema televizora, nema odlaska u sobe, nema izlaska napolje, nema cak ni kljuca u WC-u. Bas zato sto nam nisu davali kljuc za kupatilo dolazilo je do niza komicnih situacija tipa - sjedis na WC solji, kenjas, radis to sa velikim uspjehom i odjednom neko upada na vrata i prekida te u trenucima stvaralackog zanosa... Najcesce sam ja prekidao Ivana, Ivan je bas redovno srao tih dana dok sam ja imao neredovnu i poremecenu "stolicu" - meni se kenjalo kasno nocu, onda kada bi se normalnom svijetu spavalo... Drugi problem sa tim kljucem je bio taj sto se time iskljucivala mogucnost drkanja, pa tako ni Ivan ni ja se tim sportom nismo bavili prakticno od dolaska na kliniku, dakle vec citavu vjecnost.
Pola sata sobode koliko smo imali od zavrsene terapije pa do rucka nismo mogli utrositi nikako drugacije osim hodajuci u krug po sobi ili sjedeci u prokletim foteljama i pricajuci. Ti razgovori su se uglavnom vrtjeli oko droge - gdje, kada i koliko i smijesne i bolne strane drogiranja, i meni se nisu svidjali. Tacnije, nisu mi prijali. Samo bi probudili zvijer u meni i da sam u tim trenucima imao barem i 0,25 grama heroina kod sebe, sva prica o izljecenju, buducnosti i nekom boljem zivotu Sutra bi bila bacena u vodu. Ja bih skuvao taj "kvoter" robe, slozio se po veni pa se poslije satima kajao... Ta zvijer je jednostavno bila jaca od onog racionalnog u covjeku i ona je sve te psihologe, sociologe i ostale medicinske radnike koji su se bavili problematikom bolesti zavisnosti dovodila do sloma zivaca. I mene je, da budem iskren, ali je nisam mogao promijeniti.
U toj pauzi od terapije do rucka desila se jedna za mene znacajna stvar tih dana - upoznao sam doktora Aca.
Taj covjek je jednostavno usetao u nase zivote rijecima – "Hej, djecurlijo, sta se radi ?- i toliko brzo privukao stolicu za nas sto i sjeo, da nisi stigao da kazes ni - 'seks'. Bio je dezurni tog dana u dnevnoj bolnici pa je svratio malo kod nas, friskih, da nas upozna i nasmije...
Doktor Aco je bio prvi doktor psihijatar kojeg sam upoznao a za kojeg sam osjecao da se ne moze prevariti... U bolnici i van nje, nesto ranije, upoznao sam mnoge psihijatre i psihologe koji su, u principu, bili dobri ljudi ali i ljudi koje ste jednostavno osmijehom ili glumom mogli prevariti tj. ubijediti da na odredjene stvari reagujete potpuno drugacije od onoga sto je istinita, prava reakcija. Dr Aco je bio tip kojim nisam mogao manipulisati, za razliku od dobre dr Nene, jer je vidio sta se krije ispod mog osmijeha ili naizgled mirnog lica i glasa i to je za mene bilo potpuno novo. To sam djelimicno osjetio vec nakon desetak minuta razgovora, ispitivanja snaga sa doktorom, kojim smo jedan drugog procjenjivali. I, stvorili smo visoko misljenje jedan o drugom tada, siguran sam, mada se ne sjecam bas najjasnije o cemu smo pricali. Jedino cega se sjecam je to da mi se dr Aco predstavio i da je rekao da je bio direktor ludare "Dobrota" kod Kotora, jedne od najludjih ludara u bivsoj Yugi. I taj doktor Aco, znachi covjek prepun iskustva u lijecenju psihoza, neuroza i shizofrenije mi je tada rekao : - " Bolesti zavisnosti su najteze bolesti koje psihologija poznaje. I procenat njihovog izljecenja je manji od procenta osposobljenja za normalan zivot sizofrenicara ili njihovog potpunog izljecenja...". Znam da su me te Acove rijeci totalno sasjekle i da sam ih nocima uporedjivao sa onim sto sam procitao na jebenom prospektu, pokusavajuci da provalim sta je od toga, do djavola, istina... Istina je, vjerovatno, bila negdje izmedju, tjesio sam se...
Dr Aco je bio specifican i po nacinu na koji je drzao terapiju sa pacijentom : - to nisu bile terapije tipa koji su primjenjivali Nena i 99 % ostalih psihijatara a zahtijevale su sjedenje na jednom mjestu i razgovor sa odredjenom temom. Kod Aca biste jednostavno otisli na partiju bilijara ili biste prosetali gradom ili biste vecerali zajedno, gledali neku tekmu i tome slicno... Nakon takvog opustenog i normalnog druzenja on bi vam u kratkim crtama izlozio vase trenutno stanje, po njegovom misljenju, i ukazao na odredjene pozitivne ili negativne stvari koje su se javile u vasem ponasanju i na kojim treba da poradite... Tako opustena verzija terapija mi je veoma prijala i zbog toga sto smo tako izbjegavali sjedenje na tvrdim, neudobnim foteljama i to je, mozda, jedan od razloga zbog kojeg sam se sa dr Acom dobro slagao i osjecao da mi on moze pomoci. Prvi put sam tada osjetio da sam upoznao covjeka koji ima sposobnosti da ukroti zvijer koja mi je derala utrobu danima i prijetila da probije van u obliku zestoke eksplozije bijesa, pri cemu bih nekoga rastrgao zubima ili probio zid glavom ili skocio i otkinuo komad Mjeseca ili masakrirao oblak ili... A doktor je bio prilicno krupan covjek prijatnog izgleda, pomalo velike glave i stomaka i sirokog osmjeha. Dosta cesto bi ga izbacivao napolje, taj osmijeh... I trudio bi se da ga iznudi i na vasem licu, umjesnim i uglavnom uspjesnim shalama. Da, dr Aco je bio pozitivan lik u ovoj prici, pun humora i pozitivne energije s jedne strane a pun iskustva i pronicljivosti s druge strane. To je bila dobitna kombinacija jer ga nikako niste mogli zajebati a morali biste se otvoriti u njegovom drustvu. Covjek, poslije njegovih shala, nije mogao ostati ravnodusan i morao se smijati. Primijetio sam da bi se neke sestre pocele smijati cim bi dr Aco otvorio usta, sad, da li je to bilo po inerciji - zato sto su ocekivali neku mnogo duhovitu izjavu, ili mozda iz zelje za povisicom plate i prisnijim odnosom sa samim doktorom, ja zaista ne znam... A nisu ni sve sestre bile ruzne kao Sova i Sabina, bilo ih je i prijatnijeg izgleda, desilo se tih dana da je jednu narocito staru i izlizanu sestru doktor izbacio iz igre i umjesto nje ubacio novu igracicu, ribu koja je svojim "talentom" pretendovala da zauzme glavnu zensku ulogu u ovoj prici... Zvala se Sanja. To ime – Sanja ima neku jebenu moc koja cudesno utice na mene, cak 3 ( od svega nekoliko) moje trebe su se tako zvale i podarile su mi mnogo nezaboravnih noci obojenih svadjama, nerviranjima, jebadama i troskovima... Da sam Kleopatru konsultovao, vjerovatno bi mi rekla da je moja slabost prema svim Sanjama ovog svijeta uzrokovana narocito nepovoljnom konjukcijom Jupitera u Saturnu te tragicne noci mog rodjenja, ili crnom magijom ili odradjujem grijehove iz nekog od prethodnih zivota... Zanimljivo je bilo da su Sanja i Milena radile u istoj smjeni i to je bila paklena kombinacija; Ivanu i meni bi podizale moral cim bi se pojavile, i on se nikako ne bi spustao do kraja radnog vremena. Siroti Moral... Stoji uspravan od 07.00 do 19.00, pa drugog dana od 19.00 do 07.00 a tek treceg odmara... Prilicno zgodna je bila ta Sanja mada je trebala smrsati par kilograma. Mladja od mene mozda dvije ili tri godine, pravilnog, iako malo sirokog lica koje je cesto pravilo uzasnute grimase, reagujuci na neke od mojih narocito efektnih i umobolnih shala. Crna kosa i velike grudi, cemu sam ja pridavao veci znacaj u odnosu na kosu... Milena je ukratko izgledom prava tempirana, plavokosa, skandinavska sex bomba, prosto te natjera da se molis svim slovenskim i nordijskim bogovima da ucine da eksplodira u tvom krevetu. Ne znam sta se desavalo u Ivanovoj glavi ali ja sam naprasno postajao religiozna osoba... A ni doktor Aco nije bio slijep doktor a ni nocna dezurstva nisu bas kratko trajala a ni nocni TV program nije nudio bas pretjerane uzitke ali... da ne prejudiciram stvari...
U 12.00. smo trebali imati cas crtanja ili cas slikanja. Ja nisam znao ni jedno ni drugo. Kazu da je slikanje teze od crtanja ali nisam primijetio neku bitniju razliku - ni jedno ni drugo mi nimalo nije islo od ruke. Od tih umjetnosti kao i od heklanja, pjevanja, glume, sviranja i pisanja bio sam totalno operisan. Nisam pokazivao nikakav talenat za to, mada sam se, sto se tice pisanja, s vremena na vrijeme i trudio da stvorim nesto. Doduse, "nesto" bih stvarao svakog dana u svom probavnom sistemu i to "nesto" bi ugledalo svjetlost dana u za to predvidjenim prostorijama... U vrijeme kada sam dosao na kliniku, profesor slikanja i crtanja je bio otpusten iz nepoznatih razloga ( mnogi zaposleni su iz nepoznatih razloga dobijali otkaze, direktor B. L. ih je dijelio naokolo kao ruze za 8. mart ) pa smo u to vrijeme imali cas dosadjivanja, jos jedan u nizu... Ivan je sjedio na fotelji i posmatrao zid, Marina pisala poruke na mob. telefonu ( ona je jedina od nas imala pravo na telefon ), Kristina predano slusala Cecu na diskmenu a ja sam proucavao njih troje i prikupljao materijal za svoju najnoviju knjigu koja bi mi obezbijedila dominaciju u izlozima svjetskih metropola i, vec odavno zasluzeno, mjesto u Aleji Slavnih, gdje god to bilo i sta god to znacilo... Znachi, nas mali internacionalni kolektiv se bavio gotovo svim ljudskim aktivnostima osim onom koju non-stop primjenjuje ostatak covjecanstva, a koja nas, pored sisa i guzova, cini tako cudnim u ocima somova – razgovorom... Previse dugo smo se drogirali, nas cetvoro, tako da smo zaboravili da zivimo bez droge, zaboravili da se zezamo, da pricamo, smijemo se, muvamo... Ja, cini mi se, narocito. I zato, svi smo jedva cekali priliku da se povucemo u sebe, i da istrazujemo nepoznate krajeve svog duha, cutimo kao aveti i oponasamo okolne biljke... Ja sam cak mislio i da bez heroina necu nikada vise znati da pisem, da se zajebavam s ljudima, da se igram s djevojkama i tako to... Vrijeme ce kasnije pokazati da zivot bez droge i nije bas toliko nepodnosljiv i da se mnoge stvari mogu raditi bez droge jednako dobro ako ne i bolje nego sa njom...
Vlado M. 17.03.2004, 17:53
Najbolji dio dana na klinici je pocinjao u 13.00 i trajao je svega 30 minuta. Dobro, da budem precizniji, kod mene je trajao svega desetak minuta jer sam naucio vrlo brzo da jedem, ubacivao sam u usta ogromne komade mesa i, skoro nezvacuci, gutao sam ih i slao zelucu da se on zajebava sa njima. To je jedna mnogobrojnih navika koje sam pokupio u ratu, kada sam se kretao i hranio u coporu, zajedno sa jos 6-7 izgladnjelih vukova, pa sam morao da jedem brzo da ne bih ostao gladan... U to vrijeme sam naucio da ne biram hranu; meni ste mogli servirati bas sve, od slonovih muda do zabljih bataka i ja bih ih sigurno pojeo. Sve poslije Ikara... Ikar su bile neke nevjerovatne konzerve koje su u Sarajevo stizale iz nepoznatog pravca, vrlo moguce Venere ili 9. kruga pakla, mada si na njima mogao pronaci oznaku – made in New Zealand, a koje smo jedno vrijeme jeli jednom ili dva puta dnevno. Naznaceno mjesto porijekla je, naravno, bila krupna laz i dezinformacija koje su ionako u ratu sjajno uspijevale. Sadrzaj tih konzervi je jedna od nerijesenih misterija na koje covjecanstvo vjerovatno nikad nece pruziti adekvatan odgovor, kao i na propast Atlantide ili izumiranje jebenih dinosaurusa... Sjecam se da sam jednom otvorio konzervu, istresao sadrzaj na tanjir i pruzio je svom macku Gandolfu... On je sumnjicavo onjusio vazduh, liznuo misterioznu materiju i onda uvrijedjeno mjauknuo i odmakao se na sigurnu udaljenost. Da, macke nisu htjele jesti taj prokleti Ikar a ljudi jesu... Hrana na klinici nije licila na Ikar, srecom. Tacnije, hrana je bila zaista odlicna i to je, kad bolje razmislim uz udobne krevete i Neline noge, bila i najbolja stvar u "Miklosicevoj 9.". Kad sam se pojavio na klinici, klopu su nam donosili iz "Orla" ali to nije dugo potrajalo, svega desetak dana. Zatim su nas uspjesno trovali krelci iz "Vrnjacke banje", takodje desetak dana a zatim su se restorani smjenjivali kao idioti na "supernova music talents" takmicenju ili slicnoj smotri majmuna... Neki bi govorili ( dr B. L. ) da se restorani mijenjaju zato sto klinici salju vremenom sve manje i manje kvalitetnu hranu, dok bi zli jezici tvrdili da je B. L. "zaboravljao" da placa racune i restorani su bili primorani da raskidaju sklopljene ugovore... U svakom slucaju, ukoliko klinika nije bila uspjesna u lijecenju svojih pacijenata od bolesti zavisnosti, onda jeste efikasna u pogledu nabijanja kilaze svojim klijentima. Upravo po izgledu biste mogli zakljuciti koliko dugo je ko u klinici jer su svi pacijenti bili razlicite tezine i varirali su od onih blijedih, mrsavih i ispijenih, do onih vec debelih, rumenih i tromih koji bi pricali glasnije i dovikivali se medjusobno, ocigledno i bolje raspolozeni od ispijenih aveti koje su vegetirale na klinici. Prvih dana je i pisac ovih redova izgledao dosta tuzno, bio je mrsav i rahitican i zguren, unakazen sumornim blijedim licem i najezenim rukama, izbusenim od igala, svojerucno i od strane sestara koje su mu davale infuzije dok je gluvario na intezivnoj njezi... Od svih pacijenata, kilazom je dominirao izvjesni Bobo iz Kragujevca, koji se muvao po klinici od njenog osnivanja, dakle od mjeseca marta, i koji je uspio da za dva mjeseca dobije nekih 20-tak kilograma i hvalise se njima i jos 70+ kg, koliko je donio kada je dolazio na kliniku. Sestre su ga zvale Bobo-Ala i uglavnom se smijale, servirajuci ovale masnog, debelog mesa pred njegove rucerde zavrnutih rukava i debele usne, spremne da nasrnu na siroto meso... I ja sam, sishavshi sa intezivne njege, odjednom osjetio dzinovsku glad i postajao bih prozdrljiva zivotinja koja bi halapljivo pojela svoj rucak i dio Ivanovog koji nikako nije imao zelju za hranom, sto je pisca donekle i radovalo - sto Ivan manje pojede - to vise za njegov razgoropadjeni zeludac... I Kristina je jela veoma mnogo i sudeci po tome, bilo je pitanje sedmice kada ce se njena lijepo zategnuta guza oklembesiti i poceti visiti onaokolo kao jebena visibaba...
Tog dana su nam rucak servirale Milena i Sanja, leprsale su po kuhinji noseci pune tanjire i uzvikujuci nazive tih carobnih jela koje smo nestrpljivo cekali, propisno parkirani na stolicama... Meni su, naravno, one privlacile svu paznju i mogle su mi servirati i tanjir plasticnog eksploziva ili kravljih tortilja a ja nista ne bih primijetio. Ipak, za taj dan sam preskocio kravlje tortilje i odlucio se za cevape... To je bila krupna, pocetnicka greska. Bio sam grdno prevaren i izradjen. Kao kad otvorite panjic dopa i u celofanu umjesto heroina pronadjete zuti secer u prahu. Dakle, cevapi su bili ukusni kao djon od cipela i samo izgledom su podsjecali na sarajevska remek-djela umjetnika na rostilju... Pojeo sam ih cutke, pritom gutajuci ocima drage i nasmijane sestrice shto je donekle popravilo cjelokupni utisak. Svakako, prvi sam zavrsio sa ruckom a zatim nosen navikom pokupio svoj tanjir sa stola, pribor za jelo kao i praznu casu jogurta i stavio ih u sudoperu... Milena me je gledala razrogacenim ocima, strahovito iznenadjena, kao da je ugledala neku zenu gutacicu vatre iz putujuceg cirkusa Medrano. Nasmijesio sam joj se :
- Sta je bilo ? Izgledas kao da si vidjela Fredija Krugera, jebiga...
- Hahahahhaha, Vladimire... Vi ste prvi pacijent u ovoj bolnici koji je sklonio svoj tanjir posle rucka – odgovorila mi je slatkim glasom.
- Ma nije valjda. Kako sam ja dobar. – rekoh ironicno.
- Stvarno ste divni. – Sanja se umijesala u razgovor shto mi je bilo mnogo drago. Pogledao sam je. Imala je krupne zelene oci.
- Ivane, jarane – obratio sam se covjeku – Izgledam li ja tebi mnogo starije od ovih riba... mislim djevojaka, a ?
- Ne... Ne izgledas. – zbunio se.
- Pa shto me onda, jebiga, persirate ? – obratih se curama.
- To je nasa obaveza. Tako nam je doktor Boro rekao. – Sanja mi je objasnila.
- To su pravila nase klinike. – Milena je dodala.
- Jebes kliniku i takva pravila... – odgovorio sam mrzovoljno i prekinuo dalji razgovor.
Zatim sam se lijeno uputio u sobu, penjuci se uz proklete stepenice uz osjecaj da u stomaku nosim cigle "Toza Markovic" ili topovsko djule... Jedva sam docekao da se izvalim na krevet i posaljem mozak na spavanje... Ivan mi se ubrzo pridruzio ali nije pokusao da uspostavi bilo kakav dijalog. Odgovarao mi je takav cutljiv jer mi je razgovor, osim kad bi me dobro radila terapija, predstavljao prilican napor. Ipak, interesovalo me je kakva me nova nevolja ocekuje, sta je dnevna rekreacija i slicno, pa sam ga pitao :
- Hej, Ivane, na kakvu to sad dnevnu kaznu idemo ? Sta ce da nam rade ?
- Ma ne brini se, brate. Nije nista strashno. Mozda cemo igrati fudbal, mozda basket ili veslanje.
- Kakvo, ba, veslanje ? Ja nemam pojma sa veslanjem... Nisam se bavio tim sranjem nikad u zivotu.
- Pa, da. Vi tamo nemate reku. – konstatovao je.
- Imamo Miljacku. To je plovna rijeka. Njom plove fekalije... – nasalio sam se...
... ali bez uspjeha. Nisam mu iznudio osmjeh. Covjek-kamen. Barem sam mu izvukao informacije, zakljucih mudro... Onda je zavladala mnogo zajebana tisina, kao kad zaronite 20000 milja pod morem.
U 14.30 Sanja nam je pokucala na vrata sobe i pozvala nas da krenemo na dnevnu rekreaciju, obuceni u neizbjezne Zvezdine trenerke. Mi smo, kao roboti, postujuci dnevni red na klinici, lijeno ustali sa kreveta, svukli kriticne, pijacne pantalone i kreveljeci se jedan drugom, oblacili Zvezdine trenerke, razmahujuci se rukama i nogama pred ogledalom, pokusavajuci i njega da nasmijemo. Mozda se i smijalo, ko zna, a ako jeste, radilo je to krisom, u sebi... Jebeno siroto ogledalo.
Pred zgradom bolnice nas je cekao ostatak tragikomicne ekipe u crvenim trenerkama i bus u stanju "Ko to tamo peva" sa vozacem koji nikako nije skidao blesavi smijesak sa lica od kada bi nas vidio. Mislim da je i zeni dolazio kuci sa tim smjeskom i da je sa njim i lijegao u krevet a onda bi mu se morao zalediti na licu kada bi njegova teretna oklopnjaca legla pored njega. Nadam se... Bilo nas je 7 muzjaka i cijenjeni doktor Boro, plus Pajke, celavi krelac za kojeg nisam bio siguran da li da ga tu racunam, kao i 4 djevojke i jedna djevojcica, maskota klinike – Milica... Svi smo sjedili sami, na sjedistima do prozora i gledali kroz njega dok nas je bus vozio gradom. Do tada sam Beograd poznavao otprilike isto kao i Zabranjeni Grad u Kini i sve mi je bilo novo i nepoznato. Dan je bio izuzetno topao, ljeto je prilicno uranilo i prolaznici su se komotno obukli... Nije mi bilo potrebno mnogo vremena da zakljucim da je Beograd grad lijepih djevojaka, za razliku od Sarajeva. Sarajevo je grad crnog humora i sjecanja na Olimpijadu... Prosli smo pored nekoliko odlicnih komada shto su momci propratili zvizducima, uzvicima i lupkanjem po prozoru. Sve sami apstinenti... Muzika se jedva probijala kroz oblak dima koji se sirio kroz bus, od vozaca do onih posljednjih, koji su se naslagali na seciju i tu pokusali da odspavaju nekih 15 minuta koliko je trajala nasa voznja do destinacije...
... a destinacija je bila Ada Ciganlija.
Vlado M. 18.03.2004, 18:20
Tog dana su nam rucak servirale Milena i Sanja, leprsale su po kuhinji noseci pune tanjire i uzvikujuci nazive tih carobnih jela koje smo nestrpljivo cekali, propisno parkirani na stolicama... Meni su, naravno, one privlacile svu paznju i mogle su mi servirati i tanjir plasticnog eksploziva ili kravljih tortilja a ja nista ne bih primijetio. Ipak, za taj dan sam preskocio kravlje tortilje i odlucio se za cevape... To je bila krupna, pocetnicka greska. Bio sam grdno prevaren i izradjen. Kao kad otvorite panjic dopa i u celofanu umjesto heroina pronadjete zuti secer u prahu. Dakle, cevapi su bili ukusni kao djon od cipela i samo izgledom su podsjecali na sarajevska remek-djela umjetnika na rostilju... Pojeo sam ih cutke, pritom gutajuci ocima drage i nasmijane sestrice shto je donekle popravilo cjelokupni utisak. Svakako, prvi sam zavrsio sa ruckom a zatim nosen navikom pokupio svoj tanjir sa stola, pribor za jelo kao i praznu casu jogurta i stavio ih u sudoperu... Milena me je gledala razrogacenim ocima, strahovito iznenadjena, kao da je ugledala neku zenu gutacicu vatre iz putujuceg cirkusa Medrano. Nasmijesio sam joj se :
- Sta je bilo ? Izgledas kao da si vidjela Fredija Krugera, jebiga...
- Hahahahhaha, Vladimire... Vi ste prvi pacijent u ovoj bolnici koji je sklonio svoj tanjir posle rucka – odgovorila mi je slatkim glasom.
- Ma nije valjda. Kako sam ja dobar. – rekoh ironicno.
- Stvarno ste divni. – Sanja se umijesala u razgovor shto mi je bilo mnogo drago. Pogledao sam je. Imala je krupne zelene oci.
- Ivane, jarane – obratio sam se covjeku – Izgledam li ja tebi mnogo starije od ovih riba... mislim djevojaka, a ?
- Ne... Ne izgledas. – zbunio se.
- Pa shto me onda, jebiga, persirate ? – obratih se curama.
- To je nasa obaveza. Tako nam je doktor Boro rekao. – Sanja mi je objasnila.
- To su pravila nase klinike. – Milena je dodala.
- Jebes kliniku i takva pravila... – odgovorio sam mrzovoljno i prekinuo dalji razgovor.
Zatim sam se lijeno uputio u sobu, penjuci se uz proklete stepenice uz osjecaj da u stomaku nosim cigle "Toza Markovic" ili topovsko djule... Jedva sam docekao da se izvalim na krevet i posaljem mozak na spavanje... Ivan mi se ubrzo pridruzio ali nije pokusao da uspostavi bilo kakav dijalog. Odgovarao mi je takav cutljiv jer mi je razgovor, osim kad bi me dobro radila terapija, predstavljao prilican napor. Ipak, interesovalo me je kakva me nova nevolja ocekuje, sta je dnevna rekreacija i slicno, pa sam ga pitao :
- Hej, Ivane, na kakvu to sad dnevnu kaznu idemo ? Sta ce da nam rade ?
- Ma ne brini se, brate. Nije nista strashno. Mozda cemo igrati fudbal, mozda basket ili veslanje.
- Kakvo, ba, veslanje ? Ja nemam pojma sa veslanjem... Nisam se bavio tim sranjem nikad u zivotu.
- Pa, da. Vi tamo nemate reku. – konstatovao je.
- Imamo Miljacku. To je plovna rijeka. Njom plove fekalije... – nasalio sam se...
... ali bez uspjeha. Nisam mu iznudio osmjeh. Covjek-kamen. Barem sam mu izvukao informacije, zakljucih mudro... Onda je zavladala mnogo zajebana tisina, kao kad zaronite 20000 milja pod morem.
U 14.30 Sanja nam je pokucala na vrata sobe i pozvala nas da krenemo na dnevnu rekreaciju, obuceni u neizbjezne Zvezdine trenerke. Mi smo, kao roboti, postujuci dnevni red na klinici, lijeno ustali sa kreveta, svukli kriticne, pijacne pantalone i kreveljeci se jedan drugom, oblacili Zvezdine trenerke, razmahujuci se rukama i nogama pred ogledalom, pokusavajuci i njega da nasmijemo. Mozda se i smijalo, ko zna, a ako jeste, radilo je to krisom, u sebi... Jebeno siroto ogledalo.
Pred zgradom bolnice nas je cekao ostatak tragikomicne ekipe u crvenim trenerkama i bus u stanju "Ko to tamo peva" sa vozacem koji nikako nije skidao blesavi smijesak sa lica od kada bi nas vidio. Mislim da je i zeni dolazio kuci sa tim smjeskom i da je sa njim i lijegao u krevet a onda bi mu se morao zalediti na licu kada bi njegova teretna oklopnjaca legla pored njega. Nadam se... Bilo nas je 7 muzjaka i cijenjeni doktor Boro, plus Pajke, celavi krelac za kojeg nisam bio siguran da li da ga tu racunam, kao i 4 djevojke i jedna djevojcica, maskota klinike – Milica... Svi smo sjedili sami, na sjedistima do prozora i gledali kroz njega dok nas je bus vozio gradom. Do tada sam Beograd poznavao otprilike isto kao i Zabranjeni Grad u Kini i sve mi je bilo novo i nepoznato. Dan je bio izuzetno topao, ljeto je prilicno uranilo i prolaznici su se komotno obukli... Nije mi bilo potrebno mnogo vremena da zakljucim da je Beograd grad lijepih djevojaka, za razliku od Sarajeva. Sarajevo je grad crnog humora i sjecanja na Olimpijadu... Prosli smo pored nekoliko odlicnih komada shto su momci propratili zvizducima, uzvicima i lupkanjem po prozoru. Sve sami apstinenti... Muzika se jedva probijala kroz oblak dima koji se sirio kroz bus, od vozaca do onih posljednjih, koji su se naslagali na seciju i tu pokusali da odspavaju nekih 15 minuta koliko je trajala nasa voznja do destinacije...
... a destinacija je bila Ada Ciganlija.
Vlado M. 18.03.2004, 18:20
evo i nastavak :
Jebiga, to mjesto sam povremeno gledao na TV-u i predstavljao ga sebi kao neko zesce kupaliste, puno debelih zena, trudnih muskaraca, ajkula, bildera i djecurlije i sex bombica i tako to... U maju je po mojoj procjeni trebalo biti totalno pusto.
Posmatrao sam tako rijeku prilicno odsutan i nisam imao veze u sta gledam, Dunav ili Savu ili Misisipi jer nisam znao na kojoj je rijeci ta prokleta Ada, a bilo mi je svejedno. Sve shto se moglo vidjeti je nekoliko camaca parkiranih uz obalu i dva do tri koja su lijeno klizila uz ili niz vodu... Dakle nisam cak znao gdje je uzvodno a gdje, jebiga, nizvodno... Ni to me nije previse brinulo. Brinulo me je iskljucivo veslanje. Zato sam pokusavao da sklepam neku zvaku koju bih prodao doktoru ako bi me pokusao natjerati da udjem u jebeni camac zasukanih rukava i prionem na veslo... Iskreno, veslo sam cijelog zivota posmatrao kao stvar korisnu za sisanje ili pomocno sredstvo za diskutovanje sa ljudima a nikako kao pokretacku snagu neke ljuske na vodi. Ne, kad je neki genijalac vec smislio motor sa unutrasnjim sagorjevanjem...
Iznenadio sam se kad se bus zaustavio jer nam je put preprijecila rampa. Te rampe mrzim, podsjecaju me na barikade i kasarne i rat i granice... U drvenoj kucici pored rampe sjedila su dvojica tipova pedesetih godina, jedan je ocigledno hladio jaja u debeloj hladovini a drugi je upravljao tom sofisticiranom tehnologijom podizanja jebene metalne prepreke... Imao je kvalitetan trbuh, brkove, debele rumene obraze i glupav pogled. Moguce da je imao i noge ali to iz svoje pozicije u busu nisam mogao sa sigurnoscu da zakljucim a necu da sad nagadjam i imputiram stvari. Bolje da amputiram... Tim glupavim pogledom je obuhvatio cijeli bus zajedno sa njegovim zalosnim sadrzajem. Njegov pogled nam je govorio : "Hajde, dajte mi bar jedan dobar razlog da vas pustim u Raj... Hajde, ispljunite ga.". A mozda se ja varam, mozda su njegove oci govorile : "Boze, kako mi se jede pljeskavica" ili "Morao bih, burazeru, shto prije da trknem do klonje"... Bez obzira sta su njegove oci govorile, djelovale su prilicno neinteligentno a cijelo lice je izgledalo neljubazno... Nash veseli sofer je pritisnuo dugmic za otvaranje vrata i ona su se poslusno rasklopila, dozvoljavajuci cijenjenom dr Boru da stupi na scenu sa razjapljenim celjustima iz kojih je objasnjenje jedva cekalo da iskoci :
- Hej, mi smo iz Specijalne klinike... Posli smo u Veslacki klub. Najavili smo se.
- Aaaaaaaaaaaa – brkatom tipu je mozak glasno radio – Vi ste oni............ narkomani ? – pri tome je napravio gadljiv izraz na licu, kao da si mu pred nos gurnuo mrtvu skusu ili prirodno djubrivo.
Zavladala je apsolutna tisina nekoliko trenutaka, vjerovatno nam je bilo potrebno vremena da sazvacemo njegove rijeci, a kada smo ih progutali zagrcnuli smo se od smijeha. Smijeh se zaorio busem, ja sam drzao stomak objema rukama, plaseci se, valjda, da ce se ono topovsko djule probiti vani i zakotrljati vozilom... Cak se i Ivan smijao. I Milica, i sofer i Boro; i duhovi mrtvih alasa su se smijali, kitovi i volovi... Brkata dobricina je, zbunjena nasom reakcijom, potegla jebenu rucicu i oslobodila nam put. Bus se pokrenuo i nastavili smo putovanje, jos nekoliko stotina metara uz obalu i zaustavili se pored nekog kompleksa objekata. Tacnije, u pitanju su tri gradjevine plus teren za odbojku u pjesku i tobogan i ljuljaske za djecurliju, shto je meni mozda bilo i najprimamljivije.
Na najmanjem je pisalo krupnim crvenim slovima na bijeloj fasadi :Veslacki klub "Crvena Zvezda", onom do njega restoran a treci je, u stvari, bila balon sala. Prilicno neocekivan prizor... Dobro raspolozeni i nasmijani, scepali smo svoje torbe i iskocili iz busa. Sofer je ostao unutra i pripalio cigaretu... Boro je rekao :
- Idem po kljuc, danas cemo igrati basketa ! Vi idite polako do svlacionica... – i uputio se u najmanju zgradu.
Ostali su lijeno krenuli ka balon sali, grupisuci se dvoje po troje ali niko se nije drzao za ruke osim jednog fajera i trebe. Da, to mi je odmah upalo u oci, neki crni momak mojih godina kojem nisam zapamtio ime i djevojka mozda malo starija od njega, Natasa, su se drzali za rucice i lagano setkali, srecni jedno pored drugog. Opa, pomislio sam, evo ga jebena romansa na klinici... Mozda im Boro bude kum, jebiga. Ja sam se drzao svog cimera, po navici, a pored nas je hodao neki visoki crni momak, mozda godinu ili dvije stariji od mene po slobodnoj procjeni, kojeg nisam primijetio na jutarnjoj rekreaciji... Izgledao je prilicno sminkerski i lijepo, da budem iskren, frizura mu je bila uredno slozena, tamne naocare skrivale oci, siva majica i crne tole, ocigledno skupocjene i fino uskladjene. Ko je ovaj maneken, umalo da mi se otme...
- Gde si ti, bre, Ivane ? – raspalio je u klasicnom beogradskom fazonu. – Kako si ? Sta se radi ?
- Zdravo, brate... Ma, nista. – Ivan je bio i prema njemu uzdrzan kao i prema meni... – Samo trosim dane.
Tako su uspostavili neki bezvezan dijalog dok sam ja blejao pored njih kao super dresiran pas ili dobri duh Kasper... A onda je sminker probio led :
- Hej, a ko si, bre, ti ?
- Ja sam vash novi doktor. Meni mozes da se otvoris, sine, i sve mi ispricas... – rekao sam mu ozbiljnim glasom ali, naravno, ni za trenutak se nije primio.
- Pa, da... Svi smo mi ovde doktori. Ja sam Shone, Nebojsa. – predstavio se.
- Ja nisam... – rekoh, a zatim dodah – Ja sam Vlado.
- Hej, drago mi je.... Vlado. Imamo ovde i Nikole, Sashe, Gorane, Ivane ali Vlada jos nismo imali.
- Eto, sad ga imate. A ja sam vam prava premija... Jedan Nebojsa gluvari gore na intezivi ali je u mnogo gorem stanju od tebe.
- Hehehehhe... Ma ne moze biti da je gori od mene. Narkoman ? – pitao je iskreno zainteresovan.
- Ne. Biljka. – odgovorio sam ozbiljan. Sigurno me nije shvatio, nikako nije mogao, ali nije trazio dodatno objasnjenje.
- Ti si Bosanac. – to je bila vise konstatacija a manje pitanje.
- Da, Pale-Sarajevo...
Iz tog razgovora sam zakljucio da tip nije pretjerano los, da sa njim mozes opusteno pricati, zajebavati se i tako to... Cak bih i dzoint podijelio sa njim, toliko je ostavio dobar utisak na mene... U medjuvremenu, prevalili smo tu razdaljinu do vrata svlacionice i tu se zakucali, poslusno cekajuci doktora i njegovu plavu kosicu... Sve te ljude oko sebe sam vise-manje upoznao na jutarnjoj rekreaciji ali sam se malo kome sjecao imena. Ja imam neku nevjerovatnu moc da ljudima zaboravim ime odmah nakon upoznavanja i ona me ocigledno nije izdala ni tog suncanog prokletog jutra.
Doktor je ubrzo dosao i ubacio carobni kljucic u bravu... Otkljucao i usao prvi, kao predvodnik, a ostatak krda ga je poslusno pratio... Ja sam otprilike bio na zacelju.
Balon sala je bila skroz pristojno mjesto, imala je dvije svlacionice. Previse pristojno, za moj ukus, jer zaista ne bih imao nista protiv da posmatram kako se Kristina (pre)svlaci... Ali, sta cete, ovaj zivot je surov i nemilosrdno nas samara jebenim razocarenjima pa nama ne preostaje nista drugo do da placemo i uzdisemo pletuci omcu za nash vrat.
Skinuli smo trenerke i obukli prave fudbalske sorceve. Jedan tip, Gile, nije nosio gace i kada je svukao trenerku, svima nam je pokazao cime raspolaze. Nije se mogao pohvaliti nekom pretjeranom duzinom sprave. Gile, pomislih, ti mora da si dobar tehnicar... Da se razumijemo, ni glavni lik u ovoj tragediji apsolutno ne odskace od sivila prosjeka...
Kad sam vec poceo pricati o sportu, mozda ne bi bilo lose da vas upoznam sa cinjenicom da sam ja, bez obzira na dugogodisnji narkomanski staz, ulicni basket igrao skoro svakog toplog ljetnjeg dana, kada vec nisam kljucao ili bio kriziran ili se borio da namaknem neku marku za panj ili dva. I po najvecem suncu sam obavezno igrao u prokletoj majici dugih rukava, da sakrijem teteovaze po venama. Neki ljudi su mislili da je to moj fazon, licni stil, modni krik i sl., drugi su znali istinu a trecim sam supljirao da imam osjetljiv stomak pa cim se oznojim moram da trcim u WC, ako ga nisam oblozio debljom majicom... Cak sam nastupao i na nekim streetball turnirima u Sarajevu i mogao sam proci kao solidan igrac, ako izuzmemo to da mi je kondicija u kurcu... Da sam fizicki spreman kao pitomci gerontoloske akademije.
Sala je predvidjena prvenstveno za fudbal i njoj je uzgajana vjestacka trava koja je bila uredno pokosena... Inace, to je prokleto ostra i okrutna i bezvezna stvar... Nemojte basket nikad da igrate na vjestackoj travi, moj vam je savjet... Tada sam vidio i Shonetove noge i bilo mi je jasno da njegovo zivotno opredjeljenje sigurno nije manekenstvo... Nikada u zivotu nisam vidio covjeka sa tako sistematski unistenim venama i unakazenim nogama ! Pa covjece, nijednu venu nije imao na nozi a da je bila zdrava, dok je na nekim imao oziljke duzine i po nekoliko centimetara. Sve je sjebo, vene na listovima, oko koljena kao i prepone na objema nogama. Moj uzasnuti pogled mu nije promakao :
- Sta je bilo ? Svidjaju ti se moje noge – pitao me je smjeskajuci se...
- Uzas, jarane. Sta si to, ba, radio !?... Nikad u zivotu nisam vidio nesto takvo.
- Ne pitaj. Sve je to svojerucni rad.
- Barem mi je jasno shto se skidas sa sranja. Nema sanse da se ti igdje mozes uraditi iglom.
Nasmijao se umjesto odgovora...
Vlado M. 20.03.2004, 17:58
Jebiga, to mjesto sam povremeno gledao na TV-u i predstavljao ga sebi kao neko zesce kupaliste, puno debelih zena, trudnih muskaraca, ajkula, bildera i djecurlije i sex bombica i tako to... U maju je po mojoj procjeni trebalo biti totalno pusto.
Posmatrao sam tako rijeku prilicno odsutan i nisam imao veze u sta gledam, Dunav ili Savu ili Misisipi jer nisam znao na kojoj je rijeci ta prokleta Ada, a bilo mi je svejedno. Sve shto se moglo vidjeti je nekoliko camaca parkiranih uz obalu i dva do tri koja su lijeno klizila uz ili niz vodu... Dakle nisam cak znao gdje je uzvodno a gdje, jebiga, nizvodno... Ni to me nije previse brinulo. Brinulo me je iskljucivo veslanje. Zato sam pokusavao da sklepam neku zvaku koju bih prodao doktoru ako bi me pokusao natjerati da udjem u jebeni camac zasukanih rukava i prionem na veslo... Iskreno, veslo sam cijelog zivota posmatrao kao stvar korisnu za sisanje ili pomocno sredstvo za diskutovanje sa ljudima a nikako kao pokretacku snagu neke ljuske na vodi. Ne, kad je neki genijalac vec smislio motor sa unutrasnjim sagorjevanjem...
Iznenadio sam se kad se bus zaustavio jer nam je put preprijecila rampa. Te rampe mrzim, podsjecaju me na barikade i kasarne i rat i granice... U drvenoj kucici pored rampe sjedila su dvojica tipova pedesetih godina, jedan je ocigledno hladio jaja u debeloj hladovini a drugi je upravljao tom sofisticiranom tehnologijom podizanja jebene metalne prepreke... Imao je kvalitetan trbuh, brkove, debele rumene obraze i glupav pogled. Moguce da je imao i noge ali to iz svoje pozicije u busu nisam mogao sa sigurnoscu da zakljucim a necu da sad nagadjam i imputiram stvari. Bolje da amputiram... Tim glupavim pogledom je obuhvatio cijeli bus zajedno sa njegovim zalosnim sadrzajem. Njegov pogled nam je govorio : "Hajde, dajte mi bar jedan dobar razlog da vas pustim u Raj... Hajde, ispljunite ga.". A mozda se ja varam, mozda su njegove oci govorile : "Boze, kako mi se jede pljeskavica" ili "Morao bih, burazeru, shto prije da trknem do klonje"... Bez obzira sta su njegove oci govorile, djelovale su prilicno neinteligentno a cijelo lice je izgledalo neljubazno... Nash veseli sofer je pritisnuo dugmic za otvaranje vrata i ona su se poslusno rasklopila, dozvoljavajuci cijenjenom dr Boru da stupi na scenu sa razjapljenim celjustima iz kojih je objasnjenje jedva cekalo da iskoci :
- Hej, mi smo iz Specijalne klinike... Posli smo u Veslacki klub. Najavili smo se.
- Aaaaaaaaaaaa – brkatom tipu je mozak glasno radio – Vi ste oni............ narkomani ? – pri tome je napravio gadljiv izraz na licu, kao da si mu pred nos gurnuo mrtvu skusu ili prirodno djubrivo.
Zavladala je apsolutna tisina nekoliko trenutaka, vjerovatno nam je bilo potrebno vremena da sazvacemo njegove rijeci, a kada smo ih progutali zagrcnuli smo se od smijeha. Smijeh se zaorio busem, ja sam drzao stomak objema rukama, plaseci se, valjda, da ce se ono topovsko djule probiti vani i zakotrljati vozilom... Cak se i Ivan smijao. I Milica, i sofer i Boro; i duhovi mrtvih alasa su se smijali, kitovi i volovi... Brkata dobricina je, zbunjena nasom reakcijom, potegla jebenu rucicu i oslobodila nam put. Bus se pokrenuo i nastavili smo putovanje, jos nekoliko stotina metara uz obalu i zaustavili se pored nekog kompleksa objekata. Tacnije, u pitanju su tri gradjevine plus teren za odbojku u pjesku i tobogan i ljuljaske za djecurliju, shto je meni mozda bilo i najprimamljivije.
Na najmanjem je pisalo krupnim crvenim slovima na bijeloj fasadi :Veslacki klub "Crvena Zvezda", onom do njega restoran a treci je, u stvari, bila balon sala. Prilicno neocekivan prizor... Dobro raspolozeni i nasmijani, scepali smo svoje torbe i iskocili iz busa. Sofer je ostao unutra i pripalio cigaretu... Boro je rekao :
- Idem po kljuc, danas cemo igrati basketa ! Vi idite polako do svlacionica... – i uputio se u najmanju zgradu.
Ostali su lijeno krenuli ka balon sali, grupisuci se dvoje po troje ali niko se nije drzao za ruke osim jednog fajera i trebe. Da, to mi je odmah upalo u oci, neki crni momak mojih godina kojem nisam zapamtio ime i djevojka mozda malo starija od njega, Natasa, su se drzali za rucice i lagano setkali, srecni jedno pored drugog. Opa, pomislio sam, evo ga jebena romansa na klinici... Mozda im Boro bude kum, jebiga. Ja sam se drzao svog cimera, po navici, a pored nas je hodao neki visoki crni momak, mozda godinu ili dvije stariji od mene po slobodnoj procjeni, kojeg nisam primijetio na jutarnjoj rekreaciji... Izgledao je prilicno sminkerski i lijepo, da budem iskren, frizura mu je bila uredno slozena, tamne naocare skrivale oci, siva majica i crne tole, ocigledno skupocjene i fino uskladjene. Ko je ovaj maneken, umalo da mi se otme...
- Gde si ti, bre, Ivane ? – raspalio je u klasicnom beogradskom fazonu. – Kako si ? Sta se radi ?
- Zdravo, brate... Ma, nista. – Ivan je bio i prema njemu uzdrzan kao i prema meni... – Samo trosim dane.
Tako su uspostavili neki bezvezan dijalog dok sam ja blejao pored njih kao super dresiran pas ili dobri duh Kasper... A onda je sminker probio led :
- Hej, a ko si, bre, ti ?
- Ja sam vash novi doktor. Meni mozes da se otvoris, sine, i sve mi ispricas... – rekao sam mu ozbiljnim glasom ali, naravno, ni za trenutak se nije primio.
- Pa, da... Svi smo mi ovde doktori. Ja sam Shone, Nebojsa. – predstavio se.
- Ja nisam... – rekoh, a zatim dodah – Ja sam Vlado.
- Hej, drago mi je.... Vlado. Imamo ovde i Nikole, Sashe, Gorane, Ivane ali Vlada jos nismo imali.
- Eto, sad ga imate. A ja sam vam prava premija... Jedan Nebojsa gluvari gore na intezivi ali je u mnogo gorem stanju od tebe.
- Hehehehhe... Ma ne moze biti da je gori od mene. Narkoman ? – pitao je iskreno zainteresovan.
- Ne. Biljka. – odgovorio sam ozbiljan. Sigurno me nije shvatio, nikako nije mogao, ali nije trazio dodatno objasnjenje.
- Ti si Bosanac. – to je bila vise konstatacija a manje pitanje.
- Da, Pale-Sarajevo...
Iz tog razgovora sam zakljucio da tip nije pretjerano los, da sa njim mozes opusteno pricati, zajebavati se i tako to... Cak bih i dzoint podijelio sa njim, toliko je ostavio dobar utisak na mene... U medjuvremenu, prevalili smo tu razdaljinu do vrata svlacionice i tu se zakucali, poslusno cekajuci doktora i njegovu plavu kosicu... Sve te ljude oko sebe sam vise-manje upoznao na jutarnjoj rekreaciji ali sam se malo kome sjecao imena. Ja imam neku nevjerovatnu moc da ljudima zaboravim ime odmah nakon upoznavanja i ona me ocigledno nije izdala ni tog suncanog prokletog jutra.
Doktor je ubrzo dosao i ubacio carobni kljucic u bravu... Otkljucao i usao prvi, kao predvodnik, a ostatak krda ga je poslusno pratio... Ja sam otprilike bio na zacelju.
Balon sala je bila skroz pristojno mjesto, imala je dvije svlacionice. Previse pristojno, za moj ukus, jer zaista ne bih imao nista protiv da posmatram kako se Kristina (pre)svlaci... Ali, sta cete, ovaj zivot je surov i nemilosrdno nas samara jebenim razocarenjima pa nama ne preostaje nista drugo do da placemo i uzdisemo pletuci omcu za nash vrat.
Skinuli smo trenerke i obukli prave fudbalske sorceve. Jedan tip, Gile, nije nosio gace i kada je svukao trenerku, svima nam je pokazao cime raspolaze. Nije se mogao pohvaliti nekom pretjeranom duzinom sprave. Gile, pomislih, ti mora da si dobar tehnicar... Da se razumijemo, ni glavni lik u ovoj tragediji apsolutno ne odskace od sivila prosjeka...
Kad sam vec poceo pricati o sportu, mozda ne bi bilo lose da vas upoznam sa cinjenicom da sam ja, bez obzira na dugogodisnji narkomanski staz, ulicni basket igrao skoro svakog toplog ljetnjeg dana, kada vec nisam kljucao ili bio kriziran ili se borio da namaknem neku marku za panj ili dva. I po najvecem suncu sam obavezno igrao u prokletoj majici dugih rukava, da sakrijem teteovaze po venama. Neki ljudi su mislili da je to moj fazon, licni stil, modni krik i sl., drugi su znali istinu a trecim sam supljirao da imam osjetljiv stomak pa cim se oznojim moram da trcim u WC, ako ga nisam oblozio debljom majicom... Cak sam nastupao i na nekim streetball turnirima u Sarajevu i mogao sam proci kao solidan igrac, ako izuzmemo to da mi je kondicija u kurcu... Da sam fizicki spreman kao pitomci gerontoloske akademije.
Sala je predvidjena prvenstveno za fudbal i njoj je uzgajana vjestacka trava koja je bila uredno pokosena... Inace, to je prokleto ostra i okrutna i bezvezna stvar... Nemojte basket nikad da igrate na vjestackoj travi, moj vam je savjet... Tada sam vidio i Shonetove noge i bilo mi je jasno da njegovo zivotno opredjeljenje sigurno nije manekenstvo... Nikada u zivotu nisam vidio covjeka sa tako sistematski unistenim venama i unakazenim nogama ! Pa covjece, nijednu venu nije imao na nozi a da je bila zdrava, dok je na nekim imao oziljke duzine i po nekoliko centimetara. Sve je sjebo, vene na listovima, oko koljena kao i prepone na objema nogama. Moj uzasnuti pogled mu nije promakao :
- Sta je bilo ? Svidjaju ti se moje noge – pitao me je smjeskajuci se...
- Uzas, jarane. Sta si to, ba, radio !?... Nikad u zivotu nisam vidio nesto takvo.
- Ne pitaj. Sve je to svojerucni rad.
- Barem mi je jasno shto se skidas sa sranja. Nema sanse da se ti igdje mozes uraditi iglom.
Nasmijao se umjesto odgovora...
Vlado M. 20.03.2004, 17:58
nastavak :
- S cega se ti skidas ? Heroin ? – upitao me je trazeci pogledom ubode na mojim rukama. Nije mu bilo pretjerano tesko da ih pronadje.
Klimnuo sam glavom u znak potvrde.
- Koliko dugo ? – nastavio je, a zatim dodao – Izvini shto te sve ovo pitam ali to je standardna procedura. Svako svakog gnjavi...
- Ma, okej je. Predugo, jarane... Fali mi jos 3 mjeseca pa da naguram 4 godine. Vrijeme je za penziju. Ti ?
- 7 godina, brate... 7 godina. Ako si ti za penziju, ja sam za groba – nastavio je da me iznenadjuje.
Razgovor je prekinula lopta. Obicna, gumena, bezvezna kosarkaska lopta. Doktor ju je iskopao iz nekog ugla dvorane i poceli smo da se zajebavamo sa njom, sutiramo na kos i kao skacemo i guramo se... Nije mi bilo tesko da zakljucim da moja braca po nevolji i nisu neki NBA potencijali. Tacnije, sve sami kosarkaski levati shto je meni znacajno podiglo nivo samopouzdanja... Pravile su se tri ekipe, birali su doktor, Shone i jedan tip koji se zvao Gogi i prilicno se razlikovao od ostatka druzine. Mislim, taj tip je bio barem 7-8 godina stariji od mene i izgledao je kao da je preturio mnogo nevolja preko glave, covjek koji poznaje mnogo stvari iz zivota, izuzev kosarke.
Ni ja, definitivno, svojom pojavom kapitenima nisam ulijevao narocito povjerenje i niko me nije izabrao u ekipu; kao posljednje prase, shkart i kusur, dopao sam u Shonetov tim. Mada sam u njega uskocio sasvim slucajno, desilo se, eto, da sam tu i ostao sve do kraja boravka na klinici, na terenu i van njega... Sa nama je jos igrao onaj niski crni Romeo dok se njegova Julija sa ostalim damama valjala po pjesku, mislim igrala odbojku. Ta bi odbojka mozda bila i privlacna za posmatranje da se djevojke nisu odlucile za trenerke, vec za, recimo, liberalniju toples varijantu. Ali, sta da se radi...
Prvi mec smo trebali da igramo mi i doktorova ekipa, dok su Gogi i njegovi izabranici lezali izvaljeni na zelenoj travi, pusili cigarete i smijali se... To je, dakle, njihov nacin zagrijavanja koji bas i nije pretjerano popularan u sportskom svijetu... Posto smo dragi doktor i ja priblizno iste visine i gradje, mene je dopalo da njega cuvam, ili on mene, svejedno. Posmatrao sam ga tako i mislio u sebi – "Razbicu te doktore kao dijete zvecku... Obrisacu teren tvojom mizernom pojavom."... Naravno, moj pogled je govorio nesto sasvim drugo, bio je to dosta lijep i ljubazan pogled kao shto je stisak ruke djelovao srdacno... Ja sam, inace, jedan od onih mirnih, tihih i povucenih djecaka koje cete najlakse pronaci u nekom mracnom uglu, daleko od svjetla reflektora, kako zgureni nad svojim pivom posmatraju zivot i ljude cinicnim pogledom i sa prezrivim smjeskom na licu. Medjutim, na 3 mjesta se desava totalna transformacija moje licnosti, kao kad Erik pojede bananu, a kosarkaski teren je upravo takvo mjesto. Drugo su fudbalski stadioni i kosarkaske dvorane a prvo koncerti metal grupa, naravno... Na pomenutim mjestima totalno odlijepim, pretvorim se u podivljalu zivotinju koja nosena erupcijom bijesa pravi sranja. Dovoljno mi je npr. da 10 minuta igram basketa i vec sam se totalno nalozio i skoro izgubio kontrolu nad sobom...
... identicna stvar se desila tu, u prokletoj balon-sali, u kojoj je bilo vruce kao u paklu i imali ste osjecaj da vas je topli vazduh zagrlio, okacio se na vas svom tezinom, kao neki zesce pijani tip u pokusaju da se zadrzi na nogama... Nije bilo potrebno vise od 2-3 napada pa da se shvati da smo Nebojsa i ja ubjedljivo najbolji igraci toj "paklenoj" konkurenciji i da nam, ukoliko igramo zajedno, nijedna ekipa ne moze parirati. Medjutim, ja nisam igrao za rezultat, za tim, vec sam igrao iskljucivo protiv doktora, da ga rasturim i ponizim pred pacijentima... Vec sam vidio veliki naslov u novinama : " Teski heroinski ovisnik, tek sishao sa intezive, pregazio doktora na kosarkaskom terenu !". To mi je davalo dodatnu snagu i razbacao sam se po terenu kao djubre po ledini... Par puta sam zesce ispalio doktora i postigao lake poene. Naravno, taj visoko kvalitetni psihijatar nije bio slijep, bez obzira shto su mu plave siskice padale na oci i pomalo smetale, i shvatio je da ima sa druge strane zesce nadrkanog ludaka koji se ufurao da je neki NBA camuga i igra za sampionski prsten. I tako, poceo je da mi se kaci za vrat, kao jebeni vazduh u sali, da me tegli i vuce, udara i poteze i sprecava na sve moguce nacine da postignem kosh. Ocigledno, doktor nije volio da gubi, narocito ne od svoga pacijenta. Pa, jebiga, da bi mogao da lijeci jebenog pacijenta, valjda mora da bude dominantan u odnosu na njega... Da, doktoru je bila prilicno povrijedjena sujeta, bas u vrijeme kada je meni nivo adrenalina u krvi presao kriticnu granicu i prijetio da izazove erupciju... U stvari, samo sam cekao sam pravi trenutak. A to se desilo vrlo brzo... Primio sam jednu loptu i trebalo je da igram jedan na jedan protiv dragog doktora. Krenuo sam na desni ulaz, uzeo levata za pola koraka i cekao...... cekao da osjetim njegovu ruku na svom lijevom ramenu. Ta ruka se stvorila tu i znao sam da je pravi trenutak. Odapeo sam lijevi lakat i gadjao kretena pravo u uvazenu glavusinu. I, promasih glavu... Pogodio sam ga u vrat – u Adamovu jabucicu... To je ispalo jos i bolje; doktor se srusio na prokletu travuljinu, poceo da kaslje, gusi se i ocajnicki hvata vazduh, stenje i mrmlja i rukama se drzi za vrat, prilicno izbezumljen. Ja sam stajao par trenutaka iznad njega i posmatrao ga na nacin na koji Tarzan posmatra nekog zesceg gorilu kojeg je upravo nokautirao. Dobro, izgledom nisam toliko licio na Tarzana koliko jesam na Tarzanovu rahiticnu babu, ali ipak je malo nedostajalo da pocijepam majicu i pocnem da se lupam po grudima pritom urlajuci shto glasnije mogu... Neki su stajali mirno i gotovo ravnodusno posmatrali situaciju. Neki su se smijuljili. Nikola, treci clan naseg tima je doktoru ponudio pomoc. Gogi me je pogledao u krivom trenutku i primijetio je trijumfalni sjaj u mojim ocima, shvatio ga u potpunosti i pohranio negdje u sebi, zajedno sa drugim brojnim tajnama koje je godinama sakupljao... Mislim da me je od tog incidenta Gogi poceo cijeniti, mada nisam shvatao zasto, i uspostavili smo jedan prisan odnos, onoliko koliko je to moguce kod ljudi koji se razlikuju kao nebo i zemlja, ili guzica Miss Yuge iz '79. tada i njena guzica danas... Prisao sam doktoru, napravivsi dosta sjeban izraz lica, kao da su mi upravo saopstili da je skupo placeni atentat na moju zenu propao i da nema bas nikakave sanse da se docepam njenih miliona i namjerno zamuckujuci, rekao mu :
- Jao, izvini doktore. Izvini... Stvarno nisam namjerno. Bas mi je zhao... Jesi dobro ? – tako nekako.
Doktor me je tada pogledao. Strashan je taj pogled bio. Da pogled moze odrubiti glavu a zatim njom zakucati i okaciti se za obruc, mislim da bi pogled voljenog doktora to meni ucinio. Tako ocajnik gleda covjeka koji mu je upravo ubio zenu i silovao psa... Vjerujem da mi nikad nije oprostio.
Ni ja to sebi nikad nisam oprostio. Samo je trebalo da protekne nekoliko minuta da mi se pomucena svijest povrati i da shvatim sta sam uradio. Kukavicki sam ga zveknuo laktom kada se tome nije ni najmanje nadao ni pokusao braniti... Napravio sam beskrajno podao i pokvaren gest prema covjeku koji to nicim nije zasluzio. Covjeku koji mi je mislio i zelio najbolje, siguran sam. Covjeku koji je povremeno zelio vise i od mene samog da se izlijecim i vratim na pravi put. Ili barem ono shto je on smatrao pravim putem... Danas sam sklon da tvrdim da je taj cin zapravo nekakav predznak i prikazuje ono shto ce se kasnije stalno desavati... Stalno ce me doktor vuci i cupati, kaciti mi se za vrat i daviti me, ocajnicki pokusavajuci da me sprijeci da poentiram, postignem jebeni kosh i zakucam se... Ja cu se otimati, bjezati mu, udarati ga laktom, podlo i ispod pojasa, zatim glumiti neku krivicu i lagati, petljati i izmisljati... A kajanje dolazi poslije svega, na kraju... Ono uvijek zakasni, jebes ga...
Ostatak meca je protekao u prilicno mlakoj i bezvoljnoj atmosferi. Rutinske pobjede nase ekipe, Shoneta, Nikole (tako se zvao pomenuti Romeo) i moje malenkosti... Zatim smo se vratili u svlacionicu i presvlacili. Shone mi je prisao i rekao :
- Hej, igras skroz dobro... Preporucicu te caletu. – pri tome se nasmijao.
- Ti si jos bolji, stare mi... Ko ti je stari ? – uzvratio sam mu iskrenim komplimentom.
- Njegov cale je trener "Reflex-a". – Nikola mi je objasnio.
- Sta ba ? Opa, Vlado ti je stari... – ponovo sam se shokirao i zbunio. Pa kako, jebiga, onda da se njegov sin drogira, kako i zasto !? – to je ono shto zaustih da kazem ali nisam, ipak... Progutah te rijeci. Provalih da ga to, garant, svi pitaju... To je tako logicno pitanje. I pravi proizvod nerazumijevanja... Jebes ga, svi mi imamo svoje Kako i Zasto. I svi odgovor na to pitanje nosimo negdje u sebi mada ga ne znamo... Ja svoj odgovor ne znam. Shone ne zna svoj. Ne zna ga ni Bobo i njegova debela guzica. Ni Gile i njegov sicusni kurcic ga ne znaju... Odgovor je negdje sakriven, duboko u nama, prekriven debelim slojem dogadjaja, sjebada, trauma, dobrih provoda, ljubavi, rostiljada i slicnih iskustava koja su se natalozila godinama i potreban je neki prokleto sposoban arheolog da ih iskopa iz nasih istinitih prica i preseravanja i foliranja i lazi, kao shto je neki glavonja iskopao Troju... Zato sam mu rekao :
- Tvoj stari je fenomenalan trener. Stvarno to mislim.
- Hvala. – to je sve shto je rekao. Stekao sam utisak da njegov stari nije tema o kojoj bi narocito zelio da tupi i odlucio sam da to postujem.
Vlado M. 21.03.2004, 21:41
- S cega se ti skidas ? Heroin ? – upitao me je trazeci pogledom ubode na mojim rukama. Nije mu bilo pretjerano tesko da ih pronadje.
Klimnuo sam glavom u znak potvrde.
- Koliko dugo ? – nastavio je, a zatim dodao – Izvini shto te sve ovo pitam ali to je standardna procedura. Svako svakog gnjavi...
- Ma, okej je. Predugo, jarane... Fali mi jos 3 mjeseca pa da naguram 4 godine. Vrijeme je za penziju. Ti ?
- 7 godina, brate... 7 godina. Ako si ti za penziju, ja sam za groba – nastavio je da me iznenadjuje.
Razgovor je prekinula lopta. Obicna, gumena, bezvezna kosarkaska lopta. Doktor ju je iskopao iz nekog ugla dvorane i poceli smo da se zajebavamo sa njom, sutiramo na kos i kao skacemo i guramo se... Nije mi bilo tesko da zakljucim da moja braca po nevolji i nisu neki NBA potencijali. Tacnije, sve sami kosarkaski levati shto je meni znacajno podiglo nivo samopouzdanja... Pravile su se tri ekipe, birali su doktor, Shone i jedan tip koji se zvao Gogi i prilicno se razlikovao od ostatka druzine. Mislim, taj tip je bio barem 7-8 godina stariji od mene i izgledao je kao da je preturio mnogo nevolja preko glave, covjek koji poznaje mnogo stvari iz zivota, izuzev kosarke.
Ni ja, definitivno, svojom pojavom kapitenima nisam ulijevao narocito povjerenje i niko me nije izabrao u ekipu; kao posljednje prase, shkart i kusur, dopao sam u Shonetov tim. Mada sam u njega uskocio sasvim slucajno, desilo se, eto, da sam tu i ostao sve do kraja boravka na klinici, na terenu i van njega... Sa nama je jos igrao onaj niski crni Romeo dok se njegova Julija sa ostalim damama valjala po pjesku, mislim igrala odbojku. Ta bi odbojka mozda bila i privlacna za posmatranje da se djevojke nisu odlucile za trenerke, vec za, recimo, liberalniju toples varijantu. Ali, sta da se radi...
Prvi mec smo trebali da igramo mi i doktorova ekipa, dok su Gogi i njegovi izabranici lezali izvaljeni na zelenoj travi, pusili cigarete i smijali se... To je, dakle, njihov nacin zagrijavanja koji bas i nije pretjerano popularan u sportskom svijetu... Posto smo dragi doktor i ja priblizno iste visine i gradje, mene je dopalo da njega cuvam, ili on mene, svejedno. Posmatrao sam ga tako i mislio u sebi – "Razbicu te doktore kao dijete zvecku... Obrisacu teren tvojom mizernom pojavom."... Naravno, moj pogled je govorio nesto sasvim drugo, bio je to dosta lijep i ljubazan pogled kao shto je stisak ruke djelovao srdacno... Ja sam, inace, jedan od onih mirnih, tihih i povucenih djecaka koje cete najlakse pronaci u nekom mracnom uglu, daleko od svjetla reflektora, kako zgureni nad svojim pivom posmatraju zivot i ljude cinicnim pogledom i sa prezrivim smjeskom na licu. Medjutim, na 3 mjesta se desava totalna transformacija moje licnosti, kao kad Erik pojede bananu, a kosarkaski teren je upravo takvo mjesto. Drugo su fudbalski stadioni i kosarkaske dvorane a prvo koncerti metal grupa, naravno... Na pomenutim mjestima totalno odlijepim, pretvorim se u podivljalu zivotinju koja nosena erupcijom bijesa pravi sranja. Dovoljno mi je npr. da 10 minuta igram basketa i vec sam se totalno nalozio i skoro izgubio kontrolu nad sobom...
... identicna stvar se desila tu, u prokletoj balon-sali, u kojoj je bilo vruce kao u paklu i imali ste osjecaj da vas je topli vazduh zagrlio, okacio se na vas svom tezinom, kao neki zesce pijani tip u pokusaju da se zadrzi na nogama... Nije bilo potrebno vise od 2-3 napada pa da se shvati da smo Nebojsa i ja ubjedljivo najbolji igraci toj "paklenoj" konkurenciji i da nam, ukoliko igramo zajedno, nijedna ekipa ne moze parirati. Medjutim, ja nisam igrao za rezultat, za tim, vec sam igrao iskljucivo protiv doktora, da ga rasturim i ponizim pred pacijentima... Vec sam vidio veliki naslov u novinama : " Teski heroinski ovisnik, tek sishao sa intezive, pregazio doktora na kosarkaskom terenu !". To mi je davalo dodatnu snagu i razbacao sam se po terenu kao djubre po ledini... Par puta sam zesce ispalio doktora i postigao lake poene. Naravno, taj visoko kvalitetni psihijatar nije bio slijep, bez obzira shto su mu plave siskice padale na oci i pomalo smetale, i shvatio je da ima sa druge strane zesce nadrkanog ludaka koji se ufurao da je neki NBA camuga i igra za sampionski prsten. I tako, poceo je da mi se kaci za vrat, kao jebeni vazduh u sali, da me tegli i vuce, udara i poteze i sprecava na sve moguce nacine da postignem kosh. Ocigledno, doktor nije volio da gubi, narocito ne od svoga pacijenta. Pa, jebiga, da bi mogao da lijeci jebenog pacijenta, valjda mora da bude dominantan u odnosu na njega... Da, doktoru je bila prilicno povrijedjena sujeta, bas u vrijeme kada je meni nivo adrenalina u krvi presao kriticnu granicu i prijetio da izazove erupciju... U stvari, samo sam cekao sam pravi trenutak. A to se desilo vrlo brzo... Primio sam jednu loptu i trebalo je da igram jedan na jedan protiv dragog doktora. Krenuo sam na desni ulaz, uzeo levata za pola koraka i cekao...... cekao da osjetim njegovu ruku na svom lijevom ramenu. Ta ruka se stvorila tu i znao sam da je pravi trenutak. Odapeo sam lijevi lakat i gadjao kretena pravo u uvazenu glavusinu. I, promasih glavu... Pogodio sam ga u vrat – u Adamovu jabucicu... To je ispalo jos i bolje; doktor se srusio na prokletu travuljinu, poceo da kaslje, gusi se i ocajnicki hvata vazduh, stenje i mrmlja i rukama se drzi za vrat, prilicno izbezumljen. Ja sam stajao par trenutaka iznad njega i posmatrao ga na nacin na koji Tarzan posmatra nekog zesceg gorilu kojeg je upravo nokautirao. Dobro, izgledom nisam toliko licio na Tarzana koliko jesam na Tarzanovu rahiticnu babu, ali ipak je malo nedostajalo da pocijepam majicu i pocnem da se lupam po grudima pritom urlajuci shto glasnije mogu... Neki su stajali mirno i gotovo ravnodusno posmatrali situaciju. Neki su se smijuljili. Nikola, treci clan naseg tima je doktoru ponudio pomoc. Gogi me je pogledao u krivom trenutku i primijetio je trijumfalni sjaj u mojim ocima, shvatio ga u potpunosti i pohranio negdje u sebi, zajedno sa drugim brojnim tajnama koje je godinama sakupljao... Mislim da me je od tog incidenta Gogi poceo cijeniti, mada nisam shvatao zasto, i uspostavili smo jedan prisan odnos, onoliko koliko je to moguce kod ljudi koji se razlikuju kao nebo i zemlja, ili guzica Miss Yuge iz '79. tada i njena guzica danas... Prisao sam doktoru, napravivsi dosta sjeban izraz lica, kao da su mi upravo saopstili da je skupo placeni atentat na moju zenu propao i da nema bas nikakave sanse da se docepam njenih miliona i namjerno zamuckujuci, rekao mu :
- Jao, izvini doktore. Izvini... Stvarno nisam namjerno. Bas mi je zhao... Jesi dobro ? – tako nekako.
Doktor me je tada pogledao. Strashan je taj pogled bio. Da pogled moze odrubiti glavu a zatim njom zakucati i okaciti se za obruc, mislim da bi pogled voljenog doktora to meni ucinio. Tako ocajnik gleda covjeka koji mu je upravo ubio zenu i silovao psa... Vjerujem da mi nikad nije oprostio.
Ni ja to sebi nikad nisam oprostio. Samo je trebalo da protekne nekoliko minuta da mi se pomucena svijest povrati i da shvatim sta sam uradio. Kukavicki sam ga zveknuo laktom kada se tome nije ni najmanje nadao ni pokusao braniti... Napravio sam beskrajno podao i pokvaren gest prema covjeku koji to nicim nije zasluzio. Covjeku koji mi je mislio i zelio najbolje, siguran sam. Covjeku koji je povremeno zelio vise i od mene samog da se izlijecim i vratim na pravi put. Ili barem ono shto je on smatrao pravim putem... Danas sam sklon da tvrdim da je taj cin zapravo nekakav predznak i prikazuje ono shto ce se kasnije stalno desavati... Stalno ce me doktor vuci i cupati, kaciti mi se za vrat i daviti me, ocajnicki pokusavajuci da me sprijeci da poentiram, postignem jebeni kosh i zakucam se... Ja cu se otimati, bjezati mu, udarati ga laktom, podlo i ispod pojasa, zatim glumiti neku krivicu i lagati, petljati i izmisljati... A kajanje dolazi poslije svega, na kraju... Ono uvijek zakasni, jebes ga...
Ostatak meca je protekao u prilicno mlakoj i bezvoljnoj atmosferi. Rutinske pobjede nase ekipe, Shoneta, Nikole (tako se zvao pomenuti Romeo) i moje malenkosti... Zatim smo se vratili u svlacionicu i presvlacili. Shone mi je prisao i rekao :
- Hej, igras skroz dobro... Preporucicu te caletu. – pri tome se nasmijao.
- Ti si jos bolji, stare mi... Ko ti je stari ? – uzvratio sam mu iskrenim komplimentom.
- Njegov cale je trener "Reflex-a". – Nikola mi je objasnio.
- Sta ba ? Opa, Vlado ti je stari... – ponovo sam se shokirao i zbunio. Pa kako, jebiga, onda da se njegov sin drogira, kako i zasto !? – to je ono shto zaustih da kazem ali nisam, ipak... Progutah te rijeci. Provalih da ga to, garant, svi pitaju... To je tako logicno pitanje. I pravi proizvod nerazumijevanja... Jebes ga, svi mi imamo svoje Kako i Zasto. I svi odgovor na to pitanje nosimo negdje u sebi mada ga ne znamo... Ja svoj odgovor ne znam. Shone ne zna svoj. Ne zna ga ni Bobo i njegova debela guzica. Ni Gile i njegov sicusni kurcic ga ne znaju... Odgovor je negdje sakriven, duboko u nama, prekriven debelim slojem dogadjaja, sjebada, trauma, dobrih provoda, ljubavi, rostiljada i slicnih iskustava koja su se natalozila godinama i potreban je neki prokleto sposoban arheolog da ih iskopa iz nasih istinitih prica i preseravanja i foliranja i lazi, kao shto je neki glavonja iskopao Troju... Zato sam mu rekao :
- Tvoj stari je fenomenalan trener. Stvarno to mislim.
- Hvala. – to je sve shto je rekao. Stekao sam utisak da njegov stari nije tema o kojoj bi narocito zelio da tupi i odlucio sam da to postujem.
Vlado M. 21.03.2004, 21:41
To sam mogao da razumijem jer i ja ne skacem do neba od radosti kada neko pomene mog oca i nabaci mi tu temu za diskusiju...
- Veceras igramo play off utakmicu protiv Zvezde u Pioniru. To je prva polufinalna tekma. – rekao je Shone.
- Da. Shone nam je nabavio ulaznice. Idemo veceras ! – Nikola je dodao.
- Hej, hoces ti sa nama ? – Shonetu pade na pamet. – Meni nije frka nabaviti jos jednu ulaznicu. Najmanji problem...
- Doktor vas pustio ? – pitah obojicu.
- Da, i on ide na utakmicu. – Nikola mi je odgovorio. Djelovao je kao momak kojem jezik vrlo cesto kupi prasinu sa poda a usta rijetko kad stoje zatvorena...
- Da li ce mene pustiti ? – upitah pomalo nesiguran jer se sjetih sranja koje sam maloprije nacinio. Momci se na to nasmijase...
- Posle ovoga danas ce te sigurno pustiti. Nema sanse da ti se usprotivi. Covece, kako si ga zveknuo... Kao da si mene pitao... – rece Shone.
- Svidjelo ti se, a ? – rekoh, kezeci se – Dodjes mi pivu za ovo. I to onu navijacku, od 1,5 l...
Nije imao nista protiv. U to vrijeme smo vec izlazili iz dvorane i kretali se ka busu. To vozilo se ocigledno za vrijeme koje smo utukli basketom nije pomjerilo sa mjesta. S obzirom na to kako je izgledao, covjek ga je prije mogao racunati u nekretnine a manje u vozila i bilo je pravo cudo shto se ikada i pomjerao. Taj bus je prokosio svim pravilima mehanike... Ali, zato sofer nije bio nekretnina vec bice od krvi i mesa i kao takvo prilicno zedno. Mogli smo ga vidjeti na skoro potpuno praznoj terasi restorana kako uziva u popodnevnom suncu uz kriglu divnog i neodoljivog pjenusavog piva... Doktor mu je mahnuo rukom i veseli covjek je to shvatio kao znak da cugne na eks vise od polovine krigle te bozanske tekucine i to upravo na nase oci. Sad je na mene bio red da isplazim jezik do vrelog asfalta i osjetim kako se zvijer u mojoj utrobi meskolji i stavlja mi na znanje da je jos uvijek tu, budna i spremna da nacini novu glupost za medalju... Ipak, nisam dobio nikakvu medalju za specijalne zasluge vec samo svoje mjesto do prozora, u sredini busa i dosta tisine da razmislim kako da se upucam poglavici nase vesele klinike i odobrovoljim ga toliko da me pusti na utakmicu. Iskreno, ne sjecam se kada sam posljednji put bio trijezan na nekoj sportskoj manifestaciji, bilo da sam ucestvovao kao takmicar ili skakao na tribinama i mislio sam da bi to moglo biti vrijedno iskustvo za mene.
Upravo tu teoriju sam pokusao da objasnim B. L.-u i to u vrijeme kad smo izlazili iz busa, pred klinikom... Jedva da me je i saslusao. Kenjac...
- Vladimire, nema nista od toga. Ti si pacijent iz stacionara i prvih 28 dana ne mrdas odatle ! – sasjekao me je na pola price.
- Opa, doktore, odjednom sam postao Vladimir... To mora da ste dozivjeli amneziju prilikom danasnjeg nokauta pa zaboravili za skracenu varijantu imena. – odmah sam planuo.
- Taj tvoj slucajni udarac nije nimalo uticao na moju odluku – i on je planuo i namjerno naglasio ono 'slucajni' i jos dodao – Tebi uvijek stojim na crti. Da znas ! Pa ako hoces da se pobijemo samo izvoli !
- Mozes da mi stojis na crti dok te ne oduvam sa nje. – time sam zavrsio razgovor.
Doktor nije nista odgovorio jer je vjerovatno bio zadovoljan nacinom na koji me je kaznio. Doduse, znacajno me je pogledao, u fazonu zajebanog kauboja koji ulazi u salun pun potencijalnih neprijatelja... Ja sam se, naravno, poklopio usima jer je to bilo jedina stvar koju sam mogao da uradim, kipteci od bijesa. Nije me toliko nerviralo to shto propustam utakmicu koliko cinjenica da sam ispao magarac i da me je doktor prilicno nadmudrio. Doduse, taj osjecaj za mene nije bio nista novo; mnogo puta u zivotu sam se osjecao kao magarac i posmatrao se radoznalo u ogledalu ocekujuci da mi se izgled glave prilagodi njenom sadrzaju...
Ipak, po ulasku na kliniku, jedna sasvim obicna situacija je na mene djelovala smirujuce koliko i lopata bensedina. Ugledao sam Sanju... Sreli smo se na stepenicama, ona je upravo aterirala u prizemlje iz gornjih slojeva bolnice dok sam se ja, mracan kao Mordor i veseo kao porodilja kojoj je babica upravo ispustila bebu, peo uz prokleto stepeniste tako sporo i tesko kao da je sav teret ove galaksije pao na moja mrsava pleca.
- Vladimire, jeste li se umorili ?
- Jao, Sanja, nemoj i ti... Nemoj, molim te... – razvukao sam tugaljivo. Siguran sam da sam u tom trenutku izgledao tako zalosno da bi mi udijelila par kovanica samo da sam ispruzio ruku u njenom pravcu. A mozda bi mi dozvolila i da joj dotaknem grudi... Trebao sam pokusati.
- Sta nemoj ? – zbunjeno je upitala.
- Nemoj to Vladimire. Skrati ga Sanja, predugo je...
- Dobro. – nasmijala se – Vlado...
- Jesam. Umorio sam se kao da sam preplivao Pacifik... Sad se, doduse, bolje osjecam. Mnogo pozitivno utices na mene...
- A... je l' ?
- Aha. Moracu zamoliti doktora da vise vremena provodimo zajedno.
Nasmijala se i prosla pored mene, ostavivsi me u cudnom raspolozenju. Osjecao sam se kao covjek kojeg odusevljena masa nosi na rukama zato shto je preplivao Pacifik. Trebe stvarno cudno uticu na covjeka. O tome sam razmisljao dok sam se tusirao toplom vodom... Ucinilo mi se da je On, nakon duzeg vremena, dao znak zivota. On. Fizicki produzetak moje duse... Ali, nisam imao previse vremena za razmisljanje o tom fenomenu jer je vrijeme neumitno prolazilo i donosilo mi jos jedan sat mucenja. Neku novu zajebanciju koja se zvala socijalnom terapijom... Jednog dana smo u 17.00 imali okupacionu terapiju a drugog dana socijalnu terapiju. To je bio drugi dan, jasno.
Po zna koji put pohabani konjic poznat po imenu Vlado je poslusno kaskao niz stepenice, da bi se pravovremeno pridruzio ekipi sapatnika u sobi za posjete, pardon, sali za grupne terapije i obradovao svoju pozadinu toplim susretom sa naizgled izvanrednom foteljom... Trio je vec zauzeo svoja mjesta a ja sam se upravo spremao za to kada se pojavilo jos jedno poznato lice – Jelena, nas dragi psiholog ... Fotelja je bolno kvrcnula u kontaktu sa mojom straznjicom i jedva sam se uzdrzao da ne pozdravim cijelu poglavicinu blizhu i dalju familiju.
Jelena se, naravno, naoruzala spajdermen svescicom, velikom knjizurinom na kojoj je pisalo "Moc Podsvesti", koja je bila kao stvorena za presovanje biljaka i neizbjeznim "Miklosic" osmjehom... Lagano nam je prisla i pozdravila nas :
- Dobro vece. Kako ste mi svi ?
- Mrzovoljno. – rekoh.
Ivan i Kristina su cutali, posmatrajuci Marinu i ocekujuci da i ona nesto kaze. Tada sam i ja vidio nesto shto mi je promaklo kada sam im se priblizavao, vjerovatno iz razloga shto sam bio previse obuzet susretom sa aparatom za spravljanje hemoroida. Naime, Marina je imala prilicno bolan izraz lica i rukama se drzala u predjelu stomaka. To je primijetila i Jelena...
- Marina, sta je bilo ? Boli te stomak ? – upitala je nevidjeno zabrinuta.
- Da, nekako... U stvari, ja imam hepatitis C. – odgovorila joj je.
- Ah... nisam znala. Stvarno nisam. – Jelena se prilicno zbunila a ja sam se sjebo do daske... Bas mi je bilo zhao te djevojke, jebiga.
- Milena ! Milena ! – Jelena je malo podigla glas i Milena se stvorila tu, na par koraka od nas, poput dobre vile. – Koji doktor je dezurni na intezivnoj nezi ?
- Dobrica je dezurni.
- Da li bi mogla Marinu ispratiti do gore ?
- Da, naravno...
Marina je zatim ustala i sa Milenom se udaljila iz prostorije. Tako nas je ostalo cetvoro... Tada je Jelena ponovo napravila totalnu transformaciju licnosti, kao kad daljinskim mijenjate kanale na TV-u, i odjednom poprimila bezbrizan i veseo izraz lica... Blago njoj.
- Sta da se radi... Sad nastavljamo mi, preostali. Hajde, pogodite o cemu cemo veceras pricati... – obracala nam se na nacin na koji se vaspitacice obracaju djeci u nekom domu za mentalno zaostale ili za one sa specijalnim potrebama...
Vlado M. 22.03.2004, 19:52
- Veceras igramo play off utakmicu protiv Zvezde u Pioniru. To je prva polufinalna tekma. – rekao je Shone.
- Da. Shone nam je nabavio ulaznice. Idemo veceras ! – Nikola je dodao.
- Hej, hoces ti sa nama ? – Shonetu pade na pamet. – Meni nije frka nabaviti jos jednu ulaznicu. Najmanji problem...
- Doktor vas pustio ? – pitah obojicu.
- Da, i on ide na utakmicu. – Nikola mi je odgovorio. Djelovao je kao momak kojem jezik vrlo cesto kupi prasinu sa poda a usta rijetko kad stoje zatvorena...
- Da li ce mene pustiti ? – upitah pomalo nesiguran jer se sjetih sranja koje sam maloprije nacinio. Momci se na to nasmijase...
- Posle ovoga danas ce te sigurno pustiti. Nema sanse da ti se usprotivi. Covece, kako si ga zveknuo... Kao da si mene pitao... – rece Shone.
- Svidjelo ti se, a ? – rekoh, kezeci se – Dodjes mi pivu za ovo. I to onu navijacku, od 1,5 l...
Nije imao nista protiv. U to vrijeme smo vec izlazili iz dvorane i kretali se ka busu. To vozilo se ocigledno za vrijeme koje smo utukli basketom nije pomjerilo sa mjesta. S obzirom na to kako je izgledao, covjek ga je prije mogao racunati u nekretnine a manje u vozila i bilo je pravo cudo shto se ikada i pomjerao. Taj bus je prokosio svim pravilima mehanike... Ali, zato sofer nije bio nekretnina vec bice od krvi i mesa i kao takvo prilicno zedno. Mogli smo ga vidjeti na skoro potpuno praznoj terasi restorana kako uziva u popodnevnom suncu uz kriglu divnog i neodoljivog pjenusavog piva... Doktor mu je mahnuo rukom i veseli covjek je to shvatio kao znak da cugne na eks vise od polovine krigle te bozanske tekucine i to upravo na nase oci. Sad je na mene bio red da isplazim jezik do vrelog asfalta i osjetim kako se zvijer u mojoj utrobi meskolji i stavlja mi na znanje da je jos uvijek tu, budna i spremna da nacini novu glupost za medalju... Ipak, nisam dobio nikakvu medalju za specijalne zasluge vec samo svoje mjesto do prozora, u sredini busa i dosta tisine da razmislim kako da se upucam poglavici nase vesele klinike i odobrovoljim ga toliko da me pusti na utakmicu. Iskreno, ne sjecam se kada sam posljednji put bio trijezan na nekoj sportskoj manifestaciji, bilo da sam ucestvovao kao takmicar ili skakao na tribinama i mislio sam da bi to moglo biti vrijedno iskustvo za mene.
Upravo tu teoriju sam pokusao da objasnim B. L.-u i to u vrijeme kad smo izlazili iz busa, pred klinikom... Jedva da me je i saslusao. Kenjac...
- Vladimire, nema nista od toga. Ti si pacijent iz stacionara i prvih 28 dana ne mrdas odatle ! – sasjekao me je na pola price.
- Opa, doktore, odjednom sam postao Vladimir... To mora da ste dozivjeli amneziju prilikom danasnjeg nokauta pa zaboravili za skracenu varijantu imena. – odmah sam planuo.
- Taj tvoj slucajni udarac nije nimalo uticao na moju odluku – i on je planuo i namjerno naglasio ono 'slucajni' i jos dodao – Tebi uvijek stojim na crti. Da znas ! Pa ako hoces da se pobijemo samo izvoli !
- Mozes da mi stojis na crti dok te ne oduvam sa nje. – time sam zavrsio razgovor.
Doktor nije nista odgovorio jer je vjerovatno bio zadovoljan nacinom na koji me je kaznio. Doduse, znacajno me je pogledao, u fazonu zajebanog kauboja koji ulazi u salun pun potencijalnih neprijatelja... Ja sam se, naravno, poklopio usima jer je to bilo jedina stvar koju sam mogao da uradim, kipteci od bijesa. Nije me toliko nerviralo to shto propustam utakmicu koliko cinjenica da sam ispao magarac i da me je doktor prilicno nadmudrio. Doduse, taj osjecaj za mene nije bio nista novo; mnogo puta u zivotu sam se osjecao kao magarac i posmatrao se radoznalo u ogledalu ocekujuci da mi se izgled glave prilagodi njenom sadrzaju...
Ipak, po ulasku na kliniku, jedna sasvim obicna situacija je na mene djelovala smirujuce koliko i lopata bensedina. Ugledao sam Sanju... Sreli smo se na stepenicama, ona je upravo aterirala u prizemlje iz gornjih slojeva bolnice dok sam se ja, mracan kao Mordor i veseo kao porodilja kojoj je babica upravo ispustila bebu, peo uz prokleto stepeniste tako sporo i tesko kao da je sav teret ove galaksije pao na moja mrsava pleca.
- Vladimire, jeste li se umorili ?
- Jao, Sanja, nemoj i ti... Nemoj, molim te... – razvukao sam tugaljivo. Siguran sam da sam u tom trenutku izgledao tako zalosno da bi mi udijelila par kovanica samo da sam ispruzio ruku u njenom pravcu. A mozda bi mi dozvolila i da joj dotaknem grudi... Trebao sam pokusati.
- Sta nemoj ? – zbunjeno je upitala.
- Nemoj to Vladimire. Skrati ga Sanja, predugo je...
- Dobro. – nasmijala se – Vlado...
- Jesam. Umorio sam se kao da sam preplivao Pacifik... Sad se, doduse, bolje osjecam. Mnogo pozitivno utices na mene...
- A... je l' ?
- Aha. Moracu zamoliti doktora da vise vremena provodimo zajedno.
Nasmijala se i prosla pored mene, ostavivsi me u cudnom raspolozenju. Osjecao sam se kao covjek kojeg odusevljena masa nosi na rukama zato shto je preplivao Pacifik. Trebe stvarno cudno uticu na covjeka. O tome sam razmisljao dok sam se tusirao toplom vodom... Ucinilo mi se da je On, nakon duzeg vremena, dao znak zivota. On. Fizicki produzetak moje duse... Ali, nisam imao previse vremena za razmisljanje o tom fenomenu jer je vrijeme neumitno prolazilo i donosilo mi jos jedan sat mucenja. Neku novu zajebanciju koja se zvala socijalnom terapijom... Jednog dana smo u 17.00 imali okupacionu terapiju a drugog dana socijalnu terapiju. To je bio drugi dan, jasno.
Po zna koji put pohabani konjic poznat po imenu Vlado je poslusno kaskao niz stepenice, da bi se pravovremeno pridruzio ekipi sapatnika u sobi za posjete, pardon, sali za grupne terapije i obradovao svoju pozadinu toplim susretom sa naizgled izvanrednom foteljom... Trio je vec zauzeo svoja mjesta a ja sam se upravo spremao za to kada se pojavilo jos jedno poznato lice – Jelena, nas dragi psiholog ... Fotelja je bolno kvrcnula u kontaktu sa mojom straznjicom i jedva sam se uzdrzao da ne pozdravim cijelu poglavicinu blizhu i dalju familiju.
Jelena se, naravno, naoruzala spajdermen svescicom, velikom knjizurinom na kojoj je pisalo "Moc Podsvesti", koja je bila kao stvorena za presovanje biljaka i neizbjeznim "Miklosic" osmjehom... Lagano nam je prisla i pozdravila nas :
- Dobro vece. Kako ste mi svi ?
- Mrzovoljno. – rekoh.
Ivan i Kristina su cutali, posmatrajuci Marinu i ocekujuci da i ona nesto kaze. Tada sam i ja vidio nesto shto mi je promaklo kada sam im se priblizavao, vjerovatno iz razloga shto sam bio previse obuzet susretom sa aparatom za spravljanje hemoroida. Naime, Marina je imala prilicno bolan izraz lica i rukama se drzala u predjelu stomaka. To je primijetila i Jelena...
- Marina, sta je bilo ? Boli te stomak ? – upitala je nevidjeno zabrinuta.
- Da, nekako... U stvari, ja imam hepatitis C. – odgovorila joj je.
- Ah... nisam znala. Stvarno nisam. – Jelena se prilicno zbunila a ja sam se sjebo do daske... Bas mi je bilo zhao te djevojke, jebiga.
- Milena ! Milena ! – Jelena je malo podigla glas i Milena se stvorila tu, na par koraka od nas, poput dobre vile. – Koji doktor je dezurni na intezivnoj nezi ?
- Dobrica je dezurni.
- Da li bi mogla Marinu ispratiti do gore ?
- Da, naravno...
Marina je zatim ustala i sa Milenom se udaljila iz prostorije. Tako nas je ostalo cetvoro... Tada je Jelena ponovo napravila totalnu transformaciju licnosti, kao kad daljinskim mijenjate kanale na TV-u, i odjednom poprimila bezbrizan i veseo izraz lica... Blago njoj.
- Sta da se radi... Sad nastavljamo mi, preostali. Hajde, pogodite o cemu cemo veceras pricati... – obracala nam se na nacin na koji se vaspitacice obracaju djeci u nekom domu za mentalno zaostale ili za one sa specijalnim potrebama...
Vlado M. 22.03.2004, 19:52
- Hajde, to je najzanimljivija tema... Svi o tome vole da razgovaraju. – pokusala nam je pomoci.
Zatim je nastupila tisina. Znacajna i duboka. Svi smo bili u stanju duboke kontemplacije i pokusavali da dokucimo odgovor na Jelenino lucidno pitanje. Ja sam, doduse, krajickom oka pratio razvoj situacije u trpezariji, tj. Sanjino kretanje...Tisinu je, najzad, prekinula Kristina :
- O supstanci ? – rekla je likujuci.
Jelena nije mogla sakriti uzas i iznenadjenje na svom ljupkom licu dok smo se Ivan i ja poceli smijuljiti. Kristinu je, cini se, uvrijedila nasa reakcija. Zato je malo podigla ton :
- Pa, da... Zar svi ne pricate samo o tome ? Samo vam je to u glavi.
- Ma daj, Kristina. Pa nije valjda da samo o tome razmisljate... Hajde, o cemu mladi najvise razmisljaju ?
Odlucio sam da se umijesam u razgovor jer mi je najzad sinuo odgovor, jasan i logican...
- O konjugaciji nepravilnih njemackih glagola ? – rekoh.
Sad je bio red na Kristinu da ispusti neobuzdani, demonski smijeh, shto me je zabavljalo skoro koliko i Jelenina srdzba. Konacno evo malo pravih emocija, zakljucio sam zadovoljan svojim nastupom... Nas ljubazni psiholog zausti nesto da kaze ali prekinuse je divlji metalni krici iz fabrike uzasa preko puta nase vesele klinike, iz paklene autoelektricarske radnje "Bendix". Urlanje je trajalo prilicno kratko, taman toliko vremena da stignete da se pocesete po jajima.
- Pricacemo o ljubavi. – Jelena je prekinula jednu agoniju i zapocela drugu. – Zar to nije najlepsa tema ?
Ostala je bez odgovora... Ja sam bacio brzi, nervozni pogled na sat u trpezariji i sledio se - 17.07 minuta. Dodjavola, jos 53 minuta peglanja. Ni Ivanu se tema nije pretjerano svidjela, siguran sam, mada se to tesko moglo procitati sa njegovog zaledjenog lica. Kristina se nasmijala, ovog puta znatno umjerenije u odnosu na prethodni. Nije uzbunila mrtve. Nije mi se svidjao taj njen smijeh, osim shto je neobuzdan prilicno je plitak, ili mi se tako cinilo.
Bas u to vrijeme Sanja i Milena su zakljucile da je vrijeme za odmor i poslijepodnevnu kafu. Sjele su za sto ispred naseg, taman dovoljno daleko da ne bude upadljivo ali i dovoljno blizu da mogu da cuju nash razgovor. Iz fotelje u kojoj sam se patio, mogao sam samo da im vidim ledja i manji oblacic dima koji se sirio od cigareta... Ne znam zbog cega, ali gotovo sve grupne terapije, bez obzira na temu ili lika koji ih je vodio, su pocinjale od mene. Posmatrao sam se par puta u ogledalu pokusavsi da provalim sta ih, jebiga, motivise da mene prvog pocnu da peglaju ali bez nekog veceg uspjeha. Sumnjao sam, doduse, na svoj pomalo crveni nos mada nikad nisam sakupio dovoljno dokaza da potkrijepim tu hipotezu.
- Vlado, hoces li ti poceti ? – Jelena me je ljubazno upitala. Sva se pretvorila u radoznalost.
- Sta da pocnem ?
- Pa pricati o devojkama... Hajde, imas li devojku, kako se zove, koliko ste zajedno... i tako. Ma, znas ti to dobro.
- Je li me to pitate iz profesionalnih ili licnih razloga ? – uzvratio sam udarac pun samozadovoljstva, dok je Kristina ispustala nevjerovatne zvukove ozbiljno konkurisuci "Bendix-u"...
- Mislim da je krajnje vreme da se uozbiljis i pocnes da saradjujes. – Jelena me je ukorila a ja sam shvatio da sam pretjerao.
- Okej. Nemam djevojku tako da moj odgovor na ostala pitanja na tu temu otpada... – pokusao sam da okoncam stvar.
- Sacekaj... Pa zar je to sve ? Neces nam reci zasto nemas devojku ili, mozda, kakva bi trebala da bude ? – bas je bila uporna.
- Reci cu. Nemam djevojku zato shto sam ozenjen.
Ponovo je nastupila gotovo savrsena tisina. Mogli ste cak da cujete Sanjino disanje i zamislite kako joj se grudi dizu i spustaju, dizu i spustaju... Jelena se prilicno zbunila. Listala je onu blesavu svescicu, vjerovatno pokusavajuci da pronadje tako bitan podatak o meni koji joj je, do sada, jebiga, promakao... Naravno, nije uspjela. Namjerno sam sacekao par trenutaka, dajuci joj dovoljno vremena da se pomuci, a zatim i nastavio :
- Ozenjen sam heroinom, Jelena. Ja sam narkoman, nisi valjda previdjela i taj podatak ?! Narkoman je ozenjen jebenim heroinom, on je njegova ljubav i predmet obozavanja... Na njega trosi svo vrijeme i novac, za njega se bori cijelog dana, budi se i zivi... Djevojke, na koje ti mislis, draga doktorice, su samo mogle da mi budu ljubavnice.
- Aha, ipak si ih imao... – trijumfalno je zakljucila – pricaj nam, onda, kakve su bile...
- Pa, ako mislis na seks, bile su sasvim okej za razliku od mene. Ne mogu se pohvaliti nekom posebnom duzinom aparata, a ni dinamicnost i eksplozivnost u krevetu mi nisu obiljezja. Jedini kvalitet koji sam ja mogao ponuditi djevojkama je duzina seksualnog odnosa, Jelena. Narkoman, kad je na dopu, pardon, supstanci, moze da gusla do zore...
Moji sapatnici su se ponovo smijali a Jelena je, mrtva ozbiljna, nesto pribiljezila u svescicu...
- Vise sam mislila na njihove karakterne osobine. – ocigledno joj nije bilo dovoljno.
- Aha. Sad kontam... Pa, bile su prilicno naivne. Ja sam muvao ona danas jako rijetka, gotovo iscezla stvorenja, koja se furaju na ljubav i emocije i setnje i parkove... Kojima materijalne stvari nisu primarne. Koristio sam se njima, lagao im i varao ih i izvlacio im pokoju marku, koliko sam mogao... Na pocetku veze obicno bih precutao taj beznacajni podatak da sam ozenjen, a kasnije, kad bi to provalile, radio bih ono shto radi vecina ozenjenih muskaraca koja ima ljubavnice.
- Sta rade ? – Jelena je bila vrlo radoznala.
- Pa, lazu im da ce zenu ostaviti zbog njih... – zavrsio sam.
Jeleni je to, ocigledno, bilo dovoljno. Ucinilo mi se, barem na trenutak, da su je se moje rijeci dotakle na neki specifican lican nacin. Hej, a mozda se vi, doktorice draga, bas muvate sa nekim ozenjenim tipom, pade mi na pamet ali precutah... Jelena se zatim presaltala na Kristinu a ja osjetih veliko olaksanje, kao da sam zbacio nekog mnogo debelog tipa koji me je jahao kao Muhamed kamilu...
- Kristina, ti si udata, zar ne ? – Jelena je pitala, prilicno sigurna.
- Jesam. Imam muza ali on je u zatvoru. Zove se Dragan.
- U zatvoru ? Otkad ? Koliko dugo ?
- Skoro godinu dana. U Spuzu je, osudjen na 10 godina... – sjebala nas je i odmah dodala – Ali cesto ga pustaju. Dolazi kuci svakog drugog vikenda. Onda se dobro provodimo. On je lud skroz. Putujemo u Budvu i Trebinje sa njegovim drugovima na muziku... uzivo muziku.
- Ti si zadovoljna takvim odnosom ? Ne smeta ti shto je on u zatvoru ?
- Smeta mi ali tako mora... Ma, nema veze, super nam je kad izadje, provodimo se.. – zvucala je pomalo kao razvaljeni gramofon koji se stalno vraca na isto mjesto.
- On je diler droge, zar ne ? Mislis li da mozes da prestanes da se drogiras dok si sa njim u braku ? – skakljivo pitanje, Jelena je ocigledno ulazila u formu.
- Mogu... Mozda bih uzela ponekad.
- Ponekad ? Znas li da nema ponekad ?
Nije dobila odgovor. Zato se okrenula Ivanu i meni :
- Sta mislite vas dvojica ? Je li moguce uzimati samo ponekad ?
Ivan je mudro cutao. Ja, opet, nisam htio curu ostaviti bez odgovora...
- Ne znam. Mozda Kristina moze. Ja ne bih mogao. – odgovorio sam diplomatski.
- Jos cemo se vratiti na ovo, Kristina... Ivane, ti ces ovde zaspati. Pricaj malo.
Ivan je malo pricao... Covjek je sa svojih 27 godina uspio jednom da se ozeni, muci se u braku 4 godine i razvede se prije 6 mjeseci. Ima i klinca starog 3 godine. Tu cinjenicu je rekao prilicno nevoljno, kao da nam prica o boravku u Zabeli ili Spuzu a ne o djetetu. Bas mi je djelovalo cudno... Ozenio se zato shto ga, u jednom trenutku nepaznje, nije izvadio na vrijeme pa napravio malog Filipa... Najludja stvar u cijeloj prici je cinjenica da njegova bivsa zena nema blage veze da je zivjela godinama sa narkomanom. Trenutno je u toku parnica za starateljstvo nad djetetom i moj cimer se uzasno plasi da ce zenini advokati isceprkati podatak da idealni otac visi u klinici za okorjele narkomane...
Bas u vrijeme kada je Ivan zavrsavao svoje izlaganje, Sanja i Milena su odlucile da su se dovoljno odmarale, ustale su sa fotelja i sa praznim soljicama kafe u rukama i punim pepeljarama udaljile se u kuhinju... Nadao sam se da ce to i Jelenu motivisati da prekine mucenje i ostavi nas na miru, da se lijepo povucemo u sebe i vegetiramo. Ali, Jelena se spremala sa jos jedan napad, na mene :
- Vlado, nisi nam rekao kakvu ces devojku traziti kad izadjes iz klinike ? – pitala me je, ljubazno se smjeskajuci.
- Jelena, ja jos uvijek nemam pojma da li cu ikada izaci iz ove ludare. Moji starci su potpisali neki mnogo zajeban dokument koji su me kao vruc krompir uvalili u ruke poglavici ove klinike, a obzirom u kakvim smo odnosima, moguce je da ce me u napadu bijesa ubiti i zakopati u dvoristu... ili barem zatociti u golubarniku na vrhu kuce i kljukati tabletama dok se ne pretvorim u jebeni kaktus. – briljantno sam izvrsio izlaganje.
- Ma daj... Dr Boro je divan covek. I on mnogo zeli da se svi vi izlecite... Ne pokusavaj da izbegnes odgovor, nece ti uspeti !
- Okej. Bicu iskren prema tebi. Dvoumim se trenutno. – rekoh ozbiljno i sacekah njeno logicno pitanje.
- Izmedju cega se dvoumis ?
- Izmedju Haicanske i Brazilske varijante ljepote, jebiga... A i Norvezanke dolaze u obzir. – odbrusio sam i ustao sa fotelje.
Ivan se smijao. Kristina, za cudo, nije... Mozda je cura vjerovala da sam zaista mislio to shto sam odgovorio. Jelena se takodje digla iz fotelje, uputila pozdrav u pravcu mojih sapatnika i ljutito se udaljila iz sobe. Gledajuci je kako odlazi, sva crvena i zajapurena, osjecao sam se kao Jablan poslije rutinske pobjede u koridi, grdna volusina iz Kociceve price, i jedva se uzdrzao da ne zabacim glavu unazad i ponosno zaricem da bih oglasio trijumf... Nikako nisam mogao da objasnim sebi zasto uvijek jebeni cinizam i ironija i sarkazam i podjebavanje...
Vlado M. 25.03.2004, 15:08
Zatim je nastupila tisina. Znacajna i duboka. Svi smo bili u stanju duboke kontemplacije i pokusavali da dokucimo odgovor na Jelenino lucidno pitanje. Ja sam, doduse, krajickom oka pratio razvoj situacije u trpezariji, tj. Sanjino kretanje...Tisinu je, najzad, prekinula Kristina :
- O supstanci ? – rekla je likujuci.
Jelena nije mogla sakriti uzas i iznenadjenje na svom ljupkom licu dok smo se Ivan i ja poceli smijuljiti. Kristinu je, cini se, uvrijedila nasa reakcija. Zato je malo podigla ton :
- Pa, da... Zar svi ne pricate samo o tome ? Samo vam je to u glavi.
- Ma daj, Kristina. Pa nije valjda da samo o tome razmisljate... Hajde, o cemu mladi najvise razmisljaju ?
Odlucio sam da se umijesam u razgovor jer mi je najzad sinuo odgovor, jasan i logican...
- O konjugaciji nepravilnih njemackih glagola ? – rekoh.
Sad je bio red na Kristinu da ispusti neobuzdani, demonski smijeh, shto me je zabavljalo skoro koliko i Jelenina srdzba. Konacno evo malo pravih emocija, zakljucio sam zadovoljan svojim nastupom... Nas ljubazni psiholog zausti nesto da kaze ali prekinuse je divlji metalni krici iz fabrike uzasa preko puta nase vesele klinike, iz paklene autoelektricarske radnje "Bendix". Urlanje je trajalo prilicno kratko, taman toliko vremena da stignete da se pocesete po jajima.
- Pricacemo o ljubavi. – Jelena je prekinula jednu agoniju i zapocela drugu. – Zar to nije najlepsa tema ?
Ostala je bez odgovora... Ja sam bacio brzi, nervozni pogled na sat u trpezariji i sledio se - 17.07 minuta. Dodjavola, jos 53 minuta peglanja. Ni Ivanu se tema nije pretjerano svidjela, siguran sam, mada se to tesko moglo procitati sa njegovog zaledjenog lica. Kristina se nasmijala, ovog puta znatno umjerenije u odnosu na prethodni. Nije uzbunila mrtve. Nije mi se svidjao taj njen smijeh, osim shto je neobuzdan prilicno je plitak, ili mi se tako cinilo.
Bas u to vrijeme Sanja i Milena su zakljucile da je vrijeme za odmor i poslijepodnevnu kafu. Sjele su za sto ispred naseg, taman dovoljno daleko da ne bude upadljivo ali i dovoljno blizu da mogu da cuju nash razgovor. Iz fotelje u kojoj sam se patio, mogao sam samo da im vidim ledja i manji oblacic dima koji se sirio od cigareta... Ne znam zbog cega, ali gotovo sve grupne terapije, bez obzira na temu ili lika koji ih je vodio, su pocinjale od mene. Posmatrao sam se par puta u ogledalu pokusavsi da provalim sta ih, jebiga, motivise da mene prvog pocnu da peglaju ali bez nekog veceg uspjeha. Sumnjao sam, doduse, na svoj pomalo crveni nos mada nikad nisam sakupio dovoljno dokaza da potkrijepim tu hipotezu.
- Vlado, hoces li ti poceti ? – Jelena me je ljubazno upitala. Sva se pretvorila u radoznalost.
- Sta da pocnem ?
- Pa pricati o devojkama... Hajde, imas li devojku, kako se zove, koliko ste zajedno... i tako. Ma, znas ti to dobro.
- Je li me to pitate iz profesionalnih ili licnih razloga ? – uzvratio sam udarac pun samozadovoljstva, dok je Kristina ispustala nevjerovatne zvukove ozbiljno konkurisuci "Bendix-u"...
- Mislim da je krajnje vreme da se uozbiljis i pocnes da saradjujes. – Jelena me je ukorila a ja sam shvatio da sam pretjerao.
- Okej. Nemam djevojku tako da moj odgovor na ostala pitanja na tu temu otpada... – pokusao sam da okoncam stvar.
- Sacekaj... Pa zar je to sve ? Neces nam reci zasto nemas devojku ili, mozda, kakva bi trebala da bude ? – bas je bila uporna.
- Reci cu. Nemam djevojku zato shto sam ozenjen.
Ponovo je nastupila gotovo savrsena tisina. Mogli ste cak da cujete Sanjino disanje i zamislite kako joj se grudi dizu i spustaju, dizu i spustaju... Jelena se prilicno zbunila. Listala je onu blesavu svescicu, vjerovatno pokusavajuci da pronadje tako bitan podatak o meni koji joj je, do sada, jebiga, promakao... Naravno, nije uspjela. Namjerno sam sacekao par trenutaka, dajuci joj dovoljno vremena da se pomuci, a zatim i nastavio :
- Ozenjen sam heroinom, Jelena. Ja sam narkoman, nisi valjda previdjela i taj podatak ?! Narkoman je ozenjen jebenim heroinom, on je njegova ljubav i predmet obozavanja... Na njega trosi svo vrijeme i novac, za njega se bori cijelog dana, budi se i zivi... Djevojke, na koje ti mislis, draga doktorice, su samo mogle da mi budu ljubavnice.
- Aha, ipak si ih imao... – trijumfalno je zakljucila – pricaj nam, onda, kakve su bile...
- Pa, ako mislis na seks, bile su sasvim okej za razliku od mene. Ne mogu se pohvaliti nekom posebnom duzinom aparata, a ni dinamicnost i eksplozivnost u krevetu mi nisu obiljezja. Jedini kvalitet koji sam ja mogao ponuditi djevojkama je duzina seksualnog odnosa, Jelena. Narkoman, kad je na dopu, pardon, supstanci, moze da gusla do zore...
Moji sapatnici su se ponovo smijali a Jelena je, mrtva ozbiljna, nesto pribiljezila u svescicu...
- Vise sam mislila na njihove karakterne osobine. – ocigledno joj nije bilo dovoljno.
- Aha. Sad kontam... Pa, bile su prilicno naivne. Ja sam muvao ona danas jako rijetka, gotovo iscezla stvorenja, koja se furaju na ljubav i emocije i setnje i parkove... Kojima materijalne stvari nisu primarne. Koristio sam se njima, lagao im i varao ih i izvlacio im pokoju marku, koliko sam mogao... Na pocetku veze obicno bih precutao taj beznacajni podatak da sam ozenjen, a kasnije, kad bi to provalile, radio bih ono shto radi vecina ozenjenih muskaraca koja ima ljubavnice.
- Sta rade ? – Jelena je bila vrlo radoznala.
- Pa, lazu im da ce zenu ostaviti zbog njih... – zavrsio sam.
Jeleni je to, ocigledno, bilo dovoljno. Ucinilo mi se, barem na trenutak, da su je se moje rijeci dotakle na neki specifican lican nacin. Hej, a mozda se vi, doktorice draga, bas muvate sa nekim ozenjenim tipom, pade mi na pamet ali precutah... Jelena se zatim presaltala na Kristinu a ja osjetih veliko olaksanje, kao da sam zbacio nekog mnogo debelog tipa koji me je jahao kao Muhamed kamilu...
- Kristina, ti si udata, zar ne ? – Jelena je pitala, prilicno sigurna.
- Jesam. Imam muza ali on je u zatvoru. Zove se Dragan.
- U zatvoru ? Otkad ? Koliko dugo ?
- Skoro godinu dana. U Spuzu je, osudjen na 10 godina... – sjebala nas je i odmah dodala – Ali cesto ga pustaju. Dolazi kuci svakog drugog vikenda. Onda se dobro provodimo. On je lud skroz. Putujemo u Budvu i Trebinje sa njegovim drugovima na muziku... uzivo muziku.
- Ti si zadovoljna takvim odnosom ? Ne smeta ti shto je on u zatvoru ?
- Smeta mi ali tako mora... Ma, nema veze, super nam je kad izadje, provodimo se.. – zvucala je pomalo kao razvaljeni gramofon koji se stalno vraca na isto mjesto.
- On je diler droge, zar ne ? Mislis li da mozes da prestanes da se drogiras dok si sa njim u braku ? – skakljivo pitanje, Jelena je ocigledno ulazila u formu.
- Mogu... Mozda bih uzela ponekad.
- Ponekad ? Znas li da nema ponekad ?
Nije dobila odgovor. Zato se okrenula Ivanu i meni :
- Sta mislite vas dvojica ? Je li moguce uzimati samo ponekad ?
Ivan je mudro cutao. Ja, opet, nisam htio curu ostaviti bez odgovora...
- Ne znam. Mozda Kristina moze. Ja ne bih mogao. – odgovorio sam diplomatski.
- Jos cemo se vratiti na ovo, Kristina... Ivane, ti ces ovde zaspati. Pricaj malo.
Ivan je malo pricao... Covjek je sa svojih 27 godina uspio jednom da se ozeni, muci se u braku 4 godine i razvede se prije 6 mjeseci. Ima i klinca starog 3 godine. Tu cinjenicu je rekao prilicno nevoljno, kao da nam prica o boravku u Zabeli ili Spuzu a ne o djetetu. Bas mi je djelovalo cudno... Ozenio se zato shto ga, u jednom trenutku nepaznje, nije izvadio na vrijeme pa napravio malog Filipa... Najludja stvar u cijeloj prici je cinjenica da njegova bivsa zena nema blage veze da je zivjela godinama sa narkomanom. Trenutno je u toku parnica za starateljstvo nad djetetom i moj cimer se uzasno plasi da ce zenini advokati isceprkati podatak da idealni otac visi u klinici za okorjele narkomane...
Bas u vrijeme kada je Ivan zavrsavao svoje izlaganje, Sanja i Milena su odlucile da su se dovoljno odmarale, ustale su sa fotelja i sa praznim soljicama kafe u rukama i punim pepeljarama udaljile se u kuhinju... Nadao sam se da ce to i Jelenu motivisati da prekine mucenje i ostavi nas na miru, da se lijepo povucemo u sebe i vegetiramo. Ali, Jelena se spremala sa jos jedan napad, na mene :
- Vlado, nisi nam rekao kakvu ces devojku traziti kad izadjes iz klinike ? – pitala me je, ljubazno se smjeskajuci.
- Jelena, ja jos uvijek nemam pojma da li cu ikada izaci iz ove ludare. Moji starci su potpisali neki mnogo zajeban dokument koji su me kao vruc krompir uvalili u ruke poglavici ove klinike, a obzirom u kakvim smo odnosima, moguce je da ce me u napadu bijesa ubiti i zakopati u dvoristu... ili barem zatociti u golubarniku na vrhu kuce i kljukati tabletama dok se ne pretvorim u jebeni kaktus. – briljantno sam izvrsio izlaganje.
- Ma daj... Dr Boro je divan covek. I on mnogo zeli da se svi vi izlecite... Ne pokusavaj da izbegnes odgovor, nece ti uspeti !
- Okej. Bicu iskren prema tebi. Dvoumim se trenutno. – rekoh ozbiljno i sacekah njeno logicno pitanje.
- Izmedju cega se dvoumis ?
- Izmedju Haicanske i Brazilske varijante ljepote, jebiga... A i Norvezanke dolaze u obzir. – odbrusio sam i ustao sa fotelje.
Ivan se smijao. Kristina, za cudo, nije... Mozda je cura vjerovala da sam zaista mislio to shto sam odgovorio. Jelena se takodje digla iz fotelje, uputila pozdrav u pravcu mojih sapatnika i ljutito se udaljila iz sobe. Gledajuci je kako odlazi, sva crvena i zajapurena, osjecao sam se kao Jablan poslije rutinske pobjede u koridi, grdna volusina iz Kociceve price, i jedva se uzdrzao da ne zabacim glavu unazad i ponosno zaricem da bih oglasio trijumf... Nikako nisam mogao da objasnim sebi zasto uvijek jebeni cinizam i ironija i sarkazam i podjebavanje...
Vlado M. 25.03.2004, 15:08
Ipak, nisam zelio da pretjerano razbijam glavu tako dubokoumnim i znacajnim razmisljanjima pa sam jednostavno odsetao do kuhinje i pokusao da se ogrebem za sok koji nije bio predvidjen protokolom. Naime, svi pacijenti su u toku dana imali pravo na cetiri soka, poslije svakog obroka po jedan osim poslije rucka, kad su nam dozvoljavali duplu dozu. Na raspolaganju smo imali samo dvije vrste soka, sranje od jabuke i sranje od ananasa, i to u ambalazi od 0,25 l, tako da mi se cesto cinilo da pijem kapi za oci... Ocigledno je moj mozak bio i previse naviknut na pivo, koje sam cesto forsirao kada ne bih bio u stanju kljucanja, pri cemu sam uvijek akcenat stavljao na kolicinu u odnosu na kvalitet. Ti sokovi su, naravno, bili sasvim okej ali ja sam ipak svakodnevno grmio na njih i kleo se da vise nikad necu probati jabuku niti jebeni ananas jer su mi uzasno dokurcili. Problem sigurno nije bio u sokovima vec u meni jer tih dana sam bio spreman da planem i zbog minimalnog povoda samo da bih nekako izbacio iz sebe silni bijes od kojeg sam se naduo kao zaba kad se sprema da preskoci Lamansh.
Drage sestrice su mi izasle u susret, i prilicno smiren sam se vratio u dnevni boravak, stezuci flasicu, i sjeo za poseban sto, nadajuci se da cu makar na desetak minuta biti prepusten samom sebi. Uvijek sam volio da se osamljujem, i kao narkoman a i u daleka prosla vremena, kada to jos nisam bio... Ivan je, za to vrijeme, scepao daljinski, upalio TV i pustio neku bezveznu rap muziku, sve sa crncima i kajlama i autima i guzarama, dok se Kristina prepustila turbo folk uzasu koji je izvirao iz kvalitetnog diskmena. Idilu je ubrzo prekinuo doktor Boro. Uletio je u boravak kao tasmanijski djavo, brzo se okrenuo oko sebe da pogledom obuvati cijelu prostoriju, iskoristi faktor iznenadjenja i provali cime se ko bavi. To je izveo toliko brzo da ne biste stigli da izvucete prst iz nosa ukoliko ste se bavili rudarstvom...
- Sta je to ? Sta to slusate ? – obratio se Ivanu, pokazujuci glavom umjesto rukom u pravcu televizora.
- Nista. – Ivan je detaljno objasnio ali poglavica nije bio zadovoljan.
Ugasio je televizor a zatim uzeo daljinski iz Ivanove ruke i predao ga sestrama uz naredjenje da ga cuvaju od nas po cijenu zivota a nama rekao da "ostanemo tu". Kao da smo se, jebiga, upravo spremali da negdje odemo... Ubrzo se vratio noseci neka dva cd-a i sa samozadovoljnim smjeskom na licu, u fazonu – e, sad sam vas zajebao.
- Nema vise crnacke muzike i slicnih gluposti. Dosta ste vi u zivotu slusali pogresne stvari. – rekao je a zatim ubacio jedan disk u dvd-player.
- Izvinite, doktore, o cemu se ovdje radi ? – pokusao sam da se informisem.
- Odsad se samo moze slusati duhovna muzika. I to samo onda kada dobijete posebno odobrenje. Od mene ili doktora Aca. Sve je to u svrhu vaseg lijecenja.
Kao dokaz za to tvrdnju, sobu je ubrzo ispunio zvuk horskog pjevanja. Ivan i ja smo se zgledali i nakezili jedan drugom dok je Kristina napravila kardinalnu gresku – zgrabila je svoj diskmen i krenula da izadje na terasu...
- Kristina ! Vidi nje... Daj mi to shto drzis u rukama – poglavica se iznenadio, prisao joj i uzeo diskmen – Ovo ces da dobijes tek kad se izlijecis. Vidjeces da ti tada nece pasti na pamet da slusas narodnjake vec pravu muziku. Slusaj...
Nisam mogao a da se cinicno ne nasmijem. Da, svi cemo se izlijeciti i svi cemo se primati na duhovnu muziku i sokove od ananasa... Doktor je presao preko tog mog smijeha i napustio nas, sasvim dobro raspolozen. Zanesenjak...
- Vidite li vi idiota ? – Kristina nam se uvrijedjeno obratila.
Slegnuo sam ramenima umjesto odgovora i krenuo da pronadjem sestre. Ako doktor zeli da se zamlacuje sitnicama to je njegova stvar i nije moje da razbijam glavu o tome... Palo mi je na pamet da bi me lezanje na krevetu u praznoj sobi prilicno smirilo pa mi je trebalo njihovo odobrenje. To nije bilo nista posebno; jedino me je malo cudilo to shto smo i za kenjanje morali da trazimo dozvolu ili da ga najavimo nekoliko minuta ranije, ukoliko smo se za tu akciju odlucili za vrijeme dosadjivanja u sobi za dnevni boravak... Rad, red i disciplina. Tri pojma od kojih mi se cesto smuci a sa kojim sam se svakog dana morao rvati na klinici. Sve je to vjerovatno dio moje bolesti... Naletio sam na Milenu, a ona, srecom, nije zakerala i pravila probleme vec mi je velikodusno dopustila da cumuram u sobi sve do vecere. Sav zahvalan, lijeno sam se razvlacio po stepenicama, uvukao u sobu i ispruzio na krevet kao smozdeni fizikaner. Odlucio sam da iskljucim mozak barem za kratko, da se opustim i zaboravim na probleme koji me pritiscu. To je, naravno, jako lijepa zamisao ali kao i svaka jako lijepa zamisao - prakticno neizvodljiva... Samo sam se prevrtao po jebenom krevetu, neprestano razmisljajuci o tome kako sam se ispalio, kako su starci izletjeli strashne pare bez rezultata jer sam duboko u sebi osjecao da svi ti ljudi u bijelom oko mene nece moci da promijene moj nacin razmisljanja. Vjerovao sam da se ne mogu prestati uzimati tu gadost dokle god prezirem i ljude i drustvo, ismijavam price o buducnosti i nekom normalnom zivotu, pritom ne nudeci bilo kakvu drugu alternativu osim gudriranja. Ali, problem sa mnom je i to shto bi me te misli mucile samo dok sam u horizontali; cim bih se podigao sa kreveta, otresao bih ih sa sebe zajedno sa savjescu i kajanjem i razumom... Tako je bio i tog poslijepodneva.
Uskoro se zaculo kucanje a zatim su se i vrata otvorila, bas u vrijeme kada sam zmirnuo u njih. Iz otvora je provirilo Ivanovo ispijeno lice...
- Hajde, Dovla, stigla klopa... – rekao je prilicno veselo za svoje standarde.
- Eto me. Gladan sam. – odgovorio sam i sletio sa kreveta.
U trpezariji sam ugledao novo osoblje, ovog puta mjesovito. Da, u smjeni je bio jedan medicinski tehnicar, sav krupan, smotan i dobrocudan, prilicno mlad i plasljiv. Zvao se Aco. Ako Aca zelite da posteno zajebete i iznervirate, onda ga samo trebate zvati – "sestro"... Tip bi se od toga zacrvenio u licu kao kineska zastava na vrhu Bijele kuce. Naravno, pacijentima to nikako nije moglo promaci i svi su to dosta cesto koristili, dovodeci jadnog Aca tehnicara do ludila... Njegova koleginica se zvala Tanja i bila je toliko drugacija od Aca, u svakom pogledu, da je bilo jasno da ih je samo narocito duhovita osoba mogla uvezati u ekipu, tandem, sta god... Tanja je, ukratko, licila na kuglu. Dakle, savrseno loptastog oblika, non stop se kotrljala po klinici, puna energije i holesterola. Nikad je nisam vidio da se zali ili ljuti ili vrijedja osim prilikom naseg prvog susreta. Naravno, jedini krivac za to sam ja. Bilo je to za vrijeme vecere...
Po obicaju, bio sam najgladnija osoba za stolom i prvo sam pocistio svoj tanjir a zatim se prebacio na Ivanov i nemilosrdno prozdirao pohovani sir koji je dosao kao sjajna promjena nakon silnih komada sprzenog mesa. Pri tome sam zvalavio o tome kako nisam nimalo gladan i kako, jebiga, vec danima uopste nemam apetit, narcisoidno se smijuci svojim shalama. Tanja se bas u to vrijeme kotrljala po trpezariji i slusala moje gluposti.
- Vlado, ti si Bosanac ? – pitala me je.
- Aha... – promrmljao sam daveci se hranom.
- Ja bas volim Bosance. – rekla je veselo a onda dodala – Udata sam za Bosanca.
Bas u tom trenutku sam otisnuo niz grlo neki narocito impresivan komad sira i osposobio usta za odgovor :
- Pa, mogla si i gore proci. – pokusao sam se nasaliti.
Nisam imao namjeru da je uvrijedim i nisam pretjerano razmisljao o svojim rijecima. Zaista nisam imao namjeru da je uvrijedim i... Jebiga, Tanja to nije tako shvatila. Namracila se i procijedila :
- Ma nemoj !
Tako sam skontao da je zena pomislila da je to, u stvari, aluzija na njen izgled ili visak nekih 50-tak kilograma i uvrijedila se. Kristina me je pogledala sva zgrozena dok je Ivan nagulio sok u pokusaju da prikrije kez... Mnogo puta kasnije sam pokusavao da se "izvadim" kod Tanje, koristio sam sve moguce sitne trikove i smicalice. Servirao joj slatke male shale i ruzicaste komplimente i nevine osmjehe i ljubaznost... Ali, nista nije uspjevalo. Uvijek je bila rezervisana prema meni i nimalo mi nije vjerovala. Vjerovatno jedina sestra na klinici kojom nisam mogao sa lakocom da manipulisem... Moguce je da je moj pristup bio pogresan, da sam previse flosofirao i mudrovao. Vjerovatno sam joj se trebao odmah izviniti i objasniti da nisam imao losu namjeru. Samo, jebiga, iz mojih usta dosta rijetko izlazi bilo kakvo izvinjenje. Ja sam skoro potpuno nesposoban za tako nesto. A, mozda ni izvinjenje nije bilo potrebno. Mozda sam je trebao podmititi nekim socnim hamburgerom... Ne znam.
Ostatak veceri je prosao u prilicno truloj atmosferi. Televizor je cijelo vrijeme bio upaljen, Kristina i Ivan su gledali neki kviz za debile na TV Pink a meni je paznju ponajvise okupirao sat u trpezariji. Stalno sam ga gledao i podstrekivao kazaljke da se, shto je brze moguce, pomjere do 22.00 pa da dobijem svoju porciju tableta, progutam ih u stilu glupave male kokoske i dobijem nekoliko sati zaborava. San bez snova mi se tih dana cinio kao najveca nagrada za moje napore. "Napore"...
Bash u vrijeme kada je Aco tehnicar, kao dezurni trovac te veceri, sortirao tablete za nasu malu sjebanu ekipu, dobili smo jednog neocekivanog gosta. To je bio Nikola, onaj crni decko s kojim sam igrao basketa nekoliko sati ranije... Za ruku ga nije drzala Natasa, vec na moje veliko iznenadjenje, doktor Aco, glavom i bradom. Dobri doktor ga je pridrzavao za nadlakticu da se ne bi skljokao tu, na pod, jer je bio pijan kao crna zemlja. Nikola je jedva stajao na nogama a shishke su ga smijesno poklopile po ocima tako da me je podsjecao na ovcarskog psa iz crtanih filmova. Bez ikakvog razmisljanja je krenuo ka nama, cim nas je ugledao. Meni je prisao jer sam mu bio najblizi, svega par koraka od stepenica koje su vodile ka sobama ili jos dalje, ka intezivi, shto se njemu ocigledno smjesilo te noci...
- Hej, Vlado ! – viknuo mi je na uho kao da nas dijeli sedam gora i sedam mora. – Reflex je pobedio... Reflex je pobedio Zvezdu !
- Hajde, Nikola, idemo... – doktor se umijesao namigujuci Kristini koja se spremala da zagrmi od smijeha.
Ipak, prije nego shto je doktor uspio da ga povuce i usmjeri ka stepenicama, Nikola me je zagrlio slobodnom rukom i, koristeci moju zbunjenost, socno poljubio u obraz. Taj poljubac je odjeknuo kao jebena bomba... Tragikomicna stvar, koju smo svi dozivjeli kao komicnu, prije svega, i propratili je gromoglasnim smijehom. Zidovi su se tresli a zemlja se raspadala od silnog smijeha... Nikola je zatim, krecuci se stepenicama, na originalan nacin zabacio glavu unazad, u pokusaju da pomjeri kosu sa ociju, shto nas je dodatno nasmijalo. Tek mnogo dana kasnije, provalio sam da on glavu zabacuje na takav karakteristican nacin kada se nakljuka tabletama, uglavnom bromazepamima... Inace, Nikola se razlikovao od vecine ekipe na klinici bas po tome shto nije bio heroinski ovisnik vec tabletoman. Te veceri je napravio receidiv a mi smo se smijali.
- Ode ovaj... – strahovito mudro zakljuci tehnicar i napravi pokret rukom kao da plovi jebeni brod.
Progutali smo tablete i otisli na spavanje, kao poslusni mali ucenici...
Taman kad sam legao i nestrpljivo cekao da me dva flormidala posalju u zaborav, Ivan se oglasio :
- Hej, Vlado, danas je bas bilo zanimljivo.
- Da, meni je dan brzo prosao. – slozio sam se, cudeci se usput shto je Ivan poceo razgovor.
- Pricali smo o raznim stvarima. – nastavio je. – Znas... Hocu nesto da te zamolim.
- Samo nemoj da ustajem iz kreveta. Upravo sam namjestio hemoroid. – bio sam po obicaju ozbiljan.
- Ozbiljno ti kazem, bre... Slusaj... Nemoj nikome da kazes da imam sina. Okej ?
- Necu. Nema problema. – slozio sam se po inerciji, i ne stigavsi da razmislim o njegovoj molbi.
- To mi je mnogo vazno. Znas... – to mu je bilo objasnjenje.
Tek tada skontah sta me je covjek pitao. Pa jebote, pomislih, ko se jos stidi cinjenice da ima dijete. Pa zar je to neka sramota, hej !!! Srecom sam usta drzao zatvorena pa mi se te misli nisu prosule po mracnoj sobi. Srecom, jer sam ubrzo povezao stvari. Ivan se, naravno, nije stidio svog sina... Ivana je bila sramota cinjenice da je narkoman, i pored toga shto ima sina. Au, jebote.... Tek tada sam postao, barem malo, svjestan tezine tereta koji moj cimer nosi. I provalio sam zasto je prokleto ozbiljan i cutljiv i mracan.
- Ivane, nemoj da se mucis, jebiga... Svakome se to moglo da desi. Izlijeci se i imaces priliku da mu se iskupis, milion puta, jarane. – to sam uspio smisliti.
Okrenuo se ka zidu umjesto odgovora a ja sam odlucio da ne navaljujem. Tablete su ubrzo obavile svoj posao i dobio sam ono shto sam zelio – san bez snova...
Vlado M. 22.04.2004, 18:50
Drage sestrice su mi izasle u susret, i prilicno smiren sam se vratio u dnevni boravak, stezuci flasicu, i sjeo za poseban sto, nadajuci se da cu makar na desetak minuta biti prepusten samom sebi. Uvijek sam volio da se osamljujem, i kao narkoman a i u daleka prosla vremena, kada to jos nisam bio... Ivan je, za to vrijeme, scepao daljinski, upalio TV i pustio neku bezveznu rap muziku, sve sa crncima i kajlama i autima i guzarama, dok se Kristina prepustila turbo folk uzasu koji je izvirao iz kvalitetnog diskmena. Idilu je ubrzo prekinuo doktor Boro. Uletio je u boravak kao tasmanijski djavo, brzo se okrenuo oko sebe da pogledom obuvati cijelu prostoriju, iskoristi faktor iznenadjenja i provali cime se ko bavi. To je izveo toliko brzo da ne biste stigli da izvucete prst iz nosa ukoliko ste se bavili rudarstvom...
- Sta je to ? Sta to slusate ? – obratio se Ivanu, pokazujuci glavom umjesto rukom u pravcu televizora.
- Nista. – Ivan je detaljno objasnio ali poglavica nije bio zadovoljan.
Ugasio je televizor a zatim uzeo daljinski iz Ivanove ruke i predao ga sestrama uz naredjenje da ga cuvaju od nas po cijenu zivota a nama rekao da "ostanemo tu". Kao da smo se, jebiga, upravo spremali da negdje odemo... Ubrzo se vratio noseci neka dva cd-a i sa samozadovoljnim smjeskom na licu, u fazonu – e, sad sam vas zajebao.
- Nema vise crnacke muzike i slicnih gluposti. Dosta ste vi u zivotu slusali pogresne stvari. – rekao je a zatim ubacio jedan disk u dvd-player.
- Izvinite, doktore, o cemu se ovdje radi ? – pokusao sam da se informisem.
- Odsad se samo moze slusati duhovna muzika. I to samo onda kada dobijete posebno odobrenje. Od mene ili doktora Aca. Sve je to u svrhu vaseg lijecenja.
Kao dokaz za to tvrdnju, sobu je ubrzo ispunio zvuk horskog pjevanja. Ivan i ja smo se zgledali i nakezili jedan drugom dok je Kristina napravila kardinalnu gresku – zgrabila je svoj diskmen i krenula da izadje na terasu...
- Kristina ! Vidi nje... Daj mi to shto drzis u rukama – poglavica se iznenadio, prisao joj i uzeo diskmen – Ovo ces da dobijes tek kad se izlijecis. Vidjeces da ti tada nece pasti na pamet da slusas narodnjake vec pravu muziku. Slusaj...
Nisam mogao a da se cinicno ne nasmijem. Da, svi cemo se izlijeciti i svi cemo se primati na duhovnu muziku i sokove od ananasa... Doktor je presao preko tog mog smijeha i napustio nas, sasvim dobro raspolozen. Zanesenjak...
- Vidite li vi idiota ? – Kristina nam se uvrijedjeno obratila.
Slegnuo sam ramenima umjesto odgovora i krenuo da pronadjem sestre. Ako doktor zeli da se zamlacuje sitnicama to je njegova stvar i nije moje da razbijam glavu o tome... Palo mi je na pamet da bi me lezanje na krevetu u praznoj sobi prilicno smirilo pa mi je trebalo njihovo odobrenje. To nije bilo nista posebno; jedino me je malo cudilo to shto smo i za kenjanje morali da trazimo dozvolu ili da ga najavimo nekoliko minuta ranije, ukoliko smo se za tu akciju odlucili za vrijeme dosadjivanja u sobi za dnevni boravak... Rad, red i disciplina. Tri pojma od kojih mi se cesto smuci a sa kojim sam se svakog dana morao rvati na klinici. Sve je to vjerovatno dio moje bolesti... Naletio sam na Milenu, a ona, srecom, nije zakerala i pravila probleme vec mi je velikodusno dopustila da cumuram u sobi sve do vecere. Sav zahvalan, lijeno sam se razvlacio po stepenicama, uvukao u sobu i ispruzio na krevet kao smozdeni fizikaner. Odlucio sam da iskljucim mozak barem za kratko, da se opustim i zaboravim na probleme koji me pritiscu. To je, naravno, jako lijepa zamisao ali kao i svaka jako lijepa zamisao - prakticno neizvodljiva... Samo sam se prevrtao po jebenom krevetu, neprestano razmisljajuci o tome kako sam se ispalio, kako su starci izletjeli strashne pare bez rezultata jer sam duboko u sebi osjecao da svi ti ljudi u bijelom oko mene nece moci da promijene moj nacin razmisljanja. Vjerovao sam da se ne mogu prestati uzimati tu gadost dokle god prezirem i ljude i drustvo, ismijavam price o buducnosti i nekom normalnom zivotu, pritom ne nudeci bilo kakvu drugu alternativu osim gudriranja. Ali, problem sa mnom je i to shto bi me te misli mucile samo dok sam u horizontali; cim bih se podigao sa kreveta, otresao bih ih sa sebe zajedno sa savjescu i kajanjem i razumom... Tako je bio i tog poslijepodneva.
Uskoro se zaculo kucanje a zatim su se i vrata otvorila, bas u vrijeme kada sam zmirnuo u njih. Iz otvora je provirilo Ivanovo ispijeno lice...
- Hajde, Dovla, stigla klopa... – rekao je prilicno veselo za svoje standarde.
- Eto me. Gladan sam. – odgovorio sam i sletio sa kreveta.
U trpezariji sam ugledao novo osoblje, ovog puta mjesovito. Da, u smjeni je bio jedan medicinski tehnicar, sav krupan, smotan i dobrocudan, prilicno mlad i plasljiv. Zvao se Aco. Ako Aca zelite da posteno zajebete i iznervirate, onda ga samo trebate zvati – "sestro"... Tip bi se od toga zacrvenio u licu kao kineska zastava na vrhu Bijele kuce. Naravno, pacijentima to nikako nije moglo promaci i svi su to dosta cesto koristili, dovodeci jadnog Aca tehnicara do ludila... Njegova koleginica se zvala Tanja i bila je toliko drugacija od Aca, u svakom pogledu, da je bilo jasno da ih je samo narocito duhovita osoba mogla uvezati u ekipu, tandem, sta god... Tanja je, ukratko, licila na kuglu. Dakle, savrseno loptastog oblika, non stop se kotrljala po klinici, puna energije i holesterola. Nikad je nisam vidio da se zali ili ljuti ili vrijedja osim prilikom naseg prvog susreta. Naravno, jedini krivac za to sam ja. Bilo je to za vrijeme vecere...
Po obicaju, bio sam najgladnija osoba za stolom i prvo sam pocistio svoj tanjir a zatim se prebacio na Ivanov i nemilosrdno prozdirao pohovani sir koji je dosao kao sjajna promjena nakon silnih komada sprzenog mesa. Pri tome sam zvalavio o tome kako nisam nimalo gladan i kako, jebiga, vec danima uopste nemam apetit, narcisoidno se smijuci svojim shalama. Tanja se bas u to vrijeme kotrljala po trpezariji i slusala moje gluposti.
- Vlado, ti si Bosanac ? – pitala me je.
- Aha... – promrmljao sam daveci se hranom.
- Ja bas volim Bosance. – rekla je veselo a onda dodala – Udata sam za Bosanca.
Bas u tom trenutku sam otisnuo niz grlo neki narocito impresivan komad sira i osposobio usta za odgovor :
- Pa, mogla si i gore proci. – pokusao sam se nasaliti.
Nisam imao namjeru da je uvrijedim i nisam pretjerano razmisljao o svojim rijecima. Zaista nisam imao namjeru da je uvrijedim i... Jebiga, Tanja to nije tako shvatila. Namracila se i procijedila :
- Ma nemoj !
Tako sam skontao da je zena pomislila da je to, u stvari, aluzija na njen izgled ili visak nekih 50-tak kilograma i uvrijedila se. Kristina me je pogledala sva zgrozena dok je Ivan nagulio sok u pokusaju da prikrije kez... Mnogo puta kasnije sam pokusavao da se "izvadim" kod Tanje, koristio sam sve moguce sitne trikove i smicalice. Servirao joj slatke male shale i ruzicaste komplimente i nevine osmjehe i ljubaznost... Ali, nista nije uspjevalo. Uvijek je bila rezervisana prema meni i nimalo mi nije vjerovala. Vjerovatno jedina sestra na klinici kojom nisam mogao sa lakocom da manipulisem... Moguce je da je moj pristup bio pogresan, da sam previse flosofirao i mudrovao. Vjerovatno sam joj se trebao odmah izviniti i objasniti da nisam imao losu namjeru. Samo, jebiga, iz mojih usta dosta rijetko izlazi bilo kakvo izvinjenje. Ja sam skoro potpuno nesposoban za tako nesto. A, mozda ni izvinjenje nije bilo potrebno. Mozda sam je trebao podmititi nekim socnim hamburgerom... Ne znam.
Ostatak veceri je prosao u prilicno truloj atmosferi. Televizor je cijelo vrijeme bio upaljen, Kristina i Ivan su gledali neki kviz za debile na TV Pink a meni je paznju ponajvise okupirao sat u trpezariji. Stalno sam ga gledao i podstrekivao kazaljke da se, shto je brze moguce, pomjere do 22.00 pa da dobijem svoju porciju tableta, progutam ih u stilu glupave male kokoske i dobijem nekoliko sati zaborava. San bez snova mi se tih dana cinio kao najveca nagrada za moje napore. "Napore"...
Bash u vrijeme kada je Aco tehnicar, kao dezurni trovac te veceri, sortirao tablete za nasu malu sjebanu ekipu, dobili smo jednog neocekivanog gosta. To je bio Nikola, onaj crni decko s kojim sam igrao basketa nekoliko sati ranije... Za ruku ga nije drzala Natasa, vec na moje veliko iznenadjenje, doktor Aco, glavom i bradom. Dobri doktor ga je pridrzavao za nadlakticu da se ne bi skljokao tu, na pod, jer je bio pijan kao crna zemlja. Nikola je jedva stajao na nogama a shishke su ga smijesno poklopile po ocima tako da me je podsjecao na ovcarskog psa iz crtanih filmova. Bez ikakvog razmisljanja je krenuo ka nama, cim nas je ugledao. Meni je prisao jer sam mu bio najblizi, svega par koraka od stepenica koje su vodile ka sobama ili jos dalje, ka intezivi, shto se njemu ocigledno smjesilo te noci...
- Hej, Vlado ! – viknuo mi je na uho kao da nas dijeli sedam gora i sedam mora. – Reflex je pobedio... Reflex je pobedio Zvezdu !
- Hajde, Nikola, idemo... – doktor se umijesao namigujuci Kristini koja se spremala da zagrmi od smijeha.
Ipak, prije nego shto je doktor uspio da ga povuce i usmjeri ka stepenicama, Nikola me je zagrlio slobodnom rukom i, koristeci moju zbunjenost, socno poljubio u obraz. Taj poljubac je odjeknuo kao jebena bomba... Tragikomicna stvar, koju smo svi dozivjeli kao komicnu, prije svega, i propratili je gromoglasnim smijehom. Zidovi su se tresli a zemlja se raspadala od silnog smijeha... Nikola je zatim, krecuci se stepenicama, na originalan nacin zabacio glavu unazad, u pokusaju da pomjeri kosu sa ociju, shto nas je dodatno nasmijalo. Tek mnogo dana kasnije, provalio sam da on glavu zabacuje na takav karakteristican nacin kada se nakljuka tabletama, uglavnom bromazepamima... Inace, Nikola se razlikovao od vecine ekipe na klinici bas po tome shto nije bio heroinski ovisnik vec tabletoman. Te veceri je napravio receidiv a mi smo se smijali.
- Ode ovaj... – strahovito mudro zakljuci tehnicar i napravi pokret rukom kao da plovi jebeni brod.
Progutali smo tablete i otisli na spavanje, kao poslusni mali ucenici...
Taman kad sam legao i nestrpljivo cekao da me dva flormidala posalju u zaborav, Ivan se oglasio :
- Hej, Vlado, danas je bas bilo zanimljivo.
- Da, meni je dan brzo prosao. – slozio sam se, cudeci se usput shto je Ivan poceo razgovor.
- Pricali smo o raznim stvarima. – nastavio je. – Znas... Hocu nesto da te zamolim.
- Samo nemoj da ustajem iz kreveta. Upravo sam namjestio hemoroid. – bio sam po obicaju ozbiljan.
- Ozbiljno ti kazem, bre... Slusaj... Nemoj nikome da kazes da imam sina. Okej ?
- Necu. Nema problema. – slozio sam se po inerciji, i ne stigavsi da razmislim o njegovoj molbi.
- To mi je mnogo vazno. Znas... – to mu je bilo objasnjenje.
Tek tada skontah sta me je covjek pitao. Pa jebote, pomislih, ko se jos stidi cinjenice da ima dijete. Pa zar je to neka sramota, hej !!! Srecom sam usta drzao zatvorena pa mi se te misli nisu prosule po mracnoj sobi. Srecom, jer sam ubrzo povezao stvari. Ivan se, naravno, nije stidio svog sina... Ivana je bila sramota cinjenice da je narkoman, i pored toga shto ima sina. Au, jebote.... Tek tada sam postao, barem malo, svjestan tezine tereta koji moj cimer nosi. I provalio sam zasto je prokleto ozbiljan i cutljiv i mracan.
- Ivane, nemoj da se mucis, jebiga... Svakome se to moglo da desi. Izlijeci se i imaces priliku da mu se iskupis, milion puta, jarane. – to sam uspio smisliti.
Okrenuo se ka zidu umjesto odgovora a ja sam odlucio da ne navaljujem. Tablete su ubrzo obavile svoj posao i dobio sam ono shto sam zelio – san bez snova...
Vlado M. 22.04.2004, 18:50
Medjutim, cinilo se da noc u Beogradu traje mnogo duze nego kod nas u Bosni a moj jadni organizam nikako da se navikne. Tako sam se probudio prilicno rano i u sobi je bilo jednako mracno kao i kad sam legao u krevet. Na ulici nikakav glas, nikakav sum... Gotovo savrsenu tisinu je jedino remetilo Ivanovo jednolicno disanje na krevetu do mog. Ivan je zaista bio sjajna meta za mene, nesrecnog vampira i da smo, umjesto u jebenoj ludnici, bili u vojsci ili na ekskurziji, svake veceri bi mu gorio fisek izmedju noznih prstiju ili bih ga namazao kaladontom po faci ili bih sproveo neku drugu gadost i potom se smijao njegovoj zbunjenosti i bijesu a svojoj lucidnosti... Ali, to nije bilo ni vrijeme ni mjesto za djetinjaste smicalice i pakosti pa sam bio prilicno miran i pokusavao da vrijeme utucem radeci druge stvari. Te sam veceri, mislim, gledao film. To dosta cesto radim u nocima kada ne mogu da spavam. Izvalim se na ledja, ukljucim projektor u glavi i zabuljim se u narocito zanimljiv film na plafonu. To je najcesce neki niskobudzetni evropski film u kojem glavnu musku ulogu igra moja malenkost, dok se moje partnerke stalno mijenjaju i varijaju od porno zvijezda do nekih meni dobro poznatih djevojaka iz komsiluka... Te tople majske noci sam gledao romanticnu komediju u kojoj sam djelovao prilicno zgodno i mudro i odmjereno dok su heroine bile, u odsustvu drugih zvijezda, mile sestrice iz smjene prethodnog jutra, Sanja i Milena. Nazalost, moj dragi mozak je zbog dugogodisnjeg konzumiranja narkotika i alkohola prilicno ostecen, pa je film dobio dosta neobican zaplet i postepeno je iz romanticne balade prerastao u erotsku dramu a zatim i u tvrdi pornic koji je obilovao nizom pretjerano perverznih scena i situacija... I, ko zna kako bi se cijela stvar zavrsila da se nije desio neocekivan obrt.
Naime, odjednom pocinjem da se ne osjecam dobro. U potiljak kao da mi nesto pilji. Osvrnem se i imam sta da vidim. Zid otvorio oci. ZID OTVORIO OCI! Prokleti zid me posmatra. Osvrnem se na drugu stranu. Zid opet otvorio oci. Osvrnem se i na trecu. Isti slucaj. I na cetrvrtu. Isto. Cetiri ogromna para ociju bulje u mene. Citava prokleta soba me posmatra. Bulji u smrznutog i pateticnog mene puna neke ubilacke znatizelje. Trenutak napetog osmatranja. A onda prvi zid pocinje da siri ruke. Par nemilosrdnih betonskih saka krecu ka mom vratu. Da me zadave. Plus drugi par. Plus treci. Plus cetvrti. Cetiri para saka. Po jedan par saka za svaki zid. Dva podijeljeno sa jedan jednako dva. Cetiri puta dva jednako osam. Osam betonskih saka. Ka mom vratu, ka mom grlu. Da me zadave, da mi sjebu grkljan, da mi pokvare ovo volsebno filmsko vece. Prekrijem lice rukama i pocinjem da ridam. Mama ! Mama ! Mama ! U pozadini cujem zidove. Gruvaju. Skripe. Ustaju. Cetiri nadrkana zida ustaju i priblizavaju mi se. Soba se ponasa kao ziv organizam, nimalo prijateljski nastrojen prema meni. Do mene stize neka potmula jednolicna ritmicna lupnjava - dum, dum, dum! To je zvuk kao kad sobi pocne da kuca srce. Mamice ! O, mila mamice, pomagaj ! U trenutku uspijevam da prebrodim krizu, da povratim trunku samokontrole. Mozgam : ukoliko uskoro nesto ne preduzmes, jebace ti sve po spisku ova soba. Iznadji neko rjesenje, iznadji neko rjesenje, iznadji neko rjesenje, neprestano ponavljam. Onda ga i iznalazim : ustajem iz kreveta, zatrcavam se, i uz lomljavu prozorskog stakla naglavacke ispadam u bastu... Prodje neko vrijeme dok se osvijestim. U tome su mi pomogle noge, proklete tudje noge na mom tijelu...
- Vlado, Vlado... jebote. Hej, shto spavas na podu ? Hej, probudi se....
Otvaram oci i vidim Ivanov zabrinut taban iznad svog lica. Trebalo mi je par trenutaka da se saberem i skontam zasto je njegova noga iznad moje glave i zasto sam na podu i gdje je taj pod i...
- Vlado, zasto spavas na podu ? Zar vi tamo u Bosni ne znate za krevet ?
Tako sam shvatio cijelu prokletu zajebanciju. Zaspao sam u noci i pao sa kreveta. Ivan se probudio, vidio me kako lezim na podu i ljubazno me protresao nogom... To je bilo prvo jutro koje sam docekao na podu ali ne i posljednje. Prokleto sranje se dogodilo nekoliko puta uzastopno tako da je doktor Aco je saznao za glupost i pozvao me na razgovor sa njim i Rusom na intezivi. Razgovor se svodio uglavnom na Rusov monolog, Acovo ozbiljno klimanje glavom a moje slusanje. Epilog je bio sljedeci - jos jedna nova tableta svakog jutra i veceri u mojoj porciji, Eftil retard. Jebeno sranje protiv epilepsije koje otad redovno moram da pijem. Vesela bijela tableta, oblika cigle, toliko velika da sam se po neki put nadao da ce mi zastati u grlu i tako prouzrokovati moje prerano preseljenje u vjecna lovista... Ja je danas dozivljavam kao poklon od gospodina Heroina. Ljupka tableta umjesto plakete ili znacke kao mali znak paznje vjernom slugi za duzi niz godina predane sluzbe... Vise bih cijenio trodon, ali sta da se radi ?! Zivot ipak nije romanticna komedija sa plafona.
Taj dan se nije samo po blesavom pocetku razlikovao od svih ostalih. On je zaista bio drugaciji... Na klinici covjek lako izgubi pojam o vremenu i prestane da broji dane. Razlog je, naravno, uzasna jednolicnost koja se precizno moze definisati rijecima : novi dan, isto sranje... U Miklosicevoj, postojala su samo dva dana – nedjelja i onaj drugi koji se sastojao od preostalih sest dana. To suncem okupano jebeno jutro je bila nedjelja. Shvatio sam da je drugacija cim sam pogledao na sat. Bilo je skoro 09.00 sati a Ivana i mene niko nije zvao na jutarnju rekreaciju. Kada sam pokusao saznati kome treba da zahvalim na toj divnoj usluzi rekli su mi da nedjeljom nema rekreacije, ni one jutarnje a ni dnevne. Takodje, nedjeljom nema ni psihoterapija ni socioterapija a ni radnih terapija. Nedjeljom nema skoro nicega i svako bi na prvi pogled zakljucio da je nedjelja najljepsi dan u Specijalnoj klinici. Medjutim, vecini pacijenata je nedjelja bila i duza i napornija i teza od onog drugog dana. Nije se nedjeljom tucao kamen niti se trcao maraton. Taj dan je, u stvari, bio predvidjen za gluvarenje na klinici, hvatanje zjala i za posjete. Za posjete...
Pravo na posjete su imali samo clanovi uze porodice i u slucaju vecine pacijenata, dragi roditelji nisu nikada ili, u najboljem slucaju, skoro nikada propustali takvu priliku. Zato biste vec od 11.00 casova mogli da vidite kako male grupice ljudi, usancene na razlicitim stolovima, ukoceno sjede i usiljeno pricaju, pritom nervozno zvjerajuci u ljude oko sebe, plaseci se da svi slusaju i posmatraju upravo njihov sto, kao da se oni i njihov razgovor, jebiga, razlikuju od onih ostalih. A, zapravo su svi bili slicni kao korejska imena... Ja sam bio prokleto zadovoljan shto nisam imao posjetu te nedjelje dok ostali clanovi ekipe iz stacionara nisu dijelili moju srecu.
Sjedili smo u dnevnom boravku i neobavezno pricali, svo cetvoro. Marina se tokom noci oporavila i na njoj se nije moglo primijetiti da je prethodnog dana imala probleme sa hepatitisom. Ipak, ja sam na svima njima mogao da primjetim odredjenu dozu nervoze, narocito na mom cimeru... Ubrzo je dosla sestra Sova, liceci na Smrt vise nego ikada, i pozvala Kristinu da se spremi jer, jebiga, njen otac samo shto nije stigao. Taj covjek je previse drzao do sebe da bi se grcio na neudobim foteljama i trpio radoznale poglede na sebi a imao je i specijalne privilegije, pa mu je bilo dopusteno da Kristinu izvede iz klinike na cijeli dan i vrati je tek pred spavanje. To Kristinu nije pretjerano radovalo i nevoljno se vukla po stepenicama da se napuca za starog i izlazak... Ali, kad se vratila izazvala je pravu senzaciju svojim izgledom. Konacno je svukla bolesno sive pijacne pantalone i prljavo bijelu majicu i obukla neke skupocjene krpice u kojim je licila na lijepo upakovani slatkis koji jedva ceka da obraduje sretnog dobitnika i rastopi mu se u krevetu. Mi smo, nazalost, samo mogli da buljimo u nju i gutamo pljuvacku jer se sigurno nismo racunali u dobitnike a kreveti su nam redovno bili prazni ako izuzmemo pokoju kovrdzavu stidnu dlacicu...
- O, ribo, gdje si ti dosad bila ?! – Marina je prokomentarisala iskreno zadivljena a ja sam se pitao da li joj se digla ona stvar u gacama kao shto je meni moja.
Kristina se samo nasmijala i produzila do recepcije gdje je trebala da saceka starog... Zatim nas je napustila Marina. Poglavica je dosao po nju i pozvao je na razgovor i da zajedno sacekaju dolazak njenih roditelja iz Njemacke. Njoj je tog dana istekao boravak u stacionaru i trebalo je da se dogovore sta i kako dalje... Tako je zamro i razgovor za nasim stolom i Ivan i ja smo se opako dosadjivali cekajuci novog Mesiju da se spusti na zemlju i konacno nas izbavi od nas samih.
Mesija se, naravno, nije pojavio ali zato jesu Ivanovi starci, gotovo tacno u podne, cime nisu spasili ni njega ni mene. A siguran sam da im se niko od nas nije obradovao. Tuzno i vjerovatno ruzno ali istinito... Osim Ivanovih roditelja, u posjetu mu je dosao i burazer i on je bio pljunuti Ivan, mada mladji nekoliko godina. Moj poremeceni um se odmah zapitao – Da li ce se ovaj momak za par godina poceti gudrirati ?... Vjerujem da je odgovor negativan. Clanovi Ivanove porodice su nesigurnim koracima prisli nasem stolu a Ivan je ustao da ih doceka. Ja sam nastavio da sjedim, dijeleci njihovu zbunjenost. Nakon shto su se izljubili, upitno su se okrenuli ka meni a ja sam shvatio da je pravi trenutak da se izgubim jer se zemlja, koliko god da cekam, nece otvoriti pod mojim nogama i uciniti mi uslugu progutavsi me. Ni zemlja ne jede bas svako smece... Tu je uskocio Ivan :
- Vlado, daj da te upoznam sa svojim... – rekao je i upoznao me.
Rekli mi ljudi imena a ja ih zaboravio u istom trenu. Pruzili mi ruku forme radi i namjesteno se kao osmjehnuli... Naravno, nisam se naljutio na njih jer sam ih odlicno razumio. Da sam ja roditelj, sigurno ne bih skakao do plafona od radosti shto me voljena sincina upoznaje sa nekom narkomancinom u omrazenoj bolnici... Zato sam promrmljao kako mi je drago i sav poget se prebacio nekoliko metara dalje, u trpezariju. Izbjeglica iz dnevnog boravka.
Zavukao sam ruku u frizider i izvukao sokic od jabuke. Nasuo ga u casu i strpljivo cekao da prodje dan. Povremeno se u kuhinji vrzmala Sova, sva ljupka i drazesna kao skorbut, i bacala pokoji ispitivacki pogled na moju zgurenu pojavu.
- Vlado, tebi niko nije dosao u posetu ? – upitala me je smjeskajuci se, u fazonu – bas mi te je zhao, siroti djecace.
- Bolje je tako. – rekao sam – Samo bismo smarali jedni druge...
Nije mi nista odgovorila a njen izraz lica se nije slozio sa mnom. Nije mi ni bilo vazno. Uskoro je u trpezariju uletio doktor Aco i prisao mi...
- Hej, glavonja, igras li bilijar ? – ozbiljno me pitao. Morao je sacekati par trenutaka da smislim odgovor.
- Doktore, vidite da su mi ruke na stolu ?! – odgovorio sam jos ozbiljnije i izmamio doktorov smijeh i blagi uzas na Sovinom licu.
- Mislim na pravi bilijar. Jesi pravi hajduk.
- Igram ponekad. Shto me pitate ?
- Spremi se onda i sacekaj me ovdje. – rekao je obecavajucim tonom i izasao iz prostorije.
Moje spremanje se sastojalo iz sljedecih kompleksnih aktivnosti : ispijanja soka u jednom dugom, velicanstvenom cugu, odlaganja case i flasice i ceskanja po nosu... Obavljajuci te radnje pokusavao sam da provalim sta li je doktor mislio pricajuci o bilijaru i sta ce se sada desiti. Cinilo mi se nevjerovatnim da idem na bilijar u neko pristojno mjesto, u papucama my best friend i sav zbanut kao kornjaca. Opet, pomalo sam se i nadao tome. Prizeljkivao sam, tacnije, da ce mi doktor dozvoliti da ubijem pivo ili dva u tom lokalu. Nisam bio neki zajeban igrac bilijara ali mi to nije bilo vazno... Doktor se nije vratio sam. Sa njim je dosao i moj stari prijatelj sa intezive, brkati Nebojska iz Beca.
- Hej, Neba, djesi druze ! Sta ima ? – prisao sam mu, srdacno ga scepao za ruku i tresao par trenutaka.
To je, ipak, covjek sa kojim sam prelezao krizu i kojem sam mnogo toga pricao u tim trenucima sjebade, najvise uzivajuci u tome shto mi nece nista odgovoriti... Neba je bio mrtav hladan. Iskulirao me je kao da me vidi prvi put u zivotu. "Zdravo" je bilo sve shto mi je rekao, zbunjeno i ispitivacki me promatrajuci. Njemu se tada vjerovatno cinilo da me vidi prvi put u zivotu. Neba Zaborav... Cetiri dana sam proveo sa njim na intezivi a covjek me se nimalo ne sjeca. Bilo mi ga je strashno zhao tada ali sam mu na neki bolestan nacin i zavidio. Zar nije, jebiga, zaborav savrsen lijek protiv zavisnosti ? Zaboravis totalno da si se ikad gudrirao, posmatras narkomane sa kojim si se godinama druzio kao neke blesave i cudne Marsovce i trazis u rjecniku stranih rijeci pod slovom H znacenje rijeci heroin... Pojma nemas. Kao shto mi se tada cinilo da Neba nema pojma...
Vlado M. 27.04.2004, 13:19
Naime, odjednom pocinjem da se ne osjecam dobro. U potiljak kao da mi nesto pilji. Osvrnem se i imam sta da vidim. Zid otvorio oci. ZID OTVORIO OCI! Prokleti zid me posmatra. Osvrnem se na drugu stranu. Zid opet otvorio oci. Osvrnem se i na trecu. Isti slucaj. I na cetrvrtu. Isto. Cetiri ogromna para ociju bulje u mene. Citava prokleta soba me posmatra. Bulji u smrznutog i pateticnog mene puna neke ubilacke znatizelje. Trenutak napetog osmatranja. A onda prvi zid pocinje da siri ruke. Par nemilosrdnih betonskih saka krecu ka mom vratu. Da me zadave. Plus drugi par. Plus treci. Plus cetvrti. Cetiri para saka. Po jedan par saka za svaki zid. Dva podijeljeno sa jedan jednako dva. Cetiri puta dva jednako osam. Osam betonskih saka. Ka mom vratu, ka mom grlu. Da me zadave, da mi sjebu grkljan, da mi pokvare ovo volsebno filmsko vece. Prekrijem lice rukama i pocinjem da ridam. Mama ! Mama ! Mama ! U pozadini cujem zidove. Gruvaju. Skripe. Ustaju. Cetiri nadrkana zida ustaju i priblizavaju mi se. Soba se ponasa kao ziv organizam, nimalo prijateljski nastrojen prema meni. Do mene stize neka potmula jednolicna ritmicna lupnjava - dum, dum, dum! To je zvuk kao kad sobi pocne da kuca srce. Mamice ! O, mila mamice, pomagaj ! U trenutku uspijevam da prebrodim krizu, da povratim trunku samokontrole. Mozgam : ukoliko uskoro nesto ne preduzmes, jebace ti sve po spisku ova soba. Iznadji neko rjesenje, iznadji neko rjesenje, iznadji neko rjesenje, neprestano ponavljam. Onda ga i iznalazim : ustajem iz kreveta, zatrcavam se, i uz lomljavu prozorskog stakla naglavacke ispadam u bastu... Prodje neko vrijeme dok se osvijestim. U tome su mi pomogle noge, proklete tudje noge na mom tijelu...
- Vlado, Vlado... jebote. Hej, shto spavas na podu ? Hej, probudi se....
Otvaram oci i vidim Ivanov zabrinut taban iznad svog lica. Trebalo mi je par trenutaka da se saberem i skontam zasto je njegova noga iznad moje glave i zasto sam na podu i gdje je taj pod i...
- Vlado, zasto spavas na podu ? Zar vi tamo u Bosni ne znate za krevet ?
Tako sam shvatio cijelu prokletu zajebanciju. Zaspao sam u noci i pao sa kreveta. Ivan se probudio, vidio me kako lezim na podu i ljubazno me protresao nogom... To je bilo prvo jutro koje sam docekao na podu ali ne i posljednje. Prokleto sranje se dogodilo nekoliko puta uzastopno tako da je doktor Aco je saznao za glupost i pozvao me na razgovor sa njim i Rusom na intezivi. Razgovor se svodio uglavnom na Rusov monolog, Acovo ozbiljno klimanje glavom a moje slusanje. Epilog je bio sljedeci - jos jedna nova tableta svakog jutra i veceri u mojoj porciji, Eftil retard. Jebeno sranje protiv epilepsije koje otad redovno moram da pijem. Vesela bijela tableta, oblika cigle, toliko velika da sam se po neki put nadao da ce mi zastati u grlu i tako prouzrokovati moje prerano preseljenje u vjecna lovista... Ja je danas dozivljavam kao poklon od gospodina Heroina. Ljupka tableta umjesto plakete ili znacke kao mali znak paznje vjernom slugi za duzi niz godina predane sluzbe... Vise bih cijenio trodon, ali sta da se radi ?! Zivot ipak nije romanticna komedija sa plafona.
Taj dan se nije samo po blesavom pocetku razlikovao od svih ostalih. On je zaista bio drugaciji... Na klinici covjek lako izgubi pojam o vremenu i prestane da broji dane. Razlog je, naravno, uzasna jednolicnost koja se precizno moze definisati rijecima : novi dan, isto sranje... U Miklosicevoj, postojala su samo dva dana – nedjelja i onaj drugi koji se sastojao od preostalih sest dana. To suncem okupano jebeno jutro je bila nedjelja. Shvatio sam da je drugacija cim sam pogledao na sat. Bilo je skoro 09.00 sati a Ivana i mene niko nije zvao na jutarnju rekreaciju. Kada sam pokusao saznati kome treba da zahvalim na toj divnoj usluzi rekli su mi da nedjeljom nema rekreacije, ni one jutarnje a ni dnevne. Takodje, nedjeljom nema ni psihoterapija ni socioterapija a ni radnih terapija. Nedjeljom nema skoro nicega i svako bi na prvi pogled zakljucio da je nedjelja najljepsi dan u Specijalnoj klinici. Medjutim, vecini pacijenata je nedjelja bila i duza i napornija i teza od onog drugog dana. Nije se nedjeljom tucao kamen niti se trcao maraton. Taj dan je, u stvari, bio predvidjen za gluvarenje na klinici, hvatanje zjala i za posjete. Za posjete...
Pravo na posjete su imali samo clanovi uze porodice i u slucaju vecine pacijenata, dragi roditelji nisu nikada ili, u najboljem slucaju, skoro nikada propustali takvu priliku. Zato biste vec od 11.00 casova mogli da vidite kako male grupice ljudi, usancene na razlicitim stolovima, ukoceno sjede i usiljeno pricaju, pritom nervozno zvjerajuci u ljude oko sebe, plaseci se da svi slusaju i posmatraju upravo njihov sto, kao da se oni i njihov razgovor, jebiga, razlikuju od onih ostalih. A, zapravo su svi bili slicni kao korejska imena... Ja sam bio prokleto zadovoljan shto nisam imao posjetu te nedjelje dok ostali clanovi ekipe iz stacionara nisu dijelili moju srecu.
Sjedili smo u dnevnom boravku i neobavezno pricali, svo cetvoro. Marina se tokom noci oporavila i na njoj se nije moglo primijetiti da je prethodnog dana imala probleme sa hepatitisom. Ipak, ja sam na svima njima mogao da primjetim odredjenu dozu nervoze, narocito na mom cimeru... Ubrzo je dosla sestra Sova, liceci na Smrt vise nego ikada, i pozvala Kristinu da se spremi jer, jebiga, njen otac samo shto nije stigao. Taj covjek je previse drzao do sebe da bi se grcio na neudobim foteljama i trpio radoznale poglede na sebi a imao je i specijalne privilegije, pa mu je bilo dopusteno da Kristinu izvede iz klinike na cijeli dan i vrati je tek pred spavanje. To Kristinu nije pretjerano radovalo i nevoljno se vukla po stepenicama da se napuca za starog i izlazak... Ali, kad se vratila izazvala je pravu senzaciju svojim izgledom. Konacno je svukla bolesno sive pijacne pantalone i prljavo bijelu majicu i obukla neke skupocjene krpice u kojim je licila na lijepo upakovani slatkis koji jedva ceka da obraduje sretnog dobitnika i rastopi mu se u krevetu. Mi smo, nazalost, samo mogli da buljimo u nju i gutamo pljuvacku jer se sigurno nismo racunali u dobitnike a kreveti su nam redovno bili prazni ako izuzmemo pokoju kovrdzavu stidnu dlacicu...
- O, ribo, gdje si ti dosad bila ?! – Marina je prokomentarisala iskreno zadivljena a ja sam se pitao da li joj se digla ona stvar u gacama kao shto je meni moja.
Kristina se samo nasmijala i produzila do recepcije gdje je trebala da saceka starog... Zatim nas je napustila Marina. Poglavica je dosao po nju i pozvao je na razgovor i da zajedno sacekaju dolazak njenih roditelja iz Njemacke. Njoj je tog dana istekao boravak u stacionaru i trebalo je da se dogovore sta i kako dalje... Tako je zamro i razgovor za nasim stolom i Ivan i ja smo se opako dosadjivali cekajuci novog Mesiju da se spusti na zemlju i konacno nas izbavi od nas samih.
Mesija se, naravno, nije pojavio ali zato jesu Ivanovi starci, gotovo tacno u podne, cime nisu spasili ni njega ni mene. A siguran sam da im se niko od nas nije obradovao. Tuzno i vjerovatno ruzno ali istinito... Osim Ivanovih roditelja, u posjetu mu je dosao i burazer i on je bio pljunuti Ivan, mada mladji nekoliko godina. Moj poremeceni um se odmah zapitao – Da li ce se ovaj momak za par godina poceti gudrirati ?... Vjerujem da je odgovor negativan. Clanovi Ivanove porodice su nesigurnim koracima prisli nasem stolu a Ivan je ustao da ih doceka. Ja sam nastavio da sjedim, dijeleci njihovu zbunjenost. Nakon shto su se izljubili, upitno su se okrenuli ka meni a ja sam shvatio da je pravi trenutak da se izgubim jer se zemlja, koliko god da cekam, nece otvoriti pod mojim nogama i uciniti mi uslugu progutavsi me. Ni zemlja ne jede bas svako smece... Tu je uskocio Ivan :
- Vlado, daj da te upoznam sa svojim... – rekao je i upoznao me.
Rekli mi ljudi imena a ja ih zaboravio u istom trenu. Pruzili mi ruku forme radi i namjesteno se kao osmjehnuli... Naravno, nisam se naljutio na njih jer sam ih odlicno razumio. Da sam ja roditelj, sigurno ne bih skakao do plafona od radosti shto me voljena sincina upoznaje sa nekom narkomancinom u omrazenoj bolnici... Zato sam promrmljao kako mi je drago i sav poget se prebacio nekoliko metara dalje, u trpezariju. Izbjeglica iz dnevnog boravka.
Zavukao sam ruku u frizider i izvukao sokic od jabuke. Nasuo ga u casu i strpljivo cekao da prodje dan. Povremeno se u kuhinji vrzmala Sova, sva ljupka i drazesna kao skorbut, i bacala pokoji ispitivacki pogled na moju zgurenu pojavu.
- Vlado, tebi niko nije dosao u posetu ? – upitala me je smjeskajuci se, u fazonu – bas mi te je zhao, siroti djecace.
- Bolje je tako. – rekao sam – Samo bismo smarali jedni druge...
Nije mi nista odgovorila a njen izraz lica se nije slozio sa mnom. Nije mi ni bilo vazno. Uskoro je u trpezariju uletio doktor Aco i prisao mi...
- Hej, glavonja, igras li bilijar ? – ozbiljno me pitao. Morao je sacekati par trenutaka da smislim odgovor.
- Doktore, vidite da su mi ruke na stolu ?! – odgovorio sam jos ozbiljnije i izmamio doktorov smijeh i blagi uzas na Sovinom licu.
- Mislim na pravi bilijar. Jesi pravi hajduk.
- Igram ponekad. Shto me pitate ?
- Spremi se onda i sacekaj me ovdje. – rekao je obecavajucim tonom i izasao iz prostorije.
Moje spremanje se sastojalo iz sljedecih kompleksnih aktivnosti : ispijanja soka u jednom dugom, velicanstvenom cugu, odlaganja case i flasice i ceskanja po nosu... Obavljajuci te radnje pokusavao sam da provalim sta li je doktor mislio pricajuci o bilijaru i sta ce se sada desiti. Cinilo mi se nevjerovatnim da idem na bilijar u neko pristojno mjesto, u papucama my best friend i sav zbanut kao kornjaca. Opet, pomalo sam se i nadao tome. Prizeljkivao sam, tacnije, da ce mi doktor dozvoliti da ubijem pivo ili dva u tom lokalu. Nisam bio neki zajeban igrac bilijara ali mi to nije bilo vazno... Doktor se nije vratio sam. Sa njim je dosao i moj stari prijatelj sa intezive, brkati Nebojska iz Beca.
- Hej, Neba, djesi druze ! Sta ima ? – prisao sam mu, srdacno ga scepao za ruku i tresao par trenutaka.
To je, ipak, covjek sa kojim sam prelezao krizu i kojem sam mnogo toga pricao u tim trenucima sjebade, najvise uzivajuci u tome shto mi nece nista odgovoriti... Neba je bio mrtav hladan. Iskulirao me je kao da me vidi prvi put u zivotu. "Zdravo" je bilo sve shto mi je rekao, zbunjeno i ispitivacki me promatrajuci. Njemu se tada vjerovatno cinilo da me vidi prvi put u zivotu. Neba Zaborav... Cetiri dana sam proveo sa njim na intezivi a covjek me se nimalo ne sjeca. Bilo mi ga je strashno zhao tada ali sam mu na neki bolestan nacin i zavidio. Zar nije, jebiga, zaborav savrsen lijek protiv zavisnosti ? Zaboravis totalno da si se ikad gudrirao, posmatras narkomane sa kojim si se godinama druzio kao neke blesave i cudne Marsovce i trazis u rjecniku stranih rijeci pod slovom H znacenje rijeci heroin... Pojma nemas. Kao shto mi se tada cinilo da Neba nema pojma...
Vlado M. 27.04.2004, 13:19
Doktor Aco je zauzeo takticki izvanrednu poziciju, nasao se izmedju mene i Nebe i fokusirao se na Nebino pohabano lice, vjerovatno pokusavajuci da procijeni mogucnosti njegovog mozga. Ocigledno mu mozak nije radio na zavidnom nivou, jer me se tip nije sjecao, i na Acovom licu ste za jedan kratki trenutak mogli jasno vidjeti odredjenu dozu zabrinutosti i razocarenja Nebojsinom reakcijom na mene. Ipak, samo sekund kasnije, u glasu mu se ta zabrinutost nije osjecala; dobri doktor je ocigledno bio sjajan glumac, kao da je u proslom zivotu bio narkoman. To kazem zato shto boljih glumaca od narkomana jos nisam vidio. Svi smo mi, jebiga, potencijali za Oskar...
- Hajde, momci, idemo... – rece nam doktor i krenu niz stepenice, ocigledno ocekujuci da ga pratimo.
To smo i ucinili, Neba se drzao mene kao shto se stidljivi mali klinac ne odvaja od stare kada se nalazi u nepoznatoj sredini, skoro izazivajuci u mom srcu materinska osjecanja... Na recepciji smo sreli Nelu, koju sam, eto, tada prvi put vidio nakon pauze od sedam dana i ucinilo mi se da su joj noge duze nego ikada. Pitao sam se da li ih je direktor ove klinike imao priliku precizno izmjeriti i prouciti, onako, na naucnoj osnovi. Tacan odgovor ne znam ali doktor Boro je prljav i zajeban igrac, pravi kicos mladalackog izgleda i seksi frizurice, pa me ne bi bas cudilo ukoliko je Nela radila prekovremeno u doktorovoj zabacenoj kancelariji. Ovo je moderna klinika, ustanovljena po zapadnim standardima, pa se od svih zaposlenih ocekivala puna predanost i pozrtvovanje. O tome je, koliko se sjecam, bas poglavica trubio mojim starcima kada ih je bario da debelo odrijese kesu i tako me zakopaju u jebenu kliniku, potpuno porazenog i besmislenog...
Ulazna vrata su bila otvorena a pored njih je strazario tjelohranitelj Goran. Izgledao je tako "zastrasujuce" da bi mu posjetilac, kada ne bi znao koja je Goranova funkcija na klinici, polozio u ruku dinar ili dva, misleci da je rijec o nesrecniku koji prosi na ulazu u dobrostojecu bolnicu... Uljudno nam se nasmijesio, protrcao kroz dvoriste i usluzno otvorio kapiju. Izasli smo na ulicu... Tamo nas nije cekala limuzina i isluzen sofer sa bijelim rukavicama na rukama. Nije bilo ni obicnog oznojenog i nadrkanog beogradskog taksiste. To me je zbunilo. Jebes ga, nisam ocekivao da cemo igdje pjesaciti sa blesavim kucnim papucama na nogama i doktorom kao obaveznom pratnjom. Mislim da smo predstavljali pravu atrakciju : psihijatar u bijelom odijelu ponosno stupa ulicom i predvodi svoja dva razdrndana pulena, bradata i rascupana, ludackog pogleda i ispijenog tijela... Zato sam zacudjeno pogledao u Aca a on je to primijetio.
- Idemo pjesice. Dnevna bolnica nije daleko odavde. – pokusao je da mi objasni.
- Idemo u dnevnu bolnicu ?! A gdje je to, doktore ?
- Ma, stotinjak metara odavde. Vidjeces. Tamo je bas zanimljivo. Ima teretana a pravi se i bazen. Prije nekoliko dana smo ubacili sto za bilijar pa cemo da organizujemo turnir.
- Aha... – promrmljao sam i klimnuo glavom.
Pomalo sam se razocarao. Ako idemo u dnevnu bolnicu, sigurno se necu moci ogrebati za pivo; nikako da pobjegnem od jebenog soka od ananasa i proklete jebuke... S druge strane, radovao sam se susretu sa ekipom iz dnevne bolnice jer su to manje vise bili prilicno zanimljivi likovi, puni idiotskih prica i crnog humora... Koracali smo lagano sredinom uske ulicice, sunce nas je nemilosrdno peklo a prolaznici posmatrali sa neskrivenim zanimanjem a cesto i gadjenjem i neprijateljstvom na licu. Evo ga - htio sam im reci – dosadi je konacno kraj jer putujuci cirkus je stigao u vash grad... Osjecao sam se kao brkata zena gutacica vatre iz putujuceg cirkusa Medrano ili tome slicnog sranja. Zato sam razgovorom pokusavao da suzbijem nelegodu. Nebojsa, naravno, nije ni najmanje bio svjestan pogleda ljudi na sebi a ni svog neobicnog izgleda, niti bilo cega oko sebe. Taj covjek je budan spavao...
- Doktore, sta se radi u dnevnoj bolnici ? – pitao sam Aca, nadajuci se da sam pogodio zahvalnu temu za razgovor.
- Tamo ti je skoro isto kao u stacionaru, samo shto su malo uzde razlabavljene. Svi imaju obaveze od 07.00 do 19.00 a poslije su slobodni s tim shto moraju biti u kuci do 22.00 jer se tada zakljucava kapija... Cak se dijeli i dzeparac svakog dana, da imate za pice i djevojke.
- Dzeparac se dijeli ?!! – sokirao sam se. – Koliko ?
- 10 evra na dan. – odgovorio je smjeskajuci se.
Nisam mogao da vjerujem usima. Jebote, 10 evra na dan je dovoljno za pristojan panj dopa – prva stvar koja mi je pala na pamet. Odmah sam se ukorio. Jebeni narkoman, sve preracunava u drogu, kao da druga jedinica mjere ne postoji... Tada smo prolazili pored prodavnice, na uglu Miklosiceve ulice i neke druge, poprecne, gdje nas je docekala debela hladovina i jos deblja sredovjecna zena ispred nas. Vidjelo se da je prokuvala od vrucine a guzovi su joj poskakivali i tresli se kao Jermenija. Izgledali su kao dvije dzinovske kugle pudinga ili zelatina nabijene na dva pozamasna balvana. Pamucna trenerka joj je bila toliko zategnuta da sam se uplasio da ce popucati po savovima i ispustiti pregrijano salo na jos topliji asfalt.
- Jao, vidi ove... – uzviknuo sam zgranut dok smo je zaobilazili kao pretovaren traktor.
- Masno, a ? – doktor se nacerio. – Ona u shumi ne mora bacati mrvice hljeba da nadje put nazad. Samo zagura klip kukuruza u guzicu i poslije slijedi trag brasna.
Nasmijali smo se, naravno... Cak se i Nebojsa smijao. To se nije ocekivalo od njega i pogledali smo u njegovom pravcu, obojica. Doktor ga je gledao, smijao se odmjereno da Nebu ohrabri i ujedno meni objasnjavao :
- Kad hoces da procijenis sta je covjekova stvarna reakcija na nesto, gledaj ga iskljucivo u gornji dio lica. Instinktivne reakcije su o ocima a usta uvijek mozes natjerati na smijeh... Vidis Nebojsu.
To je bila istina. U Nebojsinim ocima ste jedino mogli procitati zbunjenost i nerazumijevanje. Nema teorije da je taj tip mogao da shvati ono shto mi pricamo... Smijao se zato shto smo to i mi radili. Hodao iz istog razloga... Pitao sam se koliko toga doktor moze da procita u mojim ocima. Ipak, postavio sam mu drugacije pitanje :
- Doktore, da li ce se on ikada oporaviti ?
- Ne znam. Nece nikad u potpunosti, to je sigurno... Djelimicno valjda hoce. Danas mu se najavio otac, htio je da ga posjeti i da mu dovede sina. Nismo mu dozvolili, shto dzabe da se ljudi traumiraju... Zamisli da si mali djecak, jedva cekas da vidis oca, dodjes mu i on te onda pita : Ko si, jebiga, ti ?...
Poprecnu ulicu smo brzo pregazili i usli u jednu paralelnu sa Miklosicevom i gotovo identicnu. Pogledom sam potrazio naziv ulice i u tome sam uspio nakon par trenutaka, Tetovska... Prosli smo pored dvije ili tri kuce i konacno se zaustavili pored najvece u nizu, velike bijele kule. Mnogo nabudzena kuca, relativno nova i prilicno atraktivna...
- Evo, Dovla, ovdje ces se ti preseliti za 3 nedjelje. – Aco me je ljubazno uputio u cinjenicu.
- Doktore, cisto sumnjam u to, mada je kuca vise nego napucana. Kao da je napravio bezgresni bivsi predsjednik ili barem agilni direktor trulog drustvenog preduzeca... Jebiga.
- Zasto neces ? Koliko mislis ovdje ostati ? – doktor se zacudio dok je prilazio kapiji i otkljucavao je.
- Ostao bih ja jos barem nekoliko vijekova, dok se definitivno ne izlijecim, ali...... Ali, nema se love, doktore. Jedino ako se dogovorim sa poglavicom da mi Dobrica ili Valerij na intezivi izvade bubreg, prodaju ga i namire troskove. – izjavih mrtav ozbiljan.
Realno gledajuci, bubreg je jedina stvarna imovina koju sam stekao za 24 godine zivota. Dr Aco se nasmijao a zatim me upoznao sa ohrabrujucom cinjenicom :
- Dnevna bolnica ti je jeftinija od stacionara - 800 evra za mjesec dana ako nisi iz Beograda. A nisi... Za Beogradjane je jos povoljnije, ne znam bas tacno koliko... Mislim da je oko 400 evra. Nije mnogo, a ?
Slozio sam se da nije i dosta se obradovao. Jeste da 800 evra nije mala cifra i za otprilike 1600 maraka premasuje moj mjesecni prihod ali mi je mnogo bliza od 3330 evra i nekako bi se vec mogla namaci. Tako sam mozgao dok sam prolazio kroz kapiju ograde i gazio u dvoriste... Ograda je prilicno visoka, metalna i bijela, i u tom trenutku nije u meni izmamila nikakve emocije. Tada je jos nisam mrzio. O ne, ta moja mrznja i netrpeljivost prema ogradi se rodila tek nekoliko sedmica kasnije kada sam, u pokusaju da je mrtav pijan preskocim, umalo na njoj ostavio muda... Kuca je imala dvoja vrata, jedna predvidjena za ljude a druga, garazna, za vozila. Posto se nijedan od nas nije mogao racunati u automobile, popeli smo se uz nekoliko stepenica i otvorili vrata. Usli u hodnik i posmatrali doktorov supak dok se covjek izuvao i spremao da obuje papuce slicne nasim. Aco je imao pozamasnu guzicu i uspjesno nam je zaklonio vidik. Ipak, i pored toga sam uspio da sagledam patike ekipe iz dnevne bolnice. Vec po tim patikama ste mogli zakljuciti da se radi o likovima koji nisu izdvajali prevelike sume za obucu niti na nju znacajnije obracali paznju. Mogli ste komotno pokupiti svu tu obucu i baciti je na deponiju ili, eventualno, spaliti da opojnim mirisom ne truje okolinu. Iz mase pohabane obuce bijednih narkomana, izdvajale su samo Bobove Ferrari patike, ali na mene nisu ostavljale narocito impresivan utisak. Ja, naime, smatram da se i za dvostruko manje pare mogu kupiti manje drecave patike...
Prizemlje kuce se sastojalo iz dnevnog boravka koji je bio toliko prostran da ste na njemu mogli razbaciti fudbala na male, trpezarije i kuhinje. Postojale su i stepenice koje su vodile u gornje slojeve objekta, kao i dvoja vrata u neke druge prostorije... Dnevni boravak je bio oskudno opremljen namjestajem – veliku prazninu je donekle popunjavalo nekoliko stolova i fotelja identicnih onim u Miklosicevoj i televizor koji je gotovo visio sa plafona. Sve je bilo uzasno prljavo... Svuda razbacani opusci i pune i izvrnute pepeljare, prljave case na stolovima i podu, pa cak i nekoliko razbacanih carapa po uglovima. Sve u svemu, mjesto je izgledalo kao da se u njemu ludacki dernecilo mjesec dana... Na jednoj fotelji je sjedila Milica, jednom nogom je mlatarala po vazduhu, a u rukama je drzala mobilni telefon, skupocjenu samsung igracku koju ste hladno mogli utopiti za 10 grama dobrog dopa, pardon supstance. Lice joj je djelovalo nekako umorno, kao da se nije naspavala, shto se sjajno slagalo sa masnom smedjom kosom...
- Kako ti se svidja ? – Aco me je upitao nakon shto mi je dao tridesetak sekundi fore da proucim mjesto. – Mozda je malo prljavo. Vidi se da ovdje nema sestara zaduzenih za higijenu.
- Doktore, ja se ovdje vec osjecam kao kod svoje kuce ! – rekoh smijuci se.
- O, gde si ti, Sarajevo ! – Milica me je pozdravila.
- Cao, mala... – nemarno sam joj odgovorio.
- Nisam ja mala.
- Da, nisi... – doktor se umijesao a mene i Nebu usmjerio na jedna od dvoja vrata. – Imas 15. godina... 'ajmo na bilijar...
- 15 i po doktore !!! – Milica je vikala za nama dok smo prolazili kroz vrata i spustali se niz stepenice...
Bilo ih je svega nekoliko i dovele su nas do garaze i jos dvije sobice. U jednoj je bio sto za bilijar i celavi Pajke. Druga je bila kotlovnica...
Teretana je smjestena u garazi. Mozda se Miklosiceva klinika sustinski mnogo ne razlikuje od ostalih ustanova koje se bave lijecenjem nase bolesti ali, garantujem vam, nijedna bolnica u SCG pa i sire nema takvu teretanu !!! Ta teretana je zaista neprevazidjena, jedinstvena i neponovljiva... Sastojala se iz dvije sprave, gladijatora i bicikla... Gladijator je bio sasvim okej i na njemu se moglo izvoditi nebrojeno mnogo vjezbi (sudeci po prospektu) ali je njemu samo jedna osoba mogla vjezbati dok su drugi trebali gledati i navijati. Bicikl je bio bezveze jer ste mogli na da se kilavite i zapinjete koliko god hocete a ne biste ga uspjeli pomjeriti iz mjesta... Zaista originalna teretana. Kada procitate na prospektu da imate na raspolaganju teretanu a pronadjete garazu sa dvije sprave, morate sa makar malo zacuditi. Kada se tome doda da je u prospektu spomenuti bazen, u stvari, samo svjeze iskopana jebena rupa u zemlji, mora vam biti jasno da je pisac prospekta zesci saljivdzija...
Vlado M. 05.05.2004, 17:29
- Hajde, momci, idemo... – rece nam doktor i krenu niz stepenice, ocigledno ocekujuci da ga pratimo.
To smo i ucinili, Neba se drzao mene kao shto se stidljivi mali klinac ne odvaja od stare kada se nalazi u nepoznatoj sredini, skoro izazivajuci u mom srcu materinska osjecanja... Na recepciji smo sreli Nelu, koju sam, eto, tada prvi put vidio nakon pauze od sedam dana i ucinilo mi se da su joj noge duze nego ikada. Pitao sam se da li ih je direktor ove klinike imao priliku precizno izmjeriti i prouciti, onako, na naucnoj osnovi. Tacan odgovor ne znam ali doktor Boro je prljav i zajeban igrac, pravi kicos mladalackog izgleda i seksi frizurice, pa me ne bi bas cudilo ukoliko je Nela radila prekovremeno u doktorovoj zabacenoj kancelariji. Ovo je moderna klinika, ustanovljena po zapadnim standardima, pa se od svih zaposlenih ocekivala puna predanost i pozrtvovanje. O tome je, koliko se sjecam, bas poglavica trubio mojim starcima kada ih je bario da debelo odrijese kesu i tako me zakopaju u jebenu kliniku, potpuno porazenog i besmislenog...
Ulazna vrata su bila otvorena a pored njih je strazario tjelohranitelj Goran. Izgledao je tako "zastrasujuce" da bi mu posjetilac, kada ne bi znao koja je Goranova funkcija na klinici, polozio u ruku dinar ili dva, misleci da je rijec o nesrecniku koji prosi na ulazu u dobrostojecu bolnicu... Uljudno nam se nasmijesio, protrcao kroz dvoriste i usluzno otvorio kapiju. Izasli smo na ulicu... Tamo nas nije cekala limuzina i isluzen sofer sa bijelim rukavicama na rukama. Nije bilo ni obicnog oznojenog i nadrkanog beogradskog taksiste. To me je zbunilo. Jebes ga, nisam ocekivao da cemo igdje pjesaciti sa blesavim kucnim papucama na nogama i doktorom kao obaveznom pratnjom. Mislim da smo predstavljali pravu atrakciju : psihijatar u bijelom odijelu ponosno stupa ulicom i predvodi svoja dva razdrndana pulena, bradata i rascupana, ludackog pogleda i ispijenog tijela... Zato sam zacudjeno pogledao u Aca a on je to primijetio.
- Idemo pjesice. Dnevna bolnica nije daleko odavde. – pokusao je da mi objasni.
- Idemo u dnevnu bolnicu ?! A gdje je to, doktore ?
- Ma, stotinjak metara odavde. Vidjeces. Tamo je bas zanimljivo. Ima teretana a pravi se i bazen. Prije nekoliko dana smo ubacili sto za bilijar pa cemo da organizujemo turnir.
- Aha... – promrmljao sam i klimnuo glavom.
Pomalo sam se razocarao. Ako idemo u dnevnu bolnicu, sigurno se necu moci ogrebati za pivo; nikako da pobjegnem od jebenog soka od ananasa i proklete jebuke... S druge strane, radovao sam se susretu sa ekipom iz dnevne bolnice jer su to manje vise bili prilicno zanimljivi likovi, puni idiotskih prica i crnog humora... Koracali smo lagano sredinom uske ulicice, sunce nas je nemilosrdno peklo a prolaznici posmatrali sa neskrivenim zanimanjem a cesto i gadjenjem i neprijateljstvom na licu. Evo ga - htio sam im reci – dosadi je konacno kraj jer putujuci cirkus je stigao u vash grad... Osjecao sam se kao brkata zena gutacica vatre iz putujuceg cirkusa Medrano ili tome slicnog sranja. Zato sam razgovorom pokusavao da suzbijem nelegodu. Nebojsa, naravno, nije ni najmanje bio svjestan pogleda ljudi na sebi a ni svog neobicnog izgleda, niti bilo cega oko sebe. Taj covjek je budan spavao...
- Doktore, sta se radi u dnevnoj bolnici ? – pitao sam Aca, nadajuci se da sam pogodio zahvalnu temu za razgovor.
- Tamo ti je skoro isto kao u stacionaru, samo shto su malo uzde razlabavljene. Svi imaju obaveze od 07.00 do 19.00 a poslije su slobodni s tim shto moraju biti u kuci do 22.00 jer se tada zakljucava kapija... Cak se dijeli i dzeparac svakog dana, da imate za pice i djevojke.
- Dzeparac se dijeli ?!! – sokirao sam se. – Koliko ?
- 10 evra na dan. – odgovorio je smjeskajuci se.
Nisam mogao da vjerujem usima. Jebote, 10 evra na dan je dovoljno za pristojan panj dopa – prva stvar koja mi je pala na pamet. Odmah sam se ukorio. Jebeni narkoman, sve preracunava u drogu, kao da druga jedinica mjere ne postoji... Tada smo prolazili pored prodavnice, na uglu Miklosiceve ulice i neke druge, poprecne, gdje nas je docekala debela hladovina i jos deblja sredovjecna zena ispred nas. Vidjelo se da je prokuvala od vrucine a guzovi su joj poskakivali i tresli se kao Jermenija. Izgledali su kao dvije dzinovske kugle pudinga ili zelatina nabijene na dva pozamasna balvana. Pamucna trenerka joj je bila toliko zategnuta da sam se uplasio da ce popucati po savovima i ispustiti pregrijano salo na jos topliji asfalt.
- Jao, vidi ove... – uzviknuo sam zgranut dok smo je zaobilazili kao pretovaren traktor.
- Masno, a ? – doktor se nacerio. – Ona u shumi ne mora bacati mrvice hljeba da nadje put nazad. Samo zagura klip kukuruza u guzicu i poslije slijedi trag brasna.
Nasmijali smo se, naravno... Cak se i Nebojsa smijao. To se nije ocekivalo od njega i pogledali smo u njegovom pravcu, obojica. Doktor ga je gledao, smijao se odmjereno da Nebu ohrabri i ujedno meni objasnjavao :
- Kad hoces da procijenis sta je covjekova stvarna reakcija na nesto, gledaj ga iskljucivo u gornji dio lica. Instinktivne reakcije su o ocima a usta uvijek mozes natjerati na smijeh... Vidis Nebojsu.
To je bila istina. U Nebojsinim ocima ste jedino mogli procitati zbunjenost i nerazumijevanje. Nema teorije da je taj tip mogao da shvati ono shto mi pricamo... Smijao se zato shto smo to i mi radili. Hodao iz istog razloga... Pitao sam se koliko toga doktor moze da procita u mojim ocima. Ipak, postavio sam mu drugacije pitanje :
- Doktore, da li ce se on ikada oporaviti ?
- Ne znam. Nece nikad u potpunosti, to je sigurno... Djelimicno valjda hoce. Danas mu se najavio otac, htio je da ga posjeti i da mu dovede sina. Nismo mu dozvolili, shto dzabe da se ljudi traumiraju... Zamisli da si mali djecak, jedva cekas da vidis oca, dodjes mu i on te onda pita : Ko si, jebiga, ti ?...
Poprecnu ulicu smo brzo pregazili i usli u jednu paralelnu sa Miklosicevom i gotovo identicnu. Pogledom sam potrazio naziv ulice i u tome sam uspio nakon par trenutaka, Tetovska... Prosli smo pored dvije ili tri kuce i konacno se zaustavili pored najvece u nizu, velike bijele kule. Mnogo nabudzena kuca, relativno nova i prilicno atraktivna...
- Evo, Dovla, ovdje ces se ti preseliti za 3 nedjelje. – Aco me je ljubazno uputio u cinjenicu.
- Doktore, cisto sumnjam u to, mada je kuca vise nego napucana. Kao da je napravio bezgresni bivsi predsjednik ili barem agilni direktor trulog drustvenog preduzeca... Jebiga.
- Zasto neces ? Koliko mislis ovdje ostati ? – doktor se zacudio dok je prilazio kapiji i otkljucavao je.
- Ostao bih ja jos barem nekoliko vijekova, dok se definitivno ne izlijecim, ali...... Ali, nema se love, doktore. Jedino ako se dogovorim sa poglavicom da mi Dobrica ili Valerij na intezivi izvade bubreg, prodaju ga i namire troskove. – izjavih mrtav ozbiljan.
Realno gledajuci, bubreg je jedina stvarna imovina koju sam stekao za 24 godine zivota. Dr Aco se nasmijao a zatim me upoznao sa ohrabrujucom cinjenicom :
- Dnevna bolnica ti je jeftinija od stacionara - 800 evra za mjesec dana ako nisi iz Beograda. A nisi... Za Beogradjane je jos povoljnije, ne znam bas tacno koliko... Mislim da je oko 400 evra. Nije mnogo, a ?
Slozio sam se da nije i dosta se obradovao. Jeste da 800 evra nije mala cifra i za otprilike 1600 maraka premasuje moj mjesecni prihod ali mi je mnogo bliza od 3330 evra i nekako bi se vec mogla namaci. Tako sam mozgao dok sam prolazio kroz kapiju ograde i gazio u dvoriste... Ograda je prilicno visoka, metalna i bijela, i u tom trenutku nije u meni izmamila nikakve emocije. Tada je jos nisam mrzio. O ne, ta moja mrznja i netrpeljivost prema ogradi se rodila tek nekoliko sedmica kasnije kada sam, u pokusaju da je mrtav pijan preskocim, umalo na njoj ostavio muda... Kuca je imala dvoja vrata, jedna predvidjena za ljude a druga, garazna, za vozila. Posto se nijedan od nas nije mogao racunati u automobile, popeli smo se uz nekoliko stepenica i otvorili vrata. Usli u hodnik i posmatrali doktorov supak dok se covjek izuvao i spremao da obuje papuce slicne nasim. Aco je imao pozamasnu guzicu i uspjesno nam je zaklonio vidik. Ipak, i pored toga sam uspio da sagledam patike ekipe iz dnevne bolnice. Vec po tim patikama ste mogli zakljuciti da se radi o likovima koji nisu izdvajali prevelike sume za obucu niti na nju znacajnije obracali paznju. Mogli ste komotno pokupiti svu tu obucu i baciti je na deponiju ili, eventualno, spaliti da opojnim mirisom ne truje okolinu. Iz mase pohabane obuce bijednih narkomana, izdvajale su samo Bobove Ferrari patike, ali na mene nisu ostavljale narocito impresivan utisak. Ja, naime, smatram da se i za dvostruko manje pare mogu kupiti manje drecave patike...
Prizemlje kuce se sastojalo iz dnevnog boravka koji je bio toliko prostran da ste na njemu mogli razbaciti fudbala na male, trpezarije i kuhinje. Postojale su i stepenice koje su vodile u gornje slojeve objekta, kao i dvoja vrata u neke druge prostorije... Dnevni boravak je bio oskudno opremljen namjestajem – veliku prazninu je donekle popunjavalo nekoliko stolova i fotelja identicnih onim u Miklosicevoj i televizor koji je gotovo visio sa plafona. Sve je bilo uzasno prljavo... Svuda razbacani opusci i pune i izvrnute pepeljare, prljave case na stolovima i podu, pa cak i nekoliko razbacanih carapa po uglovima. Sve u svemu, mjesto je izgledalo kao da se u njemu ludacki dernecilo mjesec dana... Na jednoj fotelji je sjedila Milica, jednom nogom je mlatarala po vazduhu, a u rukama je drzala mobilni telefon, skupocjenu samsung igracku koju ste hladno mogli utopiti za 10 grama dobrog dopa, pardon supstance. Lice joj je djelovalo nekako umorno, kao da se nije naspavala, shto se sjajno slagalo sa masnom smedjom kosom...
- Kako ti se svidja ? – Aco me je upitao nakon shto mi je dao tridesetak sekundi fore da proucim mjesto. – Mozda je malo prljavo. Vidi se da ovdje nema sestara zaduzenih za higijenu.
- Doktore, ja se ovdje vec osjecam kao kod svoje kuce ! – rekoh smijuci se.
- O, gde si ti, Sarajevo ! – Milica me je pozdravila.
- Cao, mala... – nemarno sam joj odgovorio.
- Nisam ja mala.
- Da, nisi... – doktor se umijesao a mene i Nebu usmjerio na jedna od dvoja vrata. – Imas 15. godina... 'ajmo na bilijar...
- 15 i po doktore !!! – Milica je vikala za nama dok smo prolazili kroz vrata i spustali se niz stepenice...
Bilo ih je svega nekoliko i dovele su nas do garaze i jos dvije sobice. U jednoj je bio sto za bilijar i celavi Pajke. Druga je bila kotlovnica...
Teretana je smjestena u garazi. Mozda se Miklosiceva klinika sustinski mnogo ne razlikuje od ostalih ustanova koje se bave lijecenjem nase bolesti ali, garantujem vam, nijedna bolnica u SCG pa i sire nema takvu teretanu !!! Ta teretana je zaista neprevazidjena, jedinstvena i neponovljiva... Sastojala se iz dvije sprave, gladijatora i bicikla... Gladijator je bio sasvim okej i na njemu se moglo izvoditi nebrojeno mnogo vjezbi (sudeci po prospektu) ali je njemu samo jedna osoba mogla vjezbati dok su drugi trebali gledati i navijati. Bicikl je bio bezveze jer ste mogli na da se kilavite i zapinjete koliko god hocete a ne biste ga uspjeli pomjeriti iz mjesta... Zaista originalna teretana. Kada procitate na prospektu da imate na raspolaganju teretanu a pronadjete garazu sa dvije sprave, morate sa makar malo zacuditi. Kada se tome doda da je u prospektu spomenuti bazen, u stvari, samo svjeze iskopana jebena rupa u zemlji, mora vam biti jasno da je pisac prospekta zesci saljivdzija...
Vlado M. 05.05.2004, 17:29