Ali, mozda ta rupa i nije trebala da bude bazen, vec su samo iskusni doktori imali vise respekta prema nasoj bolesti nego shto se to meni ucinilo u prvi mah... U razmisljanjima me je prekinuo Pajke, koji je, cini mi se, poceo da melje jos i prije nego shto smo usli u prostoriju sa bilijarskim stolom...
- Hej, otkud vi ?... Shto ste dosli ?... Na bilijar ?... Jeste li dosli da igrate bilijar ? – bljuvao je pitanja, kao da se nije mogao odluciti koje prije da postavi.
- Nije, Pajke. Mi smo sanitarna inspekcija. – dr Aco se nakezio. Pajke se posljednji nasmijao...
- Aaaaaaaaa, na bilijar ste vi dosli. – nije se dao prevariti. – Hajde da igramo parova. Evo, ja i Vlado protiv tebe i ovog brkatog... Hej, a ko si sad ti ? - konacno je primijetio da ne poznaje Nebojsu.
- Ovo je Nebojsa. Malo smo ga spustili sa intezive, da se druzi sa ljudima. Vec smo se zabrinuli da ce poceti da napada sestre... – Aco je saljivo objasnio stvar a Pajke shvatio na svoj nacin.
- Sta ?... Napadas sestre ?... Nemoj ih napadati. Nisu ti one krive shto si narkoman. – prebacio je stap iz desne u lijevu ruku i slobodnu pruzio – Ja sam Pajke, domar u ovoj kuci i mijenjam kondicionog trenera...
Nebojsa je prihvatio njegovu ruku, ne skidajuci onaj zbunjeni izraz lica i nesto promrmljao. Brbljivi celavac, naravno, nije provalio da sa njim nesto nije u redu. Da sa njim nista nije u redu... Doktor je prihvatio prijedlog da Bosanci igraju protiv SCG, pa smo se prihvatili stapova. Ja sam se ubrzo uhvatio u razmisljanju da svoj stap slupam o prokletu, brbljivu celavu glavu i tako je barem na trenutak utisam. Cinilo se da ce nedjeljno poslijepodne biti pravi promasaj, dosadno poput casova klavira, kao i vecina zbivanja u bolnici... Bio sam siguran da je Pajke i Acu ozbiljno dokurcio ali da se uzdrzavao zbog Nebojse i mene. Jedino je Neba mirno pusio doktorove cigarete i hladnokrvnim pogledom znalca posmatrao razvoj situacije na stolu. Toliko je dobro igrao da je cijeli prizor licio na neukusnu holivudsku tragikomediju. Naime, svaki put kad bi dosao red na Nebojsu da odigra, doktor ga je morao podsjecati koje su njihove kugle. Ali, kad bi uspio da mu to objasni, Neba bi spojio barem 2-3 profi poteza... Ponekad, ako ne bi dovoljno brzo odigrao poslije doktorovog objasnjenja, ponovo bi se uspio zbuniti i ubaciti nasu kuglu... Odigrali smo dvije partije s podjednakim (ne)uspjehom, kad je doktoru zazvonio mobilni telefon. Doktor je ustao sa stolice, drzeci stap u desnoj ruci, zavukao lijevu u dzep, izvukao telefon velicine cigle i javio se... Bilo mi je smijesno shto lijevom rukom drzi telefon prislonjen uz desno uho. Ma, dobri doktor se smotao kao palacinak... Telefonski razgovor je trajao svega nekoliko sekundi a sve shto je Aco za to vrijeme rekao je bilo – Da...da... da...
- Doktore, to te svalerka zove, a ? – Pajke je bio izrazito duhovit.
- Reci cu Boru da ga zoves svalerkom – Aco se nasmijao a onda pogledao u mene – Slusajte momci, imam sad nekih obaveza, moracu vas ostaviti ovdje na sat vremena. Vlado, ti si mi odgovoran za Nebojsu. Nemoj da bude problema.
- Ma, nema problema doktore. Cuvacu ga kao da je americki predsjednik.
I tako, dr Aco je napustio objekat i ostavio me samog sa covjekom biljkom i brbljivim idiotom u podrumu neke sjebane kuce, na periferiji sjebanog grada u sjebanoj zemlji na Balkanu, cmaru Evrope... To me nimalo nije obradovalo mada nikako nije bilo beznacajno. Mislim, Aco je izgleda imao mnogo povjerenja u mene. Pomislih kako bi bilo glupo kad bih ga iznevjerio. Dobro, bilo bi glupo ali ne bi bilo neobicno. Spisak ljudi koje sam ja iznevjerio je prokleto dugacak i trebala bi mi pomoc petorice crnaca kad bih htio da ga razmotam... Zato sam se tada sav pretvorio u duznost i odgovornost ali je uskoro, jebiga, doslo do neocekivanog obrta... Taj neocekivani obrt se pojavio u liku Gogija, onog tipa iz dnevne bolnice sa 35+ kuka i debelim narkomanskim iskustvom, napabircenim jos od ’88. godine proslog vijeka. Lagano je usetao u prostoriju i prilazio nam redom da se rukuje... Tako se upoznao i sa Nebojsom i postujuci tradiciju klinike, zasuo ga uobicajenim pitanjima da mu pozeli dobrodoslicu :
- Kakvi tebe jadi ovde nanesose ? Cime se ti lupas ? Odakle si ?
Ja sam se odmah nasmijesio jer sam ocekivao da ce ostati bez odgovora ili ce, shto je jos bolje, Neba izvaliti neku zescu nebulozu i tako sjebati i Gogija i Pajketa. Ali, jedini koji je ostao zatecen sam ja...
- Sa heroina, brate. – Neba mu je odgovorio sasvim prirodno. – Ja sam iz Beca i ovde sam zbog heroina. Ali nemam pojma ko me je ovde doveo, jebem li mu mamicu...
- Kako ne znas ko te doveo ? Morao si doci s nekim... – Pajke je bio najbrzi.
- Ne mogu da se setim. Nikako ne znam...
Do tada sam se ja vec uspio nekako sabrati pa odlucih da se umijesam u razgovor. Otprilike sam im prepricao ono shto sam cuo od Dobrice dok sam krizirao na intezivi, kako se Neba ovjerio dopom i bio klinicki mrtav nekoliko minuta a sad ima gadnu amneziju. Neba je sve to mirno slusao kao da je rijec o posljednjoj epizodi neke latinoamericke sapunice a ne nesto shto se direktno tice njega. Ocigledno je njegov trenutak svjetlosti prosao i ponovo je bio u jebenom mraku. Sve me je vise podsjecao na neki sjebani televizor koji non-stop gubi prokletu sliku... A tada su se zaculi glasovi i koraci ljudi koji su se spustali niz stepenice. Svi smo zastali na par trenutaka, ocekujuci da se pojave na vrata. Ali, nisu se pojavili... Tisinu je prvi prekinuo Gogi, rekavsi nam da nas napusta. Pri tome je pogledao u mene, trazeci mi pogled. Kad je shvatio da ga samo ja promatram, dao mi je glavom znak da ga slijedim... Covjece, kakvo sam samo tada osjetio uzbudjenje ! Srce mi je ludacki lupalo kao stotinu domorodackih bubnjeva u sumama Brazila... Nevjerovatno je koliko je malo vremena potrebno narkomanu da bi dozivio potpunu transformaciju od pitomog djecaka do nervoznog napaljenog kretena koji bi gazio preko leseva da dodje do kvotera robe... Eto, do tog momenta sam bio potpuno miran, ako izuzmemo blagu iritiranost Pajketovom bujicom gluposti i razmatranjima da je prekratim tako shto bih mu zabio stap u dupe sve do balcaka. Da, bio sam spreman da poslijepodne provedem u podrumu, igrajuci bilijar i pijuckajuci bistri, potpuno prirodni sok i brinuci se o Nebojsi, onako kako sam to cvrsto obecao dr Acu. I samo jedan Gogijev mig je bio potreban da probudi demona u meni i ucini da mi vise nista nije bitno, ni lijecenje, ni obecanje, ni jadni covjek biljka, nista osim proklete droge... A cak nisam bio ni siguran da je uopste rijec o drogi, mali nagovjestaj je bio sasvim dovoljan. Skocio sam sa stolice i rekao da mi se ne igra bilijar i da moram da protegnem noge. Napravio par koraka po sobi a zatim izasao kroz vrata i osmotrio situaciju. Gogi mi je vec bio izmakao ali su vrata kotlovnice bila otvorena. Kao da su me, jebiga, pozivala da udjem unutra i prodam dusu djavolu... Nisu me morala dugo cekati. Prebacio sam u cetvrtu brzinu i gotovo doletio do vrata. Otvorio ih i banuo u prostoriju. U njoj dzinovska pec i neka cijev koja je valjda imala funkciju dimnjaka, Gogi, Bobo, neki nepoznat decko i kesa puna piva. Pivo, jebote ! Apatinsko pivo u najboljoj mogucoj ambalazi, onoj koju je izmislio pravi entuzijasta i ljubitelj piva – 1,5 l, popularna “granata”... Kad sam ga ugledao, jezik sam ispruzio skoro do patosa, um mi je pao u stanje transa, duboke meditacije a tijelo preplavila neka nevjerovatna emocija, sjajan koktel smirenosti i ljubavi prema svemu shto postoji... A onda me je prenuo grubi Bobov glas :
- Hej, otkud ti ovde ? Hej...
- U redu je. Ja sam ga zvao. On je nash. – Gogi je odgovorio za mene dok sam pokusavao da se saberem.
Pojma, naravno, nisam imao ko su nasi a ko njihovi ali nije mi bilo ni najmanje vazno. Znao sam u tom momentu da sam na strani piva, jebiga, a protiv svih ostalih.
- Stare mi, granata... Ne mogu da vjerujem. – to je sve shto sam uspio izbaciti iz sebe mada sam prilicno isforsirao mozak.
Momci su se iskreno nasmijali. Vjerujem da sam tada izgledao prilicno simpaticno, sav razbalavljen i izbezumljen nad nekoliko granata piva, kao bubuljicavi klinac nad ofucanom starom kurvom na 16. rodjendan... A onda je Gogi povukao pravi potez – otvorio kesu i raspodijelio sadrzaj. Taman su bile cetiri boce, za svakoga po jedna. Dok sam uzimao svoje sljedovanje, proradio mi je glas u glavi - “Kretenu, sta to radis !? Kretenu, imas jaku terapiju i ne smijes da pijes ! Kretenu...”. Ta moja savjest bash zna da bude neugodna u pojedinim trenucima. Otvorio sam bocu i nagulio gutljaj samo takav, da utisam malog seronju u glavi... U kotlovnici se za to vrijeme vec zametnuo razgovor i nije mi preostalo nista drugo nego da se i ja ukljucim. To je bilo vise nego lagano; nije tesko pretpostaviti o cemu bi cetiri narkomana mogla da pricaju. O heroinu, naravno... Tako sam se pomalo i upoznavao sa ekipom. Bobo mi se nikako nije svidjao a stekao sam utisak da i on nije bio bash zaludjen piscem ovih redova. Podsjecao me je na dzinovsku bubasvabu, onako nizak i debeljuskast... Nepoznatog decka su zvali Neca i bio je iz Novog Sada. Djelovao mi je pospan tog dana jer su mu oci bile samo napola otvorene... Tek kasnije sam provalio da je to stanje polusna za njega sasvim normalno, Neca bi oci shirom otvorao samo kad bi neko spomenuo heroin... Ipak, Gogi je bio posebna prica. Ako mu je vjerovati, ovo mu je 12. lijecenje !!! Kaze da je ranije gluvario nekoliko puta u Drajzerovoj, pa u Palmoticevoj, jednom u Sloveniji a dvaput i u zatvorima. Nigdje mu nije bilo dobro kao ovdje, u Miklosicevoj...
- Jebote.... Boro je najveca legenda. Sa njim samo treba raspaliti zestoko od samog pocetka. Mene su ovde doveli zena i burazer. Odmah 3. dana sam htio da palim iz jebene ludare. Vracali me sa kapije.
- Sa kapije te vracali ? – kao zacudio sam se.
- Aha... Kaze mi Boro “Dje ces ? Dje si posho ?”. Ja mu kazem, jebes ovo doktore, odoh na shemu. Hocu da se dobro slozim pa cu onda da prebijem zenu shto me je ovde dovela... Boro onda zovne Dobricu. Dobrica nosi lopatu tableta. Kaze “Zini !”... Ja zinem, on mi lopatu tableta sruci u usta...
Sva cetvorica smo se smijali. Ja sam posteno nategao pivo, prica o dopu je pocinjala da me zulja, kao jebeni kamencic u cipeli. Poceo sam osjecati da mi nedostaje i uzalud sam ga trazio u flasi. Nemam pojma od cega u Apatinu prave pivo, ali smijem se kladiti u zivot da ga ne mijesaju sa heroinom...
(nastavljam prekosutra, jebiga. Hvala vam shto ste me napalili da nastavim)
Vladimir 10.07.2004, 23:20
Miklosiceva 9 - Prica Vlade M. (sa starog foruma)
Moderator: sanela
Pozdrav svima. Hvala vam na komentarima, pohvalama, kritikama i brigama. Ziv sam.
...Zatim je pomalo neocekivano zavladala neugodna tisina. Razgovor je ocigledno zapao u kriticnu fazu, mrtvilo, u kojem smo svi prebirali po sjecanjima i evocirali uspomene i vremena gudriranja onako, za svoju dusu, i nismo bili spremni da ih iznesemo na svjetlost dana. U skucenoj i memljivoj kotlovnici vazduh je u tom trenutku bio suv kao barut od napetosti i trebala je samo mala iskrica, podsticaj, malo jebene iskrenosti pa da se svi otvorimo i pocnemo jedni drugim jadati koliko nam dop zapravo nedostaje i sta bi sve dali za samo jedan gram. Ja tada nisam imao mnogo toga da ponudim, ako izuzmemo prilicno rashodovane bubrege, napola popijena flasa piva je predstavljala najvecu vrijednost koju sam posjedovao. Nageo sam je da malo procistim i podmazem grlo a zatim progovorio, da prekinem minut cutanja.
- Valjda ce mi ovo pivo pomoci da zaspim veceras. Nisam se posteno naspavao vec vijekovima... – rekao sam, fiksirajuci pogledom blesavi na papucama, ne obracajuci se nikome od trojice prisutnih.
- Sta, ne mozes da zaspes ? – Gogi se iznenadio. – Zar ti ne daju flormidal ?
- Nemam pojma, mozda i daju. Sta je flormidal ?
- To su ti tablete za spavanje. Garant ih dobijas. Svi smo ih dobijali na pocetku. – Gogi je objasnio.
- To su male bele tablete. Imaju poprecnu liniju i neko slovo. Koje je ono slovo ? – Nemanja se nadovezao.
Tada su se Bobi i Gogo poceli prepirati oko toga koje je jebeno slovo u pitanju, kao da je to neki uzasno bitan podatak od kojeg zavisi sudbina cjelokupnog covjecanstva ili, u najmanju ruku, opstanak neke ugrozene vrste africkih papagaja. Ja sam u medjuvremeno malo mucnuo bubregom i uspio se sjetiti, sa velikom sigurnoscu, da dobijam 2 flormidala za veceru. To sam im saopstio...
- Sta ? Imas dva flormidala, brate, i ne mozes da spavas ? Seres, covece !... – Bobo me je napao i ja sam odmah poceo da sumnjam da su flormidali u mojoj vecernjoj porciji samo jos jedan zajeb i iluzija mog hemijom zaplakanog mozga. Zaista nemam mnogo povjerenja u tu sivu i bijelu masu u mojoj glavi pa sam jos jednom ponovio, valjda pokusavajuci da time uvjerim i sebe i druge :
- Jeste. Svako vece pred spavanje pijem dva flormidala. Male bijele tablete...
Prekinuo me je smijeh prisutnih. Svi su se smijali. Neobuzdan neki smijeh, pravi nuklearni. Naravno, tako dobru priliku za zbunjivanje nisam htio da propustim... Vilica mi se glupavo objesila a mozak napravio trostruki salto unazad. Izgledao sam uzasno blesavo i tragicno u tom momentu, poput Marsovca kad mu drot pise kaznu za pogresno parkiranje tanjira. A poznato je kako uzasno blesavo i tragicno izgleda Marsovac kad mu drot pise kaznu za pogresno parkiranje tanjira. Pitao sam se zasto mi se smiju ? Zasto me, koji kurac, ismijavaju ? Nuklearni smijeh nikako da prestane, momci su definitivno svjesno pretjerivali. Gogi je urlao i drzao se za stomak, Nemanja je lio suze iz zatvorenih ociju a Bobo je sada licio na dzinovsku bubasvabu zajapurenog lica. Odlucio sam da odgovor potrazim na dnu boce apatinskog piva. Junacki sam potegao. Smijeh nije jenjavao a flasa je mudro cutala. Potegao sam jos jednom a flasa me je prazno gledala i mudro cutala.
- Shto mi se smijete, je li ? – ljutito sam progovorio – Shto, mi se smijete, jebote ?
- Ko jos, bre, pije flormidale ? – Bobo se udostojio da mi odgovori pitanjem.
Gogi je na to odgovorio promuklim, skriputavim smijehom. Skripao je kao vrata hangara sa balistickim projektilima, dok se otvaraju. A onda je ispalio nuklearku :
- Vlado, brate, sledeci put zastekaj te flormidalcice ispod jezika. Posle ih lepo samelji pa se pukni na nos ! Ma, ne da ces zaspati od 2 flormidala, nego ce te sestre ujutro odlepljivati od kreveta.
- Nemoj srati... – promrmljao sam odusevljen i zgrozen u isti mah.
- Ozbiljno ti kazem. Samo pazi da te ne uhvate, najebaces.
- Ima da te radi skoro kao pajdo. – Nemanja je dodao.
- Ali nemoj da kazes ko ti je rekao za to, ako te uhvate. – ponovo se Bobo pravio pametan.
Bash sam krenuo da jebenoj bubasvabi nesto prikladno drsko i bezobrazno saopstim kad se zacuse koraci, opako blizu. Sve se zbilo toliko brzo i neocekivano da nismo imali nikakvih izgleda da sakrijemo flase dok se taj neko ne pojavi. Jedva nam je ostalo dovoljno vremena da se propisno prenerazimo i useremo od straha prije nego shto se misteriozna ruka spustila na steku i vrata krenula da otvaraju. Gomila ljudi, koji su se susreli sa smrcu ali taj susret nije urodio uobicajenim plodom, vole da kazu da im se za samo jedan trenutak, koji im izgleda dug kao vjecnost, citav zivot poput filma razmota pred ocima i oni shvate u cemu su, jebiga, grijesili i sta bi trebali ispraviti ako dobiju jos jednu sansu... Meni se taj cas otvaranja vrata cinio beskrajno dug ali se pred mojim ocima nije odvio nikakav film, cak ni crtani, a u glavi su mi se vrzmale bezbrojne psovke koje sam namijenio upravo sebi. Zasto mi je trebalo da iznevjerim dr Aca. Tip me lijepo ostavio da cuvam Soneta i igram bilijar. Zasto sam picka i supak i beskicmenjak ? Zar je jedno jebeno pivo vaznije od lijecenja ? Zasto sam ostanak u klinici sad doveo u pitanje ?... Ali, glava koja je provirila kroz vrata nije visila ni na Borovim ni Acovim ramenima, a nije bila ni celava kao shto Pajketova jeste. Cak naprotiv, na njoj je bilo kose u izobiljo, duge i prilicno masne plave kose, shto bash i ne sluzi na cast jednoj djevojci. Dakle, vrata je otvorila Milica i progovorila tihim, zavjerenickim glasom :
- Hej, zavrsila sam nam... – malo je zastala kad je ugledala moju malenkost ali i ubrzo produzila. – Zavrsila sam nam Ono.
Zatim je glava nestala a vrata se zatvorila. Ode Milica a sa njom i moje kajanje... Nasmijao sam se dijelom iz olaksanja shto vrata nije otvorio neko od dkotora a dijelom i zato shto mi je zaista bila smijesna pojava da drojici okorjelih i svim bojama namazanih narkomana Ono zavrsava obicna djevojcica, sta god da je to Ono. A sigurno nije u pitanju zadaca iz matematike ili engleskog, moze biti iskljucivo shema. Ponovo sam prekinuo tisinu :
- Strashno. Zavrsava vam petnestogodisnja djevojcica ! – rekao sam, uzasno strahujuci da ce mi reci o kakvoj je shemi rijec a zatim je i meni ponuditi, jer sam znao da nemam dovoljno cvrstine i odlucnosti da je odbijem, a istovremeno i prizeljkujuci tako nesto.
Ipak, nista od toga se nije desilo... Momci su bili dovoljno iskusni da osjete da treba brzo preci preko cijelog dogadjaja i promijeniti temu. Tako je potekao nekakav neobavezan i prilicno nezanimljiv razgovor, iz kojeg sam izmedju ostalog saznao da Gogi ima zenu i dijete. To me je veoma iznenadilo, djelovao mi je kao tip koji moze biti ozenjen iskljucivo nevoljom. Na klinici, osim njega, otac i muz je bio i moj cimer a i neki Marko iz Arandjelovca koga jos nisam imao priliku upoznati jer je otisao kuci na nekoliko dana... Ja sam momcima veselo i glupavo prenio informaciju da je i Neso-biljka takodje ozenjen i da ima sina ali da je, jebiga, to nekako smetnuo sa uma. Gogi je odmah sabrao dva i dva, odnosno shvatio jednu uzasnu istinu od koje se covjeku ledi krv u zilama a koja je meni, dragom tupanu, naravno promakla.
- Pa, bog te jebo, tip se seca da je tri godine bio na horsu a ne seca se da ima zenu i dete !!! Hej, pa vidite li vi sta je ta droga, koliko je snazna ? A doktori nam pricaju o nekom izlecenju ! Ma nema, bre, izlecenja ! Tip se seca dopa a ne seca se detata, hej... – pricao je to i rezignirano rukom mlatarao po zidu, kao da je mu je on kriv zbog toga. Bobo je psovao i proklinjao dan kad je prvi put probao dop, Nemanja se smijuljio... Ja sam stajao ukopan od uzasa. Kroz glavu su mi prolijetale slike svih onih velikih, zanimljivih i mnogo sarenih brosura, koje se dijele po skolama da mi se omladini kao objasnilo kakvu opasnost i nesrecu droga donosi, ali se njima sve to zapravo cini samo egzoticnijim i primamljivijim. Besplatna reklama za trgovce drogom. Razmisljao sam kako sva ta beskorisna sranja treba sakupiti i javno spaliti na lomaci, a umjesto njih po skolama voditi Nebojsu-biljku i tako svim radoznalim tinejdzerima pokazati surovu istinu, da se od nje i oni najdrcniji klinci useru od straha. Ali, na Nebojsi se tesko moze zaraditi novac a na stampanju brosura manipulacijom troskovima itekako moze, a bash to je osnovni razlog njihovog postojanja, jebiga.
Ubrzo smo se premjestili u sobu za bilijar da bismo vidjeli kako Nesu rastura Pajketa, naravno, u bilijaru. Pajke je po obicaju dosadno lupetao a ostali prisutni su iskoristili sansu da se licno uvjere da Neso itekako dobro pamti stvari koje se ticu heroina i svoje zavisnosti dok, s druge strane, nema blage veze koliko ima godina, cime se bavi i, kao shto smo ranije provalili, da je otac nekom djecacicu. Ja nisam ucestovao u razgovoru, vec sam se povukao u cosak i strpljivo cekao da neko dodje po mene i deportuje me u Miklosicevu. Nastalo je svo unutrasnje nezadovoljstvo, sarkazam i crni humor, a i prestao sam misliti da je fatalna greska cijelog covjecanstva to shto su preci sisli sa drveca i poceli uspravno hodati. Ma, jebes pretke... Buntovnik je bio pijan. Buntovnik je bio kvalitetno pijan i savrseno ravnodusan. Nekoliko minuta kasnije, dok sam poslusno kaskao za sestrom Sovom, koja je Nesa i mene na ceremonijalan nacin sprovodila u stacionar, boljela me je patka za sve te razrogacene poglede beogradskih dama i njihove razmazene djecurlije. Alkohol mi je barem na par sati pruzio mir koji sam toliko zelio i vec tada je bilo potpuno jasno da cu koristiti sve moguce fore i faznoe i finte da ga nekako nabavim, shto je izglede za izljecenje, jos od samog starta mizerne, cinilo jos manjim...
Vladimir 13.08.2004, 14:33
...Zatim je pomalo neocekivano zavladala neugodna tisina. Razgovor je ocigledno zapao u kriticnu fazu, mrtvilo, u kojem smo svi prebirali po sjecanjima i evocirali uspomene i vremena gudriranja onako, za svoju dusu, i nismo bili spremni da ih iznesemo na svjetlost dana. U skucenoj i memljivoj kotlovnici vazduh je u tom trenutku bio suv kao barut od napetosti i trebala je samo mala iskrica, podsticaj, malo jebene iskrenosti pa da se svi otvorimo i pocnemo jedni drugim jadati koliko nam dop zapravo nedostaje i sta bi sve dali za samo jedan gram. Ja tada nisam imao mnogo toga da ponudim, ako izuzmemo prilicno rashodovane bubrege, napola popijena flasa piva je predstavljala najvecu vrijednost koju sam posjedovao. Nageo sam je da malo procistim i podmazem grlo a zatim progovorio, da prekinem minut cutanja.
- Valjda ce mi ovo pivo pomoci da zaspim veceras. Nisam se posteno naspavao vec vijekovima... – rekao sam, fiksirajuci pogledom blesavi na papucama, ne obracajuci se nikome od trojice prisutnih.
- Sta, ne mozes da zaspes ? – Gogi se iznenadio. – Zar ti ne daju flormidal ?
- Nemam pojma, mozda i daju. Sta je flormidal ?
- To su ti tablete za spavanje. Garant ih dobijas. Svi smo ih dobijali na pocetku. – Gogi je objasnio.
- To su male bele tablete. Imaju poprecnu liniju i neko slovo. Koje je ono slovo ? – Nemanja se nadovezao.
Tada su se Bobi i Gogo poceli prepirati oko toga koje je jebeno slovo u pitanju, kao da je to neki uzasno bitan podatak od kojeg zavisi sudbina cjelokupnog covjecanstva ili, u najmanju ruku, opstanak neke ugrozene vrste africkih papagaja. Ja sam u medjuvremeno malo mucnuo bubregom i uspio se sjetiti, sa velikom sigurnoscu, da dobijam 2 flormidala za veceru. To sam im saopstio...
- Sta ? Imas dva flormidala, brate, i ne mozes da spavas ? Seres, covece !... – Bobo me je napao i ja sam odmah poceo da sumnjam da su flormidali u mojoj vecernjoj porciji samo jos jedan zajeb i iluzija mog hemijom zaplakanog mozga. Zaista nemam mnogo povjerenja u tu sivu i bijelu masu u mojoj glavi pa sam jos jednom ponovio, valjda pokusavajuci da time uvjerim i sebe i druge :
- Jeste. Svako vece pred spavanje pijem dva flormidala. Male bijele tablete...
Prekinuo me je smijeh prisutnih. Svi su se smijali. Neobuzdan neki smijeh, pravi nuklearni. Naravno, tako dobru priliku za zbunjivanje nisam htio da propustim... Vilica mi se glupavo objesila a mozak napravio trostruki salto unazad. Izgledao sam uzasno blesavo i tragicno u tom momentu, poput Marsovca kad mu drot pise kaznu za pogresno parkiranje tanjira. A poznato je kako uzasno blesavo i tragicno izgleda Marsovac kad mu drot pise kaznu za pogresno parkiranje tanjira. Pitao sam se zasto mi se smiju ? Zasto me, koji kurac, ismijavaju ? Nuklearni smijeh nikako da prestane, momci su definitivno svjesno pretjerivali. Gogi je urlao i drzao se za stomak, Nemanja je lio suze iz zatvorenih ociju a Bobo je sada licio na dzinovsku bubasvabu zajapurenog lica. Odlucio sam da odgovor potrazim na dnu boce apatinskog piva. Junacki sam potegao. Smijeh nije jenjavao a flasa je mudro cutala. Potegao sam jos jednom a flasa me je prazno gledala i mudro cutala.
- Shto mi se smijete, je li ? – ljutito sam progovorio – Shto, mi se smijete, jebote ?
- Ko jos, bre, pije flormidale ? – Bobo se udostojio da mi odgovori pitanjem.
Gogi je na to odgovorio promuklim, skriputavim smijehom. Skripao je kao vrata hangara sa balistickim projektilima, dok se otvaraju. A onda je ispalio nuklearku :
- Vlado, brate, sledeci put zastekaj te flormidalcice ispod jezika. Posle ih lepo samelji pa se pukni na nos ! Ma, ne da ces zaspati od 2 flormidala, nego ce te sestre ujutro odlepljivati od kreveta.
- Nemoj srati... – promrmljao sam odusevljen i zgrozen u isti mah.
- Ozbiljno ti kazem. Samo pazi da te ne uhvate, najebaces.
- Ima da te radi skoro kao pajdo. – Nemanja je dodao.
- Ali nemoj da kazes ko ti je rekao za to, ako te uhvate. – ponovo se Bobo pravio pametan.
Bash sam krenuo da jebenoj bubasvabi nesto prikladno drsko i bezobrazno saopstim kad se zacuse koraci, opako blizu. Sve se zbilo toliko brzo i neocekivano da nismo imali nikakvih izgleda da sakrijemo flase dok se taj neko ne pojavi. Jedva nam je ostalo dovoljno vremena da se propisno prenerazimo i useremo od straha prije nego shto se misteriozna ruka spustila na steku i vrata krenula da otvaraju. Gomila ljudi, koji su se susreli sa smrcu ali taj susret nije urodio uobicajenim plodom, vole da kazu da im se za samo jedan trenutak, koji im izgleda dug kao vjecnost, citav zivot poput filma razmota pred ocima i oni shvate u cemu su, jebiga, grijesili i sta bi trebali ispraviti ako dobiju jos jednu sansu... Meni se taj cas otvaranja vrata cinio beskrajno dug ali se pred mojim ocima nije odvio nikakav film, cak ni crtani, a u glavi su mi se vrzmale bezbrojne psovke koje sam namijenio upravo sebi. Zasto mi je trebalo da iznevjerim dr Aca. Tip me lijepo ostavio da cuvam Soneta i igram bilijar. Zasto sam picka i supak i beskicmenjak ? Zar je jedno jebeno pivo vaznije od lijecenja ? Zasto sam ostanak u klinici sad doveo u pitanje ?... Ali, glava koja je provirila kroz vrata nije visila ni na Borovim ni Acovim ramenima, a nije bila ni celava kao shto Pajketova jeste. Cak naprotiv, na njoj je bilo kose u izobiljo, duge i prilicno masne plave kose, shto bash i ne sluzi na cast jednoj djevojci. Dakle, vrata je otvorila Milica i progovorila tihim, zavjerenickim glasom :
- Hej, zavrsila sam nam... – malo je zastala kad je ugledala moju malenkost ali i ubrzo produzila. – Zavrsila sam nam Ono.
Zatim je glava nestala a vrata se zatvorila. Ode Milica a sa njom i moje kajanje... Nasmijao sam se dijelom iz olaksanja shto vrata nije otvorio neko od dkotora a dijelom i zato shto mi je zaista bila smijesna pojava da drojici okorjelih i svim bojama namazanih narkomana Ono zavrsava obicna djevojcica, sta god da je to Ono. A sigurno nije u pitanju zadaca iz matematike ili engleskog, moze biti iskljucivo shema. Ponovo sam prekinuo tisinu :
- Strashno. Zavrsava vam petnestogodisnja djevojcica ! – rekao sam, uzasno strahujuci da ce mi reci o kakvoj je shemi rijec a zatim je i meni ponuditi, jer sam znao da nemam dovoljno cvrstine i odlucnosti da je odbijem, a istovremeno i prizeljkujuci tako nesto.
Ipak, nista od toga se nije desilo... Momci su bili dovoljno iskusni da osjete da treba brzo preci preko cijelog dogadjaja i promijeniti temu. Tako je potekao nekakav neobavezan i prilicno nezanimljiv razgovor, iz kojeg sam izmedju ostalog saznao da Gogi ima zenu i dijete. To me je veoma iznenadilo, djelovao mi je kao tip koji moze biti ozenjen iskljucivo nevoljom. Na klinici, osim njega, otac i muz je bio i moj cimer a i neki Marko iz Arandjelovca koga jos nisam imao priliku upoznati jer je otisao kuci na nekoliko dana... Ja sam momcima veselo i glupavo prenio informaciju da je i Neso-biljka takodje ozenjen i da ima sina ali da je, jebiga, to nekako smetnuo sa uma. Gogi je odmah sabrao dva i dva, odnosno shvatio jednu uzasnu istinu od koje se covjeku ledi krv u zilama a koja je meni, dragom tupanu, naravno promakla.
- Pa, bog te jebo, tip se seca da je tri godine bio na horsu a ne seca se da ima zenu i dete !!! Hej, pa vidite li vi sta je ta droga, koliko je snazna ? A doktori nam pricaju o nekom izlecenju ! Ma nema, bre, izlecenja ! Tip se seca dopa a ne seca se detata, hej... – pricao je to i rezignirano rukom mlatarao po zidu, kao da je mu je on kriv zbog toga. Bobo je psovao i proklinjao dan kad je prvi put probao dop, Nemanja se smijuljio... Ja sam stajao ukopan od uzasa. Kroz glavu su mi prolijetale slike svih onih velikih, zanimljivih i mnogo sarenih brosura, koje se dijele po skolama da mi se omladini kao objasnilo kakvu opasnost i nesrecu droga donosi, ali se njima sve to zapravo cini samo egzoticnijim i primamljivijim. Besplatna reklama za trgovce drogom. Razmisljao sam kako sva ta beskorisna sranja treba sakupiti i javno spaliti na lomaci, a umjesto njih po skolama voditi Nebojsu-biljku i tako svim radoznalim tinejdzerima pokazati surovu istinu, da se od nje i oni najdrcniji klinci useru od straha. Ali, na Nebojsi se tesko moze zaraditi novac a na stampanju brosura manipulacijom troskovima itekako moze, a bash to je osnovni razlog njihovog postojanja, jebiga.
Ubrzo smo se premjestili u sobu za bilijar da bismo vidjeli kako Nesu rastura Pajketa, naravno, u bilijaru. Pajke je po obicaju dosadno lupetao a ostali prisutni su iskoristili sansu da se licno uvjere da Neso itekako dobro pamti stvari koje se ticu heroina i svoje zavisnosti dok, s druge strane, nema blage veze koliko ima godina, cime se bavi i, kao shto smo ranije provalili, da je otac nekom djecacicu. Ja nisam ucestovao u razgovoru, vec sam se povukao u cosak i strpljivo cekao da neko dodje po mene i deportuje me u Miklosicevu. Nastalo je svo unutrasnje nezadovoljstvo, sarkazam i crni humor, a i prestao sam misliti da je fatalna greska cijelog covjecanstva to shto su preci sisli sa drveca i poceli uspravno hodati. Ma, jebes pretke... Buntovnik je bio pijan. Buntovnik je bio kvalitetno pijan i savrseno ravnodusan. Nekoliko minuta kasnije, dok sam poslusno kaskao za sestrom Sovom, koja je Nesa i mene na ceremonijalan nacin sprovodila u stacionar, boljela me je patka za sve te razrogacene poglede beogradskih dama i njihove razmazene djecurlije. Alkohol mi je barem na par sati pruzio mir koji sam toliko zelio i vec tada je bilo potpuno jasno da cu koristiti sve moguce fore i faznoe i finte da ga nekako nabavim, shto je izglede za izljecenje, jos od samog starta mizerne, cinilo jos manjim...
Vladimir 13.08.2004, 14:33
Evo ljudi... Jeste da nisam u formi, da je kvalitet price opao i ostalo... Probacu da tjeram dalje.
Tako kvalitetno pijan i ispunjen pomijesanim osjecanjem zadovoljstva zbog pijanstva i kajanja zbog istog, vratio sam se u bolnicu. Sova je Nesa ispratila uz beskrajno dugo stepeniste, nazad u njegovu tamnicu, tj. sobu koju su nazivali intezivnom njegom. Ja sam se od njih pristojno oprostio, mada duboko ubijedjen da Neso nije konstatovao moje prisustvo pa tako nece ni odsustvo, a zatim produzio u sobu za dnevni boravak, ocekujuci da tamo ugledam kako nevesele grupice ljudi pretresaju za okruglim stolom svoje bezbrojne nevolje, grceci se na estetski besprijekornim a funkcionalno do_bola_neudobnim foteljam, i krisom ispitivacki odmjeravajuci ostale prisutne kao da pokusavaju procijeniti ko je, jebiga, najdublje zaglavio u govna ili barem dublje od njega i tako se donekle utjese. Ne znam da li su se te nedjelje u klinici dodjeljivao pehar za najsjebaniju porodicu jer sam bio odsutan, da jeste ziri nikako ne bi mogao pogrijesiti kome god da ga je dodijelio – svi su bili materijal za toga... Medjutim, prizor na koji sam u povratku na tu prostoriju naisao, iznenadio me je : soba za dnevni boravak je bila potpuna prazna. Ali, nije bila prazna na nacin na koji je obicna soba prazna, ne, to je bila potpuno drugacija praznina. U njoj je bilo neceg teskog, zlokobnog i mucnog, prokleta soba je podsjecala na popriste neke izuzetno surove i krvave bitke. Zato sam je pregazio u samo tri brza i odlucna koraka i presao u trpezariju. Ona nije bila prazna – za stolom je, pogleda prikovanog za patos i pognut poput starca, sjedio moj cimer, Ivan. Ispred njega pepeljara prerpana pepelom i zaboravljena, dopola izgorjela cigareta, a na njemu sve nesrece ovog svijeta. Pod je zaskripao pod tezinom mojih nezgrapnih koraka, ali cimer ga je ignorisao. Ocito je gluvario negdje u samom sebi, shto sam i sam povremeno znao da radim, pa sam odlucio da ga ne smetam. Mirno sam sjeo za suprotnu stranu stola i cekao da mi se cimer prvi obrati...
Nakon par trenutaka Ivan je pridigao pogled sa poda i zaustavio ga negdje u predjelu izmedju mog lijevog uha i vrlo napredne bubuljice na centru nosa. Ne znam sta je to mogao pronaci interesantno (djevojke skoro nikad ne nadju),ali cinilo se da ima namjeru da tu ostane duze vremena, barem jos dvije ili tri inkarnacije, a ja toliko jednostavno nisam mogao da cekam.
- Ivane, jarane, jesi li ti pricao sa svojim ili ste dizali tegove ? Izgledas kao da si se rvao sa krokodilima...
Uzdahnuo je polako i duboko, filmski... Tisina je ponovo dobila svojih pet minuta...
- Nisam ocekivao da ce mi se pojaviti burazer – konacno je progovorio.
Moje pitanje je bilo izuzetno glupo i, istina, covjek koji postavi izuzetno glupo pitanje mora racunati da ce dobiti izuzetno glup odgovor zauzvrat, ali ja sam ipak zinuo. Pokusao sam da prokljuvim sta je pisac htio da kaze, a pisac se nadovezao i tako mi olaksao posao :
- Ja sam stariji burazer. Rano sam se odvojio od keve i caleta, poceo da radim, sam sam se borio. Ja sam ih sve gurao sa lovom, narocito D... – zatim je uslijedila kratka pauza i Ivan je ispustio neki neobican, skriputav zvuk iz grudi, koji bi neki mozda okarakterisali kao jecaj, a onda nastavio da se obraca samom sebi ne skidajuci pogled sa bobuljice na mom nosingeru, koja se tako, ni kriva ni duzna, odjednom nasla u epicentru zbivanja... – Hej, ja sam mu isao na roditeljske, vodio racuna o njemu... Bio sam mu idol. – zagrcnuo se u pokusaju da proguta narocito velik komad tuge i, vise nije bilo nikakve sumnje, zaplakao...
- Rekao sam kevi da ga ne dovode... da me ne gleda ovakvog... Rekao sam joj. Vidi me, kakav sam... jebote ! Vidi me...
Bubuljica ga je sutke gledala i nikako joj se nije svidjelo to shto je mogla da vidi. Vidjela je narkomana. Covjeka zgromljenog, nervoznog, bolesnog i nesrecnog... Covjeka kojeg je pregazilo krdo bizona a zatim se okrenulo... i ponovo ga pregazilo. Pade mi tada na pamet da ja, u stvari, i ne poznajem Ivana P.. Nikada ga nisam ni poznavao. Ova slomljena figuran ispred mene, to nije Ivan, nikako ne moze da bude. To je samo rusevina, slika bivseg covjeka.... Ustao sam sa stola jer ja uvijek bjezim kada je situacija teska. Zuljala me je misao o samom sebi koja se neizbjezno nametala : “ Nimalo ja nisam drugaciji od njega. Slicni smo, kao jaja jajetu...”. I ja sam i sin i stariji burazer. I neciji stvaralacki promasaj, propala investicija i srusen san... Nemojte, medjutim, misliti da sam u tom trenutku pustio pokoju suzicu i tako to... O, ne, Vlado je tada bio samo jedan pijani, bezosjecajni mamlaz, kojeg je unezgodilo javno iskazivanje iskrene tuge njegovog prijatelja i kome je mozak skrenuo u zabranjeno podrucje. Spoznaja o sebi kao beskorisnom i sebicnom narkomanu-supku me je dotakla iskljucivo na intelektualnom nivou, emocionalni nije ni postojao, potopilo ga je pivo i tablete. Oni uostalom tome i sluze – da te sprijece da se suocis sa samim sobom... Zato, uradio sam ono shto gotovo uvijek radim kada me muce misli o necemu zabrinjavajucem : odmah sam mozak uzmjerio u nekom totalno trecem pravcu, npr. o seksu sa Sanjom, svim trijumfima kosarkasa, cisternama kvalitetnog piva koje samo ceka na mene... To vazda upali. Skrenes misli sa teskih tema, zabijes vugla u pijesak i guras dalje. A problemi i promasaji i greske se gomilaju svuda oko tebe. Ostavljas pustos. Ali boli te kurac, samo je vazno da se ne osvrces.
Bilo je interesantno da Kristina, kada je stari vratio na kliniku par sati kasnije, nije bila nimalo bolje raspolozena od Ivana. Rekla je da je to bio najduzi dan u njenom zivotu, da je otac kreten i da je svi ostave na miru. Da je ja ostavim na miru i ne postavljam dosadna svakodnevna pitanja...
U vecernjoj smjeni su radile nadolazece zvijezde niskobudzetnih pornica, nastalih u mojoj sopstvenoj projekciji. Sanja i Milena; Milena i Sanja. One to, naravno, nisu znale. Ja jesam i narocito sam im se ljubazno smjeskao... Sva sreca da su to sasvim normalne cure i nisu obdarene nekim telepatskim mocima i slucnim sranjima, u suprotnom ne bih na njih ostavljao utisak simpaticnog loseg-dobrog momka. Ipak, i bez sposobnosti telepatije, Sanja je uspjela da primijeti da sa mnom nesto nije u redu, shto Ivan i Kristina obuzeti sobom nisu mogli :
- Vlado, zasto su vam tako podkrvavile oci ?
- Oci ?... A, da... Prao sam kosu i upao mi je sampon.
- Sledeci put morate biti oprezniji !
- Tesko. Meni taj oprez nikad nije isao – rekao sam i napravio malu pazu a zatim dodao, uz grimasu na licu za koju sam drzao da predstavlja narocito sladak i neodoljiv osmijeh – Mozda ne bi bilo lose da mi sljedeci put ti pomognes. Ili jos bolje, kupaj se zajedno sa mnom !
Nasmijala se i blago zacrvenila : - Samo mozes da sanjas o tome ! – rekla je, a onda se naglo sjetila nekog superneodloznog posla koji je ceka na medjuspratu.
Ja, zaista, sanjam o tome, htio sam joj reci. I jos mnogo toga... Ali, ostao sam sam i zapljusnut talasom samozadovoljstva. Prvi put mi se cura obratila u drugom licu jednine. To je moglo znaciti da je interesujem i odlucih da se poradim na tome. A kad ja ozbiljno odlucim da radim na necemu, postoje sjajni izgledi da se desi nesto jako lose. Prostije receno, ja uvijek userem stvar do daske...
Poslije vecere nam je Milena napravila kafu, iako je bilo zabranjeno da je pijemo tako kasno. Sjedili smo svi zajedno, sestre i pacijenti, za trpezarijskim stolom, vodili neki kilav razgovor i non-stop strahovali da ce odnekud izroniti poglavica i kao El Ninjo nas pocistiti sa stola. Ipak, Boro nas je postedio svog prisustva te noci. Ja sam se dobro osjecao, dijelom zbog uticaja alkohola, a dijelom zbog toga shto sam nekoliko puta uhvatio Sanjin pogled na sebi. Ona je te noci dijelila terapiju...
- Sanja, ti si mi najdrazi diler u ovoj kuci ! – rekao sam pruzajuci ruku da preuzmem terapiju.
Odgovorila mi je osmijehom, okrenula se i otisla. Posmatrao sam nekoliko trenutaka tih pet tableta na svom dlanu. Nije bilo nikakve sumnje, dvije od njih su flormidali koje su mi momci ranije spomenuli. Bilo je uzasno lako odvojiti ih u drugu ruku i strpati u dzep. Pa, Sanja me uopste nije kontrolisala, djevojka mi je potpuno vjerovala. Mislim da je ne treba kriviti zbog toga, nikada ranije nije imala posla sa narkomanima i nije mogla znati da smo svi redom prevaranti. Takva je priroda nase bolesti. Droga zahtijeva varanje, prvo sebe a zatim i svih drugih koji stoje izmedju tebe i nje. A oni narkomani koji tako nimalo ne izgledaju, zapravo su najveci prevaranti, poput mene. Ta cura to nije znala i pruzila mi je priliku da je izradim. Srce mi je jako lupalo. Sansa da se sjebu pravila, da izradim doktore (sebe najvise, naravno, ali nisam razmisljao na takav nacin)... Ali, prevrnuo sam te jebene tablete par puta u saci, kao da ih vagam, a nakon toga ih brzim trzajem zatjerao skroz u grlo, pa zalio vodom. Njihovo putovanje do zeluca se jos nije ni zavrsilo a vec sam osjetio zestok bol u stomaku. Zvijer u meni se divlje ritnula, ostro protestvujuci protiv takve odluke. Zatim je uslijedilo kajanje...
Vladimir M. 30.11.2004, 20:47
Tako kvalitetno pijan i ispunjen pomijesanim osjecanjem zadovoljstva zbog pijanstva i kajanja zbog istog, vratio sam se u bolnicu. Sova je Nesa ispratila uz beskrajno dugo stepeniste, nazad u njegovu tamnicu, tj. sobu koju su nazivali intezivnom njegom. Ja sam se od njih pristojno oprostio, mada duboko ubijedjen da Neso nije konstatovao moje prisustvo pa tako nece ni odsustvo, a zatim produzio u sobu za dnevni boravak, ocekujuci da tamo ugledam kako nevesele grupice ljudi pretresaju za okruglim stolom svoje bezbrojne nevolje, grceci se na estetski besprijekornim a funkcionalno do_bola_neudobnim foteljam, i krisom ispitivacki odmjeravajuci ostale prisutne kao da pokusavaju procijeniti ko je, jebiga, najdublje zaglavio u govna ili barem dublje od njega i tako se donekle utjese. Ne znam da li su se te nedjelje u klinici dodjeljivao pehar za najsjebaniju porodicu jer sam bio odsutan, da jeste ziri nikako ne bi mogao pogrijesiti kome god da ga je dodijelio – svi su bili materijal za toga... Medjutim, prizor na koji sam u povratku na tu prostoriju naisao, iznenadio me je : soba za dnevni boravak je bila potpuna prazna. Ali, nije bila prazna na nacin na koji je obicna soba prazna, ne, to je bila potpuno drugacija praznina. U njoj je bilo neceg teskog, zlokobnog i mucnog, prokleta soba je podsjecala na popriste neke izuzetno surove i krvave bitke. Zato sam je pregazio u samo tri brza i odlucna koraka i presao u trpezariju. Ona nije bila prazna – za stolom je, pogleda prikovanog za patos i pognut poput starca, sjedio moj cimer, Ivan. Ispred njega pepeljara prerpana pepelom i zaboravljena, dopola izgorjela cigareta, a na njemu sve nesrece ovog svijeta. Pod je zaskripao pod tezinom mojih nezgrapnih koraka, ali cimer ga je ignorisao. Ocito je gluvario negdje u samom sebi, shto sam i sam povremeno znao da radim, pa sam odlucio da ga ne smetam. Mirno sam sjeo za suprotnu stranu stola i cekao da mi se cimer prvi obrati...
Nakon par trenutaka Ivan je pridigao pogled sa poda i zaustavio ga negdje u predjelu izmedju mog lijevog uha i vrlo napredne bubuljice na centru nosa. Ne znam sta je to mogao pronaci interesantno (djevojke skoro nikad ne nadju),ali cinilo se da ima namjeru da tu ostane duze vremena, barem jos dvije ili tri inkarnacije, a ja toliko jednostavno nisam mogao da cekam.
- Ivane, jarane, jesi li ti pricao sa svojim ili ste dizali tegove ? Izgledas kao da si se rvao sa krokodilima...
Uzdahnuo je polako i duboko, filmski... Tisina je ponovo dobila svojih pet minuta...
- Nisam ocekivao da ce mi se pojaviti burazer – konacno je progovorio.
Moje pitanje je bilo izuzetno glupo i, istina, covjek koji postavi izuzetno glupo pitanje mora racunati da ce dobiti izuzetno glup odgovor zauzvrat, ali ja sam ipak zinuo. Pokusao sam da prokljuvim sta je pisac htio da kaze, a pisac se nadovezao i tako mi olaksao posao :
- Ja sam stariji burazer. Rano sam se odvojio od keve i caleta, poceo da radim, sam sam se borio. Ja sam ih sve gurao sa lovom, narocito D... – zatim je uslijedila kratka pauza i Ivan je ispustio neki neobican, skriputav zvuk iz grudi, koji bi neki mozda okarakterisali kao jecaj, a onda nastavio da se obraca samom sebi ne skidajuci pogled sa bobuljice na mom nosingeru, koja se tako, ni kriva ni duzna, odjednom nasla u epicentru zbivanja... – Hej, ja sam mu isao na roditeljske, vodio racuna o njemu... Bio sam mu idol. – zagrcnuo se u pokusaju da proguta narocito velik komad tuge i, vise nije bilo nikakve sumnje, zaplakao...
- Rekao sam kevi da ga ne dovode... da me ne gleda ovakvog... Rekao sam joj. Vidi me, kakav sam... jebote ! Vidi me...
Bubuljica ga je sutke gledala i nikako joj se nije svidjelo to shto je mogla da vidi. Vidjela je narkomana. Covjeka zgromljenog, nervoznog, bolesnog i nesrecnog... Covjeka kojeg je pregazilo krdo bizona a zatim se okrenulo... i ponovo ga pregazilo. Pade mi tada na pamet da ja, u stvari, i ne poznajem Ivana P.. Nikada ga nisam ni poznavao. Ova slomljena figuran ispred mene, to nije Ivan, nikako ne moze da bude. To je samo rusevina, slika bivseg covjeka.... Ustao sam sa stola jer ja uvijek bjezim kada je situacija teska. Zuljala me je misao o samom sebi koja se neizbjezno nametala : “ Nimalo ja nisam drugaciji od njega. Slicni smo, kao jaja jajetu...”. I ja sam i sin i stariji burazer. I neciji stvaralacki promasaj, propala investicija i srusen san... Nemojte, medjutim, misliti da sam u tom trenutku pustio pokoju suzicu i tako to... O, ne, Vlado je tada bio samo jedan pijani, bezosjecajni mamlaz, kojeg je unezgodilo javno iskazivanje iskrene tuge njegovog prijatelja i kome je mozak skrenuo u zabranjeno podrucje. Spoznaja o sebi kao beskorisnom i sebicnom narkomanu-supku me je dotakla iskljucivo na intelektualnom nivou, emocionalni nije ni postojao, potopilo ga je pivo i tablete. Oni uostalom tome i sluze – da te sprijece da se suocis sa samim sobom... Zato, uradio sam ono shto gotovo uvijek radim kada me muce misli o necemu zabrinjavajucem : odmah sam mozak uzmjerio u nekom totalno trecem pravcu, npr. o seksu sa Sanjom, svim trijumfima kosarkasa, cisternama kvalitetnog piva koje samo ceka na mene... To vazda upali. Skrenes misli sa teskih tema, zabijes vugla u pijesak i guras dalje. A problemi i promasaji i greske se gomilaju svuda oko tebe. Ostavljas pustos. Ali boli te kurac, samo je vazno da se ne osvrces.
Bilo je interesantno da Kristina, kada je stari vratio na kliniku par sati kasnije, nije bila nimalo bolje raspolozena od Ivana. Rekla je da je to bio najduzi dan u njenom zivotu, da je otac kreten i da je svi ostave na miru. Da je ja ostavim na miru i ne postavljam dosadna svakodnevna pitanja...
U vecernjoj smjeni su radile nadolazece zvijezde niskobudzetnih pornica, nastalih u mojoj sopstvenoj projekciji. Sanja i Milena; Milena i Sanja. One to, naravno, nisu znale. Ja jesam i narocito sam im se ljubazno smjeskao... Sva sreca da su to sasvim normalne cure i nisu obdarene nekim telepatskim mocima i slucnim sranjima, u suprotnom ne bih na njih ostavljao utisak simpaticnog loseg-dobrog momka. Ipak, i bez sposobnosti telepatije, Sanja je uspjela da primijeti da sa mnom nesto nije u redu, shto Ivan i Kristina obuzeti sobom nisu mogli :
- Vlado, zasto su vam tako podkrvavile oci ?
- Oci ?... A, da... Prao sam kosu i upao mi je sampon.
- Sledeci put morate biti oprezniji !
- Tesko. Meni taj oprez nikad nije isao – rekao sam i napravio malu pazu a zatim dodao, uz grimasu na licu za koju sam drzao da predstavlja narocito sladak i neodoljiv osmijeh – Mozda ne bi bilo lose da mi sljedeci put ti pomognes. Ili jos bolje, kupaj se zajedno sa mnom !
Nasmijala se i blago zacrvenila : - Samo mozes da sanjas o tome ! – rekla je, a onda se naglo sjetila nekog superneodloznog posla koji je ceka na medjuspratu.
Ja, zaista, sanjam o tome, htio sam joj reci. I jos mnogo toga... Ali, ostao sam sam i zapljusnut talasom samozadovoljstva. Prvi put mi se cura obratila u drugom licu jednine. To je moglo znaciti da je interesujem i odlucih da se poradim na tome. A kad ja ozbiljno odlucim da radim na necemu, postoje sjajni izgledi da se desi nesto jako lose. Prostije receno, ja uvijek userem stvar do daske...
Poslije vecere nam je Milena napravila kafu, iako je bilo zabranjeno da je pijemo tako kasno. Sjedili smo svi zajedno, sestre i pacijenti, za trpezarijskim stolom, vodili neki kilav razgovor i non-stop strahovali da ce odnekud izroniti poglavica i kao El Ninjo nas pocistiti sa stola. Ipak, Boro nas je postedio svog prisustva te noci. Ja sam se dobro osjecao, dijelom zbog uticaja alkohola, a dijelom zbog toga shto sam nekoliko puta uhvatio Sanjin pogled na sebi. Ona je te noci dijelila terapiju...
- Sanja, ti si mi najdrazi diler u ovoj kuci ! – rekao sam pruzajuci ruku da preuzmem terapiju.
Odgovorila mi je osmijehom, okrenula se i otisla. Posmatrao sam nekoliko trenutaka tih pet tableta na svom dlanu. Nije bilo nikakve sumnje, dvije od njih su flormidali koje su mi momci ranije spomenuli. Bilo je uzasno lako odvojiti ih u drugu ruku i strpati u dzep. Pa, Sanja me uopste nije kontrolisala, djevojka mi je potpuno vjerovala. Mislim da je ne treba kriviti zbog toga, nikada ranije nije imala posla sa narkomanima i nije mogla znati da smo svi redom prevaranti. Takva je priroda nase bolesti. Droga zahtijeva varanje, prvo sebe a zatim i svih drugih koji stoje izmedju tebe i nje. A oni narkomani koji tako nimalo ne izgledaju, zapravo su najveci prevaranti, poput mene. Ta cura to nije znala i pruzila mi je priliku da je izradim. Srce mi je jako lupalo. Sansa da se sjebu pravila, da izradim doktore (sebe najvise, naravno, ali nisam razmisljao na takav nacin)... Ali, prevrnuo sam te jebene tablete par puta u saci, kao da ih vagam, a nakon toga ih brzim trzajem zatjerao skroz u grlo, pa zalio vodom. Njihovo putovanje do zeluca se jos nije ni zavrsilo a vec sam osjetio zestok bol u stomaku. Zvijer u meni se divlje ritnula, ostro protestvujuci protiv takve odluke. Zatim je uslijedilo kajanje...
Vladimir M. 30.11.2004, 20:47
Na periferiji Pala postoji samo jedno mjesto koje mi je bilo poznato i prije rata, to je jedno lijepo turisticko izletiste. Zove se Turisticka ravan i predstavlja simpatican proplanak ogruzen crnogoricnom shumom, koju sacinjava hrpa jela, borova i smrca, drveca koje ja nikada nisam uspio u potpunosti da razlikujem. Tu smo svake godine u maju, na rodjendan najveceg sina nasih naroda svih vremena, jedinstvenog, neponovljivog i nikad prezaljenog druga Tite, kao osnovci dolazili na izlet, iz Sarajeva. Dovela bi nas draga uciteljica i stari alkos, vozac skolskog busa... Bilo bi nam super, igrali bi zuce, jeli sokove i ispijali sendvice sa slamkom i gadjali se sisarikama... Mnogo godina kasnije, neka od te bivse djece, ukljucujuci i pisca ove beskrajne pripovjetke, jos uvijek posjecuju to drazesno izletiste, i to ne samo 25.05., vec mnogo cesce, mada, istini za volju, iz nesto drugacijih razloga. To se, naravno, odrazilo i na izgled proplanka. Kada biste sad tamo doveli na izlet brdo djecurlije, budite sigurni da ona ne bi gubila vrijeme lutajuci po sumi u potrazi za sisarikama, opalih sa okolnog drveca. Puno bi im bilo lakse da pronadju iskoristene kurtone i spriceve. Ima ih svuda, raste u buketima i pojedinacno... Omladina se tu rado jebe i/ili drogira u ovim modernim vremenima informaticke revolucije i globalnog zagrijavanja. Posto je vec i vrapcima na grani sasvim jasno da sam ja jako slab jebac, lako je zakljuciti sta sam tamo radio. To mjesto mi je nekako bilo usput kada sam se vracao sa seme iz Sarajeva, pa bih cesto znao da svratim...
Bio je suncan dan i bio sam potpuno sam. Ptice su se dovikivale sa okolnog drveca, zrikavci su zrikali ili radili ono sto rade u travi, a ja sam, ledjima naslonjen na jelu, smrcu, a mozda i bor, kuvao kvoter dopa u razvaljenoj limenci fante. Jednom rjecju – sumska idila. Upaljac je odradio svoj dio posla, ubacio sam komadic filtera u limenku i izvukao gan da pokupim dragocjenu prokletu tecnost. Cijeli taj ritual me je, po obicaju, bacio u stanje transa i mogli ste komotno da bacite atomsku na Sarajevo, a ja ne bih ni trepnuo... Zato sam doktora Bora i Ivana, mog cimera, ugledao tek kada su mi se priblizili na svega nekoliko koraka. Obojica su imali uzasno prijekoran izraz lica, neki pakleni koktel ljutnje, gadjenja, tuge i sazaljenja. Vrisnuo sam od uzasa, ali nista se nije culo ! Ptice su se i dalje dovikivale sa okolnog drveca, zrikavci su zrikali ili radilo ono sto vec rade u travi, a doca i Ivan su mi se priblizavali, ne mijenjajuci uzasne izraze na licima. Skocio sam na noge, limenka se prosula a gan mi pobjegao iz ruke. Okrenuo sam se i u panici potrcao... sapleo se... i pao... Probudio se na krevetu svoje drage sobe-tamnice. Ivan je spavao napola otkriven, pokazujuci mi svoje obline okupane jutarnjim suncem. Da, vec je bilo svanulo... Par trenutaka sam lezao paralizovan, sav isfrustriran i zbunjen jer mi se san ucinio tako uzasavajuce realnim, a zatim se pridigao na noge, otresajuci ga od sebe poput prasine. Nekako se nisam iznenadio time sto sam se ponovo probudio na podu sobe; covjeku se, jebiga, mogu desiti i gore stvari u snu : moze ga posjetiti Fredi Kruger, moze progutati sopstveni jezik, moze zaboraviti da se probudi... Moze ga, strah me je to i pomisliti, cak silovati sestra Sabina... Ali, da ne nabrajam sad... Pozelio sam da udahnem svjez vazduh i malo razbistrim glavu, pa napravih par koraka i oprezno, da ne probudim cimera, otvorih vrata od terase, i nadjoh se na njoj, okupan suncem, u komicnom donjem dijelu pidzame, isaranom veselim medvjedicima i ljupkim cvjeticima, go do pasa, pokazujuci tako dlakav trbuh, upale grudi i koscata ramena nekoj klinki, slucajnoj prolaznici na ulici, koja je, reklo bi se, tek zagazila u pubertet. Djevojcica tako uperi radoznao i pomalo podsmjesljiv pogled u moju pojavu (mora da sam izgledao strahovito smijesno kad sam bunovnoj tinejdzerki izmamio osmjeh u ranoj zori), a zatim joj taj pogled skliznu par metara nize i ukoso, i zaustavi se par trenutaka bas na onom mjestu gdje je stajala opominjujuca tabla : “Specijalna bolnica za lijecenje bolesti zavisnosti”. Bogami, osmjeh na licu curice odmah isceznu i usputi mjesto necemu potpuno drugacijem, nekoj kombinaciji prezira, gadjenja i ogradjivanja... Da, djevojcica vrati oci na mene i pogleda me bas na onaj nacin na koji pariska dama gleda proizvod svog metabolizma, par trenutaka prije nego sto ce pustiti vodu. Zatim mala ubrza korak i nestade niz ulicu, a ja ostadoh na terasi kao posran. Nisam se mnogo bolje ni osjecao, ali to nije razlog da krivimo doticnu djevojcicu. O ne, njena bi mama trebala da bude ponosna na svoju curicu. Jebiga, mislim da je to najzdravija reakcija nekog covjeka na narkomana (druga je prica sto takvo ponasanje ljudi otezava i onako pretezak prces resocijalizacije). Ako vase dijete narkomana posmatra sa zaljenjem, vec imate potencijalni problemcic. Ako narkomana posmatra sa interesovanjem, ili jos gore, sa mangupskim smjeskom na licu, onda je vas (a i problem vaseg) vec prilicno ozbiljan... Eto, tako mi je poceo drugi ponedjeljak na klinici. Ponedjeljak – pocetak nove, beskrajno duge i jednolicne i dosadne sedmice, plus mamurluk i uzasan san... Tako zlovoljan se vratih u sobu i stadoh pred ogledalo. Odatle me je prezirno posmatrao student koji je izgledao kao da je cijelu noc dernecio uz zbirku zadataka iz kvantne fizike, podbulog lica, crvenih ociju, velikog zbuna na glavi (u kojem je kondor komotno mogao da svije gnijezdo) i sa dzinovskom bubuljicom na nosu. Mada ne spadam u kategoriju ljudi koji vole da stanu pred ogledalo i cijede svoje chibe, moram priznati da sam imao takvog kapitalca da jednostavno nisam mogao da odolim. Upravo u tom trenu u sobu se dokotrljala sestra Tanja, i nemilosrdno me prekinula u tako uzvisenoj misiji, a mom cimeru prekinula san. Bilo je vrijeme za dorucak i jutarnju rekreaciju.
Tu se zaista nije desavalo nista spektakularno. Neko je ponovo zaboravio da stavi sir u kiflice sa sirom koje sam mrzovoljno zderao, posmatrajuci pritom sa mrznjom sve te virsle i salame na stolu ispred sebe, bus se jos uvijek nije raspao a dovukao nas je do Kosutnjaka, a tu se nikako nismo forsirali... Jedino, za mene, novo lice je bio Marko. upoznali smo se... To je onaj tip iz Arandjelovca, koji je dobio nekoliko dana dopusta da prisustvuje drugom rodjendanu svoje kcerkice. Mada je bio jedan od prvih pacijenata na klinici, Marko je izgledao kao da se upravo skinuo sa igle, poput mene, prelezao krizu i poceo sa oporavkom. Sitan, mrsav, nervoznih i ubrzanih pokreta, sa neizbjeznom cigaretom u ruci i sa podocnjacima, toliko velikim da mu je bio potreban brushalter da ih spakuje, i to po mogucnosti Kristinin...
- Ti si Bosanac, a ? – pitao me je ono sto me je svako pitao prilikom upoznavanja, kao da biti Bosanac u Beogradu predstavlja nesto spektakulatno neobicno.
- Aha... – pojasnio sam mu.
- Eto, postadosmo prava internacionalna ekipa. Ima nas i iz Srbije, Crne Gore, Bosne, plus gastarbajteri... – nabrajao je, prilicno ljubazan momak.
- I bas vam je Bosanac falio ! Sad imate sve, jebiga – rekoh.
- Nemamo Hrvata. Nema ni Siptara, Slovenaca... – ubaci se Gogi u razgovor.
- Jebo te Siptar ! – mudro odgovori moj cimer i izazva smijeh prisutnih.
- Hej !!! Ali imali smo Hrvata... Secate se Duke ? – Milica se umijesala – Onaj lik iz Splita, sto ga je Boro oter’o. Sarajevo je u njegovom krevetu.
- Nisam u Dukinom. U svom sam krevetu. – primijetih. – Poglavica mi se nije hvalio da izbacuje raju sa klinike...
Tako mi ljudi ispricase, a ponajvise Milica, da su od marta, znaci za nesto vise od dva mjeseca, vec trojica tipova izbaceni iz bolnice, odnosno sporazumno prekinuli lijecenje, kako bi to Boro diplomatski formulisao. Bili su po tri puta uzastopno pozitivni na testu na heroin i vozdrica sa klinike. Deset hiljada evra poglavici u dzep, a momci se ponovo negdje gudriraju. Doduse, hrana je zaista bila odlicna... Ti neuspjesi se, razumije se, ne uracunavaju u procenat uspjesnosti izljecenja jer je proces prekinut pa, je li, ne moze se reci da je klinika kriva za to sto mi se dogadja. Boro ih nikada i nikome ne spominje, ponasa se kao da nikada i nisu bili pacijenti.
Dok smo se peli u bus, da se vratimo nazad u nase dobrovoljno zatocenistvo sa jutarnjeg maltretiranja, Gogi me je u prolazu osecao ramenom. Pogledao sam ga, naravno to mu je i bio cilj – da mi skrene paznju na sebe.
- Sedni pored mene. Hocu nesto da te pitam. – sapnuo mi je.
Glava mi je sama klimnula u znak potvrde. Znao sam da ne bih trebao to da radim, da se to njegovo pitanje poglavici nikako ne bi svidjelo, da nije u interesu mog izljecenja i slicno. Ali, znao sam i da cu sjesti pored njega. I sjeo sam... Sjedili smo na seciji, dakle na samom kraju busa, dok je Pajke bio skroz na vrhu. odmah do vozaca i nesto mu pricao, naravno. Mislim da je to bilo sasvim nepotrebno. U stvari, mogli smo sjesti odmah do Pajketa, mozda cak smotati i joint pored njega, ili cak razvuci crtu dopa na njegovoj celavoj glavi, a taj lik to ne bi opazio...
- Ja jos nisam vidio nijednog Bosanca koji ne voli pivo... – zapoce Gogi pricu.
- Nisam ni ja.
- I ti ga gotivis, a ? Video sam ja juce...
- Eeeee, ono jucerasnje vopi vam nikad necu zaboraviti ! Popravilo mi je cijelu sedmicu...
- Dobro, tisu to ! – prekinuo me je. – Mogli bi se onda nesto dogovoriti, a ?
Glas razuma u meni je tog trenutka postao veoma jak i odlucan. Ne, ne bismo se nista mogli dogovoriti ! Necu, jer sam ovdje dosao da se lijecim. Necu da se zajebavam, da se sjebem. Hvala ti na pivu, Gogi, oduzicu se i ja tebi, ali ne mozemo se nista dogovoriti. Krenuh to i da mu kazem :
- Okej Gogi, mogli bi probati... Sta si mislio ? – zacuh svoj glas kako mu odgovara.
- Ti dobijas dva flormica za spavanje, a to ti je previse... Dosta ti je i jedan, samo ga pukni onako kako sam ti rekao.
Cutao sam, a stvari su mi postajale jasnije. Mogao sam otprilike pretpostaviti sta ce mi ponuditi i cvrsto odlucio da to odbijem. Garant hoce da mijenja tablete za pivo... Nakon kratke pauze, Gogi produzi :
- Ti meni svakog dana zastekaj jedan flormic, a ja cu tebi povremeno doturiti granatu piva. Je l’ posteno ?
Nasmijesio sam se jer sam pravilno pretpostavio. Odlucih ipak, prije nego ga odbijem, da saznam kako je to kontao da mi prosvercuje granatu piva, nije to, jebiga, velicine misjeg kurcica...
- A, kako bi mi, stare ti, doturio to pivo ? Nije to, jebiga, velicine misjeg kurcica...
- Natrpaj stvari u torbu kad krenes na rekreaciju. Ubacicu ti ga negdje izmedju peskira, gaca i tih sranja... Sutra mi tako poneses praznu i ja bacim.
- Aaaaaaaaa ! – zablejah impresioniran idejom. Dobar ti je plan Gogi i bas steta sto cu da te odbijem :
- Vazi Gogi, dogovorili smo se.
Tad covjek ustade i pjevuseci ode u gornji kraj busa, ostavljajuci
Vladimir M. 07.12.2004, 19:55
Bio je suncan dan i bio sam potpuno sam. Ptice su se dovikivale sa okolnog drveca, zrikavci su zrikali ili radili ono sto rade u travi, a ja sam, ledjima naslonjen na jelu, smrcu, a mozda i bor, kuvao kvoter dopa u razvaljenoj limenci fante. Jednom rjecju – sumska idila. Upaljac je odradio svoj dio posla, ubacio sam komadic filtera u limenku i izvukao gan da pokupim dragocjenu prokletu tecnost. Cijeli taj ritual me je, po obicaju, bacio u stanje transa i mogli ste komotno da bacite atomsku na Sarajevo, a ja ne bih ni trepnuo... Zato sam doktora Bora i Ivana, mog cimera, ugledao tek kada su mi se priblizili na svega nekoliko koraka. Obojica su imali uzasno prijekoran izraz lica, neki pakleni koktel ljutnje, gadjenja, tuge i sazaljenja. Vrisnuo sam od uzasa, ali nista se nije culo ! Ptice su se i dalje dovikivale sa okolnog drveca, zrikavci su zrikali ili radilo ono sto vec rade u travi, a doca i Ivan su mi se priblizavali, ne mijenjajuci uzasne izraze na licima. Skocio sam na noge, limenka se prosula a gan mi pobjegao iz ruke. Okrenuo sam se i u panici potrcao... sapleo se... i pao... Probudio se na krevetu svoje drage sobe-tamnice. Ivan je spavao napola otkriven, pokazujuci mi svoje obline okupane jutarnjim suncem. Da, vec je bilo svanulo... Par trenutaka sam lezao paralizovan, sav isfrustriran i zbunjen jer mi se san ucinio tako uzasavajuce realnim, a zatim se pridigao na noge, otresajuci ga od sebe poput prasine. Nekako se nisam iznenadio time sto sam se ponovo probudio na podu sobe; covjeku se, jebiga, mogu desiti i gore stvari u snu : moze ga posjetiti Fredi Kruger, moze progutati sopstveni jezik, moze zaboraviti da se probudi... Moze ga, strah me je to i pomisliti, cak silovati sestra Sabina... Ali, da ne nabrajam sad... Pozelio sam da udahnem svjez vazduh i malo razbistrim glavu, pa napravih par koraka i oprezno, da ne probudim cimera, otvorih vrata od terase, i nadjoh se na njoj, okupan suncem, u komicnom donjem dijelu pidzame, isaranom veselim medvjedicima i ljupkim cvjeticima, go do pasa, pokazujuci tako dlakav trbuh, upale grudi i koscata ramena nekoj klinki, slucajnoj prolaznici na ulici, koja je, reklo bi se, tek zagazila u pubertet. Djevojcica tako uperi radoznao i pomalo podsmjesljiv pogled u moju pojavu (mora da sam izgledao strahovito smijesno kad sam bunovnoj tinejdzerki izmamio osmjeh u ranoj zori), a zatim joj taj pogled skliznu par metara nize i ukoso, i zaustavi se par trenutaka bas na onom mjestu gdje je stajala opominjujuca tabla : “Specijalna bolnica za lijecenje bolesti zavisnosti”. Bogami, osmjeh na licu curice odmah isceznu i usputi mjesto necemu potpuno drugacijem, nekoj kombinaciji prezira, gadjenja i ogradjivanja... Da, djevojcica vrati oci na mene i pogleda me bas na onaj nacin na koji pariska dama gleda proizvod svog metabolizma, par trenutaka prije nego sto ce pustiti vodu. Zatim mala ubrza korak i nestade niz ulicu, a ja ostadoh na terasi kao posran. Nisam se mnogo bolje ni osjecao, ali to nije razlog da krivimo doticnu djevojcicu. O ne, njena bi mama trebala da bude ponosna na svoju curicu. Jebiga, mislim da je to najzdravija reakcija nekog covjeka na narkomana (druga je prica sto takvo ponasanje ljudi otezava i onako pretezak prces resocijalizacije). Ako vase dijete narkomana posmatra sa zaljenjem, vec imate potencijalni problemcic. Ako narkomana posmatra sa interesovanjem, ili jos gore, sa mangupskim smjeskom na licu, onda je vas (a i problem vaseg) vec prilicno ozbiljan... Eto, tako mi je poceo drugi ponedjeljak na klinici. Ponedjeljak – pocetak nove, beskrajno duge i jednolicne i dosadne sedmice, plus mamurluk i uzasan san... Tako zlovoljan se vratih u sobu i stadoh pred ogledalo. Odatle me je prezirno posmatrao student koji je izgledao kao da je cijelu noc dernecio uz zbirku zadataka iz kvantne fizike, podbulog lica, crvenih ociju, velikog zbuna na glavi (u kojem je kondor komotno mogao da svije gnijezdo) i sa dzinovskom bubuljicom na nosu. Mada ne spadam u kategoriju ljudi koji vole da stanu pred ogledalo i cijede svoje chibe, moram priznati da sam imao takvog kapitalca da jednostavno nisam mogao da odolim. Upravo u tom trenu u sobu se dokotrljala sestra Tanja, i nemilosrdno me prekinula u tako uzvisenoj misiji, a mom cimeru prekinula san. Bilo je vrijeme za dorucak i jutarnju rekreaciju.
Tu se zaista nije desavalo nista spektakularno. Neko je ponovo zaboravio da stavi sir u kiflice sa sirom koje sam mrzovoljno zderao, posmatrajuci pritom sa mrznjom sve te virsle i salame na stolu ispred sebe, bus se jos uvijek nije raspao a dovukao nas je do Kosutnjaka, a tu se nikako nismo forsirali... Jedino, za mene, novo lice je bio Marko. upoznali smo se... To je onaj tip iz Arandjelovca, koji je dobio nekoliko dana dopusta da prisustvuje drugom rodjendanu svoje kcerkice. Mada je bio jedan od prvih pacijenata na klinici, Marko je izgledao kao da se upravo skinuo sa igle, poput mene, prelezao krizu i poceo sa oporavkom. Sitan, mrsav, nervoznih i ubrzanih pokreta, sa neizbjeznom cigaretom u ruci i sa podocnjacima, toliko velikim da mu je bio potreban brushalter da ih spakuje, i to po mogucnosti Kristinin...
- Ti si Bosanac, a ? – pitao me je ono sto me je svako pitao prilikom upoznavanja, kao da biti Bosanac u Beogradu predstavlja nesto spektakulatno neobicno.
- Aha... – pojasnio sam mu.
- Eto, postadosmo prava internacionalna ekipa. Ima nas i iz Srbije, Crne Gore, Bosne, plus gastarbajteri... – nabrajao je, prilicno ljubazan momak.
- I bas vam je Bosanac falio ! Sad imate sve, jebiga – rekoh.
- Nemamo Hrvata. Nema ni Siptara, Slovenaca... – ubaci se Gogi u razgovor.
- Jebo te Siptar ! – mudro odgovori moj cimer i izazva smijeh prisutnih.
- Hej !!! Ali imali smo Hrvata... Secate se Duke ? – Milica se umijesala – Onaj lik iz Splita, sto ga je Boro oter’o. Sarajevo je u njegovom krevetu.
- Nisam u Dukinom. U svom sam krevetu. – primijetih. – Poglavica mi se nije hvalio da izbacuje raju sa klinike...
Tako mi ljudi ispricase, a ponajvise Milica, da su od marta, znaci za nesto vise od dva mjeseca, vec trojica tipova izbaceni iz bolnice, odnosno sporazumno prekinuli lijecenje, kako bi to Boro diplomatski formulisao. Bili su po tri puta uzastopno pozitivni na testu na heroin i vozdrica sa klinike. Deset hiljada evra poglavici u dzep, a momci se ponovo negdje gudriraju. Doduse, hrana je zaista bila odlicna... Ti neuspjesi se, razumije se, ne uracunavaju u procenat uspjesnosti izljecenja jer je proces prekinut pa, je li, ne moze se reci da je klinika kriva za to sto mi se dogadja. Boro ih nikada i nikome ne spominje, ponasa se kao da nikada i nisu bili pacijenti.
Dok smo se peli u bus, da se vratimo nazad u nase dobrovoljno zatocenistvo sa jutarnjeg maltretiranja, Gogi me je u prolazu osecao ramenom. Pogledao sam ga, naravno to mu je i bio cilj – da mi skrene paznju na sebe.
- Sedni pored mene. Hocu nesto da te pitam. – sapnuo mi je.
Glava mi je sama klimnula u znak potvrde. Znao sam da ne bih trebao to da radim, da se to njegovo pitanje poglavici nikako ne bi svidjelo, da nije u interesu mog izljecenja i slicno. Ali, znao sam i da cu sjesti pored njega. I sjeo sam... Sjedili smo na seciji, dakle na samom kraju busa, dok je Pajke bio skroz na vrhu. odmah do vozaca i nesto mu pricao, naravno. Mislim da je to bilo sasvim nepotrebno. U stvari, mogli smo sjesti odmah do Pajketa, mozda cak smotati i joint pored njega, ili cak razvuci crtu dopa na njegovoj celavoj glavi, a taj lik to ne bi opazio...
- Ja jos nisam vidio nijednog Bosanca koji ne voli pivo... – zapoce Gogi pricu.
- Nisam ni ja.
- I ti ga gotivis, a ? Video sam ja juce...
- Eeeee, ono jucerasnje vopi vam nikad necu zaboraviti ! Popravilo mi je cijelu sedmicu...
- Dobro, tisu to ! – prekinuo me je. – Mogli bi se onda nesto dogovoriti, a ?
Glas razuma u meni je tog trenutka postao veoma jak i odlucan. Ne, ne bismo se nista mogli dogovoriti ! Necu, jer sam ovdje dosao da se lijecim. Necu da se zajebavam, da se sjebem. Hvala ti na pivu, Gogi, oduzicu se i ja tebi, ali ne mozemo se nista dogovoriti. Krenuh to i da mu kazem :
- Okej Gogi, mogli bi probati... Sta si mislio ? – zacuh svoj glas kako mu odgovara.
- Ti dobijas dva flormica za spavanje, a to ti je previse... Dosta ti je i jedan, samo ga pukni onako kako sam ti rekao.
Cutao sam, a stvari su mi postajale jasnije. Mogao sam otprilike pretpostaviti sta ce mi ponuditi i cvrsto odlucio da to odbijem. Garant hoce da mijenja tablete za pivo... Nakon kratke pauze, Gogi produzi :
- Ti meni svakog dana zastekaj jedan flormic, a ja cu tebi povremeno doturiti granatu piva. Je l’ posteno ?
Nasmijesio sam se jer sam pravilno pretpostavio. Odlucih ipak, prije nego ga odbijem, da saznam kako je to kontao da mi prosvercuje granatu piva, nije to, jebiga, velicine misjeg kurcica...
- A, kako bi mi, stare ti, doturio to pivo ? Nije to, jebiga, velicine misjeg kurcica...
- Natrpaj stvari u torbu kad krenes na rekreaciju. Ubacicu ti ga negdje izmedju peskira, gaca i tih sranja... Sutra mi tako poneses praznu i ja bacim.
- Aaaaaaaaa ! – zablejah impresioniran idejom. Dobar ti je plan Gogi i bas steta sto cu da te odbijem :
- Vazi Gogi, dogovorili smo se.
Tad covjek ustade i pjevuseci ode u gornji kraj busa, ostavljajuci
Vladimir M. 07.12.2004, 19:55
Tad covjek ustade i pjevuseci ode u gornji kraj busa, ostavljajuci me totalno skenjanog...
Po povratku na kliniku, ipak, nisam imao pretjerano mnogo slobodnog vremena koje bih iskoristio diveci se sopstvenoj "cvrstini" i "odlucnosti" i "spremnosti" da odolim svim iskusenjima, kazem Ne ili Odjebi ili, barem, nista ne kazem, onda kada mi neko ponudi bilo kakvu supstancu koja bi ucinila da se osjecam drugacije; koja bi me, jebiga, radila...
Tog ponedjeljka sam imao prvu individualnu psihoterapiju, na svu srecu - kod najzgodnije doktorice na klinici. Jebote, ta draga gospodja N. E. je ostavila takav utisak na mene, da i sada, iako je proslo vec vise od godinu dana od naseg posljednjeg susreta, moj organizam (ili barem onaj njegov najspontaniji djelic) poskoci u trenutku kada kucam njene inicijale - N.E... Prosto da covjek ne povjeruje... O postojanju doticne terapije (koju sam otada imao 1-2 sedmicno) obavijestila me je Tanja i jedva mi je dala dovoljno vremena da se istusiram i bezuspjesno pokusam natjerati svu tu prasumu na svojoj glavi da zauzme neki, jebiga, iole pristojniji oblik i ne blamira me pred seksepilnim psihijatrom, dole, u njenoj kancelariji u podzemlju bolnice... Cini mi se da od svih prostorija u Miklosicevoj, ja najmanje mogu da vam pisem o onoj u kojoj je Nena provodila najveci dio svojih radnih dana - ne sjecam je se najjasnije. Jednostavno, nikada nisam obracao paznju na nju, moje oci bi cijelo vrijeme pocivale na dragoj gospodji, ili u predjelu grudi, ili nesto nize, je li, negdje oko donjih ekstremiteta kojih se, moze se to slobodno reci, doktorica uopste nije stidjela i rado ih je isticala. Njene suknje su se najcesce zavrsavale iznad koljena, pune razumijevanja za moje interesovanje. Tako je bilo i tog dana i kada bih vam rekao da nisam uzivao u terapiji, da mi je bilo dosadno i bezveze, slagao bih vas.
- Udji, Vlado... Dodji, izvoli sesti ! - obratila mi se slatkim glasicem i ja sam prosto osjecao kako sve te bodlje, led i katanci oko srca pocinju da se rastapaju... Zato sam se prema Neni uvijek ophodio uctivo i najmanje sam je lagao. Da, najmanje sam joj lagao, sto znaci da nisam mnogo pricao... Sjeo sam na stolicu i vec nekoliko trenutaka kasnije bio primoran da odgovaram na doktoricina sablonizirana pitanja, bas ona koja se mogu pronaci u gotovo svakoj knjizi koja se bavi problematikom vodjenja svih tih jebenih znacajnih terapija.
- Vlado ! – naglasila je to 'Vlado' uz neki topao osmjeh – Kako si danas ?
- Dobro sam. – jednostavan odgovor na jednostavno pitanje.
Nakon toga je uslijedila pauza. Nevenka je definitivno ocekivala da cu produziti, da cu se otvoriti i poceti da joj pricam, nesto... Ja stvarno nisam imao zelju da joj pricam to nesto.
- Dobro si... – konstatovala je, obrve su joj se podigle i urezala simpaticna bora na celu. – Samo to ces mi reci ? Dobro si... Hej, pa kako si ? Kako se osecas ?
- Dobro sam. Osjecam se dobro. – pokusao sam da joj to saopstim vedro i srdacno, a zatim se jos sjetih i da dodam – Hvala vam na pitanju, doktorice.
A onda je ponovo nastupila pauza u razgovoru. Ako malo prelistate te knjige koje gutaje sve doktorke Nevenke na ovoj planeti, mislim - one Nevenke koje vode psihoterapije, pronaci cete nesto sto se zove "produktivno cutanje". To produktivno cutanje je vrlo korisna stvar, u tom periodu se u ispitaniku desavaju zanimljiva previranja, on postaje svjestan nekih svojih gresaka i sjebada i slicnih stvari, pa ga psihici gotive. Ali, to moje cutanje nikako nije bilo produktivno, to je bilo sirovo, magarece cutanje, a takvo cutanje cvikeras, koji je napisao knjigu kojom se dr Nena koristi, nikako ne voli. A i u meni se nije desavalo nikakvo previranje (ako izuzmemo ono u gacama, koje je doticna gospodja izazivala prvenstveno svojim izgledom), pa je Nena, naravno, odlucila da ga eliminise. Usta su joj se jos uvijek srdacno smjeskala, ali u ocima ste joj mogli procitati odredjenu dozu zbunjenosti i nelagode. Mene je sve to prilicno zabavljalo.
- Vlado, bre !!! Pa znas li ti kako je kod mene u kancelariji kad je Nikola na terapiji ?
Pojma nisam imao kako je kod Nene u kancelariji kad je Nikola na terapiji, tj. nisam zelio da budem perverzan.
- Pojma nemam...
- Pa, Nikolu ne mozes da prekines ! Samo ga pitas – kako si... On pocne da prica i nikako ne prestaje celih sat vremena ! Ja ga skoro ne moram nista vise zapitkivati. Tako je i sa svima ostalim... A vidi tebe ?! Iz tebe moram klestima da cupam reci... – i nasmijala se.
A nasmijah se i ja. Moj supersonicni mozak odmah pronadje briljantno rjesenje za neprijatnu situaciju :
- Pa zasto onda doktorice ne pozovete Nikolu na razgovor ? – to sam joj predlozio savrseno ozbiljnim i pomalo svecanim tonom.
- Hej... Pa zar bi terapiju sa mnom hteo da ustupis Nikoli ? – rekla je. Zatim je pomalo kao pocrvenila u faci (vjerovatno pogadjajuci moju poremecenu asocijaciju), i dodala – Ova terapija je za tvoje dobro. Treba da ti pomogne...
I tako, da bih doktorici olaksao posao, ponudih da joj ispricam sinocnji san. To je iskreno obradovalo, ocigledno sam prijedlogom pogodio kao prstom u govno... Svi ti psihijatri, psiholozi i ostali koji vole da ceprkaju po ljudskoj svijesti, se uzasno primaju na snove. Samo im ponudi da im ispricas neki san i ima da se skoce do plafona od radosti, da se pretvore u dzinovsko uho i prestanu da trepcu dok ne zavrsis. Nevenke nije odudarala iz te vesele druzine... Medjutim, vec negdje na polovini moje price, cim je shvatila u kom pravcu se san odvija, taj izraz napetog slusaoca je djelimicno iscezao sa lica i ustupio mjesto (lijepom) osmjehu razumijevanja. Kad sam zavrsio, rekla je :
- Dobro... Vlado, to sto ti se dogodilo nije nista neobicno. Evo, raspitaj se malo po klinici kod tvojih kolega po nevolji, pa ces saznati da su svi oni sanjali takve snove. I to ne samo jednom, sanjali su ih mnogo puta !... Moraces se navici na takve snove, trajace neko vreme.
-Svi ?!!! U, jebote... – iskreno sam se iznenadio. – Lako bih se ja navikao, draga doktorice, kad bih se mogao uraditi u snu ! – kao nasalio sam se. Pojma tada nisam imao da je to jako neukusna shala, da se nikada necu moci uraditi u snu i da je to toliko.................................. frustrirajuce.
Sanjao sam te proklete snove milion puta, sve je to isti san sa bezbroj varijacija, uvijek ja u glavnoj ulozi, heroin i sprica i limuntos i ostali rekviziti u sporednoj, i uvijek milion komplikacija, nevolja, prijatelja i neprijatelja i bogova i drotova... I uvijek bi se dogodilo nesto sto bi me sprijecilo da se spucam. Nikad, bas nikad, mi nije poslo za rukom (ili barem nosom) da se uradim ! Znao sam sebi, u pocetku, govoriti pred spavanje : "Hej, mozda veceras budes sanjao Ono, moze biti zanimljivo"... ili, kasnije, nesto odlucnije : "Hajde sad Dovla, veceras ga imas kompletnog, osjecam to"... ili, jos kasnije, potpuno izludjen i iznerviran : " Jebacu ti mater, Vladimire, ako se veceras ne uspijes spucati"...
Ali, od svega samo uzasno mucenje, kao da ti snovi bas predstavljaju odraz onoga sto drogiranje zaista donosi. Mnogo muke, besanih noci, nerviranja i sjebada... Najveci problem sa tim snovima je sto se covjeku ucine tako prokleto stvarnim, realnim. Imas utisak da se to zaista dogadja i taj utisak te ne napusta jos neko vrijeme i nakon sto si se probudio. A kad se probudis tako sjeban, potreban je samo mali korak ili dva do telefona, pa da nazoves dilera i poslije se zaista spucas, ali na javi... Mnogo je zamki koje se postavljaju pred apstinenta i tesko je odluciti koja je najzajebanija, ali na mojoj top listi problema svjezeg apstinenta - dop_snovi su plasirani gotovo na samom vrhu...
Nena bi me uvijek saslusala, kad bih se tako iznerviran i sludjen pojavio pred njom i poceo da joj se jadam, pricajuci joj te besmislice koje su me toliko proganjale. I nikad me ne bi prekidala, postavljala neka suvisna pitanja, trazila da izvucem neke lucidne zakljucke i slicno. Na tome sam joj bio uzasno zahvalan. I inace, te terapije 1 na 1 sa sjajnom starom, super ocuvanom kokom N. E., su bile fenomenalna stvar. Ta kancelarija u dnu hodnika, u katakombama, u polumraku i tisini (cak i danju), je bila jedno od rijetkih mjesta u jebenoj "Miklosicevoj", koje sam volio. A volio sam i dr Nenu, naravno... I sto se mene tice, nase terapije uopste se nisu morale ogranicavati samo na razgovor. O ne, ja sam bio spreman i za prakticni rad sa dragom gospodjom, na potpunu saradnju i predanost i zblizavanje... Jesam. Ali, uvazeni cvikerasi koji su napisali lucidne udzbenike na koje se ona oslanjala u pokusaju da me izlijeci, to nisu predvidjeli. A Nena nije bila spremna na improvizaciju...
Gogi je na dnevnoj rekreaciji ispunio svoj dio dogovora. U svlacionici je potvrdno klimnuo glavom u znak odgovora na moj zedni pogled. Time je sasvim obicnu partiju fudbala pretvorio u proces beskonacno dug i naporan, poput izvlacenja priznanja da je Zemlja ravna k'o daska, od neke zabludjele ovcice, uvjerene da je, jebiga, okrugla, a od strane Inkvizicije... Mada su ostali momci prilicno zapinjali i pokazivali iznenadjujucu zelju za pobjedom i takmicarski duh, sto je na klinici predstavljalo pravi raritet ( svi su manje-vise bili totalno opusteni i ravnodusni likovi, za koje se moglo komotno reci da ih je na intezivi uz heroin napustila i zivotna radost), ja sam samo odbrojavao paklene minute koje su me dijelile od osjecanja blazenstva u momentu otvaranja voljene granate piva u intimnoj tisini moje sobe. Ipak, za ljubitelje statistike, navescu podatak da se utakmica Beograd – Ostatak svijeta zavrsila nerijesenim rezultatom, dakle bez pobjednika, odnosno – svi su izgubili...
Vladimir M. 12.12.2004, 14:41
Po povratku na kliniku, ipak, nisam imao pretjerano mnogo slobodnog vremena koje bih iskoristio diveci se sopstvenoj "cvrstini" i "odlucnosti" i "spremnosti" da odolim svim iskusenjima, kazem Ne ili Odjebi ili, barem, nista ne kazem, onda kada mi neko ponudi bilo kakvu supstancu koja bi ucinila da se osjecam drugacije; koja bi me, jebiga, radila...
Tog ponedjeljka sam imao prvu individualnu psihoterapiju, na svu srecu - kod najzgodnije doktorice na klinici. Jebote, ta draga gospodja N. E. je ostavila takav utisak na mene, da i sada, iako je proslo vec vise od godinu dana od naseg posljednjeg susreta, moj organizam (ili barem onaj njegov najspontaniji djelic) poskoci u trenutku kada kucam njene inicijale - N.E... Prosto da covjek ne povjeruje... O postojanju doticne terapije (koju sam otada imao 1-2 sedmicno) obavijestila me je Tanja i jedva mi je dala dovoljno vremena da se istusiram i bezuspjesno pokusam natjerati svu tu prasumu na svojoj glavi da zauzme neki, jebiga, iole pristojniji oblik i ne blamira me pred seksepilnim psihijatrom, dole, u njenoj kancelariji u podzemlju bolnice... Cini mi se da od svih prostorija u Miklosicevoj, ja najmanje mogu da vam pisem o onoj u kojoj je Nena provodila najveci dio svojih radnih dana - ne sjecam je se najjasnije. Jednostavno, nikada nisam obracao paznju na nju, moje oci bi cijelo vrijeme pocivale na dragoj gospodji, ili u predjelu grudi, ili nesto nize, je li, negdje oko donjih ekstremiteta kojih se, moze se to slobodno reci, doktorica uopste nije stidjela i rado ih je isticala. Njene suknje su se najcesce zavrsavale iznad koljena, pune razumijevanja za moje interesovanje. Tako je bilo i tog dana i kada bih vam rekao da nisam uzivao u terapiji, da mi je bilo dosadno i bezveze, slagao bih vas.
- Udji, Vlado... Dodji, izvoli sesti ! - obratila mi se slatkim glasicem i ja sam prosto osjecao kako sve te bodlje, led i katanci oko srca pocinju da se rastapaju... Zato sam se prema Neni uvijek ophodio uctivo i najmanje sam je lagao. Da, najmanje sam joj lagao, sto znaci da nisam mnogo pricao... Sjeo sam na stolicu i vec nekoliko trenutaka kasnije bio primoran da odgovaram na doktoricina sablonizirana pitanja, bas ona koja se mogu pronaci u gotovo svakoj knjizi koja se bavi problematikom vodjenja svih tih jebenih znacajnih terapija.
- Vlado ! – naglasila je to 'Vlado' uz neki topao osmjeh – Kako si danas ?
- Dobro sam. – jednostavan odgovor na jednostavno pitanje.
Nakon toga je uslijedila pauza. Nevenka je definitivno ocekivala da cu produziti, da cu se otvoriti i poceti da joj pricam, nesto... Ja stvarno nisam imao zelju da joj pricam to nesto.
- Dobro si... – konstatovala je, obrve su joj se podigle i urezala simpaticna bora na celu. – Samo to ces mi reci ? Dobro si... Hej, pa kako si ? Kako se osecas ?
- Dobro sam. Osjecam se dobro. – pokusao sam da joj to saopstim vedro i srdacno, a zatim se jos sjetih i da dodam – Hvala vam na pitanju, doktorice.
A onda je ponovo nastupila pauza u razgovoru. Ako malo prelistate te knjige koje gutaje sve doktorke Nevenke na ovoj planeti, mislim - one Nevenke koje vode psihoterapije, pronaci cete nesto sto se zove "produktivno cutanje". To produktivno cutanje je vrlo korisna stvar, u tom periodu se u ispitaniku desavaju zanimljiva previranja, on postaje svjestan nekih svojih gresaka i sjebada i slicnih stvari, pa ga psihici gotive. Ali, to moje cutanje nikako nije bilo produktivno, to je bilo sirovo, magarece cutanje, a takvo cutanje cvikeras, koji je napisao knjigu kojom se dr Nena koristi, nikako ne voli. A i u meni se nije desavalo nikakvo previranje (ako izuzmemo ono u gacama, koje je doticna gospodja izazivala prvenstveno svojim izgledom), pa je Nena, naravno, odlucila da ga eliminise. Usta su joj se jos uvijek srdacno smjeskala, ali u ocima ste joj mogli procitati odredjenu dozu zbunjenosti i nelagode. Mene je sve to prilicno zabavljalo.
- Vlado, bre !!! Pa znas li ti kako je kod mene u kancelariji kad je Nikola na terapiji ?
Pojma nisam imao kako je kod Nene u kancelariji kad je Nikola na terapiji, tj. nisam zelio da budem perverzan.
- Pojma nemam...
- Pa, Nikolu ne mozes da prekines ! Samo ga pitas – kako si... On pocne da prica i nikako ne prestaje celih sat vremena ! Ja ga skoro ne moram nista vise zapitkivati. Tako je i sa svima ostalim... A vidi tebe ?! Iz tebe moram klestima da cupam reci... – i nasmijala se.
A nasmijah se i ja. Moj supersonicni mozak odmah pronadje briljantno rjesenje za neprijatnu situaciju :
- Pa zasto onda doktorice ne pozovete Nikolu na razgovor ? – to sam joj predlozio savrseno ozbiljnim i pomalo svecanim tonom.
- Hej... Pa zar bi terapiju sa mnom hteo da ustupis Nikoli ? – rekla je. Zatim je pomalo kao pocrvenila u faci (vjerovatno pogadjajuci moju poremecenu asocijaciju), i dodala – Ova terapija je za tvoje dobro. Treba da ti pomogne...
I tako, da bih doktorici olaksao posao, ponudih da joj ispricam sinocnji san. To je iskreno obradovalo, ocigledno sam prijedlogom pogodio kao prstom u govno... Svi ti psihijatri, psiholozi i ostali koji vole da ceprkaju po ljudskoj svijesti, se uzasno primaju na snove. Samo im ponudi da im ispricas neki san i ima da se skoce do plafona od radosti, da se pretvore u dzinovsko uho i prestanu da trepcu dok ne zavrsis. Nevenke nije odudarala iz te vesele druzine... Medjutim, vec negdje na polovini moje price, cim je shvatila u kom pravcu se san odvija, taj izraz napetog slusaoca je djelimicno iscezao sa lica i ustupio mjesto (lijepom) osmjehu razumijevanja. Kad sam zavrsio, rekla je :
- Dobro... Vlado, to sto ti se dogodilo nije nista neobicno. Evo, raspitaj se malo po klinici kod tvojih kolega po nevolji, pa ces saznati da su svi oni sanjali takve snove. I to ne samo jednom, sanjali su ih mnogo puta !... Moraces se navici na takve snove, trajace neko vreme.
-Svi ?!!! U, jebote... – iskreno sam se iznenadio. – Lako bih se ja navikao, draga doktorice, kad bih se mogao uraditi u snu ! – kao nasalio sam se. Pojma tada nisam imao da je to jako neukusna shala, da se nikada necu moci uraditi u snu i da je to toliko.................................. frustrirajuce.
Sanjao sam te proklete snove milion puta, sve je to isti san sa bezbroj varijacija, uvijek ja u glavnoj ulozi, heroin i sprica i limuntos i ostali rekviziti u sporednoj, i uvijek milion komplikacija, nevolja, prijatelja i neprijatelja i bogova i drotova... I uvijek bi se dogodilo nesto sto bi me sprijecilo da se spucam. Nikad, bas nikad, mi nije poslo za rukom (ili barem nosom) da se uradim ! Znao sam sebi, u pocetku, govoriti pred spavanje : "Hej, mozda veceras budes sanjao Ono, moze biti zanimljivo"... ili, kasnije, nesto odlucnije : "Hajde sad Dovla, veceras ga imas kompletnog, osjecam to"... ili, jos kasnije, potpuno izludjen i iznerviran : " Jebacu ti mater, Vladimire, ako se veceras ne uspijes spucati"...
Ali, od svega samo uzasno mucenje, kao da ti snovi bas predstavljaju odraz onoga sto drogiranje zaista donosi. Mnogo muke, besanih noci, nerviranja i sjebada... Najveci problem sa tim snovima je sto se covjeku ucine tako prokleto stvarnim, realnim. Imas utisak da se to zaista dogadja i taj utisak te ne napusta jos neko vrijeme i nakon sto si se probudio. A kad se probudis tako sjeban, potreban je samo mali korak ili dva do telefona, pa da nazoves dilera i poslije se zaista spucas, ali na javi... Mnogo je zamki koje se postavljaju pred apstinenta i tesko je odluciti koja je najzajebanija, ali na mojoj top listi problema svjezeg apstinenta - dop_snovi su plasirani gotovo na samom vrhu...
Nena bi me uvijek saslusala, kad bih se tako iznerviran i sludjen pojavio pred njom i poceo da joj se jadam, pricajuci joj te besmislice koje su me toliko proganjale. I nikad me ne bi prekidala, postavljala neka suvisna pitanja, trazila da izvucem neke lucidne zakljucke i slicno. Na tome sam joj bio uzasno zahvalan. I inace, te terapije 1 na 1 sa sjajnom starom, super ocuvanom kokom N. E., su bile fenomenalna stvar. Ta kancelarija u dnu hodnika, u katakombama, u polumraku i tisini (cak i danju), je bila jedno od rijetkih mjesta u jebenoj "Miklosicevoj", koje sam volio. A volio sam i dr Nenu, naravno... I sto se mene tice, nase terapije uopste se nisu morale ogranicavati samo na razgovor. O ne, ja sam bio spreman i za prakticni rad sa dragom gospodjom, na potpunu saradnju i predanost i zblizavanje... Jesam. Ali, uvazeni cvikerasi koji su napisali lucidne udzbenike na koje se ona oslanjala u pokusaju da me izlijeci, to nisu predvidjeli. A Nena nije bila spremna na improvizaciju...
Gogi je na dnevnoj rekreaciji ispunio svoj dio dogovora. U svlacionici je potvrdno klimnuo glavom u znak odgovora na moj zedni pogled. Time je sasvim obicnu partiju fudbala pretvorio u proces beskonacno dug i naporan, poput izvlacenja priznanja da je Zemlja ravna k'o daska, od neke zabludjele ovcice, uvjerene da je, jebiga, okrugla, a od strane Inkvizicije... Mada su ostali momci prilicno zapinjali i pokazivali iznenadjujucu zelju za pobjedom i takmicarski duh, sto je na klinici predstavljalo pravi raritet ( svi su manje-vise bili totalno opusteni i ravnodusni likovi, za koje se moglo komotno reci da ih je na intezivi uz heroin napustila i zivotna radost), ja sam samo odbrojavao paklene minute koje su me dijelile od osjecanja blazenstva u momentu otvaranja voljene granate piva u intimnoj tisini moje sobe. Ipak, za ljubitelje statistike, navescu podatak da se utakmica Beograd – Ostatak svijeta zavrsila nerijesenim rezultatom, dakle bez pobjednika, odnosno – svi su izgubili...
Vladimir M. 12.12.2004, 14:41
U povratku, bilo je veoma prijatno osjetiti tezinu ruksaka u ruci. I bilo je strahovito lako pronijeti pivo pored obezbjedjenja i sestara. Nikome od njih, za vrijeme mog zujanja na klinici, nije palo na pamet da provjeri sadrzaje torbi koje svakog danas unosimo i iznosimo iz klinike. Dzepove jesu povremeno na prepad pretresali ali ruksake nisu bas nikada. Mogli ste u njima komotno unijeti kilogram supstance na kliniku, ili mozda neko mladunce slona plus neku kurvu Pigmejku, ako se lozite na patuljaste. I bili biste potpuno sigurni da vas niko od osoblja nece provaliti. Jednostavno gurnete torbu ispod kreveta i cekate novi dan. Niko je ne otvara... Zelju za pivom sam uspio nekako obuzdati u toj mjeri da otvaranje flase prolongiram dok ne obavim tusiranje. Poslije tusiranja smo imali po rasporedu nekih pola sata slobodnog vremena do Jelenine okupacije i, naravno, odlucio sam da ga provedem u sobi. Isti takav plan je imao i moj cimer ali mi to nije pretjerano smetalo. Izvukao sam torbu ispod kreveta, sto je Ivan ravnodusno promatrao, ocekujuci valjda da cu izvuci svoje znojem natopljene gace ili mozda prljave carape ili neku tome slicnu krasotu, a to me je strashno zabavljalo. Zavukao sam ruke u torbu, opipao pomalo mlaku flasu i prije nego sto sam izvadio, upitah Ivana :
- Ivane, jarane, jesi li ti zedan ? Ja sam totalno dehidrirao u onoj balon sali...
- I ja sam. Hoces da nam doneses po sok ?
- Jebes sok. Dokurcili su mi i ananas i jabuka, i jabuka i ananas... Ne mogu ih smisliti ! Ne znam za tebe, ali ja cu pivo.
- Aha, hoces... - sarkasticno je prokomentarisao, skoro mi se rugajuci.
A onda sam Ga izvadio... Na cimerovom licu ste mogli vidjeti strahovit shok i nevjericu, zatim strah, gotovo i paniku... Mislim, izvadio sam pivo. Naravno, mojoj sreci nije bilo kraja. Narcisoidno sam se smijao...
- Sta ? Covece, hej, odakle ti to ? - Ivan je panicio.
- Poklon od Deda Mraza. - rekao sam otvarajuci flasu, srecan koliko zbog piva, toliko i zbog Ivanove reakcije.
Vec par trenutaka kasnije, Ivan je vratio trunku samokontrole. Ali, samo trunku. Jer, nije ga trebalo pretjerano ubjedjivati da prione na posao, pomogne mi da ispraznim flasu, mada, istina, to mi i bez njegove asistencije uopste ne bi predstavljalo tezak zadatak.
- Ako nas uhvate, najebali smo... - tim rijecima se kao pokusao odbraniti.
- Nije valjda ?!
I, da ste bili na mjesto sitnog, pitomog zohara, na zidu pored Ivanovog kreveta, koji je mirno i nezainteresovano pratio razvoj situacije (vjerovatno se nagledao i uzasnijih scena u Dukinim vremenima), nekoliko minuta kasnije mogli ste vidjeti mene kako sjedim na krevetu, lica razvucenog u blazeni osmijeh, Ivana kako ukoceno stoji ledjima naslonjen na vrata i flasu piva kako nestrpljivo seta od moje do njegove ruke... Ivan se, jasno, naslonio na vrata u pokusaju da tijelom sprijeci iznenadni pokusaj otvaranja vrata od strane neke netakticne sestre i tako nam obojici spasi dupe, koje je u tim momentima definitivno bilo u procjepu, narocito moje cijenjeno. Tip je imao iskustva u takvim poslovima, sjetimo se da je radio u sluzbi obezbjedjenja nekih istaknutijih politicara i, kad je vec mogao cuvati njihove uvazene guzice, zasto onda, jebiga, ne bi mogao i moju ?! On politicari, a ja narkoman. Nije tu tako velika razlika, kako bi se to moglo zakljuciti na prvu. Mislim, i ja i oni zivimo parazitskim nacinom zivota, samo je njihova sminka malo bolja... Doduse, jadna je bila ta Ivanova zastita - da je kojim slucajem dezurala Sabina i da joj se prohtjelo da udje u sobu, vjerovatno bi cimera kasnije morali sastrugati sa zida. Ipak, niko nas nije uznemiravao tih desetak minuta, koliko je pivo trajalo. Poslije tog kratkog zagrijavanja, bio sam potpuno spreman za okupacionu terapiju sa Jelenom, posljednju koju cu imati sa tom ljupkom damom u Miklosicevoj 9.
Svakako, u trenucima kada se priblizavala nasoj malenoj grupici u sobi za grupnu terapiju, u haljini sa motivima raspjevane majske livade, svjeza poput jutarnje rose, "Miklosic" nasmijana i to, nisam imao pojma da je to nas posljednji razgovor. Da jesam, mozda bih se drugacije ponasao. Ili ne bih...
Pozdravila nas je, a meni je uputila prosli_put_si_bio_zlocest_ali_ja_sam_ti_velikodusno_oprostila pogled. Zatim nas je iznenadila :
- Danas cemo imati superzanimljivo druzenje, i to u dvoristu. Molim vas da ponesete svoje fotelje..... tako..... Videcete da ce biti zabavno.
Mrzovoljno sam gundjao, nezadovoljan time sto moram ponijeti sa sobom najuzasniju fotelju na planeti. Osim toga, preplasila me je najava superzanimljivog zabavnog druzenja. Mirisalo je na sranje... Dvoriste se zapravo nalazilo iza kuce, dakle sa druge strane, na kojoj do tada nisam bio, i sastojalo se iz nekoliko kvadrata travnate povrsine, opasane zidom visokom otprilike tri metra, i neke male supe u lijevom uglu dvorista. Jasno, put koji je vodio do dvorista je prolazio kroz hodnik i recepciju... U prolazu smo naletjeli na Bora.
- Dobar dan ! Sta to radite ? - rekao je nasmijano, ne ocekujuci odgovor na pitanje, a zatim se obratio Jeleni naglo se uozbiljivsi - Dodji poslije kod mene u kancelariju. Moramo da razgovaramo.
Jelena je klimnula glavom u znak odgovora i mi smo produzili do nase destinacije, tegleci na ledjima jebene fotelje, koje su predstavljale mozda posljednju stvar koju bih bilo gdje zelio da ponesem...
Na stolu u centru dvorista, oko kojeg smo parkirali jebene foteljcine, nalazile su se cetke za farbanje, velike kante sa crvenom i zutom bojom i razredjivac. Okej, pomislih, garant cemo da duvamo boju ! To nije lose, mada je preferiram ljepilo. Ali, koji ce nam kurac razredjivac i cetke ?! Tu dubokoumnu kontemplaciju je prekinula Jelena :
- Ivane, Vlado ! Hajde da mi pomognete. Dodjite ovamo !
To ovamo je bila ona supica u uglu dvorista. Jelena je otvorila vrata i prva usla, slijedio je Ivan, a poslije njega moja malenkost. Shupa je bila pretrpana svakojakim kucnim alatkama, drvenim stolicama, saksijama (sa zemljom a bez cvijeca), ekserima, letvicama i raznim drugim drangulijama... Jelena je rukom pokazala u pravcu saksija koje su stajale na policama. Sama je uzela jednu stolicu, da je valjda ponese za sebe, i rekla :
- Ponesite obojica po dve saksije. Trebace nam.
I zaista su nam trebale. Jelena nije imala u planu da se drogiramo udisuci isparenja crvene i zute boje, vec naprotiv, zahtijevala je od nas da pokazemo jebenu kreativnost farbajuci jebene saksije tog jebenog prijatnog popodneva...
- Evo, recite, zar ne izgledaju tuzno ovako jednobojne ? (inace, bile su, normalno, boje pecene gline, i jedino tuzno u svemu tome je bilo moje lice) Dosadne su... Mogu biti mnogo lepse, zar ne ?
- Jesu dosadne - morao sam se sloziti.
Kristina i Ivan su cutali. Izgleda da su dijelili moju mrzovolju i zabrinutost. Jebeno farbanje jebenih saksija !
- Pa hajde onda da unesemo malo zivota ! Budite kreativni, naslikajte sta god zelite... Dok budemo radili, razgovaracemo o tome cime cete se baviti kad odavde izadjete... Hajde, uzmite cetke ! Vlado, Kristina... - Jelena je cvrkutala.
Nevoljno smo ih uzimali, znajuci da mucenje ne mozemo izbjeci nikakvim konvencionalnim metodom. Ja, kao sto ranije rekoh, nemam pojma sa likovnom umjetnoscu niti sam ikad drzao cetku u ruci. Kada se kreci moj stan, mene obavezno sklone na neko dovoljno daleko mjesto da ne smetam. Osim toge, mene nikad ne trebate zvati da vam farbam tapete ili zakucavam neke eksere, radim sa klijestima i to... To vam kazem u povjerenju... Ipak, sinula mi je ideja. Ako saksiju ofarbam uspravnim linijama, naizmjenicno crvenom i zutom bojom dobicu dresove fudbalskog kluba Lecce, to je jednostavno i lako. I tako, zavrnuo sam rukave i prionuo na posao. I Ivan i Kristina su pronasli neka idejna rjesenja, dok je Jelena izgleda nastojala da na svoju saksiju prenese motive sa haljine, dakle leprsave leptirice i vesele cvjetice...
- Kristina, cime bi ti htela da se bavis ? - to pitanje je, razumije se, postavio nas drazesni psiholog.
Kristina je htjela da se bavi trgovinom. Tacnije, Kristina je zeljela da otvori butik sa ekskluzivnom i renomiranom italijanskom robom. Jelena se, normalno, odusevila idejom. Hej, pa to je jako lijep i uzvisen cilj, ali ako i svaki jako lijep i uzvisen cilj - tesko dostizan i na putu ostvarenja moraju se savladati brojne prepreke i poteskoce. Ah, koji se sve problemi tu kriju ! Lokacija je tako bitna... Trziste, naravno... Pocetki kapital je neophodan ! I, konacno, Kristina mora biti sigurna da ce dobijati originalne italijanske krpice, a ne, boze sacuvaj, neke turske imitacije, koje su priblizno istog izgleda i kvaliteta, ali ipak samo imitacije. Ah, koliko se samo rizika i opasnosti nalazi u tom poslu ! A eto, za tricavih 20 minuta razgovora i farbanja saksija, Jelena je pomogla Kristini da detaljno razradi plan. Njena buducnost je sada izvjesna, za drugo vise nece biti mjesta u njenom zivotu. Pronasla je cilj, nacin da ispuni prazninu koju nastaje eliminacijom heroina... Ja sam radoznalo posmatrao Jelenu. Ona nije glupa cura i nisam mogao da zamislim da vjeruje u ta sranja. Ali, ako ne vjeruje, zasto se onda, koji kurac, pretvara ?! Cemu jebeno pretvaranje ?... A onda se okrenula Ivanu :
- Ivane, ti ?
Ivan je odlucio da se brani cutanjem, a meni se to uopste nije cinilo losom idejom. Problem je jedino predstavljao alkohol u mojoj krvi, od kojeg se ja po obicaju raspricam.
- Vlado, hajde da Ivanu damo malo vremena da razmisli. Hoces li sad ti ?
- Sta, ja kao ne razmisljam pa mi ne treba vrijeme ? - nasmijao sam se, zbunivsi psihologa - Ma nema frke, Jelena. Odgovoricu ti... Ja ne zelim nicim da se bavim. Necu da ucestvujem.
- Kako ? Sta ? Gde neces da ucestvujes ?
- Nigdje. Nista. Necu nista da radim, tacka...
- Ma daj... Svi nesto zele da postignu u zivotu. Sta ti zelis ?
Cutao sam jer sam smatrao da sam joj vec odgovorio na pitanja.
- Ti studiras ekonomiju, zar ne ? Skoro si zavrsio... Zar to ne zelis ? Hoces neki drugi fakultet - cura nije odustajala.
- Svejedno je, Jelena. Ekonomija, medicina i poljoprivreda. Isto sranje... Zar to nesto mijenja ?! Meni je zgrada ekonomskog fakulteta bila najbliza... - izazvao sam smijeh prisutnih.
- Naravno da menja. - prilicno se sjebala. Zatim se namrgodila, nesto joj je kao sinulo - Zasto se ti ne uclanis u neku antiglobalisticku organizaciju ? Zar to nije dobra ideja ?
- Jebes antiglobaliste. Sve je to dio iste masinerije. Dio sistema. Sjajan nacin da se masovnoscu ugusi onih nekoliko likova koji zaista zele promjene... Sve je to kurac. Malo vices, eventualno se vezes lisicama za kontejner, mases parolama, a ako jos uspijes da na protestu smuvas neku dobru ribu i kresnes se sa njom i njenom cimerkom poslije zajebancije, provod je potpun... A ljudi su nekad ginuli za ideje.
- Da li bi ti poginuo za ideju ?
- Ja nemam ideju. Prezan sam. Kontas ?
I razgovor se zavrsio onako kako se zavrsavao svaki nas razgovor :
- Jos cemo mi pricati o tome...
Svi smo bili prilicno iznenadjeni, njih su cudile moje ideje, mene moja iskrenost... Obicno dobro farbam ljude, pricam im ono sto zele da cuju. Mislim da su kriva isparenja boja, pomijesana sa pivom...
- Ivane, jesi li se odlucio ? Dakle ? - Jelena je sjahala sa mene, pa se prebacila na njagova slabasna pleca.
- Pa, ne znam... Ja necu butik i to... Sto Vlado kaze. Ja volim akciju, brzinu, to !.. Mozda neku agenciju za obezbedjenje ljudi i tako...
-Ma, sta ce ti to ? Jesi li razmisljao o uzgajanju cveca ? Evo, moj kolega sa fakulteta...
I tako nam je cura pricala o nekom tipu iz Beograda koji uzgaja cvijece u plastenicima, izvozi ga na Zapad i uvozi svjeze devize. Pricala je i ubjedjivala tipa koji je cijeli zivot proveo u vojsci, koji je ranjen u ratu, plus prokleti narkoman, da treba da promijeni zivot tako sto ce uzgajati cvijece. Sjebo sam se do daske... Opet sam pokusao da provalim da li se ona zajebava ili je fakat luda... Ne znam. Nemam odgovor. Znam da narkoman nikad nece uzgajati tulipane i to. Kanabis i mak dolaze u obzir, ostalo tesko. Mislim da to i psiholozi koji rade sa narkomanima moraju da znaju.
Kad smo zavrsili sa farbanjem, ustali smo sa stola i odmakli se da vidimo sta smo ucinili. Njihove saksije su bile ruzne, dok je moja bila uzasna, neopisivo grozna. Jeleni su se kao svidjele :
- Hej, bas su lepe! Je l' da su simpaticne ?!... Kristina, sta mislis koji cvet ce porasti iz tvoje saksije ? Vlado, Ivane, vi ?
- Ja bih voljela plavu ruzu - Kristina je odgovorila, Ivan i ja smo cutali. Pitanje me je istinski zbunilo.
- Svejedno - Ivan je slegnuo vremenima.
Ja sam i dalje cutao.
- Vlado, koji cvet ce nici u tvojoj saksiji ?
- Ne znam, Jelena. Zaboravio sam da ponesem kristalnu kuglu !
Smijali su se, Kristina i Ivan. Jelena se zacrvenila, opet sam usrao stvar.
- Jelena, ima da nikne kaktus. Nece valjda orhideja...
- Videcemo, mozda i hoce.
Uzela je jednu cetku i crvenim slovima napisala pocetna slova nasih imena na saksijama - VIK. Ostavila ih u ugu dvorista na suncu. Otisla na razgovor sa Borom...
Tog dana joj je poglavica urucio otkaz, kulturno, u intimi svoje kancelarije. Ne znam zasto je to uradio, mozda nije bio odusevljen nacinom na koji je radila, a mozda ga nije zadovoljila prikazanim entuzijazmom za vrijeme tih razgovora u cetiri oka, u njegovoj kancelariji u podzemlju zgrade... Ko zna. Meni je ipak bila okej cura, neko sa kim se moze otici u pozoriste, mozda i pogledati neki film i to... I malo mi je zhao sto sam ispao seronja prema curi.
Dragan, krupni tip iz obezbjedjenja je pricao da je plakala dok je odlazila.
Vladimir M. 17.12.2004, 12:08
- Ivane, jarane, jesi li ti zedan ? Ja sam totalno dehidrirao u onoj balon sali...
- I ja sam. Hoces da nam doneses po sok ?
- Jebes sok. Dokurcili su mi i ananas i jabuka, i jabuka i ananas... Ne mogu ih smisliti ! Ne znam za tebe, ali ja cu pivo.
- Aha, hoces... - sarkasticno je prokomentarisao, skoro mi se rugajuci.
A onda sam Ga izvadio... Na cimerovom licu ste mogli vidjeti strahovit shok i nevjericu, zatim strah, gotovo i paniku... Mislim, izvadio sam pivo. Naravno, mojoj sreci nije bilo kraja. Narcisoidno sam se smijao...
- Sta ? Covece, hej, odakle ti to ? - Ivan je panicio.
- Poklon od Deda Mraza. - rekao sam otvarajuci flasu, srecan koliko zbog piva, toliko i zbog Ivanove reakcije.
Vec par trenutaka kasnije, Ivan je vratio trunku samokontrole. Ali, samo trunku. Jer, nije ga trebalo pretjerano ubjedjivati da prione na posao, pomogne mi da ispraznim flasu, mada, istina, to mi i bez njegove asistencije uopste ne bi predstavljalo tezak zadatak.
- Ako nas uhvate, najebali smo... - tim rijecima se kao pokusao odbraniti.
- Nije valjda ?!
I, da ste bili na mjesto sitnog, pitomog zohara, na zidu pored Ivanovog kreveta, koji je mirno i nezainteresovano pratio razvoj situacije (vjerovatno se nagledao i uzasnijih scena u Dukinim vremenima), nekoliko minuta kasnije mogli ste vidjeti mene kako sjedim na krevetu, lica razvucenog u blazeni osmijeh, Ivana kako ukoceno stoji ledjima naslonjen na vrata i flasu piva kako nestrpljivo seta od moje do njegove ruke... Ivan se, jasno, naslonio na vrata u pokusaju da tijelom sprijeci iznenadni pokusaj otvaranja vrata od strane neke netakticne sestre i tako nam obojici spasi dupe, koje je u tim momentima definitivno bilo u procjepu, narocito moje cijenjeno. Tip je imao iskustva u takvim poslovima, sjetimo se da je radio u sluzbi obezbjedjenja nekih istaknutijih politicara i, kad je vec mogao cuvati njihove uvazene guzice, zasto onda, jebiga, ne bi mogao i moju ?! On politicari, a ja narkoman. Nije tu tako velika razlika, kako bi se to moglo zakljuciti na prvu. Mislim, i ja i oni zivimo parazitskim nacinom zivota, samo je njihova sminka malo bolja... Doduse, jadna je bila ta Ivanova zastita - da je kojim slucajem dezurala Sabina i da joj se prohtjelo da udje u sobu, vjerovatno bi cimera kasnije morali sastrugati sa zida. Ipak, niko nas nije uznemiravao tih desetak minuta, koliko je pivo trajalo. Poslije tog kratkog zagrijavanja, bio sam potpuno spreman za okupacionu terapiju sa Jelenom, posljednju koju cu imati sa tom ljupkom damom u Miklosicevoj 9.
Svakako, u trenucima kada se priblizavala nasoj malenoj grupici u sobi za grupnu terapiju, u haljini sa motivima raspjevane majske livade, svjeza poput jutarnje rose, "Miklosic" nasmijana i to, nisam imao pojma da je to nas posljednji razgovor. Da jesam, mozda bih se drugacije ponasao. Ili ne bih...
Pozdravila nas je, a meni je uputila prosli_put_si_bio_zlocest_ali_ja_sam_ti_velikodusno_oprostila pogled. Zatim nas je iznenadila :
- Danas cemo imati superzanimljivo druzenje, i to u dvoristu. Molim vas da ponesete svoje fotelje..... tako..... Videcete da ce biti zabavno.
Mrzovoljno sam gundjao, nezadovoljan time sto moram ponijeti sa sobom najuzasniju fotelju na planeti. Osim toga, preplasila me je najava superzanimljivog zabavnog druzenja. Mirisalo je na sranje... Dvoriste se zapravo nalazilo iza kuce, dakle sa druge strane, na kojoj do tada nisam bio, i sastojalo se iz nekoliko kvadrata travnate povrsine, opasane zidom visokom otprilike tri metra, i neke male supe u lijevom uglu dvorista. Jasno, put koji je vodio do dvorista je prolazio kroz hodnik i recepciju... U prolazu smo naletjeli na Bora.
- Dobar dan ! Sta to radite ? - rekao je nasmijano, ne ocekujuci odgovor na pitanje, a zatim se obratio Jeleni naglo se uozbiljivsi - Dodji poslije kod mene u kancelariju. Moramo da razgovaramo.
Jelena je klimnula glavom u znak odgovora i mi smo produzili do nase destinacije, tegleci na ledjima jebene fotelje, koje su predstavljale mozda posljednju stvar koju bih bilo gdje zelio da ponesem...
Na stolu u centru dvorista, oko kojeg smo parkirali jebene foteljcine, nalazile su se cetke za farbanje, velike kante sa crvenom i zutom bojom i razredjivac. Okej, pomislih, garant cemo da duvamo boju ! To nije lose, mada je preferiram ljepilo. Ali, koji ce nam kurac razredjivac i cetke ?! Tu dubokoumnu kontemplaciju je prekinula Jelena :
- Ivane, Vlado ! Hajde da mi pomognete. Dodjite ovamo !
To ovamo je bila ona supica u uglu dvorista. Jelena je otvorila vrata i prva usla, slijedio je Ivan, a poslije njega moja malenkost. Shupa je bila pretrpana svakojakim kucnim alatkama, drvenim stolicama, saksijama (sa zemljom a bez cvijeca), ekserima, letvicama i raznim drugim drangulijama... Jelena je rukom pokazala u pravcu saksija koje su stajale na policama. Sama je uzela jednu stolicu, da je valjda ponese za sebe, i rekla :
- Ponesite obojica po dve saksije. Trebace nam.
I zaista su nam trebale. Jelena nije imala u planu da se drogiramo udisuci isparenja crvene i zute boje, vec naprotiv, zahtijevala je od nas da pokazemo jebenu kreativnost farbajuci jebene saksije tog jebenog prijatnog popodneva...
- Evo, recite, zar ne izgledaju tuzno ovako jednobojne ? (inace, bile su, normalno, boje pecene gline, i jedino tuzno u svemu tome je bilo moje lice) Dosadne su... Mogu biti mnogo lepse, zar ne ?
- Jesu dosadne - morao sam se sloziti.
Kristina i Ivan su cutali. Izgleda da su dijelili moju mrzovolju i zabrinutost. Jebeno farbanje jebenih saksija !
- Pa hajde onda da unesemo malo zivota ! Budite kreativni, naslikajte sta god zelite... Dok budemo radili, razgovaracemo o tome cime cete se baviti kad odavde izadjete... Hajde, uzmite cetke ! Vlado, Kristina... - Jelena je cvrkutala.
Nevoljno smo ih uzimali, znajuci da mucenje ne mozemo izbjeci nikakvim konvencionalnim metodom. Ja, kao sto ranije rekoh, nemam pojma sa likovnom umjetnoscu niti sam ikad drzao cetku u ruci. Kada se kreci moj stan, mene obavezno sklone na neko dovoljno daleko mjesto da ne smetam. Osim toge, mene nikad ne trebate zvati da vam farbam tapete ili zakucavam neke eksere, radim sa klijestima i to... To vam kazem u povjerenju... Ipak, sinula mi je ideja. Ako saksiju ofarbam uspravnim linijama, naizmjenicno crvenom i zutom bojom dobicu dresove fudbalskog kluba Lecce, to je jednostavno i lako. I tako, zavrnuo sam rukave i prionuo na posao. I Ivan i Kristina su pronasli neka idejna rjesenja, dok je Jelena izgleda nastojala da na svoju saksiju prenese motive sa haljine, dakle leprsave leptirice i vesele cvjetice...
- Kristina, cime bi ti htela da se bavis ? - to pitanje je, razumije se, postavio nas drazesni psiholog.
Kristina je htjela da se bavi trgovinom. Tacnije, Kristina je zeljela da otvori butik sa ekskluzivnom i renomiranom italijanskom robom. Jelena se, normalno, odusevila idejom. Hej, pa to je jako lijep i uzvisen cilj, ali ako i svaki jako lijep i uzvisen cilj - tesko dostizan i na putu ostvarenja moraju se savladati brojne prepreke i poteskoce. Ah, koji se sve problemi tu kriju ! Lokacija je tako bitna... Trziste, naravno... Pocetki kapital je neophodan ! I, konacno, Kristina mora biti sigurna da ce dobijati originalne italijanske krpice, a ne, boze sacuvaj, neke turske imitacije, koje su priblizno istog izgleda i kvaliteta, ali ipak samo imitacije. Ah, koliko se samo rizika i opasnosti nalazi u tom poslu ! A eto, za tricavih 20 minuta razgovora i farbanja saksija, Jelena je pomogla Kristini da detaljno razradi plan. Njena buducnost je sada izvjesna, za drugo vise nece biti mjesta u njenom zivotu. Pronasla je cilj, nacin da ispuni prazninu koju nastaje eliminacijom heroina... Ja sam radoznalo posmatrao Jelenu. Ona nije glupa cura i nisam mogao da zamislim da vjeruje u ta sranja. Ali, ako ne vjeruje, zasto se onda, koji kurac, pretvara ?! Cemu jebeno pretvaranje ?... A onda se okrenula Ivanu :
- Ivane, ti ?
Ivan je odlucio da se brani cutanjem, a meni se to uopste nije cinilo losom idejom. Problem je jedino predstavljao alkohol u mojoj krvi, od kojeg se ja po obicaju raspricam.
- Vlado, hajde da Ivanu damo malo vremena da razmisli. Hoces li sad ti ?
- Sta, ja kao ne razmisljam pa mi ne treba vrijeme ? - nasmijao sam se, zbunivsi psihologa - Ma nema frke, Jelena. Odgovoricu ti... Ja ne zelim nicim da se bavim. Necu da ucestvujem.
- Kako ? Sta ? Gde neces da ucestvujes ?
- Nigdje. Nista. Necu nista da radim, tacka...
- Ma daj... Svi nesto zele da postignu u zivotu. Sta ti zelis ?
Cutao sam jer sam smatrao da sam joj vec odgovorio na pitanja.
- Ti studiras ekonomiju, zar ne ? Skoro si zavrsio... Zar to ne zelis ? Hoces neki drugi fakultet - cura nije odustajala.
- Svejedno je, Jelena. Ekonomija, medicina i poljoprivreda. Isto sranje... Zar to nesto mijenja ?! Meni je zgrada ekonomskog fakulteta bila najbliza... - izazvao sam smijeh prisutnih.
- Naravno da menja. - prilicno se sjebala. Zatim se namrgodila, nesto joj je kao sinulo - Zasto se ti ne uclanis u neku antiglobalisticku organizaciju ? Zar to nije dobra ideja ?
- Jebes antiglobaliste. Sve je to dio iste masinerije. Dio sistema. Sjajan nacin da se masovnoscu ugusi onih nekoliko likova koji zaista zele promjene... Sve je to kurac. Malo vices, eventualno se vezes lisicama za kontejner, mases parolama, a ako jos uspijes da na protestu smuvas neku dobru ribu i kresnes se sa njom i njenom cimerkom poslije zajebancije, provod je potpun... A ljudi su nekad ginuli za ideje.
- Da li bi ti poginuo za ideju ?
- Ja nemam ideju. Prezan sam. Kontas ?
I razgovor se zavrsio onako kako se zavrsavao svaki nas razgovor :
- Jos cemo mi pricati o tome...
Svi smo bili prilicno iznenadjeni, njih su cudile moje ideje, mene moja iskrenost... Obicno dobro farbam ljude, pricam im ono sto zele da cuju. Mislim da su kriva isparenja boja, pomijesana sa pivom...
- Ivane, jesi li se odlucio ? Dakle ? - Jelena je sjahala sa mene, pa se prebacila na njagova slabasna pleca.
- Pa, ne znam... Ja necu butik i to... Sto Vlado kaze. Ja volim akciju, brzinu, to !.. Mozda neku agenciju za obezbedjenje ljudi i tako...
-Ma, sta ce ti to ? Jesi li razmisljao o uzgajanju cveca ? Evo, moj kolega sa fakulteta...
I tako nam je cura pricala o nekom tipu iz Beograda koji uzgaja cvijece u plastenicima, izvozi ga na Zapad i uvozi svjeze devize. Pricala je i ubjedjivala tipa koji je cijeli zivot proveo u vojsci, koji je ranjen u ratu, plus prokleti narkoman, da treba da promijeni zivot tako sto ce uzgajati cvijece. Sjebo sam se do daske... Opet sam pokusao da provalim da li se ona zajebava ili je fakat luda... Ne znam. Nemam odgovor. Znam da narkoman nikad nece uzgajati tulipane i to. Kanabis i mak dolaze u obzir, ostalo tesko. Mislim da to i psiholozi koji rade sa narkomanima moraju da znaju.
Kad smo zavrsili sa farbanjem, ustali smo sa stola i odmakli se da vidimo sta smo ucinili. Njihove saksije su bile ruzne, dok je moja bila uzasna, neopisivo grozna. Jeleni su se kao svidjele :
- Hej, bas su lepe! Je l' da su simpaticne ?!... Kristina, sta mislis koji cvet ce porasti iz tvoje saksije ? Vlado, Ivane, vi ?
- Ja bih voljela plavu ruzu - Kristina je odgovorila, Ivan i ja smo cutali. Pitanje me je istinski zbunilo.
- Svejedno - Ivan je slegnuo vremenima.
Ja sam i dalje cutao.
- Vlado, koji cvet ce nici u tvojoj saksiji ?
- Ne znam, Jelena. Zaboravio sam da ponesem kristalnu kuglu !
Smijali su se, Kristina i Ivan. Jelena se zacrvenila, opet sam usrao stvar.
- Jelena, ima da nikne kaktus. Nece valjda orhideja...
- Videcemo, mozda i hoce.
Uzela je jednu cetku i crvenim slovima napisala pocetna slova nasih imena na saksijama - VIK. Ostavila ih u ugu dvorista na suncu. Otisla na razgovor sa Borom...
Tog dana joj je poglavica urucio otkaz, kulturno, u intimi svoje kancelarije. Ne znam zasto je to uradio, mozda nije bio odusevljen nacinom na koji je radila, a mozda ga nije zadovoljila prikazanim entuzijazmom za vrijeme tih razgovora u cetiri oka, u njegovoj kancelariji u podzemlju zgrade... Ko zna. Meni je ipak bila okej cura, neko sa kim se moze otici u pozoriste, mozda i pogledati neki film i to... I malo mi je zhao sto sam ispao seronja prema curi.
Dragan, krupni tip iz obezbjedjenja je pricao da je plakala dok je odlazila.
Vladimir M. 17.12.2004, 12:08
Danas sam imao mnogo slobodnog vremena i malo inspiracije... Evo nastavak :
Te veceri terapiju nam je dijelila Sabina... Uprkos svom zastrasujucem izgledu, ona je zapravo predstavljala jedno drago i bezazleno stvorenje, i to stvorenju nikada nije padalo na pamet da provjerava da li smo popili tablete koje bi nam podijelila. Njoj je bilo dovoljno da vidi da smo ih stavili u usta. Ja sam ispunio svoju duznost prema Sabini - stavio sam tablete u usta. Zatim sam ispunio i svoju duznost prema Gogiju i sebi - zastekao sam flormidale ispod jezika, na sigurno, a onda nagulio vodu iz case. Te flormice sam kasnije, po ulasku u sobu, izvadio iz usta i prevrtao po saci... Sta, jebiga sad da radim sa njima ?! Iskreno, bio sam u malom iskusenju da se zaletim do kupatila, dopunim casu vodom i ispravim gresku. Da ih otpremim ondje gdje im je mjesto, onako kako to treba da se radi. Ali, Ivan je bio taj koji se prvi zaletio u kupatilo i stvarno nije bilo smisla da ja tamo ulijecem, prekidam ga u tim dragocjenim trenucima samoce i sipam vodu u casu... Mozda je Ivan drkao. Ne znam, nisam ga pitao, ali tesko je izdrzati 3+ nedjelje bez masturbiranja, posebno kad se uzme u obzir da nam se skidanjem sa horsa pocinju buditi toliko potiskivani seksualni nagoni... A nisam mogao da progutam tablete bez vode, djelovale su prilicno krupno i mogao sam se zagrcnuti. Jebiga... Zato sam jednu stavio u sredinu Spajedermen svescice, da malo cita stihove i to, a drugu postavio na sred radnog stola. Skinuo papucu sa noge i mlatio je kao komarca, pretvorio je u prah. Zatim odcijepio komadic korica sveske i smotao fisek... Ivan je usao u sobu bas u vrijeme kada sam usisavao bijelu prasinu sa stola. Ivan ocigledno nije drkao, ili ako jeste - radio je to jako kratko, kao zeko... Tip se sjebo. Nije odskocio, ustuknuo i slicno, kako je reagovao na pivo... Bilo bi mi lakse da jeste, mogao bih se pokusati nasmijati. Samo je zastao i to na trenutak, a zatim mirno produzio ka svom krevetu. Skidao se licem okrenut ka zidu, dakle dupetom ka meni, a potom izvukao pidzamu ispod jastuka i navukao je. Tada se okrenuo ka meni i pokazao mi lice. Bilo je smrknuto, bas onakvo kakvo sam sanjao prethodne noci. Prijekorno, razocarano, sjebano i razalosceno... Zaboljelo me je. Zuljalo me je vise nego krupniji komadici tablete, zaglavljeni u mom nosingeru... Bravo Vladimire, bravo majstore ! Uspio si da sjebes jos jednog covjeka, da ga stavis na beskrajnu listu ljudi koje si razocarao... Ali, nemojte da pomislite da sam tada zazalio zbog odluke da inhaliram flormidal, umjesto da ga popijem. Zazalio sam jedino zbog odluke da to uradim u sobi, jer sam istu stvar mogao izvrsiti u WC-u, na spustenoj dasci od solje... Niko ne bi znao. Ne bih bio kriv... Tako razmislja narkoman.
- Jebiga !!! - rekao sam, nadajuci se, valjda, nekom Ivanovom odgovoru, makar i kritici, bilo cemu sto bi mi moglo pruziti priliku da mu se izvinjavam, da ga pokusavam ubijediti da to nije tako lose kako izgleda...
Ivan je cutao. Nije mi htio pruziti priliku...
- Ovo je samo sedativ. Jebes sedativ... Samo hocu da dobro spavam. - ipak sam rekao.
Ivan je cutao par trenutaka, a onda me pokopao :
- Laku noc, brate... - servirano uz uzdah.
Izasao sam na terasu i posmatrao svjetla grada. Grad lijepo izgleda nocu. Tacnije, meni su gradovi jedino nocu privlacni, djeluju lijepo i uzviseno. Noc je bila svjeza, duvao je vjetar i mirisalo je na promjenu vremena... Pozelio sam da skocim, ali nije dovoljno visoko. I da jeste, opet bih pronasao neki razlog da to ne uradim. I za samoubistvo treba imati muda. Kao i za skidanje... A meni se te noci cinilo da nemam muda. I sa svim tim dalekim i nepoznatim svjetlima, sa mrzovoljnim cimerom iz kojeg rijetko ispadaju rijeci, sa spiskom odvratnih obaveza koje su me cekale sljedeceg dana, sa gomilom problema i sa zivotinjom u utrobi, osjecao sam se promaseno i besmisleno... Vratio sam se u krevet i legao. Nije moglo proci vise od pet minuta, a neko je ugasio svjetlo u mojoj glavi...
Opet sam sanjao narkomanski san, sheme i probleme i bezuspjesne pokusaje drogiranja... Iz kosmara me prenula Sanja. Otvorio sam oci i ugledao njeno nasmijeseno lice. Zanimljivo, znao sam gdje se nalazim, odmah i bez nekog dodatnog razmisljanja, koje mi je uvijek potrebno da bih pogodio lokaciju kreveta kad ne spavam kod kuce... Odgovorio sam joj osmijehom. Zatim se odmakla od mog kreveta i viknula :
- Ivane, budjenje !!! Vreme je. - nakon toga je izasla iz sobe, ne cekajuci reakcije.
Ivan se promeskoljio u krevetu, mozda je imao mokar san... Mislim, ako tip ne drka tri sedmice onda mora sanjati mokar san... Meni to nekako djeluje logicno. Obuzet tako lucidnim razmatranjima, ustao sam sa kreveta, prisao radnom stolu i pogledao se u ogledalo. Odjednom sam postao zainteresovan za tog tipa nasuprot mene, za njegov izgled i to... Pa, nisam nikako mogao biti odusevljen. I dalje sam izgledao ispijeno i umorno i sjebano i besmisleno... Pocesao se po glavi a ruka mi je skoro ostala zarobljena u prasumi...
- Jebiga... -promrmljao sam.
- Sta ? - Ivan se neocekivano oglasio.
- Lijep dan danas... Pada kisa. - rekoh mu, i sam se cudeci kako sam to tek tada primijetio.
Dan je bio sve, a samo ne lijep. Okej, mozda lijep dan za umiranje... Jedan od onih umorno sivih dana, kada vam se ideja o suicidu, izmedju svih ostalih opcija, cini najprivlacnijom i najnormalnijom. Jedan od onih umorno sivih dana, kada narkoman pozeli duplu dozu heroina, ali po mogucnosti da nikako ne izlazi iz stana. Dan kada cak pozelite da niste nakaceni na dop i mozete se lijepo vratiti u krevet i prespavati ga... I bas tada sam, cini mi se, prvi put osjetio zadovoljstvo zbog toga sto nigdje ne moram da jurim, nikoga da varam, izmisljam price i stvaram pare, sto jednostavno imam sve servirano (skoro sve), drugi se brinu za mene i obavljaju sve poslove... I tako, dan je bio sjeban, a ja veseo... Uzeh da radim sklekove, bas u vrijeme kad je Ivan odlucio da ustane iz kreveta.
- O, vidi ga !!!... - cimer se smijao. - Sta ce to biti ?
Prdnuo sam mu u znak odgovora... To je bilo zbog napora. Jedva sam uspio da uradim desetak sklekova prije nego me snaga potpuno napustila, pa sam se skljokao na pod, udisuci oblak prasine koji sam podigao, punim plucima. Nije bilo glukoze i ludila, kao na intezivi u vrijeme apstinencijske krize, kad sam uspio da uradim 20 komada u cugu... Ali, uporan sam ja tip i odlucih se par trenutaka kasnije za jos jednu seriju... Trajala je jos krace. Kasljao sam i lezao na podu, gadeci se samom sebi. Ivan, vojnik, imao je druge ideje :
- Nije lose, i to je neki pocetak. - mudro tip rece.
- Jebiga... Pocetak kraja.
Onda smo se odvukli na dorucak, raspravljajuci pritom da li cemo biti oslobodjeni jutarnje rekreacije... Kristina nam se par minuta kasnije pridruzila za stolom, izgledajuci toliko lose da je covjek mogao posumnjati na silovanje. Ipak, nije se pozalila a mi nismo insistirali... Razbacili smo neki prazan razgovor i jeli prazne kifle sa sirom. Ubrzo je dosao Boro i pozvao nas na jutarnju rekreaciju.
- Ali, doktore... Pada kisa ! - Kristina se pokusala pobuniti.
- Pa sta ? Slatka si ali nisi od secera... - Boro joj je odgovorio, mangupski se nasmijesivsi, a meni se ucinilo da cu povratiti...
... odjednom pozelih neku izrazito jaku psihoaktivnu supstancu. Zvijer u meni se ocigledno ritnula, cisto da me podsjeti da je jos uvijek tu, vreba prvu priliku. Ali, umjesto jake susptance dobih duplo manju jutarnju dozu sedativa. Milena je bila ta osoba koja mi je udijelila terapiju, i to me je prilicno razoruzalo, imala je previse dobre grudi da bi se covjek mogao ozbiljnije naljutiti na nju... Ako je to bio Borov trik da sprijeci moju pobunu, skidam mu kapu. Fazon mu je do jaja...
A i jutarnja rekreacija je bila do jaja. Bus nas je dovukao do parkinga, a odatle smo po kisi, razumije se, pretrcali citavih 12 (slovima : dvanest) metara da prvog restorana. Zvao se "Tref", zilava neka birtija preostala jos iz komunistickih vremena... Drveni stolovi koji su skripali kad biste polozili ruke na njih, drvene stolice i stolnjaci na kockice. Plus brkati konobar koji je izgledao kao da je upravo popio po treci put drugu lozu tog jutra, da se popravi i smiri ruke. Tu smo ponovo doruckovali, uz kafu i sokove... Boro je ustao da telefonira, ocigledno je volio da hoda dok prica, trpeci pri tome udarce sitnih kisnih kapi... Rizikovao je da mu kisa pokvari frizuru. Rizikovali su tog jutra i Gogi i Nemanja, mnogo vise od Bora, rekao bih... Iskoristili su priliku dok je doktor razgovarao na fontele i uletjeli u unutrasnjost restorana, pravo za sank. Tamo su na ex popili duplu ljutu i vratili se na vrijeme... Pomislih tada kako im se rizik isplatio. Uzasno sam im zavidio, a cini mi se da nisam bio jedini za stolom sa takvom idejom. Ta banalnost je bila dovoljna da mi poremeti ravnotezu sa kojom sam se probudio, cinilo mi se da cu nekoga ujesti ako mi pridje dovoljno blizu... U povratku u bus iskoristio sam pogodan trenutak da Gogiju proslijedim zastekani flormidal. Zahvalno me je pogledao... Dok smo se vozili, poglavica je iskoristio momenat da nam odrzi jedan kraci govor, servira zanimljivo obavjestenje :
- Djeco... slusajte me ! Slusaj ovamo !!!... Danas cemo svi zajedno rucati u stacionaru, radicete test na drogu. Nisam ja corav, vidim sta se dogadja ! Ima vas sumnjivih... Nemoj da neko pokusa da zamijeni mokracu, nece mu uspijeti... Ako neko zeli odmah sa mnom da razgovara, stojim mu na raspolaganju kad se vratimo u kliniku... Ko prizna, bice blaze kaznjen ! Razmislite...
Vozili smo se gradom, mislim Juznim bulevarom, a niko nije pricao. Hej, u busu niste mogli ni Tihomira ispustiti a da se ne cuje... Jedini vid komunikacije izmedju pacijenata su bili zabrinuti pogledi koji su se medjusobno upucivali... I Ivan i ja smo smo razmijenjivali poglede, ali mi smo prije svega bili zainteresovani i pomalo zbunjeni. Ne znam za Ivana, ali ja sam mislio (ili se barem nadao) da u dnevnoj bolnici nema droge, da su svi oko mene cisti, da apstiniraju. Jednostavno, tako je i meni bilo lakse, manje sam bio nervozan. Ali, do rucka nas je dijelilo jos beskrajno mnogo vremena, citava jedna socijalna terapija... Jos jedno veliko iznenadjenje. Nimalo prijatno iznenadjenje.
Tacnije, bilo je ruzno kao sam djavo... Desilo se u tacno u podne, kao Obracun kod OK korala... Nas troje pacijenata smo se zavalili u fotelje i cekali Jelenu sa kojom smo trebali imati socijalu. Mene je uzasno zanimalo to kako ce se Jelena postaviti prema meni, zabludjeloj ovcici poganog jezika... Ali, umjesto ljupke i bezazlene Jelene, pojavila se neka smezurana i zgurena starica, prepuna tjelesnih nedostataka i buljavih, insektoidnih ociju... Zgledali smo se i zacudili.
- Ko je sad ovaj grob ? - otelo mi se.
Uskoro smo dobili odgovor.
- Dobar dan. Ja sam Leposava M., socijalni radnik, i drzacu vam socijalne i okupacione terapije umesto Jelene koja ovde vise ne radi. - starica nam se predstavila.
A jebote, kako sam se samo sjebo u tom momentu ?!! Mislim, shok je bio strashan - ocekujete zgodnu ribu a serviraju vam groba samo takvog... Ipak, poslije pocetnog razocarenja uslovljenog iskljucivo staricinim izgledom, poceo sam da razmisljam racionalno. Palo mi je na pamet da bi ta zena trebala biti puna iskustva u radu sa narkomanima i sigurno nam na profesionalnom planu mogla mnogo vise pomoci od dobronamjerne ali ipak bespomocne Jelene... Koga onda, jebiga, briga za izgled ?! Mogao bih i da zmirim... Ali, Leposava me je brzo demantovala :
- Ja sam celog zivota radila sa starim ljudima i pomalo mi je nezgodno sad da radim sa vama, decom. Za pocetak, da ostvarimo prisniji kontakt, mozete me zvati Lepa.
Umalo nisam skocio sa fotelje i bacio se sa terase u dvoriste... Pogledao sam kroz prozor ocekujuci da cu negdje na ulici ugledati Velikog Manitua kako se grohotom smije i pri tome lupa sakom od sto kao shto to radi Dzon Vejn poslije dvadesetpete casice viskija. Opet se poceo zajebavati sa nama, Veliki Saljivdzija... Ipak, na ulici nije bilo nicega osim nekoliko automobila parkiranih pored autoelektricarske radnje "Bendix", pa se okrenuh prema Leposavi i pokusah se skoncentrisati na njene rijeci...
Primijetio sam da se Kristina i Ivan gurkaju i smijeskaju. Nakon kraceg razmisljanja provalio sam zasto. Lepa. Lepa ! Kako, do djavola, da je zovemo Lepa kad je ruzna kao predvorje pakla ?! Kako zivog lesa da zovemo Lepa ?!... Mislim, ja jesam uzasno ironican i cinican tip, ali to je bilo preko svake mjere... Onda sam se poceo histericno smijati u Kristininom fazonu, toliko da su mi suze pocele teci iz ociju... Lepa ! Pa ona mnogo vise lici na nekog insekta, mozda bogomoljku. Da, mogli bismo je zvati Bogomoljka. Taj grabljivi insekt cudnih navika je imao mnogo slicnosti sa njom. Vjerujem da je i njen muz umro nakon parenja sa njom... Ipak, odlucio sam da joj ispunim zelju...
- Lepa, ako ste vi radili cijelog zivota sa starijim ljudima, kako onda, jebiga, mislite da pomognete nama ? Mi nemamo ni ishijas ni prosirene vene. Mi smo narkomani. - upitao sam je pomalo provokativno. Pocinjao sam da se nerviram.
- Predlazem da mi se prvo predstavite kao sto sam to ja uradila. Neki red se mora postovati. Evo, krenucemo od tebe. - stara je ocigledno bila lukav oponent.
I tako, predstavili smo joj se... Ispricali koliko i kako i cime smo se drogirali. Rekli joj cime se bavimo. Sve to nije trajalo mnogo dugo. Previse smo ponavljali tu pricu i strahovito smo se vec bili ushtelili, nas troje, tako da je cijelo predstavljanje trajalo tek par trenutaka, mozda bi toliko bilo i Ivanu dovoljno da obavi 'onaj posao'... Lepa je ubrzo uzela rijec i pricala mnogo duze od nas. Ubrzo smo skontali da zena mnogo voli da prica i stalno smo je forsirali raznoraznim pitanjima, hineci neku zainteresovanost i ljubazno se smjeskajuci... Tako nam je les ispricao da je bio u Kanadi i da je tamo upoznao jednog narkomana. (Nevjerovatno, stara je, ipak, ranije vidjela jednog narkomana !) Usput nam je rekla i to da su Kanadjani "jedni divni ljudi,uvijek nasmijani i kulturni i raspolozeni i mnogo bolji od nasih koji bi ti oko izvadili da mogu...".
Tu mi je nagazila na zulj. U cijeloj ovoj galaksiji, pa i sire, poznat sam kao zestok kriticar (sjeverno)americkog nacina zivota, "kulture" i ljudi. Ja puno vise volim namrgodjene, izguzvane, nenaspavane i sumorne face svojih komsija i sugradjana i prijatelja od namjestenih osmijeha iz kurtoazije na licima tih kanadskih seronja, zato sto su iskreni i oslikavaju sve probleme i neprilike sa kojim se ti ljudi suocavaju... Zato sam joj morao odgovoriti :
- Mene, gospodjo Lepa, Kanadjani podsjecaju na bombonjere.
- Kakve bombonjere ?! Zasto bombonjere ?
- Zato sto su svi krupni i debeli i sareni i nasmijani i na izgled privlacni. Ali, kad ih otvorite provalite da su iznutra prazni kao novcanici nasih penzionera ! Ja vise volim i cokoladu za kuvanje od bombonjera. Ukusne su, obilne a efikasno zaustavljaju proliv... - efektno sam izvrsio briljantnu opservaciju.
Insektu se, medjutim, moj govor nimalo nije svidio. Zato se u mene izbecila svojim buljavim ocima pokusavajuci, valjda, da provali sta to ima ispred sebe. Ali, sta je ona sa tim svojim ocima uopste i mogla vidjeti ? Mozda par prizmi i kockica u crnobijeloj tehnici, plus kamaru nedefinisanih tamnih prostora i nista vise. Vidjela je ono sto svi insekti vide... Kad se malo pribrala, zabiljezila je nesto u svoju svescicu. Vjerovatno to da sam ja malo blesav ili malo vise blesav. I ja sam nesto zabiljezio u svojoj glavi. Zabiljezio sam da ne treba da se pretjerano zalijecem u izjavama pred tom zenom da se ne bih preselio u "Lazu Lazarevica"...
Ubrzo smo svi zakljucili da Lepa jednostavno nije u stanju da shvati bilo sta od onoga shto joj pricamo, mozda zbog ogromnog jaza u godinama a mozda zbog prevelikih razlika u nacinu razmisljanja i nepoznavanja problema zvanog narkomanija... Zbog toga su se sve terapije koje je ona drzala pretvarale u velike zajebancije u kojim su se pacijenti takmicili u tome ko ce vecu glupost izvaliti. U svakom slucaju, to su bile zanimljive terapije.
Vladimir M. 25.01.2005, 17:43
Te veceri terapiju nam je dijelila Sabina... Uprkos svom zastrasujucem izgledu, ona je zapravo predstavljala jedno drago i bezazleno stvorenje, i to stvorenju nikada nije padalo na pamet da provjerava da li smo popili tablete koje bi nam podijelila. Njoj je bilo dovoljno da vidi da smo ih stavili u usta. Ja sam ispunio svoju duznost prema Sabini - stavio sam tablete u usta. Zatim sam ispunio i svoju duznost prema Gogiju i sebi - zastekao sam flormidale ispod jezika, na sigurno, a onda nagulio vodu iz case. Te flormice sam kasnije, po ulasku u sobu, izvadio iz usta i prevrtao po saci... Sta, jebiga sad da radim sa njima ?! Iskreno, bio sam u malom iskusenju da se zaletim do kupatila, dopunim casu vodom i ispravim gresku. Da ih otpremim ondje gdje im je mjesto, onako kako to treba da se radi. Ali, Ivan je bio taj koji se prvi zaletio u kupatilo i stvarno nije bilo smisla da ja tamo ulijecem, prekidam ga u tim dragocjenim trenucima samoce i sipam vodu u casu... Mozda je Ivan drkao. Ne znam, nisam ga pitao, ali tesko je izdrzati 3+ nedjelje bez masturbiranja, posebno kad se uzme u obzir da nam se skidanjem sa horsa pocinju buditi toliko potiskivani seksualni nagoni... A nisam mogao da progutam tablete bez vode, djelovale su prilicno krupno i mogao sam se zagrcnuti. Jebiga... Zato sam jednu stavio u sredinu Spajedermen svescice, da malo cita stihove i to, a drugu postavio na sred radnog stola. Skinuo papucu sa noge i mlatio je kao komarca, pretvorio je u prah. Zatim odcijepio komadic korica sveske i smotao fisek... Ivan je usao u sobu bas u vrijeme kada sam usisavao bijelu prasinu sa stola. Ivan ocigledno nije drkao, ili ako jeste - radio je to jako kratko, kao zeko... Tip se sjebo. Nije odskocio, ustuknuo i slicno, kako je reagovao na pivo... Bilo bi mi lakse da jeste, mogao bih se pokusati nasmijati. Samo je zastao i to na trenutak, a zatim mirno produzio ka svom krevetu. Skidao se licem okrenut ka zidu, dakle dupetom ka meni, a potom izvukao pidzamu ispod jastuka i navukao je. Tada se okrenuo ka meni i pokazao mi lice. Bilo je smrknuto, bas onakvo kakvo sam sanjao prethodne noci. Prijekorno, razocarano, sjebano i razalosceno... Zaboljelo me je. Zuljalo me je vise nego krupniji komadici tablete, zaglavljeni u mom nosingeru... Bravo Vladimire, bravo majstore ! Uspio si da sjebes jos jednog covjeka, da ga stavis na beskrajnu listu ljudi koje si razocarao... Ali, nemojte da pomislite da sam tada zazalio zbog odluke da inhaliram flormidal, umjesto da ga popijem. Zazalio sam jedino zbog odluke da to uradim u sobi, jer sam istu stvar mogao izvrsiti u WC-u, na spustenoj dasci od solje... Niko ne bi znao. Ne bih bio kriv... Tako razmislja narkoman.
- Jebiga !!! - rekao sam, nadajuci se, valjda, nekom Ivanovom odgovoru, makar i kritici, bilo cemu sto bi mi moglo pruziti priliku da mu se izvinjavam, da ga pokusavam ubijediti da to nije tako lose kako izgleda...
Ivan je cutao. Nije mi htio pruziti priliku...
- Ovo je samo sedativ. Jebes sedativ... Samo hocu da dobro spavam. - ipak sam rekao.
Ivan je cutao par trenutaka, a onda me pokopao :
- Laku noc, brate... - servirano uz uzdah.
Izasao sam na terasu i posmatrao svjetla grada. Grad lijepo izgleda nocu. Tacnije, meni su gradovi jedino nocu privlacni, djeluju lijepo i uzviseno. Noc je bila svjeza, duvao je vjetar i mirisalo je na promjenu vremena... Pozelio sam da skocim, ali nije dovoljno visoko. I da jeste, opet bih pronasao neki razlog da to ne uradim. I za samoubistvo treba imati muda. Kao i za skidanje... A meni se te noci cinilo da nemam muda. I sa svim tim dalekim i nepoznatim svjetlima, sa mrzovoljnim cimerom iz kojeg rijetko ispadaju rijeci, sa spiskom odvratnih obaveza koje su me cekale sljedeceg dana, sa gomilom problema i sa zivotinjom u utrobi, osjecao sam se promaseno i besmisleno... Vratio sam se u krevet i legao. Nije moglo proci vise od pet minuta, a neko je ugasio svjetlo u mojoj glavi...
Opet sam sanjao narkomanski san, sheme i probleme i bezuspjesne pokusaje drogiranja... Iz kosmara me prenula Sanja. Otvorio sam oci i ugledao njeno nasmijeseno lice. Zanimljivo, znao sam gdje se nalazim, odmah i bez nekog dodatnog razmisljanja, koje mi je uvijek potrebno da bih pogodio lokaciju kreveta kad ne spavam kod kuce... Odgovorio sam joj osmijehom. Zatim se odmakla od mog kreveta i viknula :
- Ivane, budjenje !!! Vreme je. - nakon toga je izasla iz sobe, ne cekajuci reakcije.
Ivan se promeskoljio u krevetu, mozda je imao mokar san... Mislim, ako tip ne drka tri sedmice onda mora sanjati mokar san... Meni to nekako djeluje logicno. Obuzet tako lucidnim razmatranjima, ustao sam sa kreveta, prisao radnom stolu i pogledao se u ogledalo. Odjednom sam postao zainteresovan za tog tipa nasuprot mene, za njegov izgled i to... Pa, nisam nikako mogao biti odusevljen. I dalje sam izgledao ispijeno i umorno i sjebano i besmisleno... Pocesao se po glavi a ruka mi je skoro ostala zarobljena u prasumi...
- Jebiga... -promrmljao sam.
- Sta ? - Ivan se neocekivano oglasio.
- Lijep dan danas... Pada kisa. - rekoh mu, i sam se cudeci kako sam to tek tada primijetio.
Dan je bio sve, a samo ne lijep. Okej, mozda lijep dan za umiranje... Jedan od onih umorno sivih dana, kada vam se ideja o suicidu, izmedju svih ostalih opcija, cini najprivlacnijom i najnormalnijom. Jedan od onih umorno sivih dana, kada narkoman pozeli duplu dozu heroina, ali po mogucnosti da nikako ne izlazi iz stana. Dan kada cak pozelite da niste nakaceni na dop i mozete se lijepo vratiti u krevet i prespavati ga... I bas tada sam, cini mi se, prvi put osjetio zadovoljstvo zbog toga sto nigdje ne moram da jurim, nikoga da varam, izmisljam price i stvaram pare, sto jednostavno imam sve servirano (skoro sve), drugi se brinu za mene i obavljaju sve poslove... I tako, dan je bio sjeban, a ja veseo... Uzeh da radim sklekove, bas u vrijeme kad je Ivan odlucio da ustane iz kreveta.
- O, vidi ga !!!... - cimer se smijao. - Sta ce to biti ?
Prdnuo sam mu u znak odgovora... To je bilo zbog napora. Jedva sam uspio da uradim desetak sklekova prije nego me snaga potpuno napustila, pa sam se skljokao na pod, udisuci oblak prasine koji sam podigao, punim plucima. Nije bilo glukoze i ludila, kao na intezivi u vrijeme apstinencijske krize, kad sam uspio da uradim 20 komada u cugu... Ali, uporan sam ja tip i odlucih se par trenutaka kasnije za jos jednu seriju... Trajala je jos krace. Kasljao sam i lezao na podu, gadeci se samom sebi. Ivan, vojnik, imao je druge ideje :
- Nije lose, i to je neki pocetak. - mudro tip rece.
- Jebiga... Pocetak kraja.
Onda smo se odvukli na dorucak, raspravljajuci pritom da li cemo biti oslobodjeni jutarnje rekreacije... Kristina nam se par minuta kasnije pridruzila za stolom, izgledajuci toliko lose da je covjek mogao posumnjati na silovanje. Ipak, nije se pozalila a mi nismo insistirali... Razbacili smo neki prazan razgovor i jeli prazne kifle sa sirom. Ubrzo je dosao Boro i pozvao nas na jutarnju rekreaciju.
- Ali, doktore... Pada kisa ! - Kristina se pokusala pobuniti.
- Pa sta ? Slatka si ali nisi od secera... - Boro joj je odgovorio, mangupski se nasmijesivsi, a meni se ucinilo da cu povratiti...
... odjednom pozelih neku izrazito jaku psihoaktivnu supstancu. Zvijer u meni se ocigledno ritnula, cisto da me podsjeti da je jos uvijek tu, vreba prvu priliku. Ali, umjesto jake susptance dobih duplo manju jutarnju dozu sedativa. Milena je bila ta osoba koja mi je udijelila terapiju, i to me je prilicno razoruzalo, imala je previse dobre grudi da bi se covjek mogao ozbiljnije naljutiti na nju... Ako je to bio Borov trik da sprijeci moju pobunu, skidam mu kapu. Fazon mu je do jaja...
A i jutarnja rekreacija je bila do jaja. Bus nas je dovukao do parkinga, a odatle smo po kisi, razumije se, pretrcali citavih 12 (slovima : dvanest) metara da prvog restorana. Zvao se "Tref", zilava neka birtija preostala jos iz komunistickih vremena... Drveni stolovi koji su skripali kad biste polozili ruke na njih, drvene stolice i stolnjaci na kockice. Plus brkati konobar koji je izgledao kao da je upravo popio po treci put drugu lozu tog jutra, da se popravi i smiri ruke. Tu smo ponovo doruckovali, uz kafu i sokove... Boro je ustao da telefonira, ocigledno je volio da hoda dok prica, trpeci pri tome udarce sitnih kisnih kapi... Rizikovao je da mu kisa pokvari frizuru. Rizikovali su tog jutra i Gogi i Nemanja, mnogo vise od Bora, rekao bih... Iskoristili su priliku dok je doktor razgovarao na fontele i uletjeli u unutrasnjost restorana, pravo za sank. Tamo su na ex popili duplu ljutu i vratili se na vrijeme... Pomislih tada kako im se rizik isplatio. Uzasno sam im zavidio, a cini mi se da nisam bio jedini za stolom sa takvom idejom. Ta banalnost je bila dovoljna da mi poremeti ravnotezu sa kojom sam se probudio, cinilo mi se da cu nekoga ujesti ako mi pridje dovoljno blizu... U povratku u bus iskoristio sam pogodan trenutak da Gogiju proslijedim zastekani flormidal. Zahvalno me je pogledao... Dok smo se vozili, poglavica je iskoristio momenat da nam odrzi jedan kraci govor, servira zanimljivo obavjestenje :
- Djeco... slusajte me ! Slusaj ovamo !!!... Danas cemo svi zajedno rucati u stacionaru, radicete test na drogu. Nisam ja corav, vidim sta se dogadja ! Ima vas sumnjivih... Nemoj da neko pokusa da zamijeni mokracu, nece mu uspijeti... Ako neko zeli odmah sa mnom da razgovara, stojim mu na raspolaganju kad se vratimo u kliniku... Ko prizna, bice blaze kaznjen ! Razmislite...
Vozili smo se gradom, mislim Juznim bulevarom, a niko nije pricao. Hej, u busu niste mogli ni Tihomira ispustiti a da se ne cuje... Jedini vid komunikacije izmedju pacijenata su bili zabrinuti pogledi koji su se medjusobno upucivali... I Ivan i ja smo smo razmijenjivali poglede, ali mi smo prije svega bili zainteresovani i pomalo zbunjeni. Ne znam za Ivana, ali ja sam mislio (ili se barem nadao) da u dnevnoj bolnici nema droge, da su svi oko mene cisti, da apstiniraju. Jednostavno, tako je i meni bilo lakse, manje sam bio nervozan. Ali, do rucka nas je dijelilo jos beskrajno mnogo vremena, citava jedna socijalna terapija... Jos jedno veliko iznenadjenje. Nimalo prijatno iznenadjenje.
Tacnije, bilo je ruzno kao sam djavo... Desilo se u tacno u podne, kao Obracun kod OK korala... Nas troje pacijenata smo se zavalili u fotelje i cekali Jelenu sa kojom smo trebali imati socijalu. Mene je uzasno zanimalo to kako ce se Jelena postaviti prema meni, zabludjeloj ovcici poganog jezika... Ali, umjesto ljupke i bezazlene Jelene, pojavila se neka smezurana i zgurena starica, prepuna tjelesnih nedostataka i buljavih, insektoidnih ociju... Zgledali smo se i zacudili.
- Ko je sad ovaj grob ? - otelo mi se.
Uskoro smo dobili odgovor.
- Dobar dan. Ja sam Leposava M., socijalni radnik, i drzacu vam socijalne i okupacione terapije umesto Jelene koja ovde vise ne radi. - starica nam se predstavila.
A jebote, kako sam se samo sjebo u tom momentu ?!! Mislim, shok je bio strashan - ocekujete zgodnu ribu a serviraju vam groba samo takvog... Ipak, poslije pocetnog razocarenja uslovljenog iskljucivo staricinim izgledom, poceo sam da razmisljam racionalno. Palo mi je na pamet da bi ta zena trebala biti puna iskustva u radu sa narkomanima i sigurno nam na profesionalnom planu mogla mnogo vise pomoci od dobronamjerne ali ipak bespomocne Jelene... Koga onda, jebiga, briga za izgled ?! Mogao bih i da zmirim... Ali, Leposava me je brzo demantovala :
- Ja sam celog zivota radila sa starim ljudima i pomalo mi je nezgodno sad da radim sa vama, decom. Za pocetak, da ostvarimo prisniji kontakt, mozete me zvati Lepa.
Umalo nisam skocio sa fotelje i bacio se sa terase u dvoriste... Pogledao sam kroz prozor ocekujuci da cu negdje na ulici ugledati Velikog Manitua kako se grohotom smije i pri tome lupa sakom od sto kao shto to radi Dzon Vejn poslije dvadesetpete casice viskija. Opet se poceo zajebavati sa nama, Veliki Saljivdzija... Ipak, na ulici nije bilo nicega osim nekoliko automobila parkiranih pored autoelektricarske radnje "Bendix", pa se okrenuh prema Leposavi i pokusah se skoncentrisati na njene rijeci...
Primijetio sam da se Kristina i Ivan gurkaju i smijeskaju. Nakon kraceg razmisljanja provalio sam zasto. Lepa. Lepa ! Kako, do djavola, da je zovemo Lepa kad je ruzna kao predvorje pakla ?! Kako zivog lesa da zovemo Lepa ?!... Mislim, ja jesam uzasno ironican i cinican tip, ali to je bilo preko svake mjere... Onda sam se poceo histericno smijati u Kristininom fazonu, toliko da su mi suze pocele teci iz ociju... Lepa ! Pa ona mnogo vise lici na nekog insekta, mozda bogomoljku. Da, mogli bismo je zvati Bogomoljka. Taj grabljivi insekt cudnih navika je imao mnogo slicnosti sa njom. Vjerujem da je i njen muz umro nakon parenja sa njom... Ipak, odlucio sam da joj ispunim zelju...
- Lepa, ako ste vi radili cijelog zivota sa starijim ljudima, kako onda, jebiga, mislite da pomognete nama ? Mi nemamo ni ishijas ni prosirene vene. Mi smo narkomani. - upitao sam je pomalo provokativno. Pocinjao sam da se nerviram.
- Predlazem da mi se prvo predstavite kao sto sam to ja uradila. Neki red se mora postovati. Evo, krenucemo od tebe. - stara je ocigledno bila lukav oponent.
I tako, predstavili smo joj se... Ispricali koliko i kako i cime smo se drogirali. Rekli joj cime se bavimo. Sve to nije trajalo mnogo dugo. Previse smo ponavljali tu pricu i strahovito smo se vec bili ushtelili, nas troje, tako da je cijelo predstavljanje trajalo tek par trenutaka, mozda bi toliko bilo i Ivanu dovoljno da obavi 'onaj posao'... Lepa je ubrzo uzela rijec i pricala mnogo duze od nas. Ubrzo smo skontali da zena mnogo voli da prica i stalno smo je forsirali raznoraznim pitanjima, hineci neku zainteresovanost i ljubazno se smjeskajuci... Tako nam je les ispricao da je bio u Kanadi i da je tamo upoznao jednog narkomana. (Nevjerovatno, stara je, ipak, ranije vidjela jednog narkomana !) Usput nam je rekla i to da su Kanadjani "jedni divni ljudi,uvijek nasmijani i kulturni i raspolozeni i mnogo bolji od nasih koji bi ti oko izvadili da mogu...".
Tu mi je nagazila na zulj. U cijeloj ovoj galaksiji, pa i sire, poznat sam kao zestok kriticar (sjeverno)americkog nacina zivota, "kulture" i ljudi. Ja puno vise volim namrgodjene, izguzvane, nenaspavane i sumorne face svojih komsija i sugradjana i prijatelja od namjestenih osmijeha iz kurtoazije na licima tih kanadskih seronja, zato sto su iskreni i oslikavaju sve probleme i neprilike sa kojim se ti ljudi suocavaju... Zato sam joj morao odgovoriti :
- Mene, gospodjo Lepa, Kanadjani podsjecaju na bombonjere.
- Kakve bombonjere ?! Zasto bombonjere ?
- Zato sto su svi krupni i debeli i sareni i nasmijani i na izgled privlacni. Ali, kad ih otvorite provalite da su iznutra prazni kao novcanici nasih penzionera ! Ja vise volim i cokoladu za kuvanje od bombonjera. Ukusne su, obilne a efikasno zaustavljaju proliv... - efektno sam izvrsio briljantnu opservaciju.
Insektu se, medjutim, moj govor nimalo nije svidio. Zato se u mene izbecila svojim buljavim ocima pokusavajuci, valjda, da provali sta to ima ispred sebe. Ali, sta je ona sa tim svojim ocima uopste i mogla vidjeti ? Mozda par prizmi i kockica u crnobijeloj tehnici, plus kamaru nedefinisanih tamnih prostora i nista vise. Vidjela je ono sto svi insekti vide... Kad se malo pribrala, zabiljezila je nesto u svoju svescicu. Vjerovatno to da sam ja malo blesav ili malo vise blesav. I ja sam nesto zabiljezio u svojoj glavi. Zabiljezio sam da ne treba da se pretjerano zalijecem u izjavama pred tom zenom da se ne bih preselio u "Lazu Lazarevica"...
Ubrzo smo svi zakljucili da Lepa jednostavno nije u stanju da shvati bilo sta od onoga shto joj pricamo, mozda zbog ogromnog jaza u godinama a mozda zbog prevelikih razlika u nacinu razmisljanja i nepoznavanja problema zvanog narkomanija... Zbog toga su se sve terapije koje je ona drzala pretvarale u velike zajebancije u kojim su se pacijenti takmicili u tome ko ce vecu glupost izvaliti. U svakom slucaju, to su bile zanimljive terapije.
Vladimir M. 25.01.2005, 17:43
Do rucka je ostalo gotovo pola sata i to vrijeme smo morali provesti slusajuci duhovnu muziku. Mene to nije narocito prosvijetlilo, a mogao bih se kladiti da nije ni Kristinu ni Ivana. Ivan je cutao (kakvo iznenadjenje), a Kristina je motala cuperak guste crne kose oko nokta. Lak na noktima joj je takodje bio crn... Nije moglo proci vise od deset minuta kad se pojavila ekipa iz dnevne bolnice. Cuo se zamor glasova u hodniku klinike, ali ne i smijeh. Nikome nije bilo do smijanja. Ljudi su morali da zapishaju epruvete tog sumornog dana, a takva obaveza je mnogim tesko padala. Test na drogu - uzasna stvar. Uzasna koliko i blokatori, takvo misljenje dijeli svaki zagrizeni narkoman. Jedini koji je bio oslobodjen te divne duznosti je bio Gile. Ne, nije Gile bio oslobodjen zbog toga sto mu je polni organ bio suvise kratak ili tako nesto; Gile se prakticno sam oslobodio. Otisao je kod Bora na raport i pokajnicki mu saopstio kako mu se, jebiga, omakao jedan dzoint ili eventualno dva i da se kaje, da mu je mnogo zhao, da to vise nece ponoviti i slicno. Jako hrabra odluka nema sta. Dobio je dva dana kuvanja u golubarniku i, po izlasku iz doktorove kancelarije, odmah tamo produzio... Naime, ta prostorija je bila i neka varijanta zatvora, osim sto je obavljala funkciju sobe za intezivnu njegu. A zatvor je bio sasvim okej - lezite na krevetu, jedete gomilu mesa, gledate komadic plavog neba (jedino se to moglo vidjeti iz visoko postavljenog prozora) i posmatrate Nebu, onako kako u botanickoj basti posmatrate neku egzoticnu biljku... Dobro, bilo je i pomalo dosadno. Boro je govorio da vam, u stvari, daje nekoliko dana vremena da razmislite o gresci koja vas je dovela do samice (Nebojsa se nije mogao racunati u ljudsko drustvo). Genijalna zamisao genijalnog covjeka.
Sam proces zapisavanja epruvete, odnosno davanja urina na test - kako se to strucno formulisalo, se odvijao na isti nacin na koji se odvija u bilo kojoj ozbiljnoj ustanovi za lijecenje bolesti narkomanije. Naime, od muskaraca se trazilo da se skinu u gace i udju u WC, gdje ih je cekao doktor Dobrica sa velikim cvikerima na ocima (da valjda bolje vidi vasu spravu) i ljubazno vam pruzio malu flasicu... Zatim biste njezno izvadili malisu iz gaca i stavili ga u doticnu flasicu i pokusavali da je barem djelimicno napunite mokracom, uz budnu paznju iskusnog doktora, koji nije ni za tren skretao pogled sa cijele aktivnosti. Epruvetu biste pruzili doktoru i bili biste slobodni da izadjete... Skidanje pantalona i prisustvo doktora je bilo neophodno da bi se sprijecile razne mucke i prevare sa mokracom, one koje je svaki malo iskusniji narkoman dobro znao. Ja sam par puta na testovima koje sam u Sarajevu znao da podmetnem mokracu svog druga Ljubise, divnog mladica koji nikad nije konzumirao psihoaktivne supstance, i tako budem negativan na testu. Ljubisa bi za ljubav svog druga Vlada narkomana piskio u kinder jaje i zatim mu ga ustupio da ga ovaj nosi u gacama, onog dana kada je trebalo raditi test. Vlado bi u izuzetno prljavom i zapustenom zahodu u Zavodu za lijecenje bolesti zavisnosti Kantona Sarajeva presuo tecnost iz kinder jajeta u flasicu i sa nevinim osmjehom na licu je vratio ljubaznom mulcu zaposlenom u ustanovi, koji bi ga uljudno cekao ispred WC-a, a onda sacekao da dobije negativne rezultate kojim bi se sepurio kod kuce... Doduse, dio te mokrace bi mi se znao prosuti po prstima ili cak i gacama, ali jebes to... To je bila samo mala neugodnost, cijena prevare koju bih izvrsio... Takve stvari se na klinici nisu mogle raditi i na tome skidam kapu ekipi doktora... Kako se cijeli proces odvijao kod djevojaka, kakve prevare su one radile ili pokusavale raditi, ja zaista ne znam. Nikad nisam prisustvovao doticnoj operaciji. Nije ni Dobrica, mada bi mozda i zelio, vec su nadgledanje vrsile dezurne sestre.
Bilo je vrijeme za rucak i jeli smo zajedno, brodolomnici iz stacionara i brodolomnici iz dnevne bolnice. Nikako mi nije bilo jasno kako smo se svi uspjeli zgurati za trpezarijski sto i otkud toliko stolica (bilo nas je desetak). Ostavili smo i mjesto na celu stola za poglavicu. Jeli smo meso, naravno... Dr Aco mi je jednom prilikom rekao da aminokiseline djeluju antidepresivno, pa otud stalno forsiranje jela sa rostilja. S druge strane, niko se nije pitao zasto tako obilan obrok pred odlazak na rekreaciju. Kako, jebiga, da trcimo sa topovskim kuglama u stomacima ?!... Atmosfera za stolom je bila prilicno sumorna, kao i vrijeme, bilo je jasno da nesto nije u redu. Zatisje pred buru, jedino je Gogi u tandemu sa Necom pokusavao da razbije ociglednu nervozu. Ipak, i njegov smijeh je zvucao dosta nervozno. Meni je cijela situacija bila veoma zanimljiva, privlacila mi je jednaku paznju kao i pileca krilca u mom tanjiru ( a to nije nimalo lako). Brda mesa u nasim tanjirima su bila vec skoro nestala, kada se pojavio Boro, obasjan svjetloscu spoznaje rezultata testova. U stvari, nije bas bio obajsan. Lice mu je izgledalo kao tamna strana Mjeseca... Cutke je sjeo na predvidjeno mjesto i odsutnim pogledom sarao po tanjirima... Izgledao je staro. Izgledao je umorno. Sjebano. Covjek sa brdom problema. Covjek... To me je iznenadilo. Nisam vise imao kicosa ispred sebe, tako prokleto sigurnog u ono sto radi, arogantnog i autoritativnog. Ne, u tom tipu je zivota bilo jedva malo vise nego u pilecim krilcima... Kad se odlozila i posljednja viljuska (Milicina), Boro je tiho progovorio :
- Djeco... Djeco, razocarali ste me. Razocarali - glas mu se postepeno dizao a boja vracala u lice - Pa sta je, ba, ono ? Sta je ono, a ? - pocinjao je da pada u vatru. Oci su mu sijevale, najvise je gledao u Gogija i Nemanju. Sjedili su odmah do doktora, nasuprot jedan drugom...
Naravno, odgovor nije dobio. Svi su cutali... Bobo i Milica i Marina su gledali u prazne tanjire. Nebojsa (iz BG) je gledao u mom pravcu, ko zna zasto. Natasa i Nikola su se drzali za ruke i jedini imali dovoljno hrabrosti da gledaju doktora. Neca i Gogi su se skoro smijuljili, ali to su bili namjesteni osmjesi. Fakat su bili uplaseni... Ja sam nekako forsirao posmatranje lica pacijenata, cijela situacija mi je bila narocito zanimljiva. Cini mi se da sam tog dana poceo shvatati da imam jebenu pricu, ako budem dovoljno pametan. "Jebes lijecenje, dobio si pricu. Nemas pravo da se zalis." - otprilike tako sam razmisljao.
- Je li, ba ? Cujete li vi ?... Nesto sam vas pitao !!! - vec je postajao Bik Koji Urla.
- Hej, picka vam materina, znate na koga mislim !!! Na koga mislim ?
Uslijedila je kratka pauza. A onda je Gogi sakupio muda...
- Na mene... Pusio sam.
- I ja sam. - Nemanja je procijedio kroz zube.
- Dobro. - doktor je odgovorio, gutajuci bijes. - A ti Bobo ?
Bobo je zakrkljao. Sirota bubasvaba, mora da je bila malo pustila u gace... Ipak, ispod stolice se nije pojavila lokva.
- I ja sam. Da..
- Dobro. Dobro... A odakle vam marihuana ? - pitao je neobicno mirno.
Odgovor, naravno, nije dobio. Cekao je neko vrijeme, ne znam koliko, kazaljke na satu su se zaledile... A onda je dragi doca eksplodirao ! Skocio je sa stolice sa zivotinjskim urlikom, preletio metar ili dva, koliko mu je trebalo da dodje do mjesta na kom je sjedila Milica, i scepao je objema rukama za ruke. Podigao je sa zemlje, stolica se srusila i iz ruke joj ispao telefon. Vrisnula je iz straha, ne iz bola. A onda joj je Boro slozio samarcicu. Zestoko je pljusnulo. Pa jos jednom ! Jos jednom ! Milica je plakala i vristala i pokusavala se oteti. To je bilo nemoguce, suvise je cvrsto drzao...
Za to vrijeme, cijela ta hrabra, svim bojama namazana, iskusna narkomanska bagra, ukljucujuci i mene, je sjedila za stolom. Niko se nije ni pomjerio. Zurili smo zaprapasceno...
Boro je zatim ispsutio Milicu i skljokala se na pod. Onda je poceo da je sutira nogama, jednom, dvaput, triput... Vristala je i uvijala se, drzeci se dosta cudno rukom otprilike za predio srca. Imala je na sebi Nemanjinu kosulju, obucenu preko majice kratkih rukava (djetetu bilo hladno)... Jedva se zaustavio : Boro, direktor klinike. Doktor neuropsihijatar, vlasnik diplome iz obalsti psihologije. Specijalista za lijecenje bolesti zavisnosti. Stajao je na par koraka od Milice, zbunjeno zureci u njeno zgrceno tijelo. Zuta minuta je, jebiga, prosla...
A hrabra druzina nikako da odlijepi guzice sa stolice. Niko da ustane. Da zastiti nesrecnu klinku. Sve same pickice... Nije moglo proci mnogo vremena, a da sam postao svjestan svega. I gadio sam se samog sebe. Mislim, ako je i do sada bilo ikakve sumnje, od trenutka je postalo jasno - ja sam pickica ! To stanje kolektivne zaledjenosti je potrajalo neko vrijeme, dok ga nije prekinula Kristina. Ustala je sa stolice, prva od svih, i jecajuci potrcala van iz trpezarije, uz stepenice, u svoju sobu... Bila je potresena.
- Kristina ! Kristina, 'dje ces ? - doktor je viknuo promuklim glasom.
Nije dobio odgovor. A onda smo svi poceli ustajati, jedan po jedan, ali niko se nije usudio da digne pogled sa poda. Gogi je pokusao da podigne Milicu, ali mu nije dozvolila. Boro im je prisao i pokusao joj se izviniti. Samo je uspio izazvati novi napad vristanja. Ubrzo se pojavio Goran tjelohranitelj. Hitar momak, nema sta... Podigao je Milicu i, uprkos njenom izvijanju i otimanju, odnio je na intezivu. Ubrzo su istim putem produzili pozitivni momci, Gogo, Nemanja i Bobo... Mi ostali junaci smo ostali na popristu bitke. Nismo se gledali jer smo se valjda ponosili ispoljenom hrabroscu...
I tako, na dnevnoj rekreaciji je na programu bilo veslanje. Imao sam strasnu averziju prema tom sportu, iz nekog razloga mi je djelovalo uzasnim da se grcim i zapinjem letvom da bih pomjerio jebenu ljusku na vodi. Mislim, cemu to ? Zasto, sta ?... Basket igras, pobijedis ili izgubis, a veslanje je tracenje energije... A mozda serem, mozda se pickica, ipak, samo uplasila ozbiljne rijeke.
Vjerovatno bih na sve nacine pokusao da eskiviram tu aktivnost, da se nije nije desio taj incident za ruckom, koji je ucinio da se zgadim nad samim sobom. Nikako nisam uspjevao da shvatim zasto nisam reagovao, stao izmedju klinke i Bora, pokusao da je zastitim. Pa ja se stalno furam da ga ne podnosim i da ga se nimalo ne plasim... I zasto drugi nisu reagovali ?! Jebeni Gogi, car svih narkomana na klinici, tip kojem je ovo navodno 12. lijecenje ? Nikola, dezurni filosof, koji zna odogovor na svako pitanje ? Moj cimer Ivan, navodno neustrasivi vojnik, koji bi da radi u obezbjedjenju ? I svi ostali... Jos je Kristina ispala najhrabrija.
Zato sam krotko usao u camac, doduse posljednji, s tim sto su djevojke bile oslobodjene veslanja (one su lijeno setale obalom). Taj camac se zapravo zvao galija, i uopste nije bio malena ljuska na vodi - na njemu je bilo dovoljno mjesta za petnestak veslaca (naravno paran broj). Mozda je najjebeniji dio ulazak u camac; tlo se, jebiga, ljulja... Vodio nas je neki mlad decko, kako sam kasnije saznao jos srednjoskolac, mada je djelovao stariji. Decko je sjajno izgledao, bio je lijep i divno gradjen i da sam cura, kao sto nisam, vjerovatno bih se napalio na njega. Njegova uloga je bila savjetodavna, shefovao je sa vrha camca, govorio koja mjesta da zauzmemo, diktirao tempo i tako to. U stvari, njegova uloga mi se najvise svidjela - hladio je jaja i pametovao. Ucinilo mi se kao stvoreno za mene... Ali, na mene su obratili posebnu paznju i dali mi posebno mjesto jer sam pocetnik, uz to i prilicno smotan, jer je veslo, osim pogonsko sredstvo galije i sprava za veslanje, i sjajno oruzje. Ukoliko ste nepazljivi i veslo vam se otme, lako se moze desiti da zavrsi u ledjima tipa koji je ispred vas. Ako meni ne vjerujete, pitajte Ivana; on ima bolno iskustvo u vezi sa tim... Bilo nas je veoma malo, tj. inteziva i kazamat je bio sjajno popunjen, svega sestorica : Ivan, Nebojsa, Nikola, Pajke, Marko i ja.
Veslao sam u drugom redu, potrajalo je nekoliko minuta dok su mi objasnili kako se obavlja ta dubokoumna aktivnost. Uhvatili smo lagan ritam i veslali uzvodno... Sunce se pocelo da probija kroz oblake i voda je svjetlucala. Mogle su se vidjeti neke antipaticne musice i ostali sljam kako lebde tik iznad povrsine vode i neko vrijeme sam se trudio da prokljuvim sta one tu rade... Nisam uspio, ostavimo to pitanje da se njime zamlacuju biolozi. Niko, naravno, nije pricao; barem nista razgovjetno. Mogli se, s vremena na vrijeme, cuti - Hoooooooooooooooppp !!! - genijalni uzvik slatkog Nina (tako se zvao taj klinac - instruktor)... Taj uzvik je postajao sve cesci i plovili smo sve brze. Rijeka je djelovala umirujuci, osjecao se i lagan povjetarac i, prilicno iznenadjeno, poceo sam shvatati da mi se cijela ta stvar pomalo i dopada. Ili cak i malo vise... Da mi se prilicno dopada, veslanje i to. Gurnes veslo u vodu, zacujes Hoooooooooooooooppp, navalis se na njega cijelom snagom i osjetis kako probija vodu. Pa ga izvuces... pa ponovo stavis... I cijela stvar, u stvari, ima i neke slicnosti sa seksom. Dobro je... A mozak se isprazni, ne razmisljas. Mozes i da zmiris, ako drugi gledaju za tebe... Sav bijes, negativna energija, frustracija, sve tu ostaje nizvodno, puca ti kurac za tim. Osjecas se slobodno, spokojno, mocno... Dobra stvar to veslanje. Ni sa kim se ne moras takmiciti, samo ti, rijeka i hoooooooooooopp... I tako sam se napalio na veslanje.
Vec sljedeceg puta sam bio shtroker, tj. veslao u prvom redu, a kad god bi bio neparan broj veslaca, mene bi slali na onu strani gdje je manji broj. Upinjao sam kao kljusina za dvojicu i vracao se u kliniku srecan i miran...
Vladimir M. 23.03.2005, 13:42
Sam proces zapisavanja epruvete, odnosno davanja urina na test - kako se to strucno formulisalo, se odvijao na isti nacin na koji se odvija u bilo kojoj ozbiljnoj ustanovi za lijecenje bolesti narkomanije. Naime, od muskaraca se trazilo da se skinu u gace i udju u WC, gdje ih je cekao doktor Dobrica sa velikim cvikerima na ocima (da valjda bolje vidi vasu spravu) i ljubazno vam pruzio malu flasicu... Zatim biste njezno izvadili malisu iz gaca i stavili ga u doticnu flasicu i pokusavali da je barem djelimicno napunite mokracom, uz budnu paznju iskusnog doktora, koji nije ni za tren skretao pogled sa cijele aktivnosti. Epruvetu biste pruzili doktoru i bili biste slobodni da izadjete... Skidanje pantalona i prisustvo doktora je bilo neophodno da bi se sprijecile razne mucke i prevare sa mokracom, one koje je svaki malo iskusniji narkoman dobro znao. Ja sam par puta na testovima koje sam u Sarajevu znao da podmetnem mokracu svog druga Ljubise, divnog mladica koji nikad nije konzumirao psihoaktivne supstance, i tako budem negativan na testu. Ljubisa bi za ljubav svog druga Vlada narkomana piskio u kinder jaje i zatim mu ga ustupio da ga ovaj nosi u gacama, onog dana kada je trebalo raditi test. Vlado bi u izuzetno prljavom i zapustenom zahodu u Zavodu za lijecenje bolesti zavisnosti Kantona Sarajeva presuo tecnost iz kinder jajeta u flasicu i sa nevinim osmjehom na licu je vratio ljubaznom mulcu zaposlenom u ustanovi, koji bi ga uljudno cekao ispred WC-a, a onda sacekao da dobije negativne rezultate kojim bi se sepurio kod kuce... Doduse, dio te mokrace bi mi se znao prosuti po prstima ili cak i gacama, ali jebes to... To je bila samo mala neugodnost, cijena prevare koju bih izvrsio... Takve stvari se na klinici nisu mogle raditi i na tome skidam kapu ekipi doktora... Kako se cijeli proces odvijao kod djevojaka, kakve prevare su one radile ili pokusavale raditi, ja zaista ne znam. Nikad nisam prisustvovao doticnoj operaciji. Nije ni Dobrica, mada bi mozda i zelio, vec su nadgledanje vrsile dezurne sestre.
Bilo je vrijeme za rucak i jeli smo zajedno, brodolomnici iz stacionara i brodolomnici iz dnevne bolnice. Nikako mi nije bilo jasno kako smo se svi uspjeli zgurati za trpezarijski sto i otkud toliko stolica (bilo nas je desetak). Ostavili smo i mjesto na celu stola za poglavicu. Jeli smo meso, naravno... Dr Aco mi je jednom prilikom rekao da aminokiseline djeluju antidepresivno, pa otud stalno forsiranje jela sa rostilja. S druge strane, niko se nije pitao zasto tako obilan obrok pred odlazak na rekreaciju. Kako, jebiga, da trcimo sa topovskim kuglama u stomacima ?!... Atmosfera za stolom je bila prilicno sumorna, kao i vrijeme, bilo je jasno da nesto nije u redu. Zatisje pred buru, jedino je Gogi u tandemu sa Necom pokusavao da razbije ociglednu nervozu. Ipak, i njegov smijeh je zvucao dosta nervozno. Meni je cijela situacija bila veoma zanimljiva, privlacila mi je jednaku paznju kao i pileca krilca u mom tanjiru ( a to nije nimalo lako). Brda mesa u nasim tanjirima su bila vec skoro nestala, kada se pojavio Boro, obasjan svjetloscu spoznaje rezultata testova. U stvari, nije bas bio obajsan. Lice mu je izgledalo kao tamna strana Mjeseca... Cutke je sjeo na predvidjeno mjesto i odsutnim pogledom sarao po tanjirima... Izgledao je staro. Izgledao je umorno. Sjebano. Covjek sa brdom problema. Covjek... To me je iznenadilo. Nisam vise imao kicosa ispred sebe, tako prokleto sigurnog u ono sto radi, arogantnog i autoritativnog. Ne, u tom tipu je zivota bilo jedva malo vise nego u pilecim krilcima... Kad se odlozila i posljednja viljuska (Milicina), Boro je tiho progovorio :
- Djeco... Djeco, razocarali ste me. Razocarali - glas mu se postepeno dizao a boja vracala u lice - Pa sta je, ba, ono ? Sta je ono, a ? - pocinjao je da pada u vatru. Oci su mu sijevale, najvise je gledao u Gogija i Nemanju. Sjedili su odmah do doktora, nasuprot jedan drugom...
Naravno, odgovor nije dobio. Svi su cutali... Bobo i Milica i Marina su gledali u prazne tanjire. Nebojsa (iz BG) je gledao u mom pravcu, ko zna zasto. Natasa i Nikola su se drzali za ruke i jedini imali dovoljno hrabrosti da gledaju doktora. Neca i Gogi su se skoro smijuljili, ali to su bili namjesteni osmjesi. Fakat su bili uplaseni... Ja sam nekako forsirao posmatranje lica pacijenata, cijela situacija mi je bila narocito zanimljiva. Cini mi se da sam tog dana poceo shvatati da imam jebenu pricu, ako budem dovoljno pametan. "Jebes lijecenje, dobio si pricu. Nemas pravo da se zalis." - otprilike tako sam razmisljao.
- Je li, ba ? Cujete li vi ?... Nesto sam vas pitao !!! - vec je postajao Bik Koji Urla.
- Hej, picka vam materina, znate na koga mislim !!! Na koga mislim ?
Uslijedila je kratka pauza. A onda je Gogi sakupio muda...
- Na mene... Pusio sam.
- I ja sam. - Nemanja je procijedio kroz zube.
- Dobro. - doktor je odgovorio, gutajuci bijes. - A ti Bobo ?
Bobo je zakrkljao. Sirota bubasvaba, mora da je bila malo pustila u gace... Ipak, ispod stolice se nije pojavila lokva.
- I ja sam. Da..
- Dobro. Dobro... A odakle vam marihuana ? - pitao je neobicno mirno.
Odgovor, naravno, nije dobio. Cekao je neko vrijeme, ne znam koliko, kazaljke na satu su se zaledile... A onda je dragi doca eksplodirao ! Skocio je sa stolice sa zivotinjskim urlikom, preletio metar ili dva, koliko mu je trebalo da dodje do mjesta na kom je sjedila Milica, i scepao je objema rukama za ruke. Podigao je sa zemlje, stolica se srusila i iz ruke joj ispao telefon. Vrisnula je iz straha, ne iz bola. A onda joj je Boro slozio samarcicu. Zestoko je pljusnulo. Pa jos jednom ! Jos jednom ! Milica je plakala i vristala i pokusavala se oteti. To je bilo nemoguce, suvise je cvrsto drzao...
Za to vrijeme, cijela ta hrabra, svim bojama namazana, iskusna narkomanska bagra, ukljucujuci i mene, je sjedila za stolom. Niko se nije ni pomjerio. Zurili smo zaprapasceno...
Boro je zatim ispsutio Milicu i skljokala se na pod. Onda je poceo da je sutira nogama, jednom, dvaput, triput... Vristala je i uvijala se, drzeci se dosta cudno rukom otprilike za predio srca. Imala je na sebi Nemanjinu kosulju, obucenu preko majice kratkih rukava (djetetu bilo hladno)... Jedva se zaustavio : Boro, direktor klinike. Doktor neuropsihijatar, vlasnik diplome iz obalsti psihologije. Specijalista za lijecenje bolesti zavisnosti. Stajao je na par koraka od Milice, zbunjeno zureci u njeno zgrceno tijelo. Zuta minuta je, jebiga, prosla...
A hrabra druzina nikako da odlijepi guzice sa stolice. Niko da ustane. Da zastiti nesrecnu klinku. Sve same pickice... Nije moglo proci mnogo vremena, a da sam postao svjestan svega. I gadio sam se samog sebe. Mislim, ako je i do sada bilo ikakve sumnje, od trenutka je postalo jasno - ja sam pickica ! To stanje kolektivne zaledjenosti je potrajalo neko vrijeme, dok ga nije prekinula Kristina. Ustala je sa stolice, prva od svih, i jecajuci potrcala van iz trpezarije, uz stepenice, u svoju sobu... Bila je potresena.
- Kristina ! Kristina, 'dje ces ? - doktor je viknuo promuklim glasom.
Nije dobio odgovor. A onda smo svi poceli ustajati, jedan po jedan, ali niko se nije usudio da digne pogled sa poda. Gogi je pokusao da podigne Milicu, ali mu nije dozvolila. Boro im je prisao i pokusao joj se izviniti. Samo je uspio izazvati novi napad vristanja. Ubrzo se pojavio Goran tjelohranitelj. Hitar momak, nema sta... Podigao je Milicu i, uprkos njenom izvijanju i otimanju, odnio je na intezivu. Ubrzo su istim putem produzili pozitivni momci, Gogo, Nemanja i Bobo... Mi ostali junaci smo ostali na popristu bitke. Nismo se gledali jer smo se valjda ponosili ispoljenom hrabroscu...
I tako, na dnevnoj rekreaciji je na programu bilo veslanje. Imao sam strasnu averziju prema tom sportu, iz nekog razloga mi je djelovalo uzasnim da se grcim i zapinjem letvom da bih pomjerio jebenu ljusku na vodi. Mislim, cemu to ? Zasto, sta ?... Basket igras, pobijedis ili izgubis, a veslanje je tracenje energije... A mozda serem, mozda se pickica, ipak, samo uplasila ozbiljne rijeke.
Vjerovatno bih na sve nacine pokusao da eskiviram tu aktivnost, da se nije nije desio taj incident za ruckom, koji je ucinio da se zgadim nad samim sobom. Nikako nisam uspjevao da shvatim zasto nisam reagovao, stao izmedju klinke i Bora, pokusao da je zastitim. Pa ja se stalno furam da ga ne podnosim i da ga se nimalo ne plasim... I zasto drugi nisu reagovali ?! Jebeni Gogi, car svih narkomana na klinici, tip kojem je ovo navodno 12. lijecenje ? Nikola, dezurni filosof, koji zna odogovor na svako pitanje ? Moj cimer Ivan, navodno neustrasivi vojnik, koji bi da radi u obezbjedjenju ? I svi ostali... Jos je Kristina ispala najhrabrija.
Zato sam krotko usao u camac, doduse posljednji, s tim sto su djevojke bile oslobodjene veslanja (one su lijeno setale obalom). Taj camac se zapravo zvao galija, i uopste nije bio malena ljuska na vodi - na njemu je bilo dovoljno mjesta za petnestak veslaca (naravno paran broj). Mozda je najjebeniji dio ulazak u camac; tlo se, jebiga, ljulja... Vodio nas je neki mlad decko, kako sam kasnije saznao jos srednjoskolac, mada je djelovao stariji. Decko je sjajno izgledao, bio je lijep i divno gradjen i da sam cura, kao sto nisam, vjerovatno bih se napalio na njega. Njegova uloga je bila savjetodavna, shefovao je sa vrha camca, govorio koja mjesta da zauzmemo, diktirao tempo i tako to. U stvari, njegova uloga mi se najvise svidjela - hladio je jaja i pametovao. Ucinilo mi se kao stvoreno za mene... Ali, na mene su obratili posebnu paznju i dali mi posebno mjesto jer sam pocetnik, uz to i prilicno smotan, jer je veslo, osim pogonsko sredstvo galije i sprava za veslanje, i sjajno oruzje. Ukoliko ste nepazljivi i veslo vam se otme, lako se moze desiti da zavrsi u ledjima tipa koji je ispred vas. Ako meni ne vjerujete, pitajte Ivana; on ima bolno iskustvo u vezi sa tim... Bilo nas je veoma malo, tj. inteziva i kazamat je bio sjajno popunjen, svega sestorica : Ivan, Nebojsa, Nikola, Pajke, Marko i ja.
Veslao sam u drugom redu, potrajalo je nekoliko minuta dok su mi objasnili kako se obavlja ta dubokoumna aktivnost. Uhvatili smo lagan ritam i veslali uzvodno... Sunce se pocelo da probija kroz oblake i voda je svjetlucala. Mogle su se vidjeti neke antipaticne musice i ostali sljam kako lebde tik iznad povrsine vode i neko vrijeme sam se trudio da prokljuvim sta one tu rade... Nisam uspio, ostavimo to pitanje da se njime zamlacuju biolozi. Niko, naravno, nije pricao; barem nista razgovjetno. Mogli se, s vremena na vrijeme, cuti - Hoooooooooooooooppp !!! - genijalni uzvik slatkog Nina (tako se zvao taj klinac - instruktor)... Taj uzvik je postajao sve cesci i plovili smo sve brze. Rijeka je djelovala umirujuci, osjecao se i lagan povjetarac i, prilicno iznenadjeno, poceo sam shvatati da mi se cijela ta stvar pomalo i dopada. Ili cak i malo vise... Da mi se prilicno dopada, veslanje i to. Gurnes veslo u vodu, zacujes Hoooooooooooooooppp, navalis se na njega cijelom snagom i osjetis kako probija vodu. Pa ga izvuces... pa ponovo stavis... I cijela stvar, u stvari, ima i neke slicnosti sa seksom. Dobro je... A mozak se isprazni, ne razmisljas. Mozes i da zmiris, ako drugi gledaju za tebe... Sav bijes, negativna energija, frustracija, sve tu ostaje nizvodno, puca ti kurac za tim. Osjecas se slobodno, spokojno, mocno... Dobra stvar to veslanje. Ni sa kim se ne moras takmiciti, samo ti, rijeka i hoooooooooooopp... I tako sam se napalio na veslanje.
Vec sljedeceg puta sam bio shtroker, tj. veslao u prvom redu, a kad god bi bio neparan broj veslaca, mene bi slali na onu strani gdje je manji broj. Upinjao sam kao kljusina za dvojicu i vracao se u kliniku srecan i miran...
Vladimir M. 23.03.2005, 13:42
mislim da dosta nas cezne za nastavkom ...........vladooooo
prije nekih 6 dana sam zapocela seansu skidanja sa heroina i dobro mi ide s obzirom da sam imala kratak staz recimo 3 mjeseca.i preije tih 6 dana zapocela sam sa citanjem ove price i dosta mi je pomogla da "ubijem" dosadu.zao mi je sto se vlado nejavlja jer bih stvarno voljela da citam i dalje.vladoooooooooo pisiiiiiiiiiiiiii.
a to sa veslanjem,posto pretpostavljam da ne palama nemas gdje da veslas,mozes da zamjenis i voznjom bicikla,najbolje onako kroz noc kad nema ljudi (ja inace i nisam neki obozavalac ljudskog roda) samo pokoja sova,tvoj dah i ritam sopstvenog srca,povremeno mozes i da ubacis i neku muzikicu,mada ja to sa muzikom radim, samo po danu jer mrzim zuk grada...eto toliko od mene.a ti vlado ako ti nije previse mrsko (ili sta vec,mozda nemas vremena,neznam) pisi ,ja bih voljela da citam dalje...