p.s a i exit se blizi,pa...(ja nisam zaboravila..
)!!!!!!!!!!!!!!!Miklosiceva 9 - Prica Vlade M. (sa starog foruma)
Moderator: sanela
-
Igla.U.Plastu.Sijena
- Posts: 76
- Joined: Wed Jun 01, 2005 11:21 pm
E Vlado care, nastavi pisat pricu dok god ima smrdeza poput mene koji ce je citati.
Pratio sam je jos na starom forumu i moje (ocigledno bitno misljenje) je da znas napisat dobru pricu. Zato prekini nas zajebavat s onim sranjima tipa da si usran pisac i pises samo sranja.
Dakle kad procitas ovo prioni na posao i tipkaj jos.
Toliko od mene za sada.
Pratio sam je jos na starom forumu i moje (ocigledno bitno misljenje) je da znas napisat dobru pricu. Zato prekini nas zajebavat s onim sranjima tipa da si usran pisac i pises samo sranja.
Dakle kad procitas ovo prioni na posao i tipkaj jos.
Toliko od mene za sada.
Evo konacno sam procitao ovu Vladinu ispovest! Sta reci osim svaka ti cast za nacin pisanja. Toliko dobro opisujes situacije da bih ti preporucio kao i vecina da to pod hitno nekako objavis, naravno kada zavrsis zapoceto (STO BIH JA ISKRENO ZELEO). Vidim da te nesto nema na forumu, pa bi mogao cisto da se javis da znamo da si dobro.
Pozdrav!
Pozdrav!
LJudi, evo natavak.
Po povratku na kliniku, tog prijatnog poslijepodneva, cudno sam se osjecao. Sa jedne strane, uzasan prizor batinanja klinceze, koja jeste krenula losim putem, ali otkinuti je od batina ne znaci rijesiti problem (to bi barem jebeni psihic trebao znati), kao i ispoljena hrabrost moje malenkosti koja je pokazala da ima muda velicine klikera jer nije uspjela da odlijepi guzicu sa stolice, skoci i susprotstavi se doktoru, morao je ciniti da se osjecam lose.... Medjutim, Vlado- djecak je pronasao novu igracku. Pronasao je veslo. Obicno drveno jebeno veslo. I tako, s druge strane, izbacivsi svu negativnu energiju, bijes, nemoc, frustraciju, uzas i bol pomocu te primitivne sprave, osjecao sam se neopisivo spokojno. Mozda se tako spokojno osjeca hodocasnik po povratku sa vrha neke zajebane planine na koju se peo da oda pocast svom bogu. Ne znam... Znam samo da sam bio iznenadjen mislju koja mi se odjednom stvorila u glavi. Sta ako je sve to sam u ovih jebenih dvadeset i kusur godina zivota radio, bilo pogresno ? Potpuno pogresno. Jebeno pogresno... Jebes knjige, jebes RNR, jebes pisanje poezije, jebes drogu, jebes agresiju i lupanje glavom u zid, ismijavanje svega postojeceg i destrukciju.... jebes sve. Sve jebes. Jer – istina je u veslu. Rjesenje je u veslu. Pljunes u sake, zamislis u glavi par specijalno gadnih frustracija, zaurlas za pocetak i i otisnes se niz rijeku. Veslas. Veslas. Veslas onoliko koliko je potrebno da frustracije ostavis negdje iza sebe, negdje u nekoj prokletoj mrtvaji. Zatim pristanes uz obalu, najedes se, legnes na travu i zaspis, zaspis pun ljubavi prema svijetu i svemu sto postoji... Mozda su se bas tako osjecali nasi preci kad su se vracali sa njive, jebes ga. Mozda ja samo otkrivam toplu vodu, onako, vec po obicaju.
A u sobi za dnevni boravak, odmah sa vrata sam ugledao jako interesantan motiv koji je ukrasio nasu sobu – vidio sam covjekoliko drvo, mog druga sa intezive. Drvo nije imalo lisce, ali imalo je dvije grane i cudnovato stablo razdijeljeno na dva dijela. Imalo je krosnju, kao i brkove... To je Neba-biljka konacno preseljen sa intezive u stacionar, kod nase trojke, Kristine, Ivana i mene. Sjedio je u jednoj od onih neudobnih zutih fotelja, ociju fokusiranih negdje u pravcu ugasenog televizora, sa dopola dogorjelom cigaretom u desnoj ruci. Ta ruka je imala cudan nokat, koji sam tada prvi put primijetio : uzasno dug i kao njegovan nokat, onakav kakav mozete koristiti da crtate linije dopa po stolu, ili recimo da uveseljavate ljude tako sto ga zavucete u desno uho, a on vam izviri na lijevo. Mozda je cak mogao posluziti i kao hladno oruzje, neka manja cakijica. Interesantno, u svakom slucaju... Tako ukocenog stava i zabludjelog pogleda, sitan i mrsav, taman, sa gustim crnim brkovima, neodoljivo je podsjecao na Turcina, trgovca cilimima. Na Ivanovu inicijativu, sve troje smo sjeli za njegov sto, bilo je mjesta taman za cetvoro. Svidjela mi se Ivanova ideja, bilo bi glupo da ga ostavimo samog. Glupo i/li bezdusno... Medjutim, to kulera nimalo nije poremetilo, nicim nije odreagovao na nase prisustvo, nije se prenuo iz stanja hibernacije. Gotovo istog trenutka sijevnula mi je genijalna ideja kako da pomognemo Nebi, ali kako i Ivanu da pomognemo i meni da pomognemo. Sijevnula mi je, dakle, genijalna ideja kako da pomognemo svim muskarcima prisutnim u toj jebenoj sobi za dnevni boravak na jebenom Lekinom Brdu. Ali, ta genijalna ideja, poput gomile slicnih ranije, ostade neizgovorena i pohranjena u nekom zabacenijem dijelu mog mozga, mislim odmah pored kombinacije 7 brojeva koja bi mi donijela milion na lotu, a nikad je nisam bacio na listic... Evo moje ideje : Zasto Kristina ne bi, sad i odmah, ovdje, pred nasim ocima izvela striptiz ??!! Onako, do gole koze, jer to je najljepse... Zasto ne ? Jedan obicni desetominutni striptiz, koji bi nam svima pomogao, a narocito Nebi. Jer, ako ga to ne bi prenulo iz stanja hibernacije u koje je utonuo, evo, ja se prvi javljam da izvrsim ubistvo iz milosrdja. Uostalom, ta bi terapija mnogo pomogla i meni i Ivanu, inace smo tipovi naklonjeni alternativnim nacinima lijecenja. I, zar ne bi trebalo pokusati sve, sve u svrhu izljecenja ???...
Tisina je potrajala nekoliko minuta. I, zamislite ko je prekinuo cutanje koje je prijetilo da nam proguta barem nekoliko sati vremena ???
- Hej, ko je ovde konobar ? Gdje je on, bre ? – rece Neba, pomalo nesigurnim i krkljavim glasom. Cinilo se da se obratio meni.
Par trenutaka je vladala totalna, savrsena, grobna tisina. Za nasim stolom je duvala promaja jer smo i Kristina i Ivan i ja zinuli i drzali usta tako otvorena; kazaljke na zidnom satu su stale, a pauk Djuro je prestao da plete svoju mrezu smrti na plafonu sobe. Potpuna tisina... A onda eksplozija smijeha. Uzas. Urnebes. Ja sam pao sa fotelje i poceo da se valjam po podu sobe, Kristina i Ivan su takodje radili nesto, nesto vrlo glasno sto je podsjecalo na umiranje od smijeha. Kazaljke su se iskrivile a pauk ljosnuo sa plafona pravo na pod... Neba se, ipak, nije dao potpuno zbuniti. Sacekao je da se malo priberemo, a onda ponovio :
- Ko je, bre, ovde konobar ? Konobar, hej !!!! – viknuo je promuklim glasom, cudeci se pomalo nasim reakcijama, odnosno drugom naletu nezadrzivog smijanja, i kao pokusavajuci da nam objasni : - Ja sam zedan... Zedan sam.
Iako je Neba govorio suvise tiho da bi osoblje moglo da ga cuje, ubrzo se pred nama stvorio sestra Aco, vjerovatno privucen divljackim kricima koje smo ispustali...
- Sta je bilo ?.... Sta je tako smesno ? – pitao je i sam se smjeskajuci.
- Evo ga... Evo ti konobara. – Kristina rece Nebi.
- Konobar – poce Neba nekim zapovjednim glasom, onoliko koliko je njegovo krkljanje moglo zvucati zapovjedno – Ja hocu casu vode, hladne da mi doneses, a njih pitaj... – zavrsio je pokazujuci u nasem pravcu, zbunjenim pogledom. Kao da se prvi put zapitao ko smo, jebiga, mi i sta radimo tu pored njega (u kafani)...
I sam se smijuci, zarazen nasim smijehom, Aco se udaljio i vratio sa casom hladne vode za Nebu. Neba je scepao casu, to je bio prilicno nervozan pokret, pokret koji je pokazivao istinsku zedj, i iskapio vodu. Aco uze casu i odnese, a Neba se vrati u stanje hibernacije. To smo saznali kad smo pokusali da zapocnemo razgovor sa njim – ponovo nas je ignorisao.
Cijeli ritual se ponovio citavih sest puta; sest puta se Neba vracao na ovaj svijet, prizivao konobara i narucivao casu vode. Sest puta mu je sestra Aco donosio tu casu vode, stajao pored njega dok je ne popije (mjera predostroznosti jer je casa staklena) i vracao je u kuhinju. Mi smo dogadjaj promatrali svih sest puta, ali vec od treceg ili cetvrtog prestali smo da se smijemo, jer prokleta situacija je prestajala biti tragikomicna, postala je samo tragicna. I nevjerovatna... svi, bas svi, od osoblja, preko Kristine i njenih grudi, pa do najruznijih mogucih slika na zidovima sobe, smo bili prenerazeni. To je bilo nesto najcudnije sto sam vidio u svom boravku u klinici, do tada, kao i moji sapatnici iz stacionara, a izgleda i osoblje klinike.
To ludilo je predstavljalo okupacionu terapiju veceri i, kad bolje razmislim, mozda je to bila i najinteresantnija okupaciona terapija koju sam tamo imao. A bila je i edukativna. Steta to nismo napunili sobu za dnevni boravak osnovcima koji su poceli da puse travu, samo da im pokazemo sta je heroin, sta je droga i sa kakvim djavolom se oni igraju...
Posto je Gogi bio na intezivi i moji flormidali mu sigurno nisu trebali, niti mi je sutra mogao doturiti pivcugu, a terapiju za spavanje nam je dijelila sestra Tanja, koja me je narocito sumnjicavo gledala, nisam htio da iskusavam srecu i pokusam zastekati flormice ispod jezika. Popio sam ih, kao sto ih je i Ivan popio, kao to je Kristina popila, kao sto su to doktori i ocekivali od nas, kao sto je trebalo u svrhu naseg konacnog izljecenja od narkomanije... Time sam se kao pohvalio Ivanu, kad smo se vec obojica nasli u krevetima. Motiv je vjerovatno bio stid koji sam osjecao od prethodne noci, kao bih pogledao svog cimera u oci...
- Evo, Ivane jarane, bio sam dobar djecak i popio sam flormidale. – rekao sam nekim veselim (ali namjesteno veselim) tonom.
- Tako i treba. Neka si. – odgovorio je normalnim glasom, uctivo.
- Nego, Vlado, - nastavio je razgovor, pomalo iznenadjujuce – vidis li ti sta se ovde dogadja ?...
Uzdahnuo sam umjesto odgovora. Time sam htio da ga ohrabrim da nastavi govor...
- Pola dnevne bolnice pusi travu, druga polovina pije pivo, to znam.... sestre u preplasene. Ljudi dobijaju otkaze. Zajebano, brate, zajebano... Doktor istuce Milicu pred nasim ocima, bre!!! Neverovatno...
- Fakat si u pravu. Znas, kad sam ovdje dosao, mislio sam da ce biti drugacije, barem po pitanju jebene droge ! – odgovorio sam potpuno iskreno. – Mnogo je lakse izdrzati apstinenciju kad znas da si daleko od nje, da su svi oko tebe cisti i u istim govnima, a da se ne moze nabaviti... Lakse je. Ovako, postajem nervozan....
- I ja, blizu je. Previse. Makar i trava... – Ivan se slozio.
- Jesi ikad bio u Grckoj ?... Tamo imaju onu foru na koju hvataju turiste debilcine. Neke lancice poprskane zlatom prodaju debilima i uzimaju im lovu. Kad debili zagrebu ispod povrsine, vide nesto crno.... neko crno govno. Ni z od zlata.... sve mi se cini da smo danas zagrebali ispod povrsine. I ima govana, Ivane druze...
- Ima ... – Slozio se.
Par minuta kasnije, spavali smo, obojica.
Po povratku na kliniku, tog prijatnog poslijepodneva, cudno sam se osjecao. Sa jedne strane, uzasan prizor batinanja klinceze, koja jeste krenula losim putem, ali otkinuti je od batina ne znaci rijesiti problem (to bi barem jebeni psihic trebao znati), kao i ispoljena hrabrost moje malenkosti koja je pokazala da ima muda velicine klikera jer nije uspjela da odlijepi guzicu sa stolice, skoci i susprotstavi se doktoru, morao je ciniti da se osjecam lose.... Medjutim, Vlado- djecak je pronasao novu igracku. Pronasao je veslo. Obicno drveno jebeno veslo. I tako, s druge strane, izbacivsi svu negativnu energiju, bijes, nemoc, frustraciju, uzas i bol pomocu te primitivne sprave, osjecao sam se neopisivo spokojno. Mozda se tako spokojno osjeca hodocasnik po povratku sa vrha neke zajebane planine na koju se peo da oda pocast svom bogu. Ne znam... Znam samo da sam bio iznenadjen mislju koja mi se odjednom stvorila u glavi. Sta ako je sve to sam u ovih jebenih dvadeset i kusur godina zivota radio, bilo pogresno ? Potpuno pogresno. Jebeno pogresno... Jebes knjige, jebes RNR, jebes pisanje poezije, jebes drogu, jebes agresiju i lupanje glavom u zid, ismijavanje svega postojeceg i destrukciju.... jebes sve. Sve jebes. Jer – istina je u veslu. Rjesenje je u veslu. Pljunes u sake, zamislis u glavi par specijalno gadnih frustracija, zaurlas za pocetak i i otisnes se niz rijeku. Veslas. Veslas. Veslas onoliko koliko je potrebno da frustracije ostavis negdje iza sebe, negdje u nekoj prokletoj mrtvaji. Zatim pristanes uz obalu, najedes se, legnes na travu i zaspis, zaspis pun ljubavi prema svijetu i svemu sto postoji... Mozda su se bas tako osjecali nasi preci kad su se vracali sa njive, jebes ga. Mozda ja samo otkrivam toplu vodu, onako, vec po obicaju.
A u sobi za dnevni boravak, odmah sa vrata sam ugledao jako interesantan motiv koji je ukrasio nasu sobu – vidio sam covjekoliko drvo, mog druga sa intezive. Drvo nije imalo lisce, ali imalo je dvije grane i cudnovato stablo razdijeljeno na dva dijela. Imalo je krosnju, kao i brkove... To je Neba-biljka konacno preseljen sa intezive u stacionar, kod nase trojke, Kristine, Ivana i mene. Sjedio je u jednoj od onih neudobnih zutih fotelja, ociju fokusiranih negdje u pravcu ugasenog televizora, sa dopola dogorjelom cigaretom u desnoj ruci. Ta ruka je imala cudan nokat, koji sam tada prvi put primijetio : uzasno dug i kao njegovan nokat, onakav kakav mozete koristiti da crtate linije dopa po stolu, ili recimo da uveseljavate ljude tako sto ga zavucete u desno uho, a on vam izviri na lijevo. Mozda je cak mogao posluziti i kao hladno oruzje, neka manja cakijica. Interesantno, u svakom slucaju... Tako ukocenog stava i zabludjelog pogleda, sitan i mrsav, taman, sa gustim crnim brkovima, neodoljivo je podsjecao na Turcina, trgovca cilimima. Na Ivanovu inicijativu, sve troje smo sjeli za njegov sto, bilo je mjesta taman za cetvoro. Svidjela mi se Ivanova ideja, bilo bi glupo da ga ostavimo samog. Glupo i/li bezdusno... Medjutim, to kulera nimalo nije poremetilo, nicim nije odreagovao na nase prisustvo, nije se prenuo iz stanja hibernacije. Gotovo istog trenutka sijevnula mi je genijalna ideja kako da pomognemo Nebi, ali kako i Ivanu da pomognemo i meni da pomognemo. Sijevnula mi je, dakle, genijalna ideja kako da pomognemo svim muskarcima prisutnim u toj jebenoj sobi za dnevni boravak na jebenom Lekinom Brdu. Ali, ta genijalna ideja, poput gomile slicnih ranije, ostade neizgovorena i pohranjena u nekom zabacenijem dijelu mog mozga, mislim odmah pored kombinacije 7 brojeva koja bi mi donijela milion na lotu, a nikad je nisam bacio na listic... Evo moje ideje : Zasto Kristina ne bi, sad i odmah, ovdje, pred nasim ocima izvela striptiz ??!! Onako, do gole koze, jer to je najljepse... Zasto ne ? Jedan obicni desetominutni striptiz, koji bi nam svima pomogao, a narocito Nebi. Jer, ako ga to ne bi prenulo iz stanja hibernacije u koje je utonuo, evo, ja se prvi javljam da izvrsim ubistvo iz milosrdja. Uostalom, ta bi terapija mnogo pomogla i meni i Ivanu, inace smo tipovi naklonjeni alternativnim nacinima lijecenja. I, zar ne bi trebalo pokusati sve, sve u svrhu izljecenja ???...
Tisina je potrajala nekoliko minuta. I, zamislite ko je prekinuo cutanje koje je prijetilo da nam proguta barem nekoliko sati vremena ???
- Hej, ko je ovde konobar ? Gdje je on, bre ? – rece Neba, pomalo nesigurnim i krkljavim glasom. Cinilo se da se obratio meni.
Par trenutaka je vladala totalna, savrsena, grobna tisina. Za nasim stolom je duvala promaja jer smo i Kristina i Ivan i ja zinuli i drzali usta tako otvorena; kazaljke na zidnom satu su stale, a pauk Djuro je prestao da plete svoju mrezu smrti na plafonu sobe. Potpuna tisina... A onda eksplozija smijeha. Uzas. Urnebes. Ja sam pao sa fotelje i poceo da se valjam po podu sobe, Kristina i Ivan su takodje radili nesto, nesto vrlo glasno sto je podsjecalo na umiranje od smijeha. Kazaljke su se iskrivile a pauk ljosnuo sa plafona pravo na pod... Neba se, ipak, nije dao potpuno zbuniti. Sacekao je da se malo priberemo, a onda ponovio :
- Ko je, bre, ovde konobar ? Konobar, hej !!!! – viknuo je promuklim glasom, cudeci se pomalo nasim reakcijama, odnosno drugom naletu nezadrzivog smijanja, i kao pokusavajuci da nam objasni : - Ja sam zedan... Zedan sam.
Iako je Neba govorio suvise tiho da bi osoblje moglo da ga cuje, ubrzo se pred nama stvorio sestra Aco, vjerovatno privucen divljackim kricima koje smo ispustali...
- Sta je bilo ?.... Sta je tako smesno ? – pitao je i sam se smjeskajuci.
- Evo ga... Evo ti konobara. – Kristina rece Nebi.
- Konobar – poce Neba nekim zapovjednim glasom, onoliko koliko je njegovo krkljanje moglo zvucati zapovjedno – Ja hocu casu vode, hladne da mi doneses, a njih pitaj... – zavrsio je pokazujuci u nasem pravcu, zbunjenim pogledom. Kao da se prvi put zapitao ko smo, jebiga, mi i sta radimo tu pored njega (u kafani)...
I sam se smijuci, zarazen nasim smijehom, Aco se udaljio i vratio sa casom hladne vode za Nebu. Neba je scepao casu, to je bio prilicno nervozan pokret, pokret koji je pokazivao istinsku zedj, i iskapio vodu. Aco uze casu i odnese, a Neba se vrati u stanje hibernacije. To smo saznali kad smo pokusali da zapocnemo razgovor sa njim – ponovo nas je ignorisao.
Cijeli ritual se ponovio citavih sest puta; sest puta se Neba vracao na ovaj svijet, prizivao konobara i narucivao casu vode. Sest puta mu je sestra Aco donosio tu casu vode, stajao pored njega dok je ne popije (mjera predostroznosti jer je casa staklena) i vracao je u kuhinju. Mi smo dogadjaj promatrali svih sest puta, ali vec od treceg ili cetvrtog prestali smo da se smijemo, jer prokleta situacija je prestajala biti tragikomicna, postala je samo tragicna. I nevjerovatna... svi, bas svi, od osoblja, preko Kristine i njenih grudi, pa do najruznijih mogucih slika na zidovima sobe, smo bili prenerazeni. To je bilo nesto najcudnije sto sam vidio u svom boravku u klinici, do tada, kao i moji sapatnici iz stacionara, a izgleda i osoblje klinike.
To ludilo je predstavljalo okupacionu terapiju veceri i, kad bolje razmislim, mozda je to bila i najinteresantnija okupaciona terapija koju sam tamo imao. A bila je i edukativna. Steta to nismo napunili sobu za dnevni boravak osnovcima koji su poceli da puse travu, samo da im pokazemo sta je heroin, sta je droga i sa kakvim djavolom se oni igraju...
Posto je Gogi bio na intezivi i moji flormidali mu sigurno nisu trebali, niti mi je sutra mogao doturiti pivcugu, a terapiju za spavanje nam je dijelila sestra Tanja, koja me je narocito sumnjicavo gledala, nisam htio da iskusavam srecu i pokusam zastekati flormice ispod jezika. Popio sam ih, kao sto ih je i Ivan popio, kao to je Kristina popila, kao sto su to doktori i ocekivali od nas, kao sto je trebalo u svrhu naseg konacnog izljecenja od narkomanije... Time sam se kao pohvalio Ivanu, kad smo se vec obojica nasli u krevetima. Motiv je vjerovatno bio stid koji sam osjecao od prethodne noci, kao bih pogledao svog cimera u oci...
- Evo, Ivane jarane, bio sam dobar djecak i popio sam flormidale. – rekao sam nekim veselim (ali namjesteno veselim) tonom.
- Tako i treba. Neka si. – odgovorio je normalnim glasom, uctivo.
- Nego, Vlado, - nastavio je razgovor, pomalo iznenadjujuce – vidis li ti sta se ovde dogadja ?...
Uzdahnuo sam umjesto odgovora. Time sam htio da ga ohrabrim da nastavi govor...
- Pola dnevne bolnice pusi travu, druga polovina pije pivo, to znam.... sestre u preplasene. Ljudi dobijaju otkaze. Zajebano, brate, zajebano... Doktor istuce Milicu pred nasim ocima, bre!!! Neverovatno...
- Fakat si u pravu. Znas, kad sam ovdje dosao, mislio sam da ce biti drugacije, barem po pitanju jebene droge ! – odgovorio sam potpuno iskreno. – Mnogo je lakse izdrzati apstinenciju kad znas da si daleko od nje, da su svi oko tebe cisti i u istim govnima, a da se ne moze nabaviti... Lakse je. Ovako, postajem nervozan....
- I ja, blizu je. Previse. Makar i trava... – Ivan se slozio.
- Jesi ikad bio u Grckoj ?... Tamo imaju onu foru na koju hvataju turiste debilcine. Neke lancice poprskane zlatom prodaju debilima i uzimaju im lovu. Kad debili zagrebu ispod povrsine, vide nesto crno.... neko crno govno. Ni z od zlata.... sve mi se cini da smo danas zagrebali ispod povrsine. I ima govana, Ivane druze...
- Ima ... – Slozio se.
Par minuta kasnije, spavali smo, obojica.
. Ponijecu svesku i olovku, pisati kad nadjem vremena.
