Re: Istinita priča o jednom životu koji je otišao u k....
Posted: Wed Dec 14, 2011 5:55 pm
Nema na čemu ratnice, samo ti dolazi što češće možeš i onda zahvali sama sebi.
Poslao sam ti sms da mi ukratko daš neke svoje dojmove sa sastanka, pa se nadam odgovoru bilo gdje:na fejsu,forumu,private...
Ukratko,drago mi je što si našla vremena da konačno dođeš na sastanak i vidiš i čuješ i osjetiš sama.
Meni su sastanci super, i htio bih prisustvovati svakom, al često ne mogu. Baš me ono nabrijavaju sastanci, baš sad kad mi je teško, jer se još uvijek privikavam živjeti sa svojim emocijama i depresijama(zbog prestanka uzimanja obadvije vrste tableta koje uzimamjoš od osnovne škole(tad mi je kao djetetu postavljena dijagnoza "anksiozno-depresivni poremećaj"), i sad tek učim kako živjeti s takvim pizdarijama.
Malo sam razmišljao i shvatio da sam ja u biti od osnovne škole(negdje 6.-7. razred) totalno lišen pravih,čistih osjećaja.
A evo baš je u subotu bilo 30 dana da ne pijem niti jednu od te dvije tablete, niti konzumiram alkohol.
E onda se dogodilo ono neizbježno: kriza od Helexa(alprazolam).
Ja ne znam kako bih to opisao, pa se neću ni truditi ,ali ću reći što je moja doktorica (psihijatar) rekla: " ako želiš maknuti Helex imat ćeš tako jaku krizu da ju nećeš moći sam izgurati, slučajevi poput tvog se moraju institucionalizirati(uh kolika riječ), moraš biti pod svakodnevnim nadzorom liječnika,jer skidanje s tableta je veoma drugačije od skidanja s heroina ili metadona, i kod nekih pacijenata koji nisu bili u bolnici na skidanju, završilo je i sa komom i smrću".
Pa si sad ja razmišljam(pošto sam ostao živ), kako praktički nije bilo dana od 7. razreda osnovne škole a da ja nisam bio pod uticajem nečega. Jedino kad nisam pio tablete je kad sam bio na nečem drugom.
Tako da ove emocije,anksioznost,depresiju,nesanicu, i neke (za mene) čudne osjećaje, su nešto s čim ću se morati boriti pod svaku cijenu.
Kada sam prije 20 i pol mjeseci uzeo zadnnji šut,bez metadona i subutexa se skinuo,bio sam presretan. Konačno nisam rob u vlasništvo smeđeg zla i mogu sve što poželim.
Istina, pokrenuo sam cijeli jedan niz događaja u mom životu koji su me veselili i uopće nisam razmišljao o dopu niti čemu sličnom.
Sjećam se komentara na početku, nije bitno čijih(ovdje na forumu) tipa: "ne možeš se sam skinuti potraži pomoć, ja ne znam nikoga ko se sam skinuo...itd), i sad kad razmislim o tome čini mi se da sam ja samo išao linijom manjeg otpora. Jer onda sam ponovno počeo piti te tablete. Jedne su antidepresiv(zbog kojeg sam se osjećao, ajmo reć normalno, a druge(helex) su mi pomagale da barem malo normalno odspavam.
U biti problem je oduvijek bio u meni. Nisam se kao dijete mogao nositi s onim što sam osjećao, sve mi je bilo naporno, završio osnovnu sa prosjekom 3,6 (nategnuta četvorka) jer sam bio lijen.Možda lijen nije ni prava riječ,već konstantno odgađanje i suočavanje sa činjenicom da pod nekakvim "pritiskom" moram pisati ispite i ko zna što još. Uvijek sam bio nervozan,grizao nokte,stalno se tukao u školi( branio se), i nikada nisam znao što bih htio raditi u životu.
A mislim da je i moje teško, a opet veselo dijetinjstvo doprinijelo takvim osjećajima.
Znači stari je oženio moju staru pošto je ona ostala trudna, te nedugo nakon mog rođenja otišao i rekao da to nije za njega. Mislim,nikada ga nisam krivio zbog toga jer znam kako je i on jadnik imao sjeban život.
Npr: cijeli život(do njegove 22-23 godine)je radio samo jednu stvar: trenirao veslanje, nadajući se da će jednom ići na olimpijske igre. Nakon što je po treći puta postao prvak Jugoslavije u veslanju(u skifu iliti samcu), konačno njegov san više nije bio tako daleko; izabran je da predstavlja Jugoslaviju u svojoj disciplini na olimpijskim igrama 1972 u Munchenu.No u isto vrijeme mu stiže poziv za JNA. Probao je na sve načine da izbjegne,odgodi,dogovori nekakav odmor od mjesec dana, ali ništa nije uspijevalo. Morao je u vojsku, i gotovo.
Tu su se svi njegovi snovi raspršili kao oblak dima.Kad je izišao iz vojske, to više nije bio isti čovjek. Potpuno tih, plah, i samo je pio. Probao je par godina raditi kao trener, ali ubrzo je i to propalo, a s time je i on počeo propadati.
Ja sam rođen 1979, a majka je imala 22 godine kad me rodila. Stari je otišao kad je meni bilo oko godinu dana, tako da je majka postala samohrana, što ni na nju nije djelovalo najbolje. Mislim voljela je ona mene i ja sam bio njezin jedinac(i još uvijek sam)i radila je sve samo da mi ugodi. A ustvari me odgajala moja draga bakica do 3. osnovne.
E onda smo se preselili u stan koji je stara dobila od firme.I to mi je bio svojevrstan šok.
Starog bih vidio tu i tamo, onako u prolazu: bok, kak si,žurim se i ajde bumo se čuli i vidli za koji dan. Tak je bilo uvijek kad bih ga sreo.
A dotle je majka isto tako počela piti, ostajati nakon posla u birtijama sa svojima s posla dok sam ja bio sam doma. Mislim nije da ja nisam imao što za jesti, nego nije bilo majke onda kada mi je bila najpotrebnija, pa sam si pronašao društvo s koim sam bio nerazdvojan skroz do 8. razreda.
I tako je to trajalo i trajalo, uvijek ista priča,stara dolazi oko 10-11 navečer,pijana, nekad je nije bilo cijelu noć. Dolazili su nekakvi njezini dečki s kojima je ona pokušavala živjeti, ali ni jedan nije dugo trajao.
I tako sam ja bez roditeljskog nadzora krenuo u svijet droga, ali nikad nisam pio, jer sam sam sebi rekao da neću biti kao moji starci. Valjda odatle i potječe moja averzija prema pijanim ljudima. Ne mogu ih jednostavno podnijeti.
Odlazim 1999. u 11.mjesecu u vojsku(HV). na služenje 10 mjeseci. A taman sam našao u državnoj firmi odličan posao za super lovu i bio zaposlen 9 mjeseci(falilo mi je 3 mjeseca do ugovora za stalno). Rekli su da će me posao čekati, i da ja samo odslužim svoje.
Tako je i bilo. Samo što se taman tada promijenila vlast u Hrvatskoj,umro je Tuđman, došao je Račan na vlast, i promijenio cijelu infrastrukturu državnih i javnih firmi. Naravno tu je bila i moja firma, te kada sam se vratio iz vojske, dočekali su me neki potpuno drugi ljudi, direktori,predsjednik uprave i rekli su da nema za mene posla.
E da,dok sam bio u vojsci umro mi je stari od tuberkuloze i razorene jetre.Umro je kako je htio,sam, bez da ga itko posjećuje.Mrga od čovjeka 1,92cm,110 kila spao je na54 kile.A 5 dana prije njegove smrti umrla je i njegova mama,moja baka s kojom nisam bio u nikakvim odnosima.Sad nedavno je umro i brat od staroga, isto alkoholičar, tako da sam ja sad jedini iz loze ------ nije bitno prezime, i razmišljam si nekako kao da sam isti stari po pitanju odgovornosti i još koječega. Ako ja neću imati djece(što mi uopće ne pada napamet,donijeti dijete u ovu neimaštinu i čemer, dakle onda moje prezime pada u zaborav, jer nema apsolutno nikoga tko je još ostao a da smo krvno srodstvo.
I puno sam razmišljao o toj vojsci kako je i meni i njemu sjebala život.
Uhhh, jebemti koliko sam ja toga napisao, ne vjerujem. Samo me ponijelo i udri po tastaturi.Oprostite ako vam je moj post smarajući, ali morao sam to izbaciti iz sebe...
Pozdrav svima,
Vanja.
Poslao sam ti sms da mi ukratko daš neke svoje dojmove sa sastanka, pa se nadam odgovoru bilo gdje:na fejsu,forumu,private...
Ukratko,drago mi je što si našla vremena da konačno dođeš na sastanak i vidiš i čuješ i osjetiš sama.
Meni su sastanci super, i htio bih prisustvovati svakom, al često ne mogu. Baš me ono nabrijavaju sastanci, baš sad kad mi je teško, jer se još uvijek privikavam živjeti sa svojim emocijama i depresijama(zbog prestanka uzimanja obadvije vrste tableta koje uzimamjoš od osnovne škole(tad mi je kao djetetu postavljena dijagnoza "anksiozno-depresivni poremećaj"), i sad tek učim kako živjeti s takvim pizdarijama.
Malo sam razmišljao i shvatio da sam ja u biti od osnovne škole(negdje 6.-7. razred) totalno lišen pravih,čistih osjećaja.
A evo baš je u subotu bilo 30 dana da ne pijem niti jednu od te dvije tablete, niti konzumiram alkohol.
E onda se dogodilo ono neizbježno: kriza od Helexa(alprazolam).
Ja ne znam kako bih to opisao, pa se neću ni truditi ,ali ću reći što je moja doktorica (psihijatar) rekla: " ako želiš maknuti Helex imat ćeš tako jaku krizu da ju nećeš moći sam izgurati, slučajevi poput tvog se moraju institucionalizirati(uh kolika riječ), moraš biti pod svakodnevnim nadzorom liječnika,jer skidanje s tableta je veoma drugačije od skidanja s heroina ili metadona, i kod nekih pacijenata koji nisu bili u bolnici na skidanju, završilo je i sa komom i smrću".
Pa si sad ja razmišljam(pošto sam ostao živ), kako praktički nije bilo dana od 7. razreda osnovne škole a da ja nisam bio pod uticajem nečega. Jedino kad nisam pio tablete je kad sam bio na nečem drugom.
Tako da ove emocije,anksioznost,depresiju,nesanicu, i neke (za mene) čudne osjećaje, su nešto s čim ću se morati boriti pod svaku cijenu.
Kada sam prije 20 i pol mjeseci uzeo zadnnji šut,bez metadona i subutexa se skinuo,bio sam presretan. Konačno nisam rob u vlasništvo smeđeg zla i mogu sve što poželim.
Istina, pokrenuo sam cijeli jedan niz događaja u mom životu koji su me veselili i uopće nisam razmišljao o dopu niti čemu sličnom.
Sjećam se komentara na početku, nije bitno čijih(ovdje na forumu) tipa: "ne možeš se sam skinuti potraži pomoć, ja ne znam nikoga ko se sam skinuo...itd), i sad kad razmislim o tome čini mi se da sam ja samo išao linijom manjeg otpora. Jer onda sam ponovno počeo piti te tablete. Jedne su antidepresiv(zbog kojeg sam se osjećao, ajmo reć normalno, a druge(helex) su mi pomagale da barem malo normalno odspavam.
U biti problem je oduvijek bio u meni. Nisam se kao dijete mogao nositi s onim što sam osjećao, sve mi je bilo naporno, završio osnovnu sa prosjekom 3,6 (nategnuta četvorka) jer sam bio lijen.Možda lijen nije ni prava riječ,već konstantno odgađanje i suočavanje sa činjenicom da pod nekakvim "pritiskom" moram pisati ispite i ko zna što još. Uvijek sam bio nervozan,grizao nokte,stalno se tukao u školi( branio se), i nikada nisam znao što bih htio raditi u životu.
A mislim da je i moje teško, a opet veselo dijetinjstvo doprinijelo takvim osjećajima.
Znači stari je oženio moju staru pošto je ona ostala trudna, te nedugo nakon mog rođenja otišao i rekao da to nije za njega. Mislim,nikada ga nisam krivio zbog toga jer znam kako je i on jadnik imao sjeban život.
Npr: cijeli život(do njegove 22-23 godine)je radio samo jednu stvar: trenirao veslanje, nadajući se da će jednom ići na olimpijske igre. Nakon što je po treći puta postao prvak Jugoslavije u veslanju(u skifu iliti samcu), konačno njegov san više nije bio tako daleko; izabran je da predstavlja Jugoslaviju u svojoj disciplini na olimpijskim igrama 1972 u Munchenu.No u isto vrijeme mu stiže poziv za JNA. Probao je na sve načine da izbjegne,odgodi,dogovori nekakav odmor od mjesec dana, ali ništa nije uspijevalo. Morao je u vojsku, i gotovo.
Tu su se svi njegovi snovi raspršili kao oblak dima.Kad je izišao iz vojske, to više nije bio isti čovjek. Potpuno tih, plah, i samo je pio. Probao je par godina raditi kao trener, ali ubrzo je i to propalo, a s time je i on počeo propadati.
Ja sam rođen 1979, a majka je imala 22 godine kad me rodila. Stari je otišao kad je meni bilo oko godinu dana, tako da je majka postala samohrana, što ni na nju nije djelovalo najbolje. Mislim voljela je ona mene i ja sam bio njezin jedinac(i još uvijek sam)i radila je sve samo da mi ugodi. A ustvari me odgajala moja draga bakica do 3. osnovne.
E onda smo se preselili u stan koji je stara dobila od firme.I to mi je bio svojevrstan šok.
Starog bih vidio tu i tamo, onako u prolazu: bok, kak si,žurim se i ajde bumo se čuli i vidli za koji dan. Tak je bilo uvijek kad bih ga sreo.
A dotle je majka isto tako počela piti, ostajati nakon posla u birtijama sa svojima s posla dok sam ja bio sam doma. Mislim nije da ja nisam imao što za jesti, nego nije bilo majke onda kada mi je bila najpotrebnija, pa sam si pronašao društvo s koim sam bio nerazdvojan skroz do 8. razreda.
I tako je to trajalo i trajalo, uvijek ista priča,stara dolazi oko 10-11 navečer,pijana, nekad je nije bilo cijelu noć. Dolazili su nekakvi njezini dečki s kojima je ona pokušavala živjeti, ali ni jedan nije dugo trajao.
I tako sam ja bez roditeljskog nadzora krenuo u svijet droga, ali nikad nisam pio, jer sam sam sebi rekao da neću biti kao moji starci. Valjda odatle i potječe moja averzija prema pijanim ljudima. Ne mogu ih jednostavno podnijeti.
Odlazim 1999. u 11.mjesecu u vojsku(HV). na služenje 10 mjeseci. A taman sam našao u državnoj firmi odličan posao za super lovu i bio zaposlen 9 mjeseci(falilo mi je 3 mjeseca do ugovora za stalno). Rekli su da će me posao čekati, i da ja samo odslužim svoje.
Tako je i bilo. Samo što se taman tada promijenila vlast u Hrvatskoj,umro je Tuđman, došao je Račan na vlast, i promijenio cijelu infrastrukturu državnih i javnih firmi. Naravno tu je bila i moja firma, te kada sam se vratio iz vojske, dočekali su me neki potpuno drugi ljudi, direktori,predsjednik uprave i rekli su da nema za mene posla.
E da,dok sam bio u vojsci umro mi je stari od tuberkuloze i razorene jetre.Umro je kako je htio,sam, bez da ga itko posjećuje.Mrga od čovjeka 1,92cm,110 kila spao je na54 kile.A 5 dana prije njegove smrti umrla je i njegova mama,moja baka s kojom nisam bio u nikakvim odnosima.Sad nedavno je umro i brat od staroga, isto alkoholičar, tako da sam ja sad jedini iz loze ------ nije bitno prezime, i razmišljam si nekako kao da sam isti stari po pitanju odgovornosti i još koječega. Ako ja neću imati djece(što mi uopće ne pada napamet,donijeti dijete u ovu neimaštinu i čemer, dakle onda moje prezime pada u zaborav, jer nema apsolutno nikoga tko je još ostao a da smo krvno srodstvo.
I puno sam razmišljao o toj vojsci kako je i meni i njemu sjebala život.
Uhhh, jebemti koliko sam ja toga napisao, ne vjerujem. Samo me ponijelo i udri po tastaturi.Oprostite ako vam je moj post smarajući, ali morao sam to izbaciti iz sebe...
Pozdrav svima,
Vanja.